Tokio

Tokio (japanski: 東京‎; Tōkyō  slušaj) nekadašnji Edo je glavni[5] i najveći grad Japana od 8 535 792 stanovnika (po procjeni iz 2006). [2]

Ali metropolitanski (prefektura) Tokio je puno veći, on ima oko 13 185 502 stanovnika, dok još 20 miliona ljudi svaki dan putuje iz okolnih područja radi posla. Tokio je centralno mesto japanske politike, ekonomije, kulture i obrazovanja, kao i grad u kom stoluje japanski car. Tokio je i poslovni i financijski centar istočne Azije.

Zanimljivo je da ima daleko manje nebodera nego drugi gradovi slične veličine, a čemu je razlog standardi u gradnji koji su zahtevani zbog čestih zemljotresa. Zgrada gradske vlade (Tokio metropoliten) je najviši neboder u Tokiju. Tokio ima najkompleksniji sistem javnog prevoza na svetu.

U doslovnom prevodu Tokio znači "istočna prestonica" na japanskom, a ime je dobila zato što je stara prestonica (Kjoto) nalazila na zapadu i bila je preimenovana u "Saikio" (西京 Saikyō), što znači "zapadna prestonica", u toku devetnaestog veka. Do 1870. Tokio je bio poznat pod imenom "Edo" (u nekim evropskim jezicima se izgovara "Jedo"). Kada je Carska porodica preselila iz Kjota ime je promenjeno.

Tokio
東京
Koordinate: 35°41′N 139°41′E / 35.683°N 139.683°E
Država  Japan
Površina
 - Ukupna 622 km²
2 187.66 km² (prefektura Tokio)
Stanovništvo (2006.)
 - Grad 13.185.502[1]
 - Urbano područje 8 535 792 [2]
13 185 502 (prefektura Tokio)[3][4]
Vremenska zona UTC+9 (UTC)
Karta
Tokio is located in Japana
Tokio
Tokio
Tokio na karti Japana

Istorija

Tokio je osnovan 1457. pod imenom Edo (江戸). Tokugava šogunat je osnovan 1603. sa Edom kao sedištem vlade. U septembru 1868., kada je prestao da postoji šogunat, car Meiđi je naredio da Edo bude preimenovan u Tokio.

Veliki Kanto zemljotres je pogodio Tokio 1923. godine, i u njemu je poginulo oko 140.000 ljudi. I pored toga grad je nastavio da raste do početka Drugog svetskog rata. Nakon katastrofalnog potresa 1923. u kojem je stradalo 700 000 kuća i poginulo oko 140 000 ljudi počela je gradnja modernog Tokija po američkom uzoru, s prostranim ulicama i neboderima. Tokio se dijeli na Donji (Shitamachi) i Gornji grad (Yamanote). Između tih dvaju dijelova nalazi se stara gradska jezgra. Nakon što su Amerikanci bombardirali Tokio u Drugom svjetskom ratu, pri čemu je poginulo oko 80 000 ljudi[6], grad je ponovo obnovljen.

DN-Tower-02
DN toranj 21 se uzdiže iznad zgrade u kojoj je radio Douglas MacArthur

Tokom rata, Tokio je teško bombardovan, i veliki deo grada je sravnjen sa zemljom. Pored rušenja izazvanog bombama, veliki deo grada je nestao i u požarima izazvanim bombardovanjem. Broj stanovnika Tokia 1945. godine je bio samo polovina broja koji je imao 1940. godine.

Nakon rata, Tokio je bio pod vojnom okupacijom od strane savezničke vojske. Američko prisustvo u Japanu je bilo važan logistički i komandni centar tokom rata u Koreji. U Tokiju i dalje postoji nekoliko američkih vojnih baza.

Tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka Japan je često opisivan kao "ekonomsko čudo", koje je transformisalo zemlju od ratom razorene zemlje do druge ekonomske sile na svetu 1966. godine. Ponovna izgradnja ratom razrušenog Tokija je završena održavanjem Olimpijskih igara 1964. godine.

Početkom sedamdesetih godina dvadesetog veka, japanski gradovi su se suočili sa velikim prilivom radne snage i ruralnih delova zemlje, a Tokio je bio jedan od gradova sa najvećim prilivom stanovništva.

Tokio je bio u centru svetske pažnje 20. marta 1995. godine, kada je sektaška teroristička organizacija nervnim otrovom, sarinom, napala sistem podzemnih železnica u kome je 12 osoba poginulo, a hiljade povređeno.

Geografija

Tokyo Landsat

Satelitski snimak Tokija

Karte Tokia MKL1888

Karta iz (1888) Mejersovog leksikona.

Jezera, planine i ostrva

U Tokiju se nalazi jezero Okutama

Sledeće planine se nalaze u Tokiju:

  • Kumotori
  • Takao
  • Mitake
  • Mihara

Ostrva koja se nalaze u Tokiju su:

Životna sredina

Tokio je doneo mere za smanjenje emitovanja gasova staklene bašte. Guverner Shintaro Ishihara je kreirao prvi japanski sistem emisionih maksimuma, s ciljem redukovanja emisije gasova zelene bašte za totalnih 25% do 2020 relativno na nivo iz 2000.[7] Tokio je primer urbanog toplotnog ostrva, i fenomen je posebno ozbiljan u njegovim širim gradskim oblastima.[8][9] Prema tvrdnjama Tokijske gradske vlade,[10] godišnja srednja temperatura je povišena za oko 3 °C tokom zadnjih 100 godina. Tokio je navođen kao „ubedljiv primer relacije između urbanog rasta i klime.“[11]

Godine 2006, Tokio je doneo „Desetogodišnji projekat za Zeleni Tokio“ koji bi trebalo da bude ostvaren do 2016. Planom je postavljen cilj povećanja broja stabala duž puteva u Tokiu na 1 milion (počevši od 480.000), i dodavanja 1.000 ha zelenog prostora, 88 koji bi bio novi park sa imenom "Umi no Mori" (morska šuma) koji bi bio na povraćenom ostrvu u Tokijskom zalivu, koje je ranije bilo deponija.[12] Od 2007. do 2010. 436 ha od planiranih 1,000 ha zelenog prostora je kreirano i 220.000 stabala je posađeno, čime je totalni broj porastao na 700.000. Do 2014. broj stabala duž puteva u Tokiu se očekivao da poraste do 950.000 i bilo je planirano da se doda dodatnih 300 ha zelenog prostora.[13]

Demografija

Registriranih stranih državljana[14]
Nacionalnost Populacija (2012)
 Kina 161,169
 Severna Koreja i  Južna Koreja 99,880
 Filipini 27,929
 SAD 15,901
 Indija 8,313
 Nepal 8,669
 Tajland 6,906
 Ujedinjeno Kraljevstvo 5,522
 Mjanmar 4,781
 Francuska 4,635

