Piet Mondrian

Pieter Cornelis (Piet) Mondriaan, od 1912. Mondrian (Amersfoort, 7. ožujka 1872. - New York, 1. veljače 1944.), nizozemski slikar i teoretičar. Uvelike je pridonio umjetničkoj grupi De Stijl koju je osnovao Theo van Doesburg. Razvio je novi oblik apstraktne umjetnosti nazvan neoplasticizam.

Studirao je od 1892. na akademiji u Amsterdamu. Obuzet religioznim problemima, proučava teozofske spise i postaje član sekte. Iz ovoga razdoblja potječu platna prožeta mistikom, s motivima osamljenih kuća u dubokim tonalitetima i neobičnim osvjetljenjima. Početak rata 1914. zatekao ga je u Amsterdamu. Oko 1915. napušta motiv kao ishodište; plohu komponira slobodno u preglednom i smirenom ritmu obojenih kvadratnih površina obrubljenih rasterom crnih linija. Koloristička skala reducirana je na tri osnovne boje: žutu, modru i crvenu. Godine 1917. jedan je od osnivača pokreta „De Stijl“ i formulira principe neoplasticizma.

U posljednjim godinama motivi njegovih slika reducirani su na minimum; konačno su njegova platna sadržavala tek nekoliko obojenih ploha na bijeloj podlozi. U platnima nastalim u Americi nestaje karakteristična crna linija, čime je ublažen opći dojam i postignut življi i vedriji ritam plohe.

Predanost ideji i principijelna dosljednost čine Mondriana najistaknutijim apologetom apstrakcije: njegovo slikarstvo, lišeno svake emocije i tragičnosti, u osnovi meditativnoga i metafizičkoga karaktera, simbol je nastojanja da se pojavnoj realnosti suprotstavi trajniji vid univerzalnog realiteta. Svojim teoretskim stavovima i metodom Mondrian je izvršio veoma velik utjecaj na slikarstvo apstraktnoga izraza; doživio je, da epigoni njegova geometrizma automatski ponavljaju obojene četvorine kao jednu od pomodnih likovnih spekulacija.

Piet Mondrian
neoplasticizam
Piet Mondrian 2
Biografske informacije
Rođenje 7. ožujka 1872.
Nizozemska Amersfoort, Nizozemska
Smrt 1. veljače 1944.
Sjedinjene Američke Države New York, NY, Sjedinjene Države
Opus
Polje slikarstvo
Znamenita djela
Mlin na suncu: Mlin Winkel
Sivo drvo
Ovalna kompozicija: Slika III
Autoportret
Kompozicija s crvenom, plavom i žutom
Victory Boogie Woogie
Broadway Boogie Woogie
Inspiracija

Nizozemska (1872. - 1912.)

Mondriaan huis Amersfoort 2
Mondrianova rodna kuća u Amersfoortu koja je danas pretvorena u muzej.

Pieter Cornelis Mondriaan rođen je 7. ožujka 1872. u Amersfoortu u kalvinističkoj obitelji.[1] Piet je bio najstarije dijete u obitelji koja je imala još 4 sina i jednu kći. Mondrian je svoju svijest o slikarstvu dobio u obitelji jer su mu i otac i ujak bili slikari.[1] Njegov otac Piet Cornelis bio je ravnatelj škole u Amersfoortu[2] te je Mondrian bio okružen vjerom i očevim slikama. Obitelj se 1880. preselila u Winterswijk gdje je Pietov otac dobio posao. Tu je Piet trebao postati profesor crtanja, te je dobio dvije diplome koje su ga kvalificirale za profesora. Iako se činilo da će biti učitelj, Mondrian se 1892. odlučio za slikarstvo te se te iste godine preselio u Amsterdam kako bi se upisao na akademiju.[2]

Piet Mondriaan with his brothers and sister
Mondrian (drugi s lijeva) sa svoja 3 brata i sestrom, 1890.
Piet Mondriaan
Mondrian 1899.

Njegove prve slike bile su naturalističke i impresionističke, a teme su uglavnom bili pejzaži. Ove slike su prikazivale uglavnom vjetrenjače, mlinove, rijeke, polja i crkve. U početku su one slikane u stilu nizozemskih impresionista Haške škole, no kasnije su slikane različitim tehnikama i metodama što označava traganje za osobnim stilom. Ove slike su u krajnjoj mjeri reprezentativne i prikazuju utjecaj raznih umjetničkih pokreta na Mondriana, uključujući i poentilizam i fovizam.

Mondrian je naslikao i neke postimpresionističke slike kao što su Mlin na suncu: Mlin Winkel (1908.) i Pet silueta stabala uzduž Geine s Mjesecom (1907/08.). Te slike danas se čuvaju u Gemeentemuseumu u Den Haagu. Još jedna slika Poslijepodne (1908.) prikazuje pejzaž koji se gotovo u cijelosti sastoji od crvene, žute i plave boje. Iako je slika u potpunosti figurativna, ona je prva slika u kojoj je Mondrian naglašavao primarne boje.

Prve Mondrianove slike koje imaju naznake apstrakcije su platna nastala od 1905. do 1908. koje prikazuju nejasna drveća i kuće čiji odrazi u mirnoj vodi izgledaju kao Rorschachov test. Iako konačni rezultat dovodi do toga da gledatelj više naglašava formu nego sadržaj, ova djela su još uvijek figurativna i tek znanje o Mondrianovom kasnijem radu vuče gledatelja da u ovim djelima traži početak Mondrianove apstrakcije.

Mondrian se po dolasku u Amsterdam upisao na Kraljevsku akademiju. Umjetnička i literarna atmosfera u Nizozemskoj mijenjala se jako brzo još dok je Mondrian bio mladi student. Iako je Mondrian nalazio mnoge utjecaje na samoj akademiji, među važnijim utjecajima bio je onaj simbolističkog pjesnika Paula Verlainea i martinističkog pisca Joséphina Mérodacka Péladana. Njih dvojica su akademiju posjetili 1892. i održali niz predavanja. Sam Péladan se zalagao za smrt realizma u umjetnosti i promovirao je umjetnost koju je on smatrao spiritualnom, simboličnom i estetičnom.[3]

U prosincu 1892. u Amsterdam je došla izložba djela Vincenta van Gogha. Simbolisti su prihvatili van Gogha iako je njihovo slikanje bilo potpuna antiteza Haškoj školi koja je utjecala i na van Gogha i na Mondriana. No, simbolisti su također pokazivali sve veće zanimanje za mistične i nekršćanske religije.

Mondrian se 1908. počeo zanimati za teozofski pokret koji je na kraju XIX. stoljeća pokrenula Helena Petrovna Blavatski. Blavatska je vjerovala da je moguće ostvariti bolje znanje o prirodi nego ono koje nam daju empirijski načini, a većina Mondrianovog kasnijeg rada težila je ka spiritualnom znanju. Mondrian je u svibnju 1909. postao član Teozofskog društva Nizozemske.[4]

Mondrian je bio i dobar prijatelj sa slikarom Simonom Marisom s kojim je 1901. putovao po Španjolskoj i u Cornwall, Engleska. Iako ta putovanja nisu proširila njegove slikarske horizonte, ona su razvila mržnju prema vlastitom provincijskom životu.[5] Mondrian je tijekom ovog perioda putovao i po Nizozemskoj. Godine 1903. putovao je u mjesto Brabant sa svojim prijateljem Albertom van den Brielom gdje se divio poljima i ruralnom životu. Tamo se ponovo vratio 1904., a ostao je godinu dana.[6] Mondrian je 1908. otputovao u Domburg gdje je upoznao simbolista Jana Tooropa s kojim je tada surađivao.[7]

Mondrian je ostalo vrijeme ovog perioda proveo u proučavanju i slikanju, a njegovo slikarstvo je 1910. doživjelo potpunu ekspresiju njegovog interesta u mističnu kozmologiju teozofa.

Najpoznatija slika iz ovog perioda je Evolucija (1910/11.). Kao i mnogi tadašnji umjetnici i Mondrian je želio Darwinovu teoriju zamijeniti konceptom duhovnog i intelektualnog razvoja. Slika je napravljena kao triptih, no nije prihvaćena od strane kritičara koji su je smatrali praznom i hladnom.[8]

Mondrianovo djelo nakon 1911. uvelike je pod utjecajem kubističke izložbe Moderne Kunstkring u Amsterdamu. Njegova potraga za pojednostavljivanjem vidi se u dvama verzijama slike Mrtva priroda s posudom za mirodije. Prva verzija [1] iz 1911. je kubistička, dok je druga [2] iz 1912. pojednostavljena. Mondrian se 20. prosinca 1911.[9] odlučio preseliti u Pariz gdje je ostao sve do 1914. kada se ponovo vratio u Nizozemsku.

Mondrian Zelfportret

Autoportret, 1900

Mondrian Meisjesportret met bloemen

Djevojčica, 1900/01

Piet Mondriaan - Forest

Šuma pokraj Oelea, 1908

Mondriaan Molen bij zonlicht

Mlin na suncu: Mlin Winkel, 1908

Piet Mondriaan - Passiebloem

Kristov cvijet, 1908

Piet Mondriaan - Paysage 1

Pet silueta stabala uzduž Geine s Mjesecom, 1907/08

Zeeuwsche kerktoren, Mondriaan, 1911

Zvonik u Domburgu, 1911

Mondriaan Rode Molen

Crveni mlin, 1911

Pariz (1912. - 1914.)

