Zaštita potrošača

Zaštita potrošača je pravno područje koje se bavi zaštitom osnovnih prava građana u ulozi potrošača u najrazličitijim poslovima u kojima pribavljaju proizvode i usluge na tržištu. Prava potrošača regulirana su pripadnim zakonskim odredbama kroz reguliranje poštenog tržišnog natjecanja. Zakoni su oblikovani kako bi se zaštitilo potrošače od nepoštene i agresivne poslovne prakse, i ujedno zaštitilo od nelojalne konkurencije one tvrtke koje prema potrošačima posluju pošteno.

Pravo zaštite potrošača sastoji se od građanskopravanih i javnopravnih elemenata. Tako hrvatski Zakon o zaštiti potrošača sadrži brojne odredbe kojima se uređuju tzv. "potrošački ugovori" i sudske parnice koje se u svezi takvih ugovora mogu voditi - što spada u tzv. građanskopravni sistem regulacije društvenih odnosa. Isti zakon sadrži također i nemali broj odredbi o nadležnostima inspekcijskih službi, raznim prekršajima i poslovima tijela državne uprave - što spada u tzv. javnopravni sistem regulacije društvenih odnosa.

Zakon o zaštiti potrošača

U Republici Hrvatskoj područje zaštite potrošača regulirano je prvenstveno Zakonom o zaštiti potrošača[1] (objavljenim i dopunjenim u Narodnim novinama br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12). Ovim se Zakonom, koji je usklađen s direktivama Europske unije u području zaštite potrošača (engl. "Consumer protection") - i koji je, inače, zamijenio vrlo sličan istoimeni zakon iz 2003. godine - na poseban način reguliraju sljedeća prava potrošača:

  • pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača,
  • pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu,
  • pravo na pravnu zaštitu potrošača,
  • pravo na informiranje i edukaciju potrošača,
  • pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa,
  • pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

Zaštitu potrošača se provodi kroz djelatnost Državnog inspektorata i drugih inspekcija (predviđa Zakon o zaštiti potrošača novčane kazne od 5.000 do najviše 100.000 kn) i - važnije - putem tužbi sudu, koje može podnijeti svaki potrošač za potrošački ugovor u kojem je on stranka (a to može biti i neki ugovor veće vrijednosti, poput kupnje kuće od građevinskog poduzeća) ili putem tzv. kolektivnih tužbi.

U čl. 130. Zakona predviđena je i stanovita nadležnost Suda časti Hrvatske gospodarske komore (riječ je o instituciji koja poslovično angažira suce visokih sudova i druge vrlo iskusne pravne stručnjake); kao mjestu gdje bi trebalo postavljati standarde poštenog postupanja u gospodarskom poslovanju.[2]

"Nepoštene ugovorne odredbe"

Zakon o zaštiti potrošača, sukladno pravnoj stečevini EU, sadržanoj u raznim direktivama [3] posvećuje osobitu pažnju pitanju tzv. "nepoštenih ugovornih odredbi" koje je formulirao trgovac (u tipiziranim ugovorima ili na bilo koji drugi način). "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinaĉno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno naĉelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." (čl. 96. Zakona).

Kao primjere mogućih nepoštenih odredbi, navodi Zakon:

– odredbu o ograničenju ili isključenju odgovornosti trgovca povodom smrti ili ozljede potrošača, ako je šteta posljedica štetne radnje trgovca,

– odredbu o isključenju prijeboja potrošačeva duga s dugom koji trgovac ima prema potrošaču,

– odredbu kojom se predviđa da trgovac zadrži plaćeno od strane potrošača kada ovaj odluči da neće sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, dok se isto pravo ne predviđa za potrošača u slučaju da trgovac ne želi sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor,

– odredbu kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete,

– odredbu kojom se trgovca ovlašćuje na raskid ugovora na temelju njegove diskrecijske ocjene, dok isto pravo nije predviđeno i za potrošača,

– odredbu kojom se trgovca ovlašćuje da, u slučaju kada raskine ugovor, zadrži plaćeno za usluge koje još nije obavio,

i još mnoge druge.

