Stara Grčka

Stara Grčka ili Helada (stilski obilježeno) je naziv koji se koristi za opisivanje svijeta u kojem se govorilo grčkim jezikom u doba antike. Taj naziv se ne odnosi samo na područje današnje grčke države, nego i na područja naseljena Grcima u doba antike: Cipar, egejska obala Turske, Sicilija i južna Italija (poznata kao Velika Grčka), te razbacane naseobine na obalama današnje Albanije, Bugarske, Egipta, Francuske, Hrvatske, Libije, Španjolske i Ukrajine.

Ne postoje određeni ili opće prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja stare Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku povijest prije osnutka Rimskog Carstva, međutim povjesničari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u to razdoblje uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. pr. Kr. do oko 1100. pr. Kr.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.

Prema tradiciji razdoblje stare Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. pr. Kr., ali većina povjesničara danas produljuju taj termin unatrag do oko 1000. pr. Kr. Tradicionalni datum kraja razdoblja stare Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. pr. Kr., a razdoblje koje slijedi naziva se helenističkim razdobljem.

Ovi su datumi dogovoreni među povjesničarima dok neki autori smatraju civilizaciju stare Grčke neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska kršćanstva u 3. stoljeću poslije Krista.

Staru Grčku mnogi povjesničari smatraju temeljnom kulturom zapadne civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan utjecaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njezin oblik po mnogim dijelovima Europe. Civilizacija stare Grčke je neizmjerno utjecala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, posebice tijekom renesanse u zapadnoj Europi i ponovno tijekom procvata neoklasicizma tijekom 18. i 19. stoljeća u Europi i objema Amerikama.

Location greek ancient
Teritorij Stare Grčke, oko 550. pr. Kr.

Podrijetlo Grka

Vjeruje se da su Grci krećući se prema jugu doselili na grčki poluotok u nekoliko valova početkom kraja 3. tisućljeća pr. Kr., a zadnja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko 1100. pr. Kr. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do 8. stoljeća pr. Kr. naziva se „mračnim dobom“ jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni. Povijest stare Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog koji je umro 323. pr. Kr. Sljedeći događaji čine doba helenističke Grčke.

U pregledavanju izvora iz povijesti stare Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki povjesničari i politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su posebice ugledni Herodot, Tukidid, Ksenofont, Demosten, Platon i Aristotel, bili su uglavnom Atenjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Stoga znamo daleko više o povijesti i politici Atene od ikojeg drugog grada i njegove povijesti. Štoviše, ovi su se pisci usredotočili gotovo samo na cjelokupnu političku, vojnu i diplomatsku povijest, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu povijest. Sva se povijest stare Grčke mora boriti s tim pristranostima u svojim izvorima.

Kronologija

Uspon Grčke

Acropolis
Akropola, Atena, u ruševinama, još je uvijek u centru moderne Atene

Grčka je u 8. stoljeću pr. Kr. počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili fenički alfabet grčkome i od oko 800. pr. Kr. počinju se pojavljivati pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samoupravljajućih zajednica čiji je oblik uzrokovan grčkom geografijom gdje su svaki otok, dolina i nizina odsječeni od susjedstva morem ili planinskim lancem.

Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Stoga su Grci od oko 750. pr. Kr. započeli širenje koje je potrajalo 250 godina naseljavajući kolonije u svim smjerovima. Na istoku se prvo kolonizirala egejska obala Male Azije, a onda Cipar i obale Tračke, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizacija dosegla sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španjolska. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marseilles i Istanbul u svom početak su bili grčke kolonije Syracusa, Neapolis, Massilia i Byzantium.

Do 6. stoljeća pr. Kr. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezično područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali, ali su često ostajali povezani s njima u religiji i trgovini. Grci su se i u domovini i u inozemstvu organizirali u nezavisne zajednice, pa je grad (polis) bio osnovni oblik grčke vladavine.

Socijalni i politički sukobi

Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv „kralj“ za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te riječi. U unutrašnjosti zemlje, uvijek blizu obradivih površina, malen sloj zemljoposjednika je imao moć. Oni su oblikovali ratničku aristokraciju boreći se često u malenim međugradskim ratovima oko zemlje. Međutim uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko 680. pr. Kr..) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od 650. pa nadalje, aristokracije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (tyrranoi), riječ koja nije imala današnje značenje za okrutne diktatore.

Do 6. stoljeća pr. Kr. pojavilo se nekoliko dominantnih gradova u grčkim poslovima. To su bili gradovi Atena, Sparta, Korint i Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atena i Korint su pak postali glavna pomorska i trgovačka sila.

U Sparti se aristokracija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650.) koji je dodatno očvrsnuo njezinu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s Korintom i Tebom.