Oktobra 2012, zvanična unutarpopisna procena je pokazala 13,22 miliona ljudi u Tokiju, od kojih 8,996 miliona živi unutar Tokijske 23 oblasti.[15] Tokom dana, populacija naraste za preko 2,5 miliona pošto radnici i studenti pristignu iz susednih oblasti. Ovaj efekat je još naglašeniji u tri centralne oblasti Chiyoda, Chūō, i Minato, čija kolektivna populacija je po popisu iz 2005. bila 326.000 tokom noći, a 2,4 miliona tokom dana.[3]

Celokupna prefektura je imala 12.790.000 stanovnika oktobra 2007. (8.653.000 u 23 oblasti), pri čemu se broj poveća za preko 3 miliona tokom dana. Tokio je zadnjih godina na svom najvišem nivou populacije svih vremena, dok su 23 oblasti zvanično imale 8.893.094 po popisu iz 1965, broj je bio opao na ispod 8 miliona po popisu iz 1995.[15]

Godine 2005, najbrojniji stranci u Tokiu su bili Kinezi (123,661), Korejci (106,697), Filipinci (31,077), Amerikanci (18,848), Britanci (7,696), Brazilci (5,300) i Francuzi (3,000).

Godine 1889, Ministarstvo unutrašnjih poslova je zabeležilo 1.375.937 ljudi u gradu Tokio i totalno 1.694.292 ljudi u Tokyo-fu.[16] Iste godine, ukupno 779 osoba strane nacionalnosti je zabeleženo da borave u Tokiu. Najzastupljenija nacionalnost su bili Britanci (209 rezidenta), čemu su sledeli amerikanci (182) i pripadnici dinastije Qing| (137).[17]

Growth rate map of municipalities of Tokyo Metropolis, Japan
Ovaj grafikon je stopa rasta opština Tokija, Japan. On je procenjen na osnovu popisa iz 2005. i 2010.
Povećanje
  10.0 % i više
  7.5 – 9.9 %
  5.0 – 7.4 %
  2.5 – 4.9 %
  0.0 – 2.4 %
Smanjenje
  0.0 – 2.4 %
  2.5 – 4.9%
  5.0 – 7.4 %
  7.5 – 9.9 %
  10.0 % i manje

Ekonomija

Skyscrapers of Shinjuku 2009 January
Neboderi u centru grada
Tokyo01
Centralni Tokio (pogled sa Gradske većnice) se širi do dometa ljudskog oka.
Tokyo stock exchange
Tokijska berza
Bank of Japan 2010
Banka Japana
Shiodome City Center 2012
Centar grada Šiodome u Minatu, sedište kompanija All Nippon Airways i Fujitsu
Marunouchi Park Building 2012
Sedište Mitsubishi Corporation u Marunouchi, Chiyoda

Tokio ima najveću gradsku ekonomiju na svetu. Prema studiji koju je sprovela agencija PricewaterhouseCoopers, urbana oblast Tokija (35 miliona ljudi) je imala GDP od US$1,9 biliona 2012. godine (po paritetu kupovne moći), što ju je stavilo na vrh liste. Od kompanija na listi Global 500 u Tokiju je bazirana 51, što je skoro dva putva više od drugoplasiranog grada (Pariza).[18]

Tokio je značajan međunarodni finansijski centar,[19] u kome se nalaze sedišta nekoliko najvećih investicionih banki i osiguravajućih kompanija na svetu, i služi kao čvorište japanskog transportnog sistema, izdavačke, elektronske i radio difuznih industrije. Tokom centralizovanog rasta japanske ekonomije nakon Drugog svetskog rata, mnoge velike firme su preselile svoja sedišta i gradova kao što je Osaka (istorijske trgovačke prestonice) u Tokio, u pokušaju da iskoriste bolji pristup vladi. Taj trend je počeo sa usporavanjem zbog stalnog rasta populacije grada i troška života u njemu.

Economist Intelligence Unit je rangirao Tokio kao najskuplji grad (sa najvišim životnim troškovima) na svetu tokom 14 godina redom, što se okončalo 2006.[20]

Tokio je bio opisivan kao jedan od tri „komandna centra“ svetske ekonomije, zajedno s Njujorkom i Londonom.[21] Tokijska berza je najveća japanska berza, i treća po veličini u svetu po kapitalizaciji tržišta i četvrta prema prometu deonica. Godine 1990. na kraju japanskog mehura cena nekretnina, ona je činila više od 60% svetske berzne vrednosti.[22] Tokio je imao 8.460 ha poljoprivrednog zemljišta 2003, prema Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, te je bio najmanja prefektura u zemlji u tom pogledu. Poljoprivredno zemljište je koncentrisano u Zapadnom Tokiju. Kvarljive namirnice kao što su povrće, voće i cvijeće se mogu podesno trasportovati na tržišta u istočnom delu prefekture. Komatsuna i španać su najvažnije povrće; Godine 2000, Tokio je snabdevao 32.5% količine komatsuna prodate na svoj centralnoj zelenoj pijaci.

Sa 36% svoje površine pokriveno šumom, Tokio ima ekstenzivni rast kriptomerija ijapanskog čempresa, posebno u planiskim zapadnim delovima: Akiruno, Ōme, Okutama, Hachiōji, Hinode, i Hinohara. Smanjenje cene drveta, povećanje u troškovima proizvodnje, i povećanje starosti među šumarskim stanovništvom dovele do pada u Tokijske proizvodnje prerađenog drveta. Pored toga, polen, posebno sa kriptomerija, je značajan alergen za obližnje populacione centre. Tokijski zaliv je nekad bio znatan izvor ribe. Trenutno, najveći deo Tokijske riblje proizvodnje dolazi sa spoljašnjih ostrva, kao što su Izu Ōshima i Hachijōjima. Tuna, nori, i aji su među okeanskim produktima.

Turizam u Tokiju isto tako doprinosi ekonomiji. Godine 2006, 4,81 miliona stranaca i 420 miliona japanaca je posetilo Tokio. Ekonomska vrednost tih poseta je iznosila 9,4 biliona jena prema izveštaju vlade Tokija. Mnogi turisti posećuju razne centre gradova, prodavnice, i zabavne distrikte širom susedstava posebnih okruga Tokija. Školskoj deci na ekskurzijama, poseta Tokijskom tornju je obavezna. Kulturna ponuda obuhvata sveprisutnu japansku pop kulturu i asocirane distrikte kao što su Shibuya i Harajuku, subkulturne atrakcije kao što je anime center studija Ghibli, kao i muzeji poput Tokijskog nacionalnog muzeja, u kojem se nalazi 37% umetničkog nacionalnog blaga zemlje (87/233).

