Kultura polja sa žarama

Kultura polja sa žarama je kultura kasnoga brončanog doba (XIII. do VIII. st. pr. Kr.), nastala na prostoru Podunavlja, jugoistočnih Alpa i južnog Balkana, odakle se širila i po srednjoj Europi, sve do njezina zapadnoga ruba; obilježava ju obred spaljivanja pokojnika i pohranjivanja pepela u žare, koje su se potom ukapale u zemljane rake unutar prostranih grobljâ, te štovanje boga sunca. U europskoj prapovijesti kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Na hrvatskom tlu izdvojene su 4 skupine:[1]

  • najstarija je virovitička (Podravina, Međimurje i dio zapadne Slavonije),
  • slijedi zagrebačka (veći dio savsko-dravskoga međurječja),
  • dok posljednjemu razdoblju pripadaju velikogorička skupina (Turopolje, srednja Posavina, Pokuplje i Hrvatsko zagorje)
  • te daljska skupina u Baranji (istočna Slavonija i zapadni Srijem).

Kulturi polja sa žarama pripada i velik broj ostava brončanih predmeta: srpova, keltova, igala, narukvica, najstarijih tipova fibula, britvâ, noževa, kopalja, mačeva i bodeža.[1]

Na prostoru kulture polja sa žarama sjeverne Hrvatske i sjeverne Bosne poznato je oko 70 brončanodobnih ostava (u Hrvatskoj Paklenica, Veliko Nabrđe, Kloštar Ivanić, Miljana, Matijevići, Brodski Varoš, Poljanci, Otok–Privlaka, Bizovac, Bošnjaci, Punitovci, Račinovci, Donja Bebrina, Slavonski Brod, Šarengrad, te niz ostava iz sjeverne Bosne kao Vidovice, Novi Grad, Monj, Boljanić).[2]

Europe late bronze age
Prikazana na karti žutom bojom i natpisom Urnfield systems.
Urnfield culture 002

Izvori

  1. 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - kultura polja sa žarama
  2. Hrvatska enciklopedija (LZMK) - arheološka nalazišta
Arheološka kultura

U arheologiji, kultura je način života koji je izgradila neka skupina ili zajednica ljudi na određenom području, a koji se prenosi s naraštaja na naraštaj; također grupa, kulturna grupa, skupina, kulturna skupina. Uključuje ponašanje, materijalne stvari, ideje, običaje, institucije, vjerovanja i dr. Ime dobiva po značajnom nalazištu (eponim, primjerice vinčanska kultura, vučedolska kultura, bjelobrdska kultura), rijeci (potiska kultura), a rjeđe prema nekim ključnim obilježjima (kultura linearnotrakaste keramike, kultura vrpčaste keramike, kultura ljevkastih vrčeva, kultura polja sa žarama). Kulturni tip je inačica, tj. lokalna podgrupa s nekim specifičnim regionalnim obilježjima (brezovljanski tip sopotske kulture). Kulturni kompleks označava skupinu kultura s djelomično zajedničkim elementima (starčevački kulturni kompleks, kompleks kultura linearnotrakaste keramike).

Bošnjaci (Vukovarsko-srijemska županija)

Bošnjaci su općina u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u Republici Hrvatskoj, površine 94,96 km², od čega 5.019 ha ili 52,85 % površine čine obradiva tla, a 3.547 ha ili 37,35 % su površine pod šumom.

Selo se nalazi u blizini rijeke Save i grada Županje, s kojom je urbanizacijom gotovo spojeno, a udaljenost između središta Bošnjaka i Županje iznosi oko 5 km.

Graniči s općinama Vrbanja, Drenovci, Nijemci, gradovima Županja i Otok, te s Bosnom i Hercegovinom.

