Kozaci

Kozaci su pripadnici vojničkih, pretežno ukrajinske i ruske etničke skupine, koji se od kraja 15. stoljeća pojavljuju na crnomorskim stepama, području južnog Dnjepra i Dona, tvoreći vojničku protuosmansku obrambenu ali i ofenzivnu vojnu pokrajinu.[1]

Porijeklo kulture kozaka do danas nije posve temeljito istraženo. Sam naziv »Kozaci« uslijedio je nakon naziva »Zaporošci« tek u 15. stoljeću, a pretpostavlja se da su iste skupine ratnika ratovale i pod drugim nazivima povezanim s riječju »Rus'« (sinonim za srednjovjekovnu Ukrajinu)[2] već od 10. stoljeća kada se ista pojava bilježi u povijesnim dokumentima. Specifičan izgled izvornih kozačkih ratnika obrijanih glava s repićem u predjelu tjemena te puštenim elegantnim dugim brkovima susreće se još u srednjovjekovlju (slični obrisi kulture se nalaze kod Kelta), a prva istaknutija osoba s takvim izgledom bio je Veliki kijevski knez Svjatoslav Ihorovyč.[3]

Ukrajinski stručnjaci tumače da kozačka kultura ima svoje korijene najkasnije još iz razdoblja Kijevske Rusi kada se jug Ukrajine i Rusije nalazio u kontinuiranim sukobima sa raznim euroazijskim narodima.[4] Taj prostor ipak je bio naseljen slavenskim stanovnicima, djelomično i pripadnicima iz plemena Bijelih Hrvata,[5][6] za koje se pretpostavlja da su jedna od skupina koja je sudjelovala u formiranju prvih kozačkih pokreta.[7][8] Kozačka kultura se također u više istraživanja povezuje sa Keltima te Skitima i Sarmatima, inače vojnički nastrojenim narodima iranskog porijekla koji su više stoljeća živjeli na prostoru južne Ukrajine i Rusije. To se posebno očitava u načinu ratovanja i vrsti oružija.[9]

Prva kozačka utvrda odnosno središte Zaporoška Sič[10] osnovano je u južnoj Ukrajini na rijeci Dnjepar. Ondje se formirao snažan »kozački pokret« koji će u sljedećem razdoblju postati sinonim za neovisnu ukrajinsku politiku u borbi protiv poljskih i tatarskih okupanata. Takozvani Zaporoški kozaci, u početku ukrajinski seljaci i lovci, povest će nekoliko velikih ustanaka protiv poljske vlasti, sustavno će pljačkati tatarska središta na poluotoku Krimu, a širenjem Ruskog Carstva dio njih će biti uključen u redove ruske carske vojske.[11] Hrabar, neovisan i pustolovan život Zaporoških kozaka formirao je specifičnu kozačku vojnu kulturu (vrijednu divljenja u mnogim europskim ustanovama tog razdoblja) koja će se kasnije širiti Ruskim Carstvom. Objedinjavanjem ukrajinskih i ruskih vojnih skupina[12] formiraju se Donski kozaci,[13][14] a nakon njih slijedi niz kozačkih organizacija.[15] Među njima posebno se ističu Kubanski kozaci[16] koji se smatraju izravnim potomcima Zaporoških kozaka.

Prema istraživanjima stručnjaka Susanne Luber i Petera Rastankowskog stvoreni su zaključci da su Ukrajinci činili veliku većinu ljudstva u prvim kozačkim sastavima i formiranju kozačke kulture i pokreta, točnije: 82% Ukrajinci i Bjelorusi, 8.4% Rusi, 4.8% Poljaci i 4.8% Litavci.[17] Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ukrajinski kozaci

Repin Cossacks
Zaporošci pišu podrugljivo pismo sultanu
Ilja Rjepin, 1880.-1891., ulje na platnu, 2.03 m × 3.58 m
Ruski državni muzej, Sankt-Peterburg
Pymonenko U pohid 1902
U bitku: Zaporoški kozaci spremaju se krenuti iz svoga sela u bitku
Mykola Pymonenko, 1902.
Surikov Pokoreniye Sibiri Yermakom
Vasilij Surikov, Jermak osvaja Sibir, 1895., ulje, 599 x 285 cm.
Neft
Kozačka patrola kod Bakua 1905.
Nicholas II and children with Cossacks of the Guard
Posljednji ruski car Nikola II. u okruženju svoje kozačke straže 1916.
Skoropadsky - before 1917
Posljednji vrhovni kozački zapovjednik ukrajinski hetman Pavlo Skoropadskij u vrijeme Ruske revolucije 1917.

Porijeklo naziva

Skupine slobodnih ratnika koje su funkcionirale na sličan način kao kasnije prozvani kozaci nalaze se u pred vikinškom razdoblju. Takve skupine posebno su specifične za južnu Ukrajinu i ušće Dnjepra odnosno prostor između Bizanta, istočne Europe i Euroazije. Riječi koje upućuju na prve poznate kozačke skupine pronalaze se u bizantskim zapisima gdje ih se oslovljava kao stražare i ratne plaćenike, te u kumanskom rječniku početkom 13. stoljeća.[18] Riječ «kozak» koja se sigurnošću odnosi na Istočne Slavene prvi puta je zabilježena 1492., kada se Krimski kan požalio na vojnu snagu kozaka koja je počela predstavljati ozbiljnu opasnost za tatarska središta na krajnjem jugu Ukrajine i Rusije. Riječ je turkijskog porijekla i u originalnom prijevodu vjerojatno označava vrstu »bijele guske«, kako su Tatari imenovali pridošle vitke i svjetlopute istočne Slavene, uglavnom Ukrajince i Ruse.

