Keramika

Keramika dolazi od starogrčke riječi keramikos (grčki: κεραμικός), a ona je označavala glinu za lončarske predmete. Podrijetlo pojma "keramike tehne" također se izvodi iz grčkog jezika, što znači pečenje gline. Povijesno, znači proizvodnju posuđa, građevnog materijala i drugih proizvoda od gline, dobivenih pečenjem pri visokoj temperaturi – keramika u tradicionalnom smislu.

Keramički materijali danas su složeni kemijski spojevi, koji sadržavaju nemetalne tvari i anorganske elemente. Konačna fizikalna i kemijska svojstva koja imaju pokrivaju široko područje i dobivaju se termičkom obradom ili prešanjem – keramika u suvremenom smislu.
Keramički materijali imaju široku primjenu; od izrade građevinarskih opeka, crjepova, sanitarne opreme, alata za rezanje metala, vatrostalnih obloga ložišta, vjetrobrana i stakala vozila, svjećica motora, dielektrika kondenzatora, senzora, magnetnih memorija. I svemirska letjelica Space Shuttle ima toplotnu izolaciju od 25 000 lakih poroznih keramičkih pločica, koje joj štite aluminijsku oplatu od prekomjernog grijanja pri prolazu letjelice velikom brzinom kroz Zemljinu atmosferu.

Tiled roof in Dubrovnik-edit
Crijepovi iz Dubrovnika
Faience Plate Melograno
Keramika u stilu fajanse
CMCGleitlager
Tehnička keramika: klizni ležaj

Svojstva

Zbog svojih ionskih i kovalentnih veza, keramika je obično tvrda, krta, ima visoku temperaturu taljenja, nisku električnu i toplinske vodljivosti, dobru kemijsku i toplinsku stabilnost i visoku tlačnu čvrstoću. Keramike mogu biti jednostavni monofazni materijali ili složeni materijali. Najčešći tip monofazne keramike su aluminijev oksid Al2O3 i magnezijev oksid MgO. Složeni (višeslojni) keramički materijali su kordierit (magnezijijev alumosilikat), forsterit (magnezijijev silikat). Prema makrostrukturi postoje tri tipa keramike: kristalična sa staklenom matricom, kristalična (nekad se naziva holokristalna) i stakla.[1]

Tradicionalna keramika

Tradicionalni se keramički proizvodi dijele u grubu keramiku (u koju se ubrajaju: opeke, crijep, glinene cijevi i drugi građevni elementi od gline) i finu keramiku, koja obuhvača proizvode čiste i primijenjene umjetnosti modelirane u glini.

Tradicionalne keramike i njihovi proizvodi:

-posuđe i sanitarije: tanjuri, keramičke pločice, sanitarni uređaji…
-masivni glineni proizvodi: kanalizacijske i odvodne cijevi, cigle, lončarija…
-vatrostalni materijali: cigle, cementi, talionički lonci i druga lončarska roba…
-građevinski materijali: od vlakana do abrazivnih materijala, različite cigle, žbuke, betoni…
-stakla: veliki broj različitih proizvoda i vrlo različitih primjena…
-abrazivi: brusni papir i diskovi, pjeskarenje…

Moderne keramike i njihove primjene

Keramički su materijali veoma važni za suvremene tehnologije, pri čemu se tradicionalne keramike sve više zamijenjuju tzv. modernim keramikama. Pod pojmom moderne keramike u literaturi se susreću i drugi nazivi, kao npr.: tehničke, specijalne i fine keramike.
Neki znanstvenici smatraju da će 2020.g. oko 50% svjetskog tržišta svih vrsta keramika otpadati na moderne keramičke proizvode. Tomu nije razlog samo stalni porast zahtjeva za novim keramikama na području elektronike, već i usavršavanje postojećih keramika i staklokeramika temeljenih na silicijevu tetrakarbidu (Si3C4), silicijevu karbidu (SiC) i cirkonijevu oksidu (ZrO2).
Najpoželjnija svojstva modernih keramika za primjenu u strojarstvu su: visokotemperaturna izdržljivost, korozijska otpornost i velika otpornost na mehaničko habanje.

-elektronika: podloge i ambalaža za poluvodičke elemente, tijela valovoda, feriti, kondenzatori, senzori…
-svemirska, avio i auto industrija: ventili, mlaznice, turbine, prirubnice…
-visokotemperaturni konstrukcijski materijali: moderni vatrostalni materijali, izmjenjivači topline…
-medicina: biokeramika, implantati…
-nuklearna tehnologija: nuklarna goriva (elementi), imobilizacija visokoradioaktivnog otpada…
-različite primjene: alati za rezanje, magneti, materijali otporni na habanje, otpička vlakna, strojno obradiva keramika…

Keramike temeljene na aluminijevu oksidu

Al2O3 – MgO keramike. Ovaj tip keramike ima mnoge prednosti u odnosu na klasičnu keramiku temeljenu na aluminijevu oksidu, posebno s obzirom na fizikalna svojstva. Utvrđeno je, naime da magnezijev oksid dodan u maloj količini aluminijevu oksidu znatno mijenja strukturu keramike i bitno poboljšava sinterabilnost aluminijeva oksida u prahu. To omogućuje proizvodnju keramike visoke gustoće i točno određene veličine zrna. Dodatkom magnezijeva oksida može se kontrolirati mikrostruktura aluminijeva oksida različite kemijske čistoće. Primjerice Al2O3 – MgO keramike vrlo su različite. Upotrebljavaju se, na primjer, kod vatrostalnih proizvoda, u elektronici, kao abrazivna zrna itd.

