Spasenje

Spasenje je pojam, kojim se označava oslobođenje čovjeka i cijelog čovječanstva od različitih oblika zla, grijeha i smrti. Spasenje je predvladavanje čovjekovoga ugroženog stanja i postizanje oslobođenja i punine života.

Stav Katoličke Crkve

U Starome zavjetu, izraelski narod doživljava svoju povijest kao povijest spasenja. Jahve (Bog) vodi, spašava i oslobađa svoj narod te obećava Spasitelja po prorocima. Spasenje se ostvarilo po Isusu Kristu što je kasnije zapisano u Novome zavjetu. Isusov zemaljski život je u sklopu plana spasenja. Isus je dao svoj život kao otkupninu za grijehe ljudi i tako je s Bogom pomirio cijelo čovječanstvo. Isusova žrtva ljude otkupljuje na jedinstven i konačan način i otvara pristup u zajedništvo s Bogom.

Kršćani vjeruju, da spasenje dolazi od Isusa preko Crkve. Isus je utemeljio Crkvu i preko nje vjernici postižu spasenje. Oni ljudi koji bez svoje krivnje nisu upoznali Evanđelje ni Crkvu, ako iskreno traže Boga i vrše Božju volju također su na putu spasenja.

Sveti sakramenti su za vjernike nužni za spasenje, jer daju sakramentalne milosti, oproštenje grijeha, pripadnost Crkvi, božansko posinjenje, približavanje Bogu. Krštenje se smatra nužnim za spasenje, onih kojima je naviješteno Evanđelje i koji imaju mogućnost krstiti se. Može se spasiti i bez krštenja ako netko ne zna za krštenje, a iskreno traži Boga ili ako netko umre za vjeru makar nije kršten.

Isus je svojom mukom i smrću na križu dao novi smisao patnji. Stoga patnja može biti sredstvo spasenja.

Stav islama


P religion world.svg Nedovršeni članak Spasenje koji govori o religiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Božja milost

Božja milost se prema kršćanskom učenju odnosi na vrhovnu naklonost Boga čovječanstvu, posebno u pogledu spasenja, nezavisno od činjenja dobrih djela, stjecanja zasluga ili dokazane dobrote. Grčka riječ karizma (starogrčki χάρισμα - dar) iz Novog zavjeta, koja se obično prevodi kao milost, u pravoslavnoj tradiciji se prevodi i kao blagodat.

Božja milost se odnosi na Božje darove čovječanstvu, uključujući život, stvaranje i spasenje. U užem smislu, milost je sredstvo, kojim se ljudi izbavljaju istočnog grijeha i stječu spasenje. U ovom smislu Božja milost je centralni koncept kršćanske teologije. Milost pripada u srž kršćanskog shvaćanja ljudskog postojanja, jer se ona tiče misterija odnosa čovječanstva prema Bogu, kako je taj odnos objavljen u Isusu Kristu.

Druga poslanica Timoteju

Druga poslanica Timoteju je jedna od knjiga Biblije i Novoga zavjeta. Pripada u pastoralne poslanice zajedno s Prvom poslanicom Timoteju i Poslanicom Titu. Tradicionalno se pripisuje apostolu Pavlu. Posvećena je Timoteju, Pavlovom suradniku. Kratica knjige je 2 Tim.

Stručnjaci su se podijelili oko autorstva poslanice. Većina smatra, da je autor sv. Pavao, kako i piše u početku ove poslanice: "Pavao, apostol Krista Isusa voljom Božjom, po obećanju života, života u Kristu Isusu (2 Tim 1,1)" . Tako su smatrali i kršćani prvih stoljeća. Tek se u posljednjih 200 godina javljaju izraženije sumnje, da pastoralne poslanice nije napisao Pavao. Moguće je da ih je napisao anonimni kršćanin školovan u duhu Pavlova nauka. Međutim, dok Prva poslanica Timoteju i Poslanica Titu imaju dosta sličnosti. Druga poslanica Timoteju se razlikuje od njih po jeziku i idejama i sličnija je ostalim Pavlovim poslanicama, pogotovo onima koje je napisao u zatočeništvu.

