Ponovljeni zakon

Ponovljeni zakon (heb. דברים Devarim; grč. Δευτερονόμιον; lat Deuteronomium) ime je pete knjige Starog zavjeta, te posljednje knjige Petoknjižja, to jest Tore. Kratica za ovu knjigu: Pnz. Također je poznata i kao Peta knjiga Mojsijeva.

Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam,
Katoličanstvo, Pravoslavlje
Deuterokanonske knjige
Pravoslavlje
  • Ezra
  • Treća knjiga o Makabejcima
  • Ode
  • Psalm 151
Istočno i rusko
pravoslavlje
  • Ezra
Istočno pravoslavlje
  • Jubileji
  • Henok
uredi

Naziv

Srpskohrvatski naziv ove knjige podsjeća na njezino grčko ime Δευτερονόμιον (Deuteronomion), što znači »drugi« ili »sljedeći zakon«. Taj je naziv preuzet i u latinskoj tradiciji kao Deuteronomium. Ovaj naziv dolazi od grčkog prijevoda retka ove knjige u kojem se daje naputak kralju da si »na svitak prepiše ovaj Zakon« (Pnz 17,18). Taj se »Zakon« u grčkom zove »Deuteronomion.«

Hebrejsko ime ove knjige, דברים Devarim, znači »Riječi«, a to je ujedno i prva riječ te knjige koja, u hrvatskom prijevodu, započinje rečenicom: »Ovo su riječi što ih je Mojsije upravio svemu Izraelu s onu stranu Jordana...« (Pnz 1,1).

Struktura

Ponovljeni zakon ima strukturu koja se znatno razlikuje od ostalih knjiga Petoknjižja, a riječ je o zbirci civilnih i religijskih zakona (Pnz 12,1-26,15), koja je umetnuta unutar velikog Mojsijevog govora (Pnz 5-11 i 26,16-28).

Ta velika cjelina uokvirena je još dvama Mojsijevim govorima: prvi u Pnz 1-4, te treći u Pnz 29-30. Na kraju knjige smješteni su odlomci koji se odnose na konac Mojsijeva života: poslanje Jošuino, Mojsijev hvalospjev i blagoslov, i konačno smrt (Pnz 31-34).

Književni sastav

U Knjizi ponovljenog zakona, gotovo do samoga kraja (osim Pnz 31 i 34), ne pojavljuju se tri književne tradicije prisutne u ostalim knjigama Petoknjižja - jahvistička, elohistička i svećenička - a na prvo mjesto dolazi tzv. deuteronomistička tradicija. Njezin je stil opširan, govornički, a u njemu se često ponavljaju isti pomno sročeni obrasci. Druga je značajka deuteronomističke tradicije stalno ponavljanje nauka: Bog je izabrao Izraela između svih naroda, da bude njegov »izabrani narod«, a uvjet je toga izabranja vjernost Zakonu i vjernost kultu u jednom jedinom svetištu - jeruzalemskom hramu. Osim toga, unutar govorničkih cjelina smješteni su tekstovi zakonodavnog stila.

Ova deuteronomistička predaja predstavlja prirodni nastavak i posljednji stadij elohističke predaje i proročkog pokreta, a središte joj vjerojatno predstavlja običajno pravo Sjevernog kraljevstva, koje je nakon pada Samarije 721. pne. prenijeto u Judu.

Sadržaj Ponovljenog zakona

Nakon kratkog uvoda kojim se sadržaj Ponovljenog zakona želi povezati s Knjigom Brojeva (Pnz 1,1-4), slijedi prvi Mojsijev govor (Pnz 1,6-4,40) u kojem je prikazan sažetak povijesti Izraela od vremena boravku na Sinaju do vremena kad su Izraelci boravili pod obroncima brda Pisge, pokraj rijeke Jordana. Slijedi spomen na sklapanje Saveza, te govor o zahtjevima Saveza. Nevjera tim zahtjevima dovest će do progonstva, a misli se na babilonsko progonstvo. To je još jedan znak da je konačna redakcija ove knjige izvršena za vrijeme boravka Izraelaca u Babilonu, između 6. i 5. st. pne. Poglavlja 1-3 općenito se smatraju uvodom u cjelokupnu deuteronomističku književnost koja se nastavlja sve do Prve i Druge knjige o Kraljevima, te završava izvješćem o tome kako je narod izgubio zemlju (2 Kr 25).