Riječ »kozak« kasnije počinje označavati »slobodnog čovjeka«[19] koji ne priznaje vlast tatarskih klanova Zlatne Horde. Po raspadu osmanskog protektorata, strahopoštovan naziv »kozak« preuzimaju ukrajinski i ruski prebjezi, trajno naselivši slabije naseljeni krajnji jug današnje Ukrajine i Rusije poznat kao »Divlja polja«, prostore uz obalu Crnog mora i Azovskog mora. Prve kozačke skupine u Ukrajini imale su i vlastiti slavenski naziv »Zaporošci« (»iza riječnih pragova Dnjepra«) no kako Ukrajinci tada nisu imali vlastitu državu i suverenitet taj slavenski naziv nije ušao u službenu međunarodnu uporabu. Širenjem kozačkog pokreta među slavenskom populacijom na širim prostorima Poljsko-Litavske Unije i Ruskog Carstva, u međunarodnim dokumentima je preuzet turkijski naziv »Kozaci« prenjet sa tih slabije naseljenih koloniziranih prostora južne Ukrajine koji su se službeno nalazili pod protektoratom Osmanskog Carstva. Time je naziv »Kozak« posato službeni naziv u obližnjim imperijima i postepeno među samim kozacima.

Siromašni kozaci u samom početku pljačkaju svoje neprijatelje i stječu ratni plijen, između ostalog konje, oružje i odjeću te tako postaju sve bolje naoružani i dostojanstveno odjeveni. Obrazovaniji, imućniji i elegantniji kozaci u 16. stoljeću postaju simbol ukrajinske neovisnosti, a formiranjem Ruskog Carstva u 18. stoljeću postaju prepoznatljivi kao »kršćanski vitezovi« te ponosni čuvari granica Ruskog imperija. Vrhovni politički i vojni zapovjednik kozaka bio je »Hetman«, a pripajanjem ukrajinske države Zaporoške Republike Ruskom Carstvu početkom 18. stoljeća, njegova je funkcija podređena moskovskom odnosno ruskom caru. »Hetman« je riječ njemačkog porijekla, označava »glavu« ili »glavešinu«.

Povijest

Prva prepoznatljiva kozačka naselja formiraju se u Zaporižžji na ukrajinskom Dnjepru (Zaporoški kozaci), te ona ruska na Donu (Donski Kozaci). Uz seljačka gazdinstva, isprva s rodovskim oblicima zajednice, karakterizira ih stalna vojna pripravnost, o čemu odlučuje vojno vijeće (Rada, Krug) koje izabire vrhovnog glavara i ratnoga vođu (kod zaporoških hetman, kod donskih ataman), te druge starješine koji se postupno izdvajaju u viši socijalni sloj, ili se iz njega regrutiraju.

Osim što kozaci ratuju samostalno protiv Tatara i Osmanlija, stvaraju česte saveze sa vlastima u kraljevskoj Varšavi i carskoj Moskvi. Česti napadi Zaporoških kozaka na turska središta bili su uzrok pokretanja službenog rata između Poljsko-Litavske Unije i Osmanskog Carstva. Kozačka vojska u nekoliko je navrata zaštitila širu okolicu Moskve pred turskom i tatarskom najezdom. Poljaci su u svojim redovima imali registrirane kozačke snage koje su često ratovale u službi poljske vojske, a za uzvrat ukrajinsko stanovništvo je imalo određene povlastice u sklopu Poljsko-Litavske Unije. Formiranjem Ruskog Carstva te objedinjavanjem pojedinih ruskih i ukrajinskih vojnih snaga, kozačke skupine se uključuju i u velike pothvate kao što su osvajanje Sibira. U vrijeme ruskog cara Ivana IV. posebno se ističe ataman Jermak Timofejevič te osvajanje Azova 1637. godine. Dio kozačkih snaga ne prihvaća rusku centralističku politiku pa bježi u razne europske zemlje, kako na crnomorskom jugu tako i na baltičkom sjeveru. Poljski redatelj (povjesničar) Jerzy Hoffman u svom dokumentarnom filmu o povijesti Ukrajine naglašava ogromnu ulogu ukrajinskih kozaka u osvajanju Dalekog istoka i Kavkaza u Rusiji. Tvrdi da bez ukrajinske potpore vlast u Moskvi (Rusko Carstvo) nikada ne bi ostvarilo takve pothvate i konačno formirala najveći svjetski imperij.[20][21]

Kozaci su u svojoj iznimnoj borbi imali potporu Rusije i Poljske, ali ih u isto vrijeme obje države nastoje kontrolirati s obzirom na vlastite suprotstavljene interese. Obje države pokušavaju spriječiti njihov utjecaj na unutrašnje državne prilike u kojima se kozaci često javljaju s podrškom seljačkim ustancima, posebno u središnjoj Ukrajini. Tako je ustanak Zaporoških kozaka pod vodstvom hetmana Bogdana Hmeljnickog stvorio neovisnu ukrajinsku državu Zaporošku Republiku koja je 1654. stvorila kratkoročnu uniju sa Moskovskim Carstvom odnosno Rusijom. U južnoj Rusiji poznat je ustanak Donskih kozaka pod vodstvom atamana Jemaljana Pugačova (1733.) godine, širi svoj utjecaj od Povolžja do Sibira, dovodeći moćnu rusku caricu Katarinu II. u zabrinjavajući položaj. Lomljenjem takvih otpora, kozaci postupno dolaze pod neposrednu carsku vlast, koja napokon postavlja i same kozačke starješine, a kozačka konjica postaje dio ruskih graničarskih postrojba.

Kako se Rusko Carstvo širilo na jug (Krim, Kuban i dr.) i istok (Ural, Sibir), kozaci se raseljavaju te se javljaju i druge kozačke skupine: Uralski, Povološki, Kubanski, Orenburški, Sibirski kozaci i dr. Za Oktobarske revolucije 1917. godine i ruskog građanskog rata koji je uslijedio, kozaci se mahom bore na strani bijelih (monarhista), ali ih poslije koristi i Crvena armija u kojoj tvore znamenitu Crvenu konjicu. Posljednji službeni kozački hetman na prostoru Ukrajine je Pavlo Skoropadskij, a u Rusiji su posebno bili značajni Kubanski i Donski kozaci. Za vrijeme Drugog svjetskog rata većina kozačkih skupina ratovati će na strani nacističke Njemačke posebno iz razloga jer nisu podilazili sovjetsko-komunističkim vlastima. Kubanski kozaci imali su probleme i za vrijeme Holodomora (1933.) kada ih je značajan dio raseljen, pritvoren ili ubijen. Nakon rata i rusifikacijskog procesa ponovno su vraćeni u redove Crvene armije pod rukovodstvom Staljina, a značajan dio njihovih pripadnika nikada se nije vratio iz drugih krajeva Sovjetskog Saveza u rodni ruski Kuban.