Okosnicu prometne mreže čine dva glavna cestovna smjera: autocesta A3 na sjeveru Općine (GP Bregana-Zagreb-Slavonski Brod-Lipovac- GP Bajakovo), te državna cesta D214 (Županja-Bošnjaci-GP Gunja) na jugozapadnom dijelu Općine Bošnjaci. U neposrednoj blizini, između Bošnjaka i Županje, prolazi i državna cesta D55, a oko 6 km od centra Bošnjaka je i međunarodni granični prijelaz Županja - Orašje. Osim cesta državne važnosti, na području Općine su još i dvije županijske ceste Ž4223 (Bošnjaci-Otok) i Ž4229 (Bošnjaci-Spačva) te nekoliko nerazvrstanih prometnica.

Brončano doba

Brončano doba je prapovijesno razdoblje obilježeno uporabom bronce za izradu oružja, oruđa, nakita i posuđa. Bronca je legura bakra i oko 12% kositra; taj se omjer pokazao najboljim pa se i danas primjenjuje kod umjetničkih odljeva. Vještina izrade bronce pojavila se na Bliskom istoku oko 3400 pr. Kr., odakle je prešla u Europu.

Brončano doba traje od oko 2000. do 750. pr. Kr., a dijeli se na rano (2000.–1600. pr. Kr.), srednje (1600.–1300. pr. Kr.) i kasno (1300.–750. pr. Kr.) brončano doba. Brončano se doba teritorijalno dijeli na pet glavnih skupina: egejsku, srednjoeuropsku, zapadnoeuropsku, nordijsku i istočnoeuropsku (najbogatije nalazima su egejska i nordijska). Za datiranje pojedinih nalaza važni su oblici kopča fibula i sjekira keltova, a značajni su pećinski kultni petroglifi različitih sadržaja (ljudi, životinje, ornamentalne kompozicije i sl.) u Skandinaviji, Sibiru, s Italiji i Španjolskoj te Portugalu. Tijekom brončanog doba, srednjoeuropski kulturni krug prolazi kroz nekoliko razvojnih faza (kultura zgrčenih kostura, kultura grobnih tumula, kultura žarnih polja). Za Zapadnu Europu, poglavito Englesku, karakteristični su megalitski spomenici (najpoznatiji s početka brončanog doba je Stonehenge kraj Salisburyja). Najstarija brončanodobna kultura u Hrvatskoj je vinkovačka kultura, a potom se nižu cetinska kultura, vatinska kultura i dr.

Brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj

Brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj obilježava vinkovačka kultura koja nastavlja tradiciju vučedolske. Inače, u cijeloj Hrvatskoj, ovaj slabo poznati period je zastupljen brončanim fibulama koje zamjenjuju predmete poput igala i puceta. U to vrijeme razrađen je poseban geometrijski stil urezanih ornamenata, koji posebno dolazi do izražaja na oružju, ukrasnim pločama, plosnatim ogrlicama i fibulama.

Hrvatska

Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) je europska država, u geopolitičkom smislu srednjoeuropska i sredozemna država, a zemljopisno smještena u južnom dijelu Srednje Europe te u sjevernom dijelu Sredozemlja. Na sjeveru graniči sa Slovenijom i Mađarskom, na istoku sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugu s Crnom Gorom, dok na zapadu s Italijom ima morsku granicu. Kopnena površina iznosi 56.578 km², a površina obalnog mora 31.067 km² što Hrvatsku svrstava među srednje velike europske zemlje. Glavni grad je Zagreb, koji je političko, kulturno, znanstveno i gospodarsko središte Republike Hrvatske. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskog i sredozemnog kulturnog kruga.

Temelji hrvatske države nalaze se u razdoblju ranog srednjeg vijeka kada su Hrvati osnovali svoje dvije kneževine, Panonsku i Primorsku Hrvatsku. Potom, pod vladarskom dinastijom Trpimirović Hrvatska postaje jedinstvena kneževina, a 7. lipnja 876. godine za vrijeme vladavine kneza Branimira po prvi puta i nezavisna država. Godine 925. pod vodstvom kralja Tomislava Hrvatska postaje kraljevina. Posljednji hrvatski kralj bio je Petar Snačić, a nakon njega Hrvatska stupa u personalnu uniju s Ugarskom na temelju ugovora poznatog kao Pacta conventa sklopljenog 1102. godine. Tim je ugovorom Hrvatska zadržala sve značajke države, jedino je kralj bio zajednički. Godine 1527., uslijed Osmanlijskog napada na Hrvatsku, na hrvatsko prijestolje dolazi dinastija Habsburg. Kroz cijelo vrijeme Habsburške vladavine, Hrvatska je također zadržala sve državnopravne značajke što se najviše ogleda kroz Pragmatičku sankciju iz 1712. godine te Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine.