Posljedica nepoštenja pojedine ugovorne odredbe je njena ništetnost; ako je ta ugovorna odredba tako važna da ugovor ne može opstati bez nje, ništetan je čitav ugovor (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

Nepoštena poslovna praksa

Zakon o zaštiti potrošača zabranjuje tzv. zavaravajuću (čl. 110. - 112.) i agresivnu (čl. 113. - 115.) poslovnu praksu; koje se zajednički nazivaju "nepoštenom poslovnom praksom"(čl. 107. - 109. Zakona). Pojam "nepoštene poslovne prakse" nije identičan sa pojmom "nepoštene ugovorne odredbe" - ugovor koji je plod nepoštene poslovne prakse ne mora ujedno biti i ništetan.

O zavaravajućoj poslovnoj praksi govorimo kada trgovac daje dezinformacije - putem "zavaravajućih radnji" ili "zavaravajućih propuštanja" - o osobinama svojega proizvoda ili usluge, koje mogu potrošača navesti da donese odluku koju inače ne bi donio; npr. ako se potrošače propusti informirati o znatnim troškovima održavanja proizvoda ili važnim rizicima kojima se potrošač izlaže zbog korištenja proizvoda ili usluge. Da je praksa trgovca zavaravajuća, ocjenjuje se prema okolnostima slučaja, ali se u čl. 112. Zakona daje dugački popis radnji i propuštanja koja se u svakom slučaju smatraju zavaravajućima.

O agresivnoj poslovnoj praksi govorimo kada trgovac "korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača glede proizvoda te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio". Da li je poslovna praksa agresivna, ocjenjuje se ovisno o okolnostima slučaja; međutim se u čl. 115. Zakona daje popis aktivnosti koje se uvijek smatraju agresivnom poslovnom praksom.

– stvaranje dojma da potrošač ne može napustiti poslovni prostor sve dok ne sklopi ugovor,

– posjećivanje potrošača u njegovu domu, ignorirajući pritom zahtjev potrošača da se napusti njegov dom ili da ga se više ne posjećuje, osim u slučaju i u mjeri u kojoj je to opravdano radi propisima predviđenog prisilnog ispunjenja ugovorne obveze,

– ustrajno i neželjeno komuniciranje s potrošačem putem telefona, telefaks-uređaja, elektroničke pošte ili drugog sredstva daljinske komunikacije, osim u slučajevima i u mjeri u kojoj je to opravdano zbog propisima predviđenog prisilnog ispunjenja ugovorne obveze. Ova odredba ne utječe na primjenu pravila ovoga Zakona ili drugih propisa o ograničenju ili zabrani korištenja određenih sredstava daljinske komunikacije u određenim okolnostima,

– traženje od potrošača koji postavlja odštetni zahtjev na temelju police osiguranja da dostavi određene dokumente koji, po razumnoj ocjeni, nisu relevantni za ocjenu opravdanosti tog zahtjeva ili sustavno izbjegavanje davanja odgovora na ustrajno dopisivanje potrošača, s namjerom da ga se odvrati od ostvarivanja prava koja mu pripadaju na temelju ugovora,

– oglašavanje kojim se djecu izravno navodi na to da kupe oglašavani proizvod ili da nagovore svoje roditelje ili ostale punoljetne osobe da im kupe oglašavani proizvod,

– zahtijevanje plaćanja proizvoda odmah ili s odgodom ili vraćanja ili čuvanja proizvoda koji je trgovac nabavio, a potrošač ga uopće nije naručio,

– izravno obavještavanje potrošača da će posao ili opstanak trgovca biti ugrožen ako potrošač ne kupi proizvod,

– stvaranje lažne predodžbe da je potrošač osvojio, ili da će osvojiti, bezuvjetno ili uz ispunjenje određene činidbe, određenu nagradu ili neku drugu odgovarajuću korist, kada u stvarnosti nikakva nagrada ili druga odgovarajuća korist nije predviđena ili kada je u stvarnosti poduzimanje bilo kakve radnje usmjerene na ostvarivanje te nagrade ili druge koristi uvjetovano određenim plaćanjem od strane potrošača ili kod potrošača uzrokuje troškove.

