Otapalo

Otapalo (rastvarač) je tekućina koja otapa (rastvara) drugu tekućinu, gas ili drugu materiju, a rezultat otapanja se naziva otopina (rastvor).[1][2]

Najčešće otapalo u svakodnevnom životu je voda. Ostala otapala su uglavnom organski spojevi. Otapala obično imaju nisku tačku ključanja te dosta lahko isparavaju, te ih je lahko ukloniti destilacijom. Kada se upotrebljavaju otapala, potrebno je izabrati takva otapala koja ne stupaju u hemijske reakcije s spojevima koja se otapaju, odnosno moraju biti inertna. Dalje, otapala se mogu dodavati radi izvlačenja (ekstrakcije) nekih tvari iz smjese. Primjer za to je spravljanje čaja, gdje prokuhana voda izvlači korisne sastojke iz lišća i time omogućuje iskorištavanje tih sastojaka. Koncentracija otopine je količina otopljenih materija u određenoj količini otapala. Rastvorljivost je maksimalna količina određene materije koju je moguće otopiti u određenom otapalu na datoj temperaturi. Prilikom rastvaranja supstanci vrijedi empirijsko pravilo: Slično se rastvara u sličnom, dakle, polarne molekule se obično dobro rastvaraju u polarnim rastvaračima (npr. voda, metanol), a nepolarne u nepolarnim (heksan, benzen). Mjerilo polarnosti otapala je njegova dielektrična konstanta.

Podjela otapala

Otapala se dijele na nepolarna, polarna - protonska (disocijacijom daju proton) i polarna - aprotonska (nemaju proton koji disocira). Otapala čija je dielektrična konstanta niža od 15 se smatraju nepolarnim.

Otapalo Hemijska formula Tačka ključanja Dielektrična konstanta Gustoća
Nepolarna otapala
Heksan CH3-CH2-CH2-CH2-CH2-CH3 69 °C 2.0 0.655 g/ml
Benzen C6H6 80 °C 2.3 0.879 g/ml
Toluen C6H5-CH3 111 °C 2.4 0.867 g/ml
Dietil eter CH3CH2-O-CH2-CH3 35 °C 4.3 0.713 g/ml
Hloroform CHCl3 61 °C 4.8 1.498 g/ml
Etil acetat CH3-C(=O)-O-CH2-CH3 77 °C 6.0 0.894 g/ml
Polarna aprotonska otapala
1,4-dioksan /-CH2-CH2-O-CH2-CH2-O-\ 101 °C 2.3 1.033 g/ml
Tetrahidrofuran (THF) /-CH2-CH2-O-CH2-CH2-\ 66 °C 7.5 0.886 g/ml
Dihlorometan (DCM) CH2Cl2 40 °C 9.1 1.326 g/ml
Aceton CH3-C(=O)-CH3 56 °C 21 0.786 g/ml
Acetonitril (MeCN) CH3-C≡N 82 °C 37 0.786 g/ml
Dimetilformamid (DMF) H-C(=O)N(CH3)2 153 °C 38 0.944 g/ml
Dimetil sulfoksid (DMSO) CH3-S(=O)-CH3 189 °C 47 1.092 g/ml
Polarna protonska otapala
Acetatna kiselina CH3-C(=O)OH 118 °C 6.2 1.049 g/ml
n-Butanol CH3-CH2-CH2-CH2-OH 118 °C 18 0.810 g/ml
Izopropanol (IPA) CH3-CH(-OH)-CH3 82 °C 18 0.785 g/ml
n-Propanol CH3-CH2-CH2-OH 97 °C 20 0.803 g/ml
Etanol CH3-CH2-OH 79 °C 24 0.789 g/ml
Metanol CH3-OH 65 °C 33 0.791 g/ml
Formijatna kiselina H-C(=O)OH 100 °C 58 1.21 g/ml
Voda H-O-H 100 °C 80 1.000 g/ml

Reference

  1. Peter Atkins, Julio de Paula (2001). Physical Chemistry (7th edition izd.). W. H. Freeman. ISBN 0716735393.
  2. Donald A. McQuarrie, John D. Simon (1997). Physical Chemistry: A Molecular Approach (1st edition izd.). University Science Books. ISBN 0935702997. http://pubs.acs.org/doi/abs/10.1021/ed075p545.

