Juraj Križanić

Juraj Križanić (Obrh, malo naselje kraj Lipnika, kod Ribnika, između 1617. i 1619.[1] - Beč, 12. rujna 1683.), bio je hrvatski svećenik, teolog, pisac, jezikoslovac, glazbenik, političar te zagovornik crkvenog i slavenskog jedinstva.

Životopis

Juraj Križanić se rodio između 1617. i 1619., po nekim izvorima potkraj 1617. odnosno tijekom 1618., od oca Gašpara Križanića i majke Suzane rođene Oršić, u plemićkoj kuriji Obrh, koja je pripadala župi svetoga Ilije u Lipniku.[1] Križanić je završio ili Klasičnu gimnaziju u Zagrebu ili sličnu isusovačku gimnaziju u Ljubljani, a filozofiju je studirao u Grazu, bogosloviju u Bologni i Rimu gdje je i doktorirao. U Rimu stupa u Collegium graecum, Grčki zavod sv. Atanazija gdje proučava grčki jezik i književnost te potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest. Godine 1642. vraća se u Hrvatsku gdje boravi do 1646. godine kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1646. godine putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj listopada 1647. godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650. do svibnja 1651. godine nalazi se na putovanju za Carigrad. Godine 1652. ponovo dolazi u Rim, stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. godine, te se vraća u Rim gdje je dvije godine (1656.-1658.) boravio je u teutonskom zavodu Campo Santo u neposrednoj blizini bazilike Sv. Petra. Nakon ponovnog putovanja u Rusiju, 8. siječnja 1661. prognan je carskim ukazom u Sibir. U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je punih petnaest godina, do 1676. godine kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu 1677. definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje - kako ne bi umro od gladi - stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj Križanić poginuo je 12. rujna 1683. godine u redovima poljske vojske prilikom opsade Beča.

Idejna i politička borba

Križanić se smatra jednim od najranijih pristaša panslavenstva. Idejama o ekonomskoj i političkoj nezavisnosti, o ubitačnosti vjerskog razdora i zloupotrebe Crkve, kao i pogledima na rad, ekonomiju i državnu upravu Križanić je jedinstvena pojava unutar hrvatske književnosti u 17. stoljeću. U svojim političkim istupima otvoreno je propovijedao opravdanost buna i ustanaka protiv okrutnosti i tiranstva ruskog cara i njegove vlade. Naime, Križanić je želio moćnu, u smislu kasnijeg prosvijećenog apsolutizma, organiziranu rusku državu kao protutežu i branu Nijemcima koje je smatrao glavnim i najopasnijim neprijateljima svih Slavena. Na Nijemce se žestoko obarao zato što su stoljećima nastupali ekspanzionistički i osvajački prema slavenskim narodima, nastojeći podjarmiti i porobiti ih. Križanić je smatrao da je vjerski raskol za naš narod (Slavene), besmislen i štetan jer su ti vjerski sukobi upereni na naše međusobno upropašćivanje i uništavanje i upozoravao je na to da oni koji među slavenskim narodima podržavaju vjerski razdor nama žele toliko dobra koliko vuci ovcama. Pravoslavno svećenstvo ga je optuživalo da je plaćeni agent Rima koji u interesu Katoličke Crkve radi na pokatoličenju Rusa i ostalih pravoslavnih Slavena. Križanić je u svojim političkim pogledima uvijek stavljao nacionalne interese iznad crkvenih, a kada se radilo o nezavisnosti slavenskih država (Poljske i Rusije) odlučno je ustajao čak i protiv pape. U političkom djelovanju također se zalagao za socijalnu pravdu, ravnopravnost žena i dr. Okomio se i na plemiće opisujući ih: ...nema veće nepravde od one koju čine ovakvi ljudi, koji ne pridonose nikakve koristi općem narodnom dobru, a služe se više od drugih i samo na svoju korist najboljim narodnim dobrima... Križanić visoko cijeni rad i smatra ga jedinim opravdanim izvorom stjecanja: Nepravedna je svaka dobit koja nije stečena bez muke, bez znoja i bez utrošena vremena ili koja je stečena nepravično, otimačinom ili na prijevaran način. Bio je protivnik mnogih crkvenih praznika za koje je smatrao da upropaštavaju i osiromašuju narod. U svojim političkim viđenjima razlikovao je pravedne, opravdane ratove od nepravednih: Svaki kralj dužan je brinuti se da pribavi svojemu narodu mir ili spokojnost, a svaki kralj nije dužan voditi ratove, ako ne bude napadnut sa strane.

