Travijata

Travijata (Posrnula žena; tal. La traviata) je opera u tri čina Giuseppea Verdija. Libreto je napisao Francesco Maria Piave na temelju drame Alexandre Dumasa mlađeg koju je ovaj sâm priredio prema svojem romanu Dama s kamelijama (1852.). Verdijeva je opera praizvedena 6. ožujka 1853. u opernoj kući La Fenice u Veneciji.

Travijata je intimističko Verdijevo djelo koje se bavi vječnim temama ljubavi, društvenog licemjerja, žrtvovanja i iskupljenja. Ona je i napad na malograđanski mentalitet, govori o licemjernosti društvenih razlika koje razdvajaju visoko društvo od polusvijeta, u konačnici: da je srce važno, da na koncu trijumfira ljubav.
Travijata je vrlo pogodna i za suvremene interpretacije, pa je dio standardnoga opernog repertoara i jedna od najpopularnijih opera uopće.
Uloga Violette je među najzahtjevnijima u sopranskom repertoaru i nema mnogo sopranistica najvišega ranga koje se u određenom razdoblju svoje karijere nisu uhvatile u koštac s glazbenim i glumačkim izazovima te uloge.

Travijata
La traviata
Traviata

Objava praizvedbe opere
Autor Giuseppe Verdi
Libreto Francesco Maria Piave
Godina 1853.
Praizvedba 6. ožujka 1853.,
Gran Teatro La Fenice

Nastanak

Verdi affiche by pramzan
Giuseppe Verdi

Verdi je 1852. tražio temu za svoju novu operu. U Parizu je pogledao popularnu dramu Dama s kamelijama Alexandre Dumasa mlađeg. U suradnji s libretistom Francescom Maria Piaveom, prionuo je na posao, s namjerom da sklada operu "za svoje doba", sa suvremenom temom, u suvremenim kostimima.

Teme društvene osude, predrasuda i licemjerja su Verdiju tada bile bliske, jer je u Bussetu živio nevjenčano s bivšom sopranisticom Giuseppinom Strepponi, majkom izvanbračne djece, i zbog te veze bio izložen zgražanju i protestima konzervativnih sugrađana. U to doba, Talijani su bili puno manje liberalni od Francuza i Verdi je skandaloznu Margueritu iz Dame s kamelijama (koja se temelji na slavnoj pariškoj kurtizani Marie Duplessis, bivšoj Dumasovoj ljubavnici) pretvorio u plemenitu Violettu.
Međutim, ubrzo je otkrio da uprava operne kuće La Fenice koja je naručila djelo, njegovu ideju suvremenog uprizorenja smatra neprihvatljivom. Radnja se morala cenzurirati premještanjem u prošlost, u vrijeme oko 1700-te. Verdi je također imao loše mišljenje o sopranistici odabranoj za premijeru, 38-godišnjoj Fanny Salvini-Donatelli. Sve ga je to uznemirilo i kada je 21. veljače došao na probe u Veneciju, glasno je dao do znanja da nije zadovoljan.

Povijest izvedbe

Fanny Salvini-Donatelli La Fenice Portrait (colour)
Fanny Salvini-Donatelli

Verdijeve zle slutnje su se obistinile na praizvedbi 6. ožujka 1853. godine. Publika je negodovala i dobacivala pogrde tijekom predstave. Čini se da je glavni razlog bio neadekvatna pjevačka postava; Graziani nije pjevao dobro, a sopranistica Fanny Salvini-Donatelli je bila prekrupna za ulogu Violette.

Nakon premijere, Verdi je napisao pisamce prijatelju Emanueleu Muziu:

"Traviata" sinoć - fijasko. Jesam li kriv ja ili pjevači? Vrijeme će pokazati.[1]

Nakon tog neuspjeha, Verdi je izvršio određene izmjene, ponajviše u II. i III. činu, i kada je opera sljedeći put prikazana, 6. svibnja 1854, s drugim pjevačima, doživjela je veliki uspjeh.

Pohod na svjetske pozornice Travijata počinje premijerom u Beču, 4. svibnja 1855.
Londonska premijera se održala 24. svibnja 1856, američka 3. prosinca 1856. u New Yorku, a francuska u Parizu 6. prosinca 1856. godine.

