Majka Tereza

Sveta Majka Terezija (Agnes Gonxha Bojaxhiu, Skoplje, 26. kolovoza 1910. - Kalkuta, 5. rujna 1997.[2]), katolička svetica i redovnica albanskoga[3] podrijetla te indijskog državljanstva.[4]

Osnovala je katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi u indijskoj Kalkuti 1950. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. godine za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer i druge. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine, a 4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo oko sto tisuća vjernika.[5]

Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Sveta Majka Terezija
Fotografija Majke Terezije iz 1985. godine.

Fotografija Majke Terezije iz 1985. godine.
sveta
Rođena 26. kolovoza 1910.
Skoplje
Preminula 5. rujna 1997.
Kalkuta
Beatificirana 19. listopada 2003.
Kanonizirana 4. rujna 2016.[1]
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Spomendan 5. rujna
Zaštitnica Svjetskog dana mladih
Misionarki ljubavi
Portal o kršćanstvu

Životopis

Mladost i obrazovanje

Spomen-ploča m. Terezi,Skoplje.99
Spomen-ploča u rodnom Skoplju.

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu [6], rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji. Njezino srednje ime "Gonxha" potječe od albanske riječi "gonxhe" što znači "pupoljak". Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim rođendanom, jer je na taj dan bila krštena.[7] Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (1878. - 1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (1889. - 1972.)[8] Njen otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (1907. - 1981.) i Agata (1904. - 1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo nakon obroka), kada je Terezija imala osam godina.

Kada se Agnes rodila Skoplje je bilo dio Osmanskog Carstva. U Balkanskim ratovima 1912. godine zauzima ga srpska vojska te postaje dio Kraljevine Srbije. Od 1918. godine u sastavu je Kraljevine SHS. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do dvanaeste je godine bila uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu.[9] Župnik njene župe Presvetog Srca Isusova u Skoplju, bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije i dopisivala iz Indije.[10]

Redovništvo

Sa osamnaest godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla je u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Zaredila se u katoličkoj crkvi Blažene Djevice Marije u Letnici na Kosovu. Ta crkva predstavlja duhovno središte Hrvata s Kosova. Do kraja života više nije vidjela majku i sestru.[11] Putovala je iz Skoplja preko Zagreba do Irske, u rujnu 1928. [12] Otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj, kako bi naučila engleski jezik, jer se na njemu podučavalo školsku djecu u Indiji.

U Indiju je stigla 1929. godine i započela novicijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaje.[13] Svoje prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931 godine. U to vrijeme uzima redovničko ime Terezija, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Maloj Tereziji), zaštitnici misionara.[14] Svečane redovničke zavjete položila je 14. svibnja 1937. godine, dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto, u istočnoj Kalkuti.

Voljela je raditi u školi i sve više je razmišljala kako pomoći siromašnima u Kalkuti. Grad su pogodili teška glad 1943. godine, te oružani sukob između hinduista i muslimana 1946. godine. Nakon nekoliko godina poučavanja, 1946. godine primila je, kako ga je sama nazvala, "poziv unutar poziva", napustila školu i počela djelovati među siromašnima, bolesnima i umirućima.

Misionarski i humanitarni rad i Misionarke ljubavi

Sandro Pertini e Madre Teresa di Calcutta
Majka Terezija prilikom susreta s nekadašnjim talijanskim predsjednikom Sandrom Pertinijem.

Počela je misionarski rad sa siromašnima 1948. godine, zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. Dobila je indijsko državljanstvo i nastanila se u predgrađu Kalkute gdje se brinula za ljude u potrebi. [15] Njezino djelovanje ubrzo su primijetili i indijski dužnosnici, uključujući i predsjednika vlade, koji joj je izrazio zahvalnost. [16]

Terezija je zapisala u svoj dnevnik, da joj je prva godina bila ispunjena teškoćama. Nije imala prihoda, prosila je za hranu i potrepštine. Prvih nekoliko mjeseci, suočila se sa samoćom i napasti da se vrati u udobnost samostana.

Dobila je dozvolu iz Vatikana 7. listopada 1950., za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, što je bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Misija je prema njenim vlastitim riječima bila briga za "gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu".

Redovnička zajednica počela je rad s 13 redovnica u Kalkuti, a danas ima više od 4 000 redovnica i dobrotvorne centre širom svijeta. Brinu se za izbjeglice, slijepe, oboljele od side, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike, ali i žrtve poplava, epidemija i gladi. [17]

Majka Terezija otvorila je prvi Dom za umiruće 1952. godine u prostoru dobivenom od grada Kalkute. Uz pomoć indijskih dužnosnika napušteni hinduistički hram pretvoren je u besplatni hospicij za siromašne. Nazvala ga je Dom čista srca (Nirmal Hriday).[18] U tom hospiciju bili su neizlječivi bolesnici kojima je pružena medicinska skrb i prilika da preminu dostojanstveno, a ne napušteni na ulici. Prije smrti prema obredima njihove vjere, muslimanima su se čitali odlomci Kurana, hindusi su dobivali svetu vodu iz Gangesa, a katolici sakrament bolesničkog pomazanja.[19] Uskoro je Majka Terezija otvorila dom "Grad mira" (Shanti Nagar) za one koji pate od gube. Misionarke ljubavi otvorile su niz domova u Kalkuti, u kojima su dijelile lijekove, zavoje i hranu. Godine 1955., otvoren je dječji "Dom Bezgrješnog Srca" (Nirmala Shishu Bhavan), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.