Spoljašnje veze

Adhezija

Adhezija (lat. adhaesio: prianjanje, lijepljenje), u fizici, je pojava međusobnog privlačenja površina dvaju tijela načinjenih od različitih tvari, ili tijela i tekućine, zbog djelovanja elektromagnetskih sila među molekulama. Privlačne sile kratka su dosega, a vrijednost im ovisi o vrsti tvari u dodiru. Prianjanje je izraženije ako je jedna od tvari tekućina. Može biti vrlo jako. Na svojstvu adhezije osniva se, na primjer, metalizacija prskanjem (štrcanjem, šopiranjem), koja se sastoji se u prskanju kapljica rastaljenoga metala ili slitine na površinu predmeta s pomoću zračnoga mlaza. Metaliziranje se vrši pomoću posebnog alata u obliku pištolja u koji automatski ulazi žica od nekog metala. Ta se žica plamenikom ili električnim lukom rastali, a onda se pod zračnim tlakom (pneumatika) izbacuje u mlazu na predmet koji želimo metalizirati. Na takav način možemo i drvo metalizirati.

Bakterija

Bakterije (latinski Bacterium) su velika skupina živih organizama koji su uglavnom mikroskopske veličine i jednostanični, s relativno jednostavnom staničnom strukturom u kojoj nedostaje stanična jezgra i organele kao što su mitohondriji i kloroplasti.Bakterije su najraširenije od svih organizama u prirodi. Te su bakterije bile bitne u biološkoj evoluciji, a i danas su osnova svakog hranidbenog lanca u prirodi. Prisutni su u tlu i vodi. Ostale su bakterije pripadnici fiziološke flore ljudi i životinja (obitavaju na koži, u usnoj i nosnoj sluznici, crijevima, donjem dijelu ženskog spolnog sustava), obavljaju poželjne kemijske procese te se primjenuju u raznim gospodarskim djelatnostima. Od 1500 opisanih vrsta bakterija, samo su stotinjak vrsta ljudski patogeni.

Morfološka i uzgojna svojstva bakterija, njihov rast, metabolizam i genetiku proučava dio mikrobiologije koji se zove bakteriologija. Medicinska bakteriologija proučava rikecije, klamidije i patogene bakterije koje oštećuju organizam proizvodima svojeg metabolizma (toksini).

Boja (materijal)

Nalič ili premaz je tanka čvrsta prevlaka nastala nakon ličenja, to jest nanošenja boja i lakova na drvenu, metalnu i drugu podlogu. Svojom čvrstoćom te kemijskom, a dodatkom biocida i biološkom otpornošću štiti podlogu od razornih utjecaja okoline, a lijepim izgledom i dodatnim vidljivim učincima uljepšava zaštićene predmete. Naliči u boji koji se koriste u slikarstvu su na primjer uljane boje i vodene boje.

Etanol

Etanol ili etil-alkohol, alkohol, žesta, špirit je popularno ime za organski spoj iz grupe alkohola. Pojavljuje se kao bezbojna tekućina ugodnog mirisa. Ime mu dolazi od arapske riječi al-kuhl, što znači prašak za bojanje očnih kapaka. Proizvodi se najčešće iz škrobnih i šećernih sirovina vrenjem uz pomoć kvasca. Etanol je glavni alkohol u alkoholnim pićima, proizvedenom fermentacijom šećera posredstvom kvasca. On je neurotoksična psihoaktivna materija i jedna od najstarijih rekreacionih droga. On može da uzrokuje alkoholnu intoksikaciju kad se konzumira u prekomernoj količini.