Pri kraju Prvoga svjetskog rata, godine 1918. Hrvatska raskida veze s Austro-Ugarskom te sudjeluje u osnivanju Države SHS. Nedugo zatim, Hrvatska je (u sklopu Države SHS) uključena u Kraljevstvo SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), iako Hrvatski sabor tu odluku nije nikada ratificirao. Nakon Drugoga svjetskog rata, godine 1945. režim srpskog kralja zamijenio je komunistički režim. U tom vremenu, Hrvatska je bila socijalistička republika i kao federalna jedinica tvorila SFR Jugoslaviju. Godine 1990. provedeni su prvi demokratski višestranački izbori nakon 45 godina jednostranačkog sustava, a 30. svibnja iste godine konstituiran je demokratski izabrani višestranački državni sabor u Hrvatskoj. Dana 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je ustavnom odlukom državnog sabora postala samostalna i nezavisna država.

U Hrvatskoj se službeno koristi hrvatski jezik i latinično pismo.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Hrvatska ima 4.284.889 stanovnika. Hrvati čine 90,42% stanovništva, a najbrojnija nacionalna manjina su Srbi koji čine 4,36% stanovništva, dok svaka od ostalih nacionalnih manjina čini manje od 1% stanovništva. Najveći dio stanovništva (91,36%) je kršćanske vjere, dok je među kršćanima najviše vjernika katoličke vjeroispovijesti (86,28%).

Prema političkom ustroju Hrvatska je parlamentarna demokracija, a u ekonomskom smislu okrenuta je tržišnom gospodarstvom. Članica je Ujedinjenih naroda od 22. svibnja 1992. Hrvatska je članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora i Europske unije.

Hrvatski povijesni prostor prije doseljenja Hrvata

Najstariji tragovi ljudske nazočnosti na hrvatskom tlu potječu iz starijeg kamenog doba. U špilji Šandalji pokraj Pule i u Punikvama pokraj Ivanca otkrivene su kamene izrađevine predneandertalske rase, a ostatci neandertalskoga pračovjeka pronađeni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini. Arheološki nalazi iz paleolitika otkriveni su i na drugim lokalitetima diljem Hrvatske (Vindija, Veternica i dr.). Neolitik (oko 6000. pr. Kr. – oko 3000. pr. Kr.) je obilježen podizanjem stalnih i organiziranih naselja, kao i izradom keramičkoga posuđa i plastike. Na jadranskom području najznačajnije su neolitičke kulture impresso, danilska i hvarska, u unutrašnjosti sopotska i korenovska, a glavna su nalazišta otkopana u Smilčiću pokraj Zadra, Danilu pokraj Šibenika, Markovoj i Grapčevoj špilji na Hvaru i dr. Prijelazno razdoblje iz kamenoga u brončano doba, tzv. eneolitik, u kojem započinje obrada i uporaba prvog metala – bakra, pokriva vučedolska kultura (oko 3000. pr. Kr. – oko 2200. pr. Kr.), nazvana prema lokalitetu Vučedol na obali Dunava pokraj Vukovara. U brončanom dobu (oko 2500. pr. Kr. – oko 800. pr. Kr.), razdoblju velikih etničkih nemira i migracija, nastavlja se razvijati metalurgija i tehnologija obrade brončanih predmeta. Izdvaja se više kulturnih skupina (u Istri gradinska kultura, u sjevernoj Hrvatskoj kultura polja sa žarama, u Dalmaciji cetinska kultura i dr.), koje su nastale simbiozom prijašnjih kulturnih tradicija i raznovrsnih utjecaja snažnih okolnih kultura. Pojavom sustavne proizvodnje i uporabe željeznih predmeta započelo je željezno doba (oko 800. pr. Kr. – početak 1. st.), tijekom kojega su se na prostoru današnje Hrvatske pojavile prve etničke zajednice, čija su imena zabilježili grčki i rimski pisci. Pripadale su ilirskim Histrima, Japodima, Liburnima, Delmatima, Ardijejcima i dr., a bile su pod snažnim utjecajima grčkih i italskih kultura te od 4. st. pr. Kr. i pod utjecajem keltske duhovne i materijalne kulture.

