Knjiga o Sucima

Knjiga o Sucima (heb. ספר שׁופטים Sefer Šoftim; grč. Κριταί; lat. Iudicum) naslov je sedme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: Suci.

Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam,
Katoličanstvo, Pravoslavlje
Deuterokanonske knjige
Pravoslavlje
  • Ezra
  • Treća knjiga o Makabejcima
  • Ode
  • Psalm 151
Istočno i rusko
pravoslavlje
  • Ezra
Istočno pravoslavlje
  • Jubileji
  • Henok
uredi

Naziv

Srpskohrvatski je naziv ove knjige prijevod je latinskog i grčkom naziva koji također govore o sucima. U hebrejskom jeziku riječ je izvedena iz glagola שׁפט (šafat), čije je temeljno značenje „suditi“, „presuđivati“, no ono se prenijelo i na vršenje vladarske službe, budući da su vladari imali i sudsku vlast. Na taj način, ovaj hebrejski termin označuje predvodnike, plemenske vođe, vođe naroda, o kojima i govori ova knjiga.

Struktura

Knjiga o Sucima sastoji se od tri dijela različita obujma, a to su: uvod (Suci 1,1-2,5); glavni dio (Suci 2,6-16,31); dodaci (Suci 17-21). Uvod (1,1-2,5) nema zapravo izravne veze s ostatkom knjige, nego je pogled unazad prema Knjizi o Jošui, te prikazuje osvajanje Obećane zemlje i njegove posljedice.

Glavni dio knjige (2,6-16,31) donosi niz izvještaja o sucima, to jest plemenskim i ratnim vođama naroda. Obično se razlikuje šest „velikih sudaca“ (Otniel, Ehud, Barak i Debora, Gideon, Jiftah i Samson), kojima je posvećena veća pozornost, i šest „malih sudaca“ (Šamgar, Tola i Jair, Ibsan, Elon i Abdon), koji se tek kratko spominju.

Dodaci (17-21) sadrže izvještaj o seljenju pripadnika plemena Dan i o utemenljenju svetišta u Danu (17-18), te izvještaj o ratu ostalih plemena protiv Benjamina (19-21).

Književni sastav

U uvodnom dijelu knjige (1,1-2,5) postoje bitne razlike u odnosu na Jošuu, ukoliko učinak samih osvajanja nije jednak, te se sada pokazuje da su mnoga mjesta koja bi prema prethodnoj knjizi pripadala izraelskim plemenima, zapravo ostala u vlasti starosjedioca. Razlike se objašnjavaju drugačijim porijeklom tradicije o osvajanju. Dok je tekst Knjige o Jošui većim dijelom plod sjeverne tradicije, posebice s područja plemena Efrajima, ovaj dio Knjige o Sucima nastao je pod utjecajem južne, Judine tradicije. Značajke su uvoda ponavljanja (2,11-19 i 2,6-10 uz 2,20-3,6), koja govore o višestrukim redakcijskim zahvatima.

Glavni dio knjige donosi tradicije različitih plemena o njihovim vođama i junacima, a u jednu cjelinu spojili su ih deuteronomistički uređivači, koji su knjizi dali nadasve religiozni karakter unutar teme vjere i nevjere. Tako ovi redaktori prikazuju kako su se Izraelci iznevjerili Bogu, pa su poput kazne podvrgnuti stranim tlačiteljima, no Bog im šalje osloboditelja (suca) koji ih izbavlja. Poput uvoda, i glavni dio sadrži neka ponavljanja, kao što se to dobro vidi u izvještaju o Samsonu (15,20; 16,30), pa se može zaključiti da je čitava knjiga prošla barem kroz dva uzastopna izdanja. U ovom, glavnom dijelu knjige nalazi se i Deborina pjesma (Suci 15), za koju se drži da pripada među najstarije starozavjetne tekstove.

Dodaci knjige (17-21) još nisu pridodani u doba deuteronomističke redakcije. Onamo su dodani svakako nakon povratka iz babilonskog ropstva, no temelje se na starijim predajama, vezanim uz svetišta u Danu, te Mispi i Betelu.

Sadržaj knjige

Knjiga o Sucima prikazuje period nakon Jošue do uspostave monarhije, obilježen serijom Izraelovih otpada, kao uzrocima nedaća, koji nakon kajanja završavaju tako da ih Bog spašava „podizanjem“ izbavitelja-sudaca.

Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka središnje vlasti, starješine su teško mogle održati jedinstvo (Suci 17,6). Usto, Izraelci su potpuno vladali samo gorskim krajevima (Judejsko i Efrajimsko gorje i gornja Galileja) dok su dolinama i ravnicom uz Sredozemno more i dalje vladali Filistejci i kanaanski narodi. Suci su u tom razdoblju (oko 1200.-1025. pr.ne.) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima. Bila je tu riječ o karizmatskim vođama koje je Bog izabrao i obdario moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otinel, Ehud, Debora, Gideon...) No uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filisejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu na plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjenjem plemena u čvršću zajednicu, te će biti stvoreno jedinstveno kraljevstvo, čime će se baviti sljedeće starozavjetne knjige.

Knjiga o Sucima i historija

Teško je naći bilo koji izvanbiblijski izvor koji bi potvrdio događaje o kojima piše ova knjiga. I u samoj knjizi kronologija je proizvoljna, te se njome ne može služiti kao čvrstim povijesnim izvorom. Arheološli ostaci potvrđuju nastavak postojanja ponajprije filistejskih gradova, kao što su Gaza, Aškelon ili Ekron, s njihovom bogatom kulturom koja je bila pod snažnim utjecajem zapadnih krajeva. Epizodu o Debori i Baraku valja smjestiti otprilike u sredinu 12. stoljeća pne., kad su se doista odigravale bitke u dolini Jizreel, nakon kojih su, zahvaljujući pobjedi, mogla biti i fizički spojena područja plemena koja su prebivala u Efrajimskom gorju i onih u Galileji.

Druga knjiga o Kraljevima

Druga knjiga o Kraljevima (hebr. מלכים ב , grč. Βαζιλεων, lat. Regum II) naslov je dvanaeste knjige Staroga zavjeta prema kanonu biblijskih knjiga Katoličke Crkve, koji ovu knjigu ubraja među Povijesne knjige. Kratica za ovu knjigu je: 2 Kr.

Dvije Knjige o Kraljevima pokrivaju 400 godina izraelske povijesti: od Davidove smrti do razorenja Jeruzalema (587. pne.). Nije poznat pisac Druge knjige o Kraljevima. No pouzdano je da, poput Knjiga o Samuelu, sadrži podatke koji su sažeti iz dvorskih zapisa, a koji su suvremeni događajima koje su opisivali. Vjerojatno je prošla kroz mnoge ispravke dok nije dobila konačni oblik negdje u vrijeme progonstva u Babilonu (587. – 539. pne.).

Druga knjiga o Kraljevima nastavlja povijest dvaju izraelskih kraljevstava tamo gdje Prva knjiga o Kraljevima prestaje. Sastoji se od dva dijela: poglavlja 1 – 17 opisuju oba kraljevstva od polovice 9. st. pne. sve do poraza sjevernog Kraljevstva od Asirije i propasti Samarije 722. god. pne. Za to vrijeme prorok Elizej, Ilijin nasljednik, istupa kao Božji glasnik. Poglavlja 18 – 25 opisuju Judino kraljevstvo od pada izraelskog kraljevstva do razorenja grada Jeruzalema, što je 587. god. pne. učinio babilonski kralj Nabukodonozor II.. Obuhvaćaju vladavinu dvaju velikih kraljeva, Ezekije i Jošije.

Druga knjiga o Makabejcima

Druga knjiga o Makabejcima biblijska je knjiga, te kao i Prva knjiga o Makabejcima pripada među Deuterokanonske knjige Staroga zavjeta, dok su Treća knjiga o Makabejcima i Četvrta knjiga o Makabejcima apokrifi.

U ovoj se knjizi izričito spominje vjera u uskrsnuće mrtvih i prinošenje žrtve za oprost grijeha pokojnikâ (2Mak 12,46).

Druga knjiga o Samuelu

Druga knjiga o Samuelu ili Druga knjiga Samuilova jedna je od knjiga Staroga zavjeta koja pripada deuteronomističkoj povijesti . Kratica za ovu knjigu je: 2 Sam.

Isus Navin (knjiga)

Isus Navin, Jošua ili Knjiga o Jošui (heb. יהושׁע Jehošua; grč. Ἰησοῦς; lat. Iosue) naslov je šeste knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovskom među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: Jš.

