Konfucije

Konfucije, Konfučije ili Kung Fu Ce (kineski: 孔夫子, doslovno značenje: Učitelj Kung, latinski: Confucius, 28. rujna 551. pr. Kr.4. ožujka 479. pr. Kr.) je kineski filozof i socijalni reformator čija su učenja bila i ostala vrlo značajna širom Istočne Azije. Bio je jedan od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti. Najznačajniji je njegov etički sustav vrijednosti, koji je bio temelj kineske državnosti i socijalne misli tijekom cijelog feudalnog razdoblja. Razvojem feudalizma tijekom Han dinastije u Kini njegova je filozofija instrumentalizirana u cilju učvršćivanja carske vlasti.

Konfucije
Konfucije

Slika prvog učitelja Konfucija, Vu Dao-c’, Tang dinastija, 7. stoljeće.
Kina
Rođenje 28. rujna 551. pr. Kr.
Smrt 4. ožujka 479. pr. Kr.
Škola/tradicija konfucijevstvo (konfucijanizam)

Ime

U Kini Konfucije se obično naziva: Učitelj Kung (孔子, pin-jin: Kǒng Zǐ, hrvatski: Kung C’; ili 孔夫子, pin-jin: Kǒng Fū Zǐ, hrvatski: Kung Fu C’).

Njegovo je prezime bilo Kung (孔, pin-jin: Kǒng), a prvo ime Ćiju (丘, pin-jin: Qiū, bukv. breg), a nadimak Džung-ni (仲尼, pin-jin: Zhòngní).

Neka od Konfucijevih posthumnih imena su: Vrhovni učitelj i mudrac (至聖先師, pin-jin: Zhìshèng xiānshī), Gospodar propagator kulture, vrhovni mudrac i veliki ostvaritelj (大成至聖文宣王, pin-jin: Dàchéng zhìshèng wénxuān wáng) i Uzorni učitelj deset tisuća generacija (万世师表, pin-jin: Wànshì shībiǎo)

Hrvatska transkripcija Konfučije ili Konfucije potječe od latinske transkripcije Confucius kako su njegovo ime preveli jezuiti u 16. stoljeću.

Životopis

Prema tradicionalnom vjerovanju, Konfucije je rođen 28. rujna 551. godine prije Krista, u mjestu Ći-fu (曲阜, pin-jin: Qūfù) u državi Lu (鲁, pin-jin: ), u današnjoj provinciji Šan-dung.

Konfucijev otac, general Šu-lijang H’ (叔梁纥, pin-jin: Shūliáng Hé) bio je porijeklom iz plemićke obitelji države Sung, koja se po padu države Sung u vrijeme Konfucijevog oca preselila u državu Lu. General Šu-lijang je imao 66 godina kada se Konfucije rodio, a njegova majka samo petnaest. Ovaj brak nije bio u skladu s ritualnim propisima tog vremena, po kojima muškarac stariji od 63 godine nije više smio stupiti u brak. Kada mu je otac umro, Konfuciju su bile samo tri godine i samohrana majka ga je odgajala u siromaštvu.

Konfucije je u devetnaestoj godini oženio Guan-š’ (亓官氏, pin-jin: Qí Guānshì) i dobio sina kome je dao ime Li (鲤, pin-jin: Lǐ, bukv. šaran) a nadimak Bo-ji (伯鱼, pin-jin: Bóyú). Radio je kao činovnik u državi Lu, kao nadzornik kraljevskog blaga i kao nadzornik skladišta kraljevske robe, a proveo je neko vrijeme i na mjestu ministra pravde, tj. vrhovnog suca države Lu.

Mjesto ministra napustio je zbog neslaganja s vladarem, i zbog toga kasnije nije mogao ponovo napredovati u državnoj službi. U pedesetoj godini, zbog dvorskih spletki napušta u potpunosti državnu službu i kreće na putovanje po kineskim državama, podučavajući i obične ljude i vladare.

Pred kraj života, vratio se u državu Lu, gdje je nastavio podučavati mnogobrojne učenike. Umro je u 73. godini, 4. ožujka 479. godine prije Krista.

Učenje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Konfucijanizam

U Kazivanjima (Lun-ji ili Konfucionističko štivo), zbirci aforizama Konfucija i njegovih učenika, Konfucije kaže za sebe da je samo prenositelj i ponovni tumač starih znanja. U vremenu raspada robovlasničkog društva, mnogobrojnih ratova i stvaranja feudalizma u Kini, on je kao svoju dužnost vidio oživljavanje starih društvenih i moralnih vrijednosti. Ipak, on se ne može smatrati konzervativnim učiteljem, jer je u svojim tumačenjima starih spisa često donosio i vlastite nove zamisli o politici i moralu.

