Lisabonski ugovor

Lisabonski ugovor (također i Reformski ugovor), punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, međunarodni je ugovor koji je potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007. godine s ciljem rješavanja pitanja daljnjeg institucionalnog funkcioniranja Europske unije. Lisabonski ugovor dopunjuje postojeće ugovore o Europskoj uniji i Europskoj zajednici, ne zamjenjujući ih. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009., nakon što je prošao proces ratifikacije u svim državama članicama EU.

Tratado de Lisboa 13 12 2007 (08) edited
Šefovi država i vlada članica EU u Lisabonu

Važnije novine koje su uvedene u odnosu na dotadašnji sustav

Važnije promjene uključuju više glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću EU, veću uključenost Europskog parlamenta u zakonodavni proces kroz veću mogućnost suodlučivanja s Vijećem EU, čime se eliminirao sustav stupova, te stvaranje funkcije Predsjednika Europskog vijeća na mandat od dvije i pol godine, kao i funkcije Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Visoki predstavnik je također i Potpredsjednik Europske komisije, te će držanjem obiju pozicija predstavljati jedinstveni stav o politici EU. Visoki predstavnik/Potpredsjednik će biti zadužen i za Službu za vanjske poslove, koja je također stvorena Lisabonskim ugovorom i u osnovi predstavlja zajedničku službu za vanjske poslove .

Lisabonski ugovor je uveo i pravno obvezujuću povelju o ljudskim pravima Unije, Povelju o temeljnim pravima. Ugovor predstavlja dopunu Ugovora o Europskoj uniji (TEU, Maastricht; 1992) i Ugovora o osnivanju Europske zajednice (TEC, Rim; 1957.). Njime je TEC preimenovan u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (TFEU).[1]

Značaj Lisabonskog ugovora

Europska unija sve je više rasla zahvaljujući proširenjima. Kako bi se osiguralo da proširena EU može nastaviti učinkovito funkcionirati, potreban je moderniji sustav za donošenje odluka. Lisabonski ugovor je utemeljio taj sustav. Ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine a Europskoj uniji donosi moderne institucije i optimizirane metode rada, s kojima će se EU učinkovitije moći baviti izazovima u današnjem svijetu. Lisabonski ugovor predstavlja novu fazu u procesu stvaranja sve tjesnije unije naroda Europe. U svijetu koji se brzo mijenja, Europljani od EU očekuje da se pozabavi pitanjima kao što su globalizacija, klimatske i demografske promjene, sigurnost i energija. Lisabonski sporazum će ojačati demokraciju u EU, kao i mogućnost promicanja interesa njezinih građana na svakodnevnoj osnovi.

Europska unija na temelju Lisabonskog Ugovora stječe međunarodnu pravnu osobnost koju je ranije na osnovi čl. 392 UEZ imala Europska zajednica, koja Lisabonskim ugovorom nestaje i kao pravni subjekt, ali i uopće kao pojam u europskoj integraciji. EU postaje subjekt međunarodnog prava, te na temelju međunarodnog prava može stjecati prava i preuzimati obveze.

Lisabonski ugovor pripaja političku i sudsku suradnju u kaznenim stvarima prvom stupu čime dolazi do promjene metode odlučivanja s jednoglasnosti na odlučivanje kvalificiranom većinom. Dok u okviru zajedničke vanjske politike i politike sigurnosti jednoglasnost ostaje pravilo. Tako se može govoriti o redukciji tri Maastrichtska stupa EU u dva, ili čak o potpunom stapanju stupova u jedinstvenu europsku cjelinu. Nestaje i potreba za razlikovanjem prava Europske zajednice i prava Europske unije, te kao jedini izraz u upotrebi ostaje pravo Europske unije.

Lisabonskim ugovorom prvi put je rečeno da zemlja može izaći iz EU.

