Pjegavi daždevnjak

Pjegavi daždevnjak, poznat i kao šareni daždevnjak (Salamandra salamandra) je vodozemac iz roda daždevnjaka. Duguljasta je tijela, s četiri kratke noge podjednake dužine i dugačkim repom. Većina primjeraka kraća od 20 cm, ali može doseći dužinu od 25 cm. Krupne je i robusne građe.

Tijelo mu je u različitom stupnju prekriveno žutim točkama ili crtama. Neki primjerci mogu biti gotovo sasvim crni, dok kod drugih može prevladavati žuta boja. Ponekad se mogu naći i nijanse crvenog i narančastog. Vlažna koža omogućuje mu život u staništima blizu vode ili pod zaštitom na vlažnom tlu, najčešće u šumama.

Žive u vlažnim kopnenim mjestima, ali se razmnožava u vodi. Stoga i više vole sjenovita i hladna staništa, posebno zaštićeni obronci prekrivreni listopadnom ili miješanom šumom, sa vodotocima. Najaktivniji su na površini tijekom vlažnih, blagih noći. Najčešće ih se može naći na visinama ispod 800 m/nm. Provode mnogo vremena u zaštićenim skrovištima.

Pjegavi daždevnjak
Salamandra salamandra MHNT 1
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr

Status zaštite: Smanjeni rizik (lc)

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Amphibia
Red: Caudata
Porodica: Salamandridae
Rod: Salamandra
Vrsta: S. salamandra
Dvojno ime
Salamandra salamandra
(Linnaeus, 1758)
Raspon
Područje rasprostranjenosti pjegavog daždevnjaka

Područje rasprostranjenosti pjegavog daždevnjaka
Pjegavi daždevnjak na Mosoru

Razmnožavanje

Pare se na kopnu. Pri parenju mužjak ispušta paketić sperme (spermatofor) na tlo, te namješta na njega kloakalno područje ženke. Oplodnja im je unutarnja. Ženka nosi jaja 6 do 8 mjeseci, a u vodu ispušta 30 – 70 već razvijenih ličinki. Ličinke imaju vanjske škrge i četiri noge. Duge su 20 do 90 mm. Radi razmnožavanja potrebni su im mali, čisti, hladni potoci, iako u nedostatku boljeg staništa može položiti ličinke i u stajaćice. Mlade jedinke postaju sposobne za parenje nakon 2 – 10 godine.

Obično ih se teže može ugledati, jer traže skloništa ispod kamenja, drveta ili drugih predmeta. Aktivni su pretežito uvečer ili noću, no za kišovita vremena može ih se vidjeti i danju.

Pjegavi daždevnjak može imati vrlo dug životni vijek. U prirodi mogu doživjeti 20 godina, a u zatočeništvu oko 50, pa su nađeni primjerci stari i više od pedeset godina.

Prehrana

Prehrana im se sastoji od različitih beskralješnjaka šumskog tla - gujavica, puževa, kukaca, paukova i glista, no mogu jesti i mlade žabe. Ličinke se hrane sitnim vodenim beskralješnjacima (račići, kolutićavci i ličinke kukaca).

Zaštita od predatora

Odrasli daždevnjaci imaju otrovne žlijezde u vidu parotidnih žlijezda i četiri reda otrovnih žlijezda duž tijela. Otrov iritira usta i oči napadača te ih većina životinja izbjegava. Tome pripomaže i upozoravajuća obojenost daždevnjaka. No, ličinke nisu otrovne, pa služe kao hrana ribama, gmazovima (barska kornjača, bjelouška), pticama, manjim sisavcima, pijavicama te vodenim kukcima i ličinkama kukaca.

Zakonska zaštita

Pjegavi daždevnjak je zaštićen sljedećim međunarodnim propisima:

  • Bernska konvencija - Appendix III; strogo zaštićena vrsta

U Hrvatskoj, štiti ga Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 07/06), gdje je pod imenom "šareni daždevnjak" naznačen kao "zaštićena zavičajna svojta".

Procjena rizika od izumiranja svojte prema IUCN kriterijima - Crveni popis: Globalno – Smanjeni rizik (lc).

Drugi projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Pjegavi daždevnjak
Wikispecies-logo.svgWikivrste imaju podatke o: Pjegavom daždevnjaku

Izvori

Dinara

Dinara je planina u Dinarskom gorju na granici Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dinara dijeli Livanjsko polje od Sinjskog, te čini prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok u duljini od 84 km (druga po duljini planina u Dinarskom gorju nakon Velebita), između rijeke Cetine na jugozapadu i Livanjskog polja na sjeveroistoku. Na jugoistočnom dijelu planinski masiv Dinare prelazi u Kamešnicu. U geografskim pojmovima planinski prostor od Slovenskih Alpa do Šarskih planina često se naziva Dinaridi.

Najviši vrh, Troglav (1913 m) nalazi se u BiH, a vrh Sinjal ili Dinara (1831 m) najviši je vrh u Hrvatskoj (nakon njega slijede po visini Kamešnica (1809 m), Biokovo (1762 m), Velebit i druge planine). Često se umjesto naziva za vrh Sinjal upotrebljava i ime planine – Dinara, pa se čak takvo imenovanje preteže u zemljopisnim kartama i publikacijama.