Ribara Tsukiji u centralnom Tokiju je najveće tržište ribe i morskih plodova na veliko na svetu, a takođe i jedno od najvećih prehrabenih tržišta na veliko bilo koje vrste. Tsukiji tržište se strogo pridržava tradicija svog prethodnika, Nihombaši ribare, i opslužuje oko 50.000 kupaca i prodavaca svaki dan. Trgovci na malo i veliko, akcionari, i obični građani se okupljaju na tržištu, kreirajući jedinstven mikrokosmos organizovanog haosa koji još uvek nastavlja da napaja grad i njegove zalihe hrane nakon više od četiri veka.[23]

Kultura

Mesta od religijskog značaja u Tokiju:

  • Kanda
  • hram Meiđi
  • Sensođi
  • Katedrala Sv. Marije, Tokio
  • Hram Jasukuni

Sport

Fudbalski klubovi u Tokiju:

  • FK Tokio
  • Tokio Verdi 1969

Palata

Sedište carske vlasti Japana nalazi se na mestu nekadašnjeg utvrđenja grada Edo, koje su nekada kao svoj dom koristili i šoguni. Ovu raskošnu građevinu okružuju brojni vrtovi, od kojih su neki otvoreni i za javnost. Iz njih se do palate i unutrašnjih vrtova stiže preko jednog od dva mosta. Međutim, ti delovi su otvoreni za javnost samo dva dana godišnje, za Novu godinu i za carev rođendan. Legenda kaže da je prvi car Japana, Jimu, sin boginje Sunca Amaterasu i da je krunisan pre otprilike hiljadu i po godina. Za razliku od gotovo svih drugih svetskih dinastija, ova se održala do danas, i današnji car je direktan potomak cara Jimua. Iako kroz istoriju carevi nisu uvek imali vlast, uvek su predstavljali autoritet koji su uvažavali nosioci stvarne vlasti. Čak i danas, kada je Japan moderna država sa demokratski izabranom vlašću, carska porodica smatra se izuzetno značajnom i uvaženom.

Železnica

500 series Shinkansen train at Tokyo Station
Šinkasen u Tokiju

Železnica je osnovno prevozno sredstvo u Tokiju još od početka 20. veka. Zahvaljujući brižljivo planiranom javnom prevozu, ovaj grad uspešno izdržava 35 miliona svojih stanovnika koji neprekidno žure sa jednog na drugi kraj grada. Broj automobila, u odnosu na broj stanovnika, je relativno mali- vozovi su brži, tačniji i jeftiniji način kretanja kroz grad. Istini za volju, tokom špica su pretrpani do te mere da na prometnijim stanicama postoje ljudi kojima je posao da poguraju one koji vise sa vrata i pomognu im da stanu u već krcat vagon. Grad u Japanuski saobraćaj obuhvata preko 17 linija i više od 1000 stanica. Najprometnija je Šindžuku, koja je svakako i svetski rekorder sa preko 3 miliona putnika dnevno. Na samu stanicu se ulazi kroz jedan od 200 ulaza. Po površini prevazilazi je jedino železnička stanica u gradu Nagoji.

Ginza

Ovo je deo grada sa najviše prodavnica, restorana i noćnih klubova. Svaka robna marka koja nešto znači u svetu ima svoj prostor upravo u Ginzi. Nekada se tu nalazila kovnica srebrnjaka po čemu je ceo kraj dobio ime. Nakon velikog zemljotresa 1923, oblast je pretvorena u trgovinsku četvrt koja je brzo napredovala. Ginza je poznata po najskupljem zemljištu na svetu- kvadratni metar građevinskog zemljišta često prelazi cenu od 100000 američkih dolara. Tokom vikenda Ginza je pešačka zona, a brojni restorani otvaraju svoje bašte.

Akihabara

Akiba denkigai
Akihabara

U pitanju je četvrt koja najviše podseća na buvlju pijacu iz naučnofantastičnih filmova. Iako su glavni artikli elektronika, kompjuterske komponente i audio i video oprema, na istim tezgama može se kupiti sve i svašta, uključujući i voće i odeću. Putnik namernik ovde se najpre sreće s neonskim reklamama i video-bimovima, ali, za razliku od većine drugih bazara u svetu, ovde prodavci ne mame kupce glasnim reklamiranjem svoje robe i izvikivanjem cena. Naime, kako i dolikuje centru svetske elektronike, svi glasovi su snimljeni i vrte se neprekidno pojačani do maksimuma. Akihabara je zbog toga bučna, šarena i gotovo neprohodna.

Zemljotresi

Zemljotresi su česta pojava u Japanu. Manji potresi mogu se očekivati bar jednom mesečno i stanovništvo je prilično naviknuto na njih. Nažalost, neki od zemljotresa su jači i prilično razorni. Najteži udarac naneo je Veliki kanto zemljotres, 1. septembra 1923. godine. Za samo nekoliko minuta Tokio i susedna Jokohama su gotovo u celosti srušeni. Živote je izgubilo između 100000 i 150000 ljudi, a oko dva miliona ljudi ostalo je bez domova. Zemljotres je izazvao niz požara koji su se brzo proširili zahvaljujući tajfunu koji je duvao sa Pacifika. Usled medijske zbrke koja je nastala, danima nakon zemljotresa na ulicama su vladali haos i nasilje. Požari su ugašeni tek tri dana kasnije. Rekonstrukcija grada trajala je decenijama.

Jokohama

Jokohama možda najbolje ilustruje širenje Japana na okolne gradove i sela. Nekada, ona je bila ribarsko selo. Sa otvaranjem Japana ka svetu tokom 19. veka, selo se pretvorilo u luku, a zatim u mali gradić koji je brzo prihvatio uticaj dalekih zapadnih zemalja. Do kraja veka, tu su se objavljivale prve japanske novine, a ulice su po prvi put bile osvetljene lampama na gas. Budući da se nalazi na zapadnoj strani Tokijskog zaliva, na svega tridesetak kilometara od užeg centra grada, Jokohama je od 1927. povezana sa Tokiom redovnom metro linijom. Već deceniju kasnije, gradovi se stapaju u jedan. Zahvaljujući Jokohami danas je Tokio jedini grad na svetu koji ima predgrađe sa više od 3 miliona stanovnika.