Zahvaljujući trgovačkim putovima i vezama starosjedilački narodi brončanoga i željeznoga doba na tlu današnje Hrvatske već su od 8. st. pr. Kr. imali dodira s umjetničkom proizvodnjom Grka i Etruraca, no tek se dolaskom grčkih kolonizatora u 4. st. pr. Kr. stvaraju uvjeti za uspostavu i jače širenje antičke civilizacije na istočnoj obali Jadrana. Posredovanjem grčkih kolonija, kao što su Issa (Vis) i Pharos (Stari Grad na Hvaru), širi se grčki utjecaj prepoznatljiv u pismu, kovanju novca, trgovini, parcelaciji zemljišta i gradnji zidina. Od 2. st. pr. Kr. Rim postupno organizira svoju vlast te stvara više administrativnih područja – provincija (Dalmacija, Panonija). Kulturni i gospodarski razvoj s odlikama rimske civilizacije (urbanizam, arhitektura, kiparstvo, kultovi, kovanje novca, trgovina) najprije zahvaća jadransku obalu, a potom i njezino duboko zaleđe. Brojna naselja stječu odlike rimskoga grada (Parentium/Poreč, Salona/Solin, Iader/Zadar, Narona/Vid kraj Metkovića, Aenona/Nin, Varvaria/Bribir), oblikuju se forumski kompleksi s bazilikama, kurijama, termama i dr., ali i raskošne zgrade javne namjene, osobito teatri (Pola/Pula, Salona) i amfiteatri (Pola, Salona, Burnum/Ivoševci kraj Kistanja). Na panonskom području nastaju kupališna naselja (Aquae Iasae/Varaždinske Toplice) te bitniji gradovi, od kojih je uglavnom sačuvana oskudna arhitektura (Siscia/Sisak, Marsonia/Slavonski Brod, Mursa/Osijek, Cibalae/Vinkovci). Posebno mjesto među spomenicima zauzima Dioklecijanova palača u Splitu. Kao postignuća rimsko-helenističkoga graditeljstva ističu se ladanjsko-gospodarske vile (Brijuni, Polače na Mljetu), ceste (Salona−Sirmium, Emona−Sirmium) te mostovi i akvedukti (Dioklecijanov vodovod). Nakon Konstantinova edikta o toleranciji 313. započinje procvat ranokršćanske umjetnosti u prirodnoj simbiozi s antičkom kulturom. Najvažniji spomenici ranokršćanske sakralne arhitekture nalaze se u Saloni, a osobitu vrijednost imaju ranokršćanska groblja sjeverno od grada (Marusinac, Manastirine, Kapljuč). Nakon što je Bizant kao istočni nasljednik Rimskoga Carstva sredinom 6. st. postao glavnom političkom silom u Italiji i na istočnom Jadranu, za obranu i kontrolu plovnoga puta podignut je niz utvrda, među kojima se ističe bizantski castrum na Velom Brijunu. Veličanstven je arhitektonski spomenik iz toga doba i kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču. Krajem 6. st. na području Hrvatske počinje nagli pad visoke antičke civilizacije. Razlog je tomu gospodarsko propadanje gradova zbog sve češćih prodora »barbarskih« plemena.

