Tanakh

Hebrejski naziv za Bibliju; naziv se sastoji od početnih slova njenog sadržaja; Ta = Torah (Torat Moshe) + Na = Nevi'im (Proroci) + Ketuvim (Spisi).

Entire Tanakh scroll set
Biblija

Biblija (grč. τὰ βιβλία, knjižice, sveščići), zbirka tekstova koje Židovi (samo SZ) i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere; nastali su u vremenu između 1513. pr. Kr. Mojsijevo petoknjižje i 98. Otk i 2 Pt. Naziva se i "Sveto pismo", "Pismo" ili "Pisma".

Biblija se danas smatra najprodavanijom knjigom svih vremena.

Hebrejski kalendar

Hebrejski kalendar (הלוח העברי) ili židovski kalendar je godišnji kalendar koji se koristi u judaizmu. On određuje dane židovskih praznika, prikladne dijelove Tore za javna čitanja, Yahrzeite (nadnevke tugovanja za preminulim rođacima), i specifične dnevne psalme koji se čitaju. Također je u službenoj uporabi u državi Izraelu. Koristila su se dva najvažnija oblika kalendara: opservacijski oblik koji se koristio prije uništenja Drugog hrama godine 70. po. Kr., i temeljen na promatranju mjesečevih mijena, te oblik zasnovan na pravilima kojeg je prvi opisao Majmonid 1178. godine, a koji je usvojen u prijelaznom razdoblju između 70. i 1178. godine.

"Suvremeni" oblik je lunisolarni kalendar temeljen na pravilima, sličan kineskom kalendaru, koji mjeri mjesece definirane prema mjesečevim ciklusima kao i godine mjerene u sunčevim ciklusima, te različit od čisto lunarnog islamskog kalendara i gotovo čisto solarnog gregorijanskog kalendara. S obzirom na oko 11 dana razlike između dvanaest lunarnih mjeseci i jedne solarne godine, kalendar se ponavlja u metoničkim 19-godišnjim ciklusima od 235 lunarnih mjeseci, s dodatnim lunarnim mjesecom koji se dodaje svake dvije ili tri godine, odnosno sedam puta svakih 19 godina. Kako se hebrejski kalendar razvio u oblasti istočno od Sredozemlja, referencije na godišnja doba se odnose na vrijeme i klimu sjeverne polutke.

Od 5. rujna 2013., (tj. večeri 4. rujna) do večeri 24. rujna 2014. teče 5774. godina A. M.

Kovčeg Saveza

Kovčeg Saveza (hebr.: אָרוֹן הָבְרִית‎ ārōn hāb’rīt) opisan je u Bibliji kao sveti kovčeg, u kojem su se nalazile kamene ploče koje su sadržavale Deset zapovijedi, Aronov štap i zdjelu mane. Prema biblijskom izvještaju, Kovčeg je načinjen na Božju zapovijed, u suglasju s Mojsijevim proročkim viđenjem na brdu Sinaju (Izl 25,9-10). Bog je razgovarao s Mojsijem „između dva kerubina“ koji su bili na pokrovu ili Pomirilištu Kovčega (Izl 25,22). Kovčeg i njegovo Svetište bili su “ljepota Izraela” (Tuž 2,1). Neki Midraši govore da su bila dva kovčega – privremeni koji je načinio Mojsije, i kasniji koji je načinio Besalel.

Biblijsko izvješće pripovijeda da su tijekom putovanja Izraelaca, Kovčeg nosili svećenici 2.000 lakata (Br 35,5; i Jš 4,5) ispred mnoštva naroda i njegove vojske (Br 4,5-6; 10,33-36; Ps 68,1; 132,8). Kad su Kovčeg donijeli svećenici u korito Jordana, rijeka se razdvojila, otvarajući prijelaz cijelom narodu (Jš. 3:15-16; 4:7-18). Kovčeg je nošen u sedmodnevnoj procesiji oko zidina Jerihona, sedam svećenika su trubili u ovnove rogove. Grad je zauzet na zvuk trube (Jš 6:4-20). Dok je bio nošen, Kovčeg je uvijek bio umotan u veo od kože, i pokriven plavim prekrivačem. Bio je pažljivo sakriven čak i od pogleda levita koji su ga nosili.

Pi (broj)

Pi ili π je matematička konstanta, danas široko primjenjivana u matematici i fizici. Definira se kao odnos opsega i promjera kruga. Pi je također poznat i kao Arhimedova konstanta (ne treba ga miješati s Arhimedovim brojem) ili Ludolfov broj. U praksi se bilježi malim grčkim slovom π a u hrvatskom jeziku je pravilno pisati i pi.