Magnezijev aluminat (MgAl2O4) predstavlja stabilan materijal s izrazitim vatrostalnim značajkama. Posebno je važan kao zaštita prevlaka na različitim podlogama. Mikrostruktura magnezijeva aluminata, slično kao i u ostalih keramika, u velike određuje njegova uporabna svojstva. Moguće ga je dobiti na nekoliko načina, primjerice izravnom reakcijom između magnezijeva i aluminijeva oksida ili sol-gel postupkom.

Mulit je jedina kristalna faza u aluminosilikatnom sustavu, stabilna pri različitim temperaturama kod atmosferskog tlaka. Kristalizira u rompskom sustavu, a kemijski mu se sastav mijenja od 3 Al2O3 x 2 SiO2 do 2 Al2O3 x 2 SiO2. Jedino nalazište prirodnog mulita nalazi se na otoku Mull (u blizini zapadne obale Škotske), po čemu je i dobio ime.
Danas se mulit mnogo primjenjuje u svim granama industrije gdje je potrebna otpornost prema visokim temperaturama, kao što su: metalurgija, indutrija cementa, staklarska i keramička industrija. Predviđa se da će se mulit kao suvremena keramika u bliskoj budućnosti rabiti za obloge bridova na avionima i svemirskim letjelicama, za obloge komora za sagorijevanje u mlaznim i raketnim motorima te mlaznice raketnih i mlaznih motora itd.. Mulit se osim izravnom reakcijom između čistog aluminijeva oksida (Al2O3) i čistog kremena (SiO2) – čime se dobiva čisti mulit, može sintezirati i iz prirodnih materijala (glina, kaolin, boksit) koji sadrže i nečistoće (različite okside željeza, kroma, titana, cirkonija, galija, magnezija, kalcija, natrija, kalija ili volframa). Navedene nečistoće mogu se u točno određenim količinama dodati prema potrebi u reakcijsku smjesu da bi se ciljano poboljšala svojstva mulita.
Osim navedenim postupcima mulit se može dobiti i sol-gel postupkom. Naime, posljednjih se godina provode vrlo intezivna istraživanja u svrhu razvoja postupaka sinteze keramika, stakla i kompozitnih materijala sol-gel postupkom zbog značajnih prednosti ovog postupka u odnosu na klasične postupke sinteze.
Velika specifična površina osušenih gelova uzrokom je velikoj reaktivnosti sastojaka. Sol-gel postupci omogućuju kemijsku homogenost materijala na molekulskoj razini. Budući da proces usitnjavanja polaznih sirovina nije neophodan, mogu se dobiti produkti izuzetne čistoće.

Specijalne oksidne keramike

Potražnja za specijalnim oksidnim keramikama svakim danom je sve veća jer je razvoj novih tehnologija uvjetovan pojavom novih materijala. Pri samom vrhu na liste traženih materijala, nalaze se upravo „specijalne“ oksidne keramike budući su im glavne primjene u industriji keramičkih pločica, elektroničkoj tehnologiji te industriji specijalnih alata i strojeva.
Uporabna svojstva oksidne keramike uvelike ovisi o veličini osnovnih čestica, njihovu obliku i površinskoj aktivnosti. Uloga površine čestice u stvaranju keramike lako je shvatljiva ako se zna da se u 1 cm-3 keramike ostvaruje oko 1015 međučestičnih kontakata. U keramici se uloga kompozitnih materijala može pratiti na primjeru razvoja piezoelektričnih oksidnih keramika. Na primjer, početkom 1940.g. otkriveno je da barijev titanat ima feroelektrična svojstva, a krajem iste godine otrkiveno je da je keramika barijeva titanata bolji piezoelektrik od monokristala, na primjer kvarca. Time je otvoreno novo područje u elektroničkoj tehnologiji budući da je piezoelektričnu keramiku lakše proizvesti nego monokristale određenog materijala, a da i ne govorimo o ekonomičnosti procesa, koji zasigurno ide u prilog piezoelektričnih keramika.

