Opera

Opera se može definirati kao scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge. Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti. Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.

Tradicionalna opera ima tri vrste pjevanja: recitativ, deklamaciju i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Kratka pjevna dionica naziva se i arioso. Sve vrste pjevanja prate glazbeni instrumenti.

Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muški pjevački glasovi su bas, basbariton, bariton, tenor i kontratenor, a ženski alt, mezzosopran i sopran. Svaka od tih vrsta ima podvrste, npr. podvrste soprana su lirski, koloraturni, spinto i dramski sopran. Te podvrste pomažu kako bi pjevači dobili uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njegova glasa.

Što je najvažnije u operi - riječi ili glazba? O tom se pitanju raspravlja još od 17. stoljeća. Vizualne umjetnosti kao što je slikarstvo koriste se kako bi stvorile scenski spektakl, koji se smatra važnim dijelom izvedbe. Osim toga, u operi se često koristi ples. Slavni je operni skladatelj Richard Wagner shvaćao operu kao Gesamtkunstwerk, kao svojevrsno "zbirno umjetničko djelo".

Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Opera. Za druga značenja, pogledajte Opera (razdvojba).

Povijest

Nastanak opere

Portrait of an Actor, copy after Fetti - Robbins-Landon 1991 p60
Claudio Monteverdi, skladatelj opere "Orfej"

Riječ opera izvorno znači "djela". Naime, to je množina latinske riječi opus (djelo), čime se željelo reći da opera objedinjuje umjetnosti solo pjevanja, zborskog pjevanja, deklamacije i plesa u scenskom spektaklu. Prvo djelo koje se smatra operom u današnjem općenitom smislu potječe iz 1597. godine. Bila je to Dafna (danas je izgubljena), a napisao ju je Jacopo Peri za elitni krug firentinskih humanističkih umjetnika koji su se okupljali u prostorijama "Camerata". Opera Dafna je htjela oživjeti klasičnu grčku tragediju, u okviru šireg buđenja antike koje je bilo vrlo važno za renesansu. Druga Perijeva opera, Euridika, iz 1600. godine, predstavlja prvu opernu partituru koja se sačuvala do naših dana. Izgovoren ili deklamiran dijalog uz svirku orkestra, što se u operi zove recitativ, jest temeljna osobina melodrame u njezinom izvornom smislu. Najpoznatiji primjer takve glazbe je Mendelssohnova glazba za San ivanjske noći. Nevidljivi orkestar koji je u melodrami 19. stoljeća naglašavao dramsku radnju danas se može prepoznati u filmskoj glazbi. Filmski spektakli s ozbiljnom glazbom izravno nasljeđuju tradiciju melodrame, a njihovi specijalni efekti mogu se smatrati nasljednicima i konkurentima oblika 'Grand Opera'.

Među ranim elementima iz 16. stoljeća, koji se još nisu složili u prepoznatljivu operu, treba spomenuti dvorsku paradu zvanu maska. Novi elementi maske mogu se vidjeti u drami Oluja Williama Shakespearea (oko 1611. godine). Glazbeno-dramski elementi mogu se vidjeti i u madrigalima iz 16. stoljeća, koji su se ulančavali kako bi se postigla dramska radnja.

Ako se osvrnemo na još starija razdoblja, vidjet ćemo da se glazba koristila već u srednjovjekovnim misterijima. Sačuvalo se jedno glazbeno djelo koje je starije od Dafne, Filoteja, koje je na vjerski tekst skladao svećenik po imenu Silberman. Osim toga, glazba Hildegarde iz Bingena izvodila se na sceni u dramskom obliku.

Barokna opera

Georg Friedrich Händel
Georg Friedrich Händel. Njegova najpoznatija opera je "Julije Cezar"

Opera se ubrzo proširila izvan okvira dvorske publike. Oko 1637. godine u Veneciji se pojavila ideja "operne sezone" (unutar karnevala), gdje su se opere izvodile javno uz naplatu ulaznica. Istaknuti operni skladatelji 17. stoljeća jesu Francesco Cavalli i Claudio Monteverdi, čiji je Orfej (1607.) najstarija opera koja se još uvijek izvodi. Monteverdijevo kasnije djelo Odisejev povratak (1640.) također se smatra vrlo važnom ranom operom. Te rane barokne opere miješale su komediju s elementima tragike, što je smetalo profinjenijim duhovima, pa je tako pokrenuta prva u velikom nizu opernih reforma. Vođa reforme je bio pjesnik Pietro Metastasio, čija libreta su uvela oblik opera seria ("ozbiljna opera"), pun moraliziranja. Komedija je u baroknoj operi dobila svoju granu: opera buffa ("smiješna opera"), koja se razvijala zasebno, a djelomično se zasnivala na tradiciji commedia dell'arte.

