Ideologija

Pojam ideologija (francuski: idéologie, od dva pojma porijeklom iz grčkog, ἱδέα [idéa] i λόγος [lógos]) skovan je krajem XVIII. stoljeća. Dobiva različita značenja kod raznih mislilaca u XIX. i XX. stoljeću.

Danas se koristi u dva osnovna značenja.

  • Često ima vrijednosno negativno obilježje, označavajući iskrivljenu, lažnu svijest, odnosno iskrivljenu sliku stvarnosti prilagođenu nečijim vrednotama i interesima.
  • Postoje i neutralna značenja u duhu funkcionalizma:
    • sustav ideja koje zastupa neki pojedinac ili grupa, ili
    • proučavanje ideja i sustava ideja raznih pojedinaca i grupa.

Rječničko značenje u srpskohrvatskom jeziku

U srpskohrvatskom jeziku se navodi niz značenja pojma "ideologija". Navodi se neutralno i negativno značenje, te vezanost uz skupinu ili uz pojedinca.

  1. Proučavanje ideja i rad na idejama.
  2. U politici:
  • primjenjeno mišljenje, ukupnost pojmova i konstrukcija u različitim oblicima svijesti, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje;
  • razgovorno: krivo ili ekstremno shvaćanje i tumačenje kakve ideje (u frazama: "zadojen ideologijom", "zasljepljen ideologijom" isl.).
  1. Ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili

jednoj društvenoj skupini (npr: "prosvjetiteljska ideologija", "građanska ideologija", "militaristička ideologija" itd.).

  1. Razgovorno:
  • puka teorija o čemu, otuđena od životne prakse;
  • životno opredjeljenje ("nečija osobna ideologija").

Engleski jezik: samo neutralno značenje

Tradicija korištenja pojma "ideologija" u negativnom, pa i pogrdnom značenju potječe iz francuskog, odakle je ušla u njemački (pa je tako koriste i Marx i Engels i druge europske jezike. Iako je u engleski jezik riječ "ideology" također ušla iz francuskog, a u tekstovima marksista pojavljuje se i negativno značenje, suvremeni engleski rječnici navode samo neutralno značenje.

Oxford Advanced Learner's Dictionary navodi za "ideology":

  • ideje (odnosno skup ideja) koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba.

Microsoftova Encarta Worlds English Dictionary daje širi opis i razlikuje dva značenja:

  1. Sustav društvenih vjerovanja: pažljivo organizirani sustav vjerovanja, vrednota i ideja koje čine osnovu socijalne, ekonomske ili političke filozofije ili programa.
  2. Orijentacioni sustav vjerovanja (meaningful belief system"): skup vjerovanja, vrednota i uvjerenja koji usmjerava način na koji pojedinac ili grupa kao što je društvena klasa misli, djeluje i razumijeva svijet.

Encyclopaedia Britanica (15th edition) navodi također neutralnu definiciju.

Izvori: Bacon i prosvjetiteljstvo

Preteča moderne teorije ideologija je Francis Bacon (1561-1626) sa svojim razmatranjima o idolima. Njegova četiri "idola" opisuju razne oblike "iskrivljenje svijesti" (predrasuda, obmana), te se i danas često spominju.

Slično francuski prosvjetitelji XVIII. vijeka, mada još ne znaju za pojam ideologija, koriste slične termine za obilježavanje negativnih ideja: skup dogmi i predrasuda koje su u službi privilegiranih staleža, čemu treba suprotstaviti sigurno, na iskustvu zasnovano znanje.

Senzualizam: učenje o idejama (osjetima)

Krajem XVIII. vijeka grupa francuskih mislilaca kojima je na čelu Destutt de Tracy naziva svoju filozofiju ideologijom (Idéologie), a sebe same ideolozima (idéologues); pojam je skovao de Tracy 1796.[1][2] Njihova filozofija - senzualizam - je radikalna varijanta empirizma. Ideologija je "učenje o idejama", međutim pojam "ideja" kod njih nije vezan uz duhovnost. Sve ideje potječu iz osjeta (senzacija), koji daju osnovu i građu čitavoj našoj spoznaji. Osjeti se međusobno spajaju i dolaze u različite odnose, preko mozga kao organskog centra, čime se stvaraju složene "ideje".

Ideolozi gaje optimističko uvjerenje da će znanost o idejama osloboditi ljude od predrasuda i pripremiti ih za vrhovništvo razuma, za društvo osnovano na racionalnosti i znanosti. U De Tracyjevom učenju i djelovanju zastupljena su četiri čimbenika, koji se i danas navode u definiciji pojma "ideologija":

  • sustav objašnjenja svijeta,
  • program djelovanja,
  • javno djelovanje za provedbu programa, te
  • isticanje posebne uloge intelektualaca.

De Tracyjeva "ideologija" je bila službena doktrina Francuske Republike u doba Direktorija, 1795.-1799. Središnju ulogu imao je Nacionalni institut kojeg je osnovao i vodio de Tracy. Kombinirajući vjeru u osobnu slobodu i u racionalno državno planiranje, ideolozi su imali znatan utjecaj na duhovni život, politiku i obrazovanje. Iako je to kratko trajalo, taj spoj liberalnih i etatističkih koncepcija i danas je snažno prisutan u koncepcijama francuskih stranaka i političara.

De Tracy u knjizi Les éléments d'idéologie (1801.) kaže da opću nauku o idejama možemo nazvati imenima: ideologija, opća gramatika ili logika. »Ovu znanost možemo nazvati ideologija, ukoliko obraćamo pažnju samo na predmet; opća gramatika, ukoliko vodimo računa samo o sredstvu, te logikom ukoliko imamo u vidu samo cilj. Ma kakvo joj ime dali, ona nužno sadrži ova tri dijela, jer ne možemo se baviti nijednim od njih a da se ne bavimo i sa druga dva. Ideologija je po mom mišljenju generički termin, jer znanost o idejama uključuje u sebi znanost o njihovom izražavanju i znanost o njihovom izvođenju.« 

Ideolozi su kritikovali sve dotadašnje filozofije, nazivajući ih metafizičkim. Sve duhovne znanosti i praktičke discipline (etika, politika, odgoj idr.) oni radikalno reinterpretiraju, nastojeći sustavno graditi od osjetilne osnove.

U XX. stoljeću, logički pozitivisti na jednak način nastoje izgraditi sve znanosti počevši od osnovnih, opažajnih činjenica.

Termin ideologija dobiva novo, pogrdno značenje kada je Napoleon filozofe koji su se kritički odnosili prema njegovim cezarističkim i osvajačkim pothvatima posprdno nazvao "ideolozima", u smislu sterilnih teoretičara, čije teorije nemaju veze s realnošću. Preuzevši vlast, Napoleon je isprva podržavao "ideologe", ali od 1802. marginaliziranjem Instituta suzbija njihov utjecaj. Kasnije će čak i svoj poraz u Rusiji 1812. pripisati njihovom negativnom utjecaju.