Silicijev nitrid (Si3N4), silicijev karbid (SiC) i Si-Al-oksinitrid

Kombinacija dobrih mehaničkih, termičkih i termomehaničkih svojstava uvjetuje da je silicijev nitrid jedan od najperspektivnijih materijala. Uz visoku čvrstoću pri visokoj temperaturi, otpornosti na nagle temperaturne promjene, uz nizak koeficjent termičke ekspanzije i relativno dobru otpornost na oksidaciju, silicijev nitrid se može upotrebljavati za izradu raznih dijelova motora s unutarnjim izgaranjem (dijelovi ventila, prirubnice, cilindri itd.).
Uz nitride (silicijev, titanov, borov), zatim oksinitride i karbonitride, među najkvalitetnije materijale za iradu keramika za razne alate ubrajaju se i razni karbidi (WC, TiC, VC, CrC, NbC, MoC, TaC i SiC-iglice).
Visokotemperaturno otporne keramike (posebno silicijeva karbida) rabe se u proizvodnji izmenjivača topline raznih oblika, veličine i namjene. Glavna prednost u odnosu na klasične izmjenjivače topline jest da se povišenjem temperature fluida, povećava radna učinkovitost stroja. Uz već navedene uporabe, visokotemperaturne keramike najčešće se rabe kao vatrostalni materijali. Budući da je razvoj vatrostalnih materijala u stalnoj ekspanziji, uobičajen materijali. Budući da je razvoj vatrostalnih materijala u stalnoj ekspanziji, uobičajeni materijali (MgO, Al2O3, silikati itd.) sve više se zamjenjuju modernim kompozitnim materijalima koji sadrže neke od karbidnih (SiC), nitridnih (Si3N4), BN, AlN) ili miješanih komponenti koje uključuju ugljik (npr. Al2O3 – C, MgO – C, Zr2O3 – C).

Staklokeramika (vitrokeramika)

Kristalizacija je nekada bila jedna od najčešćih smetnji u proizvodnji stakla. U novije je vrijeme usmjerena kristalizacija u staklu obilježila čitav niz novih materijala vrlo specifičnih svojstava. Takva keramika, koja ne nastaje uobičajenim procesima pečenja keramičkih materijala, uz samo djelomično taljenje nekih komponenata, naziva se staklokeramika ili vitrokeramika.
Staklokeramika se oblikuje još u stanju običnog stakla uobičajenim postupcima staklarske tenologije. Da bi se provela kontrolirana kristalizacija, potrebno je da odjednom nastane velik broj jezgara kristalizacije, jednolično raspodijeljenih po cijelom volumenu staklenog predmeta. O sastavu staklene taljevine, kao i o temperaturi i vremenu trajanja toplinske obradbe (žarenju), ovisi udio stvorene kristalne faze. Velik broj jezgara kristalizacije razlog je nastanku velikog broja vrlo malih kristalića (promjera 0,1 – 1,0 mm).
Osnovna prednost staklokeramike leži u mogućnosti da se konačnom proizvodu može dati željeni oblik, koji se inače postiže staklarskom obradom. Staklokeramika je s koeficjentom termičkog rastezanja oko nule vrlo otporna na temperaturne promjene, pa se rabi za izradu kuhinjskog posuđa, gornjih ploča štednjaka, raznih cijevi, ventila, ali i za izradu implantata s kojima se zamjenjuju dijelovi ljudskih kostiju.
Pogodnim izborom sastava smjese može se načiniti keramika koja je najsličnija prirodnoj kosti. Keramika je omogućila korištenje viših radnih temperatura u motorima s unutrašnjim izgaranjem. Od keramike silicijevih proizvode ventil za automobilske motore. Njihove su prednosti velike jer keramički dijelovi prianjaju bolje od metalnih, čime se bitno poboljšava izgaranje goriva i smanjuje ispuštanje štetnih plinova. Osim toga, keramički se dijelovi kližu 40% bolje od dosadašnjih, pa se motor pokreće lakše i bitno tiše od onih s metalnim dijelovima. Vrijeme keramike tek dolazi.

Pločice od staklokeramike imaju glatku površinu bez pora, otporne su na djelovanje kemikalija i mogu se rabiti u temperaturnom području od -200°C do +700°C. Zato se danas sve više upotrebljavaju pri zagrijavanju kao zamjena za azbestne mrežice i glinene trokute.

Gornje ploče suvremenih štednjaka izrađene su od staklokeramike.

Povijest i razvoj keramike

Razvoj keramike možemo pratiti od paleolita, i pojave najstarijih kultura, iz paleolitskog lončarstva razvila se današnja suvremena keramika.
Keramički su proizvodi sastavni dio čovjekova života tisućama godina. Još su poznate stare civilizacije ovladale tehnologijom izrade crijepa i opeke, posuđa od pečene gline, ukrasnih vaza, pločica itd.. Najveći dio podataka o starim civilizacijama i trgovačkim putevima arheologija crpi upravo iz materijalnih dokaza u obliku različitih keramičkih proizvoda iz tog vremena.


Danas poznajemo različite vrste fine keramike:

Dobiju se promjenom sastava smjese i temperature pečenja te primjenom različitih vrsta cakline (boja, emajl).