Kritike u Europi

Austrijski su mediji oštro kritizirali potpisivanje ovog ugovora: čitani Kronen Zeitung iz Beča velikim je slovima napisao da je Ugovor o EU sporan i sramotan.[2] Sveučilišni profesor Walter Obwexer rekao je da taj dokument ograničuje austrijsku državnu suverenost, usporedivši ga sa propalim ustavom iz 2004. kao "staro vino u novim cijevima, koji se građanima prodaje kao nešto drugo, kao nešto sasvim novo", jer u svim bitnim elementima ostao je isto.[2] 70% građana tražilo je referendum o ugovoru, dok su vodeći političari bili suprotnog mišljenja.[2]Frankfurter Allgemeine Zeitung, vodeći njemački dnevnik, istakao je da je tekst ovog ugovora nečitljiv, da se ne zna stvarna uloga predsjednika Vijeća.[2] Češki predsjednik Vaclav Klaus, ogorčeni protivnik europske integracije, Ugovor o EU opisao je kao "nesreću za Europu".[2]

Izvori

  1. www.delhrv.ec.europa.eu
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Stjepan Šulek: Lisabonski potpis. Hrvatsko slovo, petak, 21. prosinca 2007., str. 2

Vanjske poveznice

Energetska unija

Energetska unija je plan Europske komisije pokrenut u veljači 2015. godine kojim će se za građane i poduzeća Europske unije osigurati sigurna, cijevno dostupna i ekološki prihvatljiva energija. Projekt je predložio sadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič ocijeno je taj projekt kao najambiciozniji europski energetski projekt još od vremena stvaranja Zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. Oslanjanje EU na Rusiju i njezinu energiju te aneksija Krima navedeni su kao jaki razlozi za važnost ove politike.Koncept uvođenja obvezne i sveobuhvatne energetske politike Europske unije odobren je na sastanku neformalnog Europskog vijeća 27. listopada 2005. godine u Hampton Courtu. Lisabonski ugovor iz 2007. godine legalno uključuje solidarnost u pitanjima opskrbe energijom i promjenama energetske politike unutar EU. Prije Lisabonskog ugovora, energetsko zakonodavstvo EU temeljilo se na tijelu EU u području zajedničkog tržišta i okoliša. Međutim, u praksi mnoge politike vezane za energiju ostajale su na nacionalnoj razini članica, a napredak u politici na europskoj razini zahtijeva dobrovoljnu suradnju svih država članica.

Europska komisija za humanitarnu pomoć i odjel za civilnu zaštitu (ECHO)

Odjel za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu Europske komisije (ECHO), prije poznat pod nazivom Ured za humanitarnu pomoć Europske zajednice, odjel je Europske komisije zadužen za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu u prekomorskim zemljama.

Putem odjela ECHO Europska unija prikupila je tijekom 2013. godine 1,35 milijardi eura hitne pomoći. Europska unija svake je godine bila najveći davatelj humanitarne pomoći (podaci su dostupni za razdoblje do 2012. godine). Zajedno sa svojim zemljama članicama EU je najveći davatelj humanitarne pomoći na svijetu, pruživši više od 50% ukupne humanitarne pomoći 2009. Projekti koje financira ECHO utječu svake godine na više od 120 milijuna ljudi u 90 zemalja.Prilikom humanitarnih intervencija ECHO ne provodi vlastite programe pomoći, već financira djelovanja putem mreže koja ima više od 200 partnera (nevladine organizacije, agencije UN-a te međunarodne organizacije kao što je Crveni križ / Crveni polumjesec). Odjel ECHO imao je 2013. godine 44 područna ureda u 39 zemalja, u kojima je radilo 149 međunarodnih stručnjaka za humanitarnu pomoć i 315 lokalnih namještenika. Područni uredi daju ažurnu analizu postojećih i predviđenih potreba određene zemlje ili regije, pridonose razvoju intervencijskih strategija i politike, pružaju tehničku podršku operacijama koje financira odjel ECHO te osiguravaju odgovarajući nadzor tih intervencija i omogućavaju koordinaciju davatelja na terenu.Osim financiranja programa humanitarne pomoći, ECHO je zadužen i za Mehanizam civilne zaštite Europske unije. Utemeljen 2001. godine, the Mehanizam potiče suradnju između nacionalnih tijela civilne zaštite diljem Europe. Mehanizam trenutno okuplja 31 članicu; sve zemlje članice EU-a te Island, Norvešku i Republiku Makedoniju. Mehanizam je osnovan da bi svojim članicama omogućio pružanje koordinirane pomoći žrtvama prirodnih katastrofa, kao i onih koje je izazvao čovjek, u Europi i drugim zemljama.