Marx i Engels: iskrivljena svijest

Kod Marxa i Engelsa ideologija je sustav ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima, usmjeren na opravdanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.

Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sustav čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude" za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke "borbe ideja" potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.

Njemačka ideologija

Svoj mladalački spis Njemačka ideologija (1846.) Marx i Engels započinju ukazivanjem na fetišizam svijesti: »Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama.« (Rani radovi, str. 357) Ove rečenice opisuju zaključke do kojih su došli filozofi mladohegelovci, koje Marx i Engels prihvaćaju i razrađuju u pojmu otuđenja, ali nemilosrdno ismijavaju ideji mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. »Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom.« (str. 364)

Marx i Engels postavljaju sebi pitanje o toj povezanosti, potaknuti materijalističkom teorijom Ludwiga Feuerbacha i svojim bavljenjem političkom ekonomijom; odmah slijedi i odgovor: ideje koje ljudi o sebi imaju posve su uvjetovane »stvarnim životnim procesom«.

Umjesto ispraznog kretanja u krugu samih ideja i "idejne borbe", treba se pozabaviti njihovim pretpostavkama. »Pretpostavke s kojima mi počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može aprstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni. Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati čisto empirijskim putem.« (str. 364)

Ovdje Marx i Engels formuliraju učenje, koje će kasnije biti nazvano historijski materijalizam. »Određene individue, koje na određeni način proizvode, stupaju u određene društvene i političke odnose. (…) Društveno uređenje i država stalno proizlaze iz životnog procesa određenih individua; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuđim predodžbama, nego kakvi su u stvarnosti, tj. kako djeluju i materijalno proizvode. (…) Isto vrijedi i za duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. jednog naroda. Ljudi su proizvođači svojih predodžbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani određenim razvitkom svojih proizvodnih snaga i njima odgovarajućih odnosa. (…) Maglovite slike u mozgu ljudi nužni su sublimati materijalnog procesa njihova života, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomoću iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajući oblici svijesti ne mogu dalje zadržati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnošću i svoje mišljenje i proizvode svoga mišljenja. Ne određuje svijest život, nego život određuje svijest.« (str. 370-371)

Prikazom »aktivnog procesa života« na mjesto ideologija stupa »stvarna pozitivna nauka«. Historija prestaje biti »zbir mrtvih činjenica kao kod empiričara (…) ili imaginarna aktivnost imaginarnih subjekata kao kod idealista«, a filozofija gubi svoj samostalni »medij egzistencije«. (str. 371)

Funkcije ideologije

Funkcije ideologije proizlaze iz karaktera uslova u kojima je nastala. Stoga svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija. S obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije globalne funkcije:

  • pozitivna i
  • negativna.

Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju - pokretač društvenog napretka, dok se negativna funkcija očituje kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u reakcionarnom i konzervativnom smislu.

Prema razini formiranja opsega i karaktera uticaja moguće je izdvojiti najmanje tri razine funkcija ideologije:

  • Prvi nivo je onaj gdje se ideologija shvaća i koristi kao instrument izražavanja pripadnosti određenoj društvenoj grupi, određenoj klasi, stranci itd.
  • Drugi nivo je upotreba ideologije u socijalno-klasnom i statusnom razlikovanju i povezivanju unutar klase, tj. socijalne stratifikacije društva.
  • Treći nivo je posredovanje ideologije u društvenim i političikim promjenama i to:
    1. reforme klasnog ili socijalnog sustava i političke vlasti.
    2. radikalna izmjena klasnih odnosa, socijalnog sustava i postojećeg oblika vlasti.
    3. očuvanje statusa quo u društvenim odnosima, zaštita i održanje postojećih institucija i modela vlasti u društvu.
  • Četvrti nivo je posrednička i instrumentalna uloga ideologije u političkom organiziranju društva i oblika vlasti kroz forme političke borbe (nadmetanja) i političkog djelovanja: od organiziranja u političke stranke i društvene grupe za pritisak do organiziranja političkog nadmetanja na izborima, zatim osvajanja ili zadržavanja pozicija vlasti i donošenja ključnih političko-pravnih (zakonskih) i materijalnih odluka značajnih za čitavo društvo.

Na svim spomenutim nivoima osnovna karakteristika ideologije jest težnja da se, upravo, taj oblik ideologije prezentira i nametne kao dominantan, univerzalan i svrsishodan, uz istovremeno kritičko i iskrivljeno predstavljanje drugih ideoloških koncepcija i mogućnosti u društvu. S obzirom na to i konkretne funkcije koje ima ili može imati ideologija, te njene manifestirajuće oblike, možemo razlikovati nekoliko tipova ideologije :

  1. Prvo, ideologija društvene grupe (npr. birokracije, tehnokracije, nacije, itd.)
  2. Drugo, ideologija klase (vladajuće ili subordinirane klase)
  3. Treće, ideologija profesije (političara, managera, pravnika, umjetnika, radnika, itd.)
  4. Četvrto, stranačka ideologija (građanske, demokratske, socijalističke, komunističke, fašističke, nacionalne, religijske stranke, partija, itd.)
  5. Peto, individualističke (neizdiferencirane) ideologije (ideologije neorganiziranih pojedinaca, naučnika, umjetnika, i dr.)

S obzirom na javnu poziciju (položaj) ideologije mogu biti:

  • vladajuće
  • periferne ili subordinirane

S obzirom na način postizanja cilja:

  • reformističke
  • revolucionarne.

Prema sadržaju ideologije mogu biti:

  • reakcijske
  • konzervativne
  • progresivne (liberalne)
  • radikalne.
    • Reakcijske ideologije su one koje teže povratku na staro ili sugeriraju društveni sklop, društvo, model društvenih odnosa koji je zasnovan na elementima nesloboda, represije, diskriminacije itd.
    • Konzervativne ideologije su one koje teže zadržavanju status quo u društvu.
    • Progresivne (liberalne) ideologije odlikuju se težnjom prevazilaženja tradicionalnog u korist društvenih promjena i inovacija.
    • Radikalne ideologije teže korjenitoj, totalnoj promjeni društva i povijesno-kritičkom razumijevanju ljudske prakse.

Pareto: ideologije kao "derivat"

Talijanski ekonomist i sociolog Vilfredo Pareto razvio je tzv. pozitivističko učenje o ideologijama. Ljudi se u svojem društvenom djelovanju rukovode osjećajima, raspoloženjima i htijenjima, koji su raznoliki i promjenljivi; ali oni uvijek nastoje svom djelovanju dati privid logičnosti, dosljednosti i koherentnosti. To se njihovo nastojanje derivira u sustavu političko-svjetonazorskih vrednovanja, koja nazivamo ideologijama. Različite društvene elite rukovode se raznim ideologijama u svoje društvenom djelovanju.