Upotrebljava se za kao otapalo i sredstvo za ekstrakciju, za dezinfekciju, za konzerviranje i pri proizvodnji alkoholnih pića. Služi kao polazna sirovina za cijeli niz kemikalija. Opća formula alkohola je R-OH, dakle hidroksilna skupina OH, vezana na alkan tj. lanac ugljikovodika. Sličnu strukturu imaju karboksilne kiseline koje se dobivaju oksidacijom alkohola. Hidroksilna skupina (funkcijska skupina) se sastoji od jednog atoma vodika i jednog atoma kisika, prema tome je jednovalentna. Zato i lanac na koji se skupina vezuje mora biti jednovalentan. Tako će npr. sažeta strukturna formula etanola biti CH3-CH2-OH.

Evaporator

Evaporator ili isparivač je naprava koja služi da bi neku tvar pretvorila iz tekućeg u plinoviti oblik. U njoj se nekoj tekućini dodava toplinu i pretvara je u paru, čime se vrši postupak obrnut od postupka u kondenzatoru. U isparivaču se vrši proces izmjene topline, pri čemu jedan medij isparava, tj. mijenja svoje agregatno stanje. Najveći broj isparivača isparava vodu kao medij, a pored vodenih isparivača važno mjesto imaju isparivači rashladnih i klima uređaja.

Frederick Sanger

Frederick Sanger (Rendcomb, 13. kolovoza 1918. - Cambridge, 19. studenog 2013.) je britanski biokemičar, dobitnik dviju Nobelovih nagrada za kemiju. Jedan je od četiri znanstvenika koji su dobili dvije Nobelove nagrade i jedini koji je dobio dvije nagrade za kemiju. Prvu Nobelovu nagradu dobija 1958. "za rad na strukturi bjelančevina, posebice inzulina", a drugi 1980. godine, zajedno s Walterom Gilbertom i Paulom Bergom " za doprinos u određivanju sekvencija nukleinskih kiselina".

Katran

Katran (od tursko - arapskog: qaṭrān - قطران ) ili tar / ter (od staroengleskog teoru = drvo) je gusta ljepljiva tamna (smeđa do crne) tekućina, proizvod karbonizacije

(suhe destilacije) fosilnih goriva; drva, treseta, ugljena i nekih drugih organskih suptanci.Najveći proizvođači katrana su zemlje s razvijenom industrijom zemnog plina i koksa; SAD, Rusija,

Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Njemačka.

Kiseonik

Kiseonik ili kisik ili oksigen (latinski oxygenium, iz grčkog ὀξύς ‚oxys‘, oštar, kiseo i γεννάω ‚gen-‘ koji stvara, odnosno onaj koji stvara kiselinu) jeste hemijski element koji se označava simbolom O i ima atomski broj 8. U periodnom sistemu nalazi se u šestoj glavnoj grupi, odnosno pripada halkogenim nemetalima. On je najrasprostranjeniji element u Zemljinoj kori sa udjelom od 48,9% do 49,4%, odnosno oko 30% po masenom udjelu, po čemu je poslije željeza drugi po rasprostranjenosti. Također čini i 20,8% Zemljine atmosfere.

U elementarnom obliku kisik se pretežno javlja kao kovalentni homodimer, tj. kao spoj iz dva atoma sumarne formule O2, što označava molekularni kisik, dioksigen ili dikisik. On je bezbojan gas bez mirisa i okusa, a u čistom zraku ga ima oko 20,942%. Neophodan je za sagorijevanje i koroziju. Potreban je za život gotovo svih živih bića na Zemlji. Stvaraju ga biljke u procesu fotosinteze, ali ga i same troše za disanje, mada ne toliko koliko ga proizvedu fotosintezom. Za disanje biljke uzimaju kisik direktno iz zraka ili resorpcijom iz vode (rastvoreni kisik). U visokim koncentracijama kisik je za većinu živih bića otrovan. Metastabilni, vrlo reaktivni alotropski oblik kisika sa tri atoma kisika O3 naziva se ozon.