Kada je Europskoj uniji 2012. godine dodijeljena Nobelova nagrada za mir, Barrosova komisija primila je novčanu nagradu u njezino ime te je dodijelila novoj inicijativi nazvanoj Djeca mira. Oko 2 milijuna eura ostavljeno je za projekte inicijative Djeca mira u 2013. godini. Taj je iznos 2014. povećan na 4 milijuna eura.

Europska služba za vanjsko djelovanje

Europska služba za vanjsko djelovanje (kratica EEAS ili EAS od engleskoga: European External Action Service) funkcionalno je autonomno tijelo Europske unije (tijelo sui generis) pod nadležnošću Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. EEAS je jedinstvena i neovisna od drugih institucija EU, formirana spajanjem odjela za vanjske odnose Vijeća EU i Europske komisije, odvojena je od Glavnog tajništva Vijeća i Europske komisije, ima pravnu sposobnost potrebnu za obavljanje svojih zadaća i postignuće svojih ciljeva, kao i vlastiti proračun.

Osnivanje Europske službe vanjskih poslova omogućio je Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine, započelo s radom 1. prosinca 2010. Cilj EEAS je učiniti vanjsku politiku EU-a dosljednijom i učinkovitijom, čime bi se pojačao utjecaj EU u svijetu. EEAS će pomoći Visokoj povjerenici za vanjske poslove i sigurnost u izvršavanju njezinog mandata. Služba će raditi u suradnji s diplomatskim službama država članica, a činit će je dužnosnici iz odgovarajućih sektora Glavnog tajništva Vijeća i Komisije, te osoblje dodijeljeno iz nacionalnih diplomatskih službi država članica.

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

Europski odbor regija

Europski odbor regija (OR) skupština je lokalnih i regionalnih predstavnika Europske unije (EU) koja predstavlja glas podnacionalnih vlasti ( tj. regija, županija, pokrajina, općina i gradova) unutar institucionalnog okvira EU-a.

Osnovan 1994. godine, Odbor regija uspostavljen je kako bi riješio dva glavna problema. Prije svega, oko tri četvrtine zakonodavstva EU-a provodi se na lokalnoj i regionalnoj razini, pa je bilo logično da lokalne i regionalne vlasti imaju pravo glasa pri donošenju novih europskih zakona. Pored toga, javljala se bojazan od sve većeg jaza između javnosti i postupka Europske integracije; uključivanje izabrane razine vlasti najbliže građanima bio je jedan od načina smanjenja jaza.

Hrvatsko-slovenski odnosi

Međunarodni hrvatsko-slovenski odnosi su formalno započeli 6. veljače 1991. kada su su uspostavljeni međusobni diplomatski odnosi.Od tada odnose dvaju zemalja opterećuje nekoliko otvorenih pitanju koja su prouzročena raspadom Jugoslavije. Iako je suradnja dvaju zemalja u ostalim aspektima vrlo dobra (osobito u gospodarskom) otvorena pitanja povremeno dolaze u središte interesa političkog života, medija i javnosti.

Institucije Europske unije

Institucionalnu ustroj Europske unije (EU) čine sedam institucija. U početku su tri Zajednice imale svaka vlastita izvršna tijela, a zajednički su im bili Skupština predstavnika (kasnije Europski parlament) i Sud pravde. Tek su 1967. godine na osnovi Ugovor o spajanju spojena istovrsna tijela Zajednica. Lisabonski ugovor uveo je bitne promjene u institucionalnoj strukturi.

Prema članku 13. Ugovora o Europskoj uniji, institucije Europske unije su:

Europski parlament,

Europsko vijeće,

Vijeće,

Europska komisija ("Komisija"),

Sud Europske unije,

Europska središnja banka,

Revizorski sud.Postoje i druga tijela i ustanove:

Gospodarski i socijalni odbor - savjetodavno tijelo EU, sastavljeno od 317 članova. Ima sjedište u Bruxellesu.

Odbor regija - također savjetodavno tijelo EU, sastavljeno od 317 članova koje delegiraju tijela lokalnih i regionalnh vlasti država čnica EU kako bi zastupali interese regija jedinica lokalne samouprave na razin Unije. Ima sjedište u Bruxellesu.