Otvarani su domovi i izvan Kalkute, u drugim indijskom gradovima. Prva kuća izvan Indije otvorena je u Venezueli 1965. godine s pet redovnica. Slijedile su kuće u Rimu, Tanzaniji i Austriji 1968. godine, a tijekom 1970-ih i u desecima drugih država u Aziji, Africi, Europi i SAD-u. U Zagrebu Misionarke ljubavi djeluju od 1979. godine. S Majkom Terezijom u Indiji je surađivao i hrvatski misionar Ante Gabrić.

Njezin humanitarni rad ponekad se suočavao s kritikama. Kritizirana je kvaliteta njege, jer su korištene zastarjele metode liječenja poput hladne kupke i korištenja potkožne igle te nije pružena sva potrebna medicinska pomoć, jer nije bilo dovoljno liječnika. [20] Ponekad se bolesnici sa zaraznim i prenosivim bolestima nisu odvajali u karantene, jer redovnice koje su brinule za njih, nisu bile svjesne da je to potrebno jer nisu bile dovoljno medicinski obrazovane.

Muški ogranak redovničke zajednice osnovan je 1963. godine, a kontemplativni ogranak redovnica 1976. godine. Pridružili su se i brojni vjernici laici. Na zahtjev brojnih svećenika, Majka Terezija osnovala je 1981. godine Pokret za svećenike "Corpus Christi" (hrv. Tijelo Kristovo),[21] a 1984. godine osnovala je s franjevcem Josipom Langfordom redovničku zajednicu za svećenike (eng. "Missionaries of Charity Fathers"). Do 2007. godine redovnička zajednica imala je oko 450 redovnika i 5000 redovnica, te oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. [22]

Humanitarni rad u svijetu

MotherTeresa 090
Majka Terezija 1986. u Njemačkoj.

Godine 1982., u jeku opsade Bejruta, Majka Terezija sudjelovala je u spašavanju 37 djece zarobljene u bolnici na prvoj crti bojišta. Dogovoren je privremeni prekid vatre između izraelske vojske i palestinskih gerilaca.[23] U pratnji djelatnika Crvenog križa, putovala je kroz ratnu zonu u razrušenu bolnicu, kako bi pacijenti bili odvedeni na sigurno.

Nakon političkih promjena u Istočnoj Europi krajem 1980-ih, pokrenula je niz projekata, što prije nije bilo moguće, jer vlasti nisu dopuštale. Imala je čvrsti stav protiv pobačaja i razvoda, zbog čega su je kritizirali. Putovala je u posjet i pomoć gladnima u Etiopiji, žrtvama zračenja u Černobilu te žrtvama potresa u Armeniji.[24] Godine 1991., Majka Terezija došla je u Tiranu i uspostavila novu kuću svoje redovničke zajednice. To je bio susret s njenim sunarodnjacima.

Do 1996. godine, bila je u 517 radnih misija u više od stotinu država.[25] Više puta posjetila je i Hrvatsku.

Christopher Hitchens i njemački magazin Stern kritizirali su je, da nije dovoljno koristila donirani novac za smanjenje siromaštva i poboljšanje uvjeta u hospicijima, a da je puno ulagala u misionarski rad i otvaranje novih samostana. Kritizirana je i za prihvaćanje donacije od autokratske i korumpirane obitelji Duvalier s Haitija, te od američkog kontroverznog poslovnog čovjeka Charlesa Keatinga, kojem su sudili zbog prijevare i korupcije.

Zdravstvene tegobe i smrt

Mother Teresa tomb
Grob Majke Terezije u Kalkuti

Doživjela je srčani udar u Rimu 1983. godine, dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II. Drugi srčani udar imala je 1989. godine, kada joj je ugrađena srčana premosnica.

Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe. Ponudila je ostavku na svoju poziciju na čelu Misionarki ljubavi, no redovnice su tajnim glasovanjem odlučile da ostane. Majka Tereza je prihvatila njihovu odluku.

U travnju 1996. godine pala je i slomila ključnu kost. U kolovozu 1996. bolovala je od malarije i ponovno imala srčane tegobe. Operirala je srce, ali bilo je jasno da je njeno zdravlje narušeno. Liječila se u SAD-u. Odstupila je s čelnog mjesta Misionarki ljubavi 13. ožujka 1997. godine.

Umrla je u Kalkuti, 5. rujna 1997. godine.[11] Pokopana je uz indijske državne počasti, kao znak zahvalnosti za njenu pomoć siromašnima svih religija u Indiji.

Duhovni život

Analizirajući njezina djela i dostignuća, papa Ivan Pavao II. pitao je: "Gdje je Majka Terezija pronašla snagu i upornost, da se osobno potpuno preda na službu drugima? Snagu je pronalazila u molitvi i kontemplaciji Isusu Kristu, njegovom Svetom Licu i Presvetom Srcu."[26]

Njezin postulator (službena osoba koja vodi postupak beatifikacije i kanonizacije) Brian Kolodiejchuk izjavio je, da je Majka Terezija proživljavala duhovne dvojbe i borbe oko vjerskih uvjerenja velik dio svoga života.[27] Zabilježeno je da su i mnogi drugi katolički duhovni velikani proživljavali slične duhovne kušnje poput njene imenjakinje sv. Terezije iz Lisieuxa ili sv. Faustine Kowalske i drugih. Katolički mistik sv. Ivan od Križa, skovao je izraz "tamna noć duše" za to razdoblje u duhovnom rastu i razvoju.