Atomarni kisik, odnosno kisik u obliku slobodnih, pojedinačnih atoma je stabilan samo pod ekstremnim uslovima, naprimjer u vakuumu u svemiru ili u vrelim atmosferama zvijezda. On ima određeni značaj kao međuproizvod u mnogim reakcijama u hemiji atmosfere.

Stabilni izotopi su mu 16O, 17O i18O

Kolofonij

Kolofonij (lat. colophonia, prema grč. Κολοφωνία [ῥητίνη]: kolofonska smola) je tamnožuta do svijetlosmeđa, translucentna čvrsta tvar koja preostaje pošto se destilacijom uklone hlapljivi sastojci iz smolne izlučine nekih vrsta bora. Ime je dobio po Kolofonu, gradu u antičkoj Grčkoj (danas na području Turske) poznatome po proizvodnji kolofonija. Lomljiv je, ljušturasta loma, zagrijavanjem postaje ljepljiv, na 70 do 80 °C omekša, tali se na 110 do 130 °C. Topljiv je u organskim otapalima i lužinama, netopljiv u vodi. Služi u proizvodnji papira, sapuna, lakova, politura za drvo, grafičkih boja, maziva te kao sredstvo protiv klizanja (premazivanje gudala, plesačkih cipela, podova, pozornica).

Korozija

Korozija (srednjovj. lat. corrosio, od lat. corrodere: nagrizati) je trošenje konstrukcijskih materijala kemijskim djelovanjem fluida (plinova ili kapljevina). Korozija razara metale i anorganske nemetale (npr. beton), a sudjeluje i u oštećivanju (degradaciji) organskih materijala (polimernih materijala, drva). U geologiji je korozija opći naziv za kemijsko trošenje stijena.

U tehnici valja razlikovati kemijsku i elektrokemijsku koroziju. Kemijskoj koroziji podložni su metali i vodljivi nemetali (na primjer grafit) u neelektrolitima, to jest u suhim plinovima i u nevodljivim kapljevinama (na primjer u mazivim uljima), te nevodljivi nemetali (beton, keramika, staklo, kamen, polimerni materijali, drvo) u plinovima i kapljevinama. Elektrokemijskoj koroziji podliježu metali i vodljivi nemetali u elektrolitima, to jest u vodi i vodenim otopinama, u vlažnom tlu, u talinama soli i hidroksida, te u vodi koja potječe iz vlažnoga zraka ili drugih plinova u obliku filma ili kapljica.

Korozija se u tehnici često javlja istodobno ili uzastopno s mehaničkim oblicima smanjivanja upotrebne vrijednosti metalnih izradaka. Postoje dvije grupe takvih pojava. U prvoj grupi, kao i prilikom korozije, metal gubi masu (abrazija i erozija, to jest trošenje metala trenjem zbog relativnog gibanja prema čvrstim ili fluidnim tvarima). To se događa, na primjer u cilindrima motora s unutarnjim izgaranjem, u cjevovodima i crpkama. U drugoj grupi tih pojava masa materijala se ne smanjuje, ali mu se pogoršavaju svojstva ili mijenjaju oblik. Tako prilikom zamora opada čvrstoća metala pod utjecajem dinamičkih naprezanja, a puzanjem nastaje trajna deformacija metala dugotrajnim djelovanjem naprezanja. Zamor nastaje na primjer, na dijelovima vozila i na strojevima koji rade periodički, a puzanje u konstrukcijama koje su na povešenim temperaturama izložene mehaničkom opterećenju. Korozija uzrokuje goleme materijalne štete, a često i nesreće s katastrofalnim posljedicama. Zaštita od korozije provodi se nanošenjem prevlaka (nalič) i promjenom okolnosti. Nanošenje metalnih prevlaka (metalizacija) obuhvaća uranjanje u talinu (na primjer u talinu cinka ili vruće cinčanje), vruće prskanje (šopiranje), platiranje, navarivanje, difuzijsku metalizaciju, naparivanje, galvanizaciju ili elektroplatiranje, kemijsku redukciju i tako dalje. Anorganske nemetalne prevlake postižu se emajliranjem, oksidacijom, na primjer bruniranjem čelika i anodizacijom ili eloksiranjem aluminija (anodička oksidacija), zatim fosfatiranjem, kromatiranjem, patiniranjem i slično, dok se organske prevlake nanose ličenjem bojama i lakovima, plastifikacijom, gumiranjem, bitumenizacijom, omatanjem folijama i drugo.