Wolfgang-amadeus-mozart 1
Wolfgang Amadeus Mozart. Najpoznatiji je po operama "Don Giovanni" i "Čarobna frula".

Talijanska opera je postavila standarde za barok. Talijanska libreta bila su standard, čak i za Nijemca Händela, koji je pisao za Engleze, ili Mozarta, koji je pisao u Beču krajem 18. stoljeća.

Bel canto

Doba koje nazivamo bel canto (tal. lijepo pjevanje) najbolje predstavljaju opere Rossinija, Bellinija, i Donizettija

GiorcesRossini1
Gioacchino Rossinit. Najpoznatiji je po operama "Seviljski brijač" i "Wilhelm Tell"

Francuska opera

Verdi Giuseppe
Giuseppe Verdi. Poznat je po operi "Aida"

Nasuprot operama uvezenim iz Italije, razvila se zasebna francuska tradicija, gdje se pjevalo na francuskom. Zasnovao ju je jedan Talijan, Jean-Baptiste Lully, koji je osnovao francusku glazbenu akademiju i vladao francuskom operom od 1672. godine nadalje. Lullyjeve uvertire, tečni i uredni recitativi, plesna intermeca, divertismani i orkestralni pasaži između scena postavili su shemu koju je promijenio tek Christoph Willibald Gluck gotovo sto godina kasnije. Tekst je bio jednako važan kao i glazba: komplicirane alegorije služile su za laskanje kralju, a završetak je gotovo uvijek bio sretan. Opera je u Francuskoj zatim uključila i baletne dijelove, kao i razrađenu scensku mašineriju.

Jean-Baptiste Lully.jpeg
Jean-Baptiste Lully je poznat po operi "Persée"

Francuska barokna opera, koju je razradio Rameau, dobila je jednostavniji oblik zbog reforme koju je sproveo Gluck (Alkestida i Orfej) krajem 1760-ih godina. Francuska je opera bila pod utjecajem škole bel canto, koju su zastupali Rossini i drugi Talijani.

Opera buffo i opéra comique

Opera buffo ili komična opera nastala je iz talijanske međuigre (intermezzo), kakva je bila i danas izvođena Pergolesijeva La serva padrona (Služavka gospodarica). Francuska opera s govorenim dijalogom naziva se opéra comique (komična opera) bez obzira na temu (najizvođenija među njima, Bizetova Carmen, izrazito je tragična). Iz laganije vrste opére comique razvijena je opereta. Opereta i vodvilj su prethodnice mjuzikla, koji je dosegao vrhunac popularnosti u New Yorku.

Romantična opera i 'Grand Opéra'

Giuseppe Verdi je glavni predstavnik romantične opere, a općenito se smatra i najvećim opernim skladateljem svih vremena.

Elementi francuskog oblika Grand Opéra pojavili su se prvi put u Rossinijevoj operi Guillaume Tell (1829.) i Meyerbeerovoj operi Robert le Diable (1831).

Glazbena drama i Gesamtkunstwerk

Glazbena drama (njem. Musikdrama, tl. dramma musicale) objedinjuje kazališnu dramu i glazbu u jedinstven koncept, koji je prvi zastupao Theodor Mundt 1833. Romantičnu operu su u glazbenu dramu paralelno i neovisno jedan od drugoga razvili Giuseppe Verdi (počev od Macbetha), Richard Wagner (počevši od Tannhäusera), te Modest Musorgskij. Wagner je prihvatio koncept umjetničkog djela kao jedinstvene autorske cjeline (njem. Gesamtkunstwerk) estetičara Karla Trahnodorfa te je svoja kasnija djela stvarao istodobno kao pjesnik, dramaturg i skladatelj.

Njemačka opera

Mozartov singspiel Čarobna frula (1791.), napisan na njemačkom, uveo je tradiciju njemačke opere, koju su u 19. stoljeću razvili Beethoven, Weber, Heinrich Marschner i Wagner.

Richard Wagner by Franz Hanfstaengl, 1870-83
Richard Wagner. Poznat je po ciklusu od četiri opera "Nibelunški prsten".

Wagner je stvorio stil u kojem se recitativ i arija miješaju uz stalnu pratnju orkestra. Wagner je također obilno koristio lajtmotive (iako ih je prvi koristio Weber), koji povezuju određenu melodiju s određenim likom ili pojmom tijekom cijele opere.