Hrvatski povijesni prostor u brončanom dobu

glavni članak: Hrvatski povijesni prostor u prapovijestiBrončano doba je prapovijesno razdoblje kojemu obilježje daje uporaba bronce u izradbi oruđa, oružja i nakita. Početak i završetak brončanoga doba na različitim stranama svijeta nije bio istodoban. Uporaba bronce počinje na Bliskom istoku u prvoj polovici III. tisućljeća pr. Kr., u jugoistočnoj Europi sredinom III. tisućljeća pr. Kr., u srednjoj u drugoj polovici III., u sjevernoj početkom II. tisućljeća pr. Kr. Brončano doba uglavnom završava oko 800. do 700. pr. Kr. Traje od oko 2000. do 750. pr. Kr. Dijeli se na rano (2000.–1600. pr. Kr.), srednje (1600.–1300. pr. Kr.) i kasno (1300.–750. pr. Kr.) brončano doba. Vještina izrade bronce pojavila se na Bliskom istoku, odakle je prešla u Europu. Brončano se doba teritorijalno dijeli na pet glavnih skupina: egejsku, srednjoeuropsku, zapadnoeuropsku, nordijsku i istočnoeuropsku (najbogatije nalazima su egejska i nordijska). Za datiranje pojedinih nalaza važni su oblici kopča fibula i sjekira keltova, a značajni su pećinski kultni ugrebeni crteži različitih sadržaja (ljudi, životinje, ornamentalne kompozicije i sl.) u Skandinaviji, Sibiru, s Italiji i Španjolskoj te Portugalu. Tijekom brončanog doba, srednjoeuropski kulturni krug prolazi kroz nekoliko razvojnih faza (kultura zgrčenih kostura, kultura grobnih tumula, kultura žarnih polja). Za Zapadnu Europu, poglavito Englesku, karakteristični su megalitski spomenici (najpoznatiji s početka brončanog doba je Stonehenge kraj Salisburyja). Najstarija brončanodobna kultura u Hrvatskoj je vinkovačka kultura, a potom se nižu cetinska kultura, vatinska kultura i dr.

Hrvatski povijesni prostor u prapovijesti

Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista. Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tène). Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje.

Kasno brončano doba u Sloveniji

Za kasno brončano doba u Sloveniji od odlučujuće važnosti je činjenica da je gustoća naseljenosti naglo povećana.

Kasno brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj

.

Tijekom kasnog brončanoga doba sjeverna Hrvatska je bila uključena u vrlo dinamična, turbulentna zbivanja koja su u to vrijeme zahvatila velik dio europskog kontinenta. U njegovom se središtu od 13. do 8. st. pr. K. razvija kultura polja sa žarama, čiji nosioci nisu pripadali jedinstvenom etničkom kompleksu.

Oprema ratnika kulture polja sa žarama svjedoči o njezinoj moći i militantnom karakteru.

Za duhovnu kulturu tog ratničkog soja karakteristično je spaljivanje mrtvih (incineracija) uz prilog nakita i oružja u žarama na ravnim prostranim grobljima (urnenfelderi tj. polja sa žarama), kult predaka i solarni kult..

Hans Müller – Karpe dovodi fundus srednjoeuropske kulture polja sa žarama u relaciju s kasnomikenskom kulturom i Egiptom, te kronologiju kulture polja sa žarama fiksira od početka 13. st. (BrD) do kraja 8. st. (HaB3) pr. K.

Za kronologiju kulture polja sa žarama važne su egejske seobe, čije je polazište bilo negdje u srednjem Podunavlju.

U svojem prvom valu cca 1220.-1200. g. pr. K. te su seobe izazvale razaranja na egejskome tlu, koja su trajala čitavo 12. st. pr. K., sve do rušenja Mikene i pobjede Ramzesa III nad narodima s mora, ovjekovječene na reljefu na pročelju njegova hrama u Medinet Habuu.Nosioci prvog i drugog vala egejske seobe nisu bili stanovnici prailirske regije, nego etničke skupine iz srednjeg Podunavlja, vjerojatno u vezi s kasnijim Panonima.Najjužniji dio kulture polja sa žarama srednjepodunavskih obilježja je onaj iz međurječja Save i Drave, te u sjevernoj Bosni.

Od 10. st. pr. K. postoje jake veze i s kulturom polja sa žarama na tlu Slovenije (nekropole Velika Gorica i Dobova), te s Glasincem na središnjem Balkanu.