Također, mada se Kinezi često pridržavaju konfucijevskih običaja na religijski način, konfucijanizam se ne smatra religijom jer se skoro uopće ne dotiče teoloških i duhovnih pitanja (o Bogu, zagrobnom životu i slično).

Etika

Confucious temple Nagasaki
Konfucionistički hram u Nagasakiju.

Konfucionistička etika je strogo racionalna, jasna i beskompromisna u pogledu razlike legaliteta i moraliteta radnje. Direktna je preteča Kantovog kategoričkog imperativa i sadrži istu maksimu u svom temelju. Zasniva se na tri koncepta: rituala, ispravnosti i čovjekoljublja.

Po Konfuciju, suština svakog čovjeka je čovjekoljublje odnosno žen ili zen (仁, pin-jin: rén). Ono je materijalna suština čovjekovih dužnosti prema drugima i izražava se preko savjesnosti prema drugima, odanosti (忠, pin-jin: zhōng, džung) ili preko altruizma, obzirnosti (恕, pin-jin: shù, šu). Jedino čovjek koji se pridržava čovekoljublja može pravilno i u potpunosti obavljati svoje dužnosti prema drugima.

Aksiom savjesnosti prema drugima glasi: Ako želiš sebe uzdignuti, uzdigni druge (己欲立, 而立人, pin-jin: Jǐ yù lì, ér lì rén; Lun-ji 6:30). Aksiom altruizma glasi: Ne čini drugome ono što ne želiš sebi (己所不欲, 勿施于人, pin-jin: Jǐ suǒ bú yù, wù shī yú rén; Lun-ji 2:2). Ova dva načela su u Kini poznata kao načelo primjenjivanja aršina, gdje čovjek koristi sebe kao jedino mjerilo za reguliranje vlastitog ponašanja.

Najbolji je i najmoralniji čovjek onaj koji djela iz čovjekoljublja, na temelju ispravnosti (义, pin-jin: yì, ji). Moralno ispravan (po Kantu: moralan) postupak je onaj koji je učinjen zbog čiste moralnosti i dužnosti, kao jedinog motiva. Svaki drugi postupak, koji je učinjen iz koristi (利, pin-jin: lì, li) može vrijednosno biti određen kao dobar ili kao loš ali nije u suštini moralan (po Kantu: postupak u skladu sa dužnošću, ali ne radi nje same naziva se legalnim). Konfucije je rekao: Plemeniti čovek razumije ispravnost, mali čovek razumije korist (君子喻于义, 小人喻于利, pin-jin: Jūnzǐ yù yú yì, xiǎorén yù yú lì; Lun-ji 4:16).

Rituali (礼, pin-jin: lǐ, li) su materijalni izraz, odnosno pojavni vid čovjekoljublja. Iako se njegova manifestacija ograničava ritualima, čovjekoljublje ne odbacuje rituale, već traži odgovarajući način da se iskaže.

Politika

LifeAndWorksOfConfucius1687
Slika Konfucija u knjizi Confucius sinarum philosophus, 1687.

Konfucijeva politička misao temelji se na njegovoj etici i ideji o društvenim odnosima.

Konfucije je društvene odnose sveo na pet glavnih, pod koje se mogu povesti i svi drugi: odnos vladara i podanika, oca i sina, muža i žene, starijeg i mlađeg brata i odnos između prijatelja. Prva četiri odnosa karakteriziraju pravednost i dobronamjernost u upravljanju, iskrenost i ispravnost u ponašanju; odnos među prijateljima treba karakterizirati međusobno unaprijeđivanje u vrlini. Stoga je vrlo važan utjecaj i primjer vladara.

U skladu sa ovim, reinterpretiran je i odnos prema mandatu Neba, odnosno porijeklu i suštini carske vlasti. Konfucije je podržavao ideju carskog apsolutizma, ali je uveo i razna formalna ograničenja vladarevoj samovolji. Između ostalog, smatrao je da u okviru poštovanja nadređenog, podređeni ima obavezu ga posavjetovati, ukoliko ovaj ne radi pravilno.