Ostale nacionalne opere

Španjolska je stvorila svoj oblik opere, nazvan zarzuela. Počevši od Glinke, ruski su skladatelji Musorgski, Rubinstein, Čajkovski i Rimski-Korsakov napisali više značajnih i danas često izvođenih opera. U Hrvatskoj su opere skladali Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc, Blagoje Bersa, Josip Hatze, Ivan Brkanović, Jakov Gotovac, Krešimir Baranović, Ivana Lang, Igor Kuljerić i Frano Parać. Srpski skladatelj Stevan Hristić svoju je jedinu operu Suton napisao prema djelu hrvatskoga pisca Iva Vojnovića, a osim njega opere su skladali i Isidor Bajić, Stanislav Binički, Petar Konjović, Svetomir Nastasijević i Petar Stojanović.

Porträt des Komponisten Pjotr I. Tschaikowski (1840-1893)
Petar Iljič Čajkovski. Poznat je po operi "Jevgenij Onjegin"

Nakon Wagnera: verizam i modernizam

Nakon Wagnera, opera je krenula raznim putevima. Jedna reakcija kratkog vijeka bila je sentimentalna "realistična" melodrama verizma. Tu možemo spomenuti veliko ime, Giacomo Puccini s operama Manon Lescaut, La Boheme Tosca, Madama Butterfly, Turandot i dr. Druga reakcija na Wagnerov mitski srednji vijek jest psihološka snaga i socijalna analiza Richarda Straussa.

Giacomo Puccini by Mario Nunes Vais
Giaccino Puccni. Poznat je po operama "Madame Butterfly" i "Turandot"

Tijekom 20. i 21. stoljeća, iako je po čitavom svijetu opera postala popularnija nego ikad, moderne opere koje su ušle u kanon mogu se nabrojiti na prste, a među njih spadaju: Wozzeck (Berg) , Život razvratnika (Stravinski), Peter Grimes (Britten) i Razgovori karmelićanki (Poulenc).

Povezani članci

1984. (opera)

1984. je opera čiju je glazbu napisao američki dirigent i kompozitor Lorin Maazel, a libreto J. D. McClatchy i Thomas Meehan na temelju istoimenog romana Georgea Orwella. Premijerno je prikazana 3. svibnja 2005. u londonskom kazalištu Royal Opera Houseu u Covent Gardenu. Za nju je karakteristično da je suprotno opernim konvencijama uloga protagonista Winstona Smitha predviđena za bariton, dok je uloga antagonista O'Briena dana tenoru. Većina britanskih kritika opere je negativna, dok su strani kritičari bili nešto blagonakloniji.

A Night at the Opera (album, Queen)