U starijem razdoblju kultura polja sa žarama vrši jak utjecaj prema jugu do južne Bosne i Japodije, te do Dalmacije.

U Hrvatskoj su većinom ispitana groblja kulture polja sa žarama, a ne njezina naselja, i to uglavnom davno, pa s tih istraživanja nisu sačuvane grobne cjeline.

Brojne otkrivene ostave kulture polja sa žarama dokazuju jaku metaluršku aktivnost te kulture na tlu sjeverne Hrvatske.

Kašteljerska kultura

Narod Istre gradine naziva „kašteljeri“, pa je i kultura vezana uz te gradine nazvana kašteljerskom.

Istraživanja oko Trsta datiraju početak kašteljerske kulture u srednje brončano doba, no postoje indicije da njezin početak, tj. početak podizanja kašteljera u Istri treba datirati još u razvijenu fazu ranog brončanog doba.Kašteljerska kultura svoje je središte imala u Istri. Teško je odrediti dokle je na sjever dopirala: svakako do Furlanije (Čedada), ali nije jasno koliko duboko je bila proširena u unutrašnjost.

Ostaci srednjebrončanodobnih gradina koje se pripisuju kašteljerskoj kulturi uglavnom leže ispod željeznodobnih nadgradnji, koje su obično znatno oštetile ranije brončanodobne građevne faze tih gradina, na kojima se stoljećima živjelo u kontinuitetu.

Svakako, naseljavanje gradina je posljedica i odraz nesigurnih vremena koja su prisiljavala stanovništvo na život na lako branjivim mjestima.

Fortifikacije na gradini Makadanj (Monkodonja) sustavno su istražene i pokazale su visok stupanj koncepcije i izvedbe obrambene arhitekture u srednje brončano doba. Monkodonjski ulazi u gradinu imaju nekoliko građevnih faza, koje odražavaju detaljno promišljen sustav obrane. Na Monkodonji su otkrivene i pravokutne kuće nanizane u guste radove.Pokapanje se u kašteljerskoj kulturi na tlu Slovenije vršilo u grobnim humcima koji leže po uzvisinama. Uvijek su građeni od kamena, a uglavnom imaju jedan skeletni grob okružen kamenim pločama.

Na lokalitetu Mali Sveti Anđeo kod Poreča nalaze se ostaci tholosa, ili pak megalitske konstrukcije, koji također spadaju u srednje brončano doba, te su ih možda podigle ruke prvih stanovnika kašteljera.

Na gradini Vrčin kod Vodnjana živjelo se već u srednje, a posebno intenzivno na početku kasnog brončanoga doba. Iz tog su perioda i grobnice tipične za taj period u Istri, načinjene od kamenih ploča i položene u prostor između vijenca višestrukih obrambenih bedema, u blizini ulaza u gradinu. Više grobova zajedno bilo je ograđeno suhozidnim ogradama i tvorilo grobna polja, koja su vjerojatno pripadala različitim obiteljima.

Čini se da u to vrijeme nestaju grobni humci, te da ova promjena odražava dublje društvene promjene. U grobovima su uglavnom nađeni skromni prilozi, ali i jantarne perle, koje dokazuju trgovinu Jadrana s Baltikom (i) u tom vremenskom razdoblju.

Kultura zgrčenih kostura

Kultura zgrčenih kostura je kultura brončanog doba, koja predstavlja prvu razvojnu fazu brončanog doba u srednjoj Europi (druga je kultura grobnih tumula, a treća kultura žarnih polja).Hrvatska enciklopedija (LZMK) ovako piše o njoj: "U razvoju srednjoeuropskih kulturnih područja izdvajaju se tri bitne faze obilježene načinom pokapanja mrtvaca: u najstarijoj fazi mrtvaci se pokapaju u zgrčenu položaju, u srednjoj fazi pod zemljanim ili kamenim tumulima, dok se u kasnoj spaljuju, a pepeo se u pravilu polaže u žare (kultura polja sa žarama). U svakom razdoblju brončanoga doba izdvojilo se više lokalnih kulturnih skupina (lužička, únětička, vatinska)".

