Istočnorimska vojska

Bizantska vojska je naziv za kopnene oružane formacije Istočnog Rimskog ili Bizantskog Carstva koje su okvirno djelovale od 4. vijeka (kada je Carstvo, pod tradicionalnim tumačenjima nastalo) do pada Carigrada 1453. godine. U užem smislu se pod time podrazumijevaju oružane snage Carstva od sredine 7. vijeka kada se ono transformiralo zbog gubitka većine teritorija u muslimanskim osvajanjima te uvelo vojno ustrojstvo temeljeno na tzv. temama, a bizantska vojska u mnogo čemu sličnost s rimskom vojskom od koje je bila nastala.

Bizantska vojska ustanovljena u 7. vijeku se postepeno transformirala u jednu od najjačih i najefikasnijih vojnih aparata u Euraziji za vrijeme srednjeg vijeka, a, posebno pod vladavinom vojničkih careva u 9. i 10. vijeku dobila mogućnost da se ravnopravno nosi sa svim neprijateljima Bizanta na istoku i zapadu. Ekonomska kriza, kao i postepena feudalizacija Carstva, značajno je oslabila bizantsku vojsku i dovela do katastrofe u Četvrtom križarskom ratu, odnosno pada Carigrada. Nikejsko Carstvo je, pak, uspjelo djelomično obnoviti staru bizantsku vojnu organizaciju i sa njom povratiti Carigrad, ali su u 14. vijeku građanski ratovi i uspon Osmanskog Carstva doveli do svođenja Bizanta na male enklave koje su umjesto bizantske branile najamničke vojske.

Procjene broja ljudstva

Točna veličina i sastav bizantske vojske, odnosno njenih jedinica je predmet duge i široke rasprave, s obzirom na oskudne i često proturječne primarne izvore. Sljedeća tablica daje približne procjene, koje isključuju veslače, odnosno pripadnike bizantske mornarice.

Godina Vojska
300 311.000[1]
457 303.000[1]
518 271.000[2]
540 341.000[2]
565 150.000[3] (ne računajući tvrđavske garnizone)
641 109.000[4]
668 109.000[5]
773 80.000[6]
809 90.000[7]
840 120.000[8]
959 144.000[9]
963 150.000[8]
1025 250.000[10]
1053 200.000[11]
1077 25.000[12]
1081 20.000[13]
1118 20.000[14] (ne računajući tvrđavske garnizone)
1143 50.000[15]
1180 40.000[16] (field troops only)
1203 30.000[17] (ne računajući tvrđavske garnizone)
1204 60.000[18]
1282 20.000[19]
1320 4.000[20]
1321 3.000[21] (field troops only)
1453 1,500[22] (field troops only)

Napomene

  1. 1,0 1,1 W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 145
  2. 2,0 2,1 W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 277
  3. J. Norwich, Byzantium: The Early Centuries, 259
  4. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 374
  5. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 412
  6. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 373
  7. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 547
  8. 8,0 8,1 W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 537
  9. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 576
  10. Treadgold (1995), p. 85
  11. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 595
  12. J. Birkenmeier, The Development of the Komnenian Army: 1081-1180, 62
  13. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 612
  14. A. Konstam, Historical Atlas of the Crusades, 141
  15. W. Treadgold, A Concise History of Byzantium, 236
  16. J. Birkenmeier, The Development of the Komnenian Army: 1081-1180, 180
  17. Phillips. The Fourth Crusade, p. 159.
  18. S. Blondal, The Varangians of Byzantium, 163
  19. G. Ostrogorsky, History of the Byzantine State, 483
  20. W. Treadgold, A Concise History of Byzantium, 224
  21. W. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society, 819
  22. I. Heath, Byzantine Armies: AD 1118-1461, 37

Eksterni linkovi

Kasna rimska vojska

Kasna rimska vojska je izraz kojim se označavaju oružane snage Rimskog Carstva od stupanja na prijestolje cara Dioklecijana godine 284. do konačne podjele Carstva na Zapadno i Istočno 395. Nekoliko decenija kasnije Zapadna vojska se raspala nakon kolapsa Zapadnog Carstva. [[Istočnorimska vojska] je, međutim, u suštini ostala nepromijenjena sve do reorganizacije u teme i transformaciju u bizantsku vojsku u 7. vijeku. Izraz "kasna rimska vojska" se često koristi kako bi se označilo i istočnorimsku vojsku.

