Robert Schuman

Robert Schuman (Clausen, Luksemburg, 29. lipnja 1886. - Chazelles kraj Metza, Francuska, 4. rujna 1963.), bio je pravnik i francuski državnik, slovi za jednog od glavnih osnivača ujedinjene Europe. Potaknut proživljenim iskustvom dvaju ratova, posvetio se pomirbi između Francuske i Njemačke te izgradnji mirne, ujedinjene i prosperitetne Europe. Kao ministar vanjskih poslova Francuske izložio je 9. svibnja 1950. godine prijedlog novog uređenja Europe temeljenog na gospodarskoj solidarnosti. Datum izlaganja Schumanove deklaracije smatra se danom rođenja Europske unije. Robert Schuman kasnije je postao i prvi predsjednik Europskog parlamenta.

Disambig.svg Ovo je članak o francusko-njemačkom političaru. Za skladatelja iz 19. stoljeća pogledajte članak Robert Schumann.
Bundesarchiv Bild 183-19000-2453, Robert Schuman
Robert Schuman (1949.)

Mladost

Robert Schuman rođen je u Clausenu, predgrađu glavnog grada Luksemburga. Njegova rodna kuća nalazi se u neposrednoj blizini četvrti u kojoj je danas smješteno više institucija Europske unije (među kojima i Sud Europske unije). Rođenjem je stekao njemačko državljanstvo budući da je njegov otac, rođeni Francuz (i veteran francuske vojske iz rata 1870.-1871.), postao njemački građanin nakon što je Njemačko Carstvo 1871. godine pripojilo Moselle. Njegov materinski jezik bio je luksemburški, a u školi u Luksemburgu naučio je njemački, a zatim i francuski jezik. Nakon što je u Metzu položio njemačku državnu maturu, završio je studij prava u Njemačkoj, a zatim otvorio odvjetnički ured u Metzu. Premda je 1914. unovačen u njemačku vojsku, zbog zdravstvenih razloga nije bio dodijeljen borbenim jedinicama.

Politička karijera u Francuskoj

Nakon što je Moselle 1918. godine vraćen Francuskoj Republici, Robert Schuman postao je francuski državljanin. Zahvaljujući poznavanju francuskog i svojim pravničkim sposobnostima započeo je političku karijeru u Parlamentu te je bio zastupnik Mosellea od 1919. do 1940. godine. Uslijed izbijanja Drugoga svjetskoga rata 1940. je godine nekoliko mjeseci bio poddržavni tajnik za izbjeglice. Nakon što ga je Gestapo uhitio 1940. godine, 1942. godine je pobjegao i počeo se skrivati što je trajalo do oslobođenja Francuske. Nakon proglašenja IV. Francuske Republike 1946. godine svoju političku karijeru nastavio je u Narodnom republikanskom pokretu (demokratsko-kršćanskoj stranci centra). Također, došao je na visoko odgovorne položaje u izvršnoj vlasti, najprije kao ministar financija (1946.-1947.), a zatim kao predsjednik vlade (1947.-1948.), na kojima se s hrabrošću suočio s teškom situacijom koju je između ostalog obilježio i veliki broj generalnih štrajkova. Kao ministar vanjskih poslova od 1948. do 1953. godine u više vlada odigrao je vodeću ulogu u pregovorima oko ugovora o osnivanju Vijeća Europe (1949.), Organizacije sjeveroatlantskog ugovora (1949.) i Europske zajednice za ugljen i čelik (1951.). Kasnije je obnašao funkciju ministra pravosuđa (1955.- 1956.).

Pokretač europske izgradnje

U kontekstu obnove Europe, tada razorene ratom i trajno podijeljene, Robert Schuman bio je uvjeren da se ne smije ponoviti pogreška iz Ugovora iz Versaillesa: „izoliranost Njemačke… zatočene u sustavu ograničenja i zabrana… pogoršala je nezaposlenost i time pogodovala nastanku najzanesenijeg i najopasnijeg nacionalizma u našoj modernoj povijesti.“[1] Za održavanje miroljubivih odnosa između nekadašnjih neprijatelja i obnovu njihovih gospodarstava nužna je, dakle, nova institucionalna struktura – gospodarskog karaktera, ali s političkom svrhom. Cilj je postići „jaču koheziju, uzajamni nadzor omogućen kroz izravnu i stalnu suradnju te ispreplitanje interesa i inicijativa.“[1]