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Glina (tlo)

Glina pripada skupini hidratiziranih alumosilikata pomiješanih u prirodi s kvarcnim pijskom, vapnencem i željezovim oksidima. Sve vrste gline imaju: svojstvo upijanja velikih količina vode (80%), plastičnost, ljepljivost, stezanje pri sušenju i zadržavanja oblika nakon žarenja.
Veliku skupinu silikata koji izgrađuju Zemljinu koru čine glinenci, primjerice ortoklas (K[AlSi3O8]), albit (Na[AlSi3O8]) i anortit (Ca[Al2Si2O8]). Oni se djelovanjem atmosferilija raspadaju. Topljive natrijeve i kalijeve spojeve koji pritom nastaju odnosi voda, a na mjestu nekadašnjih stijena talože se u vodi netopljivi sastojci. Najvažniji od tih sastojaka je mineral kaolinit (Al2Si2O5(OH)4). Ako su naslage čiste, radi se o glini kaolinu, koji zovemo i porculanska zemlja, jer se rabi za izradu porculana. Kaolin koji je onečišćeni s vrlo malo primjesa nazivamo lončarska glina, dok glinu koja sadrži znatne količine kvarcnog pijeska, željezova oksida, vapnenca i drugih primjesa nazivamo ilovača. Ona se rabi u lonačrstvu i kiparstvu te za proizvodnju opeka i crijepa.
Glinene pločice bile su podloga za pisanje u Babilonu i Asiriji, a i u Grčkoj.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Porculan

Porculan je najplemenitija keramička roba. Posebno mjesto u proizvodnji porculana pripada Kinezima koji su proizvodili porculanske predmete izvrsne kakvoće već u 6.st. U Europi je proizvodnja porculana počela tek u 17.st.. Porculanski predmeti dobivaju se pečenjem smjese kaolina, kvarca i glinenca i na kraju pocaklivanjem. Od porculana se izrađuju razni servisi za jelo, vaze, kao i drugi ukrasni predmeti za kućanstvo. Rabi se i u kemijskim laboratorijima za lončiće i zdjelice, a u elektrotehnici kao izolacijski materijal.
Proces tradicionalne keramičke proizvodnje obuhvaća; pročišćavanje gline izmuljivanjem (samo za finije proizvode); pripremu smjese od gline, pijeska, glinenca i vode; ručno ili strojno oblikovanje dobivenog tijesta; sušenje predmeta i , ako je potrebno, pokrivanje glazurom uz ponovno pečenje. Čistoća sirovina, sastav smjese i temperatura pečenja različiti su za različite proizvode.

Glazura popularno nazvana pocaklina, obično pokriva samo površinu proizvoda. Kod porculana glazura natapa cijelu smjesu, pa je porculan prozračan za svjetlost.
Boje se nanose na keramiku prije glazuriranja ili na glazuru i u nju zatale ponovnim pečenjem.

Zanimljivosti

  • Za kočenje velikih masa pri velikim brzinama kretanja potrebno je imati kvalitetne kočnice koje se izrađuju od novih keramičkih materijala. Kočnice od keramičkih materijala imaju nekoliko puta veću snagu kočenja od čeličnih kočnica, zbog prianjanja dva različita kemijska materijala.

Vanjske poveznice

Izvori

  1. J. A. Vaccari: Materials handbook, 15th edition, 2002, McGraw Hill
  • Udžbenik za treći razred gimnazije „Anorganska kemija“, Sandra Habuš – Dubravka Stričević – Vera Tomašić. Izdavač: PROFIL INTERNATIONAL, tisak: tiskara Meić, Uporabu udžbenika odobrilo je Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske rješenjem KLASA: *, od 3. Srpnja 1998.g..

Literatura

11. stoljeće pr. Kr.

11. stoljeće prije Krista je razdoblje koje je trajalo od 1. siječnja 1100. godine pr. Kr. do 31. prosinca 1001. godine pr. Kr.

Aenona

Aenona je antičko naselje na mjestu današnjega Nina.

Nekropole liburnske kulture iz željeznoga doba s bogatim grobnim prilozima (fibule, nakit, oružje, keramika). Za vladavine Rimljana (municipij Aenona) bio je urbaniziran, s oktogonalnim rasporedom ulične mreže i forumom; iz rimskoga doba sačuvani su ostatci foruma i Dijanina hrama (druga polovica I. st.) te kipovi careva iz roda Julijevaca i Klaudijevaca. Istražena rimska nekropola sadržavala je nalaze iz I. i II. st. Iz ranokršćanskoga su doba ostatci bazilike sv. Marije.

Bisalhães keramika

Bisalhães je jedinstvena vrsta portugalske keramike koja se tradicionalno proizvodi u istoimenom selu na južnim padinama župe Mondrões, općine Vila Real u Portugalu. Dizajnirana kao ukrasna, ali i za kuhanje, ona odražava mnoge generacije razvoja znanja i umijeća lončarstva, zbog čega je proces proizvodnje Bisalhães crne keramike upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2016. godine.