Lak

Lak (njem. Lack < franc. laque < arap. lakk < perz. lāk < staroindijski lāksā, rāksā, prema rajyati: bojiti se, biti crven) je otopina ili disperzija veziva, a može sadržavati i niz različitih dodataka. Nakon sušenja ostaje na podlozi kao ravnomjeran (kompaktan) prozirni (transparentan) film. Upotrebljava se pretežno za drvo, jer je često poželjno da se sačuva njegov lijepi izgled. U težim uvjetima korištenja dolazi do izražaja i zaštitna uloga lakova (parketi, kuhinjski namještaj, drvene površine na brodovima i slično). Za mineralne podloge lakovi se primjenjuju pri zaštiti fasadne opeke, crijepa, betona i kamena. Za metalne površine upotrebljavaju se ili izravno (na primjer aluminij, unutrašnje stijenki konzervi, žica) ili kao završni gornji sloj na pigmentiranom sustavu, s namjerom da se dobije punoća i sjaj (metalizirani auto lakovi) ili bolja zaštita (vinilni lak na vinilno-alkidnoj lak boji). Uz dodatak topljivih pigmenata dobiju se prozirni obojeni lakovi za namještaj, muzičke instrumente i slično.

Membrana

Membrana (lat. membrana: opna) ili opna se susreće u biologiji i raznim područjima tehnike.

Membrana može značiti:

membrana (biologija), u biologiji, je zajednički naziv za mnoge tvorbe različite građe koje imaju izgled opne, na primjer: membrana tympani (bubnjić), membrana vitellina (jajčana ovojnica). U užem smislu membranama se nazivaju oko 10 nanometara debele strukture koje obavijaju citoplazmu stanice (stanična membrana), staničnu jezgru i ostale stanične organele (mitohondriji, kloroplasti), ili izgrađuju složene unutarstanične strukture (endoplazmatski retikulum). Kod bakterija, gljiva i biljaka stanična je membrana obavijena izvanstaničnom stijenkom (staničnim zidom), koja osigurava mehaničku potporu stanice.

membrana (materijal), je tanka porozna stijenka od različitih materijala za razdvajanje sastojaka kapljevitih, rjeđe i plinovitih smjesa. Polupropusne (semipermeabilne) membrane različito su propusne, gdjekad i nepropusne, za pojedine komponente smjesa, pri čem se pri izjednačenju koncentracija može pojaviti razlika u tlakovima, a ako se radi o ionima, i razlika u električnim potencijalima. Membrane su od bitne važnosti u mnogim procesima i tehnološkim operacijama. Tako na primjer pri dijalizi čestice niskomolekularnih spojeva (spojeva male molekularne mase) mnogo lakše prolaze kroz membranske pore iz otopine u čisto otapalo i tako se odjeljuju od većih čestica visokomolekularnih spojeva ili koloida, pri reverznoj (povratnoj) osmozi membrane zadržavaju praktički sve otopljene tvari, a propuštaju samo otapalo, pri ultrafiltraciji zadržavaju pretežno čestice relativne molekularne mase veće od 500, dok pri mikrofiltraciji propuštaju većinu otopljenih niskomolekularnih tvari, a zadržavaju samo koloidne i suspendirane čestice.