Popularnost Travijate ne jenjava. Prema statistici s Operabase[2], samo u 2014. godini Travijata je diljem svijeta izvedena u 146 gradova, 927 puta u 224 različite produkcije, čime je bila najprikazivanija opera 2014. godine.

Uloge

Uloga Glas Uloge na praizvedbi,
6. ožujka 1853.[3]
(Dirigent: Gaetano Mares)
Violetta Valéry, kurtizana sopran Fanny Salvini-Donatelli
Alfredo Germont, mladi plemić iz provincije tenor Lodovico Graziani
Giorgio Germont, Alfredov otac bariton Felice Varesi
Flora Bervoix, Violettina prijateljica mezzosopran Speranza Giuseppini
Annina, Violettina služavka sopran Carlotta Berini
Gastone, Alfredov prijatelj tenor Angelo Zuliani
Barun Douphol, Violettin ljubavnik, Alfredov suparnik bariton Francesco Dragone
Markiz d'Obigny bas Arnaldo Silvestri
Doktor Grenvil bas Andrea Bellini
Giuseppe, Violettin sluga tenor Giuseppe Borsato

Sadržaj

Mjesto: Pariz i okolica.
Vrijeme: polovica 19. stoljeća.

Prvi čin

Catherine Malfitano dans Traviata par Claude Truong-Ngoc 1980
Sopranistica Catherine Malfitano u ulozi Violette (1980.)

Pariška kurtizana Violetta Valery prima goste na svojoj zabavi kada joj predstavljaju mladog seoskog plemića Alfreda Germonta koji je njezin obožavatelj. Violettin ljubavnik, barun Douphol odbija održati zdravicu, pa Violetta poziva Alfreda da to učini. Alfredo povede cijelu družinu u pjevanju napitnice (Brindisi: Libiamo ne' lieti caliciPopijmo iz vrča sreće). Uzvanici odlaze u prostoriju gdje je servirana večera, a Violetta zaostaje jer joj je pozlilo. Alfredo se vraća i kori je što ne pazi na svoje zdravlje. Izjavljuje joj ljubav, govoreći joj da je obožava već godinu dana, ali kako takva očitovanja za nju nisu ništa novo, ona ga shvaća olako i nudi mu samo prijateljstvo. Ona se poigrava, pozivajući ga da je posjeti kad kamelija koju mu je dala uvene.
Zabava završi i Violetta ostaje sama, razmišlja o svojem životu i shvaća kako nikad nije voljela niti bila zaista voljena (È strano...Čudno...). Pita se nije li Alfredo onaj pravi (Ah, fors'è luiMožda je on pravi). Ipak, odagna te misli zaključkom kako je to njena sudbina i pjeva ariju o slobodnom uživanju u životu koji prolazi (Sempre libera - Uvijek slobodna). Uto čuje Alfreda kako joj napolju pjeva serenadu i ponovno pomišlja na ljubav.

Drugi čin

LaTraviata
Scena iz 2. čina opere (Fife Opera, 2004.)