Kultura

Hrabar, slobodan i pustolovan život Kozaka, uljepšan romantikom ili zagorčen socrealizmom, značajna je tema ukrajinske i ruske književnosti od Gogolja (»Taras Buljba«), ŠolohovaTihi Don«) do Isaka Babelja (Crvena konjica). U slikarstvu su često tema povijesnih, romantičarskih, ali i realističkih slika poput »Zaporošci pišu podrugljivo pismo sultanu« slavnog slikara (kozačkog podrijetla) Ilje Rjepina. U glazbi i folkloristici poznati su brzi folklorni plesovi »kozačok« i »hopak« koji su postali opći stereotip kozačke zabave.

Ipak, kozaci nisu samo prepoznatljivi po vojničkoj vještini i veseloj naravi. Među kozacima se ističu i jedni od najobrazovanijih ljudi u Europi poput hetmana Ivana Mazepe. Povijest je zabilježila da je hetman Pilip Orlik napisao jedan od prvi demokratskih ustava u svijetu. S druge strane, govoreći o kozačkoj poprilično demokratskoj samoorganizaciji i načinu međusobnog ustroja, kako države Zaporoške Republike tako i samo kozačkog društva u Ukrajini, dolazi se do spoznaje da su kozaci spadali u jednu od najobrazovanijih populacija Europe svog vremena. Kozaci su ujedno činili značajan dio obrazovane populacije u Ruskom Carstvu.

Izvori

  1. Enciklopedija.Izmk
  2. Rus’ - The former name of Ukraine.
  3. Sviatoslav I Ihorovych, prince of Kyiv (de jure from 945, de facto from 964) and noted military commander.
  4. Розвідка про землі, звичаї, спосіб правління, походження та релігію козаків.
  5. Олег Гуцуляк: Червона Русь і Біла Хорватія
  6. ДУЛЇБИ, БУЖАНЕ І ВОЛИНЯНЕ, ЧЕРВЕНСЬКІ ГОРОДИ, ЛЇТОПИСНІ „ХОРВАТИ", „БІЛА ХОРВАТІЯ" І ХОРВАТСЬКЕ ПИТАННЄ.
  7. ІСТОРІЯ Й ТОПОГРАФІЯ ВОСЬМИ ЗАПОРІЗЬКИХ СІЧЕЙ
  8. ЛІТОПИС МАЛОРОСІЇ, АБО ІСТОРІЯ КОЗАКІВ-ЗАПОРОЖЦІВ
  9. Історія Козацтва: Меч Арія символ України
  10. Zaporozhian Sich (Zaporizka Sich).
  11. Cossacks.
  12. Коли в жилах — кров донських козаків …
  13. Serge Jaroff's Don Cossack Choir.
  14. Bulavin, Kondratii.
  15. Azov Cossack Host (Azovske kozatske viisko).
  16. Kuban Cossack Host. The only formation of Ukrainian Cossacks that existed until the final days of tsarist rule.
  17. Serhii Plokhy: The Cossacks And Religion In Early Modern Ukraine, Oxford University Press, 2002.
  18. Povijest Ukrajine: Formiranje ukrajinskih kozaka i Zaporoške Siči, 2010.
  19. Enciklopedija.ink
  20. Zodiak Jerzy Hoffman Film Production Ltd., 2008.
  21. Ukraine - The Birth of a Nation.

Literatura

Poveznice

Vanjske poveznice

Bijela garda

Bijela garda ili Bijeli pokret (ruski: Белое движение) - vojnopolitička organizacija, koja je osnovana 1917. godine, tijekom Ruskog građanskog rata. Bjelogardejci su se borili protiv Crvene armije, koja je bila vojna postrojba Sovjeta. Bili su protivnici boljševizma i sovjetske vlade.

Koristili su parolu: "Rusija jedna, velika i nedjeljiva". Pripadnici Bijelog pokreta većinom su bili monarhisti i nacionalisti, ali je bilo i ljudi ostalih političkih opredjeljenja (demokrati i umjereni socijalisti), koji su bili protivnici društvenih promjena što su ih nametali boljševici ili su jednostavno bili odani Ruskoj Republici. Ideologija i svi ciljevi nisu bili jasno zadani, ali su prevladavali: obnova privatnog vlasništva i demokratskog parlamentarnog sustava. Na područjima koje su kontrolirali bjelogardejci osnovane su privremene vojne diktature u kojima su vrijedili zakoni Ruskoga Carstva. Bijeli pokret je smatrao kako po njihovoj pobjedi i uspostavi mira, Rusija treba nastaviti poštovati sve svoje prethodno sklopljene međunarodne sporazume. Jedan od vođa Bijelog pokreta, Anton Denjikin, smatrao je kako vojska ne bi trebala odlučivati o državnim pitanjima, nego ruski narod treba sam izabrati demokratsku vladu.

Vođe vojne organizacije Bijelih činili su: časnici Ruske carske vojske, od kojih su mnogi bili plemićkog podrijetla. Međutim, tijekom rata došlo je do velikog priljeva novih mladih časnika, uglavnom iz redova seljačkog stanovništva, tako da su vođe Bijelog pokreta postali oni porijeklom sa sela. Seljaci su također činili i ogromnu većinu među Bijelom vojskom. Njenu jezgru činile su Dobrovoljačka armija, donski Kozaci i kubanski Kozaci.