Konfucijev učenik Mencije je iz ove misli izveo svoju političku teoriju prema kojoj vladar koji se ne ponaša kako priliči njegovom položaju može izgubiti mandat Neba i biti zbačen sa prijestolja. Na taj način je opravdano ubojstvo tiranina i pružen je formalni legitimitet smjeni dinastija.

U drugom stoljeću prije nove ere, učenjak i državnik Dung Džung-šu (董仲舒, pin-jin: Dǒng Zhòngshū) iz države Ćin institucionalizirao je konfucionizam kao državnu ideologiju i ustanovio sustav državnih ispita za buduće činovnike. Ovo stanje se, uz izvjesne izmjene, zadržalo do proglašenja republike 1911. godine, a konfucionizam je, kao integralni dio kineske misli, inkorporiran u suvremeni socijalizam s kineskim karakteristikama.

Djela

Prema predaji, Konfucije se smatra autorom ili komentatorom šest klasičnih djela konfucijske književnosti. To su:

  • Knjiga promjena (Jijing), zbirka magičnih formula i tumačenja
  • Knjiga pjesama (Shijing)
  • Knjiga povijesti (Shujing)
  • Knjiga obreda (Lijing)
  • Knjiga glazbe (Yuejing)
  • Anali proljeća i jeseni' (Chungiu), ljetopis države Lu za razdoblje od 722. do 481. pr. Kr.

Danas istraživači smatraju da Konfucije osobno nije sudjelovao u pisanju ili komentiranju nijednog od navedenih djela.

Vrlo je značajna i zbirka Kazivanja Konfucija (论语, pin-jin: Lùnyǔ, Lun-ji) koja se sastoji od aforizama koje su ostavili Konfucije i njegovi učenici.[1]

Konfucijevi učenici

Confuciustombqufu
Konfucijeva grobnica.

Glavni članak: Konfucijevi učenici

Konfucijevu misao nastavili su širiti i dorađivati njegovi direktni učenici i potomci. Najznačajniji među njima su: Konfucijev unuk C’-s’ (子思, pin-jin: Zǐsī), Mencije (孟子, pin-jin: Mèng Zǐ, Meng C’), Sjin C’ (荀子, pin-jin: Xún Zǐ) i Jen Hui (颜回, pin-jin: Yán Huí).

Konfucijevi potomci

Konfucijevi potomci su tokom cijelog dinastijskog vremena bili priznavani i dobijali su posebne počasti i titule od vladara. Posebna titula vojvode vrhunske svijetosti (衍圣公, pin-jin: Yǎnshèng gōng, Jen-šeng gung) davana je najstarijem članu svake generacije. Sadašnji najstariji izravni Konfučijev potomak je Kung D’-čeng (孔德成, pin-jin: Kǒng Déchéng), 77. generacija, rođen 1920. godine, profesor na Narodnom Sveučilištu na Tajvanu. Kung D’-čeng preminuo je u listopadu 2008. godine.

Izvori

Bilješke i literatura
  1. Kazivanja Konfucija (preveo Dragutin Hlad), MISL, Zagreb, 1995., ISBN 9536306018, www.planetopija.hr; na hrvatskom jeziku također je objavljen i izbor iz istoimenog djela: Izreke (izbor iz djela) (prijevod Zoran Peh i Robert Čokor), Nova Akropola, Zagreb, 2006., ISBN 953964318X, www.mvinfo.hr

Vanjske poveznice

Mrežna mjesta
1. tisućljeće pr. Kr.

1. tisućljeće prije Krista je razdoblje koje je trajalo od 1000. do 1. godine prije Krista.

5. stoljeće pr. Kr.

5. stoljeće prije Krista je razdoblje koje je trajalo od 500. do 401. godine prije Krista.

6. stoljeće pr. Kr.

6. stoljeće prije Krista je razdoblje koje je trajalo od 600. do 501. godine prije Krista.

Chou

Dinastija Chou ili Dinastija Zhou (kineski: 周朝, pinyin: Zhōu Cháo) je kineska dinastija koja je vladala istočnom središnjom Kinom od 1027. pr. Kr. do 256. pr. Kr., što je najduža vladavina od ijedna druge dinastije u kineskoj povijesti. Ona je naslijedila dinastiju Shang i prethodila dinastiji Qin. U to vrijeme je započelo željezno doba u Kini, iako se njeno razdoblje često navodi kao vrhunac predmeta od bronce. Dinastija također pokriva razdoblje u kojemu je kinesko pismo evoluiralo od drevnog, koji se vidi u brončanim natpisima ranog Choua, do početaka modernog pisma, u formi arhaičnih svećeničkih zapisa kasnog „Razdoblja zaraćenih država”.