Drugi Mosjijev govor (Pnz 5-11) služi kao uvod u veliki deuteronomski Zakon (Pnz 12,1-26,15). I ovaj se govor vraća u povijest, sve do Božje objave na Horebu i do davanja Deset zapovijedi (Dekalog). Čini se da je ovaj govor postojao u više različitih oblika koji su potom stopljeni u jedan tekst. Dekalog je paralelan onom iz Knjige Izlaska (Izl 20,2-17), donoseći ipak neke novine, kao što je, primjerice, drugačije opravdanje subote (šabata). Veliko značenje u kasnijem će razvoju imati odlomak koji na neki način sažimlje čitav Zakon, a govori ljubavi prema jedinom Bogu (Pnz 6,4-9). Riječ je o poznatom tekstu koji se obično naslovljuje prema svojim prvim riječima Šema Israel, »Čuj, Izraele.« Taj će odlomak u kasnijoj židovskoj tradiciji postati svakodnevna molitva i svojevrsna ispovijest vjere.

Središnji dio Ponovljenog zakona (Pnz 12,1-26,15) sadrži nekoliko zakonskih zbirki poredanih bez neke vidljive veze. Ovaj se Zakon razlikuje od prethodnih zakonodavnih tradicija, očuvanih osobito u »Zakoniku Saveza« iz Knjige Izlaska (Izl 20,22-23,33), ukoliko nastoji prilagoditi zakonske propise novonastaloj životnoj situaciji izraelskog naroda. Osobita je značajka ovog Zakona stalno nastojanje da se obrani izraelska vjera u jedinoga Boga od utjecaja kultova prisutnih kod okolnih naroda, a to se želi postići ponajprije centralizacijom bogoslužja u jeruzalemskom hramu kao jedinom svetištu Izraelaca. Još je jedna osobina ovog Zakona posebna briga o zaštiti slabih, neprestano podsjećanje na Božje pravo nad njegovom zemljom i njegovim narodom, te poticajni, gotovo propovijedni način iznošenja zakonskih propisa.

Drugi dio velikog Mojsijevog govora (Pnz 26,16-28,68) predstavlja čitav prethodni Zakon kao ugovor u kojem su ugovorne strane Bog i narod, a takav ugovor, po uzoru na drevne saveze među gradovima ili kraljevstvima, završava popisom blagoslova i prokletstava. Glava 27 umetnuta je u ovaj govor, a donosi opis uspostave Zakona.

Treći Mojsijev govor (Pnz 29-30) ponovno vraća na događaje iz prošlosti vezane uz izlazak iz Egipta, a nakon toga slijedi protokol saveza donijet u obliku nagovora. Tu je i jedna Mojsijeva propovijed (Pnz 29,15-28), te ponovno blagoslovi i prokletstva koja prate sklapanje saveza.

Posljednja poglavlja Ponovljenog zakona (Pnz 33-34) predstavljaju zaključak cijele knjige, a sadrže tekstove različitog vremena i načina nastanka, koji su sklopljeni u jednu cjelinu i potom pridodani Ponovljenom zakonu kod njegove posljednje redakcije. U ovim je poglavljima Jošua određen kao vođa Izraelaca, što pripravlja Knjigu o Jošui. Osobito je značajna Mojsijeva pjesma (Pnz 32) kao tekst izvanredne pjesničke vrijednosti, koja veliča moć jedinoga pravoga Boga. Postojala je već prije svoga uvrštenja u ovu knjigu, no vrlo joj je teško odrediti vrijeme postanka, budući da ima neke izrazito arhaične značajke koje upućuju na davne događaje (poput borbi s Filistejcima), a s druge strane i stilske naznake sličnije kasnijoj književnosti kakva se susreće u Psalmima i Prorocima, osobito onima iz razdoblja babilonskog progonstva. Knjiga završava Mojsijevim blagoslovom, koji predstavlja njegovu duhovnu oporuku, te opisom Mojsijeve smrti.