U svojoj prvoj enciklici "Deus caritas est", papa Benedikt XVI. spomenuo je Majku Tereziju tri puta, a koristio je i njen život kako bi objasnio jednu od glavnih točaka enciklike. "U primjeru blažene Terezije iz Kalkute imamo jasnu ilustraciju činjenice, da vrijeme posvećeno Bogu u molitvi ne samo, da ne umanjuje snagu i služenje iz ljubavi našim bližnjima, nego je u stvari neiscrpan izvor toga."[28]

Iako ne postoji izravna veza između Majke Terezije i franjevačkog reda, jako je cijenila i poštivala sv. Franju Asiškog.[29] U njenom životu mogu se naći utjecaji franjevaca i poveznice sa životom sv. Franje. Znala je napamet neke njegove molitve, a jednu od njih izgovorila je i prilikom govora povodom dobivanja Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Redovnice njenog reda svaki dan mole tu molitvu sv. Franje, koji je promicao siromaštvo, čistoću, poslušnost i pokornost Kristu. On je također svoje vrijeme posvetio služenju siromasima, osobito gubavcima u području gdje je živio.

Značaj

Njezina je smrt primljena s tugom u svjetovnim i vjerskim krugovima. Nawaz Sharif, tadašnji predsjednik vlade Pakistana, rekao je tom prilikom da je bila jedna od rijetkih i jedinstvenih osoba koje žive za više ciljeve te da je njezino zauzimanje za siromašne i bolesne jedan od najljepših primjera služenja društvu.[30]

Za života i nakon njezine smrti, Majka Terezija bila je, prema anketama Gallupa vrlo cijenjena u SAD-u, a 1999. godine bila je rangirana kao "najcjenjenija osoba 20. stoljeća" prema anketi provedenoj u SAD-u).[31]

U spomen na Majku Tereziju otvoreno je nekoliko muzeja. Također je nekoliko crkvi i župa nazvano po njoj, poput crkve bl. Majke Terezije u Koprivnici posvećene 22. veljače 2009. godine. [32] Po Majci Tereziji imenovane su ceste, a Indijske željeznice uvode novi vlak "Majka Express", nazvan po Majci Tereziji, koji počinje voziti 26. kolovoza 2010. u povodu 100. obljetnice njezina rođenja. [33]

Odjek u Indiji

Majka Terezija dobila je nagradu indijske vlade "Padma Shri" 1962., što je bila prva njena nagrada u Indiji. Dobivala je nagrade i u sljedećim desetljećima, uključujući Nagradu "Jawaharlal Nehru" za međunarodno razumijevanje 1972., a 1980. godine dobila je najviše indijsko civilno priznanje "Bharat ratna".

Njenu službenu biografiju napisao je indijski državni službenik Navin Chawla 1992. godine.[34]

Bilo je i kritičara njenog rada u Indiji. Aroup Chatterjee, koji je rođen i odrastao u Kalkuti, ali je živio u Londonu, kritizirao je Majku Tereziju da promiče negativnu sliku o Kalkuti. Bilo je i kritika na njen pokop uz indijske državne počasti.

Odjek u svijetu

President Reagan presents Mother Teresa with the Medal of Freedom 1985
Majka Terezija prilikom susreta s nekadašnjima američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i njegovom suprugom prilikom dobivanja "Predsjedničke medalje za slobodu" 1985. godine.

Godine 1962., Majka Tereza dobila je nagradu "Ramon Magsaysay" za mir, međunarodno razumijevanje i za rad u Južnoj i Istočnoj Aziji. Ta nagrada često se naziva i "azijskom Nobelovom nagradom".[35]

Do ranih 1970.-tih, Majka Terezija postala je međunarodno poznata. Njezina popularnost u to vrijeme u velikoj se mjeri pripisuje dokumentarnom filmu Nešto lijepo za Boga iz 1969., koji je snimio Malcolm Muggeridge.

Papa Pavao VI. dodijelio joj je nagradu za mir 1971., nazvanu po papi Ivanu XXIII., pohvalivši njen rad sa siromašnima, kršćansku ljubav i nastojanja za mir. Kasnije je dobila crkvenu nagradu "Pacem in Terris" 1976.[36] Dana, 19. listopada 2003.,[2] papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. To se dogodilo dosta brže, nego što je slučaj kod drugih beatifikacija.

Majka Tereza dobila je nagrade brojnih vlada i civilnih udruga. Imenovana je počasnom članicom "Reda Australije" 1982. godine, "za služenje zajednici u Australiji i humanost u cjelini".[37] Dobila je nagrade Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, a također i počasno državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država.

Dobila je i albansku nagradu "Zlatni ponos nacije" 1994., te haićansku državnu nagradu. Njezino prihvaćanje te dvije nagrade, naišlo je na kritike, jer su albanska i haićanska vlast u to vrijeme bile na lošem glasu.

Sveučilišta sa Zapada i iz Indije dodijelili su joj počasne doktorate. [38] Među ostalim nagradama dobila je i civilnu nagradu "Balzan" za promoviranje humanosti, mira i bratstva među narodima 1978., i Međunarodnu nagradu Albert Schweitzer 1975. godine.[39]

Godine 1979., Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir, "za rad koji poduzima u borbi za prevladavanje siromaštva i patnje, što također predstavlja prijetnju miru." Odbila je sudjelovati na svečanom banketu za laureate i zamolila je, da se nagrada od 192 000 dolara preda siromasima u Indiji, [40] dodajući da zemaljske nagrade imaju važnost samo zbog toga što pomažu njezinom nastojanju za pomoć potrebitima u svijetu.

Kada je Majka Terezija dobila nagradu, bila je upitana: "Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?" Ona jeodgovorila: "Idite kući i volite svoju obitelj." U govoru povodom dobivanja nagrade među ostalim je rekla: "Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od gube. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu radosnu vijest". [41] Također je istaknula, svoj glas protiv pobačaja: "U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele - ne žele više ni jedno djete - i dijete mora umrijeti."[42]

Filmovi i knjige

Život Majke Terezije tema je dokumentarnog filma "Nešto lijepo za Boga" iz 1969. godine, redatelja Malcolma Muggeridgea. Na temelju filma, isti autor objavio je i knjigu.