Europska investicijska banka - ustrojena je Rimskim ugovorom o osnivanju EZ-a, s ciljem pridonošenja uravoteženosti razvoja Europske zajednice gospodarskom integracijom i socijalnom kohezijom. Banka osigurava dugoročno financiranje određenih kapitalnih projekata u Uniji te u drugim državama svijeta. Ima sjedište u Luksemburgu.

Europska banka za obnovu i razvoj - osnovana je 1991. godne kako bi pomogla bivšim komunističkim državama u njihovoj transformaciji u tržišna gospodarstva. Banka se bavi investiranjem u privatna poduzeća, samostalno ili s drugim partnerima. Sjedište banke je u Londonu.Također postoji i velik broj specijaliziranih agencija.

Jeronimitski samostan

Jeronimitski samostan (portugalski: Mosteiro dos Jerónimos) je jeronimitski rimokatolički samostan četvrti Santa Maria de Belém u Lisabonu. On je jedan od najboljih primjera originalnog portugalskog kasnogotičkog manuelinskog stila. Zbog njegove umjetničke i povijesne važnosti, upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1983. godine, zajedno s obližnjim tornjem Belém.

Lisabon

Lisabon (portugalski Lisboa; IPA [liʒˈboɐ]) je glavni i s 505.526 stanovnika na svojem administrativnom području površine 84,8 km², najveći grad Portugala. Šire urbanizirano područje grada, površine 958 km², s 2,4 milijuna stanovnika, 12. je najnaseljenije gradsko područje u Europskoj uniji. Oko 2.831,000 stanovnika živi u Metropolitanskoj zoni Lisabona (Área Metropolitana de Lisboa, AML), što je oko 27 % ukupnog stanovništva Portugala, dok 3,34 milijuna ljudi živi u široj aglomeraciji Lisabonske metropolitanske regije koja uključuje i gradove Leiriu i Setúbal. Lisabon je najzapadniji veliki i glavni grad u Europi. Smješten je na zapadu Pirinejskog poluotoka na Atlantskom oceanu i ušću rijeke Tejo.

Kao istaknuto središte financija, trgovine, medija, industrije zabave, umjetnosti, međunarodnog prometa, obrazovanja i turizma, Lisabon se smatra "Alfa gradom". Jedan je od najvećih ekonomskih centara na kontinentu, s rastućim financijskim središtem i drugom najvećom kontejnerskom lukom na europskoj atlantskoj obali, međunarodnom zračnom lukom s prometom 13 milijuna putnika godišnje, mrežom autocesta, čvorištem željeznica velikih brzina (Alfa Pendular) koja povezuje veće gradove u Portugalu te će od 2013. biti povezana sa španjolskom željeznicom velikih brzina. Lisabon je prema časopisu Monocle 25. najugodniji grad za život u svijetu, i šesti najposjećeniji grad u južnoj Europi nakon Rima, Barcelone, Madrida, Atene i Milana s oko dva milijuna turista godišnje. Lisabonska regija najbogatija je regija u Portugalu, s BDP PPP od 26 100 eura per capita (4,7% više u odnosu na GDP PPP per capita Europske Unije). Također, lisabonsko metropolitansko područje deseto je najbogatije u Europi prema BDP-u s 98 milijardi eura ili 34 850 po glavi stanovnika, što je 40 % više u odnosu na prosjek BDP-a po glavi stanovnika Europske unije. Grad zauzima 32. mjesto među gradovima s najvećom bruto zaradom u svijetu. Većina sjedišta multinacionalnih tvrtki u zemlji smještena su u zoni Lisabona koji je na devetom mjestu u svijetu po broju održavanja međunarodnih konferencija. Osim toga, grad je i političko središte zemlje, sjedište vlade i šefa države, također i središte okruga Lisabona i Lisabonske regije.

U Lisabonu svoja sjedišta imaju dvije agencije Europske unije, Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) i Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA). Zajednica država portugalskog govornog područja (CPLP) također ima svoje sjedište u Lisabonu.

