Međunarodna agencija za atomsku energiju

Međunarodna agencija za atomsku energiju (eng. International Atomic Energy Agency - IAEA) međunarodna je organizacija čija je svrha razvoj nuklearne energije u miroljubive svrhe i ograničenje nuklearnog naoružanja. Osnovana je 29. srpnja 1957. godine kao autonomna organizacija. Iako autonomna, nadležna su joj vijeća UN-a (Opća skupština i Vijeće sigurnosti).

Sjedište IAEA-e je u Beču. Ima reginonalne urede za sigurnost u Torontu i Tokiju, urede za javnost u New Yorku i Ženevi. Dodatno, IAEA ima 3 laboratorija u Ženevi, Seibersdorfu i Monaku.

Međunarodna agencija za atomsku energiju
{{{logo opis}}}
Skraćenica IAEA
Utemeljena 29. srpnja 1957. godine
Tip Međunarodna organizacija
Središte Beč, Austrija
Broj članova 170 država
Misija Miroljubiva uporaba nuklearne energije i dr.

IAEA služi kao međuvladin forum za znanstvenu i tehničku suradnju u miroljubivom korištenju nuklearne tehnologije i nuklearne energije širom svijeta.

Projekti organizacije potiču razvoj miroljubivih primjena nuklearne energije, znanosti i tehnologije, te nude međunarodne mjere zaštite protiv zloupotrebe nuklearne tehnologije i njenog otpada. Dodatno, provode mjere nuklearne zaštite (npr. protiv zračenja) i sigurnosne standarde i njihovu primjenu.

Godine 2005. zajedno je sa svojim generalnim direktorom Mohamedom ElBaradeijem dobila Nobelovu nagradu za mir.

Flag of IAEA
Zastava i logo Međunarodne agencije za atomsku energiju
Iaea-vienna-05
Sjedište IAEA

Općenito

Misija IAEA-a vođena je interesima i potrebama država članica, strateškim planovima i vizijom utjelovljenom u Statutu IAEA. Tri glavna stupa ili područja rada jesu: sigurnost i osiguranje; znanost i tehnologija; zaštitne mjere i licenciranje. [1]

IAEA kao autonomna organizacija nije pod izravnom kontrolom UN-a, ali IAEA izvještava i Opću skupštinu UN-a i Vijeće sigurnosti. Za razliku od većine drugih specijaliziranih međunarodnih agencija, IAEA čini veliki dio svog rada s Vijećem sigurnosti, a ne s Gospodarskim i socijalnim vijećem Ujedinjenih naroda. Struktura i funkcije IAEA definiraju se njegovim temeljnim dokumentom, IAEA statutom. IAEA ima tri glavna tijela: Upravni odbor, Generalni odbor i Tajništvo.

IAEA postoji kako bi nastavila "sigurno i mirno korištenje nuklearnih znanosti i tehnologije". IAEA provodi ovu misiju s tri glavne funkcije: pregled postojećih nuklearnih postrojenja, kako bi se osiguralo njihovo mirno korištenje; pružanje informacija i razvijanje standarda, kako bi se garantirala sigurnost nuklearnih postrojenja te kao središte za različita područja znanosti uključenih u miroljubivu primjenu nuklearne tehnologije.

IAEA prepoznaje znanje kao najvažnije sredstvo i resurs industrije nuklearne energije, bez kojeg industrija ne može poslovati sigurno i ekonomski. Nakon generalne konferencije IAEA-e, 2002. godine, rezolucijom o upravljanju nuklearnim znanjem, uspostavljen je formalni program za rješavanje prioriteta država članica u 21. stoljeću.

U 2004. godini, IAEA je razvio Program djelovanja za terapiju raka (PACT). PACT reagira na potrebe zemalja u razvoju da uspostave, poboljšaju ili proširuju programe liječenja radioterapije. IAEA prikuplja novac kako bi pomogao državama članicama da spase živote i da smanji patnju žrtava raka.

IAEA je uspostavila programe koji pomažu zemljama u razvoju u planiranju izgradnje sustava za upravljanje programom nuklearne energije, uključujući i grupu Integrirane nuklearne infrastrukture, koja je provodila misije za integriranu nuklearnu infrastrukturu u Indoneziji, Jordanu, Tajlandu i Vijetnamu. IAEA izvještava da oko 60 zemalja razmatra kako uključiti nuklearnu energiju u svoje energetske planove.

Kako bi se poboljšala razmjena informacija i iskustva među članicama IAEA-e o seizmičkoj sigurnosti nuklearnih postrojenja, IAEA je 2008. godine osnovala Međunarodni centar za sigurnost seizmičkih mreža. Ovaj centar uspostavlja sigurnosne standarde i osigurava njihovu primjenu u odnosu na odabir mjesta, procjenu različitih lokacija i seizmičku konstrukciju. [2] [3]

Povijest

Iaea-vienna
Sjedište IAEA-e 1979., Beč, Austrija

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Dwight D. Eisenhower, 1953. godine predložio je stvaranje međunarodnog tijela za reguliranje i promicanje miroljubivog korištenja nuklearne energije, u svom govoru tijekom Atoma za mir na Generalnoj skupštini UN-a. U rujnu 1954. Sjedinjene Države predložile su Glavnoj skupštini stvaranje međunarodne agencije koja bi preuzela kontrolu nad fisijskim materijalom, koji bi se mogao koristiti za nuklearnu energiju ili za nuklearno oružje. Ova bi agencija uspostavila neku vrstu "nuklearne banke".

