Bazilika Svetoga groba

Bazilika Svetoga groba naziv je za kršćansku crkvu u Jeruzalemu u kojoj se štuje Kalvarija i Isusov grob. Kršćani je štuju kao neprikosnovenu svetinju.

Nalazi se na mjestu gdje se nalazila Golgota, brdo Kristove Kalvarije. To je mjesto u 1. stoljeću bio napušteni kamenolom izvan jeruzalemskih zidina, a oko njega bilo je smješteno groblje čiji su ostaci i danas vidljivi. Nakon 135. Rimljani na ovom mjestu grade kompleks hramova.

Anastasia Rotonda 4th century floor plan 2
Tlocrt bizantske bazilike Svetog groba, 4. st.

Povijesni izvori

Bizantsko i arapsko razdoblje

Holy sepulchre Anastasis
"Anastasis" bazilike Svetoga groba. Jeruzalem (4. st.).

Kršćanski pisac Origen (3. stoljeće) govori o židovskoj predaji po kojoj se Adamov grob nalazio na mjestu Isusova razapinjanja, to jest na Kalvariji. Biskup Cezareje, Euzebije, prije 327., navodi da se "mjesto Lubanje (tj. Golgote ili Kalvarije), gdje je Krist razapet, još i danas pokazuje u Aeliji (lat. Aelia Capitolina bilo je rimsko ime Jeruzalema nakon 135.), sjeverno od brda Sion", unatoč tome što je ondje već dugo postojao kult božice Afrodite.

Prema istom Euzebiju, upravo su ova kršćanska sjećanja omogućila rušenje hramova i izgradnju kršćanskoga svetišta. Naime, rimski car, prema rimskom pravu nije mogao zapovijediti rušenje nekog hrama, osim u slučaju dokaza da je ondje prethodno postojalo neko drugo svetište. Rimski car Konstantin I. Veliki daje izgraditi ovu baziliku, a radovi traju od 327. do 335. godine.

Tada je izgrađena velika kružna zgrada, vjerojatno s kupolom, u obliku mauzoleja oko Isusova groba, a sam je grob obložen mramorom. Ova je građevina nazvana Anastasis (grč. Άνάστασις = "Uskrsnuće"). Zapadno od nje nalazilo se otvoreno dvorište - trijem - unutar kojega se izdizala stijena Kalvarije. Još zapadnije podignuta je bazilika - crkva (grč. μαρτύριον) u kojoj se služila liturgija. Pri njezinoj je izgradnji odstupljeno od običaja da prezbiterij bude okrenut prema istoku, budući da su arhitekti htjeli naznačiti važnost samoga groba, pa je crkva orijentirana prema zapadu, odnosno prema Isusovu grobu.

Od te trodjelne crkve danas je vidljiv samo okrugli dio, Anastasis, premda više puta obnavljan, te još pokoji zid i temelji. Crkvu su 614. razorili Perzijanci, a nakon obnove, ponovno i kalif Hakem 1009. godine.

Križarsko razdoblje

Jerusalem Holy Sepulchre BW 24
Današnje pročelje bazilike Svetoga groba iz križarskog je razdoblja (12. st.).

Nakon dolaska križara u Jeruzalem 1099. godine, počinju radovi na obnovi crkve, a završavaju 1141. Iz toga doba potječe južni ulaz s dvama porticima, od kojih je i danas jedan glavni ulaz u crkvu, središnji dio današnje crkve s malom kupolom i deambulatorijem (kružni prolaz iza oltarnog prostora), te dvije kapele u kripti.

U to doba za crkvu se brinu redovnici augustinci, čiji se samostan nalazio uz samu baziliku, a imao je izravan prolaz do nje s vratima u deambulatoriju.

Crkva, kako su je nadogradili križari u biti je bila onakva kakva je i danas. Vrijeme od Saladinova osvajanja i čitava vlast Ajubida i Mameluka nije donijela arhitektonskih promjena.

Razdoblje turske vlasti i "Status quo"

1517. Jeruzalem osvajaju Turci, a u bazilici Svetog groba zatiču složenu situaciju. Kroz povijest u njoj su određeno vlasništvo i prava stekli grčki pravoslavci jeruzalemskog patrijahata, Franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke crkve, Armenska istočna pravoslavna Crkva, te ostale manje zajednice (Kopti, Etiopljani, Sirci).