Timotej se prvi puta spominje u Djelima apostolskim (Dj 16,1). Njegova majka Eunika i baka Loida spominju se u ovoj poslanici, kako je vjera najprije pribivala u njima pa kasnije u Timoteju (2 Tim 1,5). Timotej je upoznao Pavla, tijekom njegova drugog posjeta Listri (grad u Maloj Aziji). Pavao ga je obratio na kršćanstvo i postao njegov mentor. Zajedno su išli na brojna misijska putovanja. Timotej je pomagao Pavlu, propovijedao i širio Evanđelje s njim i pojedinačno.

U ovoj poslanici apostol Pavao poručuje Timoteju, da nema duha bojažljivosti i da se ne boji svjedočiti za Gospodina Isusa i njega apostola Pavla, "sužnja Kristova" (2 Tim 1,7-8). U prvom poglavlju potiče Timoteja na vjernost Evanđelju. Ističe smisao patnje kršćanskoga apostola: "Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom. Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (2 Tim 2,10-12)". Upozorava na lažne učitelje poput Himeneja i Fileta, koji su obmanjivali ljude i na opasnosti budućih vremena, kada će se mnogi ljudi suprotstavljati istini, činiti zlo i prepuštati se najrazličitijim strastima. O Pismu (Bibliji) piše, da je: "bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban (2 Tim 2,16-17)".

Piše mu, da nastoji doći k njemu prije zime (2 Tim 4,21), osjeća da se bliži kraj njegovog zemaljskog života: "Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (2 Tim 4,6-8)". Na kraju poslanice su završni pozdravi i želje.

Evangelizacija

Evangelizacijom se smatra naviještanje riječju i djelom poruke Isusa Krista nekršćanima, koja se naziva evanđelje ili radosna vijest, kao i stalno ponavljanje Kristove poruke spasenja u propovijedima, svjedočenjima, katehezi i liturgiji onima koji su već kršćani. Glavna je kršćanska misija i poslanje svih kršćana.

Osim evangelizacije ljudi postoji i evangelizacija kulture. Ona se sastoji u kritičkom prožimanju misli i načina života ljudi, koje izlazi iz života po evanđelju. Evangelizacija se može sastojati iz naviještanja, tumačenja pisma i slavljenja bogoslužja, a može se dogoditi neizravno, svjedočenjem po evanđelju ozbiljno izmijenjena životnog stila.

Širenje evanđelja nije neko izolirano djelo ili zalaganje pojedinih misionara radi spasa duša pogana u Aziji i Africi. Naviještanje Božjih objavljenih istina za spasenje čovjeka jest najozbiljnijom zadaćom cijele Crkve - čitavog naroda Božjeg odnosno cjelokupne zajednice vjernika. Prema dekretu Ad gentes br. 35 (usp. Dignitatis humanae 13, Lumen gentium 5), "Cijela Crkva je misionarska, a djelo evangelizacije je temeljna dužnost Božjeg naroda".

Hošea (knjiga)

Hošea je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige. Prva je od 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Hoš.

Hošeino ime (hebr. הוֹשֵׁעַ, Hošeaʿ, Hôšēăʿ) znači "spasenje". Na početku ove knjige piše, da je sin Beerijev (Hoš 1,1) i da je knjiga napisana "u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva judejskih, u dane Jeroboama, sina Joaševa, kralja izraelskog (Hoš 1,1)" . To je od otprilike 793. do otprilike 697. godine prije Krista . U tom vremenu događala se propast Kraljevstva Izrael (sjeverno kraljevstvo). Narod se odvojio od Boga i klanja se poganskim bogovima (npr. Baalu).