Sjedinjene Države su također pozvale na međunarodnu znanstvenu konferenciju o svim mirnim aspektima nuklearne energije. Do studenog 1954. postalo je jasno da će Sovjetski Savez odbiti bilo kakvu međunarodnu skrbništvo na fisijskim materijalom ukoliko SAD prvi ne počne s  nuklearnim razoružanjem. Od 8. do 20. kolovoza 1955., Ujedinjeni narodi su održali Međunarodnu konferenciju o mirnim primjenama atomske energije u Ženevi, u Švicarskoj. U listopadu 1957. godine u sjedištu Ujedinjenih naroda održana je konferencija o Statutu IAEA-a kojom se odobrava  dokument za osnivanje IAEA-e, kojeg  je 1955. i 1957. izpregovarala skupina dvanaest zemalja. Statut IAEA-e odobren je 23. listopada 1956. i stupio je na snagu 29. srpnja 1957. [4]

Bivši američki kongresnik W. Sterling Cole služio je kao prvi izvršni direktor IAEA-a od 1957. do 1961. godine. Cole je služio samo jedan mandat, nakon čega su IAEA-u vodili dva Šveđana, gotovo četiri desetljeća: znanstvenik Sigvard Eklund, koji je držao posao od 1961. do 1981. godine , nakon čega ga je naslijedio bivši švedski ministar vanjskih poslova Hans Blix, koji je služio od 1981. do 1997. godine. Blixa je naslijedio Mohamed ElBaradei koji je služio kao izvršni direktor do studenog 2009.

Od 1986. godine, kao odgovor na eksploziju i katastrofu nuklearnog reaktora u blizini Černobila, u Ukrajini, IAEA je povećala napore na području nuklearne sigurnosti. Isto se dogodilo nakon katastrofe 2011. godine u Fukushimi, u Japanu.

IAEA i njezin tadašnji ravnatelj, ElBaradei, dobili su Nobelovu nagradu za mir 2005. godine. U ElBaradeijevom govoru u Oslu, izjavio je da bi samo jedan posto novca potrošeno na razvoj novih oružja bilo dovoljno za hranjenje cijelog svijeta, i da, ako se nadamo pobjeći od samouništenja, nuklearno oružje ne bi trebalo imati mjesta u našoj kolektivnoj savjesti, niti bi trebalo igrati ulogu u našoj sigurnosti.

Dana 2. srpnja 2009. godine, Yukiya Amano je izabran za izvršnog direktora IAEA-e, koji je porazio Abdul Samad Mintyja iz Južne Afrike i Luis E. Echávarrija iz Španjolske. Dana 3. srpnja 2009. Upravni odbor glasovao je za imenovanje Yukiya Amano, a Generalni odbor u rujnu 2009. godine odobrava. On je stupio na dužnost 1. prosinca 2009. [5]

Upravni odbor

Upravni odbor je jedan od dva tijela koja određuje politiku u IAEA. Upravni odbor sastoji se od 22 država članica koje je izabrao Generalni odbor i najmanje 10 članica koje je izabrao Izvršni odbor. Izvršni odbor imenuje deset članova koji su najnapredniji u tehnologiji atomske energije, kao i najnaprednije članice iz bilo kojeg od sljedećih područja koja nisu zastupljena u prvih deset: Sjeverna Amerika,Latinska Amerika, Zapadna Europa, Istočna Europa, Afrika , Bliskom Istoku i južnoj Aziji, jugoistočnoj Aziji, Tihom oceanu i Dalekom Istoku. Ti su članovi imenovani na rok od jedne godine. Generalni odbor bira 22 člana iz preostalih naroda na dvije godine. Jedanaest se bira svake godine. 22 izabranih članova također moraju predstavljati propisanu geografsku raznolikost. Lista 35 članova Upravnog odbora za razdoblje 2018-2019: Argentina, Armenija, Australija, Azerbajdžan, Belgija, Brazil, Kanada, Čile, Kina, Ekvador, Egipat, Francuska, Njemačka, Indija, Indonezija, Italija, Japan, Jordan , Kenija, Republika Koreja, Maroko, Nizozemska, Nigerija, Pakistan, Portugal, Ruska Federacija, Srbija, Južna Afrika, Sudan, Švedska, Tajland, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države , Urugvaju i Venezuela. [6]

Upravni odbor je, sa svojih pet godišnjih sastanaka, odgovoran za izradu politike IAEA-e. Odbor daje preporuke Generalnom oboru o aktivnostima i proračunu IAEA-a, odgovoran je za objavljivanje IAEA standarda i imenuje izvršnog direktora u skladu s odobrenjem Generalnog odbora. Svaki član odbora dobija jedan glas. Pitanja o proračunu zahtijevaju dvotrećinsku većinu. Sva druga pitanja zahtijevaju samo većinu. Većina također ima ovlasti odrediti pitanja, koja će nakon toga zahtijevati dvotrećinsku većinu. Dvije trećine svih članova Upravnog odbora moraju biti prisutni, kako bi glasali. Odbor bira vlastitog predsjednika.[7]

Generalni odbor

Generalni odbor sastoji se od svih 170 država članica. Odbor se sastaje jednom godišnje, najčešće u rujnu, kako bi odobrio akcije i proračune koji su proslijeđeni od Upravnog odbora. Generalni odbor također odobrava kandidata za glavnog ravnatelja i zahtjeva izvješća Odbora o trenutnim problemima. Svaki član prima jedan glas. Pitanja proračuna, izmjena statuta i obustava povlastica člana zahtijevaju dvotrećinsku većinu, a sva druga pitanja zahtijevaju običnu većinu. Slično Upravnom odboru, Generalni odbor može običnom većinom odrediti pitanja koja zahtijevaju dvotrećinsku većinu. Generalni odbor bira predsjednika na svakom godišnjem sastanku kako bi sastanak bio što učinkovitiji. Predsjednik služi samo za vrijeme trajanja sjednice.

Glavna je zadaća  Generalnog odbora da služi kao forum za raspravu o aktualnim pitanjima i politikama. Bilo koji od drugih IAEA organa, izvršni direktor, Izvršni odbor i države članice mogu postaviti pitanja o kojima će raspravljati Generalni odbor (IAEA Primer). Ova funkcija Generalnog odbora gotovo je identična s Općom skupštinom Ujedinjenih naroda.[8]

Tajništvo

Tajništvo se sastoji od profesionalnog i općeg osoblja u službi IAEA. Na čelu tajništva je izvršni direktor. Direktor je odgovoran za provođenje akcija koje donosi Upravni odbor i Generalni odbor. Izvršnog direktora bira Odbor i odobrava ga Generalni odbor na obnovljivi mandat od četiri godine. Izvršni direktor nadzire šest odjela koji obavljaju poslove u provođenju politike IAEA-a: nuklearnu energiju, nuklearnu sigurnost i osiguranje, nuklearne znanosti i primjene, zaštitne mjere, tehničku suradnju i menadžment.