membrana (tehnika), u tehnici, su tanke izrađevine, obično pločice od različitih materijala (metal, teflon, viton, poliester, kevlar, papir), koje mogu titrati ako su napete na neki okvir, pa služe za prenošenje titraja, najčešće zvučnih. Frekvencija titranja ovisi o materijalu, izmjerama i napetosti membrane te obliku okvira. Membrane su dvodimenzijski analogoni strune. U elektroakustici se razlikuju membrane mikrofona i zvučnika, najčešće kružna oblika, kao pretvaračâ zvučnih titraja u električne signale i obratno. U akustici se membrane rabe kao bitni dijelovi apsorpcijskih i rezonatorskih pasivnih sustava.

Otopina

Otopina ili rastvor (također solucija, lat. solutio), homogena smjesa dvaju ili više sastojaka pri čemu je jedan sastojak u velikom suvišku (otapalo). Tvari koje nisu u suvišku su otopljene tvari ili soluti. Molekule soluta su međusobno izolirane zbog velike većine molekula otapala, tako da otapalo diktira svojstva otopljenih tvari u otopini.Uobičajeni primjeri su kuhinjska sol ili šećer koji su krutine otopljeni u vodi koja je tekućina. U tekućinama se također mogu otapati i plinovi, npr. ugljikov dioksid i kisik u vodi, dok se između sebe plinovi otapaju bez ograničenja. Primjeri krutih otopina su mnoge slitine i minerali. Sposobnost otapanja tvari u nekom otapalu naziva se topljivost.

Pojam otopina se u nekim područjima kemije upotrebljava samo za tekuće otopine, dok se za plinske i krute otopine koristi naziv smjesa, međutim kako taj naziv nije dovoljno precizan treba ga izbjegavati.

Razrjeđivač

Razrjeđivač ili razređivač, lakohlapljivo otapalo ili smjesa otapala koja služi za razrjeđivanje (smanjenje viskoznosti) boja i lakova (nalič) sve do viskoznosti prikladne za način njihova nanošenja (premazivanje, štrcanje, uranjanje) na podlogu. Tijekom nanošenja i sušenja naliča razrjeđivač ishlapi s otapalima koja su boje i lakovi izvorno sadržavali. Razrjeđivač se rabi i za pranje površina prije njihova lakiranja te za pranje opreme i pribora. Najviše su u uporabi takozvane uljane boje ili alkidni razrjeđivač za alkidne, nitrorazrjeđivač za celuloznonitratne (nitrocelulozne) i voda za vodotopljive i disperzijske boje i lakove (vezivo).

Stratosfera

Stratosfera je sloj zemljine atmosfere koji se prostire između mezosfere i troposfere. Stratosfera je od troposfere odvojena tropopauzom, slojem koji ima uvijek jednaku temperaturu.

Stratosfera, koja se u svojem donjem dijelu zove još i ozonosfera, proteže se od 10 (na polovima od oko 8 km) do visine od oko 55 km. U ovom sloju temperatura se neprestano povisuje od -55°C (na srednjim širinama i na polovima) odnosno od -85°C (na ekvatoru) te doseže 0°C.

Sloj je stabilan zbog temperaturne inverzije. Razlog leži u raspadanju molekularnog kisika (O2) u ozon (O3) pod utjecajem Sunčevih kratkovalnih (200nm), ultravioletnih zraka. Kisik apsorbira ove po čovjeka štetne zrake i pri tome se dijeli i vezuje u troatomski oblik kisika – ozon. Što je veća udaljenost od Zemlje, veći je udio solarnih UV zraka pa time i udio ozona. Na visini od 120 km pojavljuje se kisik gotovo isključivo kao ozon. Stratosfera sadrži 90% atmosferskog ozona.