Dositej Samarićanin

Dositej je bio propovednik iz Samarije iz 1. vijeka, na kojega se u Samariji primjenjivali biblijski stihovi (»Proroka kao što sam ja, podići će ti Jahve, Bog tvoj«, Ponovljeni zakon 18, 15). Po Hegesipu je došao poslije Simona, a po pseudo-Klementinama bio je Simonov učitelj. Na svaki način, Dositej je odigrao značajnu ulogu u oblikovanju pretkršćanskog fonda gnostičkih ideja.

Druga knjiga o Makabejcima

Druga knjiga o Makabejcima biblijska je knjiga, te kao i Prva knjiga o Makabejcima pripada među Deuterokanonske knjige Staroga zavjeta, dok su Treća knjiga o Makabejcima i Četvrta knjiga o Makabejcima apokrifi.

U ovoj se knjizi izričito spominje vjera u uskrsnuće mrtvih i prinošenje žrtve za oprost grijeha pokojnikâ (2Mak 12,46).

Druga knjiga o Samuelu

Druga knjiga o Samuelu ili Druga knjiga Samuilova jedna je od knjiga Staroga zavjeta koja pripada deuteronomističkoj povijesti . Kratica za ovu knjigu je: 2 Sam.

Josija

Josija, Jošija ili Yoshiyahu (hebrejski: יֹאשִׁיָּהוּ, moderni: Yošiyyáhu tiberijski: Yôšiyyāhû ; "pomaže ga Bog") bio je kralj Juide, sin Amona i Jedide, kćri Adaje od Bozkatha. Djed mu je bio kralj Manaseh, koga Josijini izvori krive da se okrenuo od izraelitske vjere te čeka preuredio Hram za idolatrijsku službu. Josiji neki historičari pripisuju da je uspostavio jevrejske svete spise kao dio deutoronomske reforme koja se zbila za njegove vladavine.

William F. Albright mu je vladavinu datirao u 640. pne.-609. pne., dok E. R. Thiele spominje datume 641. pne.-609. pne.. Glavni izvor podataka o njegovog vladavini su 2 Kraljevi 22-23 i 2 Ljetopisi 34-35, kao i brojni dokumenti koje su arheolozi datirali u Judu njegovog vremena, uključući brojne pečatnjake datirane u doba njegove vladavin

Judaizam

Judaizam propoveda veru u jednog, bestelesnog i samo duhovnog boga, oca svih ljudi. Ovaj bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahteva ljubav i pravednost. Ime ovog boga je Jahve (ili Jehova) i zbog svetosti ga nije dozvoljeno izgovarati. Jevrejska religioznost ispoljava se u poslušnosti prema “božanskom zakonu”. Ovaj zakon sadržan je u Starom zavetu, odnosno u hebrejskojBibliji. Stari zavet je sintetizovan rukopis od 24 knjige, kanonizovan u Javneu oko 90. godine pre nove ere koji je nastajao skoro čitav milenijum. Pisan je na hebrejskom i delimično na aramejskom jeziku. Govori o istoriji, idejnim i društvenim borbama jevrejskog naroda. Ujedno to je i zbirka verskih i pravnih propisa, kao i starih mitova koje su Jevreji preuzeli od drugih naroda istoka. Stari zavet deli se na tri osnovne grupe: (1) Zakon (hebrejski: Tora, sadrži tzv. Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postanja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon), (2) Proroci (sadrži: Prve proroke i Poslednje proroke), i (3) Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Solomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pesma nad pesmama, Knjiga propovednika, Plač Jeremijin, Knjiga proroka Danila). Mnogi istraživači smatraju da je Stari zavet prethodna faza u razvoju hrišćanske religije koja je izložena u Novom zavetu.