Kevin Connor redatelj je filma o životu Majke Terezije U ime Božjih siromaha iz 1997. Glavnu ulogu glumi Geraldine Chaplin, kćer Charlie Chaplina. Film je osvojio nagradu na Art film festivalu 1998. godine.

O životu Majke Terezije napravljena je i talijanska televizijska serija Majka Terezija iz 2003. godine. Glavnu ulogu glumi Olivia Hussey. Miniserija je kasnije prerađena u televizijski film Majka Terezija iz Kalkute, koji je dobio američku nagradu CAMIE 2007. godine.

Dokumentarni film redateljice i scenaristice Ljiljane Bunjevac Filipović Prateći Majku Tereziju (2014.) bavi se temom što se dogodilo u Indiji nakon smrti ove Majke Terezije, a tragom fotografija hrvatskog fotografa Zvonimira Atletića, jednog od rijetkih fotografa koji je imao prigodu surađivati s Majkom Terezom.[43]

O Majci Tereziji napisano je mnoštvo životopisa na velikom broju jezika.

Štovanje

Spomen dom, m. Tereze, Skoplje06992
povelja o proglašenju svetom na spomen-dom u Skoplju

Nakon smrti Majke Terezije 1997. godine, Sveta Stolica započela je proces beatifikacije, korak prema mogućoj kanonizaciji. Ovaj proces zahtijeva dokumentaciju o životu i radu Majke Terezije te dokumentaciju o čudu po zagovoru Majke Terezije.

Sveta Stolica je kao čudo prepoznala iscjeljenje tumora u abdomenu Indijke Monice Besre 2002., nakon što je kraj sebe imala medaljon sa slikom Majke Terezije. Besra je izjavila da je snop svjetlosti došao sa slike nakon čega je ozdravila od tumora. Bilo je kritičara koji su tvrdili da je moguće da je ozdravila i zbog lijekova koje je uzimala, no komisija Svete Stolice potvrdila je čudo kao autentično.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine. Postupak za proglašenja svetom je zaključen, te je proglašena svetom u nedjelju 4. rujna 2016. godine u Rimu od strane pape Franje, dan uoči njezina spomendana, odnosno godišnjice smrti.[44]

