Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice

Ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (engleski: The Office of the United Nations High Commissioner for Refugees"), poznatije pod kraticom UNHCR, agencija je Ujedinjenih naroda za pomoć izbjeglicama na čelu koje je Visoki povjernik. Agencija djeluje temeljem mandata za upravljanje i koordiniranje međunarodnih operacija zaštite izbjeglica i rješavanje izbjegličkih pitanja u cijelom svijetu. Njezina je glavna svrha zaštita prava i dobrobiti izbjeglica. U mandat UNHCR-a također ulazi pružanje pomoći osobama bez državljanstva. UNHCR je dobitnik dvije Nobelove nagrade za mir - 1954. i 1981. godine.

Visokog povjerenika izabire Opća skupština na prijedlog glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, u pravilu na razdoblje od pet godina, a u njegovu radu, osim osoblja Ureda, pomaže i Izvršni odbor. Dužnost Visokog povjernika trenutačno obnaša Filippo Grandi, od 2016. godine.

Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice, odnosno preciznije njegov Ured osnovala je 1950. Opća skupština Ujedinjenih naroda kao privremeno tijelo za zaštitu izbjeglica, no kako je broj izbjeglica samo rastao, mandat Ureda stalno se produžavao. Mandat UNHCR-a predviđen njegovim Statutom prvenstveno je vezan uz definiciju izbjeglica kakva je sadržana u Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. godine.

Poveznice


Society.svg Nedovršeni članak Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

António Guterres

António Manuel de Oliveira Guterres, (Lisabon, 30. travnja 1949.), portugalski je političar. Bio je premijer Portugala 1995.–2002., vođa Socijalističke Internacionale 1999.–2005. i Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice 2005.–2015. Opća skupština Ujedinjenih naroda imenovala ga je devetim glavnim tajnikom UN-a koji je već pristupio tu funkciju od 1. siječnja 2017. koji je naslijedio svog prethodnika Ban Ki-muna.

Guterres se školovao za inženjera na Visokoj tehničkoj školi u Lisabonu. . Obnašao je dužnost lektora iz elektrotehnike od 1971. na sveučilištu, a sljedeće godine postaje član Socijalističke stranke Portugala (Partido Socialista). Tijekom Revolucije karanfila 25. travnja 1974. bio je aktivan socijalist. U početku njegov katolički angažman je primljen s nepovjerenjem, ali vremenom obnašao je nekoliko vodećih dužnosti. Vođa stranke postaje 1992., i vodio je opoziciju protiv Aníbala Silve. Na izborima 1995. postaje premijer i stječe popularnost zbog svog diplomatskog imidža. U vezi portugalskog presjedavanja Predsjedništvom vijeća Europe, prvu polovinu 2000. godine, Guterres je upravljao radom Europskog vijeća.

Nakon gubitka izbora 2002., odlazi sa mjesta vođe stranke, koje preuzima Eduardo Ferro Rodrigues. Suparnička stranka desnog centra Partido Social Democrata (PSD) pobjeđuje

i José Manuel Durão Barroso ga nasljeđuje na premijerskoj dužnosti. Guterres je 1999. zamjenio Pierra Mauroya na predsjedničkom mjestu Socijalističke Internacionale, a 2005., na toj dužnosti ga nasljeđuje George Andreas Papandreou. U svibnju 2005. imenovan je Visokim povjerenikom za izbjeglice (UNHCR), koju dužnost je obašao do kraja 2015. godine.

Genocid u Ruandi

Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. Odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1 074 000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1.000.000 mrtvih.

Ruanda je od druge polovine 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon Drugog svjetskog rata i skrbništvo UN-a. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i privrednu moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljstva podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog građanskog rata u kojem je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF). Ruanda 1961. dobija neovisnost od Belgije. Tutska izbjeglička dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politički. Najveći broj izbjeglica u Ugandi je bio povezan s pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnog pokreta otpora tijekom Ugandskog građanskog rata tijekom osamdesetih i stvara Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Magazin Kangura koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrument za iniciranje etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. 4. kolovoza 1993. pobunjenici i vlada Ruande potpisuju sporazum u Arushi za okončanje građanskog rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao totalnu vlast.

Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe („Onaj koji se bori zajedno“ na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi („Onaj koji ima jedinstven cilj“). Prema neslužbenim informacijama oko 1 700 Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsija u Kigaliju.

Avion u kojem su se nalazili ruandski predsjednik Hutu Juvénal Habyarimana i također Hutu predsjednik Burundija je oboren prilikom slijetanja 6. travnja 1994. u Kigaliju. Oba predsjednika su poginula. Odgovornost za napad su odbacivali i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak stravičnog genocida.

Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije, uključujući bebe rođene kao produkt silovanja novozaraženih majki; u mnogim domaćinstvima bila su djeca bez roditelja ili udovice. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo), gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom. Proglašavajući potrebu za sprečavanjem daljnjeg genocida RPF Vlada je vojno upala u Zair, uključujući prvi (1996.-'97.) i drugi (1998.-2003.) rat u Kongu. Oružane borbe između vlade Ruande i njihovih protivnika u DR Kongu su se nastavile igrati kroz satelitske paravojne organizacije u Goma regiji, uključujući pobune M23 (2003.-2013.). Velika ruandska Hutu i Tutsi populacija i dalje žive kao izbjeglice u cijeloj regiji.

Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg reagiranja na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5 000 mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana su nastavile voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijeće sigurnosti UN-a je odbilo poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.

Dobitnici Nobelove nagrade za mir

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.