Pored Tore za verski život Jevreja posebno je važan Talmud (hebrejski: učenje). Talmud je velika jevrejska zbirka posle-biblijskih tumačenja Starog zaveta, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka. Sastoji se iz dva dela: Mišina (tekst učenja) i Gemara (objašnjenje učenja). Postoje dva Talmuda: Jerusalimski talmud (priređen oko 450. godine nove ere) i Vavilonski talmud (priređen oko 500. godine).

Za ortodoksnog Jevrejina obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o čistoći i ishrani.

Osnivač jevrejske religije je Mojsije (hebrejski Moše, oko 1225. pne.). Praktično jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i učenja je Biblija, odnosno Stari zavet. Mojsije je bio jevrejski vođa i zakonodavac koji je Jevreje oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dve tablice-zakone koji su postali osnov jevrejske religije. Mojsije zauzima prvo mesto među osnivačima religija , pošto njemu u prilog ide hronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfučije, Isus i Muhamed pojavili su se tek mnogo vekova posle njega. Prema Bibliji, Mojsije je čuvajući stoku na božijoj planini Hereb video u žbunu boga (Jehovu) koji mu je dao moć da vrši čudesna dela i poverio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva.

Sinagoga (grčki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju verske aktivnosti u jevrejstvu.

Rabin (hebrejski: moj učitelj) je jevrejski sveštenik, poglavar verske opštine. Status rabina stiče se dugogodišnjim izučavanjem Biblije i Talmuda.

Rasprostranjenost

Prema podacima iz 1991. godine u svetu ima 17.865.000 pripadnika jevrejske religije. Država Jevreja je Izrael.

Antisemitizam

Judina poslanica

Judina poslanica je jedna od knjiga Novoga zavjeta i Biblije. Napisana je u drugoj polovici I. stoljeća ili početkom II. stoljeća. Kratica knjige je Jd.

Autor poslanice je "Juda, sluga Isusa Krista, brat Jakovljev (Jd 1, 1) ". Ne zna se točno, da li je to sv. Juda Tadej, jedan od dvanaest apostola ili neki drugi Juda. Sigurno se zna, da se ne radi o Judi Iškariotskom, koji je izdao Isusa.

Judina poslanica je kratka, sastoji se samo od jednog poglavlja i 25 redaka. Napisana je kao encikličko pismo, nije bila namijenjena samo jednoj kršćanskoj zajednici, nego je kružila i čitana u više kršćanskih crkvi i zajednica. Upućena je prvenstveno Židovima . Autor upozorava na pojavu krivih učitelja i piše o kazni, koja im prijeti. Vjernike poziva na ustrajnost u pravoj vjeri i potiče ih, da spašavaju one koji su otišli krivim putem.

Po načinu pisanja, može se zaključiti, da je autor pročitao Poslanicu Efežanima, a možda i druge Pavlove poslanice. Judina poslanica ima sličnosti s Drugom Petrovom poslanicom; Juda 18 citira 2 Pet.3:3.

U poslanici se citiraju dvije knjige izvan Biblije. Deveti redak: "Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: "Spriječio te Gospodin! (Jd 1,9)" je možda prema nekanonskoj knjizi Testamenata od Mojsija (eng. "Testament of Moses" ili "Assumption of Moses"), a reci 14 i 15 su citat iz knjige 1 Henok 60,8 i 1,9:

Juda 14-15 "O njima prorokova sedmi od Adama, Henok: "Gle, dođe Gospodin sa Desttisućama svojim suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega. ".