Godine 1912. Mondrian se seli u Pariz i izbacuje jedno 'a' iz imena tako postavši Mondrian. Od tada je sva svoja djela potpisivao sa 'Mondrian'.[10] Pri dolasku, Mondrian se uselio u atelje u Rue du Départ 26 koja se nalazila u blizini željezničke postaje Montparnasse. Atelje je Mondrianu ostavio njegov prijatelj slikar Conrad Kikkert, a Mondrian je atelje dijelio sa još jednim slikarom, Lodewijkom Schelfhoutom. U to vrijeme, Mondrian je upoznao i slikara Keesa van Dongena, no svejedno se nije ograničio na proučavanje djela svojih nizozemskih sunarodnjaka. Pariz je u to vrijeme bio središte umjetničke revolucije, a od svih pokreta najznačajniji je bio kubizam na kojeg se Mondrian ugledao.[11] Svoje prve kubističke slike (Evolucija i Sunce) Mondrian je predao na izložbu na kojoj su bila djela slikara kao što su Pablo Picasso i Georges Braque, no središte izložbe ipak su bila djela Paula Cézannea, kojih je bilo 28. Zanimljiva je činjenica da su Mondrianove prve kubističke slike nastale baš iz proučavanja Cézanneovih djela.[12]

Mondrian je 1914. napravio temeljitu studiju kubizma.[13] No, on je još iste te godine želio postati slikar značajan kao Rembrandt. Vratio se slikanju klasičnih pejzaža i uvidio je kako neki od njih odgovaraju njegovom novom stilu.[14] No, Mondrian je u Parizu proveo samo dvije godine odlučivši ga napustiti u ljeto 1914. te se vratio u rodnu Nizozemsku.

Gray Tree 1911

Sivo drvo, 1911

Mondrian, Still Life with Gingerpot I

Mrtva priroda s posudom za mirodije 1, 1911

Mondrian, Evolution (Triptychon), 1911

Evolucija (triptih), 1911

Mondrian, Still Life with Gingerpot II

Mrtva priroda s posudom za mirodije 2, 1912

Mondrian Compositie bomen II

Kompozicija sa stablima 2, 1912

Compositie nr.9 Blue Façade

Kompozicija br. VI, 1913/14

Composition No IV, by Piet Mondriaan

Kompozicija br. IV, 1914

Mondrian Tableau III

Ovalna kompozicija: Slika III, 1914

Mondrian Compositie 10

Kompozicija 10 u crnoj i bijeloj, 1915

Nizozemska (1914. - 1919.)

Theo van Doesburg in military service
Theo van Doesburg oko 1915.

Za razliku do kubista, Mondrian je još uvijek htio uskladiti svoje slikanje sa svojim duševnim potragama, te je 1913. počeo spajati slikanje sa svojim teozofskim studijama što je označilo konačno odstranjivanje od reprezentativne umjetnosti. Zašto se Mondrian baš 1914., i to na vrhuncu političke krize, vratio u Nizozemsku nije posve poznato. Vjerojatno se vratio kako bi posjetio svog bolesnog oca.[15][16] No, kako je 28. srpnja započeo Prvi svjetski rat, Mondrian je bio prisiljen ostati u Nizozemskoj još 5 godina. Tijekom tog perioda njegova umjetnička proizvodnja znatno je pala.

Mondrian se tada prvi put počeo zanimati za društvo, te je prvi put kupio smoking[16] i naslikao se ispred jedne apstraktne slike. Mondrian se tada počeo kretati po visokim krugovima, te je polako pridobivao kritičare, koji ipak nisu toliko pričali o njegovom djelu koliko o njegovom životu.[16]

Uskoro se preselio u mjesto Laren, koje je bilo umjetnička kolonija još od XIX. stoljeća. U početku je boravio kod svog prijatelja Jacoba van Domselaera, no često bi sam iznajmio atelje.[17] Tijekom tog perioda, slao je svoja djela na mnoge izložbe i sve je više privlačio kritičare. Godine 1916. izdao je pamflet Novi pokret u umjetnosti s kojim je želio privući slikare koji su imali sličan cilj kao on. Među poznatijim slikarima bio je Bert van der Leck, koji se u Laren doselio u travnju 1916., čije su slike bile slične Mondrianovim jer je i on iz svojih slikao izbacivao modeliranje i perspektivu.[18] Leckovo korištenje primarnih boja uvelike je utjecalo na Mondriana.

U to vrijeme, Mondrian je upoznao filozofa i svećenika Schoenmaekersa koji je razvio teozofski pravac znan kao Kristozofija. Ta teorija ujedinjuje mistične i matematičke elemente u jedno, što je Mondrianu bilo od direktne koristi.[18]

Mondrianove slike iz 1917. mogu se interpretirati sa teozofske strane, no sam Mondrian je, pod utjecajem kubizma, shvatio da slike postoje kao nezavisni objekti. Od tada njegove slike sve više koriste geometriju i povećavaju utjecaj individualca u korištenju boje.

Manifest I of De Stijl
Prvi manifest neoplasticizma, 1918.

Theo van Doesburg je baš u to vrijeme organizirao skupinu umjetnika sa baš tim ciljevima. Mondrian i Doesburg su se upoznali i uskoro postali narezdvojni. Doesbug je počeo slikati u Mondrianovom stilu, a Mondrian je svraćao kod Doesburga po savjete za raspravu o avangardnom slikarstvu koju je pripremao[16]. Tako su Doesburg i Mondrian osnovali grupu koja je znana kao De Stijl (Stil). Ta grupa je od 1917. izdavala i istoimeni časopis u kojem je Mondrian pisao mnoge eseje u kojima je definirao taj slikarski pokret, znan kao neoplasticizam. Među glavnim idejama pokreta bila je ta da se priroda i intelekt, ili ženski i muški princip, negativno i pozitivno, statično i dinamično, vodoravno i okomito mora dovesti u ravnotežu. Tu ideju je, prema Mondrianovim zamislima, iznio sam Theo van Doesburg.[19]

Mondrian 1916. slika samo jednu sliku - Kompoziciju. Sliku je sam zamišljao kao crkveno pročelje, no na na toj apstraktnoj kompoziciji to je nemoguće vidjeti. Godine 1917. nastaju bijele slike sa kvadratima u raznim bojama i crnim linijama koje plutaju na toj bijeloj pozadini (Kompozicija u boji A, Kompozicija br. 3, s obojenim plohama 3). Iste te godine Mondrian odustaje od povezivanja svojih uobičajenih motiva (more, drveća, crkve) sa novom slikarskom formom.[20] Tijekom njegovih posljednjih godina u Nizozemskoj, nastaje jedna kompozicija sa jakim bojama (Kompozicija s rešetkom 8: Kompozicija u obliku šahovskog polja u tamnim bojama), te romboidne kompozicije po uzoru na Thea van Doesburga.

Mondrian Zelfportret 1918
Autoportret, 1918., ulje na platnu, 88x71cm

Mondrian je 1917. i 1918. izdao djelo Nova plastika u umjetnosti (De Nieuwe Beelding in de Schilderkunst). To je bio njegov prvi ulazak u teoriju umjetnosti. No, najbolji opis tog pokreta se nalazi u pismu koje je 1914. napisao H. P. Bremmeru:

Ja konstruiram linije i kombinacije boja na ravnoj površini kako bi iskazao opću ljepoti sa najvećom sviješću. Priroda (ili ona koju ja vidim) me inspirira, stavlja me, kao i svakog slikara, u emocionalno stanje u kojem jedan poriv dođe da nešto napravi, no ja žalim doći što je bliže moguće istini i svemu apstraktnom iz toga, dok ne dostignem osnovu (još uvijek vanjsku!) stvari…

Mondrian Compositie in kleur A

Kompozicija u boji A, 1917

Mondrian Losangique met grijze lijnen

Kompozicija s rešetkom 3: Romboidna kompozicija, 1918

Mondrian Composition - Light Color Planes with Grey Lines

Kompozicija s rešetkom 5: Romboidna kompozicija s bojama, 1919

Mondrian Light Color Planes with Grey Contours

Kompozicija s rešetkom 7, 1919

Mondrian Compositie Dambord, donkere Kleuren

Kompozicija s rešetkom 8: Kompozicija u obliku šahovgkos polja u tamnim bojama, 1919

Mondrian Rastercompositie 9

Kompozicija s rešetkom 9, 1919

Pariz (1919. - 1938.)

Piet Mondrian and Pétro van Doesburg
Piet Mondrian i Pétro (Nelly) van Doesburg u Mondrianovom ateljeu, 1923.

U ljeto 1919. Mondrian se vraća u Pariz. Njegov atelje je bio zatvoren tijekom njegovog boravka u Nizozemskoj te su njegove slike bile jako dobro očuvane. Prvo se uselio u Rue de Dépert 5, no ubrzo se vratio u broj 26 gdje je ostao do 1936. Grupa De Stijl je već bila u poziciji da se promovira u svijetu. Van Doesburg i Mondrian su ju promovirali kroz slikarstvo, a belgijski kipar Georges Vantongerloo je tražio neoplasticističku formulu za kiparstvo. Jedno od Mondrianovih prvih djela iz tzv. "druge pariške faze" je djelo slično drami ili raspravi između tri osobe.[21]

Što se tiče njegovih likovnih djela, atmosfera poslijeratnog Pariza omogućila je umjetnicima apsolutnu slobodu, što je samom Mondrianu koristilo kako bi prihvatio apstrakciju do kraja života. Mondrian je tijekom 1919. i 1920. počeo slikati "rešetkaste" slike te je počeo razvijati stil zbog kojeg je poznat u svijetu. U ranim djelima ovog perioda, linije koje odvajaju pravokutne oblike na slikama su dosta tanke i sive su boje, a ne crne kao u kasnijim djelima. Ta linije postaju bljeđe što idu prema kraju slike za razliku od linija u kasnijim djelima koje su jednostavno prekinute. Pravokutne forme, kojih je puno više i manje su nego u kasnijim djelima, su uglavnom u primarnim bojama, crnoj ili sivoj, a vrlo malo njih je bijele boje za razliku od kasnijih djela gdje postepeno opada broj obojenih ploha, a raste broj bijelih.