Theodor Geiger proširio je primjenu paretoovih pojmova, koristeći pojam derivacija za svako teorijsko opravdanje afektivnih i životnih angažmana. Pojedinci razvijaju takve teorije (ideologije), ali da bismo shvatili kako su one "derivirane" moramo uzeti u obzir i njihovo društveno okruženje: mentalitet društva ili društvene skupine u kojoj djeluju, prevladavajuće "duševne dispozicije", dominantan "socio-psihološki karakter".

Karl Mannheim: sociologija znanja

Nasuprot pozitivističkoj teoriji, drugačiji pristup problemu ideologija razvijen je u sociologiji znanja, koju su zasnovali Max Scheler i Karl Mannheim. Mannheim je razvio tzv. "totalni pojam ideologije": treba imati hrabrosti da kao ideološka promatramo ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita. Tim postupkom, od običnog učenja o ideologiji nastaje sociologija znanja. Svako mišljenje u duhovnim naukama je ideološko, tj. vezano uz konkretnu egzistenciju, uvjetovano i relativno. Ideologija izražava "totalnu svijest" neke epohe ili grupe.

Mannheim međutim odbacuje "relativizam" (skepticizam) koji bi mogao biti posljedica ovakvog stava. Moguć je napredak spoznaje kroz analizu povijesnih i društvenih uvjetovanosti, za koje on koristi termin relacionizam.

Korelat pojmu ideologije kod Mannheima je pojam utopije: ideologija je sustav mišljenja usmjeren zaštiti poretka, ali iz sebe same ona stvara utopiju kao trancendiranje tog okvira; utopija može biti idejni osnov za revoluciju, koja ruši zatečeni poredak.

Svako je mišljenje o društvu i duhu društveno uvjetovano; zahtjev za objektivnom spoznajom istine ne može se nikada zadovoljiti. Nijedno posebno mišljenje, nijedna posebna "ideologija", ne može pretendirati da je ispravnije od drugih. Jedini koji se idealu objektivne spoznaje mogu donekle približiti po Mannheimu su "slobodno lebdeći intelektualci" koji se striktno suzdržavaju od sudjelovanja u društvenim i političkim borbama, te stalno provode znanstveno-sociološku samokontrolu vlastitih ideja.

Kraj Ideologije

Ideologije su se shvaćale kao oblik sekularne religije koji zahtijeva vjeru i krajnje iracionalne stilove mišljenja.

Tezu o kraju ideologije iznio je američki sociolog Daniel Bell u knjizi Kraj ideologije (1960). Dokazivao je da su ideologije 19. stoljeća na Zapadu iscrpljene s trijumfom socijalno zainteresiranog, liberalnog pragmatizma i opadanjem ekstremističkih ideologija, posebno onih koje su zasnovane na apriornom shvaćanju istine i monističkom rezoniranju - ideologija postaje nevažna.

Kritičari su upozorili da je teza o kraju ideologije takoder ideološka, jer je izražavala specifična kretanja i interese u 1950-im i 1960-ima i davala im posebno tumačenje i smjer.

Slomom komunizma, ideja kraja ideologije dobiva nov zamah. Francis Fukuyama u eseju "Kraj povijesti?" iz 1989., obrazlažući ideju o kraju povijesti, dokazuje da završava razdoblje velikih ideologija i ideoloških sukoba i tvrdi da je jedan skup ideja (zapadni liberalizam) pobijedio drugi (marksizam-lenjinizam). Za Fukuyamu, "kraj povijesti" znači zapravo kraj temeljne ideološke rasprave. Fukuyama je također doživio brojne kritike, s raznih strana. Njegove teze proglašene su apologijom trijumfirajućeg kapitalizma u doba raspada SSSR-a i propasti komunističkih sustava.

Kasniji razvoj svjetskih prilika učinio je Fukuyaminu tezu o apsolutnom idejnom trijumfu liberalnog kapitalizma neuvjerljivom. Među teorijski dubokim kritikama ističe se ona Derridaova u njegovom djelu Sablasti Marxa. Derridaovo isticanje emancipatorske misli podsjeća na Mannheimovo isticanje značaja pojma utopije, povezane sa ideologijama.

Literatura

  1. Kennedy, Emmet (Jul–Sep 1979). ""Ideology" from Destutt De Tracy to Marx". Journal of the History of Ideas 40 (3): 353–368. JSTOR 2709242. doi:10.2307/2709242. Check date values in: |date= (help)
  2. Hart, David M. (2002) Destutt De Tracy: Annotated Bibliography