Moslavačka gora

Moslavačka gora nalazi se u središnjoj Hrvatskoj na granici Bjelovarsko-bilogorske županije i Sisačko-moslavačke županije. Spada u staro ulegnuto gromadno gorje paleološkog nastanka bogato rudnim bogatstvom (granitom te nalazištima nafte i plina). Najviši vrh je — Humka 489 m n.v. Značaniji vrhovi još su: Vis (444 m n.v.), Kaluđerov grob (437 m n.v.) i Mjesec (354 m n.v.). Površina Moslavačke gore iznosi oko 1350 km².

Moslavačka gora obrasla je gustim šumama bukve, hrasta kitnjaka, graba, kestena, crne johe i breze, a u nižim predjelima kultiviranim voćnjacima i vinogradima. Nađeni su fosilni nalazi praslona i nosoroga u rudniku bentonitske gline u Gornjoj Jelenskoj 1994. godine. Ima više kamenoloma od kojih su neki napušteni. Najznačajniji su Pleterac i Mikleuška. Od rijetkih i ugroženih biljaka rastu zvjezdasti šaš (Carex echinata) i mirisavi dvolist. U vodotocima živi ugrožena riba bijeli klen (Leuciscus cavedanus), a od vodozemaca prisutni su pjegavi daždevnjak, smeđa šumska žaba i žuti mukač.

Na Moslovačkoj gori postoje ostaci starih utvrda, od kojih je najpoznatiji Garić-grad, kojeg je sagradio ban Stjepan Šubić.

Zaštićena je od 2007. godine preventivno na tri godine u kategoriji regionalnoga parka.

Mosor

Mosor je planina u Dalmaciji. Proteže se uz more, na potezu od Splita do Omiša.

Podrijetlo naziva Mosor ima nekoliko tumačenja:

od fra. mons d'or = zlatna planina;

od ilirskih riječi mol = brdo i sor = izvor;

od lat. naziva Massarum.Najviši vrh je Veliki Kabal (1339 m), a jedan od posjećenijih vrhova je Vickov stup (1325 m). Na vrhu Sveti Jure (1319 m) nalazi se istoimena rimokatolička kapelica.

Park prirode Biokovo

Park prirode Biokovo je jedan od 11 parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvaća istoimeni planinski masiv Biokovo. Parkom prirode proglašen je 1981. godine, s površinom od 195,5 km2. Park se administrativno nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županiji i obuhvaćaju ga općine Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Najviši vrh parka Sveti Jure s 1762 metra nadmorske visine ujedno je i najviši vrh planine Biokovo te treći najviši vrh u Hrvatskoj.

U sastavu Parka nalazi se Botanički vrt Kotišina, koji je utemeljio dr. fra Jure Radić, te zidine velikog Kaštela.

Biokovo se ističe izraženim krškim reljefom. Na tom se području nalazi velik broj špilja i jama te ponikava, škrapa i kamenica. Neka od glavnih obilježja Parka prirode Biokovo su jama Amfora (-788 m) te najdublja jama na Biokovu jama Mokre noge (-842 m) i mnoge endemične biljne i životinjske vrste te značajna paleontološka nalazišta. Uz prekrasne krajobraze i vidikovce, u parku se nalaze i posebni geomorfološki rezervati i posebni rezervati šumske vegetacije bukve i jele te autohtone šume crnog dalmatinskog bora.

Za zaštitu i održavanje parka, 1998. godine je osnovana Javna ustanova Park prirode Biokovo. Godišnje planinu posjeti oko 50.000 turista.

Repaši

Repaši (Urodela ili Caudata) su red vodozemaca koji se od ostalih vodozemaca razlikuju po prisustvu repa i dva para nogu približno jednake veličine. Postoji ih oko 500 vrsta.

Turopolje

Turopolje je kulturno-povijesna mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj. Turopolje se nalazi južno od Zagreba, omeđeno desnom obalom Save na sjeveroistoku, i Vukomeričkim goricama na jugozapadu.

Nekad se općina Turopolje zvala i "Zagrebačko polje" .

Turopolje nosi ime po turu, vrsti divljeg goveda.

Žumberačka gora

Žumberak ili Žumberačka gora (slov. Gorjanci) je gorje na sjeverozapadu Hrvatske, južno od Zagorja i zapadno od Zagreba te dijelom u Sloveniji. Žumberak je i naziv za hrvatsku mikroregiju koja obuhvaća hrvatski dio gore, ali bez Samoborskoga gorja. Najviši je vrh Sveta Gera (slov. Trdinov vrh) na 1178 metara nadmorske visine, koji je ujedno i najviši vrh kontinentalne Hrvatske. Žumberak još nazivaju i Alpska Hrvatska. Žumberačko gorje tvori nekoliko gorskih lanaca: Žumberačka gora, Samoborsko gorje i Plešivica (poznata i kao Jaskanska Plješivica).

Bogatstvo biljnim i životinjskim svijetom te vodom zanimljive su značajke te planine. Nekada su se koristila i rudna bogatstva po kojima je Žumberak poznat; osobito su se vadili bakar i, u manjim količinama uz bakar, zlato te željezo. Žumberak je nastanjen autohtonim hrvatskim stanovništvom kao i potomcima uskoka, doseljenika s juga koji u Žumberku žive još od poziva cara Ferdinanda 1530. da štite Austriju, Kranjsku i Hrvatsku od Turaka.

Danas je Žumberak prvenstveno turistički kraj koji privlači mnogobrojne planinare i izletnike. Veći dio gore zaštićen je kao Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.