Mondrian je svojim povratkom u Pariz i prelaskom na neoplasticizam postigao svoj tadašnji cilj: prestigao je Braquea i Picassa i postao najapstraktnijim slikarom tog doba. No, nakon tog uspjeha uslijedio je period depresije. Mondrian je 1920. želio, po uzoru na van Gogha, napustiti Pariz i otići na jug Francuske. Tada je van Doesburgu rekao da svoju karijeru želi završiti oproštajnom izložbom, a onda otići u vinograde južne Francuske.

No, Mondrian je ipak odlučio ostati u Parizu. Njegovi prijatelji su mu osiguravali skromne prihode, a Salomon Slijper je nalazio kupce za njegove slike s cvijećem koje je tada uvelike slikao.[22] Pokraj ulaza u svoj atelje stavio je umjetni cvijet čije je lišće obojio u bijelo. Kada su ga pitalo što cvijet simbolizira, on je rekao da cvijet predstavlja nepostojeću ženu u njegovom životu koji je u potpunosti bio posvećen umjetnosti.[22] Godine 1921. bio je na koncertu talijanskog futurističkog skladatelja i slikara Lugija Russola. Za to vrijeme, Theo van Doesburg je promovirao De Stijl po Njemačkoj gdje je upoznao dadaista Hansa Richtera. Nakon tog susreta pisao je mnoge pamflete sa dadaistima kao što su Hans Arp, Tristan Tzara, Georges Ribbemont-Dessaignes, Kurt Schwitters i Raoul Hausmann.[23]

Revolucionarna i geometrijska estetika neoplasticizma mogla se vrlo kao shvatiti i kao antiumjetnost upravo zbog svog odbijanja bilo kakvih slikarskih i estetskih formi iz prošlosti. Sam Mondrian rado vizualno labavljenje rešetke kako bi stvarao dojam prividne dinamičnosti svojih slika. Njegove slike iz 1921. sadržavale su linije koje nisu sezale do kraja platna nego su se prekidale na određenoj udaljenosti od platna, no što se njegov rad sve više razvijao linije su počele sezati do kraja platna. Također je počeo koristiti sve manje i manje boja, preferirajući bijelu.

Njegov rad je 1922. dobio svoj konačni oblik. Mondrianu je tada teozofiju smatrao prilično neadekvatnom. Vjerovao je da je otkrio osnovni simbol ekvivalentnosti, no nije otkrio pravi doživljaj tog simbola. U svojim djelima Mondrian je sve manje spominjao ostale članove De Stijla te se centrirao sve više na svoj vlastiti rad. Čak i kada je u Parizu 1923. održana izložba De Stijla, Mondrian je odbio to komentirati ikako drugačije nego teoretski. De Stijl je u to vrijeme surađivao i sa mnogim dadaistima koje je van Doesburg upoznao u Njemačkoj.

Mondrian, Compositie met rood, geel en blauw
Kompozicija s crvenom, crnom, plavom i žutom iz 1928. godine ostaje do danas jedno od Mondrianovih najkarakterističnijih djela.
Piet Mondriaan, 1930 - Mondrian Composition II in Red, Blue, and Yellow
Vjerojatno najpoznatije Mondrianovo djelo - Kompozicija II s crvenom, plavom i žutom iz 1930. godine.

Mondrian je ostao neovisan u određenoj mjeri, no mnogi umjetnici su i dalje surađivali s njim i posjećivali njegov atelje. Godine 1924. van Doesburg je uvelike pogodio Mondriana tako što je svojim slikama dodao kose linije i uveo elementarizam. Iako je rezultat takvih slika bio poprilična dinamičnost, on je uvelike potresao Mondrianovo uvjerenje u distinktne kvalitete horizontalnih i vertikalnih linija. Mondriana je još više pogodilo kada je van Doesburg na svoje slike dodao smeđu boju i kada je počeo izlijevati boju izvan granica "rešetke".

Težnja za korištenje sve veće količine bijele boje, koja je opisana prije, najistaknutija je u Mondrianovim slikama znanim kao lozenge slike. Mondrian je te slike počeo redovito slikati tijekom 1920-ih. Lozenge slike su rađene na platnu u obliku romba. Najistaknutiji primjeri lozenge slika su Kompozicija sa crnom i plavom i Kompozicija u crnoj i bijeloj (Slika I) iz 1926. Prva navedena je jedna od Mondrianovih najminimalističnijih slika. Sastoji se od dvije crne linije koje se presijecaju i tvore malo trokut crne boje. Druga slika se sastoji od četiri crne linije od kojih se smo dvije presjecaju i tvore mali bijeli trokut. Linije na slikama su isprekidane na rubovima platna i tako ostavljaju dojam da su platna dijelovi većeg umjetničkog djela.

Nakon već spomenutih nesuglasica, razlaz Thea van Doesburga i Pieta Mondriana bio je neizbježan. Postoje dvije verzije o razlogu rastanka. Prva je ta prema kojoj su se dva umjetnika razišla zbog dijagonalnih linija koje je van Doesburg počeo koristiti, no za tu teoriju ne postoje nikakvi dokumenti.[24] Druga, vjerojatnija, govori da su se slikari razišli zbog fundamentalne razlike u njihovoj percepciji prostora i forme.[25]

Od 1926. pa do 1930. Mondrianove slike još su sadržavale određenu količinu obojenih ploha, no od 1930. pa do kraja života sve je manje obojenih ploha, a više bijelih, a što je bio stariji, u njegovom slikarstvu dominirala je linija, dok je forma skoro u potpunosti izbačena. Mondrianu najzanimljiviji dio oko linija bile su dvostruke linije koje su Mondrianovim slikama davale dodatnu dinamičnost koju je vrlo rado istraživao.

Najznačajnija Mondrianova djela iz perioda od 1926. do 1930.

  • Kompozicija sa žutom, narančastom i plavom (1927.)
  • Kompozicija s crvenom, crnom, plavom i žutom (1928.)
  • Kompozicija (1929.)
  • Foxtrot B (1929.)
  • Kompozicija u kvadratu (1929.)
  • Kompozicija (1929.)
  • Kompozicija sa žutom (1930.)

Mondrian je 1932. napunio 60 godina. Kao priznanje za umjetničko postignuće, po novinama su izlazili članci pohvale, a u amsterdamskom Stedelijk Museumu je održana prigodna izložba. Mnogi su smatrali da je dosegao stvaralački vrhunac i već su se navikli na njegove kompozicije, a njegove nove bijele slike su odavale dojam da su dosegnule granice slikarstva.[26]

Mondrian, Compositie B

Kompozicija B, 1920

Mondrian, Compositie 1921

Slika 3, u narančasto-crvenoj, žutoj, crnoj, plavoj i sivoj, 1921

Piet Mondrian - Lozenge Composition with Yellow, Black, Blue, Red, and Gray - 1921 - The Art Institute of Chicago

Romboidna kompozicija sa žutom, crnom, plavom, crvenom i sivom, 1921

Piet Mondriaan, 1921 - Composition en rouge, jaune, bleu et noir

Kompozicija s crvenom, žutom, plavom i crnom, 1926

Godine 1933. Mondrian u svoje slike uvodi dvostruku liniju koju zadržava sve do kraja života. Prema jednoj anegdoti on je susreo slikaricu po imenu Marlow Moss te je od nje preuzeo dvostruku liniju.[27] Iako istinitost te anegdote nije potvrđena, u tim dvostrukim linijama ne vidi se umjetnikov originalni potpis. Uvođenjem dvostruke linije Mondrian je smanjio broj obojenih polja a uvelike povećao broj bijelih tako da su djela iz perioda od 1930. pa do 1938. sadržavala maksimalno dvije i to male obojane plohe. Mondrian oko 1937. u svoje slike, točnije linije, počinje uvoditi i po jednu obojanu liniju, ali u toj mjeri da ona ili presijeca ili prolazi kroz njegove crne linije. Mondrian tek kasnije uvodi obojene linije i postepeno skroz izbacuje crnu boju iz svojih slika.