IAEA proračun se sastoji od dva dijela. Redovni proračun financira većinu aktivnosti IAEA-e i procjenjuje se svakoj državi članici (344 milijuna eura u 2014. godini). Fond za tehničku suradnju financira dobrovoljni doprinos s općim ciljem u rasponu od 90 milijuna dolara. [9]

Misije organizacije

Općenito je opisano da IAEA ima tri glavne misije:


1)    Promicanje miroljubive uporabe nuklearne energije od svojih država članica,

2)    Provoditi zaštitne mjere, kako bi se utvrdilo da se nuklearna energija ne koristi u vojne svrhe,

3)    Promicanje visokih standarda za nuklearnu sigurnost

Miroljubiva uporaba nuklearne energije

Prema članku II Statuta IAEA, cilj IAEA-a je "ubrzati i povećati doprinos atomske energije za mir, zdravlje i prosperitet diljem svijeta". Njegove glavne funkcije na ovom području, prema članku III, su poticanje istraživanja i razvoja, osiguranje ili pružanje materijala, usluga, opreme i objekata za države članice, poticanje razmjene znanstvenih i tehničkih informacija i obuke.[10]


Tri od šest Odjela IAEA-a prvenstveno su zadužena za promicanje miroljubive uporabe nuklearne energije. Odjel za nuklearnu energiju usredotočen je na pružanje savjeta i usluga državama članicama o nuklearnoj energiji i ciklusu nuklearnog goriva. Odjel za nuklearne znanosti i primjene fokusira se na uporabu nuklearnih i izotopnih tehnika koje ne zahtijevaju snagu kako bi pomogle zemljama članicama IAEA-e na područjima vode, energije, zdravlja, biološke raznolikosti i poljoprivrede. Odjel za tehničku suradnju pruža izravnu pomoć zemljama članicama IAEA-e kroz nacionalne, regionalne i međuregionalne projekte putem obuke, stručnih misija, znanstvenih razmjena i pružanja opreme.

Zaštitne mjere

Članak II. Statuta IAEA definira dvostrane ciljeve Agencije kao promicanje miroljubive uporabe atomske energije i "osiguravanje", koliko god je to moguće. Pomoć koju ona pruža, na njegov zahtjev ili pod njegovim nadzorom ili kontrolom, ne koristi se na način da se unaprijedi bilo kakva vojna svrha. " Da bi se to postiglo, IAEA je ovlaštena u članku III.A.5 Statuta "utvrditi i upravljati zaštitnim mjernim instrumentima čiji je cilj osigurati da posebni neraspadljivi i drugi materijali, usluge, oprema, postrojenja i informacije koje agencija ili njezin zahtjev, pod njegovim nadzorom ne koriste se na takav način da bi se unaprijedila bilo kakva vojna svrha, te da se na zahtjev stranaka primjenjuju zaštitni mehanizmi na bilo koji bilateralni ili multilateralni dogovor, na zahtjev države, radi aktivnosti te države na području atomske energije "[11]


Odjel za zaštitne mjere odgovoran je za obavljanje i provođenje ove misije, kroz tehničke mjere za provjeru ispravnosti i potpunosti nuklearnih deklaracija država.

Nuklearna sigurnost

Međunarodni politički odnosi u radiološkoj zaštiti

International policy system radiological protection
Politika radiološke zaštite

IAEA klasificira sigurnost kao jedan od svoja prva tri prioriteta. U 2011. godini potrošili su 8,9 posto redovnog proračuna od 352 milijuna eura (469 milijuna dolara) kako bi postrojenja bila sigurna od nesreća. Njezina sredstva koriste se još u druga dva prioriteta: tehnička suradnja i prevencija proliferacije nuklearnog oružja.

IAEA navodi da je od 1986. godine, kao odgovor na eksploziju reaktora, tj. nuklearnu katastrofu, u blizini Černobila, redom pojačala napore na području nuklearne sigurnosti. IAEA kaže da se isto dogodilo nakon katastrofe u Fukushimi, u Japanu.

U lipnju 2011. godine, glavni tajnik IAEA-a izjavio je da ima široku potporu njegovom planu jačanja međunarodnih sigurnosnih provjera nuklearnih elektrana, kako bi se izbjeglo bilo kakvo ponavljanje poput katastrofe u Fukushimi. Predložene su sigurnosne provjere na reaktore širom svijeta![12] [13]

Kritika

Ruski stručnjak za nuklearne nesreće Iouli Andreev kritizirao je odgovor IAEA-e na Fukushimu i kaže da IAEA nije naučila od katastrofe u Černobilu 1986. godine. Optužio je IAEA i korporacije da namjerno ignoriraju lekcije iz najgorih nuklearnih nesreća na svijetu kako bi zaštitile ekspanziju industrije. Uloga IAEA-e "kao zagovornika nuklearne energije učinila ju je metom prosvjeda".

Časopis Nature priopćio je da je odgovor IAEA-e na nuklearnu nesreću Fukushima  u Japanu bio "spor i ponekad zbunjujući", potičući agenciju da "preuzme više proaktivnu ulogu u nuklearnoj sigurnosti". No, nuklearni stručnjaci kažu da komplicirani mandat agencije i ograničenja nametnuta od strane svojih država članica znače da se reforme neće provoditi tako brzo ili lako. [14]

Neki znanstvenici kažu kako je japanska nuklearna nesreća iz 2011. godine otkrila da nuklearna industrija nema dovoljno nadzora, što dovodi do ponovnih revizija za redefiniranje mandata IAEA-a kako bi se bolje moglo nadzirati nuklearne elektrane diljem svijeta.