Već u vrijeme Mameluka, a još više u doba Osmanskog carstva, vladari su nastojali izvući korist od zanimanja različitih Crkava za ovo svetište, pa su određena prava i vlasništva naplaćivali. Tako je dolazilo i do čestih sukoba unutar same bazilike.

Na koncu je turski sultan u dva navrata priznao tzv. "Status quo" (1757. i 1852.). Riječ je o nizu mahom nepisanih pravila koja vladaju unutar bazilike Svetoga groba, a određuju vlasništvo i prava pojedinih Crkava. Prema tome pravilniku, vlasnici crkve su skupa grčki pravoslavni Jeruzalemski patrijarhat, Franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke Crkve, te Jeruzalemski patrijarhat Armenske istočne pravoslavne Crkve. Usto, određena prava pripadaju i manjim Crkvama. Osim Osmanskog carstva, jamci "Statusa quo" postale su i velike europske sile, posebice Rusija, Francuska, Španjolska, te tadašnje talijanske države, što je kasnije preuzela Italija. "Status quo" koji je, osim odredbi za baziliku Svetoga groba, sadržavao i one koje se tiču drugih svetišta Svete zemlje, postao je dijelom dogovora Bečkog (1814.-1815.) i osobito Berlinskog kongresa (1878.).

Nakon Prvog svjetskog rata

Za vrijeme Britanskog mandata u Palestini, "Status quo" je ostao na snazi, kao i u Jordanskom Kraljevstvu (1948.-1967.) i Izraelu (od 1967.).

1927. Jeruzalem je pogodio razoran potres koji je građevini nanio velika oštećenja. Obnova, započeta 1960., pružila je mogućnost još boljega upoznavanja njezine povijesti te topografije ovog mjesta u 1. st., to jest u vrijeme Isusa Krista.

Današnje stanje

Holy sepulchre mass
Rimokatolički patrijarh Jeruzalema, Michael Sabbah, služi misu pred kapelom Isusova groba na Veliki četvrtak 2006.)

Bazilika Svetog groba i danas je vođena prema pravilima "Statusa quo" i, premda povremeno dolazi do nesporazuma među različitim kršćanskim zajednicama, obično ne dolazi do sukoba.

Vlasništvo nad čitavom crkvom i dalje je zajedničko - pravoslavno, katoličko i armensko - a za neke je njezine dijelove točno određeno kome pripadaju. Tako je sama kapela s Isusovim grobom zajednička, kao i okrugli prostor oko njega, dok pojedine zajednice imaju vlastite katove galerije uokolo. Glavna lađa crkve iz križarskog doba pripada grčkim pravoslavcima, a oltar svete Marije Magdalene s okolnim prostorom, kao i kapela Ukazanja Mariji pripadaju katolicima. Kalvarija je podijeljena na dva gotovo jednaka dijela, katolički i pravoslavni. Od dvije kripte, jedna je armenska, a druga, posvećena Nalasku svetoga križa, katolička.

Osim vlasništva, postoje i osobita prava što ih svaka zajednica ima unutar crkve, tako da na prostoru koji je vlasništvo jedne Crkve, neka druga Crkva može imati pravo služiti svoju liturgiju.

Posebni propisi vrijede za veće blagdane, a osobito za korizmu, Veliki tjedan i Uskrs.

Ostali projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Bazilika Svetog groba
1810

Godina 1810 (MDCCCX) bila je redovna godina koja počinje u ponedjeljak po gregorijanskom kalendaru odn. redovna godina koja počinje u subotu po 12 dana zaostajućem julijanskom kalendaru.

Historija Palestine

Naziv Palestina (egipatski: p-r-s-t; asirski: palaštu; hebrejski: פלשת [pelešet]; arapski: فلسطين [filastīn ili falastīn]; grčki: παλαιστίνη; latinski: palaestina) Grci upotrebljavaju u geografskom pojmu Sirija-Palestina, a što je grecizirani naziv za zemlju Filistejaca. Palestina je uglavnom zemljopisni pojam, uz dva povijesna razdoblja kada postaje i politički pojam: za vrijeme rimskog cara Hadrijana, koji provinciji Judeji mijenja ime u provincija Sirija-Palestina i za vrijeme britanskog mandata, kada se Mandat lige naroda naziva Palestina.