Literatura

  • The New Enciclopaedia Britanica, 15th edition.
  • Hrvatska enciklopedija
  • Mannheim, Karl: Ideologija i utopija, Beograd: Nolit, 1978. (Prvo izdanje na njemačkom 1965.)
  • Marx, Karl i Engels, Friedrich: Rani radovi, Zagreb: Naprijed, 1985. (7. izdanje. Prvo izdanje 1953.)
  • Nohlen, Dieter (ur.): Politološki rječnik. Država i politika, Osijek–Zagreb–Split: Pan Liber, 2001. (Original na njemačkom, 1. izd. 1991, 4. izd. 1996.)
  • Althusser, Louis (1971) 'Ideology and Ideological State Apparatuses' Lenin and Philosophy and Other Essays Monthly Review Press ISBN 1-58367-039-4
  • Belloni, Claudio, Per la critica dell’ideologia. Filosofia e storia in Marx, Mimesis, Milano-Udine 2013.
  • Duncker, Christian (Hg.) Ideologiekritik Aktuell – Ideologies Today. Bd. 1. London 2008,[1]. ISBN 978-1-84790-015-9
  • Christian Duncker: Kritische Reflexionen Des Ideologiebegriffes, 2006, ISBN 1-903343-88-7
  • Eagleton, Terry (1991) Ideology. An introduction, Verso, ISBN 0-86091-319-8
  • Jacques Ellul. Propaganda: The Formation of Men's Attitudes. Trans. Konrad Kellen & Jean Lerner. New York: Knopf, 1965. New York: Random House/ Vintage 1973
  • Freeden, Michael. 1996. Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829414-6
  • Feuer, Lewis S. (2010) Ideology and Ideologists. Piscataway, NJ: Transaction Publishers.
  • Gries, Peter Hays. The Politics of American Foreign Policy: How Ideology Divides Liberals and Conservatives over Foreign Affairs (Stanford University Press, 2014)
  • Haas, Mark L. (2005) The Ideological Origins of Great Power Politics, 1789-1989. Cornell University Press, ISBN 0-80147-407-8
  • Hawkes, David (2003) Ideology (2nd ed.), Routledge, ISBN 0-415-29012-0
  • James, Paul; Steger, Manfred (2010). Globalization and Culture, Vol. 4: Ideologies of Globalism. London: Sage Publications. http://www.academia.edu/4510893/Globalization_and_Culture_Vol._4_Ideologies_of_Globalism_editor_with_Manfred_B._Steger_Sage_Publications_London_2010.
  • Lukács, Georg (1919–23) History and Class Consciousness [2]
  • Malesevic, Sinisa and Iain Mackenzie (ed). Ideology after Poststructuralism. London: Pluto Press.
  • Mannheim, Karl (1936) Ideology and Utopia Routledge
  • Marx, Karl ([1845-46] 1932) The German Ideology [3]* Minogue, Kenneth (1985) Alien Powers: The Pure Theory of Ideology, Palgrave Macmillan, ISBN 0-312-01860-6
  • Minar, David M. (1961) "Ideology and Political Behavior", Midwest Journal of Political Science. Midwest Political Science Association.
  • Mullins, Willard A. (1972) "On the Concept of Ideology in Political Science." The American Political Science Review. American Political Science Association.
  • Owen, John (2011) "The Clash of Ideas in World Politics: Transnational Networks, States, and Regime Change, 1510-2010", Princeton University Press, ISBN 0-691-14239-4
  • Pinker, Steven. (2002) The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature New York: Penguin Group. ISBN 0-670-03151-8
  • Sorce Keller, Marcello. “Why is Music so Ideological, Why Do Totalitarian States Take It So Seriously: A Personal View from History, and the Social Sciences”, Journal of Musicological Research, XXVI(2007), no. 2-3, pp. 91–122.
  • Steger, Manfred B.; James, Paul (2013). "‘Levels of Subjective Globalization: Ideologies, Imaginaries, Ontologies’". Perspectives on Global Development and Technology 12 (1–2.).
  • Zizek, Slavoj (1989) The Sublime Object of Ideology Verso. ISBN 0-86091-971-4
  • Theodor W. Adorno: Beitrag zur Ideologienlehre. 1954, In: Soziologische Schriften I. Suhrkamp Taschenbuch Verlag, 1995, ISBN 3-518-27906-8.
  • Louis Althusser: Ideologie und ideologische Staatsapparate. 1977, ISBN 3-87975-109-9.
  • Hansjörg Bay, Christof Hamann (Hrsg.): Ideologie nach ihrem ‚Ende‘: Gesellschaftskritik zwischen Marxismus und Postmoderne. Westdeutscher Verlag, 1995, ISBN 3-322-94214-7.
  • Manuel Becker: Ideologiegeleitete Diktaturen in Deutschland. Zu den weltanschaulichen Grundlagen im Dritten Reich und in der DDR. Bouvier, Bonn 2009, ISBN 978-3-416-03272-8.
  • Terry Eagleton: Ideologie. Eine Einführung. Stuttgart 2000, ISBN 3-476-01783-4.
  • Jürgen Habermas: Wissenschaft und Technik als Ideologie. 18. Auflage. 2003, ISBN 3-518-10287-7.
  • Stuart Hall: Ideologie, Identität, Repräsentation. Hamburg 2004, ISBN 3-88619-326-8.
  • Gerhard Hauck: Einführung in die Ideologiekritik. ISBN 3-88619-209-1.
  • Max Horkheimer: Ideologie und Handeln. In: Kritische Theorie der Gesellschaft. Band IV.
  • Hans Kelsen: Aufsätze zur Ideologiekritik. (mit einer Einl. hrsg. von Ernst Topitsch). Neuwied 1964.
  • Leo Kofler: Soziologie des Ideologischen. 1975, ISBN 3-17-001958-9.
  • Jorge A. Larrain: The Concept of Ideology (Modern Revivals in Philosophy). 1992, ISBN 0-7512-0049-2.
  • Kurt Lenk (Hrsg.): Ideologie – Ideologiekritik und Wissenschaftssoziologie. ISBN 3-593-33428-3.
  • Hans-Joachim Lieber: Ideologie: eine historisch-systematische Einführung. Verlag F. Schöningh, 1985, ISBN 3-506-99232-5.
  • Herbert Marcuse: Der eindimensionale Mensch. ISBN 3-423-34084-3.
  • Karl Mannheim: Ideologie und Utopie. 8. Auflage. 1995, ISBN 3-465-02822-8.
  • Karl Marx, Friedrich Engels: in Marx-Engels-Jahrbuch 2003. Die Deutsche Ideologie. ISBN 3-05-003837-3.
  • Karl Popper: Die Offene Gesellschaft und ihre Feinde. ISBN 3-16-145951-2 (Band 1), ISBN 3-8252-1725-6 (Band 2).
  • Jan Rehmann: Einführung in die Ideologietheorie. Hamburg 2008, ISBN 978-3-88619-337-0.
  • Kurt Salamun: Ideologie und Aufklärung: Weltanschauungstheorie und Politik. Böhlau, 1988, ISBN 3-205-05126-2.
  • Brigitte Schlieben-Lange: Idéologie: Zur Rolle von Kategorisierungen im Wissenschaftsprozeß. (Schriften der Philosophisch-historischen Klasse der Heidelberger Akademie der Wissenschaften 18) C. Winter Universitätsverlag, Heidelberg 2000, ISBN 3-8253-0917-7.
  • Ernst Topitsch: Vom Ursprung und Ende der Metaphysik. Wien 1958; Gottwerdung und Revolution. München 1973; Erkenntnis und Illusion. Hamburg 1979; Heil und Zeit. Ein Kapitel zur Weltanschauungsanalyse. Tübingen 1990.
  • Slavoj Žižek: The Sublime Object of Ideology. Verso Books, London/ New York 1989, ISBN 0-86091-256-6.
  • Slavoj Žižek (Hrsg.): Mapping Ideology. Verso, London/ New York 2012, ISBN 978-1-84467-554-8.
  • Н. Бобровников. (1933). "Идеология". u: гл. ред. Шмидт, Отто Юльевич. Большая советская энциклопедия: В 65 томах. 27 (Зерновые — Империализм) (1-е изд izd.). М: Большая Российская энциклопедия. str. 452—463.
  • Введенский, Борис Алексеевич, ur. (1952). "Идеология". Большая советская энциклопедия: в 51 томе. 17 (Земля — Индейцы) (2-е изд izd.). М: Большая Российская энциклопедия. str. 333—337. http://bse2.ru/book_view.jsp?idn=030283&page=333&format=html.
  • Жижек, Славой. Возвышенный Объект Идеологии. — М.: «Художественный журнал», 1999. — ISBN 5-901116-01-1
  • Логинов Алексей Валерьевич. Идеология как проблема социальной онтологии : Дис. … канд. филос. наук : 09.00.11 : Екатеринбург, 2004 136 c. РГБ ОД, 61:04-9/557
  • Макаренко В. П. Главные идеологии современности. Ростов н/Д.: Феникс. — 2000.

Vanjske veze

Anschluss

Anschluss (izgovor: anšlus) je naziv za proces pripojenja Austrije u Treći Reich godine 1938., a u širem smislu predstavlja naziv za svaku sličnu ideju ujedinjenja Njemačke i Austrije prije i poslije tih događaja.

Antikomunizam

Antikomunizam je zajednički naziv za ideologije, grupe, organizacije ili pojedince koje karakterizira suprotstavljanje komunizmu, bilo kao ideologiji ili političkoj praksi.

