Populizam

Populizam je naziv koji se koristi kako bi se opisali razni pojedinci, ideologije, pokreti ili političke stranke koji nastoje ili tvrde da nastoje djelovati u interesu najširih slojeva stanovništva tj. naroda, a nasuprot "otuđenih", odnosno korumpiranih i tiranskih društvenih elita. Najčešće je u pitanju pežorativan termin kojim se nastoje opisati djelovanje kojim se u svrhu sticanja političke podrške zloupotrebljava neobrazovanost i neinformiranost niže klase kako bi se stekla ili održala vlast. Kao populističke metode u tom smislu se najčešće opisuju razni demagoški trikovi, davanje nerealnih obećanja u političkim programima, korištenje široko uvriježenih ksenofobnih predrasuda u svrhu ocrnjivanja političkih protivnika te - nakon sticanja vlasti - poduzimanje među širokim slojevima popularnih, ali dugoročno neodrživih i štetnih mjera. Kao suprotnost populizmu se često navodi elitizam.

Etimologija i rani oblici populizma

Iako se populizam često navodi kao osobina suvremene politike, on ima dugu tradiciju koja se na Zapadu može pronaći još u doba Antike, odnosno prakse mnogih tadašnjih gradova-država od kojih je najpoznatija atenska demokracija. Sama riječ populizam dolazi od latinske riječi populus kojom su Rimljani opisivali "narod" u političkom smislu. U doba Republike se u Rimu čak pojavila prva grupa koja bi se uvjetno mogla nazvati političkom strankom, a čije je ime Populari označavalo borbu za interese "običnog" čovjeka. Iz starog Rima potiče i parola "Kruha i igara" (panem et circenses) koja često služi kao najjezgrovitiji opis populističkih metoda vladavine.

Suvremeni oblici populizma

Populizam se u svojim suvremenim oblicima javlja u 19. vijeku, odnosno s uspostavljanjem demokracija i drugih poredaka u kojima legitimitet vlasti, na ovaj ili onaj način, daje apstraktna volja naroda. To uključuje i autoritarne i ne-demokratske režime u kojima su vlastodršci nastojali osigurati podršku najširih slojeva stanovništva raznim popularnim mjerama, umjesto da se oslanjaju isključivo na golu silu. Uspostavom demokracije, pak, gotovo svaki pokret ili stranka koji preko izbora pokušava doći na vlast je, u većoj ili manjoj, mjeri populistički samom činjenicom da sebe pokušava definirati kao predstavnika "volje naroda" ili njegovih dugoročnih interesa.

Populizam je u 19. i prvoj polovici 20. vijeka bio karakterističan za mnoge evropske zemlje, gdje su demokratske reforme seljačkim masama dale politička prava, ali su ih ekonomske okolnosti nastavile držati u inferiornom položaju u odnosu na staru zemljoposjedničku, odnosno novu kapitalističku elitu. Populizam se u tim okolnostima javlja kroz razne agrarijanske pokrete i ideologiju, koji veličaju "skromnog", "radišnog" i "neiskvarenog" seljaka u odnosu na "korumpiranu" ili "odnarođenu" gradsku elitu. Populizam se također javlja i kao svojevrsna reakcija nižih slojeva koji su, za razliku od "prosvijećene" liberalne elite, sačuvali svoje tradicionalne i konzervativne vrijednosti. Ta struja populizma je karakteristična za tzv. desni populizam, iz koga će se s vremenom stvoriti demokršćanstvo, ali i razni fašistički pokreti. Populističke metode agitacije, pak, u zemljama sa snažnom ili rastućom radničkom klasom počinju koristiti i lijevi - socijalistički, a kasnije i komunistički pokreti.

Poseban oblici populizma su se, zbog specifičnih historijskih i socio-ekonomskih okolnosti, razvili u Latinskoj Americi. Tamošnji vlastodršci često koriste populističku retoriku ili populističke metode vladavine, a bez nekakve čvrste opipljive ideološke podloge ili kroz sinkretičko preuzimanje često suprotstavljenih elemenata lijevih i desnih ideologija. Kao najpoznatiji primjer se navodi peronizam u Argentini.