Zakon o zaštiti potrošača kao glavni put zaštite od nepoštene poslovne prakse predviđa tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 131. Zakona).

Pojedini potrošač se također može obratiti sudu, gdje bi trebao dokazati da su uslijed radnji i propuštanja koja Zakon o zaštiti potrošača naziva nepoštenom poslovnom praksom nastale stanovite posljedice koje predviđa (u principu) Zakon o obveznim odnosima - slijedom čega bi mogao tražiti npr. raskid ugovora, popravak prodane stvari ili naknadu štete; takav oblik sudske zaštite će u suštini imati malo veze sa pravom zaštite potrošača kao zasebnom granom prava.

Zaštita potrošača u drugim zakonima

Zakon o obveznim odnosima daje vrlo veliki broj odredbi koji su važne za zaštitu potrošača; u njima se u većini slučajeva, međutim, na jednaki način tretiraju potrošači, kao i osobe koje sklapaju ugovore u sklopu svoje profesionalne djelatnosti ("trgovci"). Kod najčešćeg ugovora - onog o kupoprodaji, imamo ipak nekoliko odredbi koje daju privilegiranu zaštitu potrošačima (čl. 402., 403. i 408. ZOO). Tako je npr. ništetna odredba kojom bi se predvidjelo da trgovac ne odgovara potrošaču za nedostatke stvari koju je prodao (čl. 408. ZOO). Odredbe ZOO o odgovornosti za nedostatke prodane stvari(čl. 400. - 422. ZOO) i o jamstvu (garanciji)za ispravnost prodane stvari (čl. 423. - 429. ZOO) su usklađene sa Direktivom 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o nekim aspektima prodaje robe široke potrošnje i popratnim jamstvima[4]

Tipičan potrošački ugovor je ugovor o organiziranju putovanja (u turizmu) koji je reguliran odredbama čl. 881. - 903. Zakona o obveznim odnosima. Te su odredbe donijete u suglasju sa Direktivom Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o paket putovanjima, paket odmorima i paket turama[5] Tako se npr. u čl. 881. ZOO propisuje da organizator (turističkog) putovanja mora u svojim promidžbenim brošurama dati sve važne informacije o putovanju - od karakteristika i kategorija prijevoznih sredstava i smještajnih objekata, do podataka o viznim i zdravstvenim formalnostima. Čl. 886. ZOO obvezuje organizatora putovanja da osigura putniku osobu kojoj se na odredištu može obratiti u slučaju poteškoća: putnik mora unaprijed dobiti ime, prezime, adresu i telefonski broj te osobe: ako takve osobe na odredištu ne bi bilo, mora za rješavanje poteškoća biti putniku na raspolaganju izravno organizator putovanja.

2013. godine donijet je Zakon o informiranju potrošača o hrani [6]

Važan segment zaštite potrošača uređuje Zakon o potrošačkom kreditiranju [7]

Zaštita kolektivnih interesa potrošača

U Hrvatskoj aktivno djeluje dvadesetak udruga za zaštitu potrošača, podaci za kontakte se mogu pronaći na poveznici.

Osnivanje takvih udruga predviđa sam Zakon o zaštiti potrošača, i one predstavljaju iznimno važni dio sustava zaštite potrošača. Takve udruge mogu, naime - pored savjetovanja potrošača i izjavljivanja prijava inspekcijama - pred sudovima pokretati postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, "protiv pojedinog trgovca ili skupine trgovaca iz istog gospodarskog sektora koji postupaju u suprotnosti s odredbama ovog Zakona i drugih propisa koji su navedeni u stavku 1. ovoga članka, komorskih i interesnih udruga trgovaca koje promiču protupravno postupanje ili protiv tvorca pravila postupanja trgovaca kojima se promiče korištenje nepoštene poslovne prakse" (čl. 131. Zakona); u takvoj se parnici presudom (1) precizno utvrđuje povredu propisa o zaštiti potrošača, (2) naređuje tuženiku ("trgovcu") da prestane sa takvim povredama i (3) zabranjuje se takve povrede ubuduće (čl. 136. Zakona).