Ostava

Ostava je skupina predmeta ukopanih odjednom u zemlju.

Postoje različita mišljenja o razlozima zakapanja predmeta u ostavama.

Ranije je prevladavalo mišljenje da su one kao imovina pojedinca bile zakopane u nemirnim vremenima i to je sigurno točno, primjerice za rimske i srednjevjekovne ostave novca.

U novije vrijeme se proširilo mišljenje da su dio ostava bile votivne tj. zavjetne, osobito one iz brončanog doba poput ostave Peklenica s raskošno profiliranim iglama velikih dimenzija, i ostave iz Gajine pećine kod Drežnika na Korani s golemom lučnom fibulom s antropomorfnim prikazom koji je inače vrlo rijedak u kasnobrončanodobnoj umjetnosti. U prilog tog mišljenja ide i činjenica da je ostava u Gajinoj pećini pohranjena u pečinskom prostoru koji je bio prostor za žrtvovanje par excellance.

Iz ritualnih razloga vjerojatno su ukopane i neke druge ostave, primjerice, poznata ostava Lovas koja potječe iz srednjeg brončanoga doba.Pitanje izvorne namjene pojedinih ostava stoga ovisi od slučaja do slučaja, osobito, primjerice, u brončano doba.

Ostave kasnog brončanoga doba u sjevernoj Hrvatskoj

Najbogatiji nalazi kulture polja sa žarama na tlu sjeverne Hrvatske nađeni su u ostavama.

Profane ostave bile su uglavnom one ljevača bronce ili putujućih trgovaca.

Sakralne ostave su bile kultne ili votivne (zavjetne) namjene.

Uglavnom se sastoje od jedne do tri vrste predmeta i često pokazuju tragove gorenja.Ostave južne Panonije (tj. sjeverne Hrvatske) uglavnom pripadaju mješovitim ostavama s oružjem i oruđem, nakitom i uporabnim predmetima, pa čak i s brončanom sirovinom (tzv. „kolači“ i neuspjeli brončani primjerci), pa su većinom to vjerojatno ljevačke ostave, zakopane kao materijalna vrijednost zajednice, a ne pojedinca.

Votivna tj. zavjetna (sakraln) je jedino ostava iz Gajine pećine kod Drežnika, općina Slunj, čiji nalazi pripadaju balkanskom radioničkom krugu, i sadrži divovsku fibulu tipa Golinjevo.

Kada se kaže „horizont ostava“ misli se na karakteristične i zajedničke oblike u tim ostavama.

Ostave kasnog brončanoga doba na tlu sjeverne Hrvatske dijele se u pet horizonata:

• I. horizont - Peklenica - BrD – 1 ostava

• II. horizont - Veliko Nabrđe – HaA1 – 31 ostava

• III. horizont - Kloštar Ivanić – HaA2 – 10 ostava

• IV. horizont - Miljana – HaB1 i djelomice B2 – 13 ostava

• V. horizont - Matijevići – HaB2 i HaB3 – 13 ostava

Rano brončano doba u Sloveniji

Ljubljanska kultura koja u Sloveniji traje iz bakrenoga doba i u rano brončano doba označava spoj vučedolske kulture i kulture zvonolikih pehara kako u kulturnom, tako i u etničkome smislu.

Paralelno s ljubljanskom kulturom pojavljuju se u rano brončano doba i naselja tipa Notarnje Gorice, Maharski preklop, Blatna Brezovica. Taj tip sojeničkih naselja ima korijen u alpskom facijesu lengyelske kulture, tj. lasinjske kulkture.

Licenska keramika dokazuje postojanje ovog tipa naselja i u rano brončano doba.

Licenskom fazom naziva se situacija poslije ljubljanske kulture koja je s licenskom keramikom geografski povezana i kronološki obilježena.

Licensku keramiku nalazimo i u visinskim naseljima koja za razliku od sojeničkih naselja na Ljubljanskom barju tek nastaju (npr. Brinjeva gora se formira sada i traje do starijeg željeznoga doba).