Po Božjoj (Jahvinoj) zapovijedi, Hošea (negdje se naziva i Ozej) oženio je bludnicu Gomeru i s njom imao dva sina Jizreela i Lo Ammija i kćer Lo Ruhamu. Dio teologa smatra, da se ne radi o stvarnom, nego simboličkom događaju, koji otkriva stav izraelskog naroda prema Bogu: "jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve! (Hoš 1,2)". Ili se "bludnica" odnosi na Gomerin nemoralan život prije braka ili nakon braka. Imena djece imaju simboličko značenje. Jizreel je ime doline u kojoj se prolilo puno krvi u sukobima. Lo Ammi znači "ne-narod moj" (Hoš 1,9), a Lo Ruhama znači "nemila" (Hoš 1,6). Imena predstavljaju Božju poruku i kritiku narodu Kraljevstva Izrael.

Hošea proživljava mučno iskustvo s Gomerom, što je simbolička slika kako se izraelski narod ponašao prema Bogu. Ponašanje naroda prema Bogu je bio duhovni blud (idolopoklonstvo i nepoštivanje Deset Božjih zapovijedi). Slijedi razvod Hošee i Gomere, jer je Gomera bila nevjerna. To je simbol "razvoda" između Boga i izraelskog naroda, jer je narod bio nevjeran Bogu. Na Božju zapovijed, Hošea traži Gomeru nakon nekog vremena, ali mora je otkupiti jer se prodala u ropstvo ili jer njen ljubavnik traži otkupninu. Gomera je ponovno s Hošeom, ali on odbija neko vrijeme seksualnu intimnost, što simbolizira da Izrael neko vrijeme neće imati kralja (Asirija je u povijesti uistinu osvojila Kraljevstvo Izrael i odvela u zarobljeništvo vlastodržce i dio podanika). No, Bog će biti milosrdan prema narodu, ponovno će biti u savezu ("braku") s njime (ponovno je uspostavljena država) i voli ga makar mu je on bio nevjeran.

Ova knjiga je više puta citirana u Evanđeljima (Mt 2,5; 9,13 i 12,7; Lk 23,30)i poslanicama (Rim 9,25-26); 1 Kor 15,55 i 1 2,9-10) .

Isus na Maslinskoj gori

Isus na Maslinskoj gori događaj je iz Isusova života opisan u Novome zavjetu.

Maslinska gora je planina istočno od Jeruzalema obrasla maslinama. U podnožju Maslinske gore nalazi se Getsemanski vrt. Dobio je ime od tijeska za maslinovo ulje. Isusova muka započela je u Getsemaniju. To je imalo simboliku, jer su prvi ljudi Adam i Eva sagriješili u rajskom vrtu, a Isus je započeo spasenje ljudi iz Getsemanskog vrta.

Poslije Posljednje večeri, Isus je s apostolima krenuo prema Maslinskoj gori i Getsemanskom vrtu. Tamo je više puta došao prenoćiti, ako se dugo zadržao u Jeruzalemu. Isus se povukao na molitvu rekavši apostolima, da sjednu i čekaju. Jedino su Petar, Jakov i Ivan, kao trojica najvjernijih pošli s njime. Isus je znao, da ga čekaju kušnja i slabost pa je samo trojici apostola dozvolio, da tome svjedoče, jer bi to ostali teško podnijeli. Zaokupile su ga misli o muci i smrti, bio je u tjeskobi i tuzi. Trojici apostola rekao je: "Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte (Mk 14, 34)!" Udaljio se i od njih, ali ne predaleko. Isus je imao običaj, moliti se Bogu Ocu prije važnih događaja. Tako je činio i ovaj put. Kleknuo je i licem pao na zemlju od muke i straha. To je trajalo oko sat vremena. Isus je znao, budući da je Bog i čovjek, što će se dogoditi dan kasnije na Veliki petak. U glavi su mu prolazile slike mučenja. Osjetio je jake duševne bolove, oblijevao ga je hladan znoj. U Getsemanskom vrtu, Isus nije oplakivao toliko svoju muku i smrt, koliko ljudsku pakost i zloću. Iskušavao ge je đavao, prvi put nakon kušnje u pustinji. Prikazao mu je grijehe svijeta, da ga odvrati od žrtve. U nevolji zavapio je: "Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti (Mt 26,39)." Nakon molitve otišao je do trojice apostola, koje je našao kako spavaju pa im je rekao: "Tako, zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom? (Mt 26,40)". Apostolima je bilo neugodno. Isus im je još rekao: "Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo (Mt 26,41)."