Dinastija Han

Dinastija Han (kineski: 漢朝, pinyin: Hàn Cháo) je kineska dinastija koja je vladala Kinom od 206. pr. Kr. do 220. godine. Ona predstavlja zlatno doba u kineskoj umjetnosti, politici i tehnologiji, a po moći i veličini oko 100. godine bila je ravna Rimskom Carstvu.

Glazba

Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu i prostoru, uglavnom po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Glazba je umjetnost tona koja oplemenjuje ćud čovjeka, budi osjećaj za red i ljepotu, te time idealizira i karakterizira različite narode. Stvaranje, izvođenje, važnost, a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu dijelimo u žanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj interpretaciji.

Zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti zove se skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost, slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo predati publici kao gotov proizvod umjetnosti. Glazbu izvode interpretatori, a može ju se reproducirati na dva načina: izvođenjem djela pred publikom na koncertu ili kakvoj sličnoj prigodnoj svečanosti i emitiranjem prethodno snimljenoga sadržaja s nosača zvuka (CD-a, DVD-a i sl.) uz pomoć suvremene elektroničke opreme kao što su Hi-Fi, odnosno auditivni ili audiovizualni elektronički mediji (npr. radio, internet i sl.).

Kineska umjetnost

Kineska umjetnost (na kineskom: 中國藝術/中国艺术) je umjetnička produkcija Kineza i naroda koji danas žive u Narodnoj Republici Kini.

Knjiga promjene

Knjiga promjene (jednostavni kineski: 易经, tradicijski kineski: 易經, pinyin: Yì Jīng; I Ching, I Jing, Yi Ching, Yi King, i Yi Jing) najstarije je djelo klasične kineske književnosti. Susreće se pod nazivom Kineska knjiga mudrosti ili knjiga promjene.

Jedna od najstarijih knjiga ikada napisana. Razlikuje se od svih drugih sustava razmišljanja i zapisa čovječanstva. Knjiga se koristi za proricanje budućnosti.

Lao Ce

Lao-Ce (Lao-Cu, kineski: 老子, pinyin: Lǎozǐ, Wade-Giles: Lao Tzu) kineski je filozof iz 6. stoljeća pr. Kr. Počasno ime mu je stari majstor. Pripisuje mu se Knjiga o putu i njegovoj krjeposti (Dao De Jing) u kojoj govori o principu tao (apsolutnom vladaru svijeta i života). Propovijedao je da svaka djelatnost mora biti u skladu s principom tao ako želi biti uspješna. To se odnosi na život u obitelji i u državi. Govorio je da sve u svijetu vječno kruži između jina i janga - dvije suprotnosti, osim tao principa koji je transcedentan.

Za njega je početak svijeta - ništa. Međutim, za njega to nije praznina, nego neodređeno nešto, što tek treba postati. Neophodan je ljudski um da bi se to odredilo i umnožilo. Dakle, samo je u prvoj fazi tao ništa, kao nepokretan, a kasnije je to princip nepokretnog kretanja.

Zanimljiva je anegdota Chuang Cea (kasniji majstor) o leptiru. Naime, sanjao je da je leptir koji leprša između cvjetova. U snu nije bio svjestan sebe kao osobe te je bio samo leptir. Iznenada se probudio i otkrio da leži u krevetu, ponovo kao ljudska osoba. Potom se zapitao: "Jesam li ja čovjek koji je sanjao da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?"

Luoyang

Luoyang (kineski: 洛阳 市, pinyin: Luòyáng) je grad na razini prefekture u Henanu, zapadnoj pokrajini Narodne Republike Kine. Luoyang je bio jednim od Četiri velike povijesne prijestolnice Kine.

Ime „Luoyang” potječe od lokacije grada na sjevernoj ili sunčanoj (yang) strani rijeke Luo. Neka od starih imena grada su: Luoyi (洛邑) i Luozhou (洛州), te Dongdu (東都, „Istočna prijestolnica”) i Xijing (西京, „Zapadna prijestolnica”), ali i Jingluo (京洛, što znači „Opća prijestolnica”, tj. za cijelu Kinu). Za vrijeme vladavine carice Wu Zetian, grad je bio poznat kao Shendu („Božanska prijestolnica”). Bio je glavni grad Kine pod sljedećim dinastijama: Istočni Chou (771. pr. Kr. do 256 pr. Kr.), Istočni Han (25.-220.), Cao Wei (220.-265.), Zapadni Jin (265.-316.) i Sjeverni Wei (494.-534.).