Izvori

  1. "Population Census". StatisticsBureau. http://www.stat.go.jp/english/data/kokusei/index.htm.
  2. 2,0 2,1 "Tokyo " (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/598411/Tokyo. pristupljeno 6. 11. 2012.
  3. 3,0 3,1 3,2 "Population of Tokyo". Tokyo Metropolitan Government. http://www.metro.tokyo.jp/ENGLISH/ABOUT/HISTORY/history03.htm. pristupljeno January 1, 2009.
  4. "大都市圏・都市圏の人口". Ministry of Internal Affairs and Communications. http://www.stat.go.jp/data/kokusei/2005/nihon/mokuji.htm. pristupljeno 2005.
  5. "Japan's Local Government System". Tokyo Metropolitan Government. http://www.metro.tokyo.jp/ENGLISH/PROFILE/overview05.htm. pristupljeno August 5, 2013.
  6. Najljepša mjesta na svijetu, LEO COMMERCE, Rijeka-Zagreb 2009., str. 232.
  7. "World Business Council for Sustainable Development (WBCSD)". Wbcsd.org. http://www.wbcsd.org/home.aspx. pristupljeno October 18, 2008.
  8. Barry, Roger Graham & Richard J. Chorley. Atmosphere, Weather and Climate. Routledge (2003), p344. ISBN 0-415-27170-3.
  9. Toshiaki Ichinose, Kazuhiro Shimodozono, and Keisuke Hanaki. Impact of anthropogenic heat on urban climate in Tokyo. Atmospheric Environment 33 (1999): 3897-3909.
  10. "Heat Island Control Measures". .kankyo.metro.tokyo.jp. January 6, 2007. http://www2.kankyo.metro.tokyo.jp/sgw/English/heatisland.htm. pristupljeno October 29, 2010.
  11. Barry, Roger Graham; Chorley, Richard J.. Atmosphere, Weather and Climate. London: Methuen Publishing. str. 344. ISBN 0-416-07152-X.
  12. Umi no mori: What if a forest is created and no one knows?
  13. "2012 Action Program for Tokyo Vision 2020 – Tokyo Metropolitan Government". Metro.tokyo.jp. http://www.metro.tokyo.jp/ENGLISH/PROFILE/policy03.htm. pristupljeno December 23, 2012.
  14. "Tokyo Statistical Yearbook 2012, Population: 2-4 Foreign Residents by District and Nationality (Year-End Data 2008-2012)" (Excel 97). Bureau of General Affairs, Tokyo Metropolitan Government. http://www.toukei.metro.tokyo.jp/tnenkan/2012/tn12qa020400.xls. pristupljeno January 27, 2015.
  15. 15,0 15,1 "Tokyo Statistical Yearbook 2012, Population: 2-3 Population by District (1920-2012)" (Excel 97). Bureau of General Affairs, Tokyo Metropolitan Government. http://www.toukei.metro.tokyo.jp/tnenkan/2012/tn12qa020300.xls. pristupljeno January 27, 2015.
  16. 東京府 編 (1890) (Japanese). [Tōkyō-Fu Statistics Book (1889)]. 1. 東京府. str. 40–41. (National Diet Library Digital Archive) (digital page number 32)
  17. 東京府 編 (1890) (Japanese). [Tōkyō-Fu Statistics Book (1889)]. 1. 東京府. str. 66–67. (National Diet Library Digital Archive) (digital page number 46)
  18. "Global 500 Our annual ranking of the world's largest corporationns". CNNMoney.com. Pristupljeno December 4, 2008.
  19. "Financial Centres, All shapes and sizes". The Economist. September 13, 2007. Pristupljeno October 14, 2007.
  20. "Oslo Overtakes Tokyo as World's Most Expensive City". Reuters. Pristupljeno 1. maj. 2015. Check date values in: |accessdate= (help)
  21. Sassen, Saskia (2001). The Global City: New York, London, Tokyo (2nd izd.). Princeton University Press. ISBN 0-691-07063-6.
  22. "Japan exchange group". Stock-market.in. http://www.jpx.co.jp/english/. pristupljeno October 29, 2010.
  23. Hannerz, Ulf (2005). "The Fish Market at the Center of the World (Review)". The Journal of Japanese Studies 31 (2): 428–31. doi:10.1353/jjs.2005.0044.

Literatura

  • Fiévé, Nicolas and Paul Waley. (2003). Japanese Capitals in Historical Perspective: Place, Power and Memory in Kyoto, Edo and Tokyo. London: RoutledgeCurzon. 10-ISBN 070071409X/13-ISBN 9780700714094; OCLC 51527561
  • McClain, James, John M Merriman and Kaoru Ugawa. (1994). Edo and Paris: Urban Life and the State in the Early Modern Era. Ithaca: Cornell University Press. 10-ISBN 0801429870/13-ISBN 9780801429873; OCLC 30157716
  • Nussbaum, Louis-Frédéric and Käthe Roth. (2005). Japan encyclopedia. Cambridge: Harvard University Press. 10-ISBN 0-674-01753-6; 13-ISBN 978-0-674-01753-5; OCLC 58053128
  • Sorensen, Andre. (2002). The Making of Urban Japan: Cities and Planning from Edo to the Twenty First Century. London: RoutledgeCurzon. 10-ISBN 0415226511/13-ISBN 9780415226516; OCLC 48517502
  • Bender, Andrew, and Timothy N. Hornyak. Tokyo (City Travel Guide) (2010)
  • Mansfield, Stephen. Dk Eyewitness Top 10 Travel Guide: Tokyo (2013)
  • Waley, Paul. Tokyo Now and Then: An Explorer's Guide. (1984). 592 pp
  • Yanagihara, Wendy. Lonely Planet Tokyo Encounter (2012)
  • Allinson, Gary D. Suburban Tokyo: A Comparative Study in Politics and Social Change. (1979). 258 pp.
  • Bestor, Theodore. Neighbourhood Tokyo (1989). online edition
  • Bestor, Theodore. Tsukiji: The Fish Market at the Centre of the World. (2004) online edition
  • Fowler, Edward. San'ya Blues: Labouring Life in Contemporary Tokyo. ( 1996) ISBN 0-8014-8570-3.
  • Friedman, Mildred, ed. Tokyo, Form and Spirit. (1986). 256 pp.
  • Jinnai, Hidenobu. Tokyo: A Spatial Anthropology. (1995). 236 pp.
  • Reynolds, Jonathan M. "Japan's Imperial Diet Building: Debate over Construction of a National Identity". Art Journal. 55#3 (1996) pp 38+.
  • Sassen, Saskia. The Global City: New York, London, Tokyo. (1991). 397 pp.
  • Sorensen, A. Land Readjustment and Metropolitan Growth: An Examination of Suburban Land Development and Urban Sprawl in the Tokyo Metropolitan Area (2000)
  • Waley, Paul. "Tokyo-as-world-city: Reassessing the Role of Capital and the State in Urban Restructuring". Urban Studies 2007 44(8): 1465–1490. ISSN 0042-0980 Fulltext: Ebsco
  • Philippe Pons, D'Edo à Tokyo. Mémoires et modernités, Gallimard, Paris, 1988, 455 pages, ISBN 978-2070711932 (Compte-rendu dans la revue Politique étrangère).
  • Donald Richie, Tokyo : extravagante et humaine, photographies de Joel Sackett, préface de Philippe Pons ; traduit de l'anglais (américain) par Geneviève Brzustowski, Paris : Éd. Autrement, 1999, ISBN 978-2862609690
  • Livio Sacchi, Tokyo : Architecture et urbanisme traduit de l'italien par Odile Menegaux, Paris, Flammarion, 2005, 247 pages, ISBN 978-2080114105
  • Natacha Aveline, La ville et le rail au Japon, l’expansion des groupes ferroviaires privés à Tokyo et Osaka, CNRS éditions, collection Asie orientale, Paris, 2003, ISBN 978-2271061270.
  • Natacha Aveline, Tokyo, métropolole japonaise en mouvement perpétuel, 2006, sur le site Géoconfluences.
  • François Laplantine, Tokyo, Ville flottante : scènes urbaines, mises en scène, Paris, éditions Stock, 2010 ISBN 9-782234-063976
  • Saskia Sassen, La ville globale, New York, Londres, Tokyo - Traduit de l'américain par Denis-Armand Canal - Éd. Descartes & Cie - 1997 (version originale en anglais de 1991, rééditée et modifiée en anglais en 2001 - Princeton University Press) 2001 ISBN 0-691-07063-6
  • Michaël Ferrier, Le Goût de Tokyo, anthologie commentée de textes sur Tokyo, Paris, Mercure de France, 2008 ISBN 2-7152-2811-2, Tokyo, petits portraits de l’aube, Paris, Gallimard, 2004 (rééd. 2010) ISBN 978-2070772131