Suprotno, u Ateni je monarhija zabranjena 683. pr. Kr.., a Solonove reforme uvele su poluustavni sustav aristokratske vladavine. Aristokrate je zamijenila tiranija Pizistrata i njegovih sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni, Klisten je utemeljio prvu poznatu demokraciju (500. pr. Kr..) u zapadnoj povijesti u kojoj su pravo glasa imali isključivo muški plemići.

Grčko-perzijski ratovi

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Grčko-perzijski ratovi

Themistokles
Temistoklo

U Joniji (današnja egejska obala Turske) grčki gradovi, koji su uključivali velika središta poput Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost pa su sredinom 6. stoljeća pr. Kr. došli su pod vlast Perzijskog Carstva. Grci su 499. pr. Kr. podigli Jonski ustanak, pa su Atena i neki Grci pristigli u njihovu pomoć.

Perzijski veliki kralj Darije I. Veliki ugušio je 493. pr. Kr. jonski ustanak, poslavši Datisovu satrapsku flotu da kazni Grke. Perzijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vodstvom atenskog vojskovođe Miltijada porazila u bitci kod Maratona. Pogrebni humak atenskih poginulih boraca još uvijek se može vidjeti na Maratonskom polju.

Deset godina kasnije Darijev sin i nasljednik Kserkso I. poslao je kopnom i morem puno veću silu odnosno glavnu perzijsku vojsku. Spartanski kralj Leonida I. neuspješno ga je pokušao usporiti kod Termopila. Leonida je poražen, a Kserkso je nastavio napredovati prema Atici gdje je osvojio i spalio Atenu. Atenjani su još prije napustili grad sklonivši se na otoku Salamini i pod vodstvom Temistokla su porazili perzijsku mornaricu u bitki kod Salamine. Godinu dana kasnije brojčano nadmoćniji Grci su pod vodstvom Spartanca Pauzanija porazili malobrojnu Mardonijevu perzijsko-grčku vojsku kod Plateje.

Atenska se mornarica tada okrenula progoneći Perzijance iz Egejskog mora i 478. pr. Kr.. Atenjani su zauzeli Bizantij. Dok su napredovali stvorili su Delski savez u kojem su bile sve otočne i neke kopnene države. Savez je nazvan po svetom otoku Delosu na kojem se čuvala zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga u izolaciju dopuštajući Atenjanima da uspostave pomorsku i trgovačku silu kojoj nije bilo premca među Grcima.

Prevlast Atene

Grčko-perzijski ratovi su najavili stoljeće atenske prevlasti u grčkim odnosima. Atena je bila neizazvan gospodar mora i također vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njezinim ozbiljnim suparnikom. Vodeći državnik tog razdoblja bio je Periklo koji je iskoristio porez koji su plaćali članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atene. Do sredine 5. stoljeća pr. Kr. Savez je preimenovan u Atensko Carstvo, simboliziravši prijenos zajedničke riznice s Delosa na Partenon (454. pr. Kr.).

Bogatstvo Atene je privlačilo mnoge talentirane ljude iz svih dijelova Grčke, te je također stvorilo bogati besposleni sloj koji su postali pokrovitelji umjetnosti. Atenska država je podupirala i znanost i umjetnost, posebice arhitekturu. Atena je postala središtem grčke književnosti, filozofije i umjetnosti. Neka od najvećih imena zapadnjačke kulturne i intelektualne povijesti živjela su u Ateni tijekom toga razdoblja: dramatičari Eshil, Sofoklo, Euripid i Aristofan, filozofi Sokrat, Platon i Aristotel, povjesničari Herodot, Tukidid i Ksenofont, pjesnici Simonid i kipar Fidija. Grad je postao, po Periklovim riječima, „škola Helade“.

Ostale grčke države u početku su prihvatile atensko vodstvo u nastavku rata protiv Perzijanaca, ali nakon pada konzervativnog političara Kimona 461. pr. Kr., Atena je postala sve jače otvorena imperijalistička sila. Nakon grčke pobjede u bitki kod Eurimedonta 466. pr. Kr., Perzijanci više nisu bili prijetnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali istupiti iz saveza, ali su bili prisiljeni pokoriti se. Novi atenski vođe, Periklo i Efijalt, pustili su da se odnosi između Atene i Sparte pogoršaju, pa je 458. pr. Kr. izbio rat. Nakon nekoliko godina beskonačna rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza (Sparta i njeni saveznici). To se podudarilo s pomorskom bitkom kod Salamine na Cipru, zadnjom bitkom između Grka i Perzijanaca, a nakon koje je zaključen Kalijin mir (449. pr. Kr.).