S opadanjem atmosferskog tlaka i porastom solarnog zračenja najveća koncentracija ozona se pojavljuje na visininama 20-50 km. Visoke koncentracije ozona javljaju se također u ozonskim rupama (ozonskim rukavcima) ozonosfere, koje se mogu pružati u dubinu do 14 km.

Slojevi atmosfere koji leže iznad granice stratosfere su:

mezosfera (između 70-80 km visine)

termosfera (do 800 km visine) i

egzosfera (između 2000-3000 km visine)

Suspenzija (kemija)

U kemiji, suspenzija je heterogeni fluid koji sadrži čvrste čestice koje su prevelike za sedimentaciju. Obično moraju biti veće od 1 mikrometra. Čvrsta tvar je raspršena u fluidu mehaničkim utjecajem. Za razliku od koloida, suspenzija će se s vremenom sedimentirati. Primjer suspenzija bi bio pijesak u vodi. Čestice čvrste tvari su vidljive mikroskopom i sedimentirati će se s vremenom ako su ostavljene nesmetano. Koloidi i suspenzije se razlikuju od otopina u kojima otopljena tvar ne postoji kao čvrsta tvar, a otapalo i otopljena tvar su homogeno pomiješane.

Suspenzija tekućih čestica ili finih čvrstih čestica u zraku se naziva aerosol. U atmosferi se oni sastoje od finih čestica prašine i čađe, morske soli, biogenih i vulkanskih sulfata, nitrata i kapljica vode.

Suspenzije se klasificiraju na osnovu disperzione faze i disperzione sredine gdje je ono prvo uobičajeno čvrsta tvar, a drugo može biti čvrsta, tekuća ili plinovita tvar.

U modernim kemijskim industrijskim postrojenjima, visoko-tehnološke miješalice se koriste za stvaranje mnogih novih suspenzija.

Suspenzije su, s termodimačkog pogleda, nestabilne, ali ipak mogu biti kinetički stabline dugo vremena. Njihovo vrijeme sedimentacije mora biti precizno izmjereno da bi se mogla osigurati najbolja kvaliteta proizvoda. "Stabilnost suspenzije se očituje u njezinoj sposobnosti da odolijeva promjenama vlastitih svojstava tijekom vremena." - D.J. McClements.

Ugljenik

Ugljenik, ugljik ili karbon (C, lat. carboneum), je nemetal, IVA grupe. Stabilni izotopi su mu: 12C i13C. Bitan nestabilan izotop je 14C (nastaje od 14N u gornjim slojevima atmosfere).

Ovaj četvorovalentni nemetal ima nekoliko alotropskih modifikacija:

dijamant (najtvrđi poznati prirodni mineral). Hemijska formula C. Vezivna struktura: 4 elektrona u 3-dimenzionim sp3-orbitalama

grafit (jedna od najmekših supstanci). Iste hemijske formule kao dijamant C. Vezivna struktura: 3 elektrona u 2-dimenzionalnim sp2-orbitalama i 1 elektron u p-orbitali.

fuleren Hemijska formula C60, danas ima široku primenu u poljoprivredi.Ugljenik je zastupljen u zemljinoj kori u količini od 0,018%.

Ugljenik je bio poznat još u praistoriji. Da je hemijski element prvi je utvrdio Antoan Lavoazije. Međunarodni naziv je izveden od latinske reči carbo, ugalj.

Ugljenik je veoma rasprostranjen u prirodi. Broj poznatih jedinjenja ugljenika je preko 10 puta veći od poznatih jedinjenja svih ostalih elemenata.

Cela jedna grana hemije, organska hemija, se bazira na jedinjenjima koja u sebi sadrže ugljenik. Sem organskih jedinjenja veliki značaj imaju ugljen(II)oksid, ugljenik(IV)oksid, ugljena kiselina, karbidi i karbonati.