Do sada najveća i javno najpoznatija takva parnica je ona koju je Udruga "Potrošač" (u suradnji sa Udrugom "Franak") pokrenula protiv 8 banaka, osporavajući zakonitost više vrsta odredaba ugrađivanih u ugovore o kreditima, osobito kod kredita gdje je isplata bila ugovorena u protuvrijednosti stanovitog iznosa u švicarskim francima.[8] Na primjeru te složene parnice, prepoznaje se delikatnost i objektivna složenost zadaća što ih europski sistem zaštite potrošača daje udrugama: u SAD poslove kolektivne zaštite potrošača u principu obavljaju državna odvjetništva i državne agencije sa dobro uređenim financiranjem i visokostručnim osobljem.[9]

Hrvatski Zakon za zaštitu potrošača u čl. 132. predviđa mogućnost da i neka državna tijela izjave tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Izvori

  1. [http://www.zakon.hr/z/193/Zakon-o-za%C5%A1titi-potro%C5%A1a%C4%8Da Zakon o zaštiti potrošača
  2. Presuda suda časti HGK u slučaju Dadić protiv PBZ d.d. od Broj: P-I-50/10 od 25.03.2011., pregledano 18.06.2013.
  3. "EU Consumer Law Acquis Database", pregledano 18.06.2013.
  4. [http://www.mvep.hr/pre/default.aspx?p=15.20.40 V. link sa dokumentom na stranici "Popis prijevoda pravne stečevine EU-a za područje 15.20.40 - Zaštita gospodarskih interesa", kod Ministarstva vanjskih poslova RH
  5. [http://www.mvep.hr/pre/default.aspx?p=13.40 V. link sa dokumentom na "Popisu prijevoda pravne stečevine EU-a za područje 13.40 - Unutarnje tržište: politika koja se odnosi na poduzeća", kod Ministarstva vanjskih poslova RH
  6. Zakon o informiranju potrošača o hrani
  7. Zakon o potrošačkom kreditiranju
  8. "SPOR ZBOG VALUTNE KLAUZULE U ŠVICARSKIM FRANCIMA I JEDNOSTRANE PROMJENE KAMATNE STOPE Počela parnica "Potrošača" protiv osam banaka: sudac ocijenio da bi valutna klauzula trebala biti iznimka, a ne pravilo" HINA, objavljeno u "Novi list" 01.3.2013, pregledano 18.06.2013.
  9. http://www.nationalmortgagesettlement.com/about "About National Mortgage Settlement", web- stranica u izdanju Izvršnog odbora 49 Glavnih državnih odvjetnika saveznih država SAD-a, pregledano 18.6.2013.

Vanjske poveznice

Barrosova komisija

Barrosova komisija je Europska komisija kojoj je mandat počeo 22. studenoga 2004. Predviđeno trajanje je do 2014. godine. Predsjednik je Portugalac José Manuel Barroso koji predsjeda nad 27 ostalih članova komisije. Svaki član komisije je iz jedne članice EU, pored Portugala koji je Barrosova država. 16. rujna 2009. Barroso je ponovo izabran. Novi mandat traje 5 godina a preuzimanje novog mandata u uredu počelo je 9. veljače 2010. godine.

Demokratska stranka (SAD)

Demokratska stranka (Democratic Party) jedna je od dvije vodeće stranke Sjedinjenih Američkih Država, zajedno s Republikanskom strankom. Demokratska stranka vuče podrijetlo iz Demokratsko-republikanske stranke koju su 1792. osnovali Thomas Jefferson i James Madison, no današnja stranka je službeno osnovana 1828. godine od strane pristaša Andrewa Jacksona, što ju čini najstarijom političkom strankom s kontinuiranim djelovanjem na svijetu.