Gramatično izkazanje

Križanić - Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku

Hrvatskomu je jezikoslovlju osobito zanimljiv zbog svoje gramatike Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, objavljene u Tobolsku 1665. Riječ je o posve usamljenom književnojezičnom pokušaju, gramatici koja se odnosi na jezik ozaljskoga kruga, trodijalekatnu čakavsko-kajkavsko-štokavsku stilizaciju koju su u 17. stoljeću njegovali ljudi od pera, književnici i leksikografi na posjedima Zrinskih i Frankopana, sa središtem u Ozlju: otuda i naziv ozaljski književno-jezični krug. Posebnost je toga jezika opisao Juraj Križanić u svojoj gramatici. Vremenski, ta se gramatika smješta iza Kašićeve hrvatske i Mikaljine talijanske i zapravo je druga gramatika hrvatskoga jezika. Međutim, do hrvatskoga jezika u Križanićevu Gramatičnom izkazanju treba doprijeti rekonstrukcijom jer je riječ o općeslavenskoj gramatici s primjerima iz svih slavenskih jezika, a na hrvatski se u njoj upozorava ako odstupa od Križanićeva općeslavenskoga sustava. Kada se iz Gramatike izdvoji sve što je po hervatsku moguće je rekonstruirati hrvatski jezik Križanićeva doba, a to je prema rekonstrukciji M. Moguša jezik ozaljskoga kruga: "sada se može reći da je ozaljski književnojezični krug imao ne samo svoje pisce, nego i u Jurju Križaniću svojega gramatičara... sada se može reći da su Hrvati u XVII. stoljeću imali dvije gramatike i to tako da je jezik jugoistočnoga i sjeverozapadnoga kompleksa hrvatske književnosti dobio svoj gramatički opis." Gramatika je Križanićeva dugo bila nepoznata i nije imala utjecaja ni na razvoj hrvatskoga knjiženoga jezika, a ni gramatologije. Prvi je put objavljena 1950. (makar se njome bavio i o njoj opširno pisao V. Jagić), a u naše vrijeme objavljena je transkribirana latinicom: Sabrana djela Jurja Križanića, knjiga 2, Juraj Križanić, Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku, JAZU, Zagreb, 1894. izdanje je priredio Josip Hamm.

Glazbeni radovi

Manje poznat kao glazbeni pisac Križanić je i na tom polju ostavio nekoliko radova. Tako je 1656. godine u Rimu objavljen njegov glazbeni spis od dvadeset teza Asserta musicalia nova prorsus mnia et a nullo antehac prodita. U jednoj vrsti književnog oglasa što ga je objavio 1658. godine Juraj Križanić navodi još neke svoje glazbene radove: raspravu De modo facilitandi cantum ecclesiasticum (napisano 1657.) i dva izuma odnosno glazbena pomagala Tabulae novae, exhibentes musicam te spravu koju naziva Novum instrumentum ad cantus mira facilitate componendos, a trebala bi olakšavati zapisivanje glazbe i komponiranje. Ovi su radovi izgubljeni. Od Križanićevih djela koja se bave glazbom sačuvano je poglavlje De Musica iz neobjavljenog djela Politika, a koje se sastoji od dva dijela: Narratio u kojem obrađuje teme iz glazbene povijesti i Questiones de Musica, gdje rješava probleme crkvene i svjetovne glazbe te instrumentalne prakse.

Izvori

  1. 1,0 1,1 Miroslav Šicel (priredio), Antologija hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća, Dio 1. : Hrvatski književni esej 1900.—1950. (Biblioteka Četvrti zid : knj. 7.), Zagreb : Disput, 2002., ISBN 953-6770-26-1, ISBN 953-6770-25-3 (cjelina), str. 131.
12. rujna

12. rujna (12.9.) 255. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (256. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 110 dana.

Barokna glazba

Pod pojmom barokne glazbe podrazumijevamo djela nastala u razdoblju baroka, dakle u 17. i u prvoj polovici 18. st. To se glazbeno razdoblje ne može točno omeđiti kao određen vremenski period, jer je barok nastao nastavljajući se na renesansu, a nestao pojavom rokokoa i klasicizma u drugoj polovici 18. st. kad se javila snažna potreba za novim glazbenim stilom. Barokni stil se često ispreplitao s gore navedenim, pa zato njegovo razdoblje možemo samo približno odrediti vremenskim granicama.

Hrvati u Rusiji

Hrvati u Rusiji su hrvatska iseljenička zajednica u Rusiji koja se služi hrvatskim i ruskim jezikom a po vjeroispovjesti su uglavnom katolici. Prema ruskom popisu stanovništva 2010., 304 osobe su se izjasnile kao Hrvati , dok se računa da je 2002. u Rusiji živjelo oko 4000 Hrvata.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) najviša je hrvatska znanstvena i umjetnička institucija. Utemeljitelj HAZU bio je Josip Juraj Strossmayer.

Hrvatske gramatike

Prva je hrvatska gramatika napisana prije četiri stoljeća. Uglavnom nam je razumljiva i danas jer je hrvatski jezik u njoj čakavsko-štokavski stiliziran. Od tada do danas hrvatsko je gramatičarstvo izrazito plodno, napisano je sedamdesetak gramatika s brojnim ponovljenim izdanjima.

Prvi prijedlog standardizirane čakavske gramatike napisan je 2016., kajkavskih je napisano šest (s ponovljenim izdanjima i više), ali do sredine 19. stoljeća kajkavske su se gramatike prestale pisati jer je kajkavštinu posve potisnula štokavština koja je pretežita od početaka normizacije hrvatskoga jezika.

Ivan Golub

Profesor emeritus Ivan Golub (Kalinovac, 21. lipnja 1930. - Zagreb, 25. listopada 2018.) bio je hrvatski svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor, povjesnik, pjesnik i književni prevoditelj te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Letonci

Letonci, Latvijci, Leti ili Lotiši, narod u sjeveroistočnoj Europi, oko 2,277.000 pripadnika (2007.), od čega 1,245.000 u Letoniji, pripadnici baltičke skupine naroda, indoeuropske etnolingvističke porodice.

Letonci govore letonskim