Eksterni linkovi

Aleksandar Lukašenko

Aleksandar Grigorijevič Lukašenko (Lukašenka) (ruski: Александр Григорьевич Лукашенко, bjeloruski: Алякса́ндар Рыго́равіч Лукашэ́нка, Aljaksandar Ryhoravič Łukašenka, poljski: Aleksander Łukaszenka) (30.8. 1954.-) je predsjednik Bjelorusije od 1994. Otkako je stupio na dužnost, njegovi politički protivnici ga opisuju kao autokrata i diktatora, dok sljedbenici tvrde da je njegovo vodstvo spasilo Bjelorusiju od najštetnijih posljedica post-komunističke tranzicije.

Boris Mikšić

Boris Mikšić (Zagreb, 11. 10. 1948. -) je hrvatski poduzetnik i političar. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 1973. godine i potom otišao u SAD. Počevši kao inženjer za razvoj i istraživanje, napredovao je do potpredsjednika za razvoj i istraživanje u Northern Instrument Corporationu u Minneapolisu, a 1977. godine osnovao je vlastitu tvrtku Cortec Corporation, kojom danas predsjedava. Godine 1995. je imenovan počasnim generalnim konzulom Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama. Početkom 2005. se kandidirao za predsjednika Republike i u prvom krugu izbora izazvao senzaciju neočekivano velikim brojem glasova zahvaljujući kojima se umalo nije kvalificirao za drugi krug. Nakon toga je postao predmetom oštrih kritika dijela medija koji mu spočitavaju populizam. Zbog njih je imao manje uspjeha na lokalnim izborima 2005. godine, a godine 2009. se nije uspio kvalificirati u drugi krug izbora za gradonačelnika Zagreba. Godine 2009. se ponovno kandidirao za predsjednika. Nakon što je u prvom krugu osvojio 2,1 % glasova, najavio je povlačenje iz politike.

Braća Grakhi

Grakhi (latinski Gracchi [ˈgrakkʰi]), braća Gaj Sempronije (?, 154. ili 153. pr. n. e. – ?, 121. pr. n. e.) i Tiberije Sempronije (?, o. 169–164. – ?, o. 133. pr. n. e.), rimski političari i agrarni reformatori. Za tribune izabrani u 2. vijeku pne. i poznata po pokušaju da provedu agrarnu reformu oduzimanje zemlje bogatim patricijima i raspodjelom siromašnim plebejcima. Njihova nastojanja su im među kasnijim historičarima donijela reputaciju prvih preteča socijalizma, a metode političke borbe, odnosno vezanost uz stranku zvanu populares su razlogom zašto ih se također smatra jednim od prvih populista u historiji. Oba brata su izazvala žestoku reakciju konzervativne frakcije zvane optimates te okončali nasilnom smrću.

Grakhi je također naziv za ogranak njihove matične porodice Sempronija.

De Telegraaf

De Telegraaf je nizozemski dnevni list koji se izdaje u Amsterdamu od 1. 1. 1893. godine. Osnivač mu je Henry Tindal, a trenutni vlasnik Telegraaf Media Groep. Godine 2014. De Telegraaf je imao tiražu od 455.727 primjeraka čime se pozicionirao kao najprodavaniji nizozemski dnevni list. Sredinom 1990-ih cirkulacija mu je bila još veća i izlazio je u 760.000 primjeraka dnevno. Politička orijentacija novina je primarno desni populizam. Od augusta 2015. glavni urednik novina je Paul Jansen.

Degolizam

Degolizam ili golizam (fr. gaullisme) je francuska politička ideologija bazirana na mišljenju i delu vođe francuskog otpora iz Drugog svetskog rata Šarl de Gola, koji je bio i predsednik Pete Francuske Republike.