Tri mjeseca kasnije, Violetta i Alfredo žive zajedno na seoskom imanju izvan Pariza. Zaljubljeni su i sretni. Alfredo pjeva o svojoj sreći (De' miei bollenti spiriti / Il giovanile ardoreMladenački zanos mojeg ustreptalog duha). Violetta je ostavila život kurtizane iza sebe. Alfredo doznaje od služavke da je Violetta morala prodati svoje kočije i konje jer joj je ponestalo novaca za njihov život na selu. Posramljen što živi na njezin račun, Alfredo smjesta odlazi za Pariz, kako bi riješio stvar. Violetta, zbunjena njegovim naglim odlaskom, čita pismo svoje pariške prijateljice Flore, koja ju poziva na svoju zabavu.
Uto dolazi Giorgio Germont, Alfredov otac. Optužuje Violettu da će uništiti njegovog sina i ugled njihove obitelji. Violetta mu pokazuje da ona izdržava Alfreda i sebe, ali je stari Germont cinično podsjeća kako je zaradila svoj novac. Germont apelira na njenu savjest, govori joj da ne može udati kćer zbog Violettine reputacije (Pura siccome un angeloBog nam dade kći, čednu kao anđeo). Violetta ga odbija, objašnjavajući mu da iskreno voli Alfreda, da je prvi puta sretna u životu. Germont shvaća da je Violetta puno bolja osoba nego što je očekivao, ali u ono vrijeme i u tadašnjim društvenim okolnostima, nema niti govora da bi klasno svjesna osoba poput njega mogla promijeniti svoje mišljenje. Naposlijetku, iz ljubavi za Alfreda, Violetta se pristaje žrtvovati i moli ga da kćeri kaže za njenu žrtvu (Dite alla giovine sì bella e puraReci djevojci, tako lijepoj i čednoj).
U suzama piše oproštajno pismo, kad se Alfredo vraća. Ona ga moli da je ne prestane voljeti (Amami, Alfredo, amami quant'io t'amoVoli me, Alfredo, voli me koliko ja tebe volim) i bježi za Pariz. Alfredo otkrije Florino pismo i, misleći da ga je Violetta ostavila jer se želi vratiti svom starom životu, priseže na osvetu i gnjevno kreće za Pariz.

Alfredo je na Florinoj zabavi i dobiva na kartama, kad Violetta stiže s barunom Doupholom. Alfredo na kartama osvaja Doupholov novac što ovoga razbjesni. Violetta poziva Alfreda na stranu. On se nada da će se pomiriti, ali Violetta traži da se povuče. Ona strahuje da će ga barun izazvati na dvoboj, ali to ne može reći Alfredu koji eksplodira od ljubomore. On poziva sve goste, pred svima vrijeđa Violettu (Questa donna conoscete?Poznajete li ovu ženu?) i baca svoj osvojeni novac na nju. Društveni bonton zabranjuje javno vrijeđanje žene, čak i kurtizane, i svi osuđuju Alfreda (Di donne ignobile insultatore, di qua allontanati, ne desti orror!Gnjusni čovječe što vrijeđaš žene, odlazi, grozimo te se!). Alfredov otac je također stigao. I on se pridružuje prekoravanju svog sina. Cijela družba pjeva (Di sprezzo degno sè stesso rende chi pur nell'ira la donna offende.Muškarac koji uvrijedi ženu, čak i u srdžbi, zaslužuje samo prijezir). Otac odvodi Alfreda.

Treći čin

Violetta leži u skromnoj sobici. Smrtno je bolesna. Dr. Grenvil govori Annini da se Violettina sušica pogoršala. Violetta u postelji čita pismo starog Germonta koji je informira da je Alfredo ranio baruna Douphola u dvoboju i napustio zemlju, ali da će se vratiti i posjetiti je. Violetta zna da će biti prekasno (Addio, del passato bei sogni ridentiZbogom, dragi, sretni snovi moje prošlosti). Napolju se održavaju poklade i do Violette kroz prozor dopiru veseli zvuci.
Ulazi Annina i objavljuje da je stigao Alfredo. Grle se, Alfredo joj govori da će je odvesti iz Pariza nekamo gdje će ozdraviti, pa će zajedno početi novi život (Parigi, o cara, noi lasceremoNapustit ćemo Pariz, ljubavi moja). Uzbuđena, Violetta mu obećava da će se oporaviti, ali zna da je prekasno (Gran Dio!... morir sì giovineBože dragi!... umrijeti tako mlad) Dolazi i stari Germont i kaje se za ono što je učinio. Iznenada, Violetta se ozari, više ne osjeća bol i neugodu. Pjeva: Oh, gioia! (O, sreće!) – misli li ona da ozdravlja ili već vidi "drugi svijet" ostaje nepoznanica – i pada mrtva.