Spoljašnje veze

Akira Kurosawa

Akira Kurosawa (Omori, Tokio, 23. mart 1910. - Setagaya, Tokio, 6. septembar 1998.) japanski režiser, scenarist i producent.

Zbog složenosti autorske ličnosti, kojom nadmoćno nadvladava složene raspone raznorodnih dramskih struktura, na zapadu je nazvan "Shakespeareom savremenog filma", dok je u domovini dobio nadimak "Imperator". Kurosawa je neosporno jedan od najsnažnijih i najoriginalnijih autora i japanske i svjetske kinematografije. Jedinstvenu temu svoga stvaralaštva Kurosawa određuje pitanjem "zašto ljudi ne mogu živjeti sretnije zajedno?"

Grad

Za ostale upotrebe, v. Grad (razvrstavanje).

Grad je relativno veliko i stalno urbano naselje u kojem većina stanovništva živi od industrije, trgovine i servisnih djelatnosti za razliku od sela gdje je većina ekonomskih aktivnosti zasnovana na poljoprivredi.

Između uobičajenog značenja riječi grad i onoga u administrativnoj upotrebi postoji bitna razlika, koja često dovodi do zabuna i nesporazuma. Mnogi gradovi imaju zaseban administrativni, pravni ili povijesni status temeljen na lokalnom zakonu. Zato se ponegdje za ovo drugo značenje koristi sintagma upravni grad.

Gradovi općenito imaju razvijene sisteme za zdravstvo, infrastrukturu, korištenje zemljišta, stanovanje, urbanizam i transport.

Gradovi takodjer imaju definirana industrijska, trgovačka i rezidencijalna područja.

Veliki grad površinom i/ili brojem stanovnika postaje metropolis (kao npr. Šangaj), a jednom kad se raširi do susjednog grada i spoji se s njim postaje megalopolis (npr. Tokio i Jokohama).

Gradovi su rasli i razvijali se noseći sa sobom svoje prednosti i mane. Prednosti su uključivale: smanjene troškove transporta, razmjenu dobara i ideja, dijeljenje prirodnih resursa, neograničen pristup tržištu, a kasnije tijekom razvoja i pogodnosti poput vodovoda i kanalizacije. Mane su uključivale: smanjenje stambenog prostora, porast kriminala svih vrsta, povećanu smrtnost, povećane troškove života i zagađenje.

Jedna karakteristika koja razlikuje malo mjesto od velikog grada je organizirana lokalna vlast. Mjesto ili manje naselje postiže svoje zajedničke ciljeve neformalnim dogovorima među susjedima ili pod vodstvom vođe/poglavara/starješine.

Gradom upravljaju profesionalni administratori koji donose pravila i 'regulativu', te posebne poreze i takse (hranu ili druge potrepštine kojima se može trgovati) da bi se namirila gradska vlast. Ta gradska vlast mogla je biti temeljena na religiji, nasljednom pravu, vojnoj moći, općekorisnim projektima (napr. izgradnja kanala), poljoprivredi i raspodjeli hrane, zemljoposjedništvu, manufakturi, trgovini, financijama, ili kombinaciji navedenog.

Društva i ljudske zajednice koje borave u gradovima često se nazivaju civilizacije.

Hayao Miyazaki

Hayao Mijazaki (宮崎駿, Miyazaki Hayao; rođen: Tokio, 5. siječnja 1941.) jedan je od najpoznatijih i najpoštovanijih stvaralaca animea (japanskih animiranih filmova).

Miyazaki je stvaralac mnogih popularnih anima filmova, kao i nekoliko manga (japanskih stripova). Iako veoma nepoznat u zapadu izvan animacijskih krugova do njegove pobjede na 2002. Oscaru- za animaciju Spirited Away, njegovi su filmovi bili uspješni u Japanu. Spirited Away film je s najvećom zaradom svih vremena u Japanu; Princess Mononoke i Howl's Moving Castle bili su ujednako uspješni. Mnogi njegovi filmovi istražuju temu ljudske povezanosti s prirodom, tehnologijom i suživotom između ljudske ambicije i pohlepe.

Hideki Tōjō

Hideki Tōjō (jap. 東條 英機, 東条 英機; Tokio, 30. prosinca 1884. – Tokio, 23. prosinca 1948.) je bio japanski general i političar koji je služio kao premijer Japana u periodu od 1941. do 1944.

Tōjō je rođen 30. prosinca 1884. u Tokiu kao sin generala. Na vojnu akademiju krenuo je 1905., a završio je 1915. Za vrijeme 1920-ih bio je zapovijednik vojnog odjela zaduženog za mobilizaciju i pripremu vojnika u slučaju rata.

Za vrijeme 1930-ih, Tōjō je postao član tzv. Kontrolne grupe koja je bila zadužena za modernizaciju vojske. Godine 1935. poslan je u Mandžukuo, marionetsku državu pod Japanskom vlašću koja se nalazila u kineskoj regiji Mandžurija. On je kasnije postao zapovijednik Kvantung vojske, glavne japanske vojske u regiji.

Tōjō je dobio reputaciju efikasnog, odlučnog i agresivnog vođe. Njegove teške disciplinarne taktike dale su mu nadimak Žilet. U Tokio je ponovno pozvan 1938. kako bi bio doministar rata. Kako je bio velika potpora ofenzivne taktike u drugom Sino-japanskom ratu (gdje se borio na strani Mandžurije), unaprijeđen je u ministra rata 1940. Tōjō je bio uvjeren da će Treći Reich pobijediti u Europi i 1940. podržava potpisivanje Trojnog pakta. Od tog dana te 3 zemlje (i njihovi podržavatelji) su poznati kao Sile Osovine. Tōjō je za proširenje Japanske moći kao iduću metu izabrao sjevernu Indokinu (današnji Laos i Vijetnam).