Serž Berstejn piše da golizam nije „ni doktrina ni politička ideologija“ i ne može se posmatrati kao jedno ili drugo". Već, prateći njegov istorijski napredak, to je pragmatična vežba moći koja nije oslobodjena od kontradikcija niti koncesija/ustupaka, iako imperijalna reč generala daje na značaju golizmu i njegovom programu koji se čini kao dubok i potpuno realizovan. Golizam je čudan francuski fenomen, ali bez sumnje suštinski francuski politički fenomen 20.veka.

Lorens D. Kritcman piše da se golizam može videti kao forma francuskog patriotizma po tradiciji Jules-a Mišeleta. On je zapisao: „Naslonjen na politički spektar Desnice, golizam je ipak posvećen republičkim vrednostima revolucije i toliko udaljen od ambicija tradicionalne Desnice i njenog haosa, Golizam je video kao svoju misiju potvrdu nacionalnog suvereniteta i jedinstva, što je bilo dijametralno suprotno podeli stvorenoj od strane levice i njenoj klasnoj borbi.

Demagogija

Demagogija je metoda kojom se služi demagog; podrazumijeva obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima kako bi poticala strahove publike, izazivala mržnju, pohlepu i paranoju.

Demagog je povijesno gledano u staroj Grčkoj bio pučki govornik koji je nastupao kao predstavnik naroda. Danas se odnosi na osobu, uglavnom političara, koja lažnim obečanjima, spektakularnim optužbama i sijanjem iluzija stječe povjerenje širokih masa i upravlja njihovim ponašanjem. Prilog demagoški se odnosi na nešto što je lažno, obmanjivački. Stari Grci su je koristili u strogoj suprotnosti sa pojmom psihogogije, koja je označavala vođenje duše.

Druga Brazilska Republika

Druga Brazilska Republika je naziv za period u historiji Brazila od svrgavanja Estada Nova 1946. godine do vojnog puča 1964. godine kojim je uvedena vojna diktatura. Druga Republika znana je još i kao República Nova (kao kontrast Prvoj Republici, koja je bila znan kao República Velha), República de 46 (po godini osnivanja) i Período/República Populista.

Težnja za redemokratizacijom nakon Drugog svjetskog rata dovela je do kraha Vargasove diktatorske Estado Novo u vojnom udaru. Vlast je nakratko preuzeo José Linhares, koji je odmah sazvao izbore na kojima je pobijedio maršal Eurico Gaspar Dutra. Njegovom inauguracijom 31. siječnja 1946. godine službeno je formirana Druga Republika. Dutrina proamerička politika djelovala je loše po tada dobrostojeće brazilsko gospodarstvo pa je na izborima 1951. godine na vlast ponovo došao Vargas. Vargas je nastavio s politikom industrijalizacije i nacionalizacije, međutim naišao je na snažan otpor među opozicijom. Suočen s potencijalnim državnim udarom, Vargas je 1954. godine počinio suicid, a naslijedio ga je njegov potpredsjednik Café Filho.

Vargasovim suicidom došlo je do postepenog pada brazilskog populizma, koji je bio temeljna odlika Druge Republike. Iako je izdržao još desetak godina, postepeno je postajao sve slabiji, a njegov konačni krah doveo je do uspostave vojne diktature.

Juscelino Kubitschek donio je Brazilu period stabilnosti i optimizma, oživljavajući populizam svojim geslom "Pedeset godina napretka u pet". Iako je Kubitschek doista uspio ostvariti visok gospodarski rast, suočio se s povećanom inflacijom i rastom vanjskog duga, zbog čega je često bio izlagan kritikama. Uspio je očuvati demokratske temelje, a njegov najznačajniji projekt je izgradnja Brasílije, ultra modernog glavnog grada za čije je projektiranje bio zadužen Oscar Niemeyer. Od 1960. godine, Brasília je postala novi glavni grad Brazila. Nakon kratkotrajnih mandata Jânija Quadrosa (koji je podnio ostavku) i Ranierija Mazzillija (koji je kratko mijenjao Goularta dok je ovaj bio na službenom posjetu u Kini), vlast je preuzeo ljevičar João Goulart. Goulartova politika bila je temeljena na radničkoj klasi, a njegovo koketiranje s komunistima podsjećalo je na Vargasovo ranije koketiranje s integralistima.