U pojmu Izrael (egipatski: ysrys; ugaritski: yśril; hebrejski: ישראל [yisra'el]; grčki: ἰσραήλ; latinski: israel) sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praotaca Židova, imenom Jakova; izraelski narod; naziv sjevernog kraljevstva, od Salomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom "Palestina"; ime moderne Države Izrael.

Ovaj članak bavi se poviješću zemlje na koju se odnosi naziv Izrael (Palestina) od pretpovijesti do osnutka Države Izrael. O povijesti moderne Države Izrael detaljnije podatke može se naći u člancima pod nazivom Izrael, Uspostava i povijest Države Izrael, Bliskoistočni sukob.

O pretpovijesti Izraela i Palestine, od paleolitika do brončanog doba vidi članak Pretpovijest Izraela i Palestine.

Isus

Isus (Betlehem, 4. pne. - Jerusalim, 30.) je centralna figura kršćanstva. Prema kršćanskom vjerovanju utjelovljeni Sin Božji, utjelovljena Božja Riječ (utjelovljenje), Mesija, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Ime Isus osobno je ime historijskog Isusa iz Nazareta, a vjeroispovjedni naslov Krist s vremenom je postao drugom sastavnicom udvojenog imena. Odnos ljudske i božanske naravi u Isusu proučava kristologija, a spasenjsku stranu njegova djela soteriologija.

U hrišćanstvu/kršćanstvu, Isus je poznat kao Isus Hrist, Isus Krist ili Isus Hristos (latinski Jesus Christus, grčki Ίησοΰς Χριστός). Na različitim mestima i u različito doba, hrišćani su na različite načine tumačili lik i delo Isusovo, u skladu s svojim stavovima. S druge strane, poslednjih nekoliko vekova naučnici intenzivno rade na rekonstrukciji istorijskog Isusa.

Jeruzalem

Jeruzalem ili Jerusalim (hebrejski: יְרוּשָׁלַיִם‎ [Yerushalayim — Jerušalajm], arapski: القُدس‎‎ [al-Quds — el-Kuds]), prastari grad na Bliskom Istoku, te grad ključne važnosti za religije Judaizam, Hrišćanstvo i Islam. Broj stanovnika danas je 681.000. Jeruzalem je izrazito kulturno raznovrstan grad sa raznolikim nacionalnim, religijskim i socioekonomskim grupama. Dio grada znan kao Stari Grad je okružen gradskim bedemom i podijeljen na četiri kvarta: židovski, hrišćanski, armenski i muslimanski.

Historija grada seže unazad do četvrtog milenijuma prije nove ere, što ga čini jednim od najstarijih gradova u svijetu. Jerusalem je najsvetiji grad Judaizma i duhovni centar Jevrejskog naroda još od desetog vijeka prije nove ere. Također sadrži određeni broj historijskih lokacija značajnih za Kršćanstvo, a muslimani ga priznaju za treći najsvetiji grad Islama. Iako ima površinu od svega 0,9 kvadratnih kilometara Stari grad (Jerusalema) je dom historijskim mjestima od velike važnosti za tri najveće svjetske monoteističke religije (između ostalih Džamija al-Aqsa, Zapadni zid (tzv. Zid plača), i Crkva svetog Groba). Stari grad, mjesto svjetskog naslijeđa, je tradicionalno podijeljen na četiri dijela: Armensku, Kršćansku, Jevrejsku i Muslimansku četvrt. Stari grad je nominovan za uvrštavanje na listu Mjesta svjetskog naslijeđa koja su u opasnosti od uništenja. Na ovu listu ga je nominovala država Jordan 1982. godine. U toku svoje historije grad je bio uništen dva puta, pod opsadom 23 puta, napadnut 52 puta, a 44 puta je bio zauziman.