Dnjipro (grad)

Dnjipro (ukr. Дніпро), do prije 19. travnja 2016. Dnjepropetrovsk (preimenovanje u procesu dekomunizacije,Dnjipropetrovsk, Dnipropetrovs'k ili Dnipropetrovsk (ukr.: Дніпропетровськ; rus.: Днепропетровск, prethodno poznat kao Jekaterinoslav / rus.: Екатеринославъ); je treći grad po veličini u Ukrajini sa 1,1 milijuna stanovnika u užem gradskom središtu. Nalazi se južno od glavnoga grada Kijeva na rijeci Dnjepru, u južnom - središnjem dijelu zemlje.

Grad Dnjipro upravno je središte Dnjipropetrovske oblasti. Prema popisu iz 2001., u sklopu širega gradskog područja Dnjipra živi oko 1,860.000 ljudi. Dnjepropetrovsk je važno industrijsko središte Ukrajine, jedan od ključnih centara za nuklearno oružje i svemirsku industriju u bivšem Sovjetskom Savezu. Sjedište je vojne industrije Južmaš (ukr.: Южмаш), proizvođača balističkih projektila i raketa.

Zbog svoje razvijene vojne industrije i nacionalne sigurnosti Sovjetskog Saveza, grad je bio zatvoren za turiste i druge strance sve do 1990-ih. Danas je grad jedna od turističkih destinacija i vrlo ugodno mjesto za svakodnevan život ukrajinskih i stranih državljana. Dnjepropetrovsk ima visoko razvijen sustav javnog prijevoza, uključujući i Dnjiprovski metro, koji se sastoji od jedne linije sa ukupno 6 postaja.

Ilja Jefimovič Rjepin

Ilja Jefimovič Rjepin (rus. Илья Ефимович Репин, ukr. Ілля Юхимович Рєпін); (5. kolovoza 1844., Čugujiv, Ukrajina – 29. rujna 1930., Kuokkala, Finska; danas Rjepino, Rusija); bio je ruski i ukrajinski slikar, glavni predstavnik realizma u ruskom slikarstvu tijekom 19. stoljeća, te začetnik kolorizma i plenerizma u Ruskom carstvu.

Ilja je bio jedan od vrsnih slikara udruge ruskih slikara "Peredvižnjevci" i profesor na prestižnoj Akademiji u Sankt Peterburgu. Ilja je predstavljao specifičnu simbiozu ukrajinske i ruske slikarske umjetnosti koja se pokazala primjerom mnogim drugim slikarima u Ruskom carstvu. Radio je povijesne kompozicije i žanr–scene poput djela Burlaci na Volgi (1873.) te brojne portrete ruskih intelektualaca poput L. N. Tolstoja. Utjecao je na brojne naraštaje ruskih i ukrajinskih umjetnika, a bio je i veliki uzor sovjetskom socrealizmu.

Ilja je tijekom cijelog svog života bio povezan sa svojom rodnom Ukrajinom što se odrazilo na niz umjetničkih djela u kojima do izražaja dolazi njegova ljubav prema životopisnom ukrajinskom načinu života i ukrajinskom parodičnom pogledu na život kakav su imali zaporoški kozaci. Ilja je također crtao ilustracije za književna djela Nikolaja Gogolja, točnije Tarasa Buljbu i djelo Sajam. Napravio je četiri nacrta za spomenik ukrajinskom piscu Tarasu Ševčenku kojeg je iznimno cjenio. Nažalost, mnoga kvalitetna umjetnička djela ukrajinske crkvene tematike su uništena tijekom Prvog svjetskog rata.

Jemeljan Ivanovič Pugačov

Jemeljan Ivanovič Pugačov (oko 1742, - 1775), Donski kozak, vođa velikog seljačkog ustanka, koji je izbio 27. rujna 1773. godine Nasuprot omrznutoj vlasti carice Katarine II, proglasio je da je on u stvari car Petar III, koji je bio svrgnut i ubijen 1762. Potpomognut od seljačkih masa bespravnih naroda Urala, Povolžja i dijela Sibira, našao je pristaše i među rudarima i radicima iz ruskih manufaktura. Bio je sposoban i energičan organizator i vojnik, pa su u prvo vrijeme ustanici postigli značajne uspjehe. Konačno su znatno jače carske snage porazile ustaničku vojsku. Pugačov je uhvaćen, odveden u Moskvu i tamo pogubljen.

Pugačov je jedan od glavnih likova Puškinova romana "Kapetanova kći".

Kamčatka

Poluotok Kamčatka (ruski полуостров Камчатка) je 1250 kilometara dug poluotok na Ruskom dalekom istoku. Površina poluotoka je 472 300 km². Leži između Tihog oceana na istoku i Ohotskog mora na zapadu.Neposredno ispred samog poluotoka je 10 500 metara duboka Kurilsko-kamčatska brazda.

Poluotok Kamčatka, Komandorski otoci i otok Karaginski zajedno čine Kamčatski kraj, administrativnu jedinicu Ruske federacije. Kamčatka je slabo naseljena. Većina od 402 500 stanovnika su Rusi, a značajna manjina su Korjaci, kojih ima oko 13 000. Više od polovice stanovništva (198 028 živi i gradu Petropavlovsk-Kamčatski) i obližnjem mjestu Jelizovo (41 533).

Na Kamčatki se nalaze Vulkani Kamčatke, uvršteni na UNESCO-ov popis svjetske baštine.

Kamčatka prima oko 2700 mm padalina godišnje. Ljeta su umjereno hladna, a zime su olujne.

Kornjaši

Kornjaši ili tvrdokrilci (Coleoptera) su red kukaca kojima su prednja krila (elitre) jako hitinizirana u tvrdo pokrilje. U opnastim stražnjim krilima raspored je rebara izmijenjen i ona su pri mirovanju uzduž i poprijeko presložena ispod pokrilja. To je vrlo brojan red s oko 370 000 poznatih vrsta razvrstanih u 166 porodica. Uspješno su naselili gotovo sva staništa na kopnu kao i kopnene vode.