1 Henok 60,8 "sedmi od Adama, Henok"

1 Henok 1,9 "Gle, dođe Gospodin sa Desttisućama svojim 15 suditi svima i pokarati sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožno sagriješiše i za sve drzovite riječi koje grešni bezbožnici izrekoše protiv njega."1 Henok 1,9 je sama adaptaci riječi Mojsija u Ponovljenom:

Ponovljeni zakon 33:2 "Reče on: "Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Zbog njih dođe od kadeških zborova, sa svoga juga sve do Obronaka."Poslanica završava hvalospjevom Bogu, koji se smatra jednim od najkvalitetnijih u Bibliji: "Onome koji vas može sačuvati od svakog pada i održati vas bez mrlje pred slavom svojom u radosti, Bogu jedinom, našem Spasitelju, po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličina, moć i vlast, prije svih vremena, sada i zauvijek. (Jd 1, 24-25) "

Judita (knjiga)

Judita je jedna od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Jdt.

Ime Judita (hebr. "יְהוּדִית" Yehudit) što znači "slavljena" je ženska izvedenica imena Juda. Knjiga sadrži anakronizme, kronološka nepopudaranja, pa neki učenjaci smatraju, da se ne radi o istinitoj priči, već o alegoriji ili možda o prvoj povijesnoj noveli.

Knjiga Baruhova

Knjiga Baruhova (ili Knjiga Varuhova) je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Biblijska kratica knjige je Bar.

Baruh je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Ne nalazi se u Hebrejskoj Bibliji, ali se nalazi u prvim prijevodima Biblije na latinski (Vulgata) i grčki jezik (Septuaginta), svrstana u proročke knjige. Knjiga je pripisana Baruhu, prijatelju i tajniku proroka Jeremije (Jr 36,4; 45.1). On je sin Nerijin iz ugledne obitelji. Njegov brat službovao je kod židovskog kralja Zedekije. Baruh je od 605. pne., stalni pratitelj proroka Jeremije . Pisao je u njegovo ime i prenosio poruke. Spominje se više puta u Jeremijinoj knjizi. Živio je u Babilonu nakon progona Židova. Knjiga se sastoji od 5 poglavlja, a ponekad se Pismo Jeremije proroka pripisuje kao 6. poglavlje. Teme knjige su priznanje grijeha, molitva Bogu za milosrđe, razmišljanja o Mudrosti, ohrabrivanje židovskih prognanika u Babilonu. U Novom zavjetu ima nekoliko poveznica s ovom knjigom. u Rimokatoličkoj Crkvi odlomak iz Baruhove knjige (Bar 3,9-38) čita se na Veliku subotu. Crkveni oci poput sv. Tome Akvinskog i sv. Klementa Aleksandrijskog citirali su ovu knjigu u svojim djelima.

Knjiga Brojeva

Knjiga Brojeva (heb. במדבר baMidbar; grč. Ἀριθμοί; lat. Numeri) je četvrta knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Br. Također je poznata i kao Četvrta knjiga Mojsijeva.

Knjiga Levitska

Levitski zakonik (heb. ויקרא vajjikra; grč. Λευϊτικόν; lat. Leviticus) je treća knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, kao i židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Lev.

Knjiga Postanka

Knjiga Postanka (heb. בראשׁית Berešit; grč. Γένεσις; lat. Genesis) prva je knjiga Staroga zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Post.

Knjiga o Sucima

Knjiga o Sucima (heb. ספר שׁופטים Sefer Šoftim; grč. Κριταί; lat. Iudicum) naslov je sedme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: Suci.

Nahum (knjiga)

Nahum je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Nah.

Nahum je sedmi od dvanaest malih proroka. Njegovo ime znači "tješitelj". Ne znaju se detalji iz njegova života ni točno vrijeme nastanka ove knjige. Nahum se u Bibliji spominje jedino u ovoj proročkoj knjizi. Ima tri poglavlja.