Njegov prijatelj Jean Monnet, također pobornik ove vizije, osmislio je projekt objedinjavanja francuske i njemačke proizvodnje ugljena i čelika te stavljanja ove strateške industrije pod nadležnost supranacionalne institucije.[2] Robert Schuman, kao ministar vanjskih poslova, preuzeo je političku odgovornost za ovu incijativu iznoseći povijesnu deklaraciju pred francuskim i međunarodnim predstavnicima tiska 9. svibnja 1950. godine u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova:

“Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti solidarnost de facto. Ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje prastarog neprijateljstva između Francuske i Njemačke… Imajući u vidu taj cilj, francuska vlada… predlaže da francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika, kao jedna cjelina, bude stavljena pod zajedničku nadležnost Visokog povjerenstva, u sklopu jedne organizacije koja je otvorena za sudjelovanje i drugih zemalja Europe. Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika odmah bi trebalo osigurati uspostavu zajedničkih temelja gospodarskog razvitka, kao prvog koraka k federaciji Europe… Tako uspostavljena solidarnost u proizvodnji dovest će do toga da svaki rat između Francuske i Njemačke postane ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć... Na taj će se način, jednostavno i brzo, ostvariti ona fuzija interesa koja je nužna za uspostavu jedinstvenog gospodarskog sustava; to može biti poticaj iz kojeg će izrasti šire i dublje zajedništvo među zemljama koje su dugo bile međusobno suprotstavljene kroz krvave podjele.”[3]

Ova neočekivana inicijativa, koju se smatralo revolucionarnom, izazvala je pomiješane reakcije. Odobrili su je njemački kancelar Konrad Adenauer, kao i vlade Belgije, Italije, Luksemburga i Nizozemske. Ovih je šest država 1951. godine u Parizu potpisalo ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, sa zajedničkim institucijama, koja je bila prvi korak prema današnjoj Europskoj uniji.[2] U čast deklaracije iz 1950. godine 9. svibnja se (od 1985. godine) obilježava kao Dan Europe te je jedan od simbola Europske unije, uz krilaticu, barjak i himnu.[4]

Istodobno se Robert Schuman počeo zalagati da zemlje Europske zajednice za ugljen i čelik i Ujedinjena Kraljevina ojačaju suradnju na području obrane kako bi se zajednički mogli suočiti sa sovjetskom prijetnjom te istodobno nadzirati naoružanje. Stoga je podržao napore za osnivanjem europske sigurnosne organizacije koja je nastala 1954. godine uspostavljanjem Zapadnoeuropske unije, povezane s NATO-om.

Kao predsjednik međunarodne udruge Europski pokret od 1955. do 1961. godine podupirao je daljnju europsku izgradnju koja je 1957. godine dovela do Rimskih ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske parlamentarne skupštine čijim je predsjednikom izabran 1958. godine.

Pomirenje i dobri odnosi između Francuske i Njemačke kojima je Robert Schuman mnogo pridonio zapečaćeni su u siječnju 1963. godine, samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, ugovorom o francusko-njemačkoj suradnji koji su potpisali francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Konrad Adenauer.

Čovjek od vjere i uvjerenja

Tijekom studija prava Robert Schuman uključio se u savez njemačkih katoličkih studentskih udruga. Neko je vrijeme razmišljao o svećenstvu. 1913. godine bio je zadužen za organizaciju velikog njemačkog katoličkog laičkog okupljanja Katholikentag. Bio je i član francuske udruge Conférence Olivaint, posvećene političkom promišljanju i izobrazbi za javni život koju su osnovali isusovci. U razdoblju nakon Prvoga svjetskoga rata svojim je radom pridonio da ona postane mjesto susreta političara različitih mišljenja i vjera, u duhu pacifizma i internacionalizma. Robert Schuman, kao i drugi „očevi-osnivači Europe“ poput Nijemca Konrada Adenauera i Talijana Alcidea de Gasperija, bio je zagovornik europske kršćanske demokracije koja važnost pridaje temeljnim slobodama, ljudskim pravima i dostojanstvu, socijalnoj pravdi, vladavini prava, odbacivanju nacionalizma i autoritarizma. U svojem je djelu Za Europu izrazio svoje poštovanje prema francuskom katoličkom filozofu Jacquesu Maritainu, jednom od autora Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine.

Bio je nenametljiva osoba i vodio je jednostavan i skroman život.

Katolička crkva je 1991. godine pokrenula proces beatifikacije Roberta Schumana.