Kozaci u Baranji i Slavoniji

Kozaci u Baranji i Slavoniji, etnička skupina koja se u kasnu jesen 1920. godine pojavljuje u Slavoniji i Baranji. Brojnost pripadnika etničke skupine koji su se povlačili bila je oko 136.000 Kozaka (vojne jedinice i znatan broj civilnih osoba). Povlačili su se pred Sovjetskom Rusijom, te se djelomično evakuirali s Krima u Tursku i Grčku. Dio njih, oko 5000 osoba, poslije je stigao u tadašnju Kraljevinu SHS. U prvom transportu 1. lipnja 1921. godine, preko Soluna i Đevđelije, stiglo je 4000 osoba, a ostali su stigli u drugom transportu 9. lipnja iste godine.

Pristigli Kozaci stavljeni su na raspolaganje tadašnjem Ministarstvu javnih radova pa su upućeni na gradnju cesta i željezničkih pruga u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Sloveniji ili su posao našli u rudniku pirita kod Donjeg Milanovca.

"Poslije izgradnje željeznice u Sloveniji Kubanski gardijski divizion (oko 250 Kozaka) nastanio se 1924. godine u Baranji i Slavoniji, stupivši u punom sastavu u službu kod barona Viktora Gutmana, u šećeranu na Branjinom Brdu (!?) kod Belog Manastira i na pilanu u Belišću, kao i na rad u Državno dobro 'Belje'." (A. Arsenjev, str. 143).

Kubanski kozaci

Kubanski kozaci (ukr. Кубанське козацьке військо, rus. Кубанские казаки) su pripadnici ukrajinske narodnosti koji su prostore današnje Kubanske regije u Ruskoj Federaciji naselili krajem 18. stoljeća. Kubanski kozaci su potomci Zaporoških kozaka koji su bili prisiljeni napustiti središnju Ukrajinu odlukom ruske carice Katarine II. da se potpuno ukine autonomija neovisnog ukrajinskog središta Zaporoške Siči. Dolaskom na prostore sjevernog Kavkaza uz istočnu obalu Azovskog mora, precima kubanskih kozaka je bilo zabranjeno političko organizranje i stvaranje novih oblika autonomije sve do 1860. godine kada su u sklopu ruskih carskih vojnih postrojbi osnovali vlastitu novu vojnu organizaciju Kubansku Sič. U sklopu Ruskog carstva, Kubanski kozaci su evidentirani kao Malorusi (Ukrajinci) i služili su se ukrajinskim jezikom, prakticirajući ukrajinske običaje i kulturu.Godine 1897. činili su 47.3% od ukupne populacije u regiji, da bi se tijekom dodatnih deportacija stanovništva i masovnog izgladnjavanja na tom prostoru 1932. i 1933. taj broj drastično smanjio. Danas ih u Kubanskoj regiji ima preko 2.000.000 s činjenicim da taj broj podrazumijeva dodatnih 55% od ukupne populacije koja se postepeno kroz razne oblike sovjetske rusifikacije prestala izjašnjavati u etničkom smislu Ukrajincima. Ista populacija i dalje njeguje određene ukrajinske tradicije i služe se ukrajinsko-ruskom jezičnom kombinacijom Balačkom, ali se u etničkom smislu često izjašnjavaju Kubanskim kozacima. Razlog tomu leži i u činjenici da su kao dinamična vojna zajednica, u političkom smislu, bili planirano više izloženi rusifikacijskoj politici.

Povijest Ukrajine

Povijest Ukrajine je povijest prostora današnje Ukrajine i naroda Ukrajinaca od prapovijesti do danas. Povijest Ukrajine podijeljena je u nekoliko dužih povijesnih razdoblja i smatra se jednom od najsloženijih europskih državničkih povijesti s obzirom da je mnogoljudan ukrajinski narod nakon 14. stoljeća bio više od 6. stoljeća pod dominacijama susjednih naroda, razjedinjen u sklopu susjednih moćnih imperija. Ti su imperiji, kraljevine i carevine utjecale na formiranje ukrajinskog naroda, ali su Ukrajinci također utjecali i na formiranje tih dominantnih europski i euroazijskih imperija, posebno kada je u pitanju Velika kneževina Litva, Kraljevina Poljska i Rusko Carstvo.

Prvo razdoblje ukrajinske povijesti obuhvaća preddržavničku povijest Ukrajine odnosno razdoblje u kojem su nad prostorom Ukrajine i bliže okolice dominirali mnogi drugi narodi, a među njima posebno Kimerijci, stari Grci, Skiti, Sarmati, Kelti (u zapadnim krajevima), Goti i Vikinzi. Ti su narodi različitog etničkog porijekla imali bitan utjecaj na formiranje ukrajinskog naroda i kulture, ali u jednoj mjeri i cijelog slavenskog etnosa. Naime, ukrajinski povjesničari, pa i hrvatski poput Đure Vidmarovića i drugih, upućuju da je Ukrajina kolijevska slavenstva te da su zapadna i središnja Ukrajina izvorište formiranja slavenske kulture. Prema nekim tumačenjima iz tih su danas ukrajinskih prostora iselili i ostali slavenski narodi danas rašireni širom središnje i istočne Europe.Drugo, iznimno važno razdoblje ukrajinske povijesti, predstavlja formiranje najveće srednjovjekovne europske države Kijevske Rusi (Ukrajine) u 11. stoljeću. Prema ukrajinskim povjesničarima Kijevska Rus' predstavlja sinonim za Ukrajinu, odnosno srednjovjekovno ime Rus' je najstarije ime Ukrajine. Prema povijesnim zapisima u 9. stoljeću državnički pojam Rus' odnosio se isključivo na prostor središnje Ukrajine (širu okolicu danas Kijevske oblasti), a u političkom smislu termin je predstavljao sinonim jedinstva ukrajinskog plemena Poljana i pridošlih Vikinga. Termin se iz Kijeva proširio širim prostorom današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije. Izvan prostora Ukrajine termin Rus' paradoksalno se proširo tek nakon pada Kijevske Rusi, odnosno točnije nakon 12. odnosno 13. stoljeća.

