Talijanski iredentizam

Talijanski iredentizam ("Italia Irredenta") je naziv talijanskog nacionalnog pokreta iz 19. stoljeća nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. Cilj pokreta bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).

Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.[nedostaje izvor]

Nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu te potpisivanja mirovnih ugovora, iredentizam je danas ograničen na ultradesne i neofašističke skupine u Italiji.

RegioniIrredenteItalia
Talijanske granice po zamislima iredentista. Ružičasto su granice italije nakon 1. svjetskog rata, a ljubičasto te točkasto-zeleno teritoriji na koje su polagali "pravo"

19. stoljeće

Ujedinjenje Italije u 19. stoljeću:prikaz sastavnih država

Svoj zamah iredentizam je dobio nakon ujedinjenja. U susjednim državama čije je teritorije svojatala talijanska vlast je nerijetko slala propagatore za talijansku stvar. Cilj je bio stvaranje autonomnih pokrajina koje bi se postupno odvajale, te pripajale Italiji.

Među prvim iredentistima ističe se Giuseppe Garibaldi, koji je 1859., kao izaslanik za Nicu u parlamentu Pijemonta u Torinu, napao Cavoura zbog ustupanja Nice Napoleonu III (kako bi dobio francusku pomoć te potporu za ujedinjenje Italije). Iredentizam je dobivao na važnosti u nadolazećim godinama.

21. srpnja 1878., u Rimu je održano bučno okupljanje predvođeno Menottijem Garibaldijem (sinom Giussepea Garibaldija) kao predsjedavajućim na forumu. Na tom okupljanju se zahtijevalo osnivanje dobrovoljačkih postrojbi za osvajanje Tirola. Benedetto Cairoli, premijer Italije, tolerirao je takva agitiranja. Bilo je to, pak, uglavnom plitak zahtjev budući da većina Talijana nije htjela podupirati tako opasnu politiku upuštajući se u rat sa Austrijom, a još manje u rat sa Francuskom zbog Nice i Korzike ili Britanijom zbog Malte.

Jedna od posljedica iredentističkih zamisli izvan Italije je bio i neuspješni atentat na Franju Josipa u Trstu, godine 1882., koji je bio otkriven. Atentator Guglielmo Oberdan (Tršćanin te stoga i austrijski državljanin) bio je pogubljen. Kad je iredentistički pokret postao problematičan za Italiju zbog aktivnosti republikanaca i socijalista, Agostino Depretis stavio ga je pod policijski nadzor.

Netom poslije ujedinjenja talijanska vlada, potaknuta činjenicom da određeni broj Talijana živi izvan granica kraljevine, počela je osnivati kolonije u Africi (Somalija, Eritreja).

Habsburška monarhija je Italiji bila trajna smetnja njenim ekspanzionističkim težnjama prema istočnom Jadranu, podupirući slavenske zajednice na svom teritoriju. Podupirali su pro-hrvatske te pro-slovenske stranke, čuvajući i promovirajući njihove jezike kao službene, no tek nakon žestoke borbe hrvatskih i slovenskih političara i nakon pojave nove političke snage, ujedinjene Italije. No, austrijske vlasti nikad nisu dopuštale ujedinjenje Dalmacije i Istre sa Banskom Hrvatskom kao ni ujedinjenje bilo kakve slovenske države unutar Austro-Ugarske. Sveudilj, talijansko nezadovoljstvo je raslo. Dio Talijana se iselio iz Istre i Dalmacije u Italiju.

Prvi svjetski rat

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Talijanska okupacija Dalmacije 1918.-1921.
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Talijanska okupacija Istre s otocima do Rapallskog sporazuma 1920.
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Talijanska okupacija Rijeke s okolicom do Rapallskog sporazuma 1920.