Djela

  • French policy towards Germany since the war, Oxford University Press, London, 1954.
  • Pour l'Europe, Nagel, Pariz, 1963. (2. izd. ?; 3. izd ?; 4. izd. 2005.[5]; 5. izd. 2010.[6];) (izd. na njem. jeziku, Für Europa, Nagel Verlag, Hamburg, 1963., 2. izd. 2010.; izd. na hrv. jeziku, Za Europu, prijevod: Jagoda Lukavac, Zagreb, 2000.[7]; izd. na polj. jeziku Dla Europy, Znak, Krakov, 2003., 2. izd. 2009.; izd. na engl. jeziku For Europe, Nagel, Ženeva, 2010.;)

Povezani članci

Izvori

  1. 1,0 1,1 (fr.) Conférence du ministre des affaires étrangères Paris, le 02 mars 1951, robert-schuman.eu, pristupljeno 11. lipnja 2016.
  2. 2,0 2,1 (fr.), (engl.) L’ anniversaire de la Déclaration Schuman, pristupljeno 11. lipnja 2016.
  3. Schumanova Deklaracija, robert-schuman.eu, pristupljeno 11. lipnja 2016.
  4. simboli EU-a, europa.eu, pristupljeno 11. lipnja 2016.
  5. (engl.) Ligia Corduneanu, Review: Pour l’Europe, by Robert Schuman, one-europe.info, 10. svibnja 2015., pristupljeno 11. lipnja 2016.
  6. (engl.) Pour l'Europe, worldcat.org, pristupljeno 11. lipnja 2016.
  7. Jordan Vujatović, Začeci europskoga ujedinjenja, Vijenac, br. 204, 27. prosinca 2001.

Vanjske poveznice

9. svibnja

9. svibnja (9.5.) 129. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (130. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 236 dana.

Andrej Plenković

Andrej Plenković (Zagreb, 8. travnja 1970.) hrvatski je političar, pravnik i diplomat, aktualni predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Predsjednik je Hrvatske demokratske zajednice od 2016. godine.

Tijekom svoje karijere obnašao je različite funkcije u Ministarstvu vanjskih poslova, 2011. godine je kao član HDZ-a izabran na izborima u Hrvatski sabor, a 2013. je izabran za jednog od prvih 12 hrvatskih članova Europskog parlamenta.

Arsène Wenger

Arsène Wenger (Strasbourg, Francuska, 22. listopada 1949.), , bivši trener Arsenala. gdje je postao klupski najuspješniji menadžer - računajući trofeje, vrijeme provedenu u klubu i odigrane utakmice (1996.-2018.).

Wenger je jedini ne-britanski menadžer koji je osvojio The Double (FA Premier Liga i FA kup) u Engleskoj, 1998. i 2002. U 2004. je postao jedini menadžer u povijesti Premier lige prošavši kroz čitavu sezonu neporažen. U 2003-04-toj sezoni je u 38 utakmica imao 26 pobjeda,12 neriješenih rezultata,te niti jedan poraz! Zbog toga je dobio status jednog od najboljih Francuskih menadžera u povijesti.

Diplomirao je inženjerstvo na Strasbourškom sveučilištu te magistrirao ekonomiju. Tečno govori francuski, njemački i engleski, a ponešto i talijanski, španjolski te japanski jezik.

Wengerova igračka karijera je bila relativno nepovoljna. Počeo je kao obrambeni igrač za razne amaterske klubove dok je istovremeno studirao (Robert Schuman University) za magisterij ekonomije u 1974. g.

Dan Europe

Dan Europe obilježava se 9. svibnja svake godine. Naime, 9. svibnja 1950. Robert Schuman, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Taj prijedlog, poznatiji kao "Schumanova deklaracija", smatra se početkom formiranja onoga što je danas poznato kao Europska unija.

Danas se deveti svibnja, uz himnu i zastavu, uzima kao europski simbol. Vijeće Europske unije u Milanu 1985. godine donijelo je odluku kojom se 9. svibnja svake godine obilježava kao "Dan Europe".

Dan Europe je prilika za aktivnosti i festivale koji Europu približavaju njenim građanima. Za posjetitelje su tog dana sve institucije Europske unije otvorene. Slogan pratećih akcija svake godine određuje zemlja koja je u tom razdoblju predsjedavajuća Europske unije.

Dan Europe obilježava se i u Hrvatskoj, na način da se tjedan u koji pada 9. svibnja obilježava kao Europski tjedan.