Približavanje komunistima značilo je Goulartov kraj. Godine 1964., reakcionarske snage provele su vojni udar i svrgnuli ga s vlasti, uspostavivši vojnu diktaturu koja će vladati više od dvadeset godina.

Eseri

Socijalistička revolucionarna partija (ruski: Партия социалистов-революционеров, akronim: ПСР) poznatiji po svom skraćenom imenu Eseri (эсе́ры od СР: socijalisti revolucionari), bila je ruska partija koja je predstavljala glavnu alternativu Socijaldemokratskoj radničkoj partiji tokom posljednjih godina vladavine cara Nikolaja Romanova.Eseri su bili poznati kao partija koja ne preza od političkih atentata, na njih je pala sumnja da su ih izvršili najmanje stotinu, oni se nikad do kraja nisu odrekli terorizma kao metoda političke borbe. Njihov član ranio je i Vladimira Iljiča Lenjina 1918. godine.

Ideologije stranaka

Ovaj članak navodi popis ideologija stranaka. Mnoge političke stranke temelje svoje aktivnosti i program na ideologiji. U društvenim studijama politička ideologija predstavlja određenu etičku zbirku ideala, principa, doktrina, mitova ili simbola društvenog kretanja, institucija, klasa ili velike grupe koje objašnjavaju kako bi društvo trebalo funkcionirati, odnosno nudi određen politički i kulturni nacrt za određeni društveni poredak. Politička ideologija se uglavnom bavi ime kako rasporediti vlast i koje svrhe se vlast ima koristiti. Neke stranke prate određenu ideologiju prilično dosljedno, dok neke koriste široku inspiraciju iz grupa različitih ideologija bez da čvrsto prigrle ijednu od njih.

Političke ideologije imaju dvije dimenzije:

Ciljevi: Kako bi društvo trebalo funkcionirati (ili biti uređeno).

Metode: Najbolji načini da se postigne idealni poreak.Ideologija je zbirka ideja. Svaka ideologija obično sadrže određene ideje o tome što bi trebao biti najbolji oblik vladavine (npr. demokracija, teokracija itd.), odnosno najbolji ekonomski sistem (npr. kapitalizam, socijalizam itd.). Ponekad se ista riječ koristi kako bi se identifcirala i ideologija i neke od njenih glavnih zamisli. Tako se riječ "socijalizam" koristi i za ekonomski sistem i za ideologiju kojag ga podržava.

Ideologije se često razlikuju na temelju položaja na političkom spektru (što je dovelo do podjele na ljevicu, centar i desnicu), iako je to često izvor kontroverze. Konačno, ideologije se razlikuje po svojoj strategiji (npr. populizam) ili na temelju jednog jedinog pitanja oko koga se osnivaju stranke (npr. opozicija evropskom ujedinjenju ili legalizacija marihuane).

Indijski nacionalni kongres

Indijski nacionalni kongres, isto tako poznat kao Kongresna stranka (engleski Indian National Congress, INC) je najveća i najjača politička stranka u Indiji.Stranka lijevog centra,ideologije socijal-demokracija,populizam i socijalni liberalizam.

Osnovana je godine 1885. da bi u 20. vijeku bila predvodnik u borbi Indije za nezavisnost od Britanskog Imperija. Nakon što je Indija godine 1947. dobila nezavisnost, INC je postao vladajuća stranka nove države i ostao na vlasti sve do godine 1977. kada ju je smijenila opozicijska Janata stranka. U tom periodu INC je uglavnom bio lijevo orijentiran i provodio socijalističke reforme te nastojao uvesti sekularizam.