Izvori

Bilješke i literatura
  1. Vjera i djela, Mr. Snježana Majdančić-Gladić, »Sveta Majka Terezija!«, objavljeno 5. rujna 2016., pristupljeno 23. rujna 2016.
  2. 2,0 2,1 http://www.oecumene.radiovaticana.org/CRO/Articolo.asp?c=412399
  3. http://www.vatican.va/news_services/liturgy/saints/ns_lit_doc_20031019_madre-teresa_en.html
  4. http://www.vecernji.hr/vijesti/albanija-trazi-natrag-majku-terezu-ali-indija-ju-ne-zeli-dati-clanak-35830
  5. Net.hr – PAPA FRANJO PROGLASIO MAJKU TEREZU SVETOM: Zbog nesebične žrtve zvali su je "anđelom siromašnih", objavljeno i pristupljeno 4. rujna 2016.
  6. Hrvatski obiteljski leksikon - Majka Terezija pristupljeno 28. kolovoza 2010.
  7. Mother Theresa of Calcutta (1910–1997) (engleski). Vatican News Service (19.) pristupljeno 28. kolovoza 2010.
  8. Lester, Meera (2004.) Saints' Blessing. Fair Winds. pp. 138. ISBN 1592330452. http://books.google.com/?id=HSg6f3JaN1IC&pg=PA139&lpg=PA139&dq=Nikolle+bojaxhiu Preuzeto 14. prosinca 2008.
  9. Clucas, Joan Graff. (1988). Mother Teresa. New York. Chelsea House Publications, pp. 24. ISBN 1-55546-855-1.
  10. Kolodiejchuk, Brian: Majka Terezija iz Kalkute, uzor za naše vrijeme, Obnovljeni život (58) 3 (2003.), Zagreb, str. 305-320
  11. 11,0 11,1 Sharn, Lori (5 September 1997). "Mother Teresa dies at 87". USA Today. Preuzeto 30. ožujka 2007.
  12. http://www.glas-koncila.hr/mt_tekst_2.html
  13. Clucas, Joan Graff. (1988). Mother Teresa. New York. Chelsea House Publications, pp. 31. ISBN 1-55546-855-1.
  14. Blessed Mother Teresa of Calcutta and St. Therese of Lisieux: Spiritual Sisters in the Night of Faith
  15. "Blessed Mother Teresa". Encyclopædia Britannica Online. Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/eb/article-9071751. Preuzeto 20. prosinca 2007.
  16. Williams, Paul (2002). Mother Teresa. Indianapolis. Alpha Books, p. 57. ISBN 0-02-864278-3.
  17. Spink, Kathryn (1997). Mother Teresa: A Complete Authorized Biography. New York. HarperCollins, str.284. ISBN 0-06-250825-3.
  18. Sebba, Anne (1997).Mother Teresa: Beyond the Image. New York. Doubleday, str. 58–60. ISBN 0-385-48952-8.
  19. Spink, Kathryn (1997). Mother Teresa: A Complete Authorized Biography. New York. HarperCollins, str.55. ISBN 0-06-250825-3.
  20. Loudon, Mary. (1996)The Missionary Position: Mother Teresa in Theory and Practice, Book Review, BMJ vol.312, no.7022, 6. siječnja 2006., str.64–5. Preuzeto: 2. kolovoza 2007.
  21. God's People Yearn For Holy Priests, Founded by Blessed Mother Teresa of Calcutta. Corpus Christi Movement for Priests. Preuzeto 2. kolovoza 2007.
  22. Slavicek, Louise (2007). Mother Teresa. New York; Infobase Publishing, str. 90–91. ISBN 0791094332.
  23. CNN Staff, "Mother Teresa: A Profile", preuzeto s CNN online 30. svibnja 2007.
  24. Cooper, Kenneth J. (14 September 1997). "Mother Teresa Laid to Rest After Multi-Faith Tribute". The Washington Post. Preuzeto 30. svibnja 2007.
  25. Williams, Paul (2002).Mother Teresa. Indianapolis. Alpha Books, str. 199–204. ISBN 0-02-864278-3.
  26. John Paul II (20. listopada 2003). "Address Of John Paul II To The Pilgrims Who Had Come To Rome For The Beatification Of Mother Teresa". Vatican.va. http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/speeches/2003/october/documents/hf_jp-ii_spe_20031020_pilgrims-mother-teresa_en.html. Preuzeto 13. ožujka 2007.
  27. David Van Biema (23. kolovoza 2007). "Mother Teresa's Crisis of Faith". TIME. http://www.time.com/time/world/article/0,8599,1655415,00.html
  28. Pope Benedict XVI (25. prosinca 2005). Deus Caritas Est. (PDF). Vatican City, str.10. Preuzeto 2. kolovoza 2007.
  29. "Mother Teresa of Calcutta Pays Tribute to St. Francis of Assisi" on the American Catholic website, preuzeto 30. svibnja 2007.
  30. (16. listopada 2006.) Online Memorial Tribute to Mother Teresa. ChristianMemorials.com. Preuzeto 2. kolovoza 2007.
  31. Frank Newport (31. prosinca 1999). Mother Teresa Voted by American People as Most Admired Person of the Century
  32. http://www.kriz-zivota.com/zoom/4176/prva_crkva_majke_terezije_u_hrvatskoj/
  33. ""Mother Express" to be launched on Aug 26". IBN Live. 2. kolovoza 2010. http://ibnlive.in.com/generalnewsfeed/news/mother-express-to-be-launched-on-aug-26/194494.html.
  34. "Mother Teresa: The Authorized Biography" ISBN 978-0756755485.
  35. Clare Arthurs (25. srpnja 2000.) "Activists share 'Asian Nobel Prize'". BBC News. http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/asia-pacific/851034.stm. Preuzeto 20. veljače 2008.
  36. Quad City Times staff (17. listopada 2005). "Habitat official to receive Pacem in Terris honor". Peace Corps. Preuzeto 26. svibnja 2007.
  37. http://www.itsanhonour.gov.au/honours/honour_roll/search.cfm?aus_award_id=882114&search_type=advanced&showInd=true
  38. Parvathi Menon Cover story: A life of selfless caring, Frontline, Vol.14 :: No. 19 :: 20. rujna – 3. listopada 1997.
  39. Jones, Alice & Brown, Jonathan (7 March 2007). "Opposites attract? When Robert Maxwell met Mother Teresa". The Independent. Preuzeto 26. svibnja 2007.
  40. Locke, Michelle for the Associated Press (22. ožujka 2007). "Berkeley Nobel laureates donate prize money to charity". San Francisco Gate. Preuzeto 26. svibnja 2007.
  41. http://www.dadalos.org/kr/Vorbilder/theresa/nobelpreis.htm
  42. http://www.dadalos.org/kr/Vorbilder/theresa/nobelpreis.htm
  43. MojTV Prateći Majku Tereziju (pristupljeno 9. listopada 2016.)
  44. http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=63739
Dodatna literatura
  • Lush Gjergji, Majka ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007. ISBN 9789531103015
  • Luka Depolo (priredio), Bog te ljubi!: tako je govorila Majka Terezija, Glas Koncila, Zagreb, 1997. ISBN 9536258404
  • Brian Kolodiejchuk (priredio), Majka Terezija, Dođi, budi moje svjetlo: privatna pisma "Svetice iz Calcutte", Verbum, Split, 2012. ISBN 9789532351590
  • Jose Luis Gonzales-Balado (priredio), Srce puno ljubavi / Majka Terezija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001. ISBN 9531512728
  • Leo Maasburg, Majka Terezija, Verbum, Split, 2012. ISBN 9789532353020
  • Brian Kolodiejchuk, Majka Terezija iz Kalkute - uzor za naše vrijeme, Obnovljeni život, Vol.58 No.3, rujan 2003., Hrčak, hrcak.srce.hr
  • Tanja Popec, Kristovo svjetlo na zemlji, Veritas, 7-8 (540), srpanj-kolovoz 2010.

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Majka Terezija iz Kalkute
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Litanije poniznosti
Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Majka Terezija

Mrežna mjesta

16. studenog

16. studenog (16.11.) 320. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (321. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 45 dana.

Albanci

Albanci su Indoeuropski narod nastanjen u Albaniji i susjednim područjima Makedonije i Kosova, te u Crnoj Gori i Grčkoj. Albanci su svakako jedan od najstarijih suvremenih naroda nastanjen na zapadnom području balkanskog poluotoka. U VI. stoljeću migracije Slavena tjeraju Ilire na današnje područje Albanije, prepuštajući svoja područja hrvatskim i srpskim plemenima. Od nekada jakih plemena Dalmata, Autarijata, Liburna, i mnogih drugih, u povijesti je ostalo zabilježeno i ime plemena Albanoi, prema samom imenu, a i po vjerovanju samih Albanaca oni bi trebali biti njihovi potomci. Albanoi (u izgovoru Albani) su otprilike naseljavali područje danas naseljeno Gegima, odnosno južno od Skadarskog jezera. U 2. stoljeću poslije Krista spominje ih Ptolemej iz Aleksandrije. Po jeziku i po kulturi, Albanci se danas dijele na dvije glavne skupine, a to su Gegi (sjeverno od rijeke Shkumbin) i detribalizirani Toski (južno od nje).