Najznačajnije slike iz perioda od 1930. do 1938.:

  • Kompozicija II s crnim linijama (1930.)
  • Kompozicija sa žutom (1930.)
  • Foxtrot A (1930.)
  • Romboidna kompozicija s dvije linije (1931.)
  • Kompozicija s plavom i žutom (1931.)
  • Kompozicija C sa crvenom i sivom (1932.)
  • Romboidna kompozicija s četiri žute linije (1933.)
  • Kompozicija br. I/Kompozicija C (1934. - 1936.)
  • Kompozicija sivo-crvena (1935.)
  • Ritam crnih linija (1935. - 1942.)
  • Kompozicija u bijeloj, crvenoj i plavoj (1936.)
  • Kompozicija (B) u plavoj, žutoj i bijeloj (1936.)
  • Kompozicija - bijela, crvena i žuta A (1936.)
  • Kompozicija - bijela i crvena: B (1936.)
  • Kompozicija s bijelom, crnom i crvenom (1936.)
  • Kompozicija II s plavom (1936. - 1942.)
  • Kompozicija s crvenom, žutom i plavom (1937.)
  • Kompozicija s linijama i bojom: III (1937.)
  • Kompozicija sa žutom, plavom i crvenom (1937. - 1942.)
  • Kompozicija br. 1, sa sivom i crvenom/Kompozicija s crvenom (1938. - 1939.)
  • Place de la Concorde (1938. - 1943.)
Mondrian, Compositie nr.2 met swarte lijnen

Kompozicija 2 s crnim linijama, 1930

Mondrian, Compositie met rood en grijs

Kompozicija sivo-crvena, 1935

Mondrian, Compositie met rood, geel en blauw 1937-42

Kompozicija s crvenom, žutom i plavom, 1937-42

Mondrian, New York, New York

New York, New York, 1942

London i New York (1938. - 1944.)

AndreBreton
André Breton, osnivač nadrealizma i jedan od Mondrianovih njujorških prijatelja.

Godine 1938. u Europi je vladala politička kriza. Kako je Europa očekivala rat, Mondrian je bio sve nervozniji, no ipak nije želio napustiti Pariz. Ipak, nakon nagovora prijatelja, Mondrian je 21. rujna 1938. s Winifredom Nicholsonom otišao na vlak, pa nakon vlaka brodom u London.[28] U Londonu ga je dočekao kipar Naum Gabo, a zajedno sa Nicholsonovima, mu je pronašao atelje u Park Hill Roadu 60 u Hampsteadu. Mondrian je u Londonu ostao dvije godine i naslikao je mali broj cijelih slika, a započeo je njih nekoliko koje je završio u New Yorku. Među dovršenim slikama treba izdvojiti Kompoziciju s crvenom (1939.) koja opet vjerno prikazuje Mondrianov stil dvostrukih linija koji je sličniji drugom pariškom periodu nego njegovom kasnijem periodu. Mondrian je u Londonu i završio neke slike koje je započeo u Parizu (Kompozicija br. 1, sa sivom i crvenom/Kompozicija s crvenom). Među slike koje je započeo u Londonu, a završio u New Yorku treba spomenuti djela Kompozicija, London (1940. - 1942.), Kompozicija u crnoj, bijeloj i crvenoj (Slika br. 9) (1939. - 1942.) i Trafalgar Square (1939. - 1943.). U ovim slikama Mondrian je, osim crnih, uveo i mali broj kratkih linija u boji (uglavnom plave i crvene), a ujedno je i ponovo povećao broj obojenih ploha (iako je bijela još uvijek dominirala), ali su one bile puno manje u površini nego one iz njegovog ranijeg perioda. Te linije u bojama, kombinirane s crnim, slikama su davale dodatan dojam svjetlucavosti i blistavosti. Drugi svjetski rat započeo je 1939. godine, a Mondrian je u Engleskoj boravio sve do bitke za Britaniju 1940. kada se odselio u New York jer je jedna bomba pogodila kuću u kojoj je stanovao.[29] Nakon odluke da napusti Englesku, slikar Harry Holtzman mu je savjetovao da ode u New York. Mondrian je u Ameriku krenuo 20. rujna, a stigao je tamo 3. listopada. Njegova platna su ubrzo stigla.[30] U početku je boravio kod Holtzmana, a onda se uselio u atelje u Istočnoj 89. ulici gdje je nastavio slikati.

Mondrian se u New Yorku susreo sa Peggy Guggenheim, a upoznao se i sa Maxom Ernstom, Andréom Bretonom i Marcelom Duchampom. Ubrzo se učlanio i u Američku udrugu apstraktnih umjetnika, s kojom ga je upoznao baš Ernst. Mondrianovi pravi zadatak u New Yorku bio je dovršavanje započetih djela. Tim djelima dodao je, po uzoru na prošla vremena, nekoliko polja u primarnim bojama. New York je na Mondriana izvršio takav utjecaj da su posljednje tri godine njegova života bile najzanimljivije.

Mondrian je na svoja djela po prvi put dodao cjelovite linije u boju. Prvo djelo u kojem je to primijenio je slika New York/Boogie Woogie (1941. - 1942.) Na sliku je, osim crnih, dodao dvije cjelovite crvene linije i nekoliko manjih i kraćih linija u plavoj i žutoj boji. Značajno za ovu sliku je njezin naslov. Naslov New York je najčešći kod njegovih kasnijih slika, no i naziv Boogie Woogie je također korišten. Mondrian je u početku dodavao samo nekoliko obojenih linija, no to je bio samo prvi korak.

Već u slikama New York City I (1941. - 1942.) i New York City II (c.1942.) Mondrian crne linije u potpunosti zamjenjuje bojama. Na slikama nema više crnih linija nego linija u primarnim bojama (crvena, žuta i plava) koje slikama daju novu svjetlinu i dinamičnost. Kod slika više nema obojenih ploha nego se između obojenih linija nalaze bijele plohe koje se zbog velike količine obojenih ploha i njihove jačine vizualno gube i umanjuju (ovisno o veličini plohe). Kod slike New York City II postoji još malo broj crnih linija, no slika je ostala nedovršena zbog Mondrianove smrti. Na toj slici Mondrian također koristi novu tehniku koju je otkrio. Kako bi prikazao svoje linije u boji koristio je samoljepljive trake u boji. Trake bi pomicao sve dok ne bi postigao željeni ritam na bijeloj podlozi.[31] Mondrian je 1942. naslikao djelo New York City III (koje je rađeno istom tehnikom samoljepljivih traka u boji kao i New York City II) koje se od New York Cityja I i II razlikuje po tome što osim žutih, plavih i crvenih boja ima i 3 crne, 4 bijele i jednu sivu liniju, a bijela polja na slici su puno veća i manje brojna nego na dvjema spomenutim slikama.

Piet Mondriaan, 1942 - New York City I

New York City I, 1942

Mondrian, New York City II

New York City II (nedovršeno)

Nakon 1942. Mondrian u svoje slike uvodi novo revolucionarno obilježje. Kako je bio velik obožavatelj plesa i jazza, želio je preko svojih slika prikazati ujedinjenje glazbenog ritma jazza i slikarstva. Želio je oplemeniti slikarstvo ritmom pulsirajućih obojenih svjetala. Prva slika iz tog perioda je Broadway Boogie Woogie (1942. - 1943.) čiji je naslov oznaka za konceptualnu neposrednost Mondrianovog novog stila slikanja i ritma boogie-woogieja. Ova slika je ujedno i posljednja Mondrianova slika koja je dovršena. Ova slika je izrazito kompleksna, no ne gubi jasnoću. Slika se sastoji od niza žutih linija koje su stalno isprekidane crvenim, plavim i sivim kvadratićima i pravokutnicima. Među linijama nalaze se bijele plohe i pravokutni oblici koji sadržavaju više boja (siva u crvenoj, žuta u crvenoj u plavom pravokutniku...). Još jedna važna odlika ove slike su jake boje koje su korištene, a odaju dojam da gledate neonski natpis. Ova slika i sam ovaj stil predstavlja Mondrianove najdinamičnije slike. Količina i raspored boja na slikama daju dojam stalnog pokreta oblika na slikama i time samo poboljšavaju dojam slike.

Mondrian je bio najveći stručnjak za američku apstraktnu umjetnost od svih europskih slikara koji su u to vrijeme živjeli u SAD-u. Baš on se smatra odgovoran za otkriće Jacksona Pollocka, pionira apstraktnog ekspresionizma.[32] Prema jednoj priči, Peggy Guggenheim, Mondrianova trgovkinja umjetninama, bila je zbunjena Pollockovim načinom slikanja. No Mondrian joj je rekao kako je to jedna od najuzbudljivijih slika koje je vidio u životu.[33] Taj način slikanja, poznat kao apstraktni ekspresionizam, lišavanje forme smatra idealom.

Posljednja Mondrianova slika je Victory Boogie Woogie (1942. - 1944.). Ta slika je nedovršena zbog slikareve smrti i napravljena je na romboidnom platnu. Slika se drži Mondrianovog stila prikazivanja glazbe na platnu te je tako rađena u istom stilu kao i Broadway Boogie Woogie. No ova slika, iako rađena istim stilom, puno je kompliciranija i kompleksnija nego njezina prethodnica. Oblici su puno nepravilniji, a slika sadrži puno više kvadratića i pravokutnika koji prekidaju osnovne linije slike. Neke linije na slici čak su i napravljene nizanjem kvadratića raznih boja. Oblici koju popunjavaju praznine između linija još su brojniji, kompliciraniji i gušće raspoređeni. Ova slika je zasigurno Mondrianova najdinamičnija slika upravo zbog navedenog korištenja boja u malim razmacima i u većim količinama. Svi ti oblici na slici su rastavljeni do točke gdje se linije i plohe jedva razlikuju jedna od druge što ostavlja dojam treperavih efekata. Naslov djela vjerojatno je odabran u iščekivanju kraja Drugog svjetskog rata.[34] Djelo je osmišljeno kao spoj velikog povijesno-političkog trenutka i Mondrianove vlastite pobjede nad tradicionalnim europskim slikarstvom. No, ovo djelo je ostalo nedovršeno zbog Mondrianove smrti 1944.

Piet Mondrian, 1942 - Broadway Boogie Woogie

Broadway Boogie Woogie, 1942

Piet Mondriaan Victory Boogie Woogie

Victory Boogie-Woogie, 1942-1944

Zidna djela

Piet Mondrian in his Paris studio
Mondrian u svom pariškom ateljeu, 1923.