Zapažene izvedbe

  • Milano, La Scala, 28. svibnja 1955. Dirigent: Carlo Maria Giulini, uloge: Maria Callas, Giuseppe Di Stefano, Ettore Bastianini
  • London, Royal Opera House Covent Garden, 1994. Dirigent: Georg Solti, uloge: Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci
  • London, Royal Opera House, 14. siječnja 2008. Dirigent: Maurizio Benini, uloge: Anna Netrebko, Jonas Kaufmann, Dmitri Hvorostovsky

Diskografija

Diskografija Travijate je vrlo bogata. Ovo što slijedi je samo dio postojećih izdanja. Na internetu postoje i detaljni popisi.[4][5]

Audio snimke

Godina Glavne uloge
(Violetta,
Alfredo,
Germont)
Dirigent,
kazalište i orkestar
Izdavač[6]
1953. Maria Callas, Francesco Albanese, Ugo Savarese Gabriele Santini, Radio Symphony Orchestra Turin, Coro Cetra Warner Classics Cat: 698772; Andromeda Cat: ANR 2504/05
1955. Licia Albanese, Giacinto Prandelli, Ettore Bastianini Alberto Erede, orkestar i zbor opere Metropolitan (uživo u Metu, 1. siječnja 1955.) Walhall Cat: WLCD0284
1955. Maria Callas, Giuseppe Di Stefano, Ettore Bastianini Carlo Maria Giulini, orkestar i zbor La Scale, Milano (uživo, La Scala, 28. svibnja 1955.) EMI Classics Cat: 66450
1955. Antonietta Stella, Giuseppe Di Stefano, Tito Gobbi Tullio Serafin, orkestar i zbor La Scale, Milano Naxos Historical Cat: 8.111272-3
1958. Maria Callas, Alfredo Kraus, Mario Sereni Franco Ghione, orkestar i zbor Teatra Nacional de São Carlos, Lisabon (uživo, 27. ožujka) EMI Classics Cat: 56330
1960. Anna Moffo, Richard Tucker, Robert Merrill Fernando Previtali, orkestar i zbor rimskoga Teatro dell'Opera RCA Victor Cat: 68885
1971. Beverly Sills, Nicolai Gedda, Rolando Panerai Aldo Ceccato, Royal Philharmonic Orchestra, John Alldis Choir EMI Classics Cat: 69827
1973. Mirella Freni, Franco Bonisolli,
Sesto Bruscantini
Lamberto Gardelli, Staatskapelle Berlin, zbor Berlinske državne opere ARTS Cat: 43031-2
1976. Ileana Cotrubaş, Plácido Domingo, Sherrill Milnes Carlos Kleiber, orkestar i zbor Bavarske državne opere Deutsche Grammophon Cat: 415132
1979. Joan Sutherland, Luciano Pavarotti, Matteo Manuguerra Richard Bonynge, National Philharmonic Orchestra, London Opera Chorus Decca Cat: 430491
1980. Renata Scotto, Alfredo Kraus, Renato Bruson Riccardo Muti, Philharmonia Orchestra, Ambrozijski operni zbor EMI Classics Cat: 47538
1992. Kiri Te Kanawa, Alfredo Kraus, Dmitri Hvorostovsky Zubin Mehta, orkestar i zbor festivala Maggio Musicale Fiorentino Philips Cat: 438238
1994. Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci Georg Solti, zbor i orkestar Royal Opera House, Covent Garden Decca Cat: 448119
2004. Renée Fleming, Ramón Vargas, Dmitri Hvorostovsky Valerij Gergijev, zbor i orkestar opere Metropolitan može se naći na Rhapsody
2005. Anna Netrebko, Rolando Villazón, Thomas Hampson Carlo Rizzi, Bečki filharmoničari i zbor Bečke državne opere (uživo) Deutsche Grammophon Cat: 52902