Treće razdoblje ukrajinske povijesti obilježava borbu ukrajinskog naroda za uspostavljanjem vlastite države nakon razornog napada Mongola. Taj period obuhvaća formiranje Galičko-Volinjske Rusi, sukreiranje politike u sklopu Velike kneževine Litve, Rusi i Samogitije te ostvarivanje različitih prava u sklopu Poljsko-Litavske Unije. U ovom periodu poseban značaj imaju ukrajinski kozaci, iz prva poznati kao Zaporošci. Iako malobrojni u odnosu na mnogoljudan ukrajinski narod, oni imaju izrazito važnu ulogu i značaj u ukrajinskoj povijesti. Njihova uloga je odredila i tijek formiranja Moskovskog Carstva u 1721. godini prozvanog Ruskim Carstvom. Upravo su ukrajinski kozaci oformili specifičan vojnički pokret koji će se iz Ukrajine odnosno Zaporoške Republike proširiti Ruskim Carstvom. Upravo zahvaljući kozacima i nihovom specifičnom vojničkom svjetonazoru ostvareni su veliki poduhvati pri osvajanju euroazijskih i azijskih prostranstava današnje Ruske Federacije. S druge strane, najistaknutije vojne, kulturne i svjetovne pozicije ruske povijesti zauzimaju brojni Ukrajinci.

Za četvrto razdoblje ukrajinske povijesti karakteristična je borba za ukrajinsku autonomiju u sklopu ogromnog Ruskog Carstva. Ovo razdoblje je posebno zanimljivo s obzirom da ukrajinski povjesničari upućuju da je Ukrajincima (tada »Rusinima«, lat. »Ruteni«) u ovom vremenu sredinom 18. stoljeća oduzeta etnička identifikacija odnosno njihov povijesni naziv povezan s terminom »Rus'«. Ukrajinci ovdje gube pravo na status samostalnog naroda i službeno se tretiraju izmišljenim imenom kao Malorusi, u interpretaciji izdanka velikog ruskog naroda, u najboljem slučaju pojam Malorusi smiju koristiti u značenju subetnosa. Umjesto etničke identifikacije, autokratska vlast u Moskvi (Sankt Peterburg) nameće im subetničku identifikaciju, a to je oblik grube i nasilne asimilacije, odnosno rusifikacije. Ovo vrijeme je razlog povijesnim polemikama između ruskih i ukrajinskih povjesničara do današnjeg dana, i jedan od razloga zašto je Ukrajina za razliku od Rusije u svijetu danas relativno manje poznata država.

Posljednje veliko razdoblje ukrajinske povijesti obuhvaća period nakon Ruske revolucije pa do današnjeg dana. U tom su razdoblju Ukrajinci imali ogromne ljudske žrtve, posebno za vrijeme Staljinove vlasti u Sovjetskom Savezu. Prema ukrajinskim povjesničarima samo za vrijeme Holodomora ukupan broj Ukrajinaca smanjen je za 25 posto. U Drugom svjetskom ratu Ukrajinci su izgubili preko 10 milijuna ljudi, a ukupan broj stanovnika u Ukrajini smanjen je za 14 milijuna ljudi. Vedrija strana ove po narod teške povijesti bila je objedinjavanje etnički ukrajinskih zemalja u jedinstvenu državu. Gotovo 80 posto etnički većinski ukrajinskih regija objednjeno je u jedinstvenu državu koja će 1991. godine proglsiti neovisnost kao Ukrajina. Danas se Ukrajina suočava s nizom postkolonijalnih problema pa tako i sa slobodnim tumačenjem vlastite povijesti.

Registrirani kozaci

Registriranim kozacima zovemo ukrajinske kozake koji su služili u multietničkoj poljsko-litavskoj vojsci. Svjesni sve jačeg kozačkog utjecaja, poljske vlasti 1568. pokušavaju zadržati i preuzeti vojno-političku kontrolu nad mnogobrojnim ukrajinskim kozacima nudeći im posebne povlastice u zamjenu da se registriraju u službi poljsko-litavske vojske kao Registrirani kozaci.

Na samom početku registriralo se svega nekoliko stotina ukrajinskih kozaka i taj je broj iz poljske nesigurnosti stalno varirao na otprilike nekoliko tisuća. Među registriranim kozacima često su ratovali neregistrirani i obrnuto, te je tako njihov broj u ratovima bio često veći ili manji od onog formalnog. Svi registrirani kozaci često su djelovali u interesu politike stjecanja ukrajinske neovisnosti što se posebno potvrdilo 1648. nakon ustanka hetmana Bogdana Hmeljnickog.

Stjenka Razin

Stjepan (Stjenka) Timofejevič Razin (rus.: Степан (Стенька) Тимофеевич Разин) (1630. – Moskva, 16. lipnja 1671.) Bio je kozački vođa velikog ustanka protiv carske vlasti u južnoj Rusiji 6. lipnja (po gregorijanskom kalendaru).

U starijim hrvatskim izvorima ga se nalazi i pod imenom Ražin.

Tjumenj

Tjumenj (ruski: Тюме́нь) je grad u Rusiji. Upravno je središte Tjumenjske oblasti unutar Uralskog saveznog okruga.

Nalazi se na obalama rijeke Ture, koja se nizvodno ulijeva u rijeku Tobol. 2144 km je istočno od Moskve, na 57°10′N, 65°30′E.

Broj stanovnika: 510.700 (popis 2002.).