Judita (knjiga)

Judita je jedna od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Jdt.

Ime Judita (hebr. "יְהוּדִית" Yehudit) što znači "slavljena" je ženska izvedenica imena Juda. Knjiga sadrži anakronizme, kronološka nepopudaranja, pa neki učenjaci smatraju, da se ne radi o istinitoj priči, već o alegoriji ili možda o prvoj povijesnoj noveli.

Knjiga Baruhova

Knjiga Baruhova (ili Knjiga Varuhova) je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Biblijska kratica knjige je Bar.

Baruh je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Ne nalazi se u Hebrejskoj Bibliji, ali se nalazi u prvim prijevodima Biblije na latinski (Vulgata) i grčki jezik (Septuaginta), svrstana u proročke knjige. Knjiga je pripisana Baruhu, prijatelju i tajniku proroka Jeremije (Jr 36,4; 45.1). On je sin Nerijin iz ugledne obitelji. Njegov brat službovao je kod židovskog kralja Zedekije. Baruh je od 605. pne., stalni pratitelj proroka Jeremije . Pisao je u njegovo ime i prenosio poruke. Spominje se više puta u Jeremijinoj knjizi. Živio je u Babilonu nakon progona Židova. Knjiga se sastoji od 5 poglavlja, a ponekad se Pismo Jeremije proroka pripisuje kao 6. poglavlje. Teme knjige su priznanje grijeha, molitva Bogu za milosrđe, razmišljanja o Mudrosti, ohrabrivanje židovskih prognanika u Babilonu. U Novom zavjetu ima nekoliko poveznica s ovom knjigom. u Rimokatoličkoj Crkvi odlomak iz Baruhove knjige (Bar 3,9-38) čita se na Veliku subotu. Crkveni oci poput sv. Tome Akvinskog i sv. Klementa Aleksandrijskog citirali su ovu knjigu u svojim djelima.

Knjiga Brojeva

Knjiga Brojeva (heb. במדבר baMidbar; grč. Ἀριθμοί; lat. Numeri) je četvrta knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Br. Također je poznata i kao Četvrta knjiga Mojsijeva.

Knjiga Levitska

Levitski zakonik (heb. ויקרא vajjikra; grč. Λευϊτικόν; lat. Leviticus) je treća knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, kao i židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Lev.

Knjiga Postanka

Knjiga Postanka (heb. בראשׁית Berešit; grč. Γένεσις; lat. Genesis) prva je knjiga Staroga zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Post.

Knjiga Sirahova

Knjiga Sirahova jedna je od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Sir.

Na hebrejskom jeziku zove se: ("ספר "בן סירא). Na latinskom prvo se zvala Liber Iesu filii Sirach, a kasnije Ecclesiasticus. U originalu je pisana na hebrejskom jeziku u Jeruzalemu oko 180. g. pne. Autor je Židov Ben Sira iz Jeruzalema (punim imenom Ješua ben Eleazar ben Sira), kasnije je živio u Aleksandriji. Njegov unuk je u Egiptu preveo knjigu s hebrejskog na grčki jezik i dodao kratki uvod. U 12. stoljeću, izgubio se hebrejski izvornik. Dvije trećine su pronađene u Kairu 1896. g. Knjigu priznaju katolici, pravoslavni i manji broj protestanata. Ne nalazi se u židovskom biblijskom kanonu, ali se citira u Talmudu i rabinskoj literaturi.

U prvim kršćanskim zajednicama, knjiga je bila vrlo omiljena. Uvrštena je zajedno s ostalim deuterokanonskim knjigama u Sveto pismo na crkvenim sinodama u Hiponu 393. godine i u Kartagi 397. godine.

Ima 51 poglavlje. U knjizi se mogu razlikovati tri dijela: Sir 1–23,27; Sir 24–42,14 i Sir 42,15–51,30 .

Sastoji se od mudrih izreka, savjeta, hvalospjeva, molitvi i pouka vezanih na situacije iz svakodnevnog života. Autor je želio sačuvati duhovnu baštinu svoga naroda. U to vrijeme dolazi do upoznavanja Židova s helenističkom kulturom, prema kojoj je autor otvoren i spominje pozitivne primjere te druge kulture. Upozorio je na negativne pojave u društvu i poticao vjernike, da poštuju Zakon Svevišnjega i da se ne stide vjere. Ben Sira se osvrće i na biblijsku povijest, spominje Davida i Salomona.