INC se na vlast vratio godine 1980. da bi ga Janata ponovno smijenila s vlasti godine 1989. INC se, koristeći karizmu Sonie Gandhi, vratio na vlast iznenađujućom pobjedom na izborima godine 2004 te trenutno vlada uz pomoć drugih lijevo orijentiranih stranaka.

INC je tokom svoje dugogodišnje vladavine često bio optuživan za institucionalnu korupciju, zbog čega ga često uspoređuju s meksičkom strankom PRI.

Liberalna demokratska partija (Japan)

Liberalno-demokratska stranka (自由民主党, Jiyū-Minshutō), skraćeno LDP, ili Jimintō je desna konzervativna stranka i najveća stranka u Japanu. Na vlasti je gotovo neprekidno od osnivanja 1955. godine. Njen najveći rival je opoziciona socijalno liberalna Demokratska partija Japana.

Na poslednjim japanskim izborima 2012. godine za poslanički dom Dieta LDP je osvojila uverljivu pobedu sa 294 zastupnika od ukupno 480 u donjem domu Dieta. S koalicionim partnerom Novom Komeito strankom ima dvotrećinsku većinu u Zastupničkom domu te po japanskom ustavu može da vlada bez pristanka Većničkog doma, gornjeg doma Dieta.

Neofašizam

Neofašizam je ideologija koja se javlja nakon Drugog svjetskog rata, sadrži bitne elemente fašizma, te sa njime čini kontinuitet.

Oznaka neofašizma može se primijeniti na skupine koje izražavaju određeno divljenje prema Benitu Mussoliniju, Adolfu Hitleru ili bilo kojem drugom fašističkom vođi, fašističkoj državi ili pokretu. Neofašizam obično uključuje ultranacionalizam, populizam, antiimigracijsku politiku ili, ponegdje, politički nativizam, antikomunizam, te protivljenje parlamentarnom sistemu i liberalnoj demokraciji. Označavanje neke grupe kao neofašističke može izazvati burnu rekaciju, pogotovo ako se pojam koristi kao politički epitet. Neki režimi nakon Drugog svjetskog rata opisani su kao neofašistički zbog svoje autoritarne prirode, a ponekad i zbog svoje fascinacije i simpatije prema fašističkoj ideologiji i ritualima.

Postfašizam je oznaka koja se primjenjuje na nekoliko evropskih političkih stranaka koje zastupaju modificirani oblik fašizma i koji sudjeluju u ustavnoj politici.

Nicolas Sarkozy

Nikola Sarkozi (puno ime: Nikola Pol Stefan Sarkozi (Šarkezi) de Nađ-Boča; fr. Nicolas Paul Stéphane Sárközy de Nagy-Bocsa; rođen 28. 1. 1955. u Parizu) je francuski političar, drugi sin oca mađarskog plemića Pala Šarkezija de Nađ-Boče (Pál Sárközy de Nagy-Bocsa) i majke Francuskinje Andree Mala. Nadimak mu je Sarko. Predsednik je konzervativne partije Unija narodnog pokreta i ministar unutrašnjih poslova Francuske (do 26. marta 2007). Sarkozi je kandidat za predsednika Republike Francuske na izborima 2007.

Dana 22. 4. 2007. se u prvom krugu izbora zajedno sa socijalističkom kandidatkinjom Segolene Royal kvalificirao za drugi krug, a 6. 5. 2007. je izabran za predsjednika Francuske.

Na dužnost će stupiti 16. 5. 2007.

Politologija

Politologija ili politička nauka, društvena nauka koja proučava politiku, političke pojave, institucije, vrednosti, ideje, aktere i procese. Ovo podrazumeva izučavanje ustrojstva i dešavanja, procesa u vladi ili bilo kom istovrsnom sistemu koji pokušava da ostvari bezbednost, pravičnost i društveni konsenzus, odn. da dokine brojna društvena pitanja i upravlja širokim spektrom društvenih resursa. U skladu sa tim, politolozi (Politički naučnici) proučavaju i društvene institucije poput korporacija, sindikata, crkve, i drugih organizacija čija se ustrojstva i procesi prožimaju i međusobno dejstvuju sa vladinim.