Peloponeski rat

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Peloponeski rat

Moć Atene slomila je Sparta u tzv. Peleponeskom ratu (431. - 404. pr. Kr.). Zaratili su kad je Sparta zatražila od Atene da raspusti Atenski pomorski savez. Kako Atena to ne prihvaća, Sparta joj objavljuje rat. Početkom rata Atena niže uspjehe, no u konačnici Perzijsko Carstvo šalje Spartancima izdašnu vojnu pomoć u brodovlju pa je Atena poražena. Sparta joj nameće teške uvjete mira. Morala je porušiti svoje utvrde i najveći dio mornarice predati Sparti. Bio je to početak kraja grčke nadmoći na Sredozemnom moru. Tijekom Peloponeskog rata od kuge je umro Periklo, vođa atenskog demosa (građana).

Prevlast Sparte

Kraj Peloponeskog rata učinio je Spartu gospodarom cijele Grčke, ali uski vidokrug spartanskih elitnih ratnika nije ih prilagodio toj ulozi. U nekoliko godina demokratska stranka je vratila vlast u Ateni i ostalim gradovima. 395. pr. Kr.. spartanski vođe su oduzele službu Lisandru, pa je Sparta izgubila pomorsku nadmoć. 387. pr. Kr. Sparta je sablaznila grčko mišljenje zaključivši sporazum s Perzijskim Carstvom kojim su Perzijanci okružili grčke gradove u Joniji i na Cipru, tako izvrgavajući sto godina grčkih relativno uspješne borbe protiv Perzijskog Carstva. Sparta je tada pokušala oslabiti moć njene bivše saveznice Tebe, što je dovelo do rata u kojem je Teba sklopila savezništvo sa starim neprijateljem, Atenom. Tebanski vojskovođe Epaminonda i Pelopida izvojevali su odlučujuću pobjedu u bitci kod Leuktre (371. pr. Kr.).

Posljedica te pobjede bio je kraj spartanske i uspostava tebanske nadmoći. Također je i Atena obnovila velik dio svoje prijašnje snage. Prevlast Tebe bila je kratkog vijeka. Epaminondinom smrti kod Mantineje (362. pr. Kr.) grad je izgubio svog najvećeg vođu, a njegovi nasljednici učinili su veliku pogrešku započevši neuspješni desetogodišnji rat s Fokidom. Godine 346. pr. Kr. Tebanci su pozvali Filipa II. Makedonskog da im pomogne protiv Fokiđana, te su tako po prvi put uvukli Makedonce u grčke odnose.

Uspon Makedonaca

Kraljevstvo Makedonaca stvoreno je oko 700 pr. Kr., a prvi kralj bio je Perdika I. (Περδίκας). Neki Grci su smatrali Makedonce barbarima, ali bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, oni su od 5. stoljeća govorili grčkim jezikom i bili dijelom grčke kulture. Makedonci su igrali malenu ulogu u grčkoj politici prije početka 4. stoljeća, te je Filip II., poduzetan čovjek koji se školovao u Tebi, htio imati veću ulogu. Posebice je htio biti prihvaćen za novog grčkog vođu u vraćanju slobode grčkim gradovima u Aziji koji su bili pod perzijskom vlašću. Zauzevši grčke gradove Amfipol, Metonu i Potideju, stekao je upravu nad makedonskim rudnicima zlata i srebra. To mu je dalo izvore da ostvari svoje namjere.

Filip je uspostavio makedonsku prevlast nad Tesalijom (352. pr. Kr.) i Tračkom, a do 348. pr. Kr. je nadzirao sve sjevernije od Termopila. Koristio je svoje golemo bogatstvo da potkupi grčke političare i stvori "makedonsku stranku" u svakom grčkom gradu. Njegova intervencija u ratu između Tebe i Fokide donijelo mu je prepoznatljivost grčkog vođe i dalo mu je mogućnost da postane vodeća sila u grčkim poslovima. Ali bez obzira njegovom iskrenom divljenju prema Ateni, atenski je vođa Demosten u svojim slavnim govorima (filipikama) poticao grčke gradove da se odupru njegovoj moći.

Godine 339. pr. Kr. Teba, Atena, Sparta i ostale grčke države stvorile su savezništvo da se odupru Filipu II. i da ga izbace iz grčkih gradova koje je zauzeo na sjeveru. Međutim Filip je napao prvi, napredujući po Grčkoj gdje je kod Heroneje porazio združene grčke gradove 338. pr. Kr.. Taj događaj tradicionalno označava kraj ere grčkih gradova-država kao samostalnih političkih jedinica iako su u stvari Atena i ostali gradovi preživjeli kao samostalne države sve do rimskih vremena.