Za antikomunizam je karakteristično da njegovi predstavnici obično dolaze sa desne strane političkog spektra. Historijski, ekstremni antikomunizam bio je profašistički orijentisan.Ipak, antikomunizam može uključivati širok raspon političkih ideologija, od radikalnih fašista, preko relativno umjerenih zagovornika konzervativnih i liberalnih ideja, pa sve do sljedbenika socijaldemokracije. S obzirom da komunizam ima neprijateljski stav prema religiji, većina vjerskih fundamentalista su antikomunisti; zbog komunističkog inzistiranja na republikanstvu antikomunizam također predstavlja karakteristiku monarhista; ovisno o okolnostima, antikomunisti mogu biti i nacionalisti. Antikomunizam može dolaziti i sa lijeve strane političkog spektra, za što kao primjer mogu poslužiti socijaldemokrati ili anarhisti.

Balli Kombëtar

Bali Kombetar (albanski: Balli Kombëtar - Nacionalni front) je bila albanska nacionalistička anti-komunistička organizacija osnovana 1942. godine. Ova organizacija mobilisala je svoje članove na teritoriji Albanije, Kosova i Metohije, Crne Gore, Srbije, Makedonije i Grčke. Njeni članovi su se nazivali balisti.

Pripadnici ove organizacije deklarativno su se borili protiv okupatora, ali su sarađivali s Nemcima protiv albanskih partizana. Politički program ove organizacije sastojao se u zauzimanju teritorija na Balkanskom poluostrvu i stvaranje Velike Albanije.

8.9. 1943. godine, kada je objavljena kapitulacija Italije Bali Kombetar je napravio sporazum sa Nemcima i objavio da je Albanija objedinjena i nezavisna, opravdavajući da je nemačko privremeno prisustvo potrebno zbog borbe protiv angloameričko-sovjetske koalicije. Ovim sporazumom balisti su se stavili u službu nemačkih okupacionih snaga i prihvatili njihove oficire kao nadređene ili kao instruktore.

Godine 1943. Narodnooslobodilačka vojska Albanije objavila je rat balistima, proglasivši ih kvislinzima. Krajem Drugog svetskog rata, nakon pobede komunista u Albaniji i Jugoslaviji, balisti su bili hapšeni, zatvarani i ubijani.

Ekstremna desnica

Ekstremna desnica, radikalna desnica ili ultra-desnica su izrazi kojima se označavaju politički pokreti, stranke i ideologije koje pripadaju desnici, te ih karakterizira radikalno odbacivanje postojećeg političkog poretka odnosno svih ostalih političkih ideologija, pokreta i stranaka uključujući i one koji pripadaju tzv. umjerenoj desnici.

Ekstremna desnica ili ultra-desnica je izraz koji često ima pejorativno značenje, i njega najčešće koriste politički protivnici ekstremnih desničara.

U ekstremnu desnicu se obično smještaju različite ideologije kao što su militantni nacionalizam, fašizam i vjerski fundamentalizam.

Feministička ideologija u doba Sandinističke revolucije

Kao i mnoge druge ljevičarske revolucionarne organizacije u 20. vijeku koje su htjele postati masovnima, i sandistički pokret u Nikaragvi je uveo feminističke sadržaje u svoj politički program. To se prvenstveno odnosilo na "ukidanje spolne diskriminacije" koja se kao cilj navodi u službenoj platformi iz 1969. godine.

Sandinisti su već ranije, 1967. godine, po uzoru na slične gerilske organizacije u Trećem svijetu, ženama omogućiti pristup u redove svojih paravojnih formacija. Jedna od tih žena, Luisa Amanda Espinoza, je bila prva žena koja je ubijena od Somozine Nacionalnom garde. Sandinistički pokret ju je napravio mučenicom, a po njoj je nazvana pro-sandinistička ženska organizacija Udruženje nikaragvanskih žena Luisa Amanda Espinoza (AMNLAE).

Računa se da su žene činile 25-30 % pripadnika sandinističke gerilske paravojske, a spolna jednakost se - makar kroz propagandu - isticala kao njen ideal. Sandinistički komandanti su zahtjevali da žene-vojnici sudjeluju u svim borbenim akcijama kao i muškarci, dok su muškarcima naređivali da obavljaju tradicionalno ženske poslove kao kuhanje, šivanje odjeće i sl.

Feminističku ideologiju su djelomično prihvatile i ne-sandinističke organizacije koje su se protivile Somozi, odnosno podržavale sandiniste u njihovoj borbi. To je uključivalo Socijalističku partiju i Demokratsku federaciju.

Nakon uspjeha sandinističke revolucije, odnosno Somozinog sloma i dolaska sandinista na vlast 1979. godine, nova vlada je otpočela seriju reformi s ciljem da se uvede spolna jednakost. Osim formalne jednakosti, inzistiralo se na brojnim socijalnim mjerama - prije svega programu opismenjavanjavanja, kao i uvođenju socijalne pomoći i drugih beneficija kako bi se poboljšao položaj žena, u pravilu ekonomski slabije stojećih od muškaraca.

Međutim, dio feministički raspoloženi sandinistkinje su se vrlo brzo počeo udaljavati od novog režima otkako je eskalirao kontraški rat, odnosno pokušaji anti-sandinističkih pobunjenika da svrgnu sandinistički režim. Nastojeći stvoriti što širu frontu protiv te opasnosti, vladajući FSLN je prestao eksperimentirati s društvenim reformama, pa su neke njegove pripadnice počele svoje drugove optuživati za povratak mačizmu i seksizmu. Neke su se čak pridružile kontrašima, te su tako, prema nekim statistikama žene činile 7 % njihovih pripadnika.

Kasnije su se neke feminističke grupe priključile Ujedinjenoj nikaragvanskoj opoziciji (UNO), čija je kandidatkinja Violetta Chamorro porazila Daniela Ortegu na predsjedničkim izborima 1990. i tako okončala sandinističku vlast.

Feministkinje unutar samih sandinističkih redova su se podijelila kada je 1995. formirana otpadnička stranka Pokret sandinističke obnove (MRS). Razlike između dvije stranke su postale najvidljivije po pitanju odnosa prema ženama, odnosno abortusu. Dok se MRS zalagao za očuvanje ženskog prava na izbor, Ortegin FSLN se izjasnio za zabranu, nastojeći osigurati podršku Rimokatoličke crkve pred predsjedničke izbore koje je dobio 2006. godine.

Feminizam

Feminizam je naziv za skupinu ideologija i političkih pokreta kojima je cilj bio poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u 19. vijeku kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj mašina je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.

Feministički pokret se ispočetka ispoljavao u dva oblika - kao pokret za ravnopravnost u plaćama, odnosno kao pokret kao davanje prava glasa ženama. Ovo potonje je s vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon prvog svjetskog rata, a kasnije i u ostatku svijeta.

Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evolucirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije, odnosno na muškarce koji su po prirodi represivni prema ženama. Iako je relativno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim.