Isus se ponovno povukao na molitvu i trpio, zbog ravnodušnosti ljudi na njegovu muku i zbog toga što se neće svi ljudi spasiti, jer su dobrovoljno odbacili spasenje. Za vrijeme muke Isusu je došao anđeo i tješio ga. Slično se dogodilo i prilikom kušnje u pustinji.

Nakon anđelova odlaska, Isus se nastavio moliti i znojio se krvavim znojem, zbog patnji i smrti koje je imao podnijeti i budućih patnji pripadnika Crkve. Krvavi znoj, pojavio se uslijed velike uzbuđenosti i duševne borbe, kada je krv navrela u velikim količinama u glavu i pomiješala se sa znojem.

Isus je molitvom želio dati ljudima primjer, da se mole u teškoćama i pred važne životne događaje. Nakon molitve osjetio je mir, odlučnost i duševnu snagu, što će nastaviti osjećati tijekom cijele muke i križnog puta. Isus je bdio, a učenici su spavali, dok ih nije probudio riječima: "Evo, približio se čas! Sin Čovječji predaje se u ruke grešničke! Ustanite, hajdemo! Evo, približio se moj izdajica (Mt 26,45-46)".

U Getesmanski vrt ušao je Juda, neki članovi židovskog velikog svećeničkog viječa, sluge i vojnici. Imali su svjetiljke i bili su naoružani. Neki nisu znali kako Isus izgleda pa im je Juda bio vodič. Dogovorli su se, da će poljubac biti znak: "Koga poljubim, taj je, njega uhvatite (Mt 26,48)!" Tako je Juda izdao Isusa poljupcem. Isus je znao, što se sprema pa ih je mirno dočekao. Nakon Judinog poljupca rekao je: "Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ (Lk 22,48)?" Mirno se predao vojnicima nakon što ih je upitao koga traže. Kada je rekao, da je on taj koga traže, vojnici su popadali na zemlju, od snage Isusovih riječi, a Isus nije pobjegao. Htio je pokazati, da se dobrovoljno predaje. Pri tome je zatražio, da apostole ostave na miru i ne uhite ih. Kada su Isusu vezali ruke, apostoli su razmišljali o obračunu i pitali su Isusa: "Gospodine, da udarimo mačem (Lk 22,49)?" Isus nije još ni odgovorio, a Petar je već uzeo nož i napao jednog slugu. Posjekao mu je desno uho, jer je promašio glavu. Isus je apostole odvratio od borbe: "Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (Mt 26,52)". Prekorio je Petra i rekao mu, da je htio, da je mogao zamoliti Boga Oca da pošalje mnoštvo anđela da ga brane, ali je htio da se ispune proroštva i Sveto pismo. Dotakao je posječeno uho sluge svećenika i ono je zacijelio. Svećenicima je poručio: "Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama da me uhvatite? Danomice sjeđah u Hramu naučavajući i ne uhvatiste me (Mt 26,55)."

Đavao se poslužio židovskim svećeničkim poglavarima, da ulovi i razapne Isusa. Vojnici su odveli Isusa, a apostoli su ostali. Dok su Isusa vodili u gluho doba noći, jedan je mladić to primijetio i približio se. Vojnici su prišli da ga uhvate, ali im je pobjegao. Nije poznato ime mladića. Time se pokazalo, da bi vojnici rado uhitili i apostole, da im Isus nije zabranio. Isusa su prvo odveli veliku svećeniku.

Izaija (knjiga)

Izaija je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Prva je na popisu proročkih knjiga te najveća od njih. Oko 60 puta citira se u Novom zavjetu. Biblijska kratica knjige je Iz.