Status grada je pod velikim nesuglasicama. Od primirja 1949. godine između Izraela i Jordana tzv. Zelena Linija presijeca grad. Nakon pobjede u Šestodnevnom Ratu 1967. godine Izrael kontroliše cijeli grad te ga zvanično prisvaja. Po Izraelskom Jeruzalimskom zakonu, Jeruzalem je glavni grad države Izrael i centar je Jeruzalemskog okruga. Također je sjedište državne uprave te uobičajeno služi kao glavni grad Izreala. Mnoge države ne priznaju izraelsko prisvojenje grada ili dijelova grada te podržavaju svoj stav s tim što zadržavaju svoje ambasade u Tel Avivu ili tek u predgrađu Jeruzalema. Palestinci također smatraju čitav ili dio Jerusalima glavnim gradom buduće Palestine. Izraelska aneksija Jerusalema je više puta osuđivana od strane Ujedinjenih Nacija . Palestinci su proglasili Istočni Jerusalem za glavni grad svoje buduće države . U skladu sa rezolucijom Ujedinjenih Nacija 478. (usvojena 1980. godine) najveći broj ambasada je preseljen iz ovog grada, iako neke od država (kao SAD) još uvijek posjeduju zemlju u gradu namijenjenu smještaju ambasade, kada bude postignut eventualni konsenzus međunarodne zajednice o tome.

Red Svetog groba u Jeruzalemu

Konjanički red Svetog groba u Jeruzalemu (lat. Ordo Equestris Sancti Sepulcri Hierosolymitani, OESSH; Sepulklarci), nazivani i Red Svetog groba u Jeruzalemu ili Vitezovi Svetog groba u Jeruzalemu, je rimokatolički papinski viteški red kojeg su izvorno osnovali augustinski Regularni kanonici Svetoga Groba u Bazilici svetoga groba u Jeruzalemu. Red je odobren 1113. godine bulom pape Paskala II. Red ipak vuče korijene oko 1099. godine, nakon ulaska kršćana u Jeruzalem, kada su bili su pod izravnom zapovijedi Godefroya de Bouillonskog, "Branitelja Svetoga Groba" (Advocatus Sancti Sepulchri) te vođe Prvog križarskog rata i ujedno prvog vladara Kraljevine Jeruzalem.Nakon pada Jeruzalema 1187. i pada Kraljevine Jeruzalem, pravo na stvaranje novih vitezova je bilo isključivo nadležnosti franjevačke Kustodije Svete Zemlje, najviši katoličke vlasti u Svetoj Zemlji tijekom srednjeg vijeka. Godine 1496., papa Aleksandar VI. stječe naslov Velikog meštra, koji ostaje među papama sve do 1847. godine. Te 1847., papa Pio IX. ponovno uspostavlja latinski Patrijarhat u Jeruzalemu, a red je bio reorganiziran te dobio jedinstvenu organizaciju sa Patrijarhom kao Velikim priorom. Od 1945. godine Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu ima status pravne osobe u kanonskom pravu, te stoji pod izravnom zaštitom pape koji osobno imenuje Velikog meštra. Trenutni kardinal i Veliki meštar je Edwin Frederick O'Brien, sa Fouadom Twalom, latinskim patrijarhom Jeruzalema, kao Velikim priorom.

Danas se procjenjuje da red ima oko 23.000 članova u 52 namjesništva diljem svijeta, uključujući i vladare, prinčeve i njihove supruge, te šefove država iz zemalja kao što su Španjolska, Belgija, Monako, Luksemburg i Lihtenštajn. Sjedište Reda se nalazi u palači Della Rovere, a službena crkva je crkva sv. Onofrija. Obje građevine su smještene u Rimu, u blizini Vatikana. Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu je uz Suvereni malteški vojni red i Teutonski viteški red danas jedini viteški red koji djeluje neprekinuto od svog osnutka.

Veliki petak

Veliki petak je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti. Slavi se u petak prije Uskrsa. Zajedno s Velikim četvrtkom, Velikom subotom i Uskrsom čini Vazmeno trodnevlje.

Na Veliki petak, ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmljišljajući o Isusovoj muci. Kod katolika, post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.

Na drugim jezicima

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.