Prorok naviješta propast asirskoga grada Ninive, zbog njezina ponosa i zloće. Nahum piše, da je "Jahve spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena (Nah 1,3) ." Prije Nahuma, prorok Jona je također navijestio propast Ninive, tada su se oni obratili i Bog im je bio milostiv. Ovaj će put doživjeti kaznu, zbog svojih grijeha. Svome izraelskom narodu, Nahum piše riječi utjehe: "Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov (Nah 2,3)." Asirci iz Ninive bili su neprijatelji Izraelaca, osvojili su Kraljevstvo Izrael i velik broj naroda odveli u ropstvo. U nastavku se detaljno opisuje razaranje Ninive, koje se uspoređuje s razaranjem egipatskog grada Tebe 633. pne., koju su razrušili baš Asirci. U povijesti se razaranje Ninive stvarno dogodilo 612. g. pne., kada su je osvojili Medijci na čelu s Kijaksarom i Babilonci s vođom Nabopolasarom .

U hebrejskom originalu, knjiga je pisana u obliku pjesme. U njoj ima metafora i drugih pjesničkih izraza.

Pismo Jeremije

Pismo Jeremije proroka je jedan od spisa Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige.

Pismo Jeremije proroka svrstava se u deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Katolici ovo pismo gledaju kao 6. poglavlje u Baruhovoj knjizi, a kod pravoslavnih je zasebna knjiga. Neki smatraju, da je autor prorok Jeremija, a drugi da je neki helenistički Židov iz Aleksandrije. Ne zna se točno vrijeme pisanja. Smisao pisanja je poručiti prognanim Židovima u Babilonu, da se ne klanjaju babilonskim poganskim idolima, nego samo pravome Bogu. Oni su dospjeli u Babilon, zbog grijeha protiv Boga, nakon što je babilonski kralj Nabukodonosor II. osvojio Judeju. Tamo će ostati oko 70 godina. Pisac je naglasio, da su poganski idoli od srebra i zlata nemoćni i nesposobni: "Naime oni ne mogu ni prokleti ni blagosloviti kraljeve; oni su nesposobni pokazati bezbožnicima znakove u nebu ni svijetliti kao mjesec. Divlje zvijeri su im nadmoćnije, one koje mogu, bježeći prema jednom zaklonu, spasiti same sebe. Dakle, na nikakav način, nama se ne čini da su to bogovi; dakle ne bojte ih se! (Bar 6, 65-67). Ovo pismo je jedno od tri deuterokanonske knjige (uz Tobiju i Knjigu Sirahovu), koje su pronađene među Kumranskim svicima s Mrtvog mora. Tekst je bio na grčkome jeziku.

Psalm 151

Psalam 151., poznat kao Manašeova molitva, navodno je molitva judejskog kralja Manašea za vrijeme asirskog ropstva. Prihvaćen je od strane pravoslavnih kršćana kao dio kanona Starog zavjeta.

Ruta (knjiga)

Ruta (heb. ‏רות Rut; grč. Ρούθ; lat. Ruth) naslov je osme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Spise i među pet svitaka (Megilot). Kratica za ovu knjigu: Rut.

Stari zavjet

Stari zavjet - je dio Biblije kojim se podjednako služe Židovi i kršćani.

Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovu apokrifima). Dijelimo ih u knjige zakona, povijesne, mudrosne knjige, poeziju i proroke. Jedina razlika između protestantske i hebrejske verzije je podjela knjiga, naime hebrejski Tanakh sastoji se od 24 knjige: knjige u parovima (o Samuelu, Kraljevima te Ljetopise) smještene su u jednu knjigu (6 knjiga u 3 = -3); 12 proroka stavljeno je u jednu knjigu (-11); te su Ezra i Nehemija također u jednoj knjizi (-1).

Tora

Tora (תּוֹרָה) je najvažniji spis judaizma, koji se slavi kao riječ nadahnuta Bogom, a za koju se tradicionalno tvrdi da je objavljena Mojsiju.