Filip II. je pokušao pobijediti Atenu dodvoravanjem i darovima, ali nije zapravo uspio. Organizirao je gradove u Korintski savez i proglasio da će voditi napad na Perzijsko Carstvo kako bi „oslobodio“ grčke gradove i osvetio perzijske invazije u prethodnom stoljeću. Prije nego što je to mogao učiniti ubijen je 336. pr. Kr.

Osvajanja Aleksandra Velikoga

Filipa je naslijedio 20-godišnji sin Aleksandar koji je sa samo 20 godina odmah nastavio provoditi očeve planove. Otputovao je u Korint gdje su ga okupljeni grčki gradovi prepoznali kao vođu Grka. Nakon toga krenuo je na sjever da skupi vojsku. Vojska kojom je napao Perzijsko Carstvo je uglavnom bila sastavljena od Makedonaca, ali su se također prijavili i mnogi zanesenjaci iz grčkih gradova. Dok je Aleksandar ratovao u Tračkoj, čuo je da su se grčki gradovi pobunili. Pojurio je ponovno na jug, osvojio i razorio Tebu do temelja kao upozorenje svim grčkim gradovima ako bi se pokušali oduprijeti njegovoj snazi.

Godine 334. pr. Kr. Aleksandar je krenuo u Aziju gdje je porazio Perzijance na rijeci Granik. Time je stekao nadzor nad jonskom obalom, te je napravio pobjedničku povorku kroz oslobođene grčke gradove. Nakon što je dogovorio poslove u Anatoliji nastavio je napredovati južno kroz Ciliciju do Sirije gdje je porazio Darija III. Kodomana kod Isa (333. pr. Kr.). Onda je nastavio kroz Feniciju do Egipta kojeg je osvojio bez ikakvog otpora.

Darije III. je sada bio spreman sklopiti mir, te bi se Aleksandar vratio pobjednički kući, ali Aleksandar je odlučio osvojiti Perzijsko Carstvo i postaviti sebe za vladara čitavog njemu poznatog svijeta. Napredovao je sjeveroistočno kroz Siriju i Mezopotamiju, te je opet porazio Darija III. Kodomana kod Gaugamele (331. pr. Kr.). Kodoman se povlačio u istočne satrapije, no putem mu vojskovođe otkazuju poslušnost i smrtno ga ranjavaju. Aleksandar se proglasio gospodarom Perzijskog Carstva, zauzevši Suzu a potom i Perzepolis nakon bitke kod Perzijskih vrata.

U međuvremenu grčki gradovi su pokušavali obnoviti napore da izbjegnu makedonskoj moći. Kod Megalopola 331. pr. Kr., Aleksandrov regent Antipater porazio je Spartance koji su se odbili pridružiti Korintskom savezu i priznati makedonsku prevlast.

Aleksandar se žurio napredujući kroz današnji Afganistan i Pakistan do doline rijeke Ind i 326. pr. Kr. je dosegao Punjab. Planirao je napredovati i dalje do Gangesa i Bengala, ali mu je njegova vojska umorna od višegodišnjih vojnih pustolovina otkazala poslušnost i zahtjevala povratak. Aleksandar se nerado vratio natrag, a umro je od groznice u Babilonu 323. pr. Kr.

Aleksandrovo Carstvo se raspalo ubrzo nakon njegove smrti, ali njegova osvajanja zauvijek su promijenila grčki svijet. Tisuće Grka su putovale s njim ili za njim da se nasele u novoosvojenim gradovima dok je napredovao. Najvažniji grad bila je Aleksandrija u Egiptu. Kraljevstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osnovana su u Egiptu, Siriji, Iranu i Baktriji. Započelo je helenističko doba.

Doprinos starih Grka europskoj kulturi i civilizaciji

Doprinos antičkih Grka europskoj kulturi i civilizaciji su demokracija, zakonodavstvo, znanost, umjetnost, arhitektura, olimpijske igre, ali i individualizam, natjecanje, arogancija, kompleks superiornosti nad preostalim svijetom (Perzija).

Srodne teme

Vanjske poveznice

Aristid iz Atene

Aristid iz Atene, kršćanski apologet iz 2. stoljeća.

Aristid iz Atene predao je caru (Hadrijanu ili Antoninu Piju) iscrpnu apologiju kršćanstva (125. ili 140). Godine 1889. pronašen je sirski prijevod; skraćena verzija sačuvala se u romanu Barlaam i Jazafat.

Atena (polis)

Atena je u staroj Grčkoj bila jedan od najvećih polisa i jedno vrijeme glavni grad panhelenskog (sve-grčkog) saveza; središte grčke umjetnosti i kulture, te mjesto rođenja atenske demokracije.