A Night at the Opera četvrti je studijski album britanskog rock sastava Queen koji je izdan 21. studenog 1975. godine. Dobio je ime po čuvenom filmu braće Marx koji je sastav gledao tijekom snimanja albuma i čiji naziv zapravo metaforički dočarava ono što je sastav htio postignuti ovim albumom. Album je obilježen kao prekretnica i vrhunac u karijeri Queena i smatra se njihovim najboljim i najkompletnijim studijskim ostvarenjem. Gitarist Brian May ga je opisao kao "njihov Sgt Pepper", a pjevač Freddie Mercury jednostavno kao Queenov najbolji. To je bio njihov prvi album koji je dosegnuo vrh na britanskoj top listi albuma gdje se zadržao punih devet tjedana, a u SAD-u je dospio do broja 4 gdje je dosegnuo trostruku platinastu nakladu. Ogromnom uspjehu albuma uvelike je pridonio epski singl Bohemian Rhapsody koji je izašao tri tjedna prije albuma i koji je postao njihov prvi broj 1 hit nakon što je emitiran u emisiji Top Of The Pops, postavši tako prvim videospotom u povijesti moderne glazbe. Pjesma je srušila sve rekorde popularnosti dotada, bila je na vrhu top liste u Britaniji punih devet tjedana i donijela je njenom autoru Freddie Mercuryju još jednu prestižnu "Ivor Novello" nagradu. Sa ovim albumom Queen su ušli u prvu ligu rocka i započeli svoju desetogodišnju neprekidnu i sveprisutnu dominaciju svijetom rock glazbe. Album je nastajao u vrlo teškom i neizvjesnom periodu za sastav koji se pokušavao riješiti svog starog menadžmenta i izboriti za svoju nezavisnu poziciju, tako da je postao za sastav "biti ili ne biti" pogotovo nakon što je izdavačka kuća EMI odlučila pokriti za to vrijeme enormne troškove njegovog snimanja, publiciranja i izdavanja. To je dotada bio najskuplji rock album ikad napravljen, sniman u sedam različitih studija i prema Brian Mayu vjerojatno bi se sastav raspao da album nije uspio. Glazbeno Queen je dosegnuo vrhunac svoga ranog izričaja sa ovim albumom, koji se čini kao svojevrsno ušće svih već ranije predstavljenih odlika i glazbenih smjernica sastava. Za razliku od prethodnih albuma ovdje je svaka pjesma dorađena i dovedena do savršenstva, a cijeli album djeluje kao impresivna i homogena cijelina, zaokružena formom "zvučnog zida", "posloženim" baroknim vokalnim dionicama i "kolažnom" produkcijom. Njihovo eksperimentiranje i miješanje različitih glazbenih žanrova na osnovni hard rock iskaz ovdje je dosegnulo svoje vrhunce i sastav je napravio hrabro i ambiciozno izdanje, koje se danas smatra remek-djelom hard rocka i jednim od najboljih albuma rock glazbe općenito. Od svog izlaska album je zadržao svoju veliku popularnost i utjecaj kod publike i kritike, a njegova najbolja i najpoznatija skladba Bohemian Rhapsody se smatra jednom od najboljih pjesama ikad napravljenih. Album je uključen u listu magazina "Rolling Stone" među 500 najboljih albuma u povijesti na broj 230, te na liste "Classic Rock" magazina 100 najvećih britanskih albuma (broj 17) i "Q Magazina" 50 najboljih britanskih albuma ikad (broj 16). 2006. godine je izabran kao deveti najbolji broj 1 album svih vremena od britanske javnosti, a "Channel 4" ga je imenovao trinaestim najboljim albumom ikad. Album je također uključen među 100 najboljih rock albuma po izboru internetskog portala "DigitalDreamDoor.com",, te na listama magazina "Kerrang!" među 100 najboljih rock i heavy metal albuma. Isto tako ovo je treći Queenov album u nizu koji je uključen u knjigu "1001 album koji morate čuti prije smrti" čiji popis su sastavili vodeći svjetski glazbeni kritičari. Povodom 30 godina od izlaska albuma 21. studenog 2005. godine je izašlo i njegovo dvd izdanje pod nazivom Classic Albums: The Making Of A Night at the Opera koje sadržava: dokumentarni film o nastanku albuma i kritički osvrt iz serijala "Classic Albums" od "Eagle Rock Entertainmenta" sa komentarima članova sastava, producenta Roya Thomasa Bakera, novinara i drugih glazbenika na prvom dvd-u, te cijelu dvd verziju albuma na drugome (originalni videospotovi za njegove singlove Bohemian Rhapsody i You're My Best Friend, te novi napravljeni i umontirani filmovi za ostale pjesme sačinjeni uglavnom od njihovih koncertnih izvedbi).

Aida (opera)

Aida je opera talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, u četiri čina. Jedna je od najpoznatijih svjetskih opera. Libreto je napisao Antonio Ghislanzoni prema scenariju Augustea Mariettea. Praizvedba se dogodila u egipatskom glavnom gradu Kairu, 24. prosinca 1871. pod ravnanjem Giovannija Bottesinija.

Christoph Willibald Gluck

Christoph Willibald Gluck (Erasbach, 2. srpnja 1714. – Beč, 15. studenoga 1787.), njemački operni skladatelj i dirigent ranoga klasičnoga razdoblja. Poslije mnogo godina provedenih na habsburškom dvoru u Beču, Gluck je proveo temeljitu reformu opere i operne prakse, koju su do tada podupirali mnogi intelektualci. Nizom radikalnih novih djela 1760-ih, među kojima su bile opere Orfej i Euridika i Alceste, dokinuo je prevlast koju su Metastasijeve ozbiljne opere (tal. opera seria) uživale tijekom većine toga stoljeća.

Snažan je utjecaj francuske opere u tim djelima ohrabrio Glucka da se preseli u Pariz, što je učinio u studenome 1773. Stapajući tradicije talijanske opere i francuskoga nacionalnoga žanra u novu sintezu, Gluck je napisao osam opera za pariške scene. Jedna od posljednjih tih opera, Ifigenija na Tauridi, bila je ogroman uspjeh i opće je prepoznata kao njegovo najbolje djelo. Iako je bio iznimno popularan i vrlo cijenjen zbog reformiranja stila francuske opere, Gluckovo majstorstvo na pariškoj opernoj sceni nikada nije bilo apsolutno: poslije slabog uspjeha opere Eho i Narcis s gnušanjem je napustio Pariz i vratio se u Beč, gdje je proživio ostatak života.

Dunja Vejzović

Dunja Vejzović (Zagreb, 20. listopada 1943. - ) hrvatska je operna pjevačica i glazbena pedagoginja velikoga međunarodnoga ugleda. Uspješno je pjevala mnoge sopranske i mezzosopranske uloge.

Georges Bizet

Georges Bizet (Pariz, 25. listopada 1838. - Bougival, 3. lipnja 1875.), francuski skladatelj i pijanist romantičkog doba. Najbolje je poznat po svojoj operi Carmen.