Ovaj tradicionalni obrt, koji se nalazi na grbu sela, važan je dio identiteta zajednice, a stare metode i danas se koriste za stvaranje komada nalik onima iz prošlosti. Najraniji zapis aktivnog lončara u Bisalhãesu je zapis vjenčanja između žene iz Bisalhaea i lončara iz Gondara 1709. god..

Nekoliko koraka je uključeno u izradu crne keramike. Prvo se zemlja razbije drvenim čekićem u kamenom koritu. Nakon što je zgnječena, glina se smješta u gumno, gdje se suši na suncu. Potom se prosije i doda voda, nakon čega se umiješa u kašu, formira, definira pomoću različitih daščica i glatkim šljunkom. Na koncu se ukrašava pomoću štapa i napokon ispeče u peći koja je iskopana u zemlji (soenga). Crna boja se dobiva tako da što se posude stavljaju u pećnicu koja je prekrivena zelenim grančicama borova ili mahovinom, koja se zatim zapali i prekriva blatom tako da ne ispušta dim. Postoji nekoliko vrsta keramike: churra (gruba, crna i bez sjaja), gogada ili luksuzna keramika (profinjena i besprijekorna), te minijature.

Podjela rada vremenom se razvila s fizički zahtjevnom pripremom gline koja je dodijeljena muškarcima, dok žene uglavnom uglavnom ukrašavaju lonce.

Ova vještina se prenosi gotovo isključivo preko srodstva, a njezina budućnost je u opasnosti zbog smanjenja broja nositelja, tj. manjeg interesa mladih naraštaja da nastave tradiciju i opće potražnje za industrijskim alternativama. Osim toga, glina koja se koristi u procesu dobiva se iz lokalnih tvornica keramike umjesto da se izvlači iz jama kao nekada. Zbog toga je proces proizvodnje Bisalhães crne keramike 2016. godine upisan i na popis nematerijalne svjetske baštine za hitnu zaštitu.

Bor (element)

Bor je kemijski element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol B, atomski (redni) broj mu je 5, a atomska masa mu iznosi 10,811(7).

Caltagirone

Caltagirone (sicilijanski: Caltaggiruni; arapski: Qal'at-al-ghiran) je grad u Italiji, na otoku i administrativnoj regiji Sicilija, središte istoimene općine u pokrajini Catania. Caltagirone se nalazi 70 km jugozapadno od grada Catania.

Grad je dugo bio slavan po svojoj keramici, osobito po majolici i terakotnim vrčevima. Danas se sve više proizvodi umjetnička keramika i terakotne skulpture, a ostatak stanovništva se uglavnom bavi poljoprivredom (uzgoj grožđa, maslina i bresaka).

Barokno središte Caltagironea je, zajedno sa sedam drugih baroknih gradova u dolini Val di Noto koji su obnovljeni nakon potresa 1693. godine, 2002. godine upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao primjer "vrhunca i završnog procvata baroka u Europi".

Epigrafika

Epigrafika je pomoćna povijesna znanost koja proučava pisma na tvrdim podlogama kao što su kamen,glina,keramika, metal, drvo i slično.

Gudnja

Gudnja je arheološki lokalitet (špilja) kraj Stona na poluotoku Pelješcu. Naslage kulturnih slojeva (6 m) datiraju od ranoga neolitika do srednjega brončanog doba. Najstariji neolitički sloj (keramika ukrašena otiscima školjaka, prsta i nokta) pripada kulturi impresso-keramike, slijedi posebno izdvojena prijelazna faza iz ranog u srednji neolitik (urezana i slikana keramika) te kasna neolitička hvarska kultura. Eneolitički sloj karakteriziraju keramika s kanelirama kao dio hvarske kulture i njezin završni stupanj te keramika koja se veže uz razvijeni eneolitik. Brončanodobno razdoblje zastupljeno je nalazima cetinske kulture.

Horezu keramika

Horezu keramika je jedinstvena vrsta rumunjske keramike koja se tradicionalno proizvodi ručno oko mjesta Horezu, u vlaškom dijelu Rumunjske (Županija Vâlcea), u blizini slavnog manastira Horezu. Ona odražava mnoge generacije razvoja znanja i umijeća lončarstva, zbog čega je umješnost proizvodnje Horezu keramike upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi 2012. godine.

Proizvodnja je podijeljena na muške i na ženske poslove. Tako muškarci uglavnom prikupljaju zemlju, čiste ju, vlaže, dijele i miješaju kako bi se dobila crvena glina koju lončari Horezua oblikuju posebnom tehnikom prstima koja zahtjeva koncentraciju, snagu i pokretljivost. Svaki lončar ima svoju tehniku oblikovanja, ali svaki poštuje slijed u procesu.

Žene prije pečenja ukrašavaju oblikovanu keramiku posebnim tehnikama i alatkama kako bi oslikali tradicionalne motive. Njihove vještine u kombiniranju dekoracija i boja određuje osobnost i jedinstvenost ove keramike. Boje su im sjajni tonovi smeđe, crvene, zelene, plave i tzv. „Horezu bjelokosne”.