Pojam "političke nauke" iskovao je, 1880. godine, Herbert Baxter Adams (Herber Bekster Adams), profesor istorije na univerzitetu "Džon Hopkins" (Johns Hopkins University).

Prvo Novi Zeland

Prvo Novi Zeland (engleski: New Zealand First Party; maorski: Aotearoa Tuatahi) je konzervativna i populistička politička stranka na Novom Zelandu, osnovana 18. srpnja 1993. godine, nakon što se bivši narodnjak Winston Peters povukao iz te stranke. Iako primarno u opoziciji, Prvo Novi Zeland je dva puta sudjelovao u vladajućoj koaliciji: od 1996. do 1998. s narodnjacima, a od 2005. do 2008. s laburistima.

Iako komentatori često spore oko klasifikacije ove stranke unutar klasičnog političkog spektra, građani Novog Zelanda ju povezuju uz zalaganje za prava umirovljenika i protivljenje imigraciji, posebice onoj iz Azije.

Od osnivanja 1993. do 2008. godine su stalno imali barem jednog zastupnika u Predstavničkom domu, međutim te su godine osvojili premalo glasova i izostali iz parlamenta. Godine 2011., ponovo su se vratili u Predstavnički dom, gdje i danas imaju 12 zastupnika te su dio opozicije.

Republikanska stranka (SAD)

Republikanska stranka (engleski Republican Party; isto tako poznata pod skraćenicom GOP od engleskog izraza Grand Old Party, Velika stara stranka) je jedna od dvije vodeće političke stranke u SAD.

Osnovana je 1854. od pristaša Stranke slobodnog tla i ispočetka je okupljala abolicioniste i pripadnike radikalne ljevice, da bi joj se vrlo brzo priključili pristaše ugasle Vigovske stranke i drugi elementi nezadovoljni dominacijom robovlasničkim Južnjaka kroz tada vladajuću Demokratsku stranku. Pobjeda republikanskog kandidata Abrahama Lincolna 1860. je poslužila kao povod secesiji južnih država i početku građanskog rata, nakon koga su republikanci započelu dugogodišnju dominaciju američkom politikom.

Republikanci su nakon rata počeli postajati zagovornicima interesa industrijskog Sjevera, a kasnije i krupnih kapitalista. Krajem 19. i 20. vijeka, kao odgovor na lijevi populizam u Demokratskoj stranci, pod predsjednikom Theodorom Rooseveltom se javlja progresivistički pokret koji ideologiju slobodnog tržišta mijenja ideologijom državne intervencije. Međutim, lijevo skretanje demokrata pod New Dealom i predsjednikom Franklinom Rooseveltom republikance počinje okretati udesno, što je proces koji traje do današnjih dana.

Zbog toga se Republikanska stranka danas uglavnom smatra desnom i konzervativnom strankom, iako u njoj postoje različite frakcije i pojedinci, uključujući one centrističkih pa i liberalnih shvaćanja.

Tiha većina

Tiha većina (engl. silent majority; fr. majorité silencieuse) je izraz kojim se nastoji opisati fenomen, odnosno situacija u kojoj određeni stav u nekom društvu ili zajednici uživa daleko veću podršku nego što bi se to dalo zaključiti na osnovu njegovog eksplicitnog iskazivanja u javnosti. On se u pravilu koristi za moderna demokratska društva u kojima postoji institucionalna sloboda izražavanja, odnosno masovni mediji i suvremena tehnologija omogućavaju stvaranje koliko-toliko "opipljivog" javnog mnijenja.