Feminizam se u posljednje vrijeme javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu.

Hrvatsko domobranstvo

Hrvatsko domobranstvo, skraćeno Domobrani, je naziv za redovne oružane snage Nezavisne države Hrvatske.

Osnovane su u aprilu 1941. godine, nedugo nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilskom ratu i osnivanja NDH. Dozvolu za njihovo osnivanje su dale njemačke okupacione snage.

Ispočetka je trebalo da budu ograničene na 16 pješadijskih bataljona i 2 konjička eskadrona, odnosno maksimalno 16.000 ljudi. Međutim, izbijanje ustanka na području NDH, je Nijemce natjeralo da dozvole ekspanziju Hrvatskog domobranstva. Ono je svoj maksimum pred kraj 1943. kada se u njihovim redovima nalazilo 130.000 ljudi.

Uz kopnene snage, Hrvatsko domobranstvo je raspolagalo i s omanjim zrakoplovstvom, kao i mornaricom koja je zahvaljujući Rimskim ugovorima s fašističkom Italijom bila simboličnog karaktera.

Iako je bila najbrojnija i najbolje opremljena od svih domaćih pro-osovinskih formacija na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatsko domobranstvo je od samih početaka bilo opterećeno ozbiljnim problemima zbog kojih nije mogla biti efikasna oružana sila. Vlasti NDH, nepovjerljive prema bivšim jugoslavenskim oficirima, vodeće su položaje prepustile uglavnom umirovljenim i za moderni rat uglavnom nespremnim austro-ugarskim kadrovima. Domobranstvo se za resurse i utjecaj moralo boriti s Ustaškom vojnicom. Nezadovoljstvo režimom NDH se u domobranima relativno brzo počelo ispoljavati kroz defetizam, a već od 1942. su domobranski redovi infiltrirani od strane partizanskih simpatizera.

1944. dolazi do masovnih prebjega domobranskih jedinica, pa i domobranskih generala, u partizanske redove. Hrvatsko domobranstvo je formalno prestalo postojati krajem 1944. godine kada su ga vlasti NDH spojile s Ustaškom vojnicom u Hrvatske obrambene snage.

Veliki broj domobrana je stradao u blajburškom masakru pred i neposredno nakon završetka rata, a mnogi od njih su u Titovoj Jugoslaviji uživali status građana drugog reda (iako je bilo iznimaka od kojih je najpoznatiji popularni sportski komentator Mladen Delić).

Ideologije stranaka

Ovaj članak navodi popis ideologija stranaka. Mnoge političke stranke temelje svoje aktivnosti i program na ideologiji. U društvenim studijama politička ideologija predstavlja određenu etičku zbirku ideala, principa, doktrina, mitova ili simbola društvenog kretanja, institucija, klasa ili velike grupe koje objašnjavaju kako bi društvo trebalo funkcionirati, odnosno nudi određen politički i kulturni nacrt za određeni društveni poredak. Politička ideologija se uglavnom bavi ime kako rasporediti vlast i koje svrhe se vlast ima koristiti. Neke stranke prate određenu ideologiju prilično dosljedno, dok neke koriste široku inspiraciju iz grupa različitih ideologija bez da čvrsto prigrle ijednu od njih.

Političke ideologije imaju dvije dimenzije:

Ciljevi: Kako bi društvo trebalo funkcionirati (ili biti uređeno).

Metode: Najbolji načini da se postigne idealni poreak.Ideologija je zbirka ideja. Svaka ideologija obično sadrže određene ideje o tome što bi trebao biti najbolji oblik vladavine (npr. demokracija, teokracija itd.), odnosno najbolji ekonomski sistem (npr. kapitalizam, socijalizam itd.). Ponekad se ista riječ koristi kako bi se identifcirala i ideologija i neke od njenih glavnih zamisli. Tako se riječ "socijalizam" koristi i za ekonomski sistem i za ideologiju kojag ga podržava.

Ideologije se često razlikuju na temelju položaja na političkom spektru (što je dovelo do podjele na ljevicu, centar i desnicu), iako je to često izvor kontroverze. Konačno, ideologije se razlikuje po svojoj strategiji (npr. populizam) ili na temelju jednog jedinog pitanja oko koga se osnivaju stranke (npr. opozicija evropskom ujedinjenju ili legalizacija marihuane).

Juche

Juche (korejski: 주체), znana još i kao kimilsungizam ili kimilsungizam-kimjongilizam, a obično prevođena kao "autarkija", službena je politička ideologija Sjeverne Koreje, opisana kao Kim Il-sungov "originalni, briljantni i revolucionarni doprinos nacionalnoj i međunarodnoj misli". Ideja navodi kako je individualac "gospodar vlastite sudbine" te da sjevernokorejske mase moraju djelovati kao "gospodari revolucije i izgradnje".

Ideju je razvio sjevernokorejski vođa Kim Il-sung, a ona je, kao ideologija, trebala biti distinktno "korejska", razbijajući veze s determinizmom i materijalizmom marksizma-lenjinizma i snažno naglašavajući individualca, državu-naciju i njezin suverenitet. Nakon idejne razrade, Juche je pretvorena u skupinu načela koja je sjevernokorejska vlast koristila kako bi opravdala svoju politiku od 1950-ih pa nadalje. Sukladno ideologiji Kim Il-sunga, izloženoj u govoru "O socijalističkoj izgradnji i južnokorejskoj revoluciji u Demokratskoj Narodnoj Republici Koreji" iz 1965., tri osnovna načela Juchea su:

Chaju, odnosno politička nezavisnost (korejski: 자주)

Charip, odnosno autarkija gospodarstva (korejski: 자립)

Chawi, odnosno samoobrambena sposobnost (korejski: 자위)Službene sjevernokorejske vlasti navode kako je Kim Il-sung formirao Juche još 1930. godine, tokom oslobodilačke borbe protiv Japana. Međutim, prvo službeno spominjanje ove ideologije datira iz 1955. godine, točnije Kimova govora "O eliminaciji dogmatizma i formalizma te uspostavi ideološkog djelovanja Juchea". Taj je govor bio održan s ciljem promicanja političke čistke. No, Kim Il-sung, koji je krajem 50-ih već izgradio kult ličnosti, nije kapitalizirao na toj ideji sve dok taj govor nije "otkrio" Hwang Jang-yop, koji je uvelike pomogao u razvoju same ideologije. Izvorna ideja bila je da se načela Juchea mogu slobodno primjenjivati i izvan granica Sjeverne Koreje. Donošenjem novog ustava 1972. godine, Juche je službeno zamijenio marksizam kao državnu ideologiju te je postao državna ideologija. Tokom 90-ih godina, Juche je kao političko-gospodarska ideologija nadopunjena vojnom ideologijom Songun, čijim se idejnim začetnikom smatra Kim Jong-il.