Horezu kermičari koriste mnoge tradicionalne alate kao što su: mikser za čišćenje zemlje, lončarsko kolo ili češalj za oblikovanje, šuplji ovnovski rogovi i štapići sa finim žicama na vrhu za ukrašavanje, te drvene peći za pečenje.

Ovaj drevni obrt je sačuvan u ognjištu predaka, danas poznato kao Olari ulica u Horezu, gdje obrtnici oblikuju glinu u istom mukotrpnom procesu kao i njihovi preci. Horezu je jednino povijesno rumunjsko keramičko središte u kojemu je ovaj obrt ostao glavni izvor prihoda za mnoge slavne obitelji kermaičara kao što su: Vicsoreanu, Iorga, Frigura, Mischiu, Popa i dr. Danas se prenosi kao i uvijek u krugu obitelji, ali i u majstorskim radionicama kroz šegrtovanje, te festivalima keramike i izložbama.

Impresso-keramika

Impresso-keramika (talijanski impresso: utisnut) je kultura starijega neolitika (između 6500. i 4600. pr. Kr.), raširena po cijelome Sredozemlju, nazvana prema načinu ukrašavanja keramičkih posuda utiskivanjem prsta i nokta, zašiljenih predmeta od kamena ili kosti, rubova školjaka i puževa, a u kasnijim fazama i urezivanjem, osobito tehnikom a tremolo (talijanski: drhtav). Najčešći oblici su kuglaste i polukuglaste zdjele te duboki jajoliki lonci, a ornamentalni motivi vrlo su jednostavni (cik-cak crte, vučji zub i sl.). Duž jadranske obale i na otocima otkrivena su mnoga nalazišta, špiljska (Jami na Sredi, Vela jama, Vaganačka špilja, Grapčeva špilja, Markova špilja, Gudnja) ili na otvorenom (Vižula, Smilčić, Crno vrilo, Danilo), a odatle se kultura širila u unutrašnjost kroz Hercegovinu (Ravlića pećina, Zelena pećina, Hateljska pećina) sve do središnje Bosne (Obre I) i Crne Gore (Crvena stijena). Najvažniji lokaliteti naselja na otvorenom nalaze se u južnoj Istri (Vižula, Verudela, Vela Gromača kraj Kavrana, Pradišel, Debeljak kraj Premanture), a pojedinačni ulomci nađeni su i na prostorima potonjih gradinskih naselja: Šandalja, Vrčin, Vrčevan, Sv. Mihovil kraj Bala. Na najbolje istraženom nalazištu, Vižuli kraj Medulina (B. Baćić) potvrđeno je postojanje nadzemnih kuća, a jednostavni loptasti lonci bili su ukrašeni utiskom ruba školjke.

Konzervacija podmorskih arheoloških nalaza

Konzervacija podmorskih arheoloških nalaza je čin zbrinjavanja predmeta kulturne baštine s potopljenih brodova ili u more palih ili srušenih aviona. Bez primjerene konzervacije ovi bi predmeti ubrzo nakon vađenja propali te bismo tako ostali bez važnih povijesnih podataka. U principu konzervaciju odnosno zbrinjavanje ovih predmeta provode arheolozi ili konzervatori restauratori specijalizirani za ovu vrstu materijala. Sam čin konzervacije često je dugotrajan i skup, tako da nerijetko nadilazi vrijednost samog predmeta.

Korozija

Korozija (srednjovj. lat. corrosio, od lat. corrodere: nagrizati) je trošenje konstrukcijskih materijala kemijskim djelovanjem fluida (plinova ili kapljevina). Korozija razara metale i anorganske nemetale (npr. beton), a sudjeluje i u oštećivanju (degradaciji) organskih materijala (polimernih materijala, drva). U geologiji je korozija opći naziv za kemijsko trošenje stijena.

U tehnici valja razlikovati kemijsku i elektrokemijsku koroziju. Kemijskoj koroziji podložni su metali i vodljivi nemetali (na primjer grafit) u neelektrolitima, to jest u suhim plinovima i u nevodljivim kapljevinama (na primjer u mazivim uljima), te nevodljivi nemetali (beton, keramika, staklo, kamen, polimerni materijali, drvo) u plinovima i kapljevinama. Elektrokemijskoj koroziji podliježu metali i vodljivi nemetali u elektrolitima, to jest u vodi i vodenim otopinama, u vlažnom tlu, u talinama soli i hidroksida, te u vodi koja potječe iz vlažnoga zraka ili drugih plinova u obliku filma ili kapljica.