Postoji nekoliko problema s IAEA organizacijom, kaže Najmedin Meshkati, sa sveučilišta Južne Kalifornije:

IAEA preporučuje sigurnosne standarde, ali države članice nisu ih se dužne pridržavati; promiče nuklearnu energiju, ali također prati uporabu nuklearne energije; to je jedina globalna organizacija koja nadzire industriju nuklearne energije, ali također utječe na provjeru sukladnosti s Ugovorom o nuklearnoj neproliferaciji.

Časopis Nature priopćio je da "svijet mora ojačati sposobnost Međunarodne agencije za atomsku energiju da samostalno procjenjuje nuklearnu sigurnost" i da će "javnost biti bolja od strane IAEA-a koja je u mogućnosti pružiti iskrenu i neovisnu procjenu nuklearnih kriza".

Članstvo

IAEA member states
Države članice, nečlanice (crveno)


Proces ulaska u IAEA je prilično jednostavan. Uobičajeno, država će obavijestiti izvršnog direktora o svojoj želji da se pridruži, a direktor će podnijeti zahtjev Upravnom odboru na razmatranje. Ako odbor preporuči odobrenje, a Generalni odbor odobri zahtjev za članstvo, država mora potom predati svoj zahtjev prihvaćanja Statuta IAEA-e SAD-u, koji djeluje kao zamjenska Vlada za Statut IAEA. Država se smatra članom kada je pohranjeno pismo prihvaćanja. SAD zatim obavještavaju IAEA, koja obavještava druge države članice IAEA-e. Potpisivanje i ratifikacija Ugovora o nuklearnoj neproliferaciji (NPT) nisu preduvjeti za članstvo u IAEA.

IAEA ima 170 država članica. Većina članica UN-a su države članice IAEA-e. Države članice koje nisu dio IAEA-e Cape Verde (2007), Tonga (2011), Komoros (2014.), Gambija (2016) i Sveta Lucija (2016) odobravaju se za članstvo i postat će država članica ukoliko dostave potrebne pravne dokumente.

Četiri države povukle su se iz IAEA. Sjeverna Koreja bila je država članica od 1974. do 1994. godine, ali se povukla nakon što ju je Upravni odbor uhvatio u neusklađenosti sa svojim sporazumom o zaštitama, te zatim obustavio većinu tehničke suradnje. Nikaragva je postala članica 1957., ali je povukla svoje članstvo u 1970. godini i ponovno se pridružila 1977. Honduras se pridružio 1957., povukao se 1967. i ponovno se pridružio 2003. , dok se Kambodža pridružila 1958. godine, povukla 2003. godine , te se ponovno pridružila 2009. [15]

Ciljevi održivog razvitka

IAEA aktivno sudjeluje u pomaganju međunarodnoj zajednici u ostvarivanju 17 ciljeva održivog razvoja. Pomaže zemljama da koriste nuklearne i izotopne tehnike i time doprinose izravno postizanju devet od 17 ciljeva. [16]

Prekinuti glad, postići sigurnost hrane i poboljšati prehranu i promicati održivu poljoprivredu

Kroz IAEA i partnerstvo s Organizacijom za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), zemlje širom svijeta poboljšavaju sigurnost hrane i poljoprivrede primjenom nuklearnih i izotopnih tehnika za zaštitu biljaka od štetnih insekata i uzgoja novih biljnih sorti koje pokazuju, primjerice, poboljšane prinose usjeva, otpornost na bolesti ili toleranciju na sušu.

Osigurati zdrave živote i promicati dobrobit za sve u svim godinama

Da bi se postigao cilj smanjenja smrtnih slučajeva od nezaraznih bolesti za jednu trećinu, IAEA pomaže zemljama u borbi protiv raka pomažući im u osmišljavanju sveobuhvatnih programa kontrole raka, osnivanja nuklearne medicine, onkologije zračenja i radioloških objekata, kao i podrške obrazovanju i osposobljavanju za specijalizirane zdravstvene djelatnike.

Osigurati dostupnost i održivo upravljanje vodom i sanitarne usluge za sve

Voda je bitna za život. Kako stanovništvo raste i ekonomije se proširuju, pristup čistoj i sigurnoj vodi je imperativ. Izotopne tehnike pomažu u procjeni kvalitete vode. Neke zemlje to koriste kako bi implementirale integrirane planove upravljanja vodnim resursima za održivo korištenje resursa i za zaštitu ekosustava vode i vode.

Osigurati pristupačnu, pouzdanu, održivu i suvremenu energiju za sve

IAEA potiče učinkovitu i sigurnu uporabu nuklearne energije kroz potporu postojećim i novim nuklearnim programima širom svijeta, izgradnjom kapaciteta u energetskom planiranju, analizi i nuklearnom informiranju i upravljanju znanjem.

Izgraditi elastičnu infrastrukturu, promicati inkluzivnu i održivu industrijalizaciju i poticati inovativnost

Nuklearna znanost i tehnologija mogu dati veliki doprinos gospodarskom rastu i imati važnu ulogu u potpori održivom razvoju. Pomoću IAEA-e, nekoliko zemalja je povećalo konkurentnost svoje industrije koristeći ove tehnologije, na primjer za nerazorno ispitivanje sigurnosti i kvalitete te tehnike ozračivanja za poboljšanje trajnosti proizvoda od automobilskih guma do cjevovoda i medicinskih uređaja.

Poduzeti hitnu akciju u borbi protiv klimatskih promjena i njegovih utjecaja

Nuklearna energija, zajedno s vjetrom i vodom, jedna je od tehnologija s niskim emisijama CO2  dostupnih za proizvodnju električne energije. IAEA radi na povećanju globalne svijesti o ulozi nuklearne energije s obzirom na klimatske promjene, osobito kako bi se osiguralo da se uloga, koju nuklearna energija može i igra u zemljama koje pomažu u smanjivanju emisija stakleničkih plinova, pravilno prepozna.

Očuvati i održivo koristiti oceane, mora i morske resurse za održivi razvoj

Za održivo upravljanje i zaštitu oceana, mnoge zemlje koriste nuklearne i izotopne tehnike, uz potporu IAEA-a, kako bi bolje razumjeli i pratili zdravlje mora i morskih pojava poput kiselosti oceana i štetnih cvjetnica algi.

