Ugovor iz Nice

Ugovor iz Nice je usuglašen na sastanku Europskog vijeća održanim u Nici početkom prosinca 2000., potpisan je 26. veljače 2001., a stupio na snagu 1. veljače 2003. Ugovor sadrži izmjene:

Ugovor iz Nice sadrži i sedam aneksa koji se odnose na:

  • Protokol o proširenju EU,
  • Deklaraciju o proširenju EU
  • Deklaracije o kvalificiranoj većini i blokirajućoj manjini u kontekstu proširenja,
  • Deklaraciju o mjestu održavanja EV,
  • Deklaraciju o budućnosti Unije,
  • Protokol o statutu Europskog suda,
  • Izmjene Protokola o privilegijima i imunitetima,
  • Nacrt Protokola o financijskim posljedicama isteka Ugovora o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik te uspostavi i vođenju istraživačkog fonda za ugljen i čelik.

Razlog donošenja Ugovora

Jedan od glavnih razloga donošenja Ugovora iz Nice jest potreba riješavanja pitanja institucionalne prilagodbe Europske unije pred novim proširenjem Unije. Naime, kako su pregovori s državama kandidatkinjama za članstvo sve više napredovali, odlučeno je da se to pitanje riješi nameđuvladinoj konferenciji.

Najvažnije promjene

Najvažnije odredbe Ugovora iz Nice odnose se na sastav institucija, način odlučivanja u Vijeću (neka pitanja iz područja za koje je ranije bilo predviđeno jednoglasno odlučivanje sada zahtijevaju donošenje odluke kvalificiranom većinom), uspostavu Eurojusta – tijela za borbu protiv kriminala, razvoj pojačane suradnje koja mora uključivati najmanje osam država, te biti otvorena svim državama članicama. Pojačana suradnja ne smije stvarati prepreke ili diskriminaciju u trgovini među članicama ili ugroziti konkurenciju.

Izvori

  1. The relative weight is a measure of how many Council votes a country has related to its population. In this instance, German weight is taken to be 1.00 and all others refer to it.

Vanjske poveznice

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

Europski odbor regija

Europski odbor regija (OR) skupština je lokalnih i regionalnih predstavnika Europske unije (EU) koja predstavlja glas podnacionalnih vlasti ( tj. regija, županija, pokrajina, općina i gradova) unutar institucionalnog okvira EU-a.

Osnovan 1994. godine, Odbor regija uspostavljen je kako bi riješio dva glavna problema. Prije svega, oko tri četvrtine zakonodavstva EU-a provodi se na lokalnoj i regionalnoj razini, pa je bilo logično da lokalne i regionalne vlasti imaju pravo glasa pri donošenju novih europskih zakona. Pored toga, javljala se bojazan od sve većeg jaza između javnosti i postupka Europske integracije; uključivanje izabrane razine vlasti najbliže građanima bio je jedan od načina smanjenja jaza.

Poboljšana suradnja

Poboljšana suradnja (engl.: Enhanced cooperation, u hrvatskim medijima poznatija pod nazivom pojačana suradnja) postupak je gdje je za minimalno 9 država EU-a dozvoljena veća integracija ili suradnja na području struktura EU-a, ali bez uključivanja drugih država EU-a. Ovo im omogućava kretanje različitim brzinama prema različitim ciljevima od onih izvan područja poboljšane suradnje. Ovaj je postupak uveden tako da prevlada paralizu, tj. stanje kada pojedinačna zemlja članica ili manja skupina zemalja članica koje ne žele sudjelovati u inicijativi blokiraju prijedlog. Međutim, ne dopušta proširenje ovlasti izvan onih dozvoljenih Ugovorima EU-a.Vijeće daje odobrenje za poboljšanu suradnju, na temelju prijedloga Komisije i nakon pristanka Europskog parlamenta.Od listopada 2017. ovaj se postupak suradnje koristi na području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu u kojem Hrvatska ne sudjeluje, patenata u kojem Hrvatska također ne sudjeluje, imovinskih režima međunarodnih parova u kojem Hrvatska ne sudjeluje, europskog javnog tužitelja te za područje poreza na financijske transakcije u kojem sudjeluje samo 11 zemalja članica - bez Hrvatske.Pojačana suradnja razlikuje se od izuzimanja (engl. Opt-out) od primjene prava unutar struktura EU-a (prava koja su upisana u Ugovorima EU-a) gdje je ograničenom broju zemalja članica dopušteno da se suzdrže od sudjelovanja u integracijama koje su inače obvezne za sve zemlje članice (npr. EMU, Schengenski prostor). Pojačana suradnja se nadalje razlikuje od Mehanizma za suradnju i provjeru trajnog nepridržavanja acquisa, gdje se zemlji članici tim mehanizmom postavljaju određene suspenzije (npr. blokiranje povlačenja sredstava iz EU fondova, nemogućnost učlanjenja u Schengenski prostor i sl.) a ukidanje istih se uvjetuje ispunjavanjem određenih mjerila od strane pogođene zemlje članice. Zemlje članice koje ne primjenjuju (ili u prošlosti nisu primjenjivale) barem jednu od svih odgovarajućih odredbi su: Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska.

Povlačenje iz Europske unije

Povlačenje iz Europske unije je pravo članica Europske unije (EU) na temelju članka 50. TEU: "Svaka država članica može odlučiti da se povuče iz Europske unije u skladu sa svojim ustavnim zahtjevima." Nijedna država se još nije povukla, iako su kolonije, ovisna područja i poluautonomna područja napustila EU. Od tih samo Grenland izričito je glasovao za napuštanje organizacije prethodnice EU, EEZ (Europska ekonomska zajednica) u 1985. Jedina država članica koja je održala nacionalni referendum o povlačenju bila je Velika Britanija 1975. godine, kada je 67,2% birača odlučilo ostati u Zajednici, te ponovo 2016. godine, kada je 51,9% birača odlučilo napustiti Europsku uniju.

Pravo Europske unije

Pravo Europske unije, naziva se još i europsko pravo, čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije.

Proširenje Europske unije

Europsku uniju osnovalo je 1957. godine šest država kao Europsku ekonomsku zajednicu. Ovoj zajednici prethodila je Europska zajednica za ugljen i čelik koja je osnovana 1952. godine. Danas Europska unija ima 28 zemalja članica koje su postupno pristupale članstvu u šest procesa proširenja. Najveće proširenje bilo je 1. svibnja 2004. kad je uniji pristupilo 10 država. Najnedavnije proširenje bilo je 1. srpnja 2013., kad je članica unije postala Hrvatska.

Trenutačno su u fazi pregovori o članstvu s nekoliko država. Da bi neka država mogla pristupiti Europskoj uniji, mora zadovoljiti određene gospodarske, političke i pravne uvjete (tzv. kopenhagenski kriteriji). U osnovi, od moguće države članice zahtjeva se sekularna demokratska vlast, vladavina prava, te odgovarajuće slobode i institucije. Po Ugovoru o Europskoj uniji svaka država članica kao i Europski parlament moraju posebno pristati na svako proširenje.

Ugovor iz Nice koji je stupio na snagu 2003. nije omogućavao članstvo za više od 27 država. Daljnje proširenje Europske unije omogućio je Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 2009.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.