Bizet je rođen u Parizu. Službeno ime mu je Alexandre-César-Léopold Bizet, ali je kršten kao Georges Bizet i uvijek je bio poznat po tom imenu. Kao čudo od djeteta, ušao je u Pariški glazbeni konzervatorij 14 dana prije svoga desetog rođendana.

1857. dijelio je nagradu ponuđenu od Jacquesa Offenbacha za postavljanje operete La docteur Miracle i osvojio je Prix de Rome, školarinu za obećavajuće umjetnike i glazbenike. U skladu s uvjetima školarine, studirao je u Rimu tri godine. Ondje je njegov talent počeo sazrijevati s njegovim djelima i operama kao što je opera Don Procopio.

Pored tog ostanka u Rimu, Bizet je živio na području Pariza cijeli svoj život.

Poslije svog boravka u Rimu, vratio se u Pariz gdje se je posvetio skladanju. Uskoro nakon njegovog povratka, umire mu majka. 1863. sklada operu Les pêcheurs de perles (lovci na bisere) za kazalište Lyrique. Tijekom ovog razdoblja Bizet je također napisao La jolie fille de Perth, svoju poznatu L'arlésienne (napisana kao slučajna glazba za predstavu), i kompoziciju za klavir Jeux d'enfants (dječje igre). Također je napisao romantičnu operu Djamileh, koja je često viđena kao prethodnik Carmen. Bizetova prva simfonija, Simfonija u visokom C, napisana je u Pariškom konzervatoriju kad je Bizetu bilo samo 17 godina, kao školski zadatak. Čini se da ju je Bizet potpuno zaboravio, i otkrivena je tek 1935. u prašnjavim arhivima konzervatorijske knjižnice. Nakon svog prvog izvođenja, odmah je razglašena kao remekdjelo mladog autora.

Bizetovo najpoznatije djelo je opera Carmen iz 1875. koja je bazirana na noveli istog imena iz 1846. koju je napisao Prosper Mérimée. Prema utjecaju Giuseppea Verdija, skladao je glavnu ulogu u mezzosopranu. Carmen nije odmah postigla uspjeh, i Bizet je postao razočaran nad neuspjehom, ali pohvala je došla od Saint-Saënsa, Tchaikovskog i Debussya, koji su prepoznali njenu ljepotu. Njihova stajališta su bila proročanska, a publika je s vremenom učinila Carmen jednom od najpopularnijih opera u povijesti.

Bizet je dugo patio od angine pectoris, bolesti srca. Nije uspio uživati u slavi svoje opere Carmen. Samo nekoliko mjeseci nakon prvog izvođenja, na svoju šestu godišnjicu braka, u dobi od 36 godina, umro je od zatajenja srca. Pokopan na groblju Père Lachaise, u Parizu.

Giacomo Puccini

Giacomo Antonio Domenico Michele Secondo Maria Puccini (Lucca, 22. prosinca 1858. - Brüssel, 29. studenog 1924.), talijanski skladatelj.

Nakon Verdija najugledniji talijanski operni skladatelj. Vlastiti posve individualni stil temeljio je na zanimljivoj kombinaciji elemenata opernoga izraza kasnoga romantizma i novih strujanja u realizmu ranoga 20. stoljeća. Svjetsku slavu stekao je operama Manon Lescaut, La Bohème, Tosca, Madama Butterfly i Turandot.

Operom La Bohème dao je prototip talijanske opere lirsko-sentimentalnoga, građanskog karaktera na izmaku 19. stoljeća. Urođenim teatarskim osjećajem odabirao je, većinom sam, sadržaje svojih opera i pridavao najveću važnost njihovu dramatskom oblikovanju. Melodiku oblikuje posve u talijanskoj tradiciji - pjevno, neodoljivo privlačno, u velikim arijama isprepliću se lirska osjećajnost, senzualni žar i sugestivna dramatska snaga s izrazito puccinijevskom melankolijom. Umro je nekoliko dana nakon operacije raka grla.

Gioachino Rossini

Gioachino Antonio Rossini (Pesaro, 29. veljače 1792. - Passy pokraj Pariza, 13. studenoga 1868.), talijanski skladatelj.

Debitirao je 1810. godine u Veneciji komičnom operom "Bračna mjenica", u kojoj slijedi stil kasnonapuljske škole. Postepeno se oslobađa te manire i u djelima nastalim 1813. godine već ima svoj posve izgrađen stil, formiran dijelom pod utjecajem Mozarta. U razdoblju do 1823. godine skladao je za talijanska kazališta 30-ak raznovrsnih opera, a u tom periodu nastala je i njegova najpoznatija opera "Seviljski brijač", remek-djelo talijanskog buffo-stila. Od 1824. godine angažiran je u Parizu kao direktor Talijanskog kazališta, a dobiva i zvanje kraljevskog skladatelja i inspektora pjevanja u Francuskoj. U zenitu stvaralačkih snaga i na vrhuncu slave prestao je sa skladanjem opere, a do kraja života dao je i u drugim glazbenim vrstama malo: zbirka arija i dvopjeva "Muzičke večeri", "Stabat Mater", "Malu svečanu misu" i nekoliko prigodnih vokalnih djela.