Zaštititi, obnoviti i promicati održivo korištenje kopnenih ekosustava, održivo gospodariti šumama, zaustaviti i preokrenuti degradaciju zemljišta i zaustaviti gubitak bioraznolikosti

Izotopne tehnike pružaju točne procjene erozije tla i pomažu identificirati erozijske vruće točke, pružajući važan alat za otklanjanje degradacije zemljišta. Potpora IAEA-a u ovom području pomaže mnogim zemljama da prikupljaju informacije, pomoću tih tehnika, kako bi oblikovale poljoprivredne prakse radi održivije uporabe zemljišta i, u konačnici, povećanju prihoda, istovremeno poboljšavajući metode očuvanja i zaštite resursa, ekosustava i biološke raznolikosti.

Ojačati načine provedbe i revitalizirati globalno partnerstvo za održivi razvoj

Partnerstva s državama članicama u središtu su aktivnosti IAEA. Uska suradnja između IAEA, organizacija Ujedinjenih naroda, drugih međunarodnih organizacija i organizacija civilnog društva pomaže u maksimiziranju utjecaja potpore IAEA-a u postizanju razvojnih prioriteta država članica.[17]

Male promjene u našem okolišu mogu potencijalno imati široku posljedicu. IAEA koristi nuklearne i izotopne alate za razumijevanje svijeta u kojem živimo i pružamo donositeljima odluka informacije potrebne za rješavanje suvremenih pitanja zaštite okoliša i prilagodbe budućim scenarijima.

IAEA stručnjaci koriste znanstveno utemeljene alate za proučavanje zemaljskih i vodenih sustava i procjenu potencijalnih učinaka onečišćenja i klimatskih promjena na okoliš i na ljudsko zdravlje. Agencija pomaže zemljama članicama u postupanju s nuklearnim otpadom i sanacijom zagađenih područja. Nuklearne tehnologije, kao što je nuklearna energija, također mogu pomoći u ublažavanju klimatskih promjena. Stabilni izotopi i nuklearne tehnike koriste se za procjenu slatkovodnih resursa, bioloških sustava, atmosferskih procesa i oceanskih ekosustava te poboljšanje poljoprivrednih praksi. Ti alati pomažu u procjeni ekoloških utjecaja na okoliš, osobito na otiske prirodnog i umjetnog onečišćenja. Tehnike također mogu pomoći u procjeni negativnih zdravstvenih učinaka življenja u nehigijenskom okruženju.[18]

Zagađenje

Mnoge ljudske aktivnosti otpuštaju onečišćenja u okoliš, gdje postaju dio bioloških, geoloških i kemijskih ciklusa. IAEA koristi alate temeljene na nuklearnoj znanosti za proučavanje tih procesa i pomaže državama članicama da se bave zagađivačima, radioaktivnim otpadom i zagađenim mjestima.

Klimatske promjene

Klimatske promjene jedan su od najvećih ekoloških izazova koji utječu na planet i čovječanstvo. IAEA pomaže zemljama da koriste nuklearnu znanost i tehnologiju kako bi nadgledale emisije i promjene okoliša oceana i ekosustava, kako bih ublažile izvore emisije stakleničkih plinova iz proizvodnje energije i korištenja zemljišta te se prilagodile novim stvarnim klimatskim uvjetima, uključujući hranu i nestašice vode te gubitke ekosustava.

Veliki dio stanovništva u zemljama s niskim i srednjim dohotkom još uvijek živi u okruženjima koja su karakterizirana lošom vodom, sanitarnim i higijenskim uvjetima koji doprinose usporavanju rasta. Mehanizam kojim prljava okolina utječe na rast djeteta je nepovoljna modifikacija intestinalnog integriteta, što rezultira time da se hranjive tvari ne mogu optimalno apsorbirati i koristiti za rast i druge funkcije. Ovaj poremećaj se naziva disfunkcija crijeva u okolišu ili enteropatija u okolišu, a povezana je s prisutnošću abnormalnih bakterija. Nadalje, loša higijena i sanitacija povezani su s infekcijom s Helicobacter pylori (H. pylori), koja utječe na više od 50 posto svjetske populacije. H. pylori se nalazi u gornjem gastrointestinalnom traktu. To može negativno utjecati na prehranu utječući na upijanje željeza i cinka i povećavanjem osjetljivosti na dijareje. Osim toga, to je također glavni uzrok takvih bolesti želuca kao i kronični gastritis, te povećava rizik od razvoja raka želuca. [19]

Drugi čimbenici okoline koji negativno utječu na rast djeteta su toksini koji se prenose hranom kao što je aflatoksin. Proizvodi ga gljiva uglavnom u žitaricama i mahunarkama, a može se konzumirati u prehrani majke ili djeteta. Može se prenijeti na fetus kroz posteljicu ili bebu kroz majčino mlijeko.

Povećana urbanizacija također znači promjene u izgrađenom okolišu, odnosno sve fizičke dijelove gdje živimo i radimo. To je povezano s promjenama u prehrambenim praksama i stilovima života s naginjanjem na potrošnju više gustoće energije, hrane bogate masnoćom i smanjenom tjelesnom aktivnošću, što može uzrokovati pretilost i nosi i povećan rizik od nezaraznih bolesti.[20] [21]

IAEA podržava primjenu stabilnih izotopa za poboljšanje pristupa hrani i procjenu utjecaja prljavog okoliša, toksičnih elemenata i promjena načina života na nutritivni status i zdravlje.