Barnaba

Sveti Barnaba (grč.:Βαρναβᾶς), po rođenju Josip bio je ranokršćanski propovjednik i suradnik apostola Pavla.

Barnaba je među kršćanima helenistima po svoj prilici imao vodeću ulogu. Jedno vrijeme je bio suradnik apostola Pavla na misionarskim putovanjima, ali se kasnije sa njim razišao.

Barnaba je bio Židov (Levit) helenist iz dijaspore, rodom s Cipra. Djela apostolska opisuju da je bio “izvrstan čovjek, pun Duha Svetoga i vjere” (Dj 11, 24.) Bio je vrlo pobožan i darežljiv, a Biblija spominje da je prodao komad zemlje koji je imao da bi podijelio stečeni novac apostolskoj zajednici.

Prvi judeokršćani, među koje je spadao i Barnaba, strogo su se držali Mojsijevog zakona. Jeruzalemska zajednica vrlo je poštovala Barnabu, koji se u Antiohiji pojavljuje kao prvi vođa kršćana. Njegova uloga bila je bitna u očuvanju jedinstva između crkvenih zajednica Antiohije i Jeruzalema.

Barnaba je bio aktivan u propovijedanju mnogo prije Pavlovoga prelaska na kršćanstvo. Nakon Pavlovog preobraćenja, postali su bliski suradnici.

Barnaba je s Pavlom krenuo u propovjedničku misiju (Dj 9,26-28), na prvo misijsko putovanje (47.–48.), koje počinje u Antiohiji i obuhvaća Cipar, Pergu i Pamfiliju, Antiohiju Pisidijsku, gradove Likaonije (sjeverna Galacija), kao Ikoniju, Listru i Derve. Barnaba je bio vrlo utjecajan među kršćanima. U gradu Listri, ljudi su prozvali Barnabu Zeusom, dok su za Pavla odabrali ime Hermesa. U svim ovim gradovima i oblastima Galacije osnivane su zajednice koje čine kršćani Židovi i inovjerci, koji u početku žive harmonično bez naročitih problema, kao što je bio slučaj u Antiohiji.

Prva ozbiljna kriza u pogledu položaja inovjeraca u kršćanstvu nastaje u Galaciji i Antiohiji 49. godine, kada se postavlja veliko pitanje obaveznosti obrezanja kršćana. Među kršćanima razvile su se dvije različite struje, uslijed čega je došlo do razlaza između Barnabe i Pavla. Židovi su propovijedali evanđelje samo Židovima (Dj 11,19), dok je Pavao želio da se ona propovijedaju svim narodima. Pavao je želio ukiniti obrezanje i neke ostale židovske zakone (Dj 21,21), zbog čega je Jeruzalem bio u pomutnji (Dj 21,31).

Barnaba je vjerovao da ljudi neće zaslužiti spasenje ukoliko se ne obrežu po običaju Mojsija. Pošto nije htio da se odrekne židovskoga zakona, postao je protivnik Pavlovog učenja koje nije insistiralo na zakonu. Između njih dvojice “...dođe do zaoštrenosti, tako da se rastaše jedan od drugoga” (Dj 15,39).

Pavlovo učenje je potisnulo judeokršćansko na prvom Jeruzalemskom saboru oko 50. godine.

Barnaba je stradao je na Cipru gdje je bio kamenovan 61. godine i bio je sahranjen iza zapadnih vrata grada Salamine.

Cikladska kultura

Cikladska kultura (također poznata i kao Cikladska civilizacija ili Cikladsko razdoblje) je kultura ranog brončanog doba koja se razvila na Cikladima u Egejskom moru, te svoj najveći uspon imala u periodu 3000.-2000. pr. Kr.; najstarija kultura brončanog razdoblja u Europi.

Cikladska kultura kasnog neolitika i ranog brončanog doba je najpoznatija po shematskim plošnim ženskim idolima koji su isklesani iz čistog bijelog mramora. Ona je prethodila velikoj civilizaciji srednjeg brončanog doba ("minojskoj") kulturi koja se razvila na Kreti, na jugu. Mnoge od tih figurica su opljačkane iz grobova kako bi se zadovoljila potražnja za cikladskim artefaktima koja se razvila početkom 20. stoljeću. Samo 40% od oko 1.400 pronađenih figurica imaju poznato porijeklo, jer su pljačkaši uništili dokaze.

Diploma

Diploma (starogrčki: presavijeno u dvoje, povelja) naziv je za svjedodžbe, završnih ispita, ili postignutih titula (maturalna, doktorska diploma) ili isprava kojom se svečano priznaje određeni uspjeh, zasluga, staž članstva (počasna diploma).