Ukrajinski kozaci

Ukrajinski kozaci je pojam koji označava pripadnike slavenskih vojničkih skupina, ukrajinske etničke pripadnosti, koji se krajem 15. stoljeća iz sjeverozapadnih ukrajinskih krajeva sele na stepske prostore južne Ukrajine i Rusije (prostor uz ušće rijeke Don). Ukrajinski kozaci obuhvaćaju Zaporoške kozake iz 15. stoljeća, djelomično Donske kozake, zatim Dunavske i Kubanske kozake iz 18. odnosno 19. stoljeća. Dunavski i Kubanski kozaci smatraju se potomcima Zaporoških kozaka koji su svoje neovisno političko središte imali na Zaporoškoj Siči - ukrajinsko društveno-političko središte u 17. stoljeću.

Ukrajinski kozaci su specifični iz nekoliko razloga; Zaporoški kozaci su prvi poznati kozaci koji su stvorili jedinstvenu kozačku državu odnosno Zaporošku Republiku. Ukrajinski kozaci su također posebni po tome što su bogatu kulturu kozačkog odnosno vojničkog načina života prenjeli na mnoge druge narode u okruženju, posebno među Rusima i Poljacima. Ukrajinski kozaci su se razlikovali od svih drugih kozaka u Ruskom Carstvu zbog toga jer su teško prihvaćali apsolutni autoritet moskovskog cara, često zagovarajući neovisnost vlastite ukrajinske države, te su s toga imali posebne privilegije i specifičnu ukrajinsku autonomiju sve do 18. stoljeća.

Vojnička kultura ukrajinskih kozaka snažno se odrazila na nacionalnu kulturu Ukrajinaca i Rusa sve do danas te se svi kozaci često promatraju kao ponosni čuvari granica nekadašnjeg moćnog Ruskog Carstva. U Ukrajini, ukrajinski kozaci predstavljaju simbol ukrajinske neovisnosti tijekom nezavidnog povjesnog razdoblja u 18. stoljeću, kada je današnji prostor Ukrajine bio podjeljen između Poljske, Rusije i Krimskog kanata na krajnjem jugu.Podrobniji članak o temi: Povijest UkrajinePodrobniji članak o temi: Zaporoška Republika

Ulan-Ude

Ulan-Ude (ruski: Ула́н-Удэ́, burjatski: Улаан-Удэ), bivši Verhneudinsk (ruski: Верхнеу́динск), je glavni grad republike Burjatske u Rusiji. Nalazi se u planinskom podnožju. Rijeka Uda, pritoka rijeke Selenge prolazi kroz grad. Zemljopisni položaj grada je 51°50′N, 107°36′E.

Broj stanovnika: 359.400 (2002. opći popis stanovništva u Rusiji).

Treći je najveći grad u istočnom Sibiru.

Ulan-Ude su osnovali 1666. ruski Kozaci. Zbog svog zemljopisnog položaja, grad je naglo rastao i postao je veliko trgovinsko središte koje je povezivalo Rusiju sa Kinom i Mongolijom.

U starom dijelu grada, duž obala rijeke, su stara trgovačka imanja bogato ukrašenama rezbarenim drvom i kamenom. Predstavljaju prekrasne primjere ruskog klasicizma.

Velika kneževina Ruska

Velika kneževina Ruska (ukr. Велике князівство Руське, eng. Grand Duchy of Ruthenia) je naziv ukrajinske države formirane u sklopu federativne zajednice sa Poljskom i Litvom 16. rujna 1658. godine kada je potpisan Hadjački sporazum. Velika kneževina Ruska je formirana od strane zaporoških kozaka i općenito kozaka s desne obale Dnjepra, nedugo nakon antipoljskog ustanka i smrti hetmana Bogdana Hmeljnickog, te neuspjelog dogovora između ukrajinskih i ruskih političkih predstavnika tog vremena.

U istom razdoblju je već bila formirana Zaporoška Republika koja se našla pred političkim rascjepom i dvije ukrajinske političke struje, gdje su ukrajinski ljivoberežni kozaci podržavali autonomiju u sklopu budućeg Ruskog Carstva, dok su ukrajinski pravoberežni kozaci podržavali federativnu uniju sa Poljskom i Litvom u sklopu koje će također imati autonomiju. Vrhovnog vojnog i političkog poglavara na vrhuncu moći je obnašao hetman Ivan Vihovskij koji je ujedno zaslužan za pobjedu u Konotopskoj bitci 26. lipnja 1659. godine.

Velika kneževina Ruska je prestajala postojati u srpnju 1659., nakon što je ukrajinski hetman Jurij Hmeljnicki otkazao sporazum sa Poljskom i Litvom, i nakon što je vlast iz Moskve ponudila bolje uvjete vezane za autonomiju Zaporoške Republike. Bez obzira na nove dogovorene uvjete između ukrajnskih i ruskih političara, Ukrajinci ovdje ponovno, ali postepeno, gube sve oblike autonomije. Godine 1667. je potpisan Andrusovski sporazum kojim su Poljaci i Rusi između sebe podjelili etno-lingvistički ukrajinske i bjeloruske teritorije.

Zaporoška Sič

Zaporoška Sič (ukrajinski: Запорізька Січ) je povijesno ukrajinsko područje, koje je postojalo između 16. i 18. stoljeća.

Središte je bilo smješteno u području Ukrajine oko današnjeg rezervoara rijeke Dnjepar, koji se zove Kahovka. Regija se protezala u donjem dijelu rijeke Dnjepar. Smatra se, da je početak Zaporoške Siči vezan za tvrđavu sagrađenu na otoku Horticja u sredini rijeke Dnjepar u zaporoškoj regiji Ukrajine. Pojam "Zaporoška Sič" također je metonimijski korišten kao neformalni izraz za vojno-administrativni ustroj Zaporoških Kozaka.