Juche je kao ideologija naišla na brojne kritike među promatračima i znanstvenicima koji ju smatraju sredstvom održavanja autoritarne vladavine sjevernokorejskog režima te opravdanjem naglašenog državnog izolacionizma. Također se smatra kako je Juche poseban oblik korejskog etničkog nacionalizma koji služi kako bi dinastiju Kim prikazao kao spasitelje "korejske rase" i opravdao kult ličnosti koji ju okružuje. Nasuprot ovim kritikama, službena Sjeverna Koreja brani ideologiju i ističe kako je ona postala međunarodno utjecaja, naglašavajući njezin "utjecaj" u drugim zemljama.

Jugoslovenska vojska u otadžbini

Ovaj članak se odnosi na paravojnu formaciju iz drugog svjetskog rata. Za ostale četničke formacije i širi kontekst v. ČetniciJugoslovenska vojska u otadžbini (skraćeno JVO ili JVuO) je bila vojna formacija pod zapovjedništvom Draže Mihailovića, oformljena povezivanjem četničkih jedinica diljem okupirane Jugoslavije. Nastala je ukazom kralja Petra II 10. juna 1942. godine, a raspuštena ukazom od 29. avgusta 1944. godine.Jugoslovenska vojska u otadžbini je osnovana kao pro-srpska rojalistička gerilska organizacija u svrhu borbe protiv okupatorskih snaga Osovine. Prve četničke odrede su na Ravnoj Gori maja 1941. organizovali vojnici i oficiri koji su izbegli zarobljavanje, i neki pripadnici predratnog četničkog pokreta. U novembru 1941. vlada Jugoslavije u izbeglištvu dala je legitimitet grupi četnika pod vodstvom pukovnika Mihailovića, koji je u januaru 1942. postavljen i za ministra u vladi. Vlada Jugoslavije u izbeglištvu bila je podržana od Saveznika, te su četnici Draže Mihailovića formalno postali deo savezničke koalicije. Vojske Velike Britanije i Sjedinjenih Država sa četnicima su uspostavile zvanične odnose.

JvuO je delovala poput zavereničke organizacije. Iako su mnogi četnici bili „legalizovani" kod okupatora, oni su istovremeno održavali veze sa generalom Mihailovićem, primali od njega naređenja i podnosili mu izveštaje.I pored savezničke podrške, otpor Osovini u je jako opao, a mnogi delovi JVuO su počeli surađivati sa osovinskim snagama protiv rivalske Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Prema podacima samog Momčila Đujića, sredinom 1942. je među četnicima u NDH bilo 12.240 »antikomunističkih dobrovoljaca« u službi fašističke Italije. Nakon niza upozorenja tokom 1943, Saveznici su u decembru 1943. doneli odluku o raskidu saradnje. Izbeglička vlada u kojoj je Mihailović bio ministar raspuštena je maja 1944, a kralj Petar II je ukinuo njegov štab u avgustu 1944. i u septembru pozvao sve pripadnike da se priključe Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.1944. godine Mihailović otkazuje poslušnost jugoslovenskom kralju Petru koji naređuje stavljanje JVUO pod komandu NOVJ, a tokom savezničke bitke bitke za Srbiju 1944. se bori na strani Wehrmachta. Nakon povlačenja Nemaca, Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ubrzo uspjeva poraziti ostatke Jugoslovenske vojske u otadžbini 1945. godine.

Marksizam

Marksizam je filozofski pravac, odnosno politička ideologija temeljena na spisima njemačkog filozofa Karla Marxa (po kojoj je dobio ime) i Marxovog prijatelja i suradnika Friedricha Engelsa. Od svih tih spisa je najvažnija Marxova nedovršena knjiga Das Kapital.

Marksizam, koji se temelji na engleskoj političkoj ekonomiji, francuskom utopijskom socijalizmu i njemačkoj idealističkoj filozofiji iz prve polovice 19. vijeka, nastoji dati kritiku društva koja je istovremeno naučna i revolucionarna. Marksizam historiju tumači kroz sukob povlaštenih i potlačenih društvenih klasa, te smatra da će svi društveni problemi biti riješeni stvaranjem besklasnog društva zvanog komunizam. Kao prijelazna faza između kapitalizma - koga marksisti smatraju posljednjim stadijem klasnog društva - i komunizma bi se trebao uspostaviti socijalizam u kome bi postepeno trebalo biti ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Marksizam se danas uglavnom povezuje s revolucionarnim socijalizmom, odnosno raznim komunističkim pokretima i državama, iako su sve do 20. vijeka među marksiste spadali i umjereni socijalisti od kojih će kasnije nastati moderna socijaldemokracija.

Nakon pada Berlinskog zida i propasti komunističkih režima u Istočnoj Evropi, marksizam - koji je bio njihova službena ideologija - je izgubio dosta pobornika, ali je manji dio marksista to shvatio kao priliku za rehabilitaciju svoje filozofije, koju su, po njihovim navodima, izopačili zagovornici totalitarizma kao što su Staljin, Enver Hoxha , Mao i Pol Pot.

Nacija

Za ostala značenja, v. Nacija (razvrstavanje).Nacija je izraz koji označava grupu ljudi koji dijele ili smatraju da dijele zajednički identitet odnosno nacionalnu svijest temeljenu na nekim zajedničkim elementima kao što su jezik, religija, kultura i historija, odnosno zajedničko porijeklo.

Nacije se vrlo često smatraju istovjetnim etničkim grupama, mada postoje slučajevi da pojedine nacije tvore pripadnici različitih etničkih grupa.

Uz naciju se vezuje pojam nacionalne države, odnosno države kojoj je svrha okupiti i štititi interese pripadnika određene nacije. Pripadnici nacije koji žive van granica svoje nacionalne države se smatraju pripadnicima određene nacionalne manjine.

Uz naciju se također vezuje ideologija nacionalizma.

Srpska radikalna stranka

Srpska radikalna stranka (SRS) je nacionalistička politička stranka u Srbiji.

Osnovana je početkom 1991. godine ujedinjenjem nekoliko manjih nacionalističkih stranaka, te je na čelu s Vojislavom Šešeljom usvojila program stvaranja Velike Srbije. Njeni članovi su igrali važnu ulogu prilikom incidenta u Borovom selu, događaja koji je imao važnu ulogu u eskalaciji rata u Hrvatskoj, a kasnije tokom raspada Jugoslavije su se borili u srpskim paravojnim formacijama u ratu u Hrvatskoj, odnosno ratu u Bosni i Hercegovini.

Od 1992. do 1993. te od 1998. do 2000. SRS je u Srbiji bila na vlasti zajedno sa Socijalističkom partijom Srbije. Od oktobra 2000. SRS se nalazi u opoziciji, mada je neko vrijeme bila najjača politička stranka u Srbiji. Na izborima 2016. osvaja 8,10% i 22 poslanička mandata.

Stvaranje (teologija)

Stvaranje (Kreacija) je doktrinalno mišljenje mnogih religija i filozofskih sistema prema kojima je jedan Bog, grupa bogova ili božanstava odgovorno za stvaranje univerzuma. Kreacionizam je ideologija koja se temelji na doktrini stvaranja, ali nije njen sinonim.