Eolija

Eolija (grč. Αιολίς: „Aiolís“) je drevna regija koja obuhvaća sjeverozapadno obalno podučje Male Azije, te nekoliko okolnih otoka od kojih je najvažniji Lezbos. U antičko doba Eolija je graničila sa Mizijom na sjeveru odnosno Lidijom na jugu. Teritorij je na prijelazu iz 2. u 1. tisućljeća pr. Kr. naselilo grčko pleme Eoljana iz Tesalije, dok su se Dorani i Jonjani naselili uz južniju obalu Egejskoga mora.

Grčki alfabet

Grčki alfabet najstarije je pismo koje se danas još upotrebljava. Njime su pisana velika djela starine, od Platona i Aristotela do biblijskog Novog zavjeta. Nastao je otprilike tijekom 9. stoljeća pr. Kr.

Jonija

Jonija (starogrčki Ἰωνία ili Ἰωνίη) antička je regija na središnjoj obali zapadne Male Azije u današnjoj Turskoj, odnosno u području oko grada Izmira (nekadašnje Smirne). Sastojala se od najsjevernijih dijelova Jonskog saveza koju su činila grčka naselja. Jonija nikada nije bila jedinstvena država, a ime je dobila po plemenu Jonjana koji su arhajskom periodu nastanili obalu i otoke Egejskog mora. Identitet Jonije počivao je na njihovoj tracidiji i služenju istočnog dijalekta grčkog jezika. Regija je najpoznatija po slavnoj „Jonskoj školi filozofije“, te po jonskom redu.

Obala Jonije sastojala se od uskog pojasa od Fokeje na sjeveru uz ušće rijeke Hermus (danas Gediza), do Mileta na jugu pokraj ušća rijeke Meander; uključivala je otoke Samos i Hios koji danas pripadaju Grčkoj. Na kopnu je graničila s Eolijom na sjeveru, Lidijom na istoku i Karijom na jugu. Jonski gradovi u antičko doba bili su poprištem čestih sukoba između Grčke i Perzijskog Carstva.

Prema grčkoj predaji, jonske gradove osnovali su kolonijalisti s druge strane Egejskog mora. Njihovo naseljavanje povezuje se s legendama o jonskom narodu iz Atike, prema kojima su koloniste vodili Nelej i Androklo, sinovi posljednjeg atenskog kralja Kodra. U skladu s time „jonska migracija“, kako su je nazivali kasniji kronolozi, datirala je 140 godina nakon Trojanskog rata, odnosno 60 godina poslije povratka Heraklida na Peloponez.

Teritorij Jonije još su 1200. pr. Kr. naseljavali Hetiti. Nakon grčkog naseljavanja, ranu povijest činili su autonomni grčki gradovi (polisi), no na prijelazu iz 8. u 7. stoljeće pr. Kr. počinju sukobi s susjednom Lidijom pa jonski gradovi postupno bivaju pokoreni do sredine 6. stoljeća pr. Kr., odnosno u doba vladavine lidijskog kralja Kreza. Perzijski vladar Kir Veliki kasnije pobijedio je Kreza i priključije Joniju golemom Perzijskom Carstvu, pod kojim su jonski gradovi uživali status lokalne autonomije. Početkom 5. stoljeća pr. Kr. jonski vladari podižu ustanak uz pomoć Atenjana koji prodiru sve do Sarda u Lidiji i pustoše grad, što je označilo početak Grčko-perzijskih ratova. Razdoblje perzijske dominacije prekida Aleksandar Makedonski koji priključuje Joniju svom carstvu, te nakon njegove smrti ona nastavlja biti dijelom helenističkih kraljevstva. Sredinom 1. stoljeća pr. Kr. Rimsko Carstvo osvaja Anatoliju čime Jonija dolazi pod upravu Rima odnosno kasnije Bizanta. U 15. stoljeću osvajaju je Turci, pa teritorij Jonije postaje dijelom Osmanskog Carstva, odnosno moderne Turske.

Karija

Karija (luv. Karuwa: „Strma zemlja“, grč. Καρία), povijesna je regija u jugozapadnom dijelu Male Azije na obali Egejskog mora. Nalazi se sjeverno od otoka Roda, a graniči s Jonijom, Lidijom, Pizidijom i Licijom. Karija je poznata kao domovina povjesničara Herodota, po mauzoleju u Halikarnasu, kraljici Artemiziji I., te po slavnim antičkim trgovcima.