Izvori

  1. Službeni IAEA YouTube kanal
  2. IAEA službena stranica
  3. NUCLEUS – IAEA-in portal nuklearnog znanja i informacija
  4. Međunarodni povijesni projekt nuklearne proliferacije Woodrow Wilson Centra.
  5. IAEA službena stranica
  6. Fokus : IAEA and Iran
  7. IAEA službena stranica
  8. IAEA službena stranica
  9. IAEA službena stranica
  10. IAEA službena stranica
  11. IAEA službena stranica
  12. IAEA službena stranica
  13. NUCLEUS – IAEA-in portal nuklearnog znanja i informacija
  14. IAEA Bulletin
  15. IAEA službena stranica
  16. NUCLEUS – IAEA-in portal nuklearnog znanja i informacija
  17. IAEA službena stranica
  18. IAEA službena stranica
  19. Program djelovanja za terapiju raka (PACT) - Sveobuhvatni podaci o kontroli raka i borbu protiv raka u zemljama u razvoju
  20. IAEA službena stranica
  21. NUCLEUS – IAEA-in portal nuklearnog znanja i informacija

Vanjske poveznice

Bikini (atol)

Bikini (maršalski: Pikinni, što znači „mjesto kokosa”) je atol u Mikroneziji koji pripada Republici Maršalovi Otoci, otočju u Oceaniji (Tihi ocean).

Bikini se sastoji od 23 otoka koji okružuju duboku lagunu površine od 594,1 km², koja se nalazi na krajnjem sjeveru otočja Ralik; oko 87 km sjeverozapadno od atola Ailinginae i 850 km od otoka Majuro. Najveće kopno atola, otok Bikini, je sjeveroistočni otočić duljine 4 km koji uokviruje lagunu. Oko 12 km sjeverozapadno od njega nalazi se otočić Aomen na kojemu je izvedeno 67 probnih eksplozija nuklearnog oružja.

Naime, odmah po svršetku Drugog svjetskog rata i u začetku Hladnog rata, SAD su započele s nuklernim testiranjima u Tihom oceanu, i to upravo na atolu Bikini Maršalovih Otoka. Nakon preseljenja lokalnog stanovništva na atolu Bikini su od 1946. do 1958. godine izvedena 23 nuklearna testa, uključujući i eksploziju prve termonuklearne bombe (poznatije kao hidrogenska bomba ili H-bomba) 1954. godine, pri čemu je nastao ogromni Bravo krater koji je vidljiv i dan danas na sjeverozapadnom dijelu atola. Pored njega, na Bikiniju se nalaze i drugi ostaci nuklearnih testiranja, uključujući brodove na dnu lagune koji su potopljeni prilikom testiranja 1946. god.

Sama Castle Bravo eksplozija je bila 7.000 puta snažnija od atomske eksplozije u Hirošimi, te su nuklearna testiranja imala katastrofalne posljedice na geologiju i prirodni okoliš Bikinija, ali i na zdravlje ljudi izloženih njihovoj radijaciji. Tijekom povijesti, atol Bikini je postao simbolom zore nuklearnog doba, ali i simbolom smrti koji paradoksalno izgleda poput prizora rajskog mira. Zbog toga je atol Bikini 2010. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji.

Branko Souček

Branko Souček (Bjelovar, 25. travnja 1930. - Bari, 12. prosinca 2014.), bio je hrvatski znanstvenik, akademik, doajen hrvatske i svjetske računalne znanosti.

Iran

Iran ili Perzija (perzijski: ايران; Irān), službeno: Islamska Republika Iran (perz. جمهوری اسلامی ایران; Džomhūrī-je Eslāmī-je Īrān) je država u jugozapadnoj Aziji. Naziv Iran udomaćen je još od starog vijeka dok se na međunarodnoj sceni počeo aktivnije koristiti od 1935. godine kada je potisnuo europski egzonim Perziju. Danas se nazivi Iran i Perzija koriste kao sinonimi u kulturološkom smislu, dok se u službenom političkom kontekstu koristi isključivo naziv Iran.

Država se proteže na 1,648.195 km² što je čini 18. najvećom u svijetu, i prema procjenama Ujedinjenih Naroda iz 2018. u njoj je živjelo 82.011.735 stanovnika. Iran ima važno geostrateško značenje s obzirom da se nalazi u središnjoj Euroaziji odnosno na Bliskom istoku. Zemlja je na sjeveru omeđena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom odnosno Kaspijskim jezerom, na istoku Afganistanom i Pakistanom, na zapadu Irakom i Turskom, te na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom. Glavni i najveći grad je Teheran koji predstavlja važno političko, kulturno, gospodarsko i industrijsko središte zemlje. Iran u vojno-političkom smislu ima status regionalne sile, dok se na temelju kolosalnih zaliha nafte i zemnog plina kao i razvijenog nuklearnog programa često naziva i energetskom supersilom. Također, Iran je i najrazvijenija poljoprivredna i industrijska sila u široj regiji.

Na teritoriju Irana nastale su neke od najstarijih civilizacija u ljudskoj povijesti. Prve države pojavile su se s Elamitima početkom 3. tisućljeća pr. Kr., dok današnji etnojezični oblik poprimaju dolaskom iranskih naroda u 2. tisućljeću pr. Kr. Iranska nacija oblikuje se oko 625. pr. Kr. nastankom Medijskog Carstva kojeg kasnije na starovjekovnoj političkoj sceni nasljeđuju dinastije iranskih Ahemenida, helenističkih Seleukida, te iranskih Parta i Sasanida. Sredinom 7. stoljeća nastupa arapsko osvajanje Irana, čime se islam počinje širiti na uštrb zoroastrizma. Iransko stanovništvo u konačnici je islamizirano tijekom vladavina domaćih dinastija Tahirida, Bujida, Safarida i Samanida koje su povratile iransku nezavinost. Srednji vijek obilježava procvat iranske književnosti, filozofije, medicine, astronomije, matematike i umjetnosti zbog čega Iran postaje glavnim žarištem islamskog svijeta. Iranski identitet zadržan je i tijekom vladavina stranih turkijskih i mongolskih dinastija Seldžuka odnosno Ilhanida i Timurida koji su preuzeli perzijski jezik i kulturu. Prekretnica u iranskoj povijesti nastupa oko 1500. godine kada je osnovano Safavidsko Carstvo za vrijeme kojeg šijitski islam 12. imama postaje službenom religijom zemlje. Iranska ustavna revolucija iz 1906. godine urodila je stvaranjem prvog nacionalnog parlamenta u okvirima ustavne monarhije, dok je sadašnji politički sustav islamske republike plod iranske revolucije iz 1979. godine. Prema ustavu iz 1979. godine, iranski politički sustav sastoji se od više isprepletenih upravnih tijela poput parlamenta, predsjednika, vijeća stručnjaka i vrhovnog vođe. Iran je jedan od osnivača Ujedinjenih naroda, pokreta nesvrstanih, Organizacije islamske konferencije i Organizacija zemalja izvoznica nafte.