Ustaše

Ustaše je izraz kojim su se kolokvijalno označavali pripadnici hrvatskog fašističkog pokreta koga je 1929. godine osnovao Ante Pavelić pod nazivom Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a koje je 1941. godine nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske Nacistička Njemačka postavila za vladajuću stranku pod nazivom Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ustaški pokret je u NDH imao i vlastitu paravojnu formaciju imena Ustaška vojnica, koja je osnovana po naređenju Pavelića 10.5. 1941. godine, a 1944. godine formalno je integrirana s Hrvatskim domobranstvom u Hrvatske oružane snage (HOS). Usprkos toga, izraz ustaša i nakon tog vremena koristio za Pavelićeve sljedbenike, odnosno pristaše NDH. S obzirom da je ustaški režim bio odgovoran za brojne zločine počinjene u drugom svjetskom ratu, izraz ustaša je dobio pejorativno značenje, te se nakon rata od jugoslavenskih vlasti koristio za separatistički orijentiranu hrvatsku političku emigraciju (tzv. ustaška emigracija). Danas se kod šovinistički raspoloženih Bošnjaka i Srba koristi kao pejorativno označavanje Hrvata općenito.

Ustaška vojnica

Ustaška vojnica je bila vojska ustaške stranke u NDH, za razliku od regularne vojske NDH (domobrana). Svoje korene ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. maja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 vojno sposobnih bojni.

Iako je nastala kao stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije je postala regularni dio oružanih snaga NDH. 1944. je zajedno sa Hrvatskim domobranstvom ujedinjena u Hrvatske oružane snage.

Velika Srbija

Velika Srbija (ili velikosrpska ideologija) je irendetistička ideja koja ima za cilj da ujedini u jednu državu sve teritorije na kojima Srbi žive ili su nekada živeli. Ova ideja se tokom istorije javljala u različitim vidovima i pod različitim imenima.

Ideja o stvaranju velike srpske države je nastala u 19. veku u vreme nacionalnog buđenja širom Evrope i borbe srpskog naroda za nezavisnost. Najjasnije je uobličena 1844. godine u Načertaniju Ilije Garašanina, tajnom političkom programu Kneževine Srbije, prema kojem bi nova srpska država uključila i multietničke oblasti Balkana, poput Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine. Tokom 19. veka srpska inteligencija, uz izuzetak mislilaca sa levice koji su bili za stvaranje Balkanske federacije, je uglavnom prihvatila ideju ujedinjenja svih Srba u jednu veliku srpsku državu. Ovakav program su prihvatili i mnogi srpski vladari i državnici, uključujući kneza Aleksandra Karađorđevića, Mihaila Obrenovića, Nikolu Pašića i mnoge druge. Sve političke partije Kraljevine Srbije, osim socijaldemokratske, imale su za cilj stvaranje Velike Srbije, odnosno „ujedinjenje srpstva“. Do Prvog svetskog rata, terotorija Srbije se neprestano širila.Nakon prvog svetskog rata srpska politička elita se odlučuje za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamovane zajednice jugoslovenskih naroda, koju mnogi smatraju velikosrpskom tvorevinom. Tokom drugog svetskog rata u Jugoslaviji je vođen građanski rat između partizana, pristalica ravnopravnog jugoslovenskog ujedinjenja i četnika, zagovornika stvaranja velike Srbije u okviru velike Jugoslavije. Porazom četnika u Drugom svetskom ratu poražena je i velikosrpska politika, a SFR Jugoslavija je preuređena na federalnom principu. Nakon Titove smrti, 1980-ih godina dolazi do obnavljanja velikosrpskih težnji, koje su, prethodno, više decenija bile zatomljene. Tokom jugoslovenskih ratova, srpska politička elita je udruženim zločinačkim poduhvatom na jugoslovenskom prostoru pokušala da stvori državu koja bi ujedinila sve Srbe, što je rezultiralo masovnim ratnim zločinima i etničkim čišćenjem.Agresivni karakter ideje “Velike Srbije“, kao i ostalih velikodržavnih projekata, ogleda se u pokušaju ostvarenja predviđenog cilja, koji se jasno kosi sa nedvosmisleno artikulisanom i većinskom voljom pripadnika drugih nacija da ne žive u toj državi. Balkanski narodi vekovima žive izmešani jedni sa drugima i nemoguće je stvaranje velike nacionalne države bez uključivanja brojnih etničkih grupa protiv njihove volje. Tokom istorije, svi takvi pokušaji stvaranja Velike Srbije su se završavali zločinima etničkog čišćenja, pa i genocidom.

Zelena politika

Zelena politika ili ekopolitika (također poznata i kao politička ekologija) je politička filozofija koja zagovara razvijanje ekološki održivog društva.Načela zelene politike su:

bazna i participativna demokracija,

ekološka mudrost i održivost,

socijalna pravda,

nenasilje,

poštivanje različitosti.Zelena politika se počela oblikovati u zapadnom svijetu sedamdesetih godina 20. stoljeća i od tada su nastale zelene stranke koje djeluju na političkoj sceni u mnogim zemljama diljem svijeta.Zelene stranke se smatraju alternativom klasičnim političkim idejama kao što su socijalizam, liberalizam i konzervativizam, dok pristaše tradicionalnih političkih ideja imaju običaj promatrati zelene kao jednu od njihovih varijacija. Zelene stranke se, sa druge strane, uglavnom smještaju među političku ljevicu, ranije obično radikalniju od one koja se vezuje uz socijaldemokratske stranke, dok su danas više umjerene i smještaju se u lijevi centar.

Četnici

Četnici je izraz koji se kolokvijalno koristi za paravojne formacije i/li s njima povezane pojedince i političke organizacije koji djeluju s pozicija ekstremnog srpskog nacionalizma ili velikosrpske ideologije. Četnici su se prvi put pojavili krajem 19. i početkom 20. vijeka kao paravojne formacije koje su kao gerila djelovale na području tadašnjeg Otomanskog Carstva u cilju priključenja tih krajeva Srbiji (vidi borba za Makedoniju). Za balkanskih ratova i prvog svjetskog rata su djelovali kao neregularne formacije srpske vojske, a između dva rata kao režimska paravojna formacija Kraljevine Jugoslavije.

Za vrijeme drugog svjetskog rata se četnicima nazivalo nekoliko paravojnih formacija od kojih je najpoznatija Jugoslovenska vojska u otadžbini. Iza rata su četničke organizacije uglavnom djelovale u političkoj emigraciji (tzv. četnička emigracija), a za vrijeme raspada SFRJ počinju legalno djelovati u Srbiji i nekim drugim republikama bivše Jugoslavije. Za vrijeme ratova 1990-ih neke od srpskih paravojnih formacija su se nazivale četnici. Ime četnici se od strane šovinistički raspoloženih Bošnjaka i Hrvata koristi kao pejorativan izraz za Srbe općenito.

Političke ideologije

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.