Italija je prvotno pred 1. svjetski rat bila saveznik Središnjih sila, no kao ne pouzdan član. Kad je počeo rat italija se nije uključila isprva ni na čiju stranu. Godine 1915. Italija je potpisala tajni Londonski ugovor sa silama Antante. Ugovor je Talijanima nudio dobar dio istočnog Jadrana te Slovenije u zamjenu za ulazak u rat na stranu Antante. Tom ugovoru je između ostalih kumovao i srpski političar Nikola Pašić.[nedostaje izvor] Italija je prema obećanjima iz Londonskog ugovora krajem 1918., nakon završetka rata, nastojala zauzeti Rijeku, otoke, Istru, Trst i Dalmaciju. Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./6. studenog 1918., talijanske snage su zauzele Vis, Lastovo, Šibenik i druga mjesta na dalmatinskoj obali.[1] Nakon kraja rata sredinom studenog, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a 17. studenog zauzela je i Rijeku.[2] Iako je Rijeka bila pod kontrolom posade 79. pukovnije "grof Jelačić", bolje naoružani Talijani su ih razoružali i protjerali iz grada.

Pod izlikom očuvanja mira dovode sve brojnije snage. 1918. admiral Enrico Millo se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije.[2] Ulazak u dalmatinske gradove opravdavao je svojom misijom "slobode, mira i pravde". Slavni talijanski iredentist Gabriele d'Annunzio podržao je pripajanje Dalmacije te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918.[3] Gotovo odmah Talijani počinju sa zlostavljanjima, cenzurom, talijanskom propagandom i protjerivanjem stanovništva.[4] Vojna zapovjedništva preuzimaju svu vlast u zaposjednutim područjima.

No, nakon rata, na mirovnoj konferenciji, shodno 14 točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, Londonski ugovor kao tajni je poništen, a etnički sastav stanovništva trebao je biti ishodišna točka za razgraničenje. Ipak, tisak i javnost u Italiji agresivno su zahtijevali istočnu obalu Jadrana.[5] Talijanski premijer Orlando bojao se da će ga zavjerenici ubiti ako se iz Versaillesa vrati bez Dalmacije. Protivnik talijanskih zahtjeva, Leonida Bissolati, pokušao je održati govor na skupu Lige naroda u Milanu, no bio je ušutkan gomilom usklika "Croati no", što je trebalo značiti da Talijani ne žele nikakvog prijateljstva s Hrvatima.[5]

Nakon rata je potpisan tzv. "Ugovor u Rapallu". Po njemu je Jugoslavija ustupila dijelove istočnog Jadrana Italiji. Taj teritorij je uključivao Istru, dijelove Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar te hrvatske otoke po Kvarneru i otoke Lastovo i Palagružu. No taj teritorij je bio manji od onog predviđeno Londonskim ugovorom te nije zadovoljavao težnje talijanskih ekspanzionista. Rijeka s okolicom je trebala postati posebna država pod međunarodnim nadzorom. Tada je skupina talijanskih iredentista koje je predvodio Gabriele d'Annunzio okupirala Rijeku i i osnovala tzv. "Slobodnu državu Rijeku". Tu državu je 1924. službeno pripojila Kraljevina Italija. Italija je s druge strane od Austrije dobila Južni Tirol koji je iako sa značajnom talijanskom manjinom, bio većinski njemački.

Drugi svjetski rat

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Guvernatorat Dalmacija

Talijanski proglas
Talijanski proglas iz Drugog svjetskog rata o zauzimanju Korčule

Za vrijeme drugog svjetskog rata velik dio Dalmacije je bio izravno pripojen Italiji. Na tim teritorijima su osnivani konc-logori. Domaćem stanovništvu je zabranjena nastava na hrvatskom. Radijski prijamnici su bili ograničeni i na njima se smjelo slušati isključivo talijanske postaje.

Korzika je upravno pripojena Kraljevini Italiji u studenom 1942. godine. Malta je bila teško bombardirana, ali ne i okupirana zbog tog što je talijansko-njemačka invazija u 1942. bila odgođena, te poslije nikad izvedena zbog kapitulacije Italije 1943.

Značajniji akteri talijanskog iredentizma

Talijanski iredentizam danas

Ploča u Anconi
Iredentistička ploča u luci u Anconi, piše: "Pred morem koje ih je ujedinilo kroz stoljeća, 20 godina od napuštanja dalmatinske domovine i uništenoga rodnog grada, izgnanici iz Zadra i Dalmacije u gradu Anconi obnavljaju uspomenu da ljudima bude plodna tolika bol. Na dan 19. rujna 1965.".