Kada je četrdesetsedmogodišnji Mondrian napustio umjetnički konzervativnu Nizozemsku i otišao u Pariz po drugi i posljednji put 1919., odlučio je svoj atelje pretvoriti u mjesto za slike koje će predstavljati neoplasticizam, pokret o kojem je pisao već dvije godine. Kako bi sakrio strukturalne greške svog ateljea Mondrian je po ateljeu izlijepio velike plakate, koji su bili ili u jednoj boji ili u neutralnoj boji. Zid su naglašavali i mali papiri u boji spojeni u jedinstvenu kompoziciju. Tada je započeo intenzivni period slikanja. Onda je ponovo uređivao atelje, razmještajući izreske, povećavajući im broj, mijenjajući dinamičnost boju i prostor, stvarajući nove tenzije i ravnotežu. On je već odavno napravio raspored prema kojem je jedan period uređivao i radio prostor za nove slike, a u drugom slikao. Ti periodi su se prema tom rasporedu periodički izmjenjivali. Tog rasporeda držao se do kraja života, čak i tijekom rata kada se selio iz Pariza u London i iz Londona u SAD.

Mondrian se 1943., kada je imao 71 godinu, preselio u svoj posljednji atelje, u New Yorku. Po dolasku odmah je započeo sa provođenjem rasporeda i organiziranjem okoline koja je bila najpogodnija za njegov skroman život i najstimulativnija za njegovo umjetničko stvaranje. Visoke zidove obojio je istom bijelom bojom kojom je obojio stolice i stolove, te kutije koje je izradio i dizajnirao od odbačenih kutija gdje su se držale naranče i jabuke. Vrh stolice obojio je sa istom crvenom bojom kojom je obojio kartonske korice radiofonografa na kojem je puštao svoje omiljene jazz skladbe. Posjetitelji njegovog posljednjed atelja rijetko su vidjeli više od jednog ili dva platna, no na njihovo divljenje, u ateljeu su je bilo osam velikih kompozicija sastavljenih od papirića koje su njegovom ateljeu, paradoksalno i istovremeno, davali dojam statičnosti i dinamičnosti. To je, kako sam Mondrian kaže, bilo najbolje mjesto u kojem je stanovao. No, tragična stvar je u tome da je on tu boravio samo nekoliko mjeseci zbog njegove smrti u veljači 1944..

Nakon njegove smrti, Harry Holtzman i Fritz Glarner su otvorili Mondrianov atelje na 6 tjedana i sve pažljivo dokumentirali, a nakon zatvaranja, Holtzman je sve kompozicije sa zidova počeo izlagati kao umjetnička djela koja su od tada poznata kao Zidna djela. Od tada ta su djela bila na izložbama u mnogim gradovima i muzejima diljem svijeta.

Smrt

Pri početku 1944. Mondrian je dobio prehladu koja se razvila u pneumoniju. Kada ga je fotograf Fritz Glarner jednom prilikom posjetio u njegovom ateljeu, našao je Mondriana slabog i bolesnog.[35] Ubrzo je prebačen u bolnicu Murray Hill, no Piet Mondrian je preminuo 1. veljače 1944. u New Yorku od posljedica pneumonije u 72. godini života. Pokopan je na groblju Cypress Hills u Brooklynu, New York. Njegov zahtjev za dobivanje američkog državljanstva bio je još uvijek na čekanju.[36]

Shvativši važnost Mondrianovog djela, Harry Holtzman je otvorio Mondrianov njujorški atelje za javnost. Tijekom tih 6 tjedana dok je bio otvoren, Fritz Glarner je njegovo djelo zabilježio fotografijama i filmom. Ovaj jednostavan čin bio je znak poštovanja prema Mondrianu i njegovom utjecaju na američku umjetnost. Godine 1945. je uslijedila retrospektivna izložba u Muzeju moderne umjetnosti u čast Mondrianu. Prva likovna monografija nastala je 9 godina poslije, a napisao ju je Mondrianov prijatelj Michel Seuphor.[37]

Dana 3. veljače 1944. održana je komemoracija u u Mondrianovu čast na koju je došlo više od 200 ljudi. Među njima su bili:

Izabrana djela

  • Mlin na suncu: Mlin Winkel (1908.) Vanjska poveznica.
  • Crveno drvo (1908.) Vanjska poveznica.
  • Krizantema (1908.) Vanjska poveznica.
  • Mlin kraj vode (1908.)
  • Pejzaž (1909.)
  • Crveno drvo (1909. - 1910.)
  • Crveni amarilis s plavom pozadinom (1910.)
  • Evolucija (1910. - 1911.)
  • Crveni mlin (1910. - 1911.) Vanjska poveznica.
  • Sivo drvo (1911.)
  • Horizontalno drvo (1911.)
  • Mrtva priroda s posudom za mirodije 1 (kubizam) (1911.) Muzej Guggenheim.
  • Mrtva priroda s posudom za mirodije 2 (pojednostavnjeno) (1912.) Muzej Guggenheim.
  • Jabuka u cvatu (1912.)
  • Kompozicija sa stabilma 2 (1912. - 1913.)
  • Pejzaž s drvećem (1912.)
  • Ovalna kompozicija: Slika III (1914.)
  • Kompozicija br. VI (1914.)
  • Kompozicija br. 3, s obojenim plohama 3 (1917.)
  • Autoportret (1918.)
  • Kompozicija s rešetkom 3: Romboidna kompozicija (1918.)
  • Kompozicija s rešetkom 5: Romboidna kompozicija s bojama (1919.)
  • Kompozicija s rešetkom 8: Kompozicija u obliku šahovskog polja u tamnim bojama (1919.)
  • Kompozicija B (1920.)
  • Kompozicija A (1920.) Vanjska poveznica.
  • Slika I, u crnoj, crvenoj, žutoj, plavoj i svijetloplavoj (1921.)
  • Slika 3, u narančasto-crvenoj, žutoj, crnoj, plavoj i sivoj (1921.)
  • Kompozicija s velikom crvenom plohom, žutom, crnom, sivom i plavom (1921.)
  • Slika 2, sa žutom, crnom, plavom, crvenom i sivom (1922.)
  • Kompozicija s crvenom, crnom plavom i žutom (1928.)
  • Kompozicija II s crnim linijama (1930.)
  • Romboidna kompozicija s dvije linije (1931.)
  • Romboidna kompozicija s četiri žute linije (1933.)
  • Kompozicija br. I/Kompozicija C (1934. - 1936.)
  • Kompozicija sivo-crvena (1935.)
  • Kompozicija (B) u plavoj, žutoj i bijeloj (1936.)
  • Kompozicija - bijela, crvena i žuta (1936.)
  • Kompozicija s linijama i bojom: III (1937.)
  • Kompozicija sa žutom, plavom i crvenom (1937. - 1942.)
  • Kompozicija br. 8 (1939. - 1942.)
  • Kompozicija br. 9 sa žutom i crvenom (1939. - 1942.)
  • Kompozicija br. 10 (1939. - 1942.)
  • New York City I (nedovršeno) (1941.)
  • New York/Boogie Woogie (1941. - 1942.)
  • New York City (1942.)
  • Broadway Boogie-Woogie (1942. - 1943.) Muzej moderne umjetnosti.
  • Victory Boogie-Woogie (nedovršeno) (1942. - 1944.) Gemeentemuseum Den Haag.

Izvori

  1. 1,0 1,1 Milner, John: Mondrian, str. 8
  2. 2,0 2,1 Milner, John: Mondrian str. 8
  3. Milner, John: Mondrian str. 10
  4. Milner, John: Mondrian str. 70
  5. Milner, John: Mondrian str.21
  6. Milner, John: Mondrian str. 35
  7. Milner, John: Mondrian str. 46
  8. Deicher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 29
  9. Milner, John: Mondrian str. 86
  10. Potpis
  11. Milner, John: Mondrian, str. 88
  12. Milner, John: Mondrian, str. 88 - 92
  13. Milner, John: Mondrian, str. 114
  14. Diecher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 36
  15. Milner, John: Mondrian, str. 118
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 Diecher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 45
  17. Milner, John: Mondrian, str. 125
  18. 18,0 18,1 Milner, John: Mondrian, str. 129
  19. Diecher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 45 i 46
  20. Diecher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 49
  21. Milner, John: Mondrian, str. 154
  22. 22,0 22,1 Deicher, Susanne: Mondrian, TASCHEN, str. 57
  23. Milnae, John: Mondrian, str. 161
  24. Diecher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 67
  25. Diecher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 67
  26. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 75
  27. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 78
  28. Milner, John: Mondrian, str. 200
  29. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 84
  30. Milner, John: Mondrian, str. 203
  31. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 87
  32. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 86
  33. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 89
  34. Deicher, Susanne: Mondrian TASCHEN, str. 89
  35. Milner, John: Mondrian, str. 224
  36. Milner, John: Mondrian, str. 224
  37. Milner, John: Mondrian, str. 224

Izvori

  • Hans Locher: Piet Mondrian. Boja, struktura i simbolizam. Bern-Berlin: Verlag Gachnang & Springer, 1994. ISBN 978-3-906127-44-6
  • Faerna, José María, ed. (1995). Mondrian: Veliki moderni majstori, New York: Harry N. Abrams, Inc.
  • Mondrian, Piet, Harry Holtzman, ed., i Martin S. James, ed. (1993). Nova umjetnost – novi život: Zbirka bilješki Pieta Mondriana, New York: Da Capo Press
  • Schapiro, Meyer (1995). Mondrian: S ljudskosti apstraktnog slikarstva, New York: George Braziller
  • Joosten, Joop J. i Welsh, Robert P. (1998). Piet Mondrian: Catalogue Raisonné New York: Harry N. Abrams, Inc.
  • Bax, Marty (2001). Kompletni Mondrian, Hampshire: Lund Humphries
  • Deicher, Susanne: Mondrian, TASCHEN-ova likovna monografija, ISBN 978-953-300-007-7
  • Milner, John: Mondrian, Phaidon Press Limited, 1992. ISBN 0-7148-3167-0

Vanjske poveznice

Članak Piet Mondrian je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.
1872

Ovo je članak o godini 1872. Godina 1872 bila je prijestupna godina koja počinje u ponedjeljak po gregorijanskom odn. prijestupna godina koja počinje u subotu po 12 dana zaostajućem julijanskom kalendaru (link pokazuje kalendar).