Demokršćanstvo

Demokršćanstvo ili kršćanska demokracija je naziv za razne političke ideologije, pokrete i stranke koje se zalažu za oživotvorenje kršćanskih vrijednosti u političkom životu društva te nastoje pomiriti kršćanska vjerska, etička i društvena načela s institucijama suvremene demokratske države.

Pokreti koji se nazivaju demokršćanskima su nastali u drugoj polovici 19. stoljeća u Europi, pod utjecajem konzervatizma i katoličkoga društvenog učenja, kao svojevrsna reakcija na pojavu moderne svjetovne države, koja je svojim liberalnim sekularizmom predstavljala izazov dotadašnjim konzervativnim društvenim institucijama, koje su podrazumijevale postojanje vjere i dužnosti. Nestankom staleškog društva kršćanski i svaki drugi pojam dužnosti također nestaje. Pojavljuje se ideja individualizma, a ne više zajednice, koja je dotad bila dominantna. Na mjesto dužnosti, iz industrije i gospodarstva u politiku sve više ulazi pojam (osobne) odgovornosti, koji postaje izuzetno naglašen i u demokršćanstvu. Demokršćanstvo se je javilo i kao reakcija na uspon socijalizma među radničkom klasom, koja je postajala sve brojnijom uslijed industrijske revolucije. Danas je još uvijek utjecajno u Europi i Latinskoj Americi, iako je rapidna sekularizacija dobrano načela kršćanski utjecaj u svim zemljama.

Demokršćanske pokrete obično obilježava zalaganje za konzervativna načela u društvenim, moralnim i kulturnim pitanjima, uključujući zaštitu života, braka i obitelji, kao temeljnih vrijednosti, dok se na ekonomskom i fiskalnom području zalažu za intervenciju države u smjeru otklanjanja siromaštva i uvođenja države blagostanja, te su u tom smislu progresivni.

Demokršćanske stranke se zbog toga u političkom spektru najčešće vezuju uz centar, s time da se u Latinskoj Americi smatraju više lijevim, a u Europi više desnim centrom.

Europska konvencija o ljudskim pravima

Europska konvencija o ljudskim pravima - EKLJP (engl. European Convention on Human Rights - ECHR; fr. Convention européenne des droits de l'homme - CEDH) međunarodni je ugovor o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Europi te je kao takav najstariji i najučinkovitiji sustav za zaštitu ljudskih prava u svijetu. Punim imenom Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (ETS br. 005) ↓1 potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine od strane dvanaest zemalja ↓2 članica novoosnovanog Vijeća Europe, ↓3 a na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine. Postupno se nadopunjavala nekoliko puta dodavanjem protokola koji su nadopunili odredbe konvencije. Sve zemlje članice Vijeća Europe stranke su Konvencije te se od novih članica Vijeća zahtijeva njena ratifikacija. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga 1997. godine postavši tako 40. zemlja koja je to učinila.Konvencijom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (čl. 19.). Države potpisnice Konvencije obvezuju se da će se podvrgnuti konačnoj presudi Europskog suda u svakom sporu u kojem su stranke, a odgovornost za primjenu Konvencije uz Sud dijeli Odbor ministara koji je nadležan za nadzor nad izvršenjem presuda Europskog suda. Svaki pojedinac, skupina pojedinaca, tvrtka ili nevladina organizacija može se obratiti Sudu pod uvjetom da su iscrpljena sva domaća pravna sredstva.Danas sustav Konvencije pokriva gotovo cijeli europski kontinent odnosno 47 država potpisnica (iznimke su Bjelorusija, Kazahstan i Vatikan) i obuhvaća više od 820 milijuna ljudi.

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

Humboldtovo sveučilište u Berlinu

Za ostala sveučilišta u Berlinu vidi popis sveučilišta u Berlinu. Za američko sveučilište sličnog naziva u Arcati, Kalifornija vidi Humboldtovo državno sveučilište.

Humboldtovo sveučilište u Berlinu (njemački Humboldt-Universität zu Berlin), najstarije berlinsko sveučilište koje je 1810. kao Sveučilište u Berlinu (Universität zu Berlin) osnovao liberalni pruski edukacijski reformator i jezikoslovac Wilhelm von Humboldt, čiji je model sveučilišta snažno utjecao na ostala europska i zapadnjačka sveučilišta. Od 1828. nosilo je naziv Sveučilište Fredericka Williama (Friedrich-Wilhelms-Universität), a poslije i Universität unter den Linden. Godine 1949. promijenilo je svoj naziv u Humboldt-Universität u čast njegova osnivača Wilhelma i njegova brata naturalista Alexandera von Humboldta.