Korozija se u tehnici često javlja istodobno ili uzastopno s mehaničkim oblicima smanjivanja upotrebne vrijednosti metalnih izradaka. Postoje dvije grupe takvih pojava. U prvoj grupi, kao i prilikom korozije, metal gubi masu (abrazija i erozija, to jest trošenje metala trenjem zbog relativnog gibanja prema čvrstim ili fluidnim tvarima). To se događa, na primjer u cilindrima motora s unutarnjim izgaranjem, u cjevovodima i crpkama. U drugoj grupi tih pojava masa materijala se ne smanjuje, ali mu se pogoršavaju svojstva ili mijenja oblik. Tako prilikom zamora opada čvrstoća metala pod utjecajem dinamičkih naprezanja, a puzanjem nastaje trajna deformacija metala dugotrajnim djelovanjem naprezanja. Zamor nastaje na primjer, na dijelovima vozila i na strojevima koji rade periodički, a puzanje u konstrukcijama koje su na povešenim temperaturama izložene mehaničkom opterećenju. Korozija uzrokuje goleme materijalne štete, a često i nesreće s katastrofalnim posljedicama. Zaštita od korozije provodi se nanošenjem prevlaka (nalič) i promjenom okolnosti. Nanošenje metalnih prevlaka (metalizacija) obuhvaća uranjanje u talinu (na primjer u talinu cinka ili vruće cinčanje), vruće prskanje (šopiranje), platiranje, navarivanje, difuzijsku metalizaciju, naparivanje, galvanizaciju ili elektroplatiranje, kemijsku redukciju i tako dalje. Anorganske nemetalne prevlake postižu se emajliranjem, oksidacijom, na primjer bruniranjem čelika i anodizacijom ili eloksiranjem aluminija (anodička oksidacija), zatim fosfatiranjem, kromatiranjem, patiniranjem i slično, dok se organske prevlake nanose ličenjem bojama i lakovima, plastifikacijom, gumiranjem, bitumenizacijom, omatanjem folijama i drugo.

Licenska keramika savsko – dravskog međurječja

Licenska keramika je naziv za specifični tip prapovijesne keramike ukrašen utiskivanjem suknene niti, koji se javlja na tlu Austrije, Mađarske, Slovačke i Hrvatske tijekom ranog i srednjeg brončanoga doba.

Licenska keramika dobila je svoj naziv po suknenoj niti tj. vrpci (njemački=Litze) koja je, omotana oko štapića ili suknene niti, utiskivana u još meku glinu. Stojan Dimitrijević je mislio da je licenski ukras bio izveden pomoću nazubljenog kotačića, slično ljubljanskoj keramici alpskog tipa.

Markova špilja

Markova špilja je prapovijesno nalazište na krajnjem sjeverozapadnom dijelu otoka Hvara. Debljina kulturnoga sloja iznosi oko 13 m, a sadržava nalaze (keramika, nakit, životinjska plastika) iz neolitika, eneolitika, brončanog i željeznoga doba, te iz doba grčke kolonizacije i rimske vladavine. Sudeći prema nalazima, špilja je najčešće bila nastavana tijekom neolitika dok se u ostalim razdobljima u njoj rjeđe boravilo. Prevladavaju ulomci ranoneolitičke impresso-keramike, ukrašeni raznovrsnim otiscima, osobito onima s pomoću školjke iz roda Cardium, dok su rjeđi nalazi iz srednjega i kasnog neolitika (oslikana keramika danilske i hvarske kulture). Postoje i nalazi iz vremena grčke kolonizacije i rimske vladavine.

Materijal

Materijal je čvrsta tvar koja ima masu i zauzima prostor. Uvjet da neka tvar bude materijal je taj da mora imati jedno ili više specifičnih svojstava koja ju čine materijalom (npr. električna vodljivost, otpornost na koroziju itd.). Materijali su čvrste tvari iz kojih su izrađeni proizvodi korisni za uporabu. Razumijevanje činjenice da se materijali ponašaju onako kako se ponašaju pod utjecajem okoline, te zašto imaju međusobno različita svojstva, bilo je moguće samo uz pomoć razumijevanja atomske građe tvari i prihvaćanja kvantne mehanike koja je definirala atome i čvrsta tijela negdje početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Te su spoznaje omogućile odgovore na mnoga pitanja, pa i ona kako možemo promijeniti svojstva materijala, kako bismo dobili nešto bolje i jeftinije proizvode. Ili, kako novo uočena svojstva materijala korisno uporabiti, tj. pronaći im nova područja primjene.

Maurska umjetnost

Maurska, ili maursko-španjolska umjetnost, je naziv za inačicu islamske umjetnosti koja se razvila od VIII. stoljeća nadalje u područjima pod vlašću Maura na Pirenejskom poluotoku, u zemljama sjeverne Afrike (Magreb) i djelomično na Siciliji. Razvila se na temeljima starije islamske umjetnosti uz slabije utjecaje umjetnosti kršćanskog Zapada.Maursku umjetnost, napose arhitekturu, odlikuje živa polikromija i raskošna plastička dekoracija koja prekriva sve površine zidova na štetu konstruktivne jasnoće građevine.