Voda

Voda je providna tečnost koja formira reke, jezera, okeane i kišu. Ona je glavni sastojak fluida živih bića. Kao hemijsko jedinjenje, molekul vode sadrži jedan atom kiseonika i dva atoma vodonika, koji su povezani kovalentnim vezama. Voda je tečnost na standardnoj ambijentnoj temperaturi i pritisku, mada se na Zemlji često javlja zajedno sa svojim čvrstim stanjem, ledom; i u gasovitim stanju, pari (vodena para). Ona se takođe javlja u obliku snega, magle, rose i oblaka.

Voda pokriva 71% Zemljine površine. Ona je vitalna za sve poznate forme života. Na zemlji, 96,5% planetarne vode je u morima i okeanima, 1,7% je podzemna voda, 1,7% je u glečerima i ledenim kapama Antarktika i Grinlanda, i mala frakcija je u drugim vodenim telima, i 0,001% u vazduhu kao para, oblaci (formirani od leda i tečne vode suspendovane u vazduhu), i precipitaciji. Samo 2,5% Zemaljske vode je slatka voda, i 98,8% te vode je u ledu (izuzev leda u oblacima) i podzemnoj vodi. Manje od 0,3% sve slatke vode je u rekama, jezerima, i atmosferi, i još manja količina Zemljine slatke vode (0,003%) je sadržana u biološkim telima i industrijskim proizvodima.Voda se na Zemlji konstantno kreće kroz hidrološki ciklus evaporacije i transpiracije (evapotranspiracija), kondenzacije, precipitacije, i oticanja, obično dosežući more. Evaporacija i transpiracija doprinose precipitaciji na zemljištu. Voda koja se koristi u proizvodnji dobara ili usluga je poznata kao virtualna voda.

Bezbedna voda za piće je esencijalna za ljude i druge životne forme, mada ona ne pruža kalorije ili organske nutrijente. Dostup bezbednoj vodi za piće je poboljšan tokom zadnjih dekada u skoro svim delovima sveta, mada aproksimativno jedna milijarda ljudi još uvek nema prisutup bezbednoj pitkoj vodi i oko 2,5 milijarde nemaju adekvatnu sanitaciju. Postoji jasna korelacija između dostupa bezbedne vode i bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Međutim, pojedini posmatraći su procenili da će do 2025. više od polovine svetskog stanovništva biti ugrošeno nedovoljnim pristupom bezbednoj vodi. Izveštaj iz novembra 2009. sugestira da će do 2030. u pojedinim regionima sveta koji su u razvoju potražnja za vodom premašiti ponudu za 50%. Voda igra važnu ulogu u svetskoj ekonomiji, pošto ona funkcioniše kao rastvarač za širok spektar hemijskih supstanci i olakšava industrijsko hlađenje i transport. Aproksimativno 70% slatke vode koju ljudi koriste se troši na poljoprivredu.

Šelak

Šelak (njem. Schellack < niz. schellak, od staroniz. schel: ljuska) je prirodna plastomerna smola koja nastaje ubodom ženke štitne uši (lat. Coccus lacca), u grane različita istočnoindijskoga drveća, uglavnom na vrstama Ficus religiosa, Ficus bengalensis i Ficus laccifera iz porodice dudova (murva) Iz ozljede curi balzam, koji se, kada se osuši, struže s grana (sirovi šelak). Crvene je boje od boje kukaca. Ispiranjem vodom, uklanjanjem voska alkoholom i pretaljivanjem sirovoga šelaka dobivaju se svijetle vrste. Na tržište dolazi u obliku tankih pločica i listića žute do tamnonarančaste boje. Može se vrlo dobro glačati, pa se, otopljen u špiritu, često rabi za poliranje drva. Sastojak je nekih ljepila, lakova, tuševa i sprejeva za kosu, služi za izradbu dugmadi, primjenjuje se i za električnu izolaciju.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.