Bertha von Suttner

Bertha von Suttner (rođena Kinsky; Prag, 9. lipnja 1843. - Beč, 21. lipnja 1914.), austrijska književnica.

Zalagala se za mir u svijetu i dobila Nobelovu nagradu za mir 1905. godine. Smatra ju se za veliku ljubav Alfreda Nobela.

Fredrik Bajer

Fredrik Bajer (Vesteregede, 21. travnja 1837. - Kopenhagen, 22. siječnja 1922.), danski političar i pisac.

Bio je liberal i gorljivi pobornik pacifizma. Godine 1882. osnovao je Dansko društvo za mir, a 1891. godine Međunarodni mirovni ured u Bernu. Godine 1908. dobio sa Šveđaninom Arnoldsonom Nobelovu nagradu za mir.

Nedovršeni članak Fredrik Bajer koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za mir treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Fridtjof Nansen

Fridtjof Nansen (Store-Froen kod Osla, 10. listopada 1861. - Lysaker, 13. svibnja 1930.), norveški istraživač, zoolog i diplomat.

Fridtjof Nansen, jedan od najpoznatijih svjetskih polarnih istraživača, stekao je svjetsku slavu svojim ekspedicijama preko Grenlanda i putovanjem brodom Fram preko Arktičkog oceana. Bio je izniman znanstvenik, kasnije profesor zoologije i oceanografije, ali i sposoban skijaš, što mu je bilo od velike koristi u polarnim istraživanjima.

Godine 1888. je bio prvi koji je na psećim saonicama istražio unutrašnjost Grenlanda. Sjeverno polarno more je istraživao od 1893-96. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1922. godine. Pridonio je potpisivanju ženevskog protokola o izbjeglicama za koje je uvedena putovnica nazvana njegovim imenom "Nansen-putovnica". Na čelu Visokog povjerenstva za izbjeglice koje je vodio, zbrinuo je na stotine tisuća izbjeglica.

George Marshall

George Catlett Marshall, Jr. (Uniontown, Pennsylvania, 31. prosinca 1880. - Washington, DC, 16. listopada 1959.) je bio američki general i političar koji je služio kao vrhovni zapovjednik američke vojske, Državni tajnik, te Ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država. Dobivši naziv "organizator pobjede" od Winstona Churchilla zbog svog vodstva savezničkih pobjeda u Drugom svjetskom ratu, Marshall je postao vrhovni general američke vojske i osobni savjetnik predsjednika Franklina Delana Roosvelta. Kao Državni tajnik pomogao je u stvaranju američkog plana za poslijeratnu obnovu Europe, danas poznatog kao Marshallov plan. Zbog tog plana, George Marshall je 1953. dobio Nobelovu nagradu za mir.

Henri Dunant

Jean Henry Dunant (Ženeva, 8. svibnja 1828. - Heiden, 30. listopada 1910.), švicarski filantrop, osnivač Crvenog križa

Krvavo iskustvo bitke kod Solferina navelo ga je da 1864. predloži konvenciju koja je usvojena i prema kojoj se u ratu moraju poštedjeti svi bolesni i ranjeni vojnici, te sanitetsko osoblje. Godine 1901. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Henry Kissinger

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Józef Rotblat

Józef Rotblat (Łódź, 4. studenog 1908. - London, 31. kolovoza 2005.) bio je britanski fizičar iz židovske obitelji poljskog podrijetla. Kasnije je imao američko državljanstvo. Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1995. godine.

Józef Rotblat pridružio se Sveučilištu u Liverpoolu kao pridruženi profesor 1939. Radio je sa skupinom znanstvenika u Los Alamosu u New Mexicu, na projektu Manhattan (razvoj atomske bombe bačene na Japan).

Roblat je postavljao etička pitanja. U početku je vjerovao, da je bomba samo način, kako bi se zaustavila njemačka prijetnja. Godine 1944., kada je otkriveno da nacistička Njemačka više nije u stanju proizvesti atomsku bombu napustio je projekt i vratio se u Liverpool. Nakon rata, postao je američki državljanin i posvetio se miroljubivoj primjeni fizike, prije svega u nuklearnoj medicini.

Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1995., zajedno s organizacijom za borbu protiv nuklearnog oružja Pugwash, u kojoj je bio jedan od osnivača.

Sudjelovao je u osnivanju Pugwash konferencije o znanosti i međunarodnoj suradnji, u kanadskom mjestu Pugwash. Pokret je izrastao iz manifesta objavljenog u Londonu dvije godine prije u kojima su sudjelovali znanstvenici iz različitih područja kao što su: Albert Einstein, Bertrand Russell i Linus Pauling vjerujući, da znanstvenici trebaju preuzeti odgovornost u svojim istraživanjima i eksperimentimza moguće naknadne loše posljedice kao što je bio slučaj s atomskom bombom. Smatrali su, da razvoj nuklearnog oružja prijeti opstanku čovječanstva.

Rotblat je služio kao tajnik Pugwash konferencije o znanosti i međunarodnoj suradnji (sa sjedištem u Londonu od 1957. do 1973., a kao predsjednik od 1988. bio je član Koordinacionog odbora za pokroviteljstvom Međunarodnog desetljeća za kulturu nenasilja i mira.