Numerička vrijednost pi zaokružena na 64 decimalna mjesta je:

π ≈ 3,14159 26535 89793 23846 26433 83279 50288 41971 69399 37510 58209 74944 5923

Stari zavjet

Stari zavjet - je dio Biblije kojim se podjednako služe Židovi i kršćani.

Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovu apokrifima). Dijelimo ih u knjige zakona, povijesne, mudrosne knjige, poeziju i proroke. Jedina razlika između protestantske i hebrejske verzije je podjela knjiga, naime hebrejski Tanakh sastoji se od 24 knjige: knjige u parovima (o Samuelu, Kraljevima te Ljetopise) smještene su u jednu knjigu (6 knjiga u 3 = -3); 12 proroka stavljeno je u jednu knjigu (-11); te su Ezra i Nehemija također u jednoj knjizi (-1).

Starohebrejski jezik

Starohebrejski jezik (ISO 639-3: hbo; drevni hebrejski), izumrli kanaanski jezik koji se između 2000 i 400. prije Krista govorila stara hebrejska plemena.

Upotrebljava se kao liturgijski jezik, a na njemu je pisana i židovska biblija, תַּנַ"ךְ (tanakh), u kojoj je zapisana povijest židovskog naroda. Najvažniji joj je dio תּוֹרָה tora.

Tora

Termin Tora (hebrejski: תּוֹרָה, "pouka", "poučavanje" ili "uputa," riječ je nemoguće prevesti no približno se može objasniti riječima Zakon i Nauk; biblijsko Petoknjižje), ili Pentateuh, u cjelovitosti se odnosi na osnovne židovske zakonske i etičke religiozne tekstove. Kada se ne koristi određeni član obično se odnosi na "Sefer Tora" (ספר תורה ", knjiga Tora") ili Tora svezak, pisan na pergameni na formalan, tradicionalan način, a pisao ga je posebno osposobljen pisar.

Tora je najsvetija od svih svetih knjiga i spisa u židovstvu. To je prvi od tri dijela Tanakha (hebrejske Biblije), osnova je vjerskih dokumenata židovstva i podijeljena je u pet knjiga, čija su imena na hrvatskom Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva, i Ponovljeni zakon, prema nihovim temama (njihova hebrejska imena, Bereshit, תיבשאר, Shemot מותש, Vayikra ארקיו, Bamidbarר ב דמב i Devarim םירבד su izvedeni od njihovih početnih stihova ). Tora sadrži niz književnih vrsta, uključujući alegorije, povijesne pripovijesti, poeziju, rodoslovlja, i izlaganja različitih zakona. Prema rabinskoj tradiciji, Tora sadrži 613 mitzvot (מצוות, "zapovijedi"), koje su podijeljene u 365 negativnih i 248 pozitivnih naredbi. U rabinskoj književnosti, riječ "Tora" označava i pisani tekst, " Tora Šebihtav "( תורה שבכתב ," zapisana Tora ), kao i usmenom predajom," Tora Šebe'al Peh "( תורה שבעל פה ," usmena Tora ). Usmeni dio koji se sastoji od tradicionalnih tumačenja i proširenja, a koji se prenosio sa koljena na koljeno sada utjelovljen u Talmudu i Midrašu.

Židovska vjerska tradicija pripisuje autorstvo Tore Mojsiju kroz proces božanskog nadahnuća. Ovaj vid autorstva prvo je eksplicitno izražen u Talmudu i datira od 3. do 6. stoljeća, a temelji se na tekstualnoj analizi odlomaka Tore i kasnijih knjiga hebrejske Biblije. Prema datiranju teksta ortodoksnih rabina otkriće Tore Mojsiju se dogodilo 1280. pr. Kr. na brdu Sinaju. Dio suvremenih biblijskih znanstvenika datira završetak Tore, kao i proroke i povijesne knjige, od 539. do 334. pr. Kr..

Znanstvena je rasprava većim dijelom 20. stoljeća bila formulirana kao dokumentarna hipoteza, prema kojoj je Tora sinteza dokumenata iz malog broja inače nezavisnih izvora.

Izvan svojeg središnjeg značenja u židovstvu, Tora je prihvaćena u kršćanstvu kao dio Biblije, koja sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Različite denominacije Židova i kršćana imaju veliku razliku u stavovima s obzirom na točnost Pisma. Tora je u određenoj mjeri prihvaćena kod Samarijanaca i drugih kao autentična objava Boga Izraelu. Islam na Toru (Tevrat) i Evanđelja (Indžil) gleda kao na autentičnu objavu od Boga, oštećenu onim što su ljudi dodavali i mijenjali.

Vjerski fundamentalizam

Vjerski ili religiozni fundamentalizam je naziv za različite političke ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni i politički život uskladiti s dosljednim tumačenjem određene vjerske znanosti.