Video snimke

Godina Uloge
(Violetta,
Alfredo,
Germont)
Dirigent,
kazalište i orkestar
Izdavač[6]
1968. Anna Moffo, Franco Bonisolli, Gino Bechi Giuseppe Patanè, Teatro dell'Opera di Roma (Redatelj: Mario Lanfranchi) DVD: Video Artists International,
Cat: VAI 4223
1994. Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci Georg Solti, Royal Opera House (uživo) DVD: Decca
Cat: 071 431-9
2004. Patrizia Ciofi, Roberto Saccà, Dmitri Hvorostovsky Lorin Maazel, Gran Teatro La Fenice (uživo u La Fenice, 18. studenog) DVD: TDK Cat: DV-OPLTLF
2005. Anna Netrebko, Rolando Villazón, Thomas Hampson Carlo Rizzi, Salzburg Festival, Bečki filharmoničari i zbor Bečke državne opere
(uživo sa salzburškog festivala)
DVD: Deutsche Grammophon,
Cat: 073 4189
Blu-ray: 073 4525
2007. Angela Gheorghiu, Ramón Vargas, Roberto Frontali Lorin Maazel, Teatro alla Scala (uživo u La Scala) DVD:Arthaus Musik Cat:101343
2009. Renée Fleming, Joseph Calleja, Thomas Hampson Antonio Pappano, The Royal Opera (uživo u Covent Gardenu) DVD:Arthaus Musik Cat:OABD7076D
2011. Natalie Dessay, Charles Castronovo, Ludovic Tezier Louis Langrée, Londonski simfonijski orkestar i komorni zbor Estonske filharmonije (uživo na festivalu Aix-en-Provence, srpanj) DVD: Virgin Classics DVD: 5099973079897

Film

  • Filmska verzija opere iz 1967, s Annom Moffo u ulozi Violette, Francom Bonisollijem kao Alfredom, Ginom Bechijem kao Giorgijem Germontom. Zbor i orkestar Teatro dell'Opera di Roma, dirigent Giuseppe Patanè. Režirao Mario Lanfranchi. Dostupan na DVD-u.[7]
  • La Traviata, 1983, Teresa Stratas kao Violetta, Plácido Domingo kao Alfredo, Cornell MacNeil kao Giorgio Germont. Režirao Franco Zeffirelli.[8]
  • Becoming Traviata, dokumentarni film iz 2012. o dugim probama za produkciju u režiji Jean-François Sivadiera na festivalu Aix-en-Provence. Natalie Dessay i Charles Castronovo u glavim ulogama.[9]

Travijata u Hrvatskoj

Premijere u HNK Osijek

Ova teatrografija temeljena je na statistici vođenoj u Arhivu HNK, premda ima osnova dvojbi o karakteru premijera, osobito onih koje potpisuju ista imena (dirigenta i redatelja).[10]

Datum premijere Dirigent Redatelj
22. veljače 1913. Stjepan Paulsen Dragutin Vuković
13. rujna 1913.
(gostovanje u Varaždinu)
Andro Mitrović Dragutin Vuković
22. rujna 1917. Mirko Polić
Lav Fritz
Dragutin Vuković
19. listopada 1920. Makso Unger Dragutin Vuković
26. prosinca 1921. Makso Unger Vasilij Sevastianov
16. rujna 1922. Lav Mirski Dragutin Vuković
27. rujna 1923. Lav Mirski A. V. Beck
5. rujna 1924. Lav Mirski Dušan Mitrović
25. studenoga 1939. Lav Mirski Đuka Trbuhović
8. siječnja 1944. Rade Ivelio Đuka Trbuhović
17. studenoga 1945. Ino Perišić Đuka Trbuhović
9. lipnja 1949. Dragutin Savin
Vladimir Kobler
Lav Mirski
Ivan Marton
20. ožujka 1957. Vladimir Kobler Nada Murat
11. studenoga 1961. Željko Miler Nada Murat
7. svibnja 1967. Željko Miler Nada Murat
2. listopada 1975. Antun Petrušić Nada Murat
15. veljače 1979. Antun Petrušić Nada Murat
21. lipnja 1986. Željko Miler Nada Murat
13. lipnja 1996. Peter Oschanitzky Krunoslav Cigoj
9. studenoga 2007. Loris Voltolini
Peter Oschanitzky
Ivan Leo Lemo