Kad je nastala u 19. stoljeću, to je bila konzervativna stranka koja je propagirala ekonomski liberalizam te se bavila poljoprivrednim interesima robovlasničkog Juga. Ostala je dominantna sve do američkog građanskog rata, kad su se mnogi Demokrati našli na strani poražene Konfederacije Američkih Država. Tada je prevlast na razini federacije preuzela, u to vrijeme liberalna, Republikanska stranka, dok su se Demokrati bazirali na etničkim manjinama i siromašnim farmerima.

Na predsjedničkim izborima 1912., Theodore Roosevelt se natjecao kao kandidat liberalne Progresivne stranke (kasnije je postao član Republikanske), što je naposlijetku dovelo do zamjene političkih platformi između Demokrata i Republikanaca. 1913, Woodrow Wilson je izabran kao prvi fiskalno progresivni predsjednik iz redova Demokrata. Od Franklina Roosevelta, Demokratska stranka je započela promovirati socijalni liberalizam i socijalnu pravdu.

Danas su Demokrati u Kongresu u većini progresivci i centristi te u manjoj, zanemarivoj mjeri konzervativci. Stranačka filozofija suvremenog liberalizma zagovara društvenu i ekonomsku jednakost u kombinaciji sa socijalnom državom. Stranka se zalaže za intervenciju države u gospodarstvo te povećanje regulacije tržišta. Programi, kao što su podrška sindikatima, pristupačne školarine, univerzalna zdravstvena zaštita i jednake mogućnosti za sve, zaštita potrošača i zaštita okoliša, čine jezgru gospodarske politike stranke. Demokratska stranka se udružila s manjim liberalnim regionalnim strankama diljem SAD-a, kao što su Farmersko-laburistička stranka u Minnesoti i Nestranačka liga u Sjevernoj Dakoti.

Dugo u 20. stoljeće, stranka je unutar sebe imala i konzervativna pro-poslovna i južnjačka konzervativno-populistička anti-poslovna krila. Koalicija New Deal (1932-1964) dobila je snažnu potporu birača europskog podrijetla od kojih su mnogi bili katolici iz urbanih sredina. Nakon Franklina Roosevelta, stranačko pro-poslovno krilo se održalo jedino među članstvom u državama Juga. Nakon rasnih previranja 1960-ih, većina južnjačkih bijelaca i mnogi katolici sa Sjevera su se okrenuli Republikanskoj stranci na predsjedničkim izborima. Nakon 1970-ih, nekoć značajan element radničkih sindikata postao je manji te je pružao manju podršku stranci. Tijekom 1990-ih, bijeli evangelici i južnjaci postali su skloni konzervativnoj Republikanskoj stranci na državnoj i lokalnoj razini nauštrb sve liberalnije Demokratske stranke. Rasne i etničke manjine, kao što su američki Židovi, Hispanoamerikanci i Latinoamerikanci i Afroamerikanci, imaju tendenciju podržavati Demokratsku stranku mnogo više nego Republikansku, dajući Demokratskoj stranci značajnu prednost po pitanju broja članova (80:68)

Petnaest Demokrata obavljalo je dužnost predsjednika SAD-a: prvi je bio sedmi predsjednik Andrew Jackson (1829 - 1837) dok je Grover Cleveland služio dva mandata (1885 - 1889 i 1893 - 1897) te se stoga broji kao 22. i 24. predsjednik. Najnoviji je bio 44. predsjednik Barack Obama (2009 - 2017). Franklin Delano Roosevelt jedini je američki predsjednik koji je na dužnost biran četiri puta (1933 - 1945).

Europska komisija

Europska komisija je političko te glavno izvršno tijelo Europske unije. Naziva se često i Vladom EU. Europska komisija zamišljena je kao tijelo koje djeluje tako da je odlučivanje u njemu neovisno od volje države članica (nadnacionalni karakter). Zajedno s Europskim parlamentom i Vijećem Europske unije, čini tri glavne institucije koje vode Europsku uniju.