Iako su mnogi pokreti kroz povijest imali vjersku sastavnicu te bi se mogli definirati kao vjerski fundamentalizam, on predstavlja relativno nov fenomen koji je uočen tek početkom 20. stoljeća.

Najčešće se vezuje uz islam u zemljama Bliskog istoka, te u nešto manjoj mjeri protestantizam u SAD, iako bi se pojedine pojave u hinduističkoj Indiji, judaističkom Izraelu pa i katoličkim odnosno pravoslavnim dijelovima Europe i svijeta mogli okarakterizirati kao vjerski fundamentalizam.

Vjerski fundamentalizam se često manifestira kroz potpuno ili djelomično odbacivanje modernih ideja, bilo da je u pitanju vjerska tolerancija, sekularizam, ljudska prava, odnosi među spolovima, odnosno razna dostignuća nauke ili tehnologije koja iz različitih razloga nisu u skladu s određenim vjerskim naukom, doktrinom ili religioznom dogmom.

Mnogi vjerski fundamentalizam smatraju kao reakciju na cijeli niz društvenih i ekonomskih problema koje primjena modernističkih ideologija kao što su liberalizam i socijalizam nisu bili u stanju riješiti. U nekim slučajevima vjerski fundamentalizam često ide ruku pod ruku s nacionalizmom, fašizmom i rasizmom te, u nešto manjoj mjeri, s konzervativizmom.

Židovski jezici

Židovski jezici označavaju skupinu jezika koji su se razvili u raznim židovskim zajednicama diljem svijeta, a najviše u Europi, zapadnoj Aziji i Sjevernoj Africi. Najuobičajeniji način njihovog nastanka bilo je posuđivanje hebrejskih riječi fraza - rabljenih za izražavanje specifično židovskih izraza - u govore domicilnig stanovništva. Često su se pisali hebrejskim slovima, uključujući blokove koji se rabe u današnjem hebrejskom pismu.

Zbog međusobne izloiranosti mnogih židovskih zajednica, mnogi židovski jezici su zadržali rječnik i jezikoslovne strukture davno nakon što su one nestale u jezicima od koji su prvotvorno nastali. Najrašireniji od svih židovskih jezika razvijenih u dijaspori je jidiš, koji se među Židovima govorio više nego ijedan drugi jezik u povijesti; Ladino, jezik sefardskih Židova koji je u uporabi bio preko pet stoljeća; i judeo-arapska skupina jezika kojom se preko jednog tisućljeća govorilo u arapskim zemljama.

Hebrejski je liturgijski jezik judaizma (lëshon ha-kodesh, "sveti jezik"), jezik na kojem su napisani židovski sveti spisi (Tanakh), te svakodnevni govor Židova tijekom povijesti. Do 5. stoljeća pr. Kr. se hebrejskom kao svakodnevni govor u Judeji pridružio srodni aramejski jezik. Do 3. stoljeća pr. Kr. Židovi u dijaspori su počeli govoriti grčki.

Hebrejski jezik je kao svakodnevni govor obnovio Eliezer ben Yehuda nakon svog dolaska u Palestinu 1881. Suvremeni hebrejski je danas službeni jezik Države Izrael. Nije se rabiokao maternji jezik od tanajskh vremena od 200. godine. Preko šesnaest stoljeća hebrejski se rabio gotovo isključivo kao liturgijski jezik i kao jezik kojim su pisane uglavno judaističkie knjige, dok se svakodnevno hebrejski govorilo samo na Sabat.

Stoljećima su Židovi umjesto hebrejskog govorili dijalekte jezika krajeva u koje su se doselili, često razvijajući zasebne dijalekte ili stvarajući nove jezike. Jidiš je judeo-germanski jezik koga su razvili Aškenazi koji su migrirali u Središnja Europu|Središnju Europu]], a Ladino, također poznat kao Judezmo i Muestra Spanyol, judeo-španjolski jezik su razvili Sefardi koji su živjeli na Iberijskom poluotoku. Zbog mnogih čimbenika, uključujući Holokaust nad europskim Židovima, židovski egzodus iz arapskih zemalja i masovnu emigraciju židovskih zajednica iz drugih zemalja, drevni i zasebni jezici židovskih zajednica, uključujući judeo-gruzijski, judeo-arapski, judeo-berberski, krimčakski, Judeo-Malayalam i mnogi drugi su izašli iz uporabe.

Tri najraširenija jezika među današnjim Židovima su engleski, suvremeni hebrejski i ruski. Uz njih se rabe i neki romanski jezici kao francuski i španjolski-

Judaizam
Star of David

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.