1944

Godina 1944 (MCMXLIV) bila je prijestupna godina koja počinje u subotu po gregorijanskom kalendaru (link pokazuje kalendar).

7. 3.

7. mart/ožujak (7. 3.) je 66. dan godine po gregorijanskom kalendaru (67. u prestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 299 dana.

Apstraktna umjetnost

Apstraktna umjetnost je smjer u modernoj likovnoj umjetnosti s početka XX. st.; teži čistoj ekspresiji oblika, linija i boja i tematskoj neodređenosti.

Od svih stilova moderne umjetnosti, apstrakcija je izazvala najviše otpora kod publike. Dok je svijet još uvijek bio zaokupljen materijalnom egzistencijom i nije imao ni vremena, niti je vidio smisla, za istraživanje čistog duha i emocija, umjetnici su svojom vidovitošću (avangarde = prije svih), nalik znanstvenim vizijama budućnosti (koje su se kasnije pokazale ispravnim), išli ispred publike. Umjetnici se približavaju motivu želeći oslikati njenu bit, a produkt toga su slike kao da su slikane "iznutra". U tom pokušaju umjetnik se udaljava od predmetnih motiva i ostaju mu samo čiste likovne vrijednosti (linija, boja, obris, kompozicija …). Slika je postala pokazatelj unutarnjeg stanja duha i duše i ne "predstavlja" ništa (ne teži tome da izigrava bilo što iz opipljiva svijeta).

Apstraktni ekspresionizam

Apstraktni ekspresionizam je uglavnom slikarski pokret. Osnovna tematika se sadrži u izražavanju emocija putem nepredmetnih formi i proizvoljnog kolorita. Za podlogu se koriste platna velikih (monumentalnih) dimenzija, jaki kontrasti boja i slobodni (gestualni) pokreti četke i kista.

Pojam apstaktni ekspresionizam prvi je upotrijebio američki kritičar umjetnosti Robert Koatis, 1946 godine.

Pokret nastaje u New Yorku u kvartu Grinvič), sredinom četrdesetih godina 20. vijeka. Drugačija imena za apstraktni ekspresionizam su: slikarstvo akcije (action painting) i Njujorška škola. Bio je to prvi umjetnički pravac koji je nastao na američkom tlu. Prve manifestacije pokreta vežu se za slikara Arshila Gorkog, koji pod utjecajem umjetnosti nadrealizma i slikara kao što su Juan Miró i Pablo Picasso postavlja bazu forme i izraza apstraktnog ekspresionizma.

Kao i u nadrealizmu teorije psihoanalize Sigmunda Frojda i Karla Junga su intelektualna i predmetna osnova. Nadrealizam stiže u SAD-e preko umjetnika koji napuštaju Evropu zbog Drugog svjetskog rata, među kojima su Piet Mondrian i Max Ernst, bili najznačajniji za apstraktni ekspresionizam. Raskidanje tih umjetnika sa 'tradicijom' umjetnosti su inspirisale revolucionarni nagon apstraktnog ekspresionizma. Pokret se održao na umjetničkoj sceni sve do pojave Pop arta, šezdesetih godina, omogućivši New Yorku da zamjeni Pariz kao svjetski centar umjetničkih zbivanja.

Karakteristike predstavljanja u apstraktnom ekspresionizmu su proizvoljni oblici, linije, boje, teksture i forme, ne slijedeći prirodu ni realnost. Naizgled ne postoji kontrola, iako je sam proces slikanja, koji je od velike važnosti za apstraktne ekspresioniste, pod direktnom kontrolom umjetnika. Dozvoljene su 'greške' i slučajno nastale forme idu u prilog kompletnog umjetničkog doživljaja.

Apstraktni ekspresionizam se može nazvati i egzistencijalističkom umjetnošću, pošto se u djelima tih umjetnika konstantno pojavljuje traženje identiteta i odgovora na pitanja o ljudskoj egzistenciji. Lične, unutrašnje psihološke borbe, spoljašnja sprega između čovjeka i prirode i traženje duhovne ravnoteže, su osnovne ideje umjetnika ovog pokreta. Serijsko stvaranje slika i njihove podjele na serije od strane njihovih stvaraoca, podkrepljuje teze ove vrste.

De Stijl

De Stijl je umjetnički pokret nastao tijekom 1920-ih godina. Pokret se također naziva i neoplasticizam ili nova plastična umjetnost. Naziv De Stijl dolazi od nizozemske riječi stil.

Zagovornici De Stijla, od kojih je najistaknutiji Piet Mondrian, su nastojali izraziti utopijske ideale duševne harmonije i reda. Težili su ka čistoj apstrakciji i univerzalnosti sa svođenjem na osnovne forme i boje. Pojednostavnili su vizualne kompozicije na horizontalne i vertikalne smjerove te su koristili osnovne boje, crvenu, plavu i žutu kao i bijelu i crnu.

U mnogim radovima iz ovog stila vertikalne i horizontalne linije se mimoilaze bez preklapanja.

Moderna arhitektura

Moderna arhitektura se uglavnom odlikuje jednostavnim formama, izostankom ukrasa, i stvaranjem lijepih oblika samim konstrukcijskim elementima. Pojam podrazumjeva više arhitektonskih pokreta i stilova, od kojih su neki povezani dok se drugi jasno razlikuju.

Arhitektura je u 20. stoljeću uznapredovala uporabom novih materijala (čelik, armirani beton, i dr.) te nevjerojatnom inventivnošću novih konstrukcija, čime su nastale građevine potpuno novih funkcija i raznolikih oblika.

Nizozemska

Nizozemska ili Holandija (nizozemski: Nederland [ˈneːdərˌlɑnt]), najveća konstitutivna zemlja Kraljevine Nizozemske. Nalazi se u Zapadnoj Europi a graniči s Njemačkom na istoku i Belgijom na jugu. Glavni grad Nizozemske je Amsterdam a sjedište vlade je u Haagu. Karipski otoci Bonaire, Sint Eustatius, te Saba također čine dio posebne općinske jedinice unutar zemlje.

Nizozemska ima 16,669.112 stanovnika na površini od 41,526 km² što je čini jednom od najgušće naseljenijih država (401 stanovnik po km²). Oko 18% površine sačinjava voda a veliki dio zemlje se nalazi ispod razine mora. Zemlja je zaštićena od vode pomoću sistema nasipa te raznih ustava. Melioracijom tla stvaraju se polderi. Upravno je zemlja podijeljena u dvanaest provincija.

Nizozemska postaje neovisna država za vrijeme Osamdesetogodišnjeg rata (1568-1648) ustankom sjevernih i južnih Niskih Zemalja protiv španjolske vlasti. 1579. dolazi do stvaranja Utrechtške unije na sjeveru čime nastaje novi politički entitet. Aktom od Verlatinghe 1581. godine članice unije formalno deklariraju nezavisnost pod zajedničkim nazivom Republika Sedam Ujedinjenih Niskih Zemalja. Početkom Dvanaestgodišnjeg mira oko 1609. godine zemlja dobiva i međunarodno priznanje dok ju Španjolska priznaje krajem Osamdesetgodišnjeg rata 1648. godine nakon mira u Münsteru. Od 1795. godine se Nizozemska počinje razvijati u nacionalnu državu, isprva kao Ujedinjeno Kraljevstvo Niskih Zemalja 1815. koje se raspada Belgijskom revolucijom 1830. godine. Danas je Nizozemska jedna od najrazvijenijih zemalja i drži deveto mjesto u svijetu u BDP-u po stanovniku (2011) te treće mjesto u ljudskom razvojnom indeksu (2011). Nizozemska ekonomija se većim dijelom zasniva na uslužnome sektoru te međunarodnoj trgovini.

Nizozemska je od 1848. godine parlamentarna demokracija i ustavna monarhija, društveni poredak kod kojeg moć dijele kralj(ica), ministri i parlament. Nizozemska je jedan od suosnivača Evropske unije, NATO saveza te Svjetske trgovinske organizacije. Zajedno sa Belgijom i Luksemburgom sačinjava Benelux. Haag igra veliku međunarodnu ulogu na polju pravosuđa kao lokacija četiriju međunarodnih tribunala i dom Europola.

Peggy Guggenheim

Peggy Guggenheim (New York, 26. avgust 1898 – Padova, 23.decembar 1979) je bila kolekcionarka umjetnosti iz Sjedinjenih Država i treća supruga surrealističkog slikara, Maksa Ernsta.