Izaija je jedan od četiriju velikih biblijskih proroka. Njegovo ime znači: "Jahve je spasenje". Na početku knjige napisao je, da je "sin Amosov" i da je prorokovao "u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva judejskih. " Bio je oženjen i imao je dva sina. Prvi se zvao Sear Jasub (hebr. "Ostatak će se obratiti", Iz 7 3), a drugi Maher Salal Has Baz (hebr. "brz grabež, hitar plijen", Iz 8 3) . Pisana je u vremenu između oko 586. i 125. g. pr. Kr. Učenjaci smatraju da je Izaija napisao samo mali dio knjige, a tradicionalno se smatra da je pisac cijele knjige. Spominje perzijskog kralja Kira Velikoga puno prije njegove vladavine (Iz 45 1-5). Josip Flavije, židovski povjesničar napisao je, kako je Kir Veliki pročitao što je Izaija napisao o njemu, što ga je potaklo, da dopusti povratak Židova iz babilonskog progonstva.

Knjiga ima 66 poglavlja i može se podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu (od 1. do 35. poglavlja), opisuje se izvanjska povijest Izraela. Tu su proročanstva o posljednjim vremenima, o Božjem odnosu prema izraelskom narodu i susjednim narodima. U poglavljima od 28. do 35. je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom, lošim odlukama naroda, jer su se pouzdavali u ljude, a ne u Boga. Izaija je kritičar politike izraelskih kraljeva. Upozorio je kralja Ahaza, da ne sklapa savez s Asirijom, a kasnije i njegova nasljednika, da ne sklapa savez s Egiptom, jer se treba osloniti na Jahvu, a ne na ljudsku pomoć Drugi dio knjige (od 36. do 39. poglavlja) je povijesni odlomak o životu kralja Ezekije. Navodi događaje iz Druge knjige o Kraljevima, u kojima je naglašena Ezekijina pobožnost koje se očituje u Izaijinom proroštvu. Značajno je da on sve do kraja ponavlja srž svoje poruke: treba se uzdati u Jahvu, a ne u sile ovoga svijeta. Treći dio (od 40. do 66. poglavlja) je o unutarnjoj povijesti Izraela, o odnosu naroda prema Mesiji (Isusu), opisano je izbavljenje iz Babilona te završava opisom Kristove vladavine u Tisućgodisnjem kraljevstvu . Izaija velik broj puta spominje Mesiju, kako će obećani Spasitelj biti sam Bog, da će se utjeloviti Sin Božji. Bit će vjeran Bogu Ocu, trpjet će bol i mučenja, otkupit će ljude od grijeha: "Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe (Iz 53 3-5)." Velik broj puta spominju se i riječi "spasenje" i "Svetac Izraelov".

Izaijina knjiga citira se oko 60 puta u Novom zavjetu, više nego sve druge biblijske proročke knjige zajedno.

Počevši od 1947. godine u spiljama nedaleko od Kirbet Qumrana, blizu sjeverozapadne obale Mrtvog mora pronađeni su svici, koji su uključivali proročanstvo Izaije. Lijepo su napisani na dobrom sačuvanom predmasoretskom hebrejskom jeziku stari oko 2000 godina.

Jansenizam

Jansenizam je bio vjerski pokret unutar Katoličke Crkve tijekom 17. i 18. stoljeća. Tvorac mu je bio belgijski biskup iz Ypresa, Cornelius Jansen (1585.-1638.). po kome je i dobio naziv.

Dok renesansa i humanizam naglašavaju čovječju vrijednost i um, jansenisti naglašavaju Božju svemoć, čovjekovu izopačenost i nemogućnost da se čovjek spasi ako nije za spasenje predestiniran. Inzistirajući na moralnoj rigoroznosti (zabilježeno je da su jansenisti redom bili turobnog raspoloženja i da su se rijetko smijali) i na stavu da će spasenje postići samo rijetki među kršćanima, okreću se naročito protiv isusovačkog pastoralnog dušebrižništva. Veliki simpatizer ovog pokreta bio je Blaise Pascal.