Premijere u HNK Ivana pl. Zajca

Datum premijere[11] Dirigent Redatelj Izvođač Uloga
22. studenoga 1947. A. Petterin R. Moresco Štefanija Lenković
Olga Kocijančić
Vera Kosijer
Gino Bonelli
Enzo Serini
Stjepan Brkljačić
Franjo Godec
Bruno Cioni
Datne Sciaqui
Giuseppe Capello
Franjo Gržetić
Giuseppe Gostizza
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
3. travnja 1952. A. Petterin, S. Šimunić R. Moresco, A. Koren Štefanija Lenković
Nevenka Tomašić
Ljubica Hamar
Josip Šutej
Branko Medanić
Josip Mateljan
Franjo Godec
Giuseppe Gostizza
Datne Sciaqui
Antun Šakić
-
Ivan Brdar
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
22. travnja 1969. Davorin Hauptfeld Dinko Svoboda Zorka Wolf/Darinka Šegota Žiger
Ana Reić
Augusta Legradić
Gino Bonelli/Viktor Bušljeta
Marino Sviligoi
Branko Žiger
Drago Duić
-
Franjo Godec
Mario Blažić
Alija Puhovac
Miroslav Kačić
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
27. listopada 1978. Davorin Hauptfeld Dinko Svoboda Mirjana Bohanec
Ana Karlović
Mirjana Bušljeta
Viktor Bušljeta
Ferruccio Manzin
Mario Blažić
Franjo Godec
Marino Sfiligoi
Dino Lupi
Ivan Kumbatović
Alija Puhovac
Darko Deković
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
23. listopada 1986. Davorin Hauptfeld Norman Dixon Mirella Toić
Kristina Beck Kukavčić
Nives Štemberga
Voljen Grbac
Mirko Čagljević
Antonio Mozina
Alija Puhovac
Erol Mlakar
Ivan Lovrić Caparin
Ivan Kumbatović
Alija Puhovac
Darko Deković
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
12. studenoga 1993. Miroslav Homen Lary Zappia Mirella Toić/Olga Šober
Anđelka Rušin Tomljanović/Branka Sekulić/Ana Karlović
Vedrana Perčić/Loredana Raimund
Ante Ivić/Cvetan Stojanovski/Voljen Grbac
Feruccio Manzin/Mirko Čagljević
Voljen Grbac/Ivan Kumbatović
Alija Puhovac
Erol Mlakar
Dinko Prašelj
Ivan Kumbatović
Alija Puhovac
Boris Vičević
Violetta
Flora

Annina
Alfredo

Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
26. listopada 1998. Nada Matošević Aldo Masella Olga Šober/Eunok Kim
Anđelka Rušin/Svetlana Novikova
Vedrana Perčić/Mayumi Kamei
Voljen Grbac/Sergey Kisselev
Valentin Enčev/Paolo Rumetz/Mirko Čagljević/Robert Kolar
Antonio Mozina
Boris P. Stenzel
Erol Mlakar
Slavko Sekulić
-
-
-
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont

Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
12. ožujka 2009. Nikša Bareza Janusz Kica Margareta Klobučar/Olga Kaminska/Olga Šober
Kristina Kolar/Anđelka Rušin
Vanja Zelčić
Davor Lešić/Sergej Kiselev
Vitomir Marof/Robert Kolar
Marko Fortunato
Saša Matovina
Dario Bercich
Siniša Štork
Martin Marić
Darko Matijašević
Siniša Oreščanin
Violetta

Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore
20. travnja 2015. Tibor Boganyi Janusz Kica Urška Arlič Gololičič
Ivanica Vunić
Ana Majdak/Katarina Toplek
Aljaž Farasin
Robert Kolar
Marko Fortunato
Saša Matovina
Dario Bercich
Siniša Štork
Davor Lešić
Darko Matijašević
Siniša Oreščanin
Violetta
Flora
Annina
Alfredo
Giorgio Germont
Gastone
Barun Douphol
Markiz D'Obigny
Dr. Grenvil
Giuseppe
Komisionar
sluga kod Flore