Kako su tenzije između Japana i SAD-a 1941. rasle, Tōjō se protivio se bilo kakvim kompromisima koji bi umanjili Japansku moć. Do jeseni 1941. bilo je izgledno da je ulazak Japana u Drugi svjetski rat neizbježan. Tōjō je postavljen za premijera u listopadu. Iste te godine naredio je iznenadni napad na američke baze na Havajima. U prosincu 1941. Tōjōva vlada odlučila je objaviti rat SAD-u i napasti američku vojnu luku Pearl Harbor na Havajima.

Iako Tōjō nikad nije postao diktator kao Adolf Hitler ili Benito Mussolini, dobivao je sve više i više moći kako je rat napredovao. Zadržeći svoju poziciju kao ministar rata, od 1943. vodi i Ministarstvo naoružanja, a 1944. preuzima poziciju vrhovnog zapovijednika vojske.

Godine 1944., kontinuirane savezničke pobjede na Pacifiku umanjile su Tōjōvu moć. Amerikanci su osvojili japanski otok Saipan i tako izložili Japan američkoj paljbi. Tōjō je dao otkaz na mjestu premijera u srpnju 1944. i ostao je u mirovni do kraja rata. Kada je u rujnu 1945. saznao da će biti uhićen kao ratni zločinac, neuspješno je pokušao samoubojstvo. Osuđen na Tokijskom procesu zbog ratnih zločina, sud mu je odredio smrt vješanjem u prosincu 1948.

Hirohito, car Shōwa

Hirohito ('裕仁', Hirohito; Tokio, 29. travnja 1901. - Tokio, 7. siječnja 1989.) bio je japanski car koji je imao najdulji mandat od svih careva u Japanu.

Vladao je od 1926. do svoje smrti 1989. i bio je vrhovni vođa u II. svjetskom ratu. Nakon smrti postao je poznatiji pod imenom Car Shova (Shōwa Tennō). Hirohito je preminuo 7. siječnja 1989. u 6:33, a službena smrt objavljena je u 7:55, kad je javnost prvi put saznala da je car imao rak.

Honshu

Honšū (本州 prevedeno: glavno kopno) je najveći otok Japana. Na sjeveru je razdvojen morskim putem Tsuragu od otoka Hokkaido, u jugu kroz japansko unutarnje more od otoka Shikoku. Na jugo-zapadu se nalazi otok Kyushu, razdvojen morskim putem Shimonoseki. Honšu je sedmi otok po veličini na svijetu i 2. po naseljenosti, odmah iza Jave. izložen je čestim potresima, među kojima je jedan od najgorih je bio Veliki Kanto potres, 1923, u regiji Kantō, kada su uništeni Tokio, Yokohama i okolica.

Honšu je sa ostalim većim japanskim otocima (Hokkaido[Kriva transliteracija]

, Kyushu[Kriva transliteracija]

i Shikoku[Kriva transliteracija]

) povezan tunelima i mostovima. Tri nova mostovska sistema povezuju preko unutarnjeg mora Honšu i Šikoku (mostovi Akashi-Kaikyo i Ohnaruto; Shin-Onomichi; Innoshima, etc.)

Najveći gradovi su: Tokyo (glavni grad Japana), Yokohama, Osaka, Nagoya, Kobe, Kyoto, Akita, Sendai, Fukushima, Niigata i Hiroshima i kulturni centri Nara i Kamakura.

Otok je značajan proizvođač riže, agrikulturna područja su u ravnicama Kanto i Nobi, a uzgaja se riža i drugo povrće. Niigata je veliki centar poljoprivrednog kraja. Područje Yamanashija glavni je voćarski centar, dok se Aomori ističe po proizvodnji jabuka.

Human Rights Watch

Human Rights Watch (skraćenica HRW) je neovisna, nevladina organizacija koja se zauzima za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Temelji se na međunarodno prihvaćenim standardima ljudskih prava. Sjedište joj se nalazi u New Yorku, ali ima urede i u drugim gradovima, kao što su Berlin, Brisel, Chicago, Ženeva, Johannesburg, London, Los Angeles, Moskva, Pariz, San Francisco, Tokio, Toronto i Washington.

Japan

Japan (jap. 日本 [Nippon [nip̚põ̞ɴ] ili Nihon [nihõ̞ɴ]], službeno 日本国 [Nippon-koku ili Nihon-koku, značenje "Država Japan"]), otočna država u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana sjeverno od Istočnokineskog mora. Japan čini arhipelag od više od 3000 otoka, a najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu koji čine više od 97% površine. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupe udaljenih otoka Okinawa i Ryukyu.

Japansko je otočje dio pacifičkoga vatrenog prstena i nastalo je kao posljedica podvlačenja Filipinske i Tihooceanske litosferne ploče pod Euroazijsku. Dva japanska slova koja označavaju ime Japana znače "izvor sunca" pa se tako cijela zemlja često naziva "Zemlja izlazećeg sunca". Japansko otočje vulkanskog je podrijetla pa je dio geološki izrazito nemirnog prostora obala Tihog oceana, tvz. vatrenog prstena. Brojni potresi i vulkani glavno su obilježje Japana. Najpoznatiji vulkan je Fuji koji je ujedno i najviši vrh Japana (3776 m). Japan je planinska zemlja, budući da oko 80% površine čine planine. Oko 66% površine prekriveno je šumama.

Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Japan je deseta zemlja svijeta po broju stanovnika s nešto manje od 128 milijuna, od kojih 99% čine Japanci. Glavni grad je Tokio koji sa susjednim gradovima ima oko 32 milijuna stanovnika te je najveće metropolitansko područje svijeta.

Japan je jedna od vodećih svjetskih sila. Po nominalnom BDP-u je treća najveća svjetska ekomonija, a po Paritetu kupovne moći treća iza SAD-a i Kine. Japan je četvrti svjetski izvoznik i šesti uvoznik. Jedan je od tehnološki najrazvijenijih država svijeta, vodeći na mnogim poljima znanstvenih istraživanja posebice u elektronici i robotici. S više od 130 milijardi USD ulaganja u znanstvena istraživanja, treći je u svijetu. Japan je član Ujedinjenih naroda, G8, G4, OECD-a i APEC-a.

Konurbacija

Konurbacija je termin kojim se opisuje srastanje više pojedinačnih gradova u jednu mega cijelinu.

Najveće konurbacije na svijetu su BosWash (Boston- Washington) u Sjedinjenim Američkim Državama u koju srastaju višemilijunski gradovi Boston, New York, Philadelphia, Baltimore i Washington D.C., Ruhr na zapadu Njemačke, Veliki Tokio u Japanu. To su ujedno najgušće naseljeni dijelovi tih država.