Zaokružene postavke jansenizma sadržane su u knjizi Augustinus, seu doctrina S. Augustini de humanae naturae sanitate, aegritudine, medicina, adversus Pelagianos et Massilienses; tu knjigu Corneliusa Jansena su po njegovoj smrti dovršili i 1640. objavili njegovi suradnici. Postavke iz te knjige je Katolička Crkva osudila, te je papa Inocent X. u buli Cum occasione (1653.) izrijekom osudio pet postavki iz te knjige kao hereze. Svih pet postavki se odnose na predestinaciju, te sudjelovanje čovjekove volje i Božje milosti: riječ je u neku ruku o detaljima katoličkog naučavanja, koji bi možda u nekoj teološkoj knjizi prošli i nezapaženo, da jansenisti nisu na tim detaljima tako predano inzistirali pokušavajući u svakom pogledu biti "katolici na kvadrat", tj. "veći katolici od pape". Npr. jansenisti su inzistirali da čini herezu onaj koji bi rekao da je Isus prolio krv (ili da je umro) "za sve ljude". Osudu koju je izrekao Inocent X. je u buli Ad sanctam Beati Petri sedem (1656.) ponovio papa Aleksandar VII.Makar su jansenisti sebe smatrali rigoroznim sljedbenicima doktrina sv. Augustina i htjeli da ih se zove "augustinovci", isusovci su u njihovom nauku prepoznavali mnoge elemente kalvinističkog naučavanja, koje je Katolička crkva bila osudila već ranije i uporno su ih nazivali "jansenistima", poričući ispravnost njihovih tumačenja Augustinovih djela.

Svoje sjedište jansenisti su imali u samostanu Port-Royal-des-Champs (u istoj pokrajini gdje se nalazi i Pariz), potom su osnovali u Parizu samostan imenom "Port-Royal", u koji se se onda preselile njihove najvažnije aktivnosti. Nakon što su ustanovili da od pape neće dobiti podršku, jansenisti se udružuju s galikancima: to im za stanovito vrijeme osigurava snažnu podršku državnih vlasti. Kralj Luj XIV. je, naime, bio glavni promotor galikanizma, pokreta koji je privrženost apsolutnoj monarhiji stavljao ispred privrženosti papi.

Konačna osuda jansenizma dolazi 1713. u vidu bule Unigenitus, koju je izdao papa Klement XI, osuđujući kao krivovjernu čak 101 postavku koju je u knjizi "Abrégé de la morale de l'Evangile" iznio jansenistički teolog Pasquier Quesnel. Iznimno daroviti Quesnel je tim svojim teološkim djelom (konačno izdanje objavljeno 1678. godine) bio nakanio dati definitivnu obranu jansenizma, a ona je zapravo naznačila početak kraja jansenizma. Nakon što je Katolička crkva vrlo dugo tolerirala djelovanje jansenista kao svećenika i časnih sestara u redovima Crkve (imajući osobito u vidu visoku moralnost koja ih je redom odlikovala), Klement XI. je 1718. godine izdao bulu Pastoralis officii, izrekavši ekskomunikaciju protiv jansenističkih pristalica koji odbijaju prihvatiti njegovu raniju bulu Unigenitus iz 1713. Jansenisti su ipak na nekim mjestima uspijevali dalje djelovali (iz samostana Port-Royal-des-Champs su bili iseljeni 1709.) zahvaljujući zaštiti koju im je pružao kardinal Louis-Antoine de Noailles, tadašnji nadbiskup Pariza.

U Nizozemskoj su ovi događaji doveli 1724. godine do stvaranja Starokatoličke Crkve: pretežno kalvinistička Nizozemska je naime odbijala prihvatiti bilo kojeg katoličkog biskupa vjernog Rimu, a i djelovanje običnih svećenika je bilo teško (valja imati na umu da je katolička manjina u Nizozemskoj brojna, čak i na početku 21. stoljeća ondje ima oko jedne četvrtine katolika), ali su nizozemske državne vlasti rado prihvatile jansenističke svećenike iz Francuske i njihove pobornike sa nizozemskog govornog područja u Belgiji. Tako je po prvi put nakon Reformacije bilo dozvoljeno ustoličenje "katoličkih" biskupa i formiranje biskupija koje nisu bile u uniji sa Rimom (rukopoložio ih je 1724. godine Dominique Marie Varlet, biskup koji je od 1719. godine bio suspendiran od strane Svete stolice). Većina nizozemskih katolika se poslije opredijelila za jedinstvo sa Rimom. Starokatolika u Nizozemskoj danas ima svega oko pet tisuća, prema preko četiri milijuna katolika.