Giuseppe Verdi

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Le Roncole pokraj Parme, 10. listopada 1813. – Milano, 27. siječnja 1901.), talijanski skladatelj. Bio je vodeći talijanski operni autor 19. stoljeća, a svojim se djelima uspješno nadovezao na stvaralaštvo Rossinija, Donizettija i Bellinija uz, dakako, jasnu stvaralačku individualnost. Međunarodnu reputaciju stekao je operom Nabucco u kojoj patriotske ideje zaodijeva u povijesni sadržaj. Nastojao je uskladiti tradicionalnu talijanski "muzičku operu" s dramskim tekstom te pridaje sve veću važnost literarnoj vrijednosti libreta. Vrhunac dostiže operama Rigoletto, Trubadur i Travijata. Za ruskoga cara napisao je operu Moć sudbine, a premijeri u Sankt-Peterburgu 1862. nazočio je i sam car. Utjecaj francuske opere u njegovim se djelima naročito očituje u skladateljskom osmišljavljanju masovnih scena. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena.

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu utemeljeno je 6. svibnja 1893. godine i nalazi se na Trgu Gaje Bulata u Splitu. Splitski HNK središnje je splitsko kazalište i najznačajnija kazališna ustanova u Dalmaciji.

Isprva nije postojao stalni umjetnički ansambl, nego su programe u njemu održavale uglavnom putujuće kazališne operne trupe, među kojima su dominirale one iz Češke i Italije, te Zagreba, Osijeka i Beograda. Između dva svjetska rata u Splitu su gotovo svakoga svibnja gostovale Ljubljanska i Zagrebačka opera, dajući pregršt predstava tijekom svibnja.

Internetski preglednik

Internetski preglednik (Web preglednik, web browser, Internet browser) je program koji korisniku omogućuje pregled web-stranica i multimedijalnih sadržaja vezanih uz njih.

Najpopularniji preglednici danas su:

Firefox - besplatan preglednik otvorenog koda

Microsoft Edge - besplatan preglednik zatvorenog koda tvrtke Microsoft

Mozilla - imenom Mozilla danas nazivamo spoj Firefoxa i Thunderbirda

Opera - besplatan preglednik zatvorenog koda tvrtke Opera

Internet Explorer - besplatan preglednik zatvorenog koda tvrtke Microsoft

Safari - besplatan preglednik tvrtke Apple

Google Chrome - besplatan preglednik tvrtke GoogleJedna od opcija za hrvatski naziv bijaše i web-prebirnik, jer se "preglednik" može rabiti i kao naziv za "viewer". No, prevladao je ovaj termin.

Svi navedeni su grafički programi (tj. osim teksta mogu prikazivati i vizualne sadržaje). Osim grafičkih postoje i tekstualni preglednici koji mogu prikazivati samo tekst (npr. "links" i "lynx") i specijalizirani govorni preglednici kakve mogu koristiti slijepe osobe.

Just Another Band from L.A.

Just Another Band from L.A. drugi je live album Frank Zappe i grupe The Mothers of Invention. Izašao je u travnju 1972.g. Na albumu se nalazi 5 pjesama, a Billy the Mountain obrađena je kao mini - opera.

Poslije toga Zappa i The Mothers se raspadaju, ne snimaju više zajedno mada nastupaju još po nekim koncertima.

Markgrofovska opera u Bayreuthu

Markgrofovska opera u Bayreuthu, Bavarska (Njemačka), je jedini primjer potpuno sačuvanog tipa barokne operne kuće u kojoj je oko 500 posjetitelja izvorno moglo uživati u baroknoj dvorskoj opernoj kulturi i akustici. Ovo remek-djelo barokne kazališne arhitekture, sagrađeno između 1745. i 1750. godine u svom auditoriju još uvijek posjeduje izvorne ukrase i materijale, odnosno drvo i platno, te izvorni, 25 metara dugi, drveni krov. Raskošno uređena konstrukcija drvenog kata kazališne lože s iluzionistički oslikanim platnima predstavlja efemernu svečanu arhitektonsku tradiciju koja je korištena za natjecanja i kneževske samopromotorske proslave.