Les Plus Belles Escroqueries du monde

Les Plus Belles Escroqueries du monde (sh. Najljepše varalice svijeta) je francusko-italijansko-nizozemsko-japanska crno-bijela omnibus filmska komedija snimljena 1964. godine u režiji Claudea Chabrola, Jean-Luc Godarda, Uga Gregorettija, Hiromichija Horikawe i Romana Polanskog. Sastoji se od pet priča kojima je zajedničko da se zaplet vrti oko prevare, a koje su radnjom smještene u pet različitih svjetskih gradova - Tokio, Amsterdam, Napulj, Marakeš i Pariz.

Nanpō otoci

Otoci Nanpō (japanski: 南方 诸岛 nanpō shotō?) je zajednički naziv za skupinu otoka koji se nalaze na jugu japanskog otočja. Protežu se od poluotoka Izua zapadno od Tokijskog zaljeva prema jugu oko 1200 km i unutar 500 km od Marijanskih otoka. Otocima se upravlja iz Tokija, a podregija su regije Kantōa.

Hidrografski i oceanografski Odjel Japanske obalne straže definira Nanpō otoke kako slijedi:

Nanpō Shotō (otok Nanpō)

Izu Shotō (otok Izu)

Ogasawara Shotō (otok Ogasawara u širem smislu)

Ogasawara Guntō (otoci Ogasawara)

Mukojima Rettō

Chichijima Rettō

Hahajima Rettō

Kazan Rettō (Vulkanski otoci) uključujući Nishinoshimu

Okinotorishima

Minamitorishima

Olimpijada 1940

Za ostala značenja, v. Olimpijada 1940 (razvrstavanje).XII. Olimpijske igre su bile zakazane za period između 21.9. i 6.10. 1940. u japanskom glavnom gradu Tokiju. Tokyo je pravo na igre dobio pobijedivši kandidaturu Helsinkija.

Međutim, izbijanje drugog japansko-kineskog rata godine 1937. je MOK natjeralo da Igre umjesto toga zakaže za period između 20.7. i 4.8. 1940. u Helsinkiju.

Olimpijada u Helsinkiju je trajno otkazana nakon izbijanja drugog svjetskog rata.

MOK je, smatrajući to svojom moralnom obvezom, odlučio da oba dva grada budu domaćini budućih Igara. Helsinki je Igre dobio 1952, a Tokyo 1964. godine.

Olimpijada 1964

XVIII. Olimpijske igre - Tokio 1964

Tokio je bio određen za domaćina Olimpijskih igara 1940. godine, ali je Međunarodni olimpijski komitet nakon japanske invazije na Kinu domaćinstvo predao Helsinkiju, da bi te igre bile definitivno otkazane izbijanjem drugog svjetskog rata.

Slično kao i u slučaju Berlina 1936, odnosno Helsinkija 1952. godine, MOK je udijelio Igre Tokiju u nastojanju da se simbolički izbrišu efekti svjetskih ratova na olimpijski pokret.

Japanski organizatori su, pak, Igre shvatili kao sjajnu priliku da pokažu kako je novi, moderni Japan okrenuo leđa svom nekadašnjom ekstremnom nacionalizmu i militarizmu, te da je spreman postati odgovornim dijelom međunarodne zajednice. To je također bila prilika da Japan svijetu pokaže efekte poslijeratnog privrednog čuda te da se nametne kao ekonomska i tehnološka sila.

Igre su ušle u historiju kao prve koje su pomoću satelita prenošene na televizijske ekrane diljem svijeta.

Tokijska Olimpijada je većini sudionika ostala u izuzetno dobrom sjećanju. Često se za nju govorilo da predstavlja posljednju "dobru" Olimpijadu, odnosno da je bila najbliža olimpijskim idealima i neopterećena demonstracijama, politikanstvom, bojkotima i krvoprolićima koja će bacati sjenu

na buduća olimpijska natjecanja.

Događaji oko tokijske olimpijade su temelj zapleta za film Koračaj, ne trči, posljednji u kome je igrao veliki holivudski glumac Cary Grant.

Olimpijada 2020

XXXII. Ljetne olimpijske igre održat će se u japanskom glavnom gradu Tokiju od 25. srpnja do 9. kolovoza 2020. godine. To će biti drugo izdanje Olimpijskih igara održano u Tokiju, nakon onog 1964.Domaćin je odabran u Buenos Airesu 7. rujna 2013. U prvom krugu glasovanja ispao je španjolski grad Madrid, a u drugom turski Istanbul. Stoga će se dvaput zaredom najveći sportski događaj na svijetu održati izvan Europe, pošto je brazilski grad Rio de Janeiro domaćin OI 2016. Nakon 12 godina OI će se opet održati u Aziji i na Dalekom istoku, pošto je kineski glavni grad Peking bio domaćin OI 2008. Cijeli islamski svijet još nikada nije ugostio Igre. Madridu također nikada nije pripala ta čast, ali jest Barceloni 1992. Afrika je ostala jedini kontinent na kojem Olimpijske igre nikada nisu održane.

Hrvanju koje ima tradiciju dugu 3 000 godina prijetilo je izbacivanje s popisa olimpijskih sportova. 8. rujna 2013. MOO je odlučio da hrvanje ostaje olimpijski sport. Dobilo je 49 od 95 glasova, bejzbol i softbol dobili su 24, a skvoš 22 glasa.

Otoci Ogasawara

Otočje Ogasawara (japanski: 小笠原諸島, Ogasawara shotō) ili Otočje Bonin (engleski: Bonin Islands je otočje koje čini više od 30 suptropskih i tropskih otoka oko 1000 km južno od Tokija (Japan), čijoj prefekturi upravno i pripadaju. Na otočju ima oko 2.440 stanovnika i to 2.000 na najvećem otoku Chichi-jima (父島, "Očinski otok"), u kojemu je i općinsko središte, te 440 u selu Ogasawara na otoku Haha-jima (母島, "Majčinski otok").

God. 2011., 30 otoka Ogasawara, skupljenih u tri skupine, je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji jer njhov ekosistem "predstavlja raznolikost krajolika koji je dom velikom bogatstvu biljaka i životinja, prispjele iz jugoistočne i sjeverozapadne Azije, od kojih su mnoge vrste endemi". Od ugroženih životinja ističe se jako ugrožena vrsta šišmiša - Boninska leteća lisica (Pteropus pselaphon), te 195 ugroženih vrsta ptica, ali veliki broj riba, beskralješnjaka i koralja, te 441 vrsta autohtonih biljaka. Zbog toga ovo otočje često nazivaju "Galapagos Dalekog istoka".

Pop rock

Pop rock je muzički podžanr koji koristi elemente pop i rock muzike.