U gradu se nalaze dva mjesta uvrštena na popis Svjetske baštine UNESCO-a: Belémski toranj (Torre de Belém) i Jeronimitski samostan (Mosteiro dos Jerónimos). 1994. bio je Europski glavni grad kulture, dok je 1998. bio domaćin svjetske izložbe (Expo '98).

Opći sud (EU)

Opći sud (engleski: General Court ) je sud unutar Suda Europske unije, osnovan 1989. godine pod nazivom Sud prvog stupnja. Uspostava tog Suda predviđena je i omogućena izmjenama teksta Rimskih ugovora koje su uslijedile nakon usvajanja Jedinstvenog europskog akta (stupio na snagu 1987.). Lisabonski ugovor je Sud prvog stupnja preimenovao u Opći sud.

Glavna je svrha uspostave novog Suda bila rasteretiti rad Europskog suda pravde, te je stoga zamišljeno da se na novi Sud prenesu ovlasti da u prvom stupnju odlučuje u onim predmetima koji se temelje na kompleksnoj činjeničnoj situaciji. Danas je taj Sud u prvom stupnju nadležan odlučivati u svim postupcima koje pokreću pojedinci.

Prvostupanjski sud čini, prema Ugovoru iz Nice, barem jedan sudac iz svake države članice (danas je najmanji broj sudaca 27). Broj sudaca se može povećat.

Sud prvog stupnja sudi u plenumu ili u sudskim vijećima.

Organizacija Suda, kao i postupak pred njime, uređeni su Statutom Suda koji je sadržan u Protokolu uz Osnivački ugovor i njegov je sastavni dio, te u Pravilima postupka Suda prvog stupnja.

Poboljšana suradnja

Poboljšana suradnja (engl.: Enhanced cooperation, u hrvatskim medijima poznatija pod nazivom pojačana suradnja) postupak je gdje je za minimalno 9 država EU-a dozvoljena veća integracija ili suradnja na području struktura EU-a, ali bez uključivanja drugih država EU-a. Ovo im omogućava kretanje različitim brzinama prema različitim ciljevima od onih izvan područja poboljšane suradnje. Ovaj je postupak uveden tako da prevlada paralizu, tj. stanje kada pojedinačna zemlja članica ili manja skupina zemalja članica koje ne žele sudjelovati u inicijativi blokiraju prijedlog. Međutim, ne dopušta proširenje ovlasti izvan onih dozvoljenih Ugovorima EU-a.Vijeće daje odobrenje za poboljšanu suradnju, na temelju prijedloga Komisije i nakon pristanka Europskog parlamenta.Od listopada 2017. ovaj se postupak suradnje koristi na području prava primjenljivog na razvod braka i zakonsku rastavu u kojem Hrvatska ne sudjeluje, patenata u kojem Hrvatska također ne sudjeluje, imovinskih režima međunarodnih parova u kojem Hrvatska ne sudjeluje, europskog javnog tužitelja te za područje poreza na financijske transakcije u kojem sudjeluje samo 11 zemalja članica - bez Hrvatske.Pojačana suradnja razlikuje se od izuzimanja (engl. Opt-out) od primjene prava unutar struktura EU-a (prava koja su upisana u Ugovorima EU-a) gdje je ograničenom broju zemalja članica dopušteno da se suzdrže od sudjelovanja u integracijama koje su inače obvezne za sve zemlje članice (npr. EMU, Schengenski prostor). Pojačana suradnja se nadalje razlikuje od Mehanizma za suradnju i provjeru trajnog nepridržavanja acquisa, gdje se zemlji članici tim mehanizmom postavljaju određene suspenzije (npr. blokiranje povlačenja sredstava iz EU fondova, nemogućnost učlanjenja u Schengenski prostor i sl.) a ukidanje istih se uvjetuje ispunjavanjem određenih mjerila od strane pogođene zemlje članice. Zemlje članice koje ne primjenjuju (ili u prošlosti nisu primjenjivale) barem jednu od svih odgovarajućih odredbi su: Bugarska, Hrvatska, Cipar, Češka Republika, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska.

Popis Premijera Ujedinjenog Kraljevstva

[[Slika:Yukiya Amano with Boris Johnson in London - 2018 (41099455635) (cropped).jpg|mini|250px|Aktualni premijer Boris Johnson imenovan je 24. srpnja 2019.