Podudara se s razdobljem arapske dominacije, ali se njen uticaj nastavlja i nakon propasti arapske vlasti u Španjolskoj u stilu mudéjar. U Italiji je na kasniji razvoj keramike snažno utjecala maurska keramika sa središtima proizvodnje u Málagi i Valenciji.

Porculan

Porculan (talijanski Porcellana) je najfinija vrsta keramike dobivena pečenjem na visokoj temperaturi (od 1250 do 1350 °C) mješavine kaolina, kvarca i vapnenca. Na ovaj način nastaje staklasta poluprozirna keramika koja je mnogo čvršća no što izgleda i ne prenosi električnu energiju, te može poslužiti i kao izolator.

Prema temperaturi na kojoj se peče postoji meki (Meisen), tvrdi (iz istočne Azije) i koštani porculan (s dodatkom koštanog pepela) koji se proizvodi pretežito u Engleskoj.

Spomenik kulture

Spomenik kulture je svjedočanstvo ljudske povijesti i razvoja, za čije očuvanje postoji javni interes. To znači, da je u svakom slučaju riječ o povjesnom objektu.

Spomenici kulture se dijele na:

građevinske spomenike - cijela zgrada, njeni dijelovi ili vrsta i način na koji je opremljena. Spomenička vrijednost stvaralaštva vrtne umjetnosti u nekim državama se isto tako svrstava u građevinske spomenike, a u nekim imaju zasebnu kategoriju;

ukupna područja (ansambli) - sastoje se od ukupnosti pojedinačnih područja, pojedinih zgrada i slobodnog prostora;

pokretni spomenici kulture - umjetničko djelo (na primjer slika, skulptura ili nadgrobni spomenik) predmet opreme prostora (dio namještaja), zbirka (na primjer umjetničkih predmeta, biblioteka, arhiv);

predmete iskopane ili nađene u zemlji - nalaze se ili su bili u tlu, na primjer grobovi, keramika, stare kovanice, ostatci naselja, nadgrobni brežuljak.

Sultanija

Sultanija (perzijski: سلطانيه; dosl. Carska) je bila negdašnja prijestolnica Ilhanida, iranskih vladara mongolskog podrijetla iz 14. stoljeća, koja se nalazi u Zandžanskoj pokrajini na sjeverozapadu Irana odnosno oko 240 km zapadno od Teherana.

Središnja znamenitost Sultanije je Mauzolej kana Oldžeitua, vladara Ilhanata od 1280.-1316. godine, poznat i kao „Kupola Sultanije”. On je podignut između 1302. i 1312. godine i najstarija je kupola s dvostrukim stijenkama u Iranu. Težinom od oko 200 tona i visinom od 49 metara od dna građevine, ona je jedna od najvećih kupola od opeke na svijetu, poslije kupola Firentinske katedrale i Aja Sofije. Njezina važnost u islamskoj arhitekturi se može usporediti s utjecajem Brunelleschijeve kupole firentinske katedrale na renesansnu arhitekturu. Snažno je utjecala na izgled Mauzoleja Hodže Ahmeda Jasavija u Kazahstanu i Tadž Mahala u Indiji, a prema mišljenju talijanskih stručnjaka i na samu Brunelleschijevu kupolu. Zbog toga je Sultanija 2005. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Većina vanjskih ukrasa Oldžeituovog mauzoleja je izgubljena, ali su iznutra sačuvani izvrsni mozaici, keramika i freske. Eksterijer se trenutačno restaurira pod vodstvom Iranskog ministarstva kulture.

Tiahuanaco kultura

Tiahuanaco kultura je pretkolumbovka kultura koja je prethodila Inka civilizaciji, a u razdoblju najvećeg širenja rasprostirala se na prostorima današnje Bolivije, Čilea i Perua; tj. većinom brdske visoravni Collao i od pacifičke obale na zapadu do Chapare na istoku. Glavno i najveće vjersko i političko središte bio je grad Tiahuanaco koji se nalazi na obalama rijeke Tiwanaku, u južnom dijelu bazena jezera Titicaca (bolivijski departman La Paz).

Vrlo složen vjerski kult i dualistička filozofija ove kulture će ostati i nakon njezine propasti. Njezina umjetnost i stilovi su tehnički varirali u skladu s kronologijom i blizinom glavnog grada. Arhitektura Tiahuanaca ima monumentalne megalitske značajke, a što se tiče keramike, 2006. god. je otkriveno više od 100 komada skulptura velikog umijeća i raspona boja, tako da je umjetnost Tiahuanaco kulture postojala u isto vrijeme kao i periferna keramika stilova naselja Azapa, Moquegua i San Pedro de Atacama. Također, u tekstilnoj umjetnosti se ističe uporaba vlakana alpaka, ljama i vikuna, a naširoko se koristila bronca, te kompleksne poljoprivredne tehnologije poput navodnjavanja kanalima i terasastog uzgoja na velikim površinama.

Tiahuanaco kulturu Bolivijci smatraju za "majčinsku kulturu Bolivije".

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.