Karlova nagrada

Karlova nagrada (njem. Karlspreis) jedna je od najcjenjenijih europskih nagrada i dodjeljuje se osobama koje promiču europsko jedinstvo.

Nagrada je nazvana po Karlu Velikom i vezana je za Aachen, gdje se dodjeljuje svake godine. Nagrada je osnovana 1950. godine a troškove nagrade snosi grad Aachen.

Pravni fakultet u Splitu

Pravni fakultet u Splitu (lat. Facultas iuridica Spalatensis) je visoko učilište koje se nalazi u sastavu Sveučilišta u Splitu. Pravni fakultet u Splitu osnovan kao studij Pravnog fakulteta u Zagrebu u akademskoj 1960/61. godini . Od 1974. godine postaje zaseban fakulteta Sveučilišta u Splitu. Fakultet izvodi integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij, stručni studij i poslijediplomske studije.

Proširenje Europske unije

Europsku uniju osnovalo je 1957. godine šest država kao Europsku ekonomsku zajednicu. Ovoj zajednici prethodila je Europska zajednica za ugljen i čelik koja je osnovana 1952. godine. Danas Europska unija ima 28 zemalja članica koje su postupno pristupale članstvu u šest procesa proširenja. Najveće proširenje bilo je 1. svibnja 2004. kad je uniji pristupilo 10 država. Najnedavnije proširenje bilo je 1. srpnja 2013., kad je članica unije postala Hrvatska.

Trenutačno su u fazi pregovori o članstvu s nekoliko država. Da bi neka država mogla pristupiti Europskoj uniji, mora zadovoljiti određene gospodarske, političke i pravne uvjete (tzv. kopenhagenski kriteriji). U osnovi, od moguće države članice zahtjeva se sekularna demokratska vlast, vladavina prava, te odgovarajuće slobode i institucije. Po Ugovoru o Europskoj uniji svaka država članica kao i Europski parlament moraju posebno pristati na svako proširenje.

Ugovor iz Nice koji je stupio na snagu 2003. nije omogućavao članstvo za više od 27 država. Daljnje proširenje Europske unije omogućio je Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 2009.

Robert Schumann

Robert Schumann (Zwickau, 8. lipnja 1810. – Endenich kraj Bonna, 29. srpnja 1856.), njemački je skladatelj.

Jedan je od glavnih predstavnika glazbenog romantizma. Po svom umjetničkom stajalištu, naravi i umjetničkim afinitetima je izraziti romantik. Središnja su mu djela klavirske kompozicije i solopjesme, a majstor je produhovljene romantičke pjesme ugođaja, čiji je prototip "Mjesečina". 1843. Felix Mendelssohn ga angažira za nastavnika glasovira i kompozicije na novoosnovanom konzervatoriju u Leipzigu. Od 1850. do 1853. Schumann djeluje kao gradski glazbeni direktor u Düsseldorfu. Od velikih ličnosti, osobito je utjecao na Brahmsa.

Studirao je pravo, no zapravo se dvoumio između književničkog i glazbeničkoga poziva. Odlučivši se postati pijanistom, uzimao je poduku kod glasovitoga glasovirskog pedagoga iz Leipziga, Friedricha Wiecka, čijom se kćeri, uglednom pijanisticom Clarom, unatoč protivljenju njezina oca, 1840. i oženio. Zbog ozljede prsta opredijelio se ipak za skladateljsku karijeru, a također je osnovao (1834) i deset godina uređivao Novi časopis za glazbu (Neue Zeitschrift für Musik), u kojem je kritizirao površnost onodobnoga njemačkog glazbenog života te promicao ideale njemačke romantičke glazbe kao što su utemeljenost u glazbenoj tradiciji, prožimanje različitih umjetničkih grana te jedinstvo umjetnosti i života. Potom je u kraćim razdobljima preuzimao različite profesorske i dirigentske dužnosti, no zbog uznapredovale duševne bolesti, čiji su se prvi simptomi, sklonost depresiji, pojavili već u mladosti, posljednje je dvije godine života proveo u psihijatrijskoj ustanovi, gdje je i umro.