Tora sadrži niz književnih vrsta, uključujući alegorije, povijesne pripovijesti, poeziju, rodoslovlja, i izlaganja različitih zakona. Prema rabinskoj tradiciji, Tora sadrži 613 mitzvot (מצוות, "zapovijedi"), koje su podijeljene u 365 negativnih i 248 pozitivnih naredbi. U rabinskoj književnosti, riječ "Tora" označava i pisani tekst, " Tora Šebihtav "( תורה שבכתב ," zapisana Tora ), kao i usmenom predajom," Tora Šebe'al Peh "( תורה שבעל פה ," usmena Tora ). Usmeni dio koji se sastoji od tradicionalnih tumačenja i proširenja, a koji se prenosio sa koljena na koljeno sada utjelovljen u Talmudu i Midrašu.

Židovska vjerska tradicija pripisuje autorstvo Tore Mojsiju kroz proces božanskog nadahnuća. Ovaj vid autorstva prvo je eksplicitno izražen u Talmudu i datira od 3. do 6. stoljeća nove ere, a temelji se na tekstualnoj analizi odlomaka Tore i kasnijih knjiga hebrejske Biblije. Prema datiranju teksta ortodoksnih rabina otkriće Tore Mojsiju se dogodilo 1280. prije nove ere na brdu Sinaj. Dio suvremenih biblijskih znanstvenika datira završetak Tore, kao i proroke i povijesne knjige, od 539.do 334. pne.

Znanstvena je rasprava većim dijelom 20. stoljeća bila formulirana kao dokumentarna hipoteza, prema kojoj je Tora sinteza dokumenata iz malog broja inače nezavisnih izvora.

Izvan svojeg središnjeg značenja u židovstvu, Tora je prihvaćena u kršćanstvu kao dio Biblije, koja sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Različite denominacije Židova i kršćana imaju veliku razliku u stavovima s obzirom na točnost Pisma. Tora je u određenoj mjeri prihvaćena kod Samarijanaca i drugih kao autentična objava Boga Izraelu. Islam na Toru (Tevrat) i Evanđelja (Indžil) gleda kao na autentičnu objavu od Boga, oštećenu onim što su ljudi dodavali i mijenjali.

Zaharija (knjiga)

Zaharija je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Zah.

Zaharija je drugi prorok nakon povratka iz babilonskog zatočeništva. Njegovo ime znači "Jahve se sjeća". Prorokovao je kada i prorok Hagaj, ali o različitim temama. Spominje se u Nehemijinoj knjizi, bio je glavar Idove svećeničke obitelji (Neh 12,6).

Ovu proročku knjigu, Zaharija je počeo pisati "osmoga mjeseca druge godine Darijeve (Zah 1,1)" . To je druga godina vladavine perzijskog kralja Darija I. Velikoga tj., 521./520. g. pne. U 7. poglavlju spominje se vrijeme: "četvrte godine kralja Darija, četvrtoga dana devetoga mjeseca (Zah 7,1)." Smatra se, da je posljednjih 5 poglavlja Zaharija napisao tek oko 480. g. pne. Knjiga počinje pozivom na pokajanje. Od 1. do 6. poglavlja opisano je 8 viđenja, koja je Zaharija imao noću. Smatra se, da je to simbolički presjek povijesti židovskog naroda s ciljem, da se ohrabri narod koji se vratio iz babilonskog zatočeništva. Simboličko krunjenje Jošue (Zah 6,9-15) opisuje kako će kraljevstvo svijeta postati Mesijino Božje kraljevstvo. Sedmo i osmo poglavlje, odgovaraju na pitanje, da li treba nastaviti dane posta i nakon povratka iz izgnanstva. Ostala poglavlja su su proročanstva nakon gradnje jeruzalemskog hrama. Sastoje se od dva govora. Prvi je o prvom dolasku Mesije. Tu je prorokovano, da će Isus ući u Jeruzalem ponizan, jašući na magarcu, mladetu magaričinu (Zah 9,10), što se i dogodilo. Mesiju neće svi prihvatiti. U drugom govoru prorokuje se drugi dolazak Mesije i konačna pobjeda Boga i njegovog naroda.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.