U najranijem povijesnom razdoblju, Karija je bila naseljena Hetitima. Za Karijce se smatra kako su narod iz istočne Anatolije, dok Herodot tvrdi kako se radi o minojskim kolonizatorima. Nakon Trojanskog rata, Jonski i dorski Grci kolonizirali su regiju i uspostavili brojne polise, koji su se stoljećima razvijali kao gradovi-države, sve dok ih početkom 6. stoljeća pr. Kr. nisu pokorili Lidijci predvođeni Krezom. Sredinom istog stoljeća Kir Veliki širi Perzijsko Carstvo na Lidiju i Kariju, pod kojim su karijski gradovi uživali status lokalne autonomije. U doba Grčko-perzijskih ratova, karijska kraljica Artemizija I. predvodila je Kserksovu mornaricu u pohodu na Atenu. Glavni grad regije bio je Halikarnas, u kojem je perzijski satrap Mauzol dao sagraditi veličanstvenu grobnicu koja je popularna kao jedno od Sedam svjetskih čuda. Karija je domovina povjesničara Herodota, koji se rodio u Halikarnasu. Godine 334. pr. Kr. makedonski vojskovođa Aleksandar Makedonski priključuje Kariju svom carstvu. Regija dva stoljeća kasnije postaje dijelom Rimskog Carstva, a od doba vladavine cara Dioklecijana u 4. stoljeću pr. Kr. ima status zasebne rimske provincije. Kasnije je bila dijelom Bizanta odnosno Osmanskog carstva, dok je danas dio moderne Turske, izuzevši otočja koja pripadaju Grčkoj.

Licija

Licija (iz lat. Lycia) ili Likija (iz grč. Λυκία - Lykía; lik. Trm̃mis), starovjekovna regija u jugozapadnoj Anatoliji odnosno današnjoj Turskoj. Nalazila se između drevnih pokrajina Karije na sjeverozapadu, Pamfilije na istoku, te Pizidije na sjeveroistoku. U rano antičko doba sastojala se od grčkih polisa, dok je kasnije bila dijelom Perzijskog i Rimskog Carstva.

Lidija iz Tijatire

Sveta Lidija iz Tijatire je kršćanska novozavjetna svetica, koja je živjela u vrijeme apostola u mjestu Tijatiri u blizini grada Filipi u rimskoj provinciji Makedoniji. Primila je kršćanstvo od apostola Pavla, i sudjelovala u njegovim misionarskim putovanjima u razdoblju od 51. do 52. godine.

Ime svete Lidije spominje se u 16. poglavlju novozavjetne knjige Djela apostolska. Tijekom svoga drugoga misionarskoga putovanja, apostol Pavao isplovio je iz Troade na brodu i stigao u Makedoniju. Grad Filipi je tako postao prvi europski grad, gdje je Pavao propovedao kršćanstvo, a Lidija je prva Europljanka koja je primila kršćanstvo:

Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: "Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu." (Dj 16, 13-15)

Rođena je u mjestu Tijatiri. Obiteljski se bavila prodajom grimiza i svile. Prešavši iz Tijatire u grad Filipi, Lidija je nastavila da se bavi ovim poslom. S obzirom da je bila bogatija od većine kršćana toga doba bila je u prilici ugostiti Pavla i druge apostole koji su dolazili u Filipe.

Magna Graecia

Magna Graecia (latinski „Velika Grčka“; grčki: Megalê Hellas / Μεγάλη ῾Ελλάς) je naziv za regije u antičkoj južnoj Italiji i Siciliji koje su od 8. stoljeća prije Krista kolonizirali grčki naseljenici.

Magna Graecia sastojala se od mnogih gusto naseljenih gradova i neovisnih država koje su međusobno često ratovale.

Mikenska kultura

Mikenska kultura je arheološka kultura brončano doba u Grčkoj (oko 1600. pr. Kr. - 1100. pr. Kr.) koje pripada Heladskom razdoblju (3200.-1050. pr. Kr.) egejske kulture. Ime je dobilo prema arheološkom lokalitetu Mikeni, a glavna središta ove kulture su uglavnom na Peloponezu: Tirint i Arg, a pripadala su joj i druga mjesta u kopnenoj Grčkoj: Orhomen, Teba, Atena i Jolk.

Peonija

Peonija (grč. Παιονία, Paionía, lat. Paeonia) je bila pokrajina u antičkoj Makedoniji uz srednji Vardar. Na istoku Peonije su živjeli Tračani a na zapadu Iliri. Oni su pod svojim vladarima u 4. st. pr. Kr. vodili stalne borbe sa susjednim Tračanima, Dardanima i Makedoncima. Nakon smrti kralja Dropiona, Peoniju osvajaju Makedonci. Od 2. st. pr. Kr. Peonija pada pod vlast Rimljana.