Europska komisija sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao jedinstveno tijelo. Broj povjerenika se tijekom vremena povećavao (do 1973. bilo ih je 9; do 1981. bilo ih je 13; do 1986. 14; do 1995. 17; do 2004. 20; do kraja 2006. bilo ih je 25) do današnjeg broja od 28 članova. Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima. Mandat povjerenika traje pet godina, i poklapa se s mandatom Europskog parlamenta. Nakon izbora i konstituiranja novog Europskog parlamenta, imenuju se i novi članovi Europske komisije kako bi Parlament imao utjecaj na izbor i rad Komisije.

Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće nakon što se vlade država članica usuglase o kandidatu, a izbor mora biti potvrđen u Europskom parlamentu apsolutnom većinom zastupnika i tajnim glasovanjem. Vijeće EU kvalificiranom većinom, a u dogovoru s predsjednikom Komisije, usvaja listu povjerenika. Cijelu Komisiju (kolegij povjerenika, college des commissaires, college of commissioners) potvrđuje Europski parlament običnom većinom (na plenarnoj sjednici, a nakon saslušanja pojedinih kandidata za povjerenike u nadležnim parlamentarnim odborima), na kraju Europsko vijeće imenuje novu Komisiju.

Europski parlament može u svakom trenutnu raspustiti Komisiju, na način da joj izglasa nepovjerenje (dvotrećinskom većinom danih glasova koja uključuje najmanje apsolutnu većinu svih zastupnika), ali ne može smijenjivati pojedine povjerenike.

Temeljna zadaća Europske komisije je pripremanje i predlaganje propisa. Budući da je Komisija zamišljena kao tijelo koje predstavlja interese građana Europske unije, nezavisno od država članica, povjerenici ne mogu primati upute vlade države članice koja ih je izabrala.

Sjedište Europske komisije je u Bruxellesu.

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

Pravna stečevina Europske unije

Pravna stečevina Europske unije (francuski acquis communautaire) naziv koji se odnosi na cjelokupno dosad akumulirano pravo EU, odnosno na skup pravnih normi i odluka koje obvezuju sve zemlje članice unutar Europske unije. Svaka država koja želi pristupiti u članstvo EU mora prihvatiti osnivačke ugovore i druge sadržaje izvedene iz ugovora i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU.

U vrijeme pregovora sa zemljama kandidatkinjama za članstvo za peto proširenje Europske Unije (10 članica koje su pristupile 2004. zajedno s Bugarskom i Rumunjskom), cjelokupna pravna stečevina bila je podjeljena na 31 poglavlje. Za pregovore o pristupanju Hrvatske i Turske Europskoj uniji, pravna stečevina je podjeljena na 35 poglavlja:

Sloboda kretanja roba

Sloboda kretanja radnika

Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga

Sloboda kretanja kapitala

Javne nabave

Pravo trgovačkih društava

Pravo intelektualnog vlasništva

Tržišno natjecanje

Financijske usluge

Informacijsko društvo i mediji

Poljoprivreda i ruralni razvitak

Sigurnost hrane, veterinarstvo i fitosanitarni nadzor

Ribarstvo

Prometna politika

Energetika

Porezi

Ekonomska i monetarna unija

Statistika

Socijalna politika i zapošljavanje

Poduzetništvo i industrijska politika

Trans-europske mreže

Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata

Pravosuđe i temeljna ljudska prava

Pravda, sloboda i sigurnost

Znanost i istraživanje

Obrazovanje i kultura

Okoliš

Zaštita potrošača i zdravlja

Carinska unija

Vanjski odnosi

Vanjska, sigurnosna i obrambena politika

Financijski nadzor

Financijske i proračunske odredbe

Institucije

Ostala pitanjaPotpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska je preuzela i obvezu prilagođavanja svog zakonodavstva pravnoj stečevini EU.