Literatura

  • Barbieri, Marija. Hrvatski operni pjevači, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1996. ISBN 953-6014-51-3.
  • Budden, Julian. The Operas of Verdi, Volume 2: From Il Trovatore to La Forza del Destino, Oxford University Press, New York, 1992. ISBN 0-19-816262-6. (engl.)
  • Kobbé, Gustav (uredio: Earl of Harewood). Definitive Kobbe's Opera Book, G. P. Putnam's Sons, New York, 1987. ISBN 0-399-13180-9. (engl.)
  • Krehbiel, Henry Edward. A Book of Operas: Their Histories, Their Plots and Their Music, The Macmillan Company, New York, 1909. View at Google Books. (engl.)
  • Loewenberg, Alfred. Annals of Opera 1597–1940, 3. izdanje, Rowman and Littlefield, Totowa, New Jersey, 1978. ISBN 978-0-87471-851-5. (engl.)
  • Osborne, Charles. The Opera Lover's Companion, Yale University Press, New Haven and London, 2004. ISBN 0–300–10440–5. (engl.)
  • Staines, Joe (urednik). Rough Guide to Classical Music, 5. izdanje, Rough Guides Ltd, London, 2010. ISBN 978-1-84836-476-9. (engl.)
  • Škunca, Mirjana: "VERDI, Giuseppe (Fortunino Francesco)", u: Kovačević, K. (gl. ur.): Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 652-655.
  • Turkalj, Nenad. 100 opera, Stvarnost, Zagreb, 1964.
  • Turkalj, Nenad. 125 opera, Školska knjiga, Zagreb, 1997. (str. 372-376) ISBN 953-0-60563-3
  • Vouk, Valentin Dr.: Giuseppe Verdi. Život i stvaranje, Čakovec: RO »Zrinski« TIZ, 1988. ISBN 86-7003-023-3

Izvori

  1. Verdi Muziu, 7. ožujka 1853, prema navodu kod Loewenberga (1978). http://books.google.com/books?id=XHlLAAAAMAAJ&pg=PA167 engleski prijevod: Krehbiel, 1909, str. 167.
  2. Operabase.com
  3. Julian Budden: The Operas of Verdi, Vol.2: From Il Trovatore to La Forza del Destino, Oxford University Press New York, 1992, ISBN 0-19-816262-6
  4. operadis-opera-discography.org.uk
  5. Amazon.com i na IMDb.com.
  6. 6,0 6,1 Podaci s operadis-opera-discography.org.uk
  7. IMDb La Traviata (Anna Moffo)
  8. IMDb La Traviata (Stratas, Domingo)
  9. IMDb Becoming Traviata
  10. Podaci Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. HNK Osijek
  11. Podaci HNK Ivana pl. Zajca. HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Travijata

Mrežna sjedišta

6. ožujka

6. ožujka (6.3.) 65. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (66. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 300 dana.

Alexandre Dumas (sin)

Alexandre Dumas jr. (Pariz, 27. srpnja 1824. - Yvelines, 27. listopada 1895.), francuski književnik iz XIX. stoljeća

Alexandre Dumas jr. rođen je u Parizu od majke Marie-Catherine Labay, krojačice i oca Alexandrea Dumasa sr., pisca. Dumas je sina priznao tek 1831. godine i osigurao mu najbolje obrazovanje. Zakon je Dumasu sr. omogućio da uzme sina majci i majčina agonija inspirirala je Dumasa jr. da piše o ženskim mukama i patnjama. Dumas jr. uvijek je pisao moralna djela, a u njegovoj drami Prirodni sin iz 1858. godine govori da otac mora priznati rođenog sina i oženiti ženu, to jest djetetovu majku.

Dumas jr. je 1844. godine otišao živjeti s ocem. Tu je upoznao Marie Duplessis, svoju inspiraciju za roman Dama s kamelijama (La dame aux camélias). Djelo je poslije adaptirano u dramu i bila je baza za Verdijevu operu Travijata iz 1853.

Godine 1864. Dumas jr. se ženi s Nadejom Naryschkine te s njom ima kćer, a nakon Nadejine smrti ženi se s Henrietteom Régnier.

Anna Netrebko

Anna Jurjevna Netrebko (rus. Анна Юрьевна Нетребко, Krasnodar, 18. rujna 1971.), operni sopran. Ima rusko i austrijsko dvojno državljanstvo i boravi u Beču, Austrija i New Yorku, SAD.

Anna Netrebko je jedna od najpoznatijih umjetnica svojeg naraštaja. Nastupa u glavnim ulogama u svim najznačajnijim opernim kućama i koncertnim dvoranama širom svijeta. Karizmatična na pozornici i izvan nje, ruska sopranistica uživa slavu koja se proteže i izvan svijeta klasične glazbe.