Katolički pogled na pobačaj

Katolički pogled na pobačaj je stav Katoličke Crkve, da ljudski život počinje začećem te ga treba poštivati i najbrižnije štititi. Papa Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae, pobačaj naziva posebno teškim i žalosnim zločinom nad životom, jer se uništava ljudsko biće koje je toliko nevino, da ne može biti nevinije. Tko svojevoljno i svjesno sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi ponovno postati član Crkve mora tražiti ponovno primanje. Rani crkveni oci poput sv. Jeronima, sv. Ivana Zlatoustog, sv. Klementa Aleksandrijskog i dr. protivili su se pobačaju.

U 13. stoljeću papa Inocent III. određuje, da plod postaje živo biće u trenutku kada se počinje pomicati u trbuhu pa pobačaj nakon tog razdoblja postaje ubojstvo, a prije toga se smatra manjim grijehom. Papa Grgur XIV. 1591. godine potvrđuje to stajalište i dodatno ga vremenski pojačava odredbom, da je pobačaj dopušten u prvih 116 dana od začeća. Siksto V. prvi je papa, koji je sve namjerne pobačaje proglasio ubojstvom.

Papa Pio IX.. 1869. godine donosi odluku o zabrani svih pobačaja. Na Drugom vatikanskom saboru pobačaj i ubojstvo djece prozvani su "nečuvenim zločinima".

Majka Tereza na govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade za mir 1979. godine izjavila je, da "najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati?" Papa Ivan Pavao II. mnogo je puta izrazio protivljenje pobačaju. O njemu je pisao i u enciklici Evangelium Vitae. Papa se zauzima za stav, da ljudski život počinje od začeća te da taj život nije ni očev ni majčin, nego život novog ljudskog bića. Smatra se, da nikada ne bi postao čovjekom, ako to nije od prvog trenutka začeća. Zabranjuje se svaki čin, koji dovodi do uništavanja ljudskog embrija. U enciklici se priznaje, da se majke ponekad nalaze u objektivnim teškoćama, zbog kojih se odlučuju na pobačaj. Premda se čini, da su uvjeti za život djeteta koje se ima roditi takvi, da se čini da bi za njega bilo bolje da se ne rodi, takvi razlozi ipak ne mogu opravdati slobodno uništenje nedužnog ljudskog bića. Crkva priznaje, da su mnoge žene koje su pobacile pri tome imale mučne i dramatične odluke te da im rane na duši još vjerojatno nisu zarasle. Poziva ih se na nadu i otvorenost pokajanju te traženju oprosta i od djeteta koje sada živi u Gospodinu. Crkva ne osuđuje žene, nego čin pobačaja. Papa je izjavio: "Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo." Budući, da Krist nikada nije osuđivao osobe, već zla djela, tako ni papa ne osuđuje jadne žene, muževe i liječničko osoblje, već osuđuje čin pobačaja. U enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjuju pobačaj, eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovora savjesti.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je svetom Ivanu Berettu Mollu 2004. godine, koja je na svoj zahtjev rodila makar je bila u životoj opasnosti. Dijete je preživjelo, a ona je preminula nedugo nakon poroda.

U srpnju 2006. Kongregacija za nauk vjere usprotivila se korištenju stanica iz tkiva pobačene djece za proizvodnju cjepiva, što su činile pojedine farmaceutske tvrtke.

Kofi Annan

Kofi Annan (Kumasi, Gana, 8. travnja 1938. — Bern, 18. kolovoza 2018.), bio je ganski diplomat, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda.

Annan je svoju karijeru započeo godine 1962. u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Od 1972. do 1974. godine bio je direktor turizma u Gani. Od godine 1987. držao je neke od najvažnijih položaja u UN-u, uključujući mjesto pomoćnika glavnog tajnika. U 1990-ima je bio zadužen za mirovne operacije, a od listopada 1995. bio je posebni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju.

U to vrijeme Annan je uživao veliku podršku američke administracije Billa Clintona, nezadovoljne dotadašnjim glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Boutrosom Ghalijem i njegovom inzistiranju na proceduri prilikom američke vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji. Uz američki diplomatski pritisak, Vijeće sigurnosti UN-a je 13. prosinca 1996. imenovalo Annana glavnim tajnikom. Mandat mu je obnovljen godine 2002.

U posljednjih nekoliko godina Annan je došao u sukob s novom američkom administracijom Georgea W. Busha jer je izrazio protivljenje napadu na Irak. Nakon nekog vremena Organizacija UN došla je pod žestoki udar kritika zbog nesposobnosti, korupcije, seksualnog zlostavljanja te pronevjere sredstava iz iračkog programa "nafta za hranu", u što je navodno umiješan i Annanov sin Kojo.

Kvekeri

Kvekeri (poznati i kao Društvo prijatelja) su kršćanski vjerski pokret bez svećenstva i obreda. Pojavio se u Engleskoj sredinom 17. stoljeća i brzo proširio po današnjem SAD-u iz kolonije Pennsylvanije, koju je osnovao kveker William Penn, dobivši 1681. kraljevskom poveljom zemljište. Danas u svijetu ima oko 600.000 kvekera.

Godine 1947. dobili su Nobelovu nagradu za mir.

Osnivač je George Fox. Ubrajaju se u povijesne crkve mira.

Obično se dijele na programiranu i neprogramiranu zajednicu. Zvali su se svakako, najčešće Vjersko društvo prijatelja, a naziv kveker prvi put se spominje 1650. kad propovjednika Georgea Foxa privode na sud zbog blasfemije.

Vjersko društvo prijatelja je ustaljeni naziv iz 18. stoljeća.

Oni iz Velike Britanije su ostali ujedinjeni, dok su se drugdje podijelili.