Premijer Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske politički je vođa Ujedinjenog Kraljevstva i šef vlade Njenog Veličanstva, odgovoran za imenovanja svih ostalih članova vlade, predsjedanja sastanaka kabineta i odluku o raspisivanju novih općih izbora za donji dom parlamenta. Premijer također može predlagati imenovanja za više funkcije u Engleskoj crkvi, imenovati suce i predlagati stvaranje novih doživotnih perstva.Nema određenog datuma kada je ured premijera nastao, jer funkcija nije osnovana već se razvila tijekom vremena. Ipak, suvremeni povjesničari naslov prvog premijera Ujedinjenog Kraljevstva uglavnom dodijeljuju Robertu Walpoleu, koji je Veliku Britaniju vodio 21 godinu, od 1721. do 1742. Do danas, Walpole je premijer sa najdužim mandatom.

Povlačenje iz Europske unije

Povlačenje iz Europske unije je pravo članica Europske unije (EU) na temelju članka 50. TEU: "Svaka država članica može odlučiti da se povuče iz Europske unije u skladu sa svojim ustavnim zahtjevima." Nijedna država se još nije povukla, iako su kolonije, ovisna područja i poluautonomna područja napustila EU. Od tih samo Grenland izričito je glasovao za napuštanje organizacije prethodnice EU, EEZ (Europska ekonomska zajednica) u 1985. Jedina država članica koja je održala nacionalni referendum o povlačenju bila je Velika Britanija 1975. godine, kada je 67,2% birača odlučilo ostati u Zajednici, te ponovo 2016. godine, kada je 51,9% birača odlučilo napustiti Europsku uniju.

Pravo Europske unije

Pravo Europske unije, naziva se još i europsko pravo, čini ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije.

Propaganda

Propaganda označava sustavni pokušaj oblikovanja percepcije i spoznaje te manipuliranja ponašanjem pojedinaca, u svrhu generiranja reakcije koju propagandisti žele postići. Pojam "propaganda" se uglavnom koristi u političkom kontekstu, dok se na području ekonomije govori o "oglašavanju".

Riječ propaganda izvela se iz naziva zajednice Sacra congregatio Christiano nomini propaganda koja je 1626. godine osnovana pri Papinskoj kuriji Katoličke crkve sa svrhom širenja katolicizma i reguliranja crkvenih odnosa u nekatoličkim zemljama. Prvi put izvan crkve bilježi ga 14. izdanje Britanske enciklopedije (Encyclopaedia Britannica) 1929. godine.Kroz monopolizaciju propagande diktatorskim režimima − posebice u Nacional-Socijalizmu, Staljinizmu, Titoizmu i drugim totalitarnim sustavima, pojam propaganda ima vrlo pejorativan karakter. Također, jednostrani prikaz informacija nije neuobičajen ni u demokracijama. Zbog negativne konotacije, pojam je u novije vrijeme zamijenjen engleskim pojmom Public Relations ili Odnosi s javnošću.

Jugokomunistička propaganda (ili propaganda KPJ) oblik je propagande koji je s brojnim dogmama i mitovima promicao neistine u svrhu podržavanja službene državne ideologije komunizma i jugounitarizma.

Prostorno planiranje

Prostorno planiranje označava metode koje javni sektor koristi kako bi utjecao na distribuciju ljudi i aktivnosti u prostoru u različitim razmjerima. Prostorno planiranje obuhvaća sve razine planiranja uporabe zemljišta uključujući urbanističko planiranje, regionalno planiranje, okolinsko planiranje, nacionalne prostorne planove, a u Europskoj uniji obuhvaća i međunarodnu razinu.

Postoji mnogo defincija prostornog planiranja. Jedna od najranijih defincija nalazi se u Europskoj povelji o regionalnom/prostornom planiranju (često nazivanoj 'Torremolinoska povelja') koju je 1983. prihvatila Europska konferencija ministara nadležnih za prostorno planiranje (CEMAT):

"Regionalno/prostorno planiranje je geografski izraz ekonomske, socijalne, kulturne i ekološke politike društva. Ono je istovremeno znanstvena disciplina, administrativna tehnika i politika zamišljena kao interdisciplinarni i globalni pristup usmjeren uravnoteženom regionalnom razvoju i fizičkoj organizaciji prostora prema cjelovitoj strategiji."