Povijest filozofije

Pojam povijest filozofije, zbog dvoznačnosti pojma povijest (vidi o tome članak historija), ima dvostruko značenje. Označava povijesno zbivanje: razvoj filozofskih ideja kroz povijest, smjenjivanje filozofa, dominantnih filozofskih tema i škola; također označava istraživanje tih zbivanja u filozofiji ili znanosti (vidi članak historija).

U pojmu historija filozofije postoji dvoznačnost, ovisno o tome na koji dio stavljamo naglasak: na filozofiju (gdje istraživač, kao filozof odnosno "onaj koji ljubi mudrost", istražuje misli svojih prethodnika da bi produbio vlastito mišljenje) ili na historiju (gdje filozofe, njihove ideje i škole istražujemo kao objektivne povijesne pojave). Naravno, obje vrste istraživanja često se ne mogu apsolutno razlikovati.

Qufu

Qufu (kineski: 曲阜, pinyin: Qūfù) je grad u provinciji Shandong u Kini. Nalazi se oko 130 km južno od provincijskog sjedišta Jinana i 45 km sjeveroistočno od pod-provincijskog sjedišta Jininga. Qufu kao grad ima oko 60.000 stanovnika, a cijela upravna regija ima 650.000 stanovnika.

Qufu je legendarno rodno mjesto Konfucija, a služio je i kao glavni grad Države Lu za vrijeme tzv. Razdoblja proljeća i jeseni (722.-481. pr. Kr.). U Qufuu se nalazi Konfucijev hram, Konfucijevo groblje i Posjed obitelji Kong; oni zajedno čine tzv. „Tri sveta mjesta Konfucija” koja su upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 1994. god. kao „kompleks spomenika koji je zadržao veliku umjentičku i povijesnu vrijednost zahvaljujući štovanju i kontinuiranoj podršci kineskih careva više od 2.000 godina”.

Saint-John Perse

Saint-John Perse (pravog imena Marie Rene Alexsis Saint-Leger) (Saint-Leger-les-Feuilles, 31. svibnja 1887. - Prewqu'ile-de-Giens, 20. rujna 1975.), francuski pjesnik i diplomat

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1960. godine. Diplomatsku karijeru započeo je na Dalekom istoku kao tajnik francuskog veleposlanstva u Pekingu, a nakon toga zauzimao je visoke položaje u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je prijatelj Aristidea Brianda te sudjelovao u svim važnijim međunarodnim političkim konferencijama između dva rata. Godine 1940. odlazi u Englesku, zatim u SAD, gdje vodi u tisku kampanju protiv Vichyja (zbog čega mu je Petainova vlada oduzela francusko državljanstvo). Godine 1941. imenovan je konzervatorom Kongresne biblioteke u Washingtonu. U Francusku se vratio 1958. godine.

Poslije lirskog prvijenca "Pohvale" objavio je zbirku "Images a Crusoe" te "Anabaza". Nakon duge šutnje javio se 1942. zbirkom "Izgnanstvo", za kojom slijede "Vjetrovi", "Morekaze", "Kronika" i "Ptice".

Njegova intelektualistička poezija bogato je opskrbljena arheološkim, etnološkim i filozofskim inventarom, puna historijskih evokacija, muzejskih dragocjenosti i rijetkih riječi. Njegovu pažnju privlače pradavne civilizacije, tragovi čovjeka u pijesku pustinje, hijeroglifi i grobnice, kineska epigrafija i legende Istoka, Konfucije i Lao Ce.

Transkripcija i transliteracija

Transkripcija (prijepis, prezvukovljivanje) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se vodi računa o izgovoru. Također, transkribiraju se i imena s istog pisma, točnije u našem slučaju, latinice, kad posuđenice prolaze kroz fonološku, morfološku i značenjsku prilagodbu.

Transliteracija (prijeslov) je prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa o izgovoru, odnosno, prenosi se znak za znak.

Kinesko pismo se kao morfemografsko (znamopis) ne može transliterirati, jer nema slova niti sa slovima usporedivih pismena, ali u transkripciji se mora svaki slog razlikovati od drukčijeg sloga.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.