U Italiji se i danas mogu čuti iredentističke zamisli, uglavnom od strane ultradesnih skupina, koje nerijetko izazivaju oštre reakcije hrvatske i slovenske javnosti.

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d'oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Iako je time odao počast talijanskoj borbi protiv fašizma, nagradio je organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: "Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska."[6] Umjesto službenog demantija te izjave, Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je "Fini rekao istinu".[7]
  • Na 52. okupljanju talijanskih esula, za vrijeme sudjelovanja na okruglom stolu u listopadu 2005., u prisustvu talijanskih fapista i iredentista, Carlo Giovanardi, raspravljajući na temu "Italija i Dalmacija danas i sutra" je izjavio da će "Italija izvršiti kulturnu, gospodarsku i turističku invaziju kako bi "obnovila talijanstvo Dalmacije". Znakovit je i naziv rasprave čime se uporno izbjegava uporaba imena "Hrvatska" u naslovu.[8]
  • Roberto Menia, zastupnik stranke Alleanza Nazionale u talijanskom parlamentu je u par navrata 2005. verbalno napao ustanove Talijana iz Hrvatske, posebice Talijansku uniju i njihove čelnike (među kojima publicista i pisca Giacoma Scottija), nazivajući ih titoistima, izdajicama i slavokomunistima, iako su ti isti godinama radili na očuvanju identiteta i kulture hrvatskih Talijana. Menia se također složio talijanskim konzulom u Rijeci koji je te ustanove nazvao "petokolonašima".[9]
  • Alleanza Nazionale je, također, vrlo često iskazivala teritorijalni ekspanzionizam prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će "Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU".[8]
  • U veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao "barbarstvom stoljeća", "posljedicom krvoločne slavenske mržnje", "slavenskog aneksionizma" govoreći o hrvatskoj i slovenskoj antifašističkoj borbi za oslobođenje istočnog Jadrana od talijanske okupacije. Napolitanove izjave su izazvale hitru i oštru reakciju vodstva Republike Hrvatske. Predsjednik Stipe Mesić je izjavio da je u takvim izjavama nemoguće ne vidjeti tragove otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma. Europska komisija reagirala je brzo na Mesićeve tvrdnje (ali ne i na Napolitanove) tražeći stišavanje napetosti i upozorila hrvatskog predsjednika "da ne koristi oštre izraze".[10] Napolitano je u veljači 2008. na Dan obilježavanja žrtava fojbi potvrdio svoju izjavu iz 2007., u kojoj je štoviše nazvao Mesićeve reakcije neopravdanima, što je izazvalo oštru reakciju hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. Dana 11. veljače 2008., Mesić je izjavio povodom Napolitanovih riječi, kako sve što je rekao godinu prije o Napolitanu i dalje stoji.[11][12]
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst "Rijeka - istočna zemlja nekoć dio Italije" (Fiume-terra orientale già italiana)[13]. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva - "già italiana" može također značiti i "već talijanska". Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo vladi Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D'Annunzia veliča i lažno prikazuje kao "razdoblje napretka". Pozivnica je sadržavala tvrdnje po kojima je D'Annunziova akcija bila "nužna...radi anektiranja grada Italiji". U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su "građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog", a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva "ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju". Borba partizana protiv talijanske fašističke vlasti opisana je kao vojno osvajanje. Hrvate se naziva "osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima."[14][15][16]

Iredentiste zabrinjava potencijalni hrvatski nacionalizam te stoga ne prezaju od toga da Hrvate nazivaju ekstremistima.[17] O pojavi i djelatnosti talijanskih iredentista i (post)fašista u Istri hrvatsku javnost upozorava hrvatski novinar i publicist Armando Černjul.[18][19][20] Talijanska iredenta i velikosrbi u svojim nastojanjima nastupaju zajedno i 2008. godine[21], provocirajući Hrvatsku na veliki državni blagdan, na sam dan oslobodilačke operacije Oluje [22][23][24]