Iran je od najranije povijesti multietnička država sastavljena golemom većinom od iranskih naroda među kojima već tisućljećima dominiraju Perzijanci koji danas čine oko 60 % današnjeg stanovništva Irana, a slijede ih Azeri (turkofoni), Kurdi, Beludži, itd. Službena religija je šijitski islam 12. imama dok u ostale priznate religije spadaju kršćanstvo, judaizam i zoroastrizam. Perzijski jezik je uz više regionalnih glavnim službenim jezikom u zemlji, odnosno jedan od najstarijih svjetskih službenih jezika u neprekidnoj upotrebi do današnjeg dana. Službeni kalendar u državi je iranski kalendar.

Iranski nuklearni program

Iranski nuklearni program pokrenut je 1950-ih godina u suradnji s SAD-om, čija je suradnja trajala sve do 1979. godine odnosno iranske revolucije, kada su Amerikanci zajedno s pojedinim europskim državama prekinuli suradnju s Iranom. Neposredno nakon revolucije i tijekom rata protiv Iraka program je privremeno obustavljen, no ponovno je obnovljen sredinom 1990-ih kada je s Rusijom potpisan sporazum o završetku gradnje nuklearnog reaktora Bušeher. Znatno proširenje iranskog nuklearnog programa počinje nakon 2000. godine, te se u međuvremenu grade postrojenja za tešku vodu i obogaćivanje uranija, te se otvaraju istraživački centri i rudnici uranija na jugu zemlje.Službeni Teheran tvrdi kako se njegov nuklearni program razvija u mirnodopske svrhe; navodi se golema potražnja za električnom enegerijom koja raste 6% godišnje, zbog čega se rješenje među ostalim vidi u gradnji nuklearnih elektrana. Ipak, godine 2002. nastupa kriza kada su SAD i neke europske zemlje prijavile Iran vijeću sigurnosti UN-a zbog straha da Iran kani nabaviti nuklearno oružje.

Milenko Skoknic (košarkaš)

Milenko Esteban Skoknic Tapia (9. veljače 1954.), bivši čileanski košarkaški reprezentativac te diplomat, hrvatskog podrijetla.

Nobelova nagrada za mir

Popis dobitnika Nobelove nagrade za mir koja se dodjeljuje od 1901. godine

1900-ih - 1910-ih - 1920-ih - 1930-ih - 1940-ih - 1950-ih - 1960-ih - 1970-ih - 1980-ih - 1990-ih - 2000-ih - 2010-ih

Nuklearna elektrana Temelín

Nuklearna elektrana Temelín (češki: Jaderná elektrárna Temelín, kratica JETE) je nuklearna elektrana smještena u blizini malog sela Temelín u Češkoj.

Nuklearna energija

Nuklearna energija je energija čestica pohranjena u jezgri atoma. Jezgra se sastoji od protona i neutrona, koji su međusobno vezani jakim i slabim nuklearnim silama. Nuklearnim reakcijama dolazi do promjene stanja atomske jezgre, što znači da se broj ili vrsta čestica u jezgri mijenja. Ovisno o vrsti nuklearne reakcije, može doći do oslobađanja nuklearne energije, koja se može iskoristiti za proizvodnju električne energije u nuklearnim elektranama. Ona se oslobađa u procesima koji se odvijaju u zvijezdama (fuzija) te u procesima koje danas rabimo u nuklearnim elektranama (fisija), kao i u spontanim nuklearnim reakcijama.

Nuklearne elektrane proizvode oko 6% svjetske energije i 13–14% svjetske električne struje, a SAD, Francuska i Japan zajedno daju oko 50% nuklearno generirane električne energije.2007. godine, Međunarodna agencija za atomsku energiju podnijela je izvještaj o postojanju 439 nuklearnih reaktora u pogonu u svijetu, koje rade u 31 državi. Također, izgrađeno je više od 150 pomorskih plovila koji koriste nuklearni pogon.

U tijeku je debata o korištenju nuklearne energije. Zagovornici, kao što su svjetska nuklearna udruga (WNA) i Međunarodna agencija za atomsku energiju, tvrde da je nuklearna energija izvor održive energije koja smanjuje emisije ugljika. Protivnici, kao što su Greenpeace i NIRS, vjeruju da nuklearna energija postavlja mnoge prijetnje ljudima i okolišu.Nuklearne nesreće uključuju černobilsku katastrofu (1986), nuklearnu katastrofu u Fukushimi (2011) i Three Mile Island katastrofu (1979). Također je bilo nesretnih slučajeva s nuklearno pogonjenim podmornicama. Međutim, sigurnosni protokol nuklearne energije je dobar kad se uspoređuje s mnogim drugim energetskim tehnologijama. Istraživanja u svrhu porasta sigurnosti nastavlja se i nuklearna fuzija bi se mogla koristiti u budućnosti.

Kina ima 25 nuklearnih reaktora u izgradnji, s planovima da izgradi mnogo više, dok su u SAD-u licence gotovo pola reaktora produžene na 60 godina, i planovi za izgradnju drugih dvanaest ozbiljno se razmatraju. Međutim, Nuklearna katastrofa u Fukushimi, u Japanu 2011., potaknula je promišljanje nuklearne politike u mnogim državama. Njemačka je odlučila zatvoriti sve svoje reaktore do 2022, a Italija je se odrekla nuklearne energije. Nakon Fukushime, Međunarodna agencija za energiju prepolovila je svoju procjenu dodatnih nuklearnih kapaciteta koji bi se izgradili do 2035.