Krštenje

Krštenje je sakrament kojim se postaje član zajednice vjernika kod kršćana: katolika, pravoslavaca i protestanata, i ponekih nekršćanskih zajednica poput Sikha.

Kršćanstvo

Kršćanstvo (grč. Xριστός) je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom stoljeću nakon Kristova rođenja. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih Crkava (Katolička Crkva, pravoslavne Crkve, protestantske Crkve i istočne pretkalcedonske Crkve; vidi popis kršćanskih crkvi i pokreta). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.

Obadija (knjiga)

Obadija je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Ob. Najkraća je knjiga u Bibliji, ima samo jedno poglavlje, koje se sastoji od 21 retka.

Pisac je Obadija (Abdias), čije ime znači "sluga Božji". Ne znaju se podaci iz njegova života. Nije poznato ni vrijeme pisanja ove knjige. Jedni stručnjaci smatraju, da je živio u u doba judejskoga kralja Jorama (848.-841. pr. Kr.), a drugi da je živio u vrijeme razaranja Jeruzalema, 586. g. pr. Kr. Obadija naviješta uništenje naroda Edomićana. Oni su višestoljetni neprijatelji izraelskog naroda. Izrael i Edomiti su potekli od dva brata blizanaca Ezava i Jakova. Još prije nego su se rodili, Bog je navijestio, da će stariji Ezav služiti mlađemu Jakovu . Ezav je zbog toga zamrzio Jakova (Post 27). Kasnije su se pomirili. Od Ezava je potekao edomski narod, koji je mrzio izraelski narod. Sukobljavali su se tijekom stoljeća. Npr. Edomci nisu pustili Izraelce, da prođu kroz njihovu zemlju, kad su otišli iz Egipta (Br 20,14-21) i radovali su se nakon razorenja Jeruzalema 586. g. pr. Kr. Narod Edom je postojao do 70 g. i tada nestaju iz povijesti.

U prvih 9 redaka Obadija naviješta propast Edomićana. Dalje navodi razloge za to: "Za pokolj i nasilje nad bratom Jakovom sram će te pokriti i nestat ćeš zasvagda (Ob 1,9)" . Edomci su se naslađivali, kad je izraelski narod doživio nesreće (Ob 1,12). Na kraju prorokuje Dan Jahvin i spasenje Izraela.

Obadijina knjiga poručuje, da premda je Bog milosrdan i oprašta, postoje kazne zbog lošeg ponašanja. Kazna se može dogoditi i unutar roda. Izrael i Edomiti su srodni narodi. Ako pripadnici nekog naroda loše se postupaju prema srodnom narodu, doživjet će kaznu, koju je doživio idumejski (edomićanski) narod zbog zlostavljanja Izraela.

Pakao

Pakao (lat. infernus) je prema religijskim i mitološkim vjerovanjima mjesto gdje duše ljudi koji umru u smrtnom grijehu trpe vječnu patnju i kaznu. Pojam pakla kao onozemaljskog mjesta prokletstva i muke poznat je u mnogim svjetskim religijama, a osobito u kršćanstvu, islamu i budizmu. U kršćanskoj teologiji, pakao se opisuje kao mjesto u kojem obitavaju đavoli i demoni koji muče duše grešnika. Nasuprot tome, prema kršćanskom vjerovanju duše ljudi koji su umrli u miru s Bogom odlaze u raj, dok duše onih grešnika koji su zavrijedili spasenje odlaze u čistilište.

Pelagijanstvo

Pelagijanizam je vjersko učenje nazvano po Pelagiju. Ono smatra da grijeh Adama i Eve ne pomračuje ljudsku prirodu (koja je božanska, jer je stvorena od Boga), i da je čovjek i dalje sposoban birati između dobra ili zla.

Tako, Adamov i Evin grijeh je samo "loš primjer" potomcima, ali njegov postupak nema drugih posljedica za ljudsku prirodu, koje se dovode u vezu sa njegovom grijehom. Pelagijanizam vidi Isusovu ulogu kao "postavljanje dobrog primjera" čovječanstvu, nasuprot Adamovom lošem primjeru.