Jedno vrijeme bila je istovremeno pod upravom Poljsko-Litavske Unije i Ruskog Carstva. Ubrzo nakon što je Rusko Carstvo naselilo na to područje južne Slavene i Moldavce, Zaporoška Sič prestala je postojati. Postala je dio Ukrajine, koji se zvao Nova Rusija i Nova Srbija. Nova Srbija je bila teritorij u carskoj Rusiji od 1752. do 1764 stječen kolonizacijom i rusifikacijom središnjih ukrajinskih prostora nakon potpunog rušenja autonomije Zaporoške Siči. Životni prostor protjeranog ukrajinskog stanovništva tada naseljavaju pravoslavni narodi, uglavnom Rumunji, Srbi i Rusi, koji prihvaćaju autokratsku politiku ruskog cara. Dio lokalnog ukrajinskog stanovništva ostaje živjeti na tim prostorima, dio njih se seli u zapadnu Ukrajinu pod poljskom vlašću, a znatan dio je protjeran na južne obale Azovskog mora, u današnju Rusku Federaciju. Njihovi potomci su kasnije postali poznati kao Kubanski Kozaci koji su se kasnije priključili ruskim postrojbama ratujući protiv turkijskih vlasti na sjevernom Kavkazu.

Povijest Zaporoške Siči ima šest vremenskih razdoblja:

Nastanak (1471. - 1583.)

Dio poljske krune uključivanjem u Kijevsko Vojvodstvo (1583. - 1657.)

Borba s Poljskom, Otomanskim Carstvom i Krimskim kanatom za neovisnost ukrajinskog dijela unutar Poljske (1657. - 1686.)

Borba s Krimom, Otomanskim Carstvom i Ruskim Carstvom za jedinstveni identitet Kozaka (1686. - 1709.)

Uspostava novog Podunavskog Siča izvan Ruskog Carstva na području Otomanskog Carstva (1709. - 1734.)

Obračun s Ruskim Carstvom, gubitak autonomije i pad (1734. - 1775.)

Zaporoški kozaci

Zaporoški kozaci ili Zaporošci su pripadnici ranih vojničkih skupina ukrajinske etničke pripadnosti, koji se krajem 15. stoljeća iz sjevernijih ukrajinskih krajeva sele i pojavljuju na južnim ukrajinskim stepama, području južnog Dnjepra i Dona, tvoreći vojničku protuosmansku obrambenu ali i ofenzivnu vojnu pokrajinu, kasnije Zaporošku republiku. Vojni potezi ukrajinskih vojničkih skupina sredinom 17. stoljeća ujedno će označiti i kraj dominacije poljskih vlasti na središnjim ukrajinskim prostorima.

U Ukrajini, Zaporoški kozaci predstavljaju simbol ukrajinske neovisnosti tijekom nezavidnog povjesnog razdoblja u 18. stoljeću, kada je današnji prostor Ukrajine bio podjeljen između Poljske, Rusije i Krimskog kanata na krajnjem jugu.Današnji potomci Zaporoških kozaka su Kubanski kozaci koji su tijekom represivne povijesti radi svoje neovisne proukrajinske politike izgnani iz središnje Ukrajine na jugoistočnu obalu Azovskog mora u Kubansku regiju Ruske Federacije. U sklopu Ruskog imperija, Kubanski kozaci su evidentirani kao Malorusi (Ukrajinci) i služili su se ukrajinskim jezikom, prakticirajući ukrajinske običaje i kulturu.

Podrobniji članak o temi: Povijest UkrajinePodrobniji članak o temi: Zaporoška Republika

Zaporoški kozaci pišu podrugljivo pismo turskom sultanu

Zaporoški kozaci pišu podrugljivo pismo turskom sultanu (ruski: Запорожці пишуть листа турецькому султану) je jedna od najpoznatijih i najvažnijih slika rusko-ukrajinskog slikara Ilje Rjepina koju je slikao od 1880. do 1891., o čemu svjedoči zapis samog umjetnika na rubu platna. Slika prikazuje polulegendarni događaj negdje između 1672. i 1680. godine, kada su zaporošci iz utvrde Sič uspjeli pobijediti osmanskog sultana Mehmeda IV. Sadržaj sultanovog pisma je poznat, a odgovor kozaka je izgubljen pa kasnije rekonstruiran, što je u Rjepinu, nakon čitanja, potaklo zanimanje za čitav događaj. Sliku je kupio ruski car Aleksandar III. za 35.000 rubalja, što je tada bila najveća cijena plaćena za djelo ruskog umjetnika.

Čitska oblast

Čitska oblast (rus. Чити́нская о́бласть, Čitinskaja oblast) je federalni subjekt Rusije (oblast) u jugoistočnom Sibiru. Upravno središte je Čita. Ima dugu međunarodnu granicu s Kinom (998 km) i Mongolijom (868 km) te unutarnju granicu s Irkutskom i Amurskom oblasti, kao i s Burjatskom i Jakutskom republikom. U njoj se nalazi Aginskoburjatski autonomni okrug.

Teritoriju današnje Čitske oblasti su prvi istražili kozaci na čelu s Pjotrom Beketovom 1653. Naseljavanje i razvoj je počeo kako bi se ojačal ruska granica s Kinom i Mongolijom, eksploatirali mineralni resursi te gradila Transsibirska željeznica. Godine 1920. Čita je postala glavni grad Dalekoistočne republike, koja se spojila s Rusijom u studenome 1922. godine, mjesec dana prije stvaranja Sovjetskog Saveza. Godine 1923. je formiran Zabajkalski kraj koji se 1937. transformirao u današnju Čitsku oblast. Referendum o spajajnju Aginoburjatskog autonomnog okruga u Zabajkalski kraj održan je 2007; te će se nova regija formirati 2008.

Oblast je bogata metalima, kao i plemenitim metalima, ugljenom, drvenim ugljenom i mineralnom vodom. U njoj se nalaze ruske rezerve visokoobogaćenog uranija koje se procjenjuju na 145 400 tona. Većina ovih depozita se nalazi kraj Krasnokamenska, nalazišta kojim upravlja Priargunskij rudarsko-kemijski kombinat (PMCC). Šume pokrivaju 60% terirtorije. Zbog toga su glavne privredne grane oblasti metalurgija, gorivo i drvo. Također ima razvijenu prerađivačku i prehrambenu industiju. Lokalna poljopriverda se temelji na uzgajanju krava, ovaca i jelena.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.