Naručila ju je markgrofica Wilhelmina, supruga markgrofa od Brandenburg-Beyreutha, Fredericka, kako bi udomila operne izvedbe kojima je ceremonijalno predsjedavao ovaj plemićki par. Zvonoliku dvoranu s dvoetažnim ložama od drveta, obložene dekorativno oslikanim platnima, dizajnirao je poznati kazališni arhitekt Giuseppe Galli Bibiena i njegov sin, Carlo od Bologne. Pročelje od pješčenjaka dizajniro je dvorski arhitekt Joseph Saint Pierre i ono predstavlja žarišnu točku javnog gradskog prostora koji je bio posebno planiran za samu opernu kuću.

Velika dubina pozornice od 27 metara privukla je Richarda Wagnera, koji je kasnije dao izgraditi novo kazalište, Bayreuth Festspielhaus, nešto sjevernije od ove građevine.

Kao dvorska operna kuća u javnom prostoru, ona je nagovijestila velika javna kazališta koja će se pojaviti u 19. stoljeću. Zbog toga je Markgrofovska opera u Bayreuthu upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi 2012. godine.

Svakog rujna, od 2000. do 2009. godine, kazalište je bilo domaćin Bayreuthskog baroknog festivala, gdje su prikazivani rani operni rariteti. Tako je na festivalu 2009. godine prikazana festa teatrale L'Huomo Andree Bernasconija, po libretu same markgrofica Wilhelmine. No, nakon istraživanja i konzultacija odlučeno je da zbog utjecaja posjetitelja učestalost događanja u opernoj kući i broj posjetitelja, koji su ograničeni na ljetno razdoblje, regulira Odsjek za palače bavarske vlade. Također, u kolovozu 2012. otpočela je dugogodišnja i opsežna obnova građevine, tijekom koje će opera biti zatvorena za posjetitelje.

Monte Carlo

Monte Carlo je područje u kneževini Monako i njezin neslužbeni glavni grad. Područje ima oko 30.000 stanovnika, premda je broj onih koji tu obitavaju znatno veći. Jedna je od vodećih europskih turističkih destinacija.

Monte Carlo je poznat po kazinima, Velikoj nagradi Monaka, svjetskim prvenstvima u boksu i backgammonu, modnim sadržajima i drugome. Osim kompleksa s kraja 19. stoljeća, postoji opera, baletna škola te luksuzni, glamurozni hoteli i klubovi.

Nenad Turkalj

Nenad Turkalj (Zagreb, 19. prosinca 1923. - 23. rujna 2007.), hrvatski je muzikolog, glazbeni kritičar i urednik, dramaturg, operni redatelj.

1950-ih postaje glazbeni urednik na tadašnjem Radio Zagrebu, gdje ubrzo počinje raditi kao glazbeni kritičar. U svojoj karijeri bavio se opernom režijom i dramaturgijom, a jedno vrijeme je bio na vodećim funkcijama u Hrvatskom društvu skladatelja, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i na Muzičkom biennalu Zagreb. U svojim je kritikama gotovo uvijek nastojao zastupati stavove prosječnog posjetitelja koncerta i davati poticaj mlađoj populaciji.

Napisao je i nekoliko knjiga, a neke od najpoznatijih su; "Historija muzike", "Sto opera", "125 opera" i "Prema glazbi - zapisi o hrvatskim operama i skladateljima".

Opera (preglednik)

Opera je višeplatformski web-preglednik i Internetsko okruženje koje obavlja standardne zadatke povezane s Internetom, uključujući pregledavanje web stranica, slanje i primanje poruka e-pošte, upravljanje kontaktima, mrežno brbljanje i Widgete. Zatvorenog je koda i sva prava na Operu su pridržana. Operin mobilni web-preglednik Opera Mini i najnovije verzije aplikacije za stolna računala besplatne su.Operu razvija tvrtka Opera Software, sa sjedištem u Oslu, u Norveškoj. Radi na raznim operacijskim sustavima, uključujući velik broj verzija sustava Microsoft Windows, Mac OS X, Linux, FreeBSD i Solaris. Također se koristi u mobilnim telefonima, smartphone uređajima, Personal Digital Assistant uređajima, igraćim konzolama i interaktivnim televizorima. Tehnologija Opere također je licencirana od strane drugih tvrtki radi upotrebe u proizvodima, kao što je Adobe Creative Suite.

Sučelje Opere postalo je poznato po inovacijama u mogućnostima i upotrebi.