Velik utjecaj na Schumanna imao je doživljaj romantičke književnosti, s ekscentričnim i maštovitim svijetom koje se identificirao (npr. putem svoja dva kritičarska lica kao alter ega, impulzivnoga Florestana i povučenog Eusebiusa, koje prepoznajemo kako u skladbama, tako i u kritičkim napisima) te iz njega crpio izravno nadahnuće. Model cikličke organizacije lirski intoniranih glasovirskih minijatura asocijativnim slijedom, a na temelju zajedničke »poetičke« ideje koja često izvire iz subjektivnih doživljaja samoga skladatelja, izgradio je u ciklusu , a nastavio u glasovirskim ciklusima, i , te u mnogobrojnim ciklusima solo pjesama. Pošto je u ranim glasovirskim djelima i Liedu pružio svoj najizvorniji skladateljski doprinos, Schumann je tek 1840-ih počeo sustavno komponirati »klasičnije« žanrove simfonijske, komorne i oratorijske glazbe, među kojima se posebno izdvajaju četiri simfonije, te klavirska trija. Od brojnih glazbenoscenskih planova realizirala se jedino dramski slabija opera .

Schumann je za života bio utjecajniji kao glazbeni kritičar, odredivši odnos romantizma prema izravnim pretečama L. van Beethovenu i F. Schubertu, te upozorivši na domete suvremenika kao što su F. Chopin, F. Mendelssohn, H. Berlioz i F. Liszt, ali i nasljedovatelja, poput mladoga J. Brahmsa. Na području estetike, unatoč tomu što se nadahnjivao kvalitetnim književnim djelima, nije bio zagovornik programne glazbe. Kristalizacijom tipičnih obilježja romantizma u svojem opusu – poput izvornosti ali i jednostavnosti melodije, ritmičke i harmonijske nestalnosti sloga, postizanja strukturnoga jedinstva slobodnim variranjem i motivsko-tematskom preobrazbom umjesto arhitektonikom forme, te, konačno, istančane izražajnosti, pogodne za dočaravanje najrazličitijih ugođaja – Schumann se ipak i kao skladatelj pokazao jednako utjecajnim za skladateljski razvoj glazbe XIX. stoljeća.

Nedovršeni članak Robert Schumann koji govori o glazbeniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Schumanov plan

Schumanov plan je plan o regulaciji odnosa na području crne metalurgije kojeg je 1950. godine izložio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman.

U fokusu njegovih razmatranja našla se regulacija odnosa u proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika na osnovama izgradnje naddržavnih institucija na ovom polju, što bi bila osnova za početak stvaranja mnogo sadržajnijih cjelokupnih odnosa, osobito između Francuske i Njemačke. Bio je to vizionarski pothvat, pogotovo ako se zna u kojoj su mjeri relacije između te dve države bile opterećene brojnim, naizgled, nepremostivim antagonizmima.

I sam Schuman je istakao da se zajednička Europa neće stvoriti odjednom, već će se stvarati na osnovama konkretnih poteza i solidarnosti.

Strasbourg

Strasbourg (elzaški: Strossburi; njemački: Straßburg) grad je na istoku Francuske, na lijevoj strani Rajne. Glavno je mjesto (chef-lieu) pokrajine Grand Est i departmana Bas-Rhin.

Po veličini je sedmi grad u Francuskoj i jedini grad u svijetu, čiji je centar UNESCO proglasio svjetskom baštinom 1988. godine. Također je jedan od rijetkih gradova, zajedno sa Ženevom i New Yorkom u kome se nalaze sjedišta međunarodnih organizacija, a da nije glavni grad neke države.

U Strasbourgu se nalazi sjedište Vijeća Europe, Europski sud za ljudska prava i Europski parlament, koji drži neke sjednice i u Bruxellesu.

Zaklada hrvatskog državnog zavjeta

Zaklada hrvatskog državnog zavjeta (kratica: ZHDZ) je politička zaklada čiji je zakladnik Hrvatska demokratska zajednica. Osnovana je na inicijativu Franje Tuđmana 12. listopada 1995. i prva je politička zaklada u Hrvatskoj. Zakladnik (osnivač) joj je Hrvatska demokratska zajednica. Prvi ravnatelj bio je Ivić Pašalić (do 15.lipnja 2002.), sadašnji ravnatelj je Srećko Prusina.

Zoran Tomić

Zoran Tomić (Radišići, Ljubuški, 1966.) je trenutni rektor te redoviti profesor Sveučilišta u Mostaru. Tomić se bavi proučavanjem odnosa s javnošću i političkom komunikacijom. Stručno je usavršavan kroz programe edukacije u SAD-u (1995, program USAID), Njemačkoj (1996., program CSU) i Velikoj Britaniji (1999., program USAID).

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.