Djetinjstvo i mladost

Marguerite Peggy Guggenheim rodila se u bogatoj i uticajnoj porodici Guggenheim. Solomon R.Guggenheim, tvorac Fondacije Guggenheim, bio joj je stric.

Otac Peggy Guggenheim je bio Benjamin Guggenheim, biznismen i Jevrejin švicarsko-njemačkog porijekla koji je nastradao na Titaniku. Majka, Florette Seligman, bila je Jevrejka holandskog i njemačkog porijekla. Roditelji Peggy Guggenheim bili su podrijetlom od jevrejskih obitelji koje su emigrirale iz Europe i već dvije generacije u Sjedinjenim Državama su uspješno poslovali i bogatili se.

U svojim memoarima, Peggy se sjeća da su mnogi članovi njene obitelji bili ekscentrični. Jedan od njenih ujaka, Washington, je “imao naviku da žvaće ugalj, koji mu je ostavljao crne zube. U džepovima sakoa je držao ugalj i led, koji je isto žvakao. Ubio se u četrdesetšestoj godini metkom u čelo.” Njena majka Florette imala je svoje ekscentrične trenutke; između ostalog, ponavljala je tri puta sve što je govorila. U dvadesetprvoj godini Peggy Guggenheim je naslijedila relativno malo bogatstvo (u usporedbi sa bogatstvom njenih rođaka) od 2,5 miliona dolara (otprilike 20 miliona dolara danas).

Francuska

Brak sa Laurence Vailom

Po završetku studija Peggy Guggenheim je pronašla posao u avangardističkoj knjižari, gdje se zahvaljujući kolegama prvi put susrela sa evropskom avangardnom umjetnošću. Preselila se u Pariz, Francusku 1920. Ubrzo se sprijateljila sa slikarima i piscima, od kojih su mnogi živjeli u siromaštvu u četvrti Montparnasse. Peggy je obišla muzeje i ulice u Parizu i ostala zadivljena. Putuje u Njujork na vjenčanje svog brata 1921. i upoznaje Laurence Vaila, svog prvog supruga, u kući Helen y Leon Fleischmana. Peggy je kasnije opisala koliki utisak na nju je ostavio taj susret:

“Njegova lijepa, valovita i zlatasta kosa vijorila je na vjetru. Bila sam šokirana njegovom slobodom i nesumnjivo očarana. On je u Francuskoj živio cijeli svoj život i kotrljao slova “r”. Bio je kao neko divlje stvorenje, Činilo se da ga ne zanima što ljudi misle o njemu. Osjećala sam, dok sam hodala ulicom sa njim, da bi mogao svakog trenutka da ode, ponašao se potpuno drukčije od onoga kako se ljudi obično ponašaju.”Peggy Guggenheim i Laurence Vail vjenčali su se 10. marta 1922. i provjeli medeni mjesec u Rimu i na Kapriju.

Preko Laurencea Peggy upoznaje Mary Reynolds (sa kojom je Laurence prethodno bio u vezi) koja ubrzo postaje saputnica Marcel Duchampa, kao i poznatu sjevernoameričku književnicu Djunu Barnes (sa kojom je Laurence isto ranije bio u vezi). Peggy je upoznala i Tristana Tzaru i druge dadaiste za vrijeme svojih prvih godina u Parizu.

Nije dugo potrajalo, a Peggy i Laurence su već imali probleme u vezi. Peggy je shvatila da je Laurence agresivan, tukao ju je u javnosti i jednom ju je davio u kadi toliko dugo da je Peggy mislila da će je i udaviti. Njen biograf, Mary Dearborn, tvrdi da je Peggy Guggenheim nažalost imala jak kompleks niže vrijednosti i to prije svega zbog svog nosa i svojih židovskih korijena. Nerijetko se desilo da je Peggy bila zlostavljana fizički ili psihički, a da sama nije ništa učinila da to spriječi.

Ubrzo nakon vjenčanja, Peggy je saznala da je trudna. Provodila je dane u selu Le Travas i kupila svoj prvi luksuzni automobil, Gaubron, kojim je Laurence naučio da upravlja. Dječak se rodio 15. maja 1923 i na krštenju je dobio ime Michael Cedric Sindbad Vail. Nakon rođenja par odlazi u Normandiju gdje Peggy upoznaje Džems Džojsa i Noru Džojs i Man Raya.

Nakon putovanja odlaze na Kapri, a odatle za Amalfi i Egipat. Po povratku iz Egipta, pripremaju zabave u kući na Monmartru. U tom vrijeme su nastale poznate fotografije Man Raya na kojima ona pozira u širokoj, dugoj haljini. Par zatim ponovo ide na put, sada u Veneciju i Rapallo, gdje su posjetili pjesnika Ezru Pounda. Peggy ostaje u drugom stanju i putuje u Njujork. Po povratku se zadržala u Švicarskoj, gdje je rodila djevojčicu, koja je na krštenju dobila ime Pegeen Vail Guggenheim.

Dok je 1927. bila u Parizu, Peggy Guggenheim je upoznala Isadoru Duncan, koja je prolazila kroz teške trenutke krize. Vjerojatno je Dankan uzaludno očekivala da će joj Peggy pomoći financijski i sigurno se na kraju veoma razočarala. Uprkos tome, Peggy je pripremila zabavu Isadori u čast. Toj zabavi prisustvuju Cocteau, Hemingway, Pound, Gide, Natalie Barney i Jules Pascin. Posjetili su je Marcel Duchamp i Mary Reynolds.

Prve mjesece 1928. obitelj Vail provodi na jugu Francuske sa Emom Goldman. U to vrijeme Laurence postaje sve agresivniji. U svojim memoarima Peggy se prisjeća kako ju je natjerao da uđe u vodu i da u morkoj odjeći ide u kino. Drugom prilikom iste godine, ponovio se jedan nasilan izljev bijesa i krajem decembra 1928. Peggy ostavlja svog supruga i dobija strateljstvo nad ćerkom Pegeen, dok Laurence ostaje sa sinom, Sindbadom.Engleska

Engleski slikar John Holms pomogao je Peggy da pobjegne od prvog supruga. Kada je najzad ostavila Laurence Vaila, Peggy se zaljubljuje u Holmsa. Godinu dana par iznajmljuje Hayford Hall u Devonu, koji su njihovi prijatelji u šali preimenovali u Hangover Hall (Salon mamurluka). Za to vrijeme književnica Djuna Barnes stanuje sa njima i završava svoj roman, Noć u šumi. Nakon toga se par seli za London, ali Holmsova iznenadna smrt 1934. prekida idilu. To je bio snažan udarac za Peggy.

Sa nepunih četrdeset godina, njen privilegirani život dobio je novi zaokret. Njena majka, Florette Seligman, umire 1937. ostavljajući joj na raspolaganju 450.000 dolara. Peggy po savjetu prijatelja otvara galeriju. Prema njenim riječima: "Neko je predložio da pokrenem galeriju ili izdavačku kuću i ja sam pomislila da je galerija povoljnija. Naravno, nisam ni mislila na ogromne količine novca koje ću zahvaljujući tome moći da trošim.”

Duchamp i Beckett

Peggy nije znala gotovo ništa o modernoj umjetnosti ("moja znanja o umjetnosti su dosezala do impresionizma”) ali je brzo učila od Duchampa, koji joj je ukazao na razlike između apstraktne umjetnosti i surrealizma. Kasnije je Peggy govorila da je Duchamp “osoba koja je izvršila najveći uticaj na njen život” kao i “slušala sam savjete boljih od sebe … slušala sam, kako sam samo slušala! Tako sam se na kraju i sama pretvorila u stručnjaka.”

Peggy je otputovala u Pariz da bi potražila umjetnike koji bi izlagali u njenog galeriji. U to vrijeme je imala vezu sa Samuel Beckettom (budućim Nobelovcem) kojeg opisuje: “Njegovi dolasci i odlasci bili su potpuno nepredvidivi, što mi se činilo vrlo uzbudljivim, pojavio bi se usred noći sa četiri boce šampanjca i ne bi mi dozvolio da dva dana izađem iz kreveta”, bez sumnje “Beckett je prolazio kroz trenutke krize, kada se osjećao kao da se guši” što je bilo u vezi “sa njegovim groznim životnim sjećanjima na krilo svoje majke.”

U galeriji Peggy Guggenheim u Londonu, na adresi Cork Street br. 30, upriličena je 1938. izložba Jean Cocteaua. Apstraktna i surrealistička umjetnost Koktoa nije do tad bila poznata u Velikoj Britaniji i mali broj slika se prodao. Kako bi poboljšala prodaju i utješila umjetnike, Peggy je sama počela tajno kupovati njihove slike. “Tako sam počela sa skupljanjem djela za zbirku”, kasnije će govoriti.

Uslijedile su izložbe Wassily Kandinskog (prvi put je izlagao u Velikoj Britaniji), Yves Tanguya, Wolfgang Paalena i drugih autora. Na izložbama su bili kipovi i kolaži, a povrh toga na njima su učestvovali umjetnici poput Antoine Pevsnera, Henry Mura, Alexander Caldera, Raymond Duchamp-Villona, Constantina Brancusija, Jean Arpa, Max Ernsta, Pabla Picassa, Georges Braka i Kurta Schwittersa. Peggy se divila radu John Tunnarda i smatra se da ga je Peggy Guggenheim otkrila.