Diljem svijeta postoje brojni sustavi planiranja. U sjeverozapadnoj Europi prostorno planiranje posebice se razvijalo od kasnih 1950-ih.

Proširenje Europske unije

Europsku uniju osnovalo je 1957. godine šest država kao Europsku ekonomsku zajednicu. Ovoj zajednici prethodila je Europska zajednica za ugljen i čelik koja je osnovana 1952. godine. Danas Europska unija ima 28 zemalja članica koje su postupno pristupale članstvu u šest procesa proširenja. Najveće proširenje bilo je 1. svibnja 2004. kad je uniji pristupilo 10 država. Najnedavnije proširenje bilo je 1. srpnja 2013., kad je članica unije postala Hrvatska.

Trenutačno su u fazi pregovori o članstvu s nekoliko država. Da bi neka država mogla pristupiti Europskoj uniji, mora zadovoljiti određene gospodarske, političke i pravne uvjete (tzv. kopenhagenski kriteriji). U osnovi, od moguće države članice zahtjeva se sekularna demokratska vlast, vladavina prava, te odgovarajuće slobode i institucije. Po Ugovoru o Europskoj uniji svaka država članica kao i Europski parlament moraju posebno pristati na svako proširenje.

Ugovor iz Nice koji je stupio na snagu 2003. nije omogućavao članstvo za više od 27 država. Daljnje proširenje Europske unije omogućio je Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 2009.

Slovenska blokada pristupa Hrvatske Europskoj uniji

Slovenska blokada pristupa Hrvatske Europskoj uniji odnosi se na 10-mjesečno razdoblje, od prosinca 2008. do rujna-listopada 2009., u kojem je Slovenija, članica EU-a, počela Hrvatskoj, državi kandidatkinji, nametati blokadu otvaranja pregovaračkih poglavlja, što je od hrvatskih vlasti protumačeno kao ucjena i iskorištavanje slovenskog povlaštenog položaja kako bi riješila neka otvorena granična pitanja u svoju korist. U prosincu 2008. je slovenski premijer Borut Pahor direktno blokirao otvaranje daljnjih poglavlja Hrvatskoj, iako su se sve ostale zemlje članice EU zalagale za nastavak pregovora. Slovenija je još prije obećavala da će nastaviti otvaranje pregovora ako Hrvatska ukine ZERP, što se i dogodilo, no u prosincu 2008. je opet blokirala otvaranje pregovora.

Ipak, ostala je jedina članica EU-a koja je inzistirala na blokadi - ostalih 26 članica prihvatilo je otvaranje pregovora Hrvatske i EU-a, zbog čega je postala izložena kritikama.. Neki su prigovarali da je Pahorov potez blokade zapravo taktika lažne zastave kojom se nastoji dobiti nekakve ustupke od Europske komisije i Hrvatske.

Političari i jedne i druge države optužili su ovu drugu za nakanom za krađom teritorija: Hrvati tvrde da Slovenija želi dio hrvatskog teritorija, dok Slovenci tvrde da Hrvatska želi dio slovenskog teritorija. Ipak, dok je hrvatska strana u više navrata predložila arbitražu granice od treće strane, slovenska strana je to uporno odbijala. Europska komisija obećala je posredovati posebnom posredničkom komisijom. Slovenija je pak sa istim graničnim problemom ušla i u EU i u NATO. Također, Hrvatska vlada nije Sloveniji uzvratila nikakvom sličnom blokadom.

Uzgred, u prosincu iste godine hrvatski premijer Ivo Sanader i crnogorski premijer Milo Đukanović dogovorili su se da će hrvatsko-crnogorski granični spor uz Boku Kotorsku riješiti na međunarodnom sudu pravde u Haagu te da će obje države poštivati odluku suda. Hrvatska je vlada ponovno predložila Sloveniji da se tako isto riješi i hrvatsko-slovenski granični spor, no Pahor je ponovno odbio.

U rujnu i listopadu 2009., nova hrvatska premijerka Jadranka Kosor dogovorila se sa Pahorom oko arbitraže koja bi riješila granični spor, čime je završena slovenska blokada.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.