Vidi još

Izvori

  1. Giuseppe Praga, Franco Luxardo. History of Dalmatia. Giardini, 1993. str. 281.
  2. 2,0 2,1 Paul O'Brien. Mussolini in the First World War: the Journalist, the Soldier, the Fascist. Oxford, England, UK; New York, New York, USA: Berg, 2005. Pp. 17.
  3. A. Rossi. The Rise of Italian Fascism: 1918-1922. New York, New York, USA: Routledge, 2010. Pp. 47.
  4. M. Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201.
  5. 5,0 5,1 Margaret MacMillan, Paris 1919: Six Months that Changed the World. (Toronto: Random House, 2002)., str. 293
  6. Gianfranco Fini: "Dalmacija, Rijeka i Istra oduvijek su talijanske zemlje", Slobodna Dalmacija, 13. listopada 2004.
  7. Utroba koja je porodila talijanski iredentizam još uvijek je plodna, Slobodna Dalmacija, 18. ožujka 2006.
  8. 8,0 8,1 Talijanski ministar najavio invaziju na Dalmaciju, Nacional, 19. listopada 2005.
  9. Menia želi kontrolu nad 8 milijuna eura za Talijansku uniju, Slobodna Dalmacija, 2. veljače 2005.
  10. Mesić iznenađen govorom Napolitana, net.hr
  11. (engl.) Croatian President Surprised By Napolitano Speech
  12. Italy-Croatia: World War II killings were ethnic cleansing, Napolitano says
  13. Italija pustila u optjecaj marku posvećenu Rijeci, Dnevnik.hr
  14. Talijanska iredenta skrivena pod krinkom svečanosti otvaranja Aleje grada Rijeke u Milanu: Obersnel prosvjedovao zbog veličanja fašizma, Novi list
  15. Obersnel prosvjeduje zbog talijanskog iskrivljavanja povijesti, Večernji list
  16. Povijest treba prepustiti povjesničarima, R-1 Portal Rijeka
  17. Dalje Talijanski portal naziva Thompsona ustašom, 9. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  18. Labin Zašto dr. Fulvio Rustico i prof. Tullio Voranu nisu zaslužili priznanja grada Labina, 16. kolovoza 2010., pristupljeno 13. travnja 2011.
  19. Dalje Armando Černjul: Istra dobila udrugu s imenom fašističke stranke, 29. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  20. Labin Labinjan William Negri na čelu udruge s imenom fašističke stranke Forza nuova i nitko na to ne reagira, 29. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  21. Slobodna Dalmacija Branka Žužić: Grafiti velikosrpskog i fašističkog sadržaja osvanuli u Poreču, 5. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  22. [http://www.uhd91.com/vijesti/80.html Kajin: Grafiti u Poreču još su jedna drska provokacija
  23. Dalje FOTO: Na dan Oluje fašistički grafiti u Poreču, 5. kolovoza 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
  24. Parentium D. Požarić: Još talijanskog iredentizma na porečkim zidovima i fasadama, 2. kolovoza 2008.

Vanjske poveznice

Država Slovenaca, Hrvata i Srba

Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) proglašena je 29. listopada 1918., istodobno kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. Nova je država nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske na kojima su živjeli južnoslavenski narodi. Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće SHS, na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić, stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Ženevskom deklaracijom, 9. listopada 1918., bilo je predviđeno očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina i ustroj zajedničke vlade nove države za zajedničke poslove do donošenja ustava, ali je sadržaj ove deklaracije srpska vlada uskoro izigrala. Inicijativu o provođenju ujedinjenja preuzeo je prvak Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević i težište prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenog 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati.

Dujam Rendić-Miočević

Dujam pl. Rendić Miočević (Split, 4. siječnja 1834. - Split, 29. rujna 1915.), hrvatski pravnik, arheolog; član JAZU/HAZU i prvi splitski narodnjački načelnik (1882.-1885.).

Guvernatorat Dalmacija

Guvernatorat Dalmacija (tal. Governatorato di Dalmazia) bio je provincija Fašističke Italije, stvoren u svibnju 1941. od okupiranog dijela Dalmacije s Bokom kotorskom, priključenog Italiji Rimskim ugovorima nakon Travanjskog rata.