U rano brončano doba na tlu Slovenije nije se oblikovala neka lokalna autohtona kultura, riječ je samo o nastavcima bakrenodobnih tradicija, što je neobično obzirom na značaj ljubljanske kulture, pri stvaranju licenske keramike. Dakle, jedinstvo slovenskog prostora u rano brončano doba ne postoji u smislu neke lokalne ranobrončanodobne kulture, već u zadržavanju eneolitičkog nasljeđa: ljubljanske kulture, kasne lengyelske kulture te lasinjske kulture. Zato su i kronološke granice između bakrenoga doba i brončanog doba nejasne.

Srednje brončano doba u Sloveniji

U srednje brončano doba u Sloveniji više ne postoji kontinuitet kakav je postojao između bakrenoga doba i ranog brončanoga doba. Sojenička naselja na Ljubljanskom barju u srednje brončano doba nisu više aktivna, što ne čudi obzirom da niti najpoznatiji švicarski sojenički kompleksi ne kontinuiraju u srednje brončano doba, premda se u sojenicama opet živi u kasno brončano doba.

U Sloveniji se formiraju dva različita kulturna prostora:

zapadni – ograničen na krajnju zapadni rub Slovenije, spada u sklop kašteljerske kulture

istočni – u središnjem i istočnom dijelu Slovenije, spada u sklop srednjeeuropske kulture grobnih humakaDakle, niti jedan od ta dva kulturna prostora nema svoje središte u Sloveniji.

Velikogorička skupina

Velikogorička skupina je jedna od četiri regionalne kulturne skupine kulture polja sa žarama na današnjem hrvatskom tlu (Turopolje, srednja Posavina, Pokuplje i Hrvatsko zagorje). U europskoj prapovijesti, kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Na području današnjega grada Velike Gorice i bliže okolice pronađeni su arheološki ostatci iz prapovijesti (kultura grobnih polja sa žarama). Nastaje na prijelazu u posljednje prapovijesno tisućljeće.

Virovitička skupina

Virovitička skupina je jedna od četiri regionalne kulturne skupine kulture polja sa žarama na današnjem hrvatskom tlu (Podravina, Međimurje i dio zapadne Slavonije). U europskoj prapovijesti, kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Područje današnjega grada Virovitice kontinuirano je naseljavano od prapovijesti. Na položaju Virovitica-Korija otkriveni su ostatci prapovijesnoga naselja sopotske kulture, a iz kasnoga brončanog doba potječe groblje kulture sa žarama (tzv. grupa Virovitica, XIII. do XII. st. pr. Kr.). Virovitička skupina potvrđena je nalazištima u Virovitici, Sirovoj Kataleni, Moravču kraj Sesveta i Drljanovcu.

Zagrebačka skupina

Zagrebačka skupina je jedna od četiri regionalne kulturne skupine kulture polja sa žarama na današnjem hrvatskom tlu (veći dio savsko-dravskoga međurječja). U europskoj prapovijesti, kultura polja sa žarama postigla je najveći doseg u obradbi bronce. Prema stilskim varijacijama osnovnih tipova keramičkih i metalnih proizvoda moguće je izdvojiti više regionalnih kulturnih skupina koje su postale osnova za uspostavu etničke strukture stanovništva starijega željeznog doba. Kontinuitet naseljenosti zagrebačkoga područja od razdoblja paleolitika potvrđuju arheološki nalazi s područja Medvednice koji datiraju od približno 43 000 god. pr. Kr. (špilja Veternica na jugozapadnom dijelu Medvednice), kao i oni iz razdoblja kulture polja sa žarama (od približno 1300. do 1230. pr. Kr.) na lokalitetima na Medvedgradu, u Vrapču, Horvatima, Krugama i Moravču. Ondje su pronađeni keramički predmeti za svakidašnju uporabu te različite vrste brončanog oružja (ulomci kaciga, mačeva, štitova, kopalja). Zagrebačka skupina potvrđena je i nalazištima Igrišće na Kalniku, Križevci u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a u Posavini Novigrad na Savi te groblje Gređani kraj Okučana.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.