Nahum (knjiga)

Nahum je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Nah.

Nahum je sedmi od dvanaest malih proroka. Njegovo ime znači "tješitelj". Ne znaju se detalji iz njegova života ni točno vrijeme nastanka ove knjige. Nahum se u Bibliji spominje jedino u ovoj proročkoj knjizi. Ima tri poglavlja.

Prorok naviješta propast asirskoga grada Ninive, zbog njezina ponosa i zloće. Nahum piše, da je "Jahve spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena (Nah 1,3) ." Prije Nahuma, prorok Jona je također navijestio propast Ninive, tada su se oni obratili i Bog im je bio milostiv. Ovaj će put doživjeti kaznu, zbog svojih grijeha. Svome izraelskom narodu, Nahum piše riječi utjehe: "Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov (Nah 2,3)." Asirci iz Ninive bili su neprijatelji Izraelaca, osvojili su Kraljevstvo Izrael i velik broj naroda odveli u ropstvo. U nastavku se detaljno opisuje razaranje Ninive, koje se uspoređuje s razaranjem egipatskog grada Tebe 633. pne., koju su razrušili baš Asirci. U povijesti se razaranje Ninive stvarno dogodilo 612. g. pne., kada su je osvojili Medijci na čelu s Kijaksarom i Babilonci s vođom Nabopolasarom .

U hebrejskom originalu, knjiga je pisana u obliku pjesme. U njoj ima metafora i drugih pjesničkih izraza.

Pismo Jeremije

Pismo Jeremije proroka je jedan od spisa Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige.

Pismo Jeremije proroka svrstava se u deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Katolici ovo pismo gledaju kao 6. poglavlje u Baruhovoj knjizi, a kod pravoslavnih je zasebna knjiga. Neki smatraju, da je autor prorok Jeremija, a drugi da je neki helenistički Židov iz Aleksandrije. Ne zna se točno vrijeme pisanja. Smisao pisanja je poručiti prognanim Židovima u Babilonu, da se ne klanjaju babilonskim poganskim idolima, nego samo pravome Bogu. Oni su dospjeli u Babilon, zbog grijeha protiv Boga, nakon što je babilonski kralj Nabukodonosor II. osvojio Judeju. Tamo će ostati oko 70 godina. Pisac je naglasio, da su poganski idoli od srebra i zlata nemoćni i nesposobni: "Naime oni ne mogu ni prokleti ni blagosloviti kraljeve; oni su nesposobni pokazati bezbožnicima znakove u nebu ni svijetliti kao mjesec. Divlje zvijeri su im nadmoćnije, one koje mogu, bježeći prema jednom zaklonu, spasiti same sebe. Dakle, na nikakav način, nama se ne čini da su to bogovi; dakle ne bojte ih se! (Bar 6, 65-67). Ovo pismo je jedno od tri deuterokanonske knjige (uz Tobiju i Knjigu Sirahovu), koje su pronađene među Kumranskim svicima s Mrtvog mora. Tekst je bio na grčkome jeziku.

Psalm 151

Psalam 151., poznat kao Manašeova molitva, navodno je molitva judejskog kralja Manašea za vrijeme asirskog ropstva. Prihvaćen je od strane pravoslavnih kršćana kao dio kanona Starog zavjeta.

Ruta (knjiga)

Ruta (heb. ‏רות Rut; grč. Ρούθ; lat. Ruth) naslov je osme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Spise i među pet svitaka (Megilot). Kratica za ovu knjigu: Rut.

Simeon (pleme)

Simeon ili Šimun (heb שִׁמְעוֹן Šim'on; samaritanski hebrejski: Šem'un; grč. Συμεών i Σεμεών; eng. Tribe of Simeon) ime je za izraelsko pleme čiji je rodozačetnik, prema biblijskom izvještaju, bio Jakovljev sin Šimun. Pleme Šimun kasnije se asimilirano u pleme Juda.

Biblija ne donosi posebne granice plemena Šimun. Popis gradova koji su uključeni u područje Šimunovo u Knjizi Jošuinoj (Jš 19,1-9), vjerojatno predstavlja mnogo kasniju administrativnu podjelu Kraljevstva Jude. Ti se gradovi nalaze na krajnjem jugu Judinog teritorija.

Stari zavjet

Stari zavjet - je dio Biblije kojim se podjednako služe Židovi i kršćani.

Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovu apokrifima). Dijelimo ih u knjige zakona, povijesne, mudrosne knjige, poeziju i proroke. Jedina razlika između protestantske i hebrejske verzije je podjela knjiga, naime hebrejski Tanakh sastoji se od 24 knjige: knjige u parovima (o Samuelu, Kraljevima te Ljetopise) smještene su u jednu knjigu (6 knjiga u 3 = -3); 12 proroka stavljeno je u jednu knjigu (-11); te su Ezra i Nehemija također u jednoj knjizi (-1).

Tobija (knjiga)

Tobija je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. U originalu je vjerojatno pisana na aramejskom jeziku, a sačuvani su prijevodi na grčki jezik. Biblijska kratica knjige je Tob.

Knjiga o Tobiji je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. U njoj se nalaze vrijedne molitve, koje se koriste u liturgiji. Često se čita na vjenčanjima, jer ima dio o čistoći braka. U njoj se nalazi učenje o anđelima. Ne zna se točno vrijeme i mjesto pisanja. Smatra se, da je napisana 2. stoljeća pne.

Zaharija (knjiga)

Zaharija je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Zah.

Zaharija je drugi prorok nakon povratka iz babilonskog zatočeništva. Njegovo ime znači "Jahve se sjeća". Prorokovao je kada i prorok Hagaj, ali o različitim temama. Spominje se u Nehemijinoj knjizi, bio je glavar Idove svećeničke obitelji (Neh 12,6).

Ovu proročku knjigu, Zaharija je počeo pisati "osmoga mjeseca druge godine Darijeve (Zah 1,1)" . To je druga godina vladavine perzijskog kralja Darija I. Velikoga tj., 521./520. g. pne. U 7. poglavlju spominje se vrijeme: "četvrte godine kralja Darija, četvrtoga dana devetoga mjeseca (Zah 7,1)." Smatra se, da je posljednjih 5 poglavlja Zaharija napisao tek oko 480. g. pne. Knjiga počinje pozivom na pokajanje. Od 1. do 6. poglavlja opisano je 8 viđenja, koja je Zaharija imao noću. Smatra se, da je to simbolički presjek povijesti židovskog naroda s ciljem, da se ohrabri narod koji se vratio iz babilonskog zatočeništva. Simboličko krunjenje Jošue (Zah 6,9-15) opisuje kako će kraljevstvo svijeta postati Mesijino Božje kraljevstvo. Sedmo i osmo poglavlje, odgovaraju na pitanje, da li treba nastaviti dane posta i nakon povratka iz izgnanstva. Ostala poglavlja su su proročanstva nakon gradnje jeruzalemskog hrama. Sastoje se od dva govora. Prvi je o prvom dolasku Mesije. Tu je prorokovano, da će Isus ući u Jeruzalem ponizan, jašući na magarcu, mladetu magaričinu (Zah 9,10), što se i dogodilo. Mesiju neće svi prihvatiti. U drugom govoru prorokuje se drugi dolazak Mesije i konačna pobjeda Boga i njegovog naroda.

Šibolet

Šibolet je izraz koji u najširem smislu označava svaku gestu, ponašanje ili praksu koja označava nečije porijeklo ili pripadnost određenoj grupi. U užem, lingvističkom smislu, označava korištenje određenih riječi ili pojmova kojima ta osoba identificira pripadnost određenoj etničkoj ili religijskoj grupi, političkoj ideologiji ili stav prema određenom pitanju.

Izraz potiče iz hebrejske riječi šibolet (שִׁבֹּלֶת) koja doslovno znači "klip", ili u određenom kontekstu, "rijeka", "bujica". Suvremeno značenje potiče iz angedote koju spominje Stari zavjet, odnosno Knjiga o Sucima. U njoj je opisano kako su stanovnici Gileada nanijeli poraz plemenu Efraim te preživjele nastojali spriječiti da prijeđu rijeku Jordan. Kako bi prepoznali Efraimite, tjerali su ih da govore riječ "šibolet"; Efraimiti su umjesto toga izgovarali "sibolet", te bi smjesta bili ubijani.

Jedan od primjera šiboleta u modernoj upotrebi jest korištenje izraza Malvini za Falklandsko otočje od strane Argentinaca, odnosno svih ili većine osoba koje drže da Argentina ima legitimno pravo na tu teritoriju.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.