Različiti su termini pojma muzičkog stila, koji se kreću od lakše izvedbe klasičnog rocka do podžanra pop muzike. Pop rock je nastao tijekom 1960-ih godina, a neki od njegovi najpopularniji začetnika su su Elvis Presley, The Beatlesi, ABBA, Bee Gees, Fleetwood Mac, Elton John, Donna Summer, a u novije doba to su Robbie Williams, Alanis Morissette, Shakira Avril Lavigne, Tokio Hotel, P!nk i mnogi drugi.

Od domaćih izvođača neki od najpopularnijih su Crveni koralji, Bijele strijele, Kvartet 4M , Grupa 220, Srebrna krila, Parni valjak, Drugi način, Đavoli, Zdenka Kovačiček, Josipa Lisac, Massimo Savić, Ivica Šerfezi i mnogi drugi.

U muzičkim krugovima pop i rock su prikazani kao suprotnosti, gdje se na pop muziku gleda kao komercijalni produkt, dok obožavatelji rock žanra tvrde da je on više izvorniji i iskreniji oblik muzike.

Velegrad

Velegrad je naziv za grad s više od milijun stanovnika. Najveći grad na svijetu je japanska prijestolnica - Tokio, više od 35 milijuna stanovnika. Jedini velegrad na prostoru Jugoslavije bio je Beograd, a u Hrvatskoj je samo jedan (približno) milijunski grad: Zagreb.

Vremenska zona

Časovna (vremenska) zona je deo površine Zemlje omeđen sa dva granična meridijana. Postoje 24 časovne zone zato što se Zemlja za 24 časa jedanput obrne oko svoje (zamišljene) ose koja spaja njen Severni i Južni pol. Časovna zona je, ustvari, pojas eliptičnog oblika, koji se pruža od Severnog do Južnog pola Zemlje. Svakoj časovoj zoni pripada po 15 stepeni geografske dužine. Početna (nulta) časovna zona nalazi se oko početnog (nultog) meridijana. Naziva se zapadnoevropska časovna zona. Istočno od nje je srednjoevropska časovna zona, koja se nalazi između 7°30` i 22°30` istočne geografska dužine (IGD). Središnji joj je meridijan 15°IGD. Istočno od nje je istočnoevropska časovna zona čiji je središnji meridijan 30°IGD. Bitno je ovo: kada se iz date časovne zone pređe u susednu časovnu zonu, koja se nalazi istočno od nje, nužno je kazaljku na satu pomeriti jedan čas napred (na primer, sa 12č na 13č). I obrnuto, kada se pređe u susednu časovnu zonu, koja se nalazi zapadno od zone u kojoj se nalazimo, potrebno je kazaljku na satu pomeriti jedan čas unazad (na primer, sa 12č na 11č).

¹Grinički meridijan prolazi kroz griničku opservatoriju kraj Londona. U njemu se nalazi časovnik koji pokazuje tzv. svetsko ili griničko vreme.

Nekada su ljudi koristili Sunčevo vrijeme, pa se doba dana razlikovalo od grada do grada. S napretkom telekomunikacija i širenjem željeznice, rasla je potreba za univerzalnim rješenjem. Vremenske su zone djelomično riješile problem jer su zbog njih svi satovi u određenoj regiji podešeni na isto srednje Sunčevo vrijeme.

Granice vremenskih zona u pravilu leže na meridijanima geografske dužine koji su višekratnici 15º, pa razlika između susjednih vremenskih zona iznosi jedan sat. Ipak, ponegdje je razlika i drukčija. Osim toga, vremenske zone mogu imati prilično nepravilne oblike jer obično prate granice država ili drugih administrativnih područja.

Sve se vremenske zone definiraju u odnosu na Koordinirano svjetsko vrijeme (Coordinated Universal Time - UTC). Referentna tačka za vremenske zone je nulti meridijan (geografska dužina 000), koji prolazi kroz Kraljevski opservatorij na Greenwichu u Londonu ([1]). Zato se i danas često koristi pojam "srednje vrijeme po Greenwichu" (Greenwich Mean Time - GMT) - na primjer, koristi ga BBC - kao "osnovno vrijeme" na koje se odnose sva druga vremena. Ipak, UTC je službeni izraz, koji predstavlja kompromis između "atomskog" i "astronomskog" pristupa.

(Inače, čak i Greenwich ima "osnovno vrijeme" samo između 01:00 UTC zadnje nedjelje u oktobru i 01:00 UTC zadnje nedjelje u martu. Ostatak godine Greenwich ima lokalno vrijeme UTC+1, što je britansko ljetno vrijeme.)

Vrijeme svake lokacije daje se u odnosu na UTC. Na primjer:

Sarajevo: UTC+1 (npr. ako je 12:00 UTC, onda je 13:00 u Sarajevu)

Mumbai: UTC+5.5 (npr. ako je 13:00 UTC, onda je 18:30 u Mumbaju)

Tokio: UTC+9 (npr. ako je 11:00 UTC, onda je 20:00 u Tokiju)

Los Angeles: UTC-8 (npr. ako je 12:00 UTC, onda je 04:00 u Los Angelesu)

New York: UTC-5 (npr. ako je 11:00 UTC, onda je 06:00 u New Yorku)Datum u vremenskoj zoni također ovisi o UTC. Na primjer:

Sarajevo: UTC+1 (npr. ako je 23:30 UTC, ponedjeljak, 15. marta, onda je u Sarajevu 00:30, utorak, 16. marta)

Auckland: UTC+12 (npr. ako je 21:00 UTC, srijeda, 31. juli, onda je u Aucklandu 09:00, četvrtak, 1. augusta)

New York: UTC-5 (npr. ako je 02:00 UTC, utorak, onda je u New Yorku 21:00, ponedjeljak)

Buenos Aires: UTC-4 (npr. ako je 03:00 UTC, subota, 23. augusta, onda je u Buenos Airesu 23:00, petak, 22. augusta)

Honolulu: UTC-10 (npr. ako je 06:00 UTC, ponedjeljak, 1. maja, onda je u Honolulu 20:00, nedjelja, 30. aprila)Napomena: Izračun sati ovisi i o tome koristi li određena zona ljetno vrijeme.

npr. Novi Zeland, koji je inače UTC+12, pomiče vrijeme za jedan sat zbog ljetnog vremena tokom ljeta na južnoj hemisferi, pa onda ima lokalno vrijeme od UTC+13!Vremenske je zone izmislio Sanford Fleming zbog potrebe željezničkih kompanija da imaju isto lokalno vrijeme između željezničkih postaja. ([2])

Vremenske su zone prvi put uvedene 18. decembra 1883. godine, kad su željeznice SAD-a i Kanade prve uspostavile vremenske zone (četiri standardne kontinentalne vremenske zone Sjeverne Amerike.

Tako više nije bilo zbrke, jer su nekad imali hiljade lokalnih vremena. Svjetsko uvođenje vremenskih zona nastupilo je sljedeće godine.

Popis vremenskih zona

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.