Hrvatsko-srpski odnosi

Hrvatsko-srpski odnosi odnose se na bilateralne međunarodne odnose između Hrvatske i Srbije.

Ilija Jakovljević (katolički svećenik)

Ilija Jakovljević (Donji Bešpelj, Jajce, 2. siječnja 1979.), hrvatski katolički svećenik, crkveni dužnosnik, postulator i vicepostulator u kauzi za proglašenje blaženim Miroslava Bulešića.

Iredentizam

Iredentizam je naziv za nacionalističke pokrete i ideologije koje se zalažu za mijenjanje državnih granica kako bi etničke manjine koje žive na pojedinom prostoru došle pod vlast države gdje čine većinu.

Naziv dolazi od izraza Italia Irredenta kojega su u drugoj polovici 19. stoljeća koristili talijanski nacionalisti kako bi opisali područja sa značajnom talijanskom manjinom koji su nakon prekida ujedinjenja Italije ostali izvan vlasti nove talijanske države.

S obzirom na to da u Europi, osobito njenim istočnim dijelovima, granice gotovo nikad nisu ili nisu mogle biti povučene u skladu sa etničkim sastavom stanovništva (koji se isto tako mijenjao u skladu sa raznim ekonomskim, političkim i demografskim trendovima), gotovo svaka nacionalna država u 20. stoljeću, na jedan ili drugi način imala svoj vlastiti iredentistički pokret ili bila pogođena istim.

Iredentizam je danas službena politika nekih država i uzrok tinjajuće nestabilnosti u mnogim dijelovima svijeta (spor Indije i Pakistana oko Kašmira, kinesko nepriznavanje Tajvana kao neovisne države itd.).

Raspadom SFRJ i nestankom velike i vojno snažne države te pojavom stanovništvom malobrojnih država na njenim istočnim granicama, u Italiji su u stranačkim krugovima, od ekstremnih pa do onih vladajućih krugova, oživile iredentističke težnje prema teritorijima Hrvatske i Slovenije.

Mekušastom politikom hrvatskih vladajućih krugova 2000-ih godina, isti su sa svojim ispadima postajali sve drskiji, tako da su i vladini ministri i na koncu sami talijanski predsjednik dali izjave iredentističke, revizionističke i ekspanzionističke naravi.

Iste izjave, odlikovanja revizionističkih organizacija i izdavanja poštanskih maraka iredentističke naravi su povukili i najoštrije diplomatske poteze službenog Zagreba i Ljubljane.

12. prosinca 2007. , Talijanska pošta je izdala poštansku marku s fotografijama grada Rijeke sa tekstom "Istočna zemlja koja je bila talijanska" ("Fiume-terra orientale gia` italiana").

Ivan Meštrović

Ivan Meštrović (Vrpolje kod Slavonskog Broda, 15. kolovoza 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 16. siječnja 1962.), bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik.

Bio je najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture i svojedobno vodeća ličnost umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara A. Rodina, A. Bourdellea i A. Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao u Italiju i zatim 1943. godine u Švicarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. godine u South Bendu.Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905.; Izvor života, 1907.; Sjećanje, 1908.): neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života iz 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912.), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908. – 1910.). Pred Prvi svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica: u tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Maruliću Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti.Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu, spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina nadahnutu starohrvatskim crkvicama i reprezentativnu obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine u Splitu.Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911.), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926.), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969.) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970.).Godine 1952. godine poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.U Vrpolju je 1972. godine otvorena Spomen galerija "Ivan Meštrović" s četrdesetak njegovih djela.