Ukratko, čovječanstvo ima punu moć, i punu odgovornost, za vlastito spasenje i za vlastite grijehe. Prema tome, čovječanstvo nema potrebe za drugom milošću Božjom osim stvaranja slobodne volje.

Pelagijanizam je osuđen na Koncilu u Kartagi 417. godine, na zahtjev svetog Augustina.

Poslanica Galaćanima

Poslanica Galaćanima deveta je knjiga Novoga zavjeta. Kratica je za ovu knjigu: Gal.

Pavao upućuje svoje pismo Crkvama u Galaciji (1,2) prema tome i knjiga dobiva naziv.

Predodređenje

Predodređenje ili latinizam predestinacija (lat.praedestinatio) je učenje po kome su sva događanja unaprijed predodređena sudbinom ili Božjom voljom. Predodređenost ne isključuje potpuno slobodnu volju i slobodu djelovanja, već ih samo ograničava i podređuje Božjoj volji i Božjoj milosti.

Protestantizam

Protestantizam je općenit naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bila obilježena naglašavanjem vjerovanja u opravdanje po vjeri, u svećenstvo svih svetih, odnosno vjernika i u autoritet Biblije. Redom odbacaju autoritet Pape.

Glavne protestantske grupe su:

Evangeličko-luteranske crkve,

reformirane crkve (koristi se ponekad termin "kalvinisti"),

Anglikanci,

Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam, a i vide se kao "nasljednike reformacije". Tu se, primjerice, pribrajaju adventisti, baptisti, metodisti i evanđeosko-pentekostne crkve.Pored navedenih glavnih denominacija, nazivom "protestanti" obuhvaćene su i razne manje ili novije vjerske grupe poput anabaptista, independentista, kvekera (Društvo prijatelja), metodista, pentekostalaca, adventista i vrlo velikog broja drugih.

Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se stoga povezuju prije svega sa Martinom Lutherom i Philipp Melanchthonom, začetnicima luteranstva; te sa Huldrychom Zwinglijem i Jeanom Calvinom koji su reformaciju započeli u Švicarskoj, i koji su začetnici druge osnovne protestantske grane - kalvinizma. Anglikanstvo je nastalo odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, kada je parlament proglasio kralja za poglavara crkve; u narednim desetljećima su anglikanci prihvatili znatne utjecaje protestantske teologije.

Reformacija

Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u Europi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu što je dovelo do uspostave Reformiranog kršćanstva. Reformacija se sučelila s etabliranim eklezijalnim ustrojem Crkve te stavila pod upitnik primat Pape, zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije te povratak na ono što joj je i bila svrha – naviještanje Kristovog nauka, koji je zbog svjetovnih briga zapustila.

Soteriologija

Soteriologija je grana teologije koja se bavi spasenjem, osobito spasenjem kroz Isusa Krista.

U govoru o Kristovu otajstvu razlikuje se sustavno razmišljanje o osobi Isusa Krista, koje nastoji odgovoriti na pitanje: „Tko je Isus Krist“ (kristologija), od njegova djela spasenja koje nastoji odgovoriti na pitanje: „Što je Isus Krist učinio za nas“ (soteriologija). Suvremena kristologija nastoji gledati na jedinstvo između otajstva Utjelovljenja Isusa Krista i njegova otajstva Otkupljenja. Sveukupno razmišljanje o Isusu Kristu obuhvaća i kristologiju i soteriologiju kao dva nerazdjeljiva dijela.

Spasonosna biosinteza

Spasonosna biosinteza (eng. salvage pathway) jedan je od načina na koji nastaju nukleotidi. Drugi način nastajanja nukleotida jest sinteza de novo, a oba su puta važna u metabolizmu stanice. Pri spasonosnom putu organizam reciklira slobodne baze i nukleozide oslobođene tijekom razgradnje nukleinskih kiselina. Reciklirane baze vežu se na aktiviranu ribozu-5-fosforibozil-1-pirofosfat (PRPP).

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.