Rimska vojska, ustanovljena u doba Principata, prošla je kroz značajnu transformaciju uzrokovanu dugotrajnim periodom kaosa poznatim kao kriza 3. vijeka. Za razliku od ranije vojske, nova vojska, koja se oformila u 4. vijeku, se za popunu ljudstva oslanjala prije svega regrutacijom. Vjeruje se i kako je daleko veći broj ljudstva dolazio iz redova barbara s druge strane granica Carstva; tradicionalni stav historičara da se time oslabila efikasnost carske vojske je u posljednje vrijeme predmet rasprave.

Vjeruje se da je vojska u 4. vijeku nije bila značajno brojnija od one u doba Principata. Glavna promjena je bila ustanovljenje velikih vojske koje su pratile careve (comitatus praesentales) i u pravilu bile smještene daleko od granica. Njihova glavna svrha je bila odvratiti potencijalne uzurpatore od pobune. Dotadašnje legije su također razbijene u manje jedinice, nalik na one koje su bile karakteristične za pomoćne pukovnije u Principatu. Istovremeno je odbacivan dotadašnji teški i skupi legionarski oklop i oprema nauštrb lakšeg i jeftinijeg karakterističnog za pomoćne trupe. Pješadija je, s druge strane, počela prihvaćati zaštitnu opremu koju je u Principatu nosila konjica.

O ulozi konjice postoje proturječna mišljenja; ne vjeruje se da se broj konjanika u vojsci povećao u odnosu na doba Principata, a i rimski izvori sugeriraju da je njena taktička uloga (a i prestiž) ostala ista kao u ranijim periodima. Rimski autori iz doba dominata često u svojim tekstovima konjanike optužuju za kukavičluk i nesposobnost, dok slave pješake kao nasljednike prestiža nekadašnjih legionara.

U 3. i 4. vijeku je rimska vojska također uložila veliki napor kako bi se ojačale dotadašnje granične tvrđave, kao i da bi one dobile mogućnost mnogo duže i upornije obrane. Među historičarima se vode rasprave da li je to znak uvođenja nove strategije - tzv. elastične ili "dubinske" obrane - ili su Rimljani pokušavali održati staru strategiju "isturene obrane" karakteristične za Principat. U svakom slučaju, kasna rimska vojska je imala daleko veće poteškoće u obrani granica od barbarskih plemena. Historičari se spore da je to rezultat demografskih poteškoća u samom Carstvu, većeg demografskog pritiska od strane barbara ili prakse da se najveće i najbolje jedinice drže u gradovima i daleko od rimskih granica.

Niketas Orifas

Niketas Orifas (grčki Νικήτας ὁ Ὀρύφας or Ὠορυφᾶς) bio je znamenit bizantski službenik, patricij i admiral iz 9. vijeka. Služio pod zapovjedništvom bizantskog cara Mihajla III (842–867) i Vasilija I (867–886). Borio se u pomorskim bitkama tijekom tijekom bizantsko-arapskih ratova protiv Saracena, poglavito onih sa kretskog Emirata.

Značajan i po tome što je 867. pomogao Dubrovniku i spasio grad od saracenske opsade koja je trajala 15 mjeseci.

Prisk (general)

Prisk (grčki: Πρίσκος; Priskos; latinski: Priscus; ? - 613) je bio istočnorimski (bizantski) vojskovođa koji je služio carevima Mavrikiju, Foki i Herakliju. Istakao se uspjesima protiv Avara i Slavena u Mavrikijevim balkanskim pohodima koji su kraja 590-ih smirili stanje na sjevernoj bizantskoj granici. Mavrikije ga je poslao u Armeniju da regrutira buduće koloniste za Balkan; Priska je tamo zatekla vijest o vojničkoj pobuni koja je krajem 602. svrgnula Mavrikija i na vlast dovela Foku. Prisk je bio jedini od vodećih generala koji je preživio krvavu čistku poduzetu od novog cara. S vremenom je stekao carevo povjerenje, te 606. oženio Fokinu kćer Domenciju. Međutim, kada se 610. kod Konstantinopola iskrcala pobunjenička vojska Heraklija, Prisk nije učinio ništa da joj se suprostavi te tako pomogao Fokinom svrgavanju. Heraklije je postao novi car i 611. imenovao Priska komandantom vojske koja se morala suprotstaviti perzijskom pohodu na Malu Aziju. Prisk u tome nije imao uspjeha, te je smijenjen, optužen za izadju i prisilno zaređen. Umro je 613.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.