Opera dei Pupi

Opera dei Pupi (sicilijanski: Òpira dî pupi) je lutkarsko kazalište marioneta koje prikazuju srednjovjekovna književna djela kao što je franačka romantična pjesma Pjesma o Rolandu ili talijansku renesansnu pjesmu kao što je Bijesni Orlando, ali i živote svetaca te slavnih bandita. Kao jedna od karakterističnih kulturnih tradicija Sicilije, nastala je početkom 19. stoljeća i odmah postala jako popularna među radničkom klasom otoka. No, ono ima korijene u sicilijanskoj tradiciji cantastorîja („pjevači priča”) koji potječu iz provansalske trubadurske tradicije koja se pojavila na Siciliji za vrijeme vladavine Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva, u prvoj polovici 13. stoljeća.

Dijalozi i izvedba ovog kazališta uvelike ovisi o improvizacijama samih lutkara. Postoje dvije glavne sicilijske škole opere dei pupi koje se razlikuju uglavnom veličinom i oblikom marioneta, načinima kako se njima upravlja i raznovršnošću šarenih scenografija; to su škole u gradovima Palermo i Catania.

Opera dei pupi je obiteljski posao u kojemu se cijela obitelj brine da se strane kola koje vuku magarci ukrase zamršenim, oslikanim scenama, te ručno prave marionete od drveta koje su slavno po svojim snažnim ekspresijama. Lutkarske obitelji se također jako trude nadmašiti izvedbe drugih skupina, što je snažno utjecalo na njihovu publiku. U prošlosti su njihove izvedbe znale trajati nekoliko noćiju i bile su prava društvena okupljanja. zbog toga je sicilijansko kazalište marioneta Opera dei pupi proglašeno nematerijalnom svjetskom baštinom 2001., a 2008. je i upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Gospodarski i društveni potresi uzrokovani iznenadnim gospodarskim procvatom 1950-ih imao je porazan učinak na ovu tradiciju. U to vrijeme, slični oblici kazališta u drugim dijelovima Italije se nestali, kako bi se ponovno pojavili tek dvadesetak godina kasnije. Opera dei Pupi je jedini primjer neprekinute tradicije ove vrste kazališta. Zbog trenutnih gospodarskih poteškoća lutkari više ne mogu živjeti isključivo od svoje umjetnosti, što ih je potaklo da se okrenu više unosnim zanimanjima. Danas postoji samo nekoliko obiteljskih trupa koji održavaju tradiciju, često samo za turiste, što je pridonijelo smanjenju kvalitete izvedbe. Ne postoje više velike povijesne obitelji lutkara kao što su bili obitelji Greco iz Palerma, Canino iz Cinisija; Crimi, Trombetta i Napoli iz Catanije, Pennisi i Macri iz Acirealea, Profeta iz Licate, Gargano i Grasso iz Agrigenta. Međutim, još se možemo diviti najbogatijoj zbirci golemih marioneta u Internacionlanom muzeju marioneta Antonio Pasqualino i Etnografskom muzeju Sicilije Giuseppe Pitre u Palermu. Ostale lijepe i značajne marionete su izložene u Općinskom muzeju Vagliasindi u Randazzu.

Pjesma

Pjesma je pjevano glazbeno djelo koje je namijenjeno ili prilagođeno pjevanju. Predstavlja oblik lirike. Pjesma pruža mogućnost intenzivnog izražavanja ljudskih osjećaja i raspoloženja.

Sastoji od nekoliko posebno oblikovanih strofa ponekad i različitih melodija.

Na hrvatskom jadranu postoji tradicija pjevanja klapske glazbe koja se izvodi bez pratnje.

Opera i opereta je oblik klasične pjevane glazbe.

Pjesma može biti čisto vokalna, ili ona može imati glazbenu pratnju. Može biti otpjevana od pojedinca, u duetu, triu ili više pjevača glazbenog pjevačkog zbora.

Pjesme se osobito u današnjoj popularnoj glazbi ponekad nazivaju engleskom posuđenicom song.

Nedovršeni članak Pjesma koji govori o glazbi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Sydneyska opera

Sydneyska opera (eng. Sydney Opera House) je jedna od najpoznatijih građevina u Sydneyu (Australija), ali i svijetu. Zbog toga je 28. lipnja 2007. godine uvrštena na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji. Zgradu opere izgradio je od 1959. do 1973. danski arhitekt Jørn Utzon. Sydneyska opera nalazi se blizu Sydneyskoga lučkoga mosta, te zajedno s njim i okolicom daje jednu prekrasnu sliku. Jedna je od najzaposlenijih koncertnih dvorana na svijetu s više od 1 500 izvedbi i više od 1,2 milijuna posjetitelja svake godine. U njoj djeluje više institucija kao što su: Australijska opera, Australijski balet, Sydneysko Kazalište i Sydneyski simfonijski orkestar. Ona je također i jedna od najvećih turističkih atrakcija u Australiji s više od 7 miilijuna posjetitelja godišnje od kojih oko 300.000 obavi detaljan obilazak s vodičem.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.