Nuklearna nesreća

Nuklearnu i radijacijsku nesreću je definirala Međunarodna agencija za atomsku energiju kao događaj koji je doveo do značajnih posljedica za ljude, okoliš ili postrojenja. Primjeri uključuju smrtne posljedice za ljude, visoko otpuštanje radioaktivnosti u okoliš ili topljenje jezgre reaktora. Najvažniji primjer velike nuklearne nesreće je ona koja se dogodila u Černobilu 1986. godine. kada je došlo do otpuštanja velike količine radijacije.

Djelovanje nuklearnih nesreća bila je glavna tema rasprava praktički od dana kada je konstruiran prvi nuklearni reaktor. Ono je i ključan faktor zabrinutosti javnosti oko nuklearnih postrojenja. Usvojene su neke tehničke mjere za smanjenje rizika od nesreća i minimiziranje količine radioaktivnog otpuštanja u okoliš . Usprkos korištenju tih mjera bilo je mnogo nesreća s različitim posljedicama kao i za malo izbjegnutih nesreća i incidenata.

Benjamin K. Sovacool je izvjestio da je bilo 99 nesreća u nuklearnim centralama. 57 nesreća dogodilo se nakon tragedije u Černobilu, a 57% svih dogodilo se u SAD-u. Ozbiljne nuklearne nesreće uključuju nuklearnu katastrofu u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi (2011.g.), černobilsku katastrofu(1986.g.) nesreću na Three Mile Island (1979.g.) i SL-1 nesreću (1961.g.). Stuart Arm je izjavio da osim u Černobilu nigdje od posljedica izloženosti radijaciji kod nesreća nuklearnih centrala nisu umrli zaposleni ili civili.

Nesreće nuklearnih podmornica uključuju nesreću nuklerne jezgre na podmornicama K-19 (1961.g.), K-27( 1968.g.) i K-431 (1985.g.) Ozbiljne radijacijske nesreće uključuju Kyshtym katastrofu, požar u elektrani Windscale, radioterapijsku nesreću u Kostarici, radioterapijsku nesreću u Zaragozi, radijacijsku nesreću u Maroku, nesreću u Goianiji, radijacijsku nesreću u Mexico City, nesreću radio terapijske jedinice u Tajlandu i radiologijsku nesreću u Mayapuri, Indija.

Međunarodna agencija za atomsku energiju održava web stranicu koja izvještava o nedavnim nesrećama.

Operacija Orchard

Operacija Orchard je naziv za Izraelski zračni napad na metu u Deir ez-Zor regiji na istoku Sirije obavljen odmah nakon ponoći (mjesno vrijeme) 6. rujna 2007. Bijela kuća i CIA su kasnije objavile da su američke tajne službe imale naznake da je lokacija bila nuklearno postrojenje, makar je Sirija to opovrgnula i zanijekala. Prethodni testovi koje je obavila Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) nisu otkrili nikakve tragove koji bi poduprli tvrdnje SAD-a i Izraela, ali je završna procjena opravdala daljnju istragu. Tvrdnje su iznesene o „značajnim tragovima uranija“ na toj lokaciji, ali je Sirija osporila te nalaze. IAEA je otkrila moguće dokaze o procesuiranju uranija na toj lokaciji, ali su dokazi bili manjkavi tako da je istraga još u tijeku.Prema izvještajima, zračni napad je izvelo Izraelsko ratno zrakoplovstvo (IAF) uz pomoć zrakoplova F-15E Strike Eagle, F-16I Sufa, i ELINT letjelica za nadzor; otprilike 8 letjelica je sudjelovalo u operaciji a barem četiri su prešle u sirijski zračni prostor. Borbeni zrakoplovi su bili opremljeni sa AGM-65 Maverick zemlja-zrak projektilima, 250 kg bombi i vanjskim spremnikom za gorivo. Prema jednom izvještaju, skupina elitnih izraelskih Shaldag posebnih postrojbi pojavila se na lokaciji dan prije napada kako bi mogli označiti metu sa laserskim snopovima, dok su prema drugim izvorima IDF-ove posebne postrojbe Sayeret Matkal sudjelovale u akciji.

Oružane snage Irana

Oružane snage Islamske Republike Irana sastoje se od regularne vojske Arteš (perzijski: ارتش جمهوری اسلامی ایران), Revolucionarne garde Pasdaran (perzijski: سپاه پاسداران انقلاب اسلامی), te policije (perzijski: نيروی انتظامی جمهوری اسلامی ایران).

Navedene snage bez policije uključuju 945,000 aktivnih pripadnika. Sve grane oružanih snaga spadaju pod zapovjedništvo Vrhovnog stožera oružanih snaga (ستاد کل نیروهای مسلح). Ministarstvo obrane i logistike je zaduženo za planiranje logistike i financiranje oružanih snaga i nije uključeno u izvršno vojno zapovjedništvo.

Regularne oružane snage Irana sastoje se od Kopnene vojske, Ratne mornarice, Ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane. Te snage uključuju 820,000 ljudi; kopnena vojska 650,000, ratna mornarica 70,000, te ratno zrakoplovstvo 100,000 ljudi. Novostvorena Protuzračna obrana odijelila se od ratnog zrakoplovstva u 2009. godini.Revolucionarna garda prema pretpostavkama ima 125.000 članova u pet grana; vlastitoj ratnoj mornarici, ratnom zrakoplovstvu, kopnenim snagama, Quds specijalnim snagama, te Basiju (Basidžu).Basij je volonterska paravojska pod zapovjedništvom Revolucionarne garde. Broj članova je kontroverzan; iranski izvori tvrde kako paravojska ima 12.6 milijuna ljudi (uključujući žene), od čega je 3 milijuna sposobno za borbu. Isti izvori navode kako se paravojska sastoji od 2,500 bataljuna od kojih je dio stalno zaposlen. Neki zapadni izvori iz 2005. navode kako Basij ima 90,000 aktivnih članova, 300,000 rezervista, te milijun članova koji mogu biti mobilizirani za rat.Iranske oružane snage smatraju se najmoćnijima na Bliskom istoku prema ocijeni američkog generala Johna Abizaida.

Dobitnici Nobelove nagrade za mir

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.