Jadransko pitanje

Jadransko pitanje ili Jadranski problem, naziv za skup pitanja u međunarodnoj diplomaciji kojima se nastojala riješiti sudbina istočne obale Jadranskog mora po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine. Problematiku koja se odnosila na politička i državna razgraničenja na Jadranu, zaoštrila su talijanska iredentistička presezanja, izražena kroz Londonski ugovor iz 1915. godine, kojim su sile Antante obećale Kraljevini Italiji ustupanje velikog dijela istočnojadranske obale, ukoliko stupi u rat na strani Antante. Daljnji problem bilo je i stvaranje Kraljevine Jugoslavije koja je trebala ispuniti političku prazninu na dijelu Balkana, nastalu raspadom Austro-Ugarske, ali i prethodni pokušaji srpske vlade da od Antante traži izlaz na more preko Dalmacije, što je bilo izravno u suprotnosti s politikom Jugoslavenskog odbora i Države SHS na čelu s Narodnim vijećem u Zagrebu, uspostavljene od južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije.

La rivista dalmatica

La rivista dalmatica je talijanski iredentistički časopis za književnost. U početku je izlazio u Hrvatskoj, a poslije u Italiji.

Osnovan je u Zadru. Pokrenuli su ju 1899. godine Roberto Ghiglianovich i Luigi Ziliotto. Piše s talijanskih iredentističkih pozicija. Za Rivistu su pisali Nikola Tommaseo, Enzo Betizza, Diego de Castro, Claudio Magris, Anđeliko Alačević, Giuseppe Sabalich i dr.

Izlazi tromjesečno. Nije izlazio od 1910. do 1921. godine. Izlaženje je reaktivirao Enrico Schönfeld. List nije izlazio od 1944. do 1952. Designaciju je izmijenio 1980. godine.

Lega Nord

Sjeverna liga za neovisnost Padanije (tal. Lega Nord per l'Indipendenza della Padania) skraćeno Sjeverna liga (tal. Lega Nord, LN) je parlamentarni, separatistički pokret u Italiji.

Politička stranka Lega Nord se od 1991. zauzima za nezavisnu Padaniju, odnosno šire područje doline rijeke Po, koja se nalazi na sjeveru zemlje "jer je Italija zemlja podijeljena na bogati sjever i siromašniji jug".

Lino Dussi

Lino Dussi (Buje, 1936.), italo-američki književnik i informatičar

Maria Pasquinelli

Maria Pasquinelli (Firenca, 1913. - Bergamo, 2011.), talijanska iredentistica koja je ubila britanskoga brigadnog generala u Puli kao protest protiv talijanskoga gubitka Istre poslije Drugoga svjetskog rata.

Talijanizacija

Talijanizacija ili potalijančivanje označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem talijanskog jezika i kulture u teritorijama koje su bile okupirane od strane talijanske države.

U Hrvatskoj se ovaj pojam posebno koristi za nasilje nad Hrvatima u dijelovima Hrvatskog Jadrana nakon Prvog svjetskog rata.

Vrlo jaka talijanizacija provođena je i u nekim drugim zemljama, na primjer u Sloveniji i Južnom Tirolu.

Talijanska uprava za Kvarner

Talijanska uprava za Kvarner (talijanski: Reggenza Italiana del Carnaro) bila je država koju je Gabriele D'Annunzio proglasio u Rijeci 8. rujna 1920. godine. Ova samoproglašena država nikad nije dobila međunarodno priznanje i u prosincu ju je zamijenila Slobodna Država Rijeka.

Talijanski iredentizam i Dalmacija

Mit o talijanstvu Dalmacije ili talijanski iredentizam u Dalmaciji bio je politički pokret tijekom 19. i 20. stoljeća koji je težio sjedinjenju regije Dalmacije sa Kraljevinom Italijom.

Ujedinjenje Italije

Risorgimento (talijanski) je bio pokret za ujedinjenjem Italije revolucionarnim putem u 19. stoljeću. Stvaranje Kraljevine Italije bio je rezultat napora talijanskih nacionalista i savojskih monarhista za stvaranjem ujedinjenog kraljevstva koje bi obuhvaćalo cijeli Apeninski poluotok. Zadnja takva država bilo je Rimsko Carstvo.

Dvije najistaknutije i najradikalnije osobe ovog pokreta su Giuseppe Mazzini i Giuseppe Garibaldi, dok uz njih stoje umjereniji i konzervativniji grof Cavour i Viktor Emanuel II., koji je postao prvim kraljem Ujedinjene Italije.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.