Sparta

Sparta (Σπάρτη) je grad na grčkom poluotoku Peloponezu. Nekoliko kilometara od današnjeg grada nalaze se ostaci drevne Sparte, starogrčkog grada-države, jednog od najslavnijih antičkih mjesta. Grad-država je pokrivao cijelu pokrajinu Lakoniju i Meseniju, te je bio najmoćnija peloponeska država. Prema nazivu pokrajne Lakedemon stanovnici su se, osim Spartancima, nazvali i Lakoncima ili Lakademonjanima.

Starogrčki jezik

Starogrčki (ISO 639-3: grc) je izumrli indoeuropski jezik koji se govorio od vremena antičke Grčke do uništenja Bizanta i preteča je modernog grčkog jezika. Sva klasična djela Homera, Herodota, Platona, Aristotela, itd. pisana su na grčkom jeziku. Izvornik biblijskoga Novoga zavjeta također je grčki.

Kroz povijest govorilo se nekoliko inačica, poimence

arhajski (9. - 6. stoljeće pr. Kr.),

klasični (5. - 4. stoljeće pr. Kr.),

koiné iz helenističkog razdoblja (3. stoljeće pr. Kr. - 6. stoljeće), te

srednjovjekovni odnosno bizantski grčki tijekom srednjeg vijeka (6. stoljeće - 1453.).U užem smislu starogrčki jezik uključuje narječja koja su se govorila u arhajskom i klasičnom razdoblju.

Sveti Timotej

Sveti Timotej (grčki: Τιμόθεος; Timótheos - "štovatelj Boga" ili "poštovan od Boga") je rano kršćanski svetac, kojega sveti Pavao u svojim poslanicama spominje kao svoga suputnika.

Rođen je u Listri Likaonskoj od oca Grka i majke Židovke. Njegova majka Eunika i baka Loida spominju se u Drugoj poslanici Timoteju, gdje ih sveti Pavao pohvaljuje zbog nelicemjerne vjere (2. Tim 1, 4-5). Timotej je upoznao Pavla, tijekom njegova drugog posjeta Listri. Pavao ga je obratio na kršćanstvo i postao njegov mentor.

Kasnije je Timotej postao Pavlov suputnik na brojnim misijskim putovanjima, obišavši s njim: Ahaju, Makedoniju, Italiju i Španjolsku. Veliki revnitelj vjere, i izvrstan propovjednik, Timotej je mnogo doprinio rasprostranjenju i utvrđenju kršćanstva. Pavao ga naziva pravim sinom u vjeri (1. Tim 1, 2).

Nakon mučeničke Pavlove smrti, Timotej je imao za učitelja sv. Ivana Evanđelista. Ali kada ovoga car Domicijan progna iz Efeza na otok Patmos, Timotej je ostao u Efezu kao biskup. U vrijeme poganskoga praznika zvanog katagogium, neznabošci ljuti na kršćane, mučki i pod maskama napali su Timoteja i ubili ga (oko 93. godine). Njegove moći kasnije su prenijete u Carigrad i sahranjene u crkvi Svetih Apostola, do groba sv. Luke Evanđelista i Andreja Prvozvanoga.

Sveti Tit

Sveti Tit je rano kršćanski svetac, kojega sveti Pavao u svojim poslanicama spominje kao svoga suputnika. Zajedno s Pavlom i Barnabom bio je u Antiohiji i radio na širenju kršćanstva.

Dio povjesničara vjeruje da je "Tit" u stvari bio nadimak sv. Timoteja, ali taj stav nije raširen, te se uglavnom smatra kako je riječ o dvije različite osobe.

Prema tradiciji, Pavle je Tita postavio za biskupa u Gortinu na Kreti. Od njegovih relikvija očuvala se lubanja, koja se danas čuva u crkvi sv. Tita u Heraklionu na Kreti.

Sv. Tit se slavi kao svetac u Rimokatoličkoj, pravoslavnim i drevnoistočnim Crkvama te među luteranima i anglikancima.

A Tit? Moj je drug i suradnik za vas. A braća naša? Poslanici su crkava, slava Kristova. (sv. Pavao: 2 Kor 8,23)

Tesalija

Tesalija (Θεσσαλια, suvremeni grčki: Thessalía, vidi Popis tradicionalnih grčkih toponima) područje je u sjevernoj središnjoj Grčkoj, a graniči s egejskom Makedonijom na sjeveru, Epirom na zapadu, Središnjom Grčkom na jugu (u izvorniku: Sterea Hellas, doslovno: stara Grčka) i Egejskim morem na istoku.

Po naravi je nizinska pokrajina.

Današnja Periferija Tesalija teritorijalno odgovara ovom području.

Starovjekovne države i civilizacije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.