Iako se u različitim kontekstima koristio i ranije, izraz je u svom današnjem obliku prvi put koristio američki predsjednik Richard M. Nixon 1969. godine u kontekstu rasprava koje je izazvao tada sve nepopularniji vijetnamski rat, odnosno žestoke kritike koje je njegova politika vijetnamizacije izazvala nasuprot zahtjeva za hitnim, jednostranim i bezuvjetnim povlačenjem američkih snaga iz Južnog Vijetnama, a na kojima su inzistirale vodeće ličnosti američkog kulturnog, medijskog i velikog dijela političkog establishmenta. Nixon je nasuprot toga tvrdio da njegovu politiku podržava "tiha većina", odnosno američki građani koji podršku njegovoj politici ne žele ili ne mogu objaviti kroz etablirane medije. Nixon je potvrdu svog stava dobio tri godine kasnije kada je više nego uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima.

Fenomen "tihe većine" se kasnije koristio kako bi se opisao sličan jaz između stavova "običnog naroda" i stavova kulturne, ekonomske i političke elite u drugim državama. On svoju praktičku dimenziju često dobiva za vrijeme izbora kada njihovi rezultati predstavljaju iznenađenje u odnosu na predizborne ankete; to se često tumači time da se anketirani ustručavaju ili srame iskazazi stavove koje je elita proglasila "nepoželjnima", odnosno "politički nekorektnim". Zbog toga se fenomen tihe većine najčešće vezuje uz populizam i desnicu, odnosno konzervativne i reakcionarne stavove.

Uroš Đurić

Uroš Đurić (Beograd, 4. decembra 1964.) je umetnik, koji živi i radi u Beogradu. Njegova porodica vodi poreklo iz slavonskog sela Velika Pisanica, u koje su se doselili polovinom devetnaestog veka iz Dalmacije. Studirao je istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu i slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Diplomirao je 1992. i magistrirao 1998. na Slikarskom odseku FLU. Na likovnoj sceni je prisutan od 1989, pokretanjem autonomističkog (anti)pokreta sa Stevanom Markušem, s kojim potpisuje Manifest Autonomizma (1994). Početkom osamdesetih godina prošlog veka, bio je jedan od aktivnih protagonista beogradske pank scene (Urbana Gerila). Učestvovao je u više igranih i dokumentarnih filmova, umetničkih akcija, radionica i u strip izdavaštvu. Jedan je od osnivača umetničke asocijacije Remont, u okviru koje pokreće galeriju Remont i istoimeni art magazin. Od 1992. radi kao nezavisni saradnik radija B92. Poznat je po svojoj ulozi Anđela u filmskoj trilogiji „Mi nismo anđeli“. Bavi se i grafičkim dizajnom. Sarađivao je sa Del Arno Bendom na njihovom prvencu Igraj dok te ne sruše (1989) kao i sa DLM na albumu „Prolećni dan“ (1994), dizajniravši logotipe obe grupe.

Od 2013. godine, učеѕnik je kviza "Potera" na RTS.

Živi zid (organizacija)

Živi zid je populistička politička stranka koja djeluje u Hrvatskoj, a koja je nastala od istoimene organizacije za borbu protiv nasilnih deložacija. S djelovanjem je počela pred predsjedničke izbore 2014. godine na kojima je njihov kandidat Ivan Vilibor Sinčić ostvario neočekivano dobar uspjeh, osvojivši treće mjesto ispred niza kandidata etabliranih stranaka. Veliki dio članova je prije 2014. godine bio u stranci Savez za promjene. Stranka se na ideološkom polju odbija svrstati u ljevicu i desnicu, i inzistira na humanističkim vrijednostima; njen nagli skok popularnosti se često tumači izrazom prosvjeda protiv korupcije i nesposobnosti koje karakteriziraju vodeće stranke HDZ i SDP, a pod čijom je vlašću Hrvatska u ekonomskom smislu počela vidno nazadovati nakon ulaska u EU 2013. godine. Živi zid kao dio svoje platforme inzistira na izlasku Hrvatske iz EU, zbog čega se smatra euroskeptičnom strankom, a također se zalaže za za izlazak Hrvatske iz NATO-pakta. Godine 2019. je, nedugo nakon izbora na kojima je Živi zid osvojio jedno mjesto, došlo do raskola na vrhu stranke, nakon čega ju je napustio njen osnivač Ivan Pernar.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.