1827. nastaje prvi raskol, a drugi dolazi 1842. godine.

Ne priznaju sakramente ni pastora. Na njihovim sastancima se ne govori.

Zbog doktrinarnih sumnji bilo je sukoba, ali poštuju Krista i Bibliju.

Ne vjeruju u teologe.

Usmjereni su na časni i kršćanski način života.

Ne smatraju se pripadnicima niti jednog od tri glavna ogranka kršćanstva, nego predstavljaju novi pogled na kršćanstvo.

Ne nose oružje i česti su "prigovarači savjesti". Vjenčanje se obavlja u krugu svjedoka.

Nedovršeni članak Kvekeri koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Lech Wałęsa

Lech Wałęsa (Popowo, 29. rujna 1943.), poljski političar i državnik.

Od 1980. do 1990. bio je predsjednik sindikata Solidarność. Prvi je predsjednik demokratske Poljske (1990. - 1995.).

Godine 1983. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Poziv Wałęse je bio električar.

Linus Pauling

Linus Carl Pauling (Portland, 28. veljače 1901. - Big Sur, 19. kolovoza 1994.), američki kemičar, fizičar, borac za mir i nobelovac, počasni član HAZU

Dvostruki je dobitnik Nobelove nagrade:

1954. - Nobelova nagrada za kemiju

1962. - Nobelova nagrada za mir

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za mir treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za kemiju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Philip Noel-Baker

Philip Noel-Baker (London, 1. studenog 1889. - London, 8. listopada 1982.), istaknuti britanski političar, diplomat, humanist i sportaš.

Jedini je čovjek do sada koji je osvojio i olimpijsku medalju i Nobelovu nagradu.

Na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. godine Philip Noel-Baker s rezultatom 4:02,3 osvaja srebrnu olimpijsku medalju na 1500 m. Tada se zvao Philip Baker, jer je prezime supruge Irene Noel, s kojom se vjenčao 1915 godine, službeno dodao svome 1943 godine. Osim ovog svog najvećeg sportskog uspjeha sudjelovao je, prije toga, i na prethodnim Olimpijskim igrama, onima u Stockholmu, 1912. godine (gdje je bio finalist na 1500 m), te nakon toga i na onima u Parizu, 1924, godine, gdje je kao član britanskog olimpijskog tima u atletici igrao važnu ulogu u uspjehu svoje ekipe na tim Igrama, o čemu je i snimljen slavni film "Vatrene kočije", dobitnik Oscara 1981 godine, ali u kome Philip Noel-Baker nije direktno prikazan.

Vrlo mlad postao je sveučilišni profesor. Kao član Laburističke stranke djelovao je u britanskom parlamentu punih 35 godina.

1959. godine Philip Noel-Baker, kao uvjereni zagovornik mirnog rješavanja sporova među narodima, te kao zagriženi protivnik atomskog naoružanja dobiva Nobelovu nagradu za mir.

Da je njegovo ime postalo (i ostalo) simbolom internacionalnog humanizma i pacifizma, jedan od dokaza je i taj što je u ratom izmučenoj i napaćenoj multietničkoj Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, novoosnovano međunarodno sveučilište (da bi se izbjegao nacionalni konflikt u pogledu imenovanja istog, te da bi se i imenom iskazala internacionalnost i humanistička stremljenja mladog sveučilišta) dobilo ime "Philip Noel-Baker", a prvim počasnim rektorom imenovan je Hrvat, znameniti atomski fizičar i istaknuti humanista, prof. dr. Ivan Supek.

UNICEF

UNICEF (United Nations International Children’s Emergency Fund) je međunarodni fond za djecu. Skrbi o kvaliteti životnog standarda djece i omladine. Financira se u cijelosti dobrovoljnim prilozima vlada i fondacija, te tvrtki i građana. Brojne osobe iz javnog života pomažu rad UNICEF-a kao veleposlanici dobre volje.

UNICEF je utemeljen 11. prosinca 1946. godine na Osnivačkoj skupštini Ujedinjenih naroda. Iako je 1953. godine ime promijenjeno u Fond Ujedinjenih naroda za djecu (United Nations Children's Fund), zadržan je poznati akronim.

Prvotni naum osnivanja fonda bila je pomoć djeci Europe nakon završenog Drugog svjetskog rata. S godinama UNICEF-ova zadaća se mijenjala. Nakon Europe, UNICEF je usmjerio svoju pomoć na druge dijelove svijeta, kako bi pomogao djeci u Africi, Aziji, Južnoj Americi. UNICEF-ova pomoć je ponovno usmjerena na Europu, i to na njen istočni dio nakon pada socijalizma u tom dijelu Europe.

Šimon Peres

Šimon Peres (heb.: שִׁמְעוֹן פֶּרֶס ), (Wiszniew, Poljska, sada Višneva, Bjelorusija, 16. kolovoza 1923. - Tel Aviv, Izrael, 28. rujna 2016.), izraelski političar, bivši predsjednik vlade pa predsjednik države Izraela.

Širin Ebadi

Širin Ebadi (Ŝirin Ebādi ; 21. lipnja 1947., Hamedan, Iran) iranska je odvjetnica, borac za ljudska prava i osnivačica Centra za obranu ljudskih prava u Iranu. 10. listopada 2003. Ebadi je nagrađena Nobelovom nagradom za mir za značajne i pionirske napore u borbi za ljudska prava, pogotovo prava žena, djece i izbjeglica. Prva je Iranka i prva muslimanka koja je dobila tu nagradu.

2009. godine, Ebadinu su nagradu navodno zaplijenile iranske vlasti, iako je kasnije iranska vlada to demantirala.

Dobitnici Nobelove nagrade za mir

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.