Pristupanje Crne Gore Europskoj uniji

Nakon referenduma održanog 21. svibnja 2006., Crna Gora je izašla iz državne zajednice sa Srbijom i postala nezavisna država. Nezavisnost ove države znatno je ubrzala početak pregovora za članstvo, u odnosu na vrijeme kad je bila u zajednici sa Srbijom. Pregovori o SSP-u počeli su u rujnu 2006. godine, a dogovor je potpisan u ožujku 2007.Crna Gora je 15. prosinca 2008. predala zahtjev za učlanjenje u Europsku Uniju, 17. prosinca 2010. je dobila status kandidata, 29. lipnja 2012. je započela pregovore sa Europskom Unijom, a 18. prosinca 2012. je otvorila i zatvorila prvo od 33 poglavlja.

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji

Ovaj članak govori o tijeku pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije te razvoju međusobnih odnosaDana 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije.

Jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Republike Hrvatske bio je ulazak u punopravno članstvo Europske unije. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004. Pristupni progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom.

Pregovori o članstvu u Europskoj uniji bili su podijeljeni u nekoliko faza. Prva faza, analiza usklađenosti zakonodavstva zemlje kandidata s europskim propisima (tzv. screening) započela je nakon otvaranja pregovora (20. listopada 2005. godine), i trajala je godinu dana (završila je 18. listopada 2006.). Nakon screeninga, započeli su pregovori. Pregovori su se fokusiraju na uvjete pod kojima će država kandidatkinja usvojiti, implementirati i izvršavati acquis communautaire (odnosno pravnu stečevinu Europske unije). Inače, o sadržaju pravne stečevine nema pregovora, jer se pregovori temelje na načelu da svaka država kandidatkinja tijekom pregovora mora usvojiti cjelokupnu pravnu stečevinu.

Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo te skoro šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. je José Manuel Barosso u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu je odluku 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnoga ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.

Svjetska financijska kriza od 2007. godine

Financijska kriza od 2007. godine označava krizu bankarstva i novčarstva, koja je počela u rano ljeto 2007. godine krizom tržišta nekretnina u Sjedinim američkim državama (U SAD pod imenom "Subprime kriza" Subprime crisis).

Ova kriza se izražava u globalnim gubitcima i stečajima tvrtki iz financijskog sektora, a od kraja 2008., i velikoga broja stečaja u realnom gospodarstvu.

Uzrok krize je uglavnom bio brzi pad cijena nekretnina u SAD-u koje su se nakon dugoga razdoblja rasta cijena razvile u nerealnim razmjerima.

Istodobno sve više i više dužnika nisu više u stanju podmiriti obaveze kredita: djelomično zbog rasta kamatne stope i dijelom zbog manjka prihoda. Obzirom na preprodaje kredita (securitizacija) bankama u cijelom svijetu, kriza se proširila u globalnu financijsku krizu.

U početku su tim problemima bili pogođeni uglavnom subprime krediti, koji su bili namjenjeni za kreditiranje osoba s niskim dohotcima i niskim bonitetom. Subprime kriza nije uzrok krize, nego je označila početak i prisilila je vlast SAD-a za preuzimanje kontrole na dvijema najvećim hipotekarnim bankama države.

U siječnju 2009. godine međunarodni monetarni fond računa da svota koju treba otpisati kao gubitak bankarskog sustava na kredite vrijednosnica u SAD-u iznosi 2,2 bilijuna dolara.

Vijeće Europske unije

Vijeće Europske unije je institucija Europske unije u kojoj su zastupljene vlade država članica. U njoj se sastaju ministri i drugi dužnosnici iz država članica EU-a kako bi donijeli zakone i uskladili politike koji spadaju u nadležnost Europske unije. Vijeće je glavni donositelj odluka u EU-u te pregovara i donosi nove propise EU-a ili ih prema potrebi prilagođava. Novi se zakoni EU-a obično donose uz suglasnost Europskog parlamenta, primjenom redovnog zakonodavnog postupka.

Vijeće također:

usklađuje politike država članica, na primjer, u području gospodarstva

sklapa međunarodne sporazume u ime EU-a

razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku na temelju strateških smjernica koje utvrđuje Europsko vijeće

donosi proračun EU-a, zajedno s Europskim parlamentomDo 1993. Vijeće je bilo poznato pod nazivom Vijećem ministara.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.