Francuska

Slaba recepcija i nerazumijevanje moderne umjetnosti engleske publike primorale su Peggy da zatvori svoju galeriju u Londonu 1939. i da se vrati u Pariz, sakupljajući ovoga puta radove za Muzej moderne umjetnosti koji je mislila otvoriti u Parizu. Nosila je sa sobom listu kipara, fotografa i slikara, koju je načinio filozof Herbert Read, direktor galerije koju je imala u Londonu.

Namjesto da se povukla na sigurno u Njujork, Peggy se na samom početku Drugog svjetskog rata nalazi u Francuskoj i počinje sa velikom kupovinom umjetničkih djela. Kupuje “jednu sliku dnevno”. Budući da je njemačka vojska već na putu ka Parizu, ne fali joj ni trgovaca. “Svi su znali da sam na tržištu i da kupujem bilo što.“ Peggy je potrošila 40.000 dolara na slike i skulpture, kupujući ih direktno od umjetnika po sniženim cijenama.“ Peggy se razljutila kada je muzej Louvre odbio da pričuva njenu zbirku, navodno zato što je previše moderna i zato je ostavlja u središnjoj Francuskoj kod prijatelja, kako bi je spasila od krađe.

Max Ernst

Peggy odlazi u Grenoble na jug Francuske 12. juna 1940. - dva dana prije nego što je njemačka vojska okupirala Pariz. Na jugu francuske upoznaje grupu slikara i započinje vezu sa Max Ernstom, koji je bio jedan od članova te grupe. Poslije par mjeseci u Marseju, svi emigriraju za Sjedinjene Države u julu 1941.

Njujork

Stigavši u Njujork, Peggy i Max se vjenčavaju u decembru 1941. Ona otvara na Menhetnu galeriju The Art of This Century (Umjetnost ovog stoljeća) u oktobru 1942. Galerija je bila podijeljena na različite sale i svaka je imala svoju temu, surrealizam, kubizam itd.

Otkriće Jackson Pollocka

Peggy Guggenheim je 1943. tražila nove talente za Spring Salon for Young Artists (Proljetni salon) u svojoj galeriji i objavila je oglas u magazinu Art Digest, u kome je stajalo da svaki umjetnik mlađi od tridesetipet godina može da izloži svoja djela. Finaliste je birao žiri koji su činili Peggy Guggenheim, Piet Mondrian, Marcel Duchamp, James Joseph Sweeney i James Thrall Soby.

Jedan od mladih umjetnika je bio Jackson Pollock. Sekretar i savjetnik Peggy Guggenheim, Howard Putzel, nazvao ga je „genijem“. Roberto Matta je takođe preporučio Pollocka. Ali izgledalo je da Peggy nije odmah shvatila Pollockov genij. Putzel je bio uporan da Peggy uzme Pollocka u obzir za Spring Salon for Young Artists i Putzel zbog toga odlazi u njegov atelje iz kojeg se vraća u galeriju The Art of This Century noseći izbor Pollockovih radova za žiri.

Dok je Mondrian gledao Pollockov rad Stenographic Figure (1942) Peggy je izjavila: “Prilično ružna, zar ne? Ovo nije slika. Ili jest?” Nakon što je Mondrian nekoliko trenutaka promatrao sliku, Peggy je nastavila kritizirati “U ovome nema ni malo discipline,” smatrajući i dalje da Pollocka ne treba uzeti u obzir za izložbu. Mondrian joj je na to odgovorio, “Peggy, ne znam. Imam osjećaj da je ovo najdirljivija slika koju sam vidio poslije puno vremena, ovdje i u Europi.” Peggy je dodala da nije znala da takve stvari mogu odgovarati Mondrianovom ukusu, a Mondrian je odgovorio da može da mu se svidi i nešto što je drukčije od njegovog djela, dodavši, “ne znam dovoljno o ovom autoru da bih ga mogao nazvati velikim, ali znam da me je obavezao da zastanem i da promatram. Tu gdje ti vidiš nedostatak discipline, ja stičem dojam da se nalazi silna energija.”Na inauguraciji izložbe prikazana je Pollockova Stenographic Figure (1942) što je razveselilo kritičare i Mondriana. Izložba je dobila dobre kritike i prošla zapaženo u medijima. Naročitu je pažnju privukao članak Jean Conolly (Peggy i Jean su bile prijateljice) objavljen 29. maja za Nation u kome Jean kaže da “budućnost prvi put otkriva tračak nade”, komentira djela poput Motherwella, Matte i “drugih slika koje bi bilo zadovoljstvo posjedovati", a onda dodaje “postoji izvjesni veliki Jackson Pollack (sic) zbog kojeg je, rekli su mi, žiri zažmirio.”Max Ernst i Peggy Guggenheim rastali su se 1943. Max Ernst je 1942. upoznao Dorotheu Tanning i njih su se dvoje vremenom zaljubili i najzad 1947. vjenčali.

Peggy je 1947. zatvorila galeriju Art of This Century i odlučila vratiti se u Europu.

Venecija

Peggy se preselila u Veneciju, jedan od njenih omiljenih gradova i u njemu je živjela do kraja života.

Za vrijeme XXIV Bijenala u Veneciji, 30. septembra 1948, u paviljonu zbirke Peggy Guggenheim našlo se, između ostalih djela, i šest radova Jackson Pollocka (Eyes in the Heat, The Moon Woman i Two). Izložba je bila prikazana u Firenci (februar, 1949) i Rimu (jun, 1949). Dok je njena zbirka izlagana po Italiji, Peggy Guggenheim je kupila el Palazzo Venier dei Leoni i prilagodila je svom načinu života. Dvor je otvoren za javnost 1951. i tri dana nedjeljno posjetitelji su mogli vidjeti veličanstvenu zbirku umjetničih djela. Podrum je pretvoren u slikarski atelje za one koji su tamo htjeli da rade. Peggy je nastavila da organizuje zabave i u njenoj kući su se sretale ličnosti poput Yoko Ono i Trumana Capotija.

Početkom šezdesetih Peggy je prestala da sakuplja djela, ali je svoju zbirku nastavila iznajmljivati za izložbe.

Njena ćerka, Pegeen se bavila slikarstvom i bila je udata za engleskog umetnika Ralph Rumneya. Imala je problema sa alkoholom i bila je zavisna od valijuma i pilula za spavanje. Preminula je u martu, 1967. pod misterioznim okolnostima. Peggy, koja je tada bila na putovanju u Meksiku, telegramom je obaveštena o njenoj smrti. Od gubitka Pegeen, Peggy Guggenheim se nikad nije oporavila.

Marguerite „Peggy“ Guggenheim umrla je od srčanog udara 23. decembra 1979. u Padovi.

Proglašena je počasnom građankom Venecije 1962.

Svoju el Palazzo Venier dei Leoni i nevjerojatnu zbirku umjetničkih djela ostavila je Fondaciji Gugenhajm, pod uslovom da se jedinstvo zbirke poštuje i da ona bude izložena u Veneciji. Osim za privremene izložbe zbirka nije premještena te se i danas nalazi u Veneciji.

Ploha (likovni element)

Ploha je mjesto gdje se susreću prostor i neki volumen. Ona ima samo dvije dimenzije: visinu i širinu. Svaki oblik (umjetni ili prirodni) sačinjen je od ploha.

Ploha se kao likovni element javlja u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi.

U slikarstvu to je ravnina na koju se slika, ali i šire jednako obojene površine.

U kiparstvu i arhitekturi ona je vanjski dio volumena ili mase kipa ili građevine.

Prostorno tijelo može nastati i iz samo jedne zakrivljene ili izlomljene plohe.

Ploha po karakteru može biti: velika/mala, uska/široka, tvrda/meka, ravna/zaobljena, oštrih/blagih bridova, probušena, šupljikava, izlomljena, nabrana, geometrijska itd.

Zapadno slikarstvo

Historija zapadnog slikarstva predstavlja trajnu, iako isprekidanu, tradiciju od antike do današnjeg vremena. Do sredine 19. vijeka prevashodno se doticala predstavnih i klasičnih oblika proizvodnje, nakon kojeg je vremena više modernih, apstraktnih i konceptualnih formi dobilo favorizaciju.Razvoji u zapadnom slikarstvu historijski su paralelni sa onima u Istočnom slikarstvu, generalno nekoliko vijekova kasnije. Afrička umjetnost, islamska umjetnost, indijska umjetnost, kineska umjetnost i japanska umjetnost imale su značajan utjecaj na zapadnu umjetnost, a na kraju i obrnuto.Isprva služeći carskim, privatnim, građanskim i religijskim pokroviteljima, zapadno slikarstvo kasnije je našlo publiku među aristokratijom i srednjom klasom. Od srednjeg vijeka i tokom renesanse slikari su radili za crkvu i bogatu aristokratiju. Počevši u periodu baroka, umjetnici su primali privatne narudžbe od obrazovanije i uspješnije srednje klase. Ideja "umjetnosti zarad umjetnosti" počela je nalaziti izražaj u djelu romantičkih slikara poput Francisca de Goye, Johna Constablea i J. M. W. Turnera. Tokom 19. vijeka komercijalne galerije osnivane su i nastavile su pružati pokroviteljstvo u 20. vijeku.Zapadno slikarstvo dostiglo je svoj vrhunac u Evropi za vrijeme renesanse, zajedno sa usavršenjem crtanja, upotrebom perspektive, ambicioznom arhitekturom, tapiserijom, vitrajima, skulpturom i periodom prije i poslije dolaska štamparske mašine. Slijedeći dubinu otkrića i složenost inovacija renesanse, bogato nasljedstvo zapadnog slikarstva (od baroka do savremene umjetnosti). Historija slikarstva nastavlja se u 21. vijek.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.