Nazvana od Associated Pressa "vladajućom divom ranog 21. stoljeća", Anna Netrebko je jedina operna pjevačica u povijesti koja je dobila čast triput uzastopno otvoriti sezonu Metropolitan opere u New Yorku.

Boris Bakal

Boris Bakal (Zagreb, 18. rujna 1959.), kazališni i filmski redatelj, pisac, kazališni, radijski, TV i filmski glumac, intermedijalni/ multimedijalni umjetnik.

Dmitrij Hvorostovskij

Dmitrij Aleksandrovič Hvorostovskij (ruski: Дми́трий Алекса́ндрович Хворосто́вский, 16. listopada 1962. – 22. studenog 2017.) bio je ruski operni bariton.

Giuseppe Verdi

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Le Roncole pokraj Parme, 10. listopada 1813. – Milano, 27. siječnja 1901.), talijanski skladatelj. Bio je vodeći talijanski operni autor 19. stoljeća, a svojim se djelima uspješno nadovezao na stvaralaštvo Rossinija, Donizettija i Bellinija uz, dakako, jasnu stvaralačku individualnost. Međunarodnu reputaciju stekao je operom Nabucco u kojoj patriotske ideje zaodijeva u povijesni sadržaj. Nastojao je uskladiti tradicionalnu talijanski "muzičku operu" s dramskim tekstom te pridaje sve veću važnost literarnoj vrijednosti libreta. Vrhunac dostiže operama Rigoletto, Trubadur i Travijata. Za ruskoga cara napisao je operu Moć sudbine, a premijeri u Sankt-Peterburgu 1862. nazočio je i sam car. Utjecaj francuske opere u njegovim se djelima naročito očituje u skladateljskom osmišljavljanju masovnih scena. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena.

György Cziffra

György Cziffra (mađarski Cziffra György [ˈt͡sifrɒ ˈɟørɟ]; 5. studenog 1921. - 15. siječnja 1994.), poznat i kao Georges Cziffra i George Cziffra, bio je mađarski pijanist virtuoz i skladatelj. Smatra ga se jednim od najvećih pijanista svih vremena. Među njegove se učitelje ubraja i Istvan Toman, omiljeni učenik Franza Liszta.1968. godine postao je građanin Francuske. Poznat je po snimkama skladbi Franza Liszta, Frédérica Chopina i Roberta Schumanna, te također po svojim tehnički zahtjevnim aranžmanima za glasovir nekoliko orkestralnih skladbi – između ostaloga, Bumbarova leta Nikolaja Rimski-Korsakova i valcera Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg.

Helena Uhlik-Horvat

Helena Uhlik-Horvat (Tuzla, 31. siječnja 1920. - Zagreb, 2007.), hrvatska i bosanskohercegovačka kostimografkinja i baletna solistica.

Ivan Repušić

Ivan Repušić (Imotski, 1978.), hrvatski dirigent i glazbeni pedagog.

Jasmin Bašić

Jasmin Bašić (Sarajevo, 7. prosinca 1971.) je bosanskohercegovački operni pjevač, tenor i autor.

La Fenice

La Fenice punim imenom Gran Teatro La Fenice (nazvan je po legendarnoj mitološkoj ptici Feniks) je venecijanska operna kuća u sestieru San Marco u Italiji. La Fenice je jedan od najpoznatijih teatara u Europi, mjesto gdje su održane brojne praizvedbe poznatih opera, i zgrada koja je dva puta gorila.

Romantizam

Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvaćanje koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno. Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim doživljajem. Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu, uzvišenu i slikovitu. (Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obilježje romantizma.

Romantizam kao umjetnički pravac (postoji u književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj umjetnosti) se javlja krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od 1820. - 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljeća, te se osjeća i u kasnijem djelovanju historicizma. Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja, romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima normiranog stvaralaštva. Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

Snježana Abramović Milković

Snježana Abramović Milković, (2. studenoga 1961.), plesačica, koreografkinja i kulturna menadžerica.

Niz godina radila je kao plesačica, a 1992. godine postaje umjetničkom voditeljicom Zagrebačkog plesnog ansambla.

Od 10. prosinca 2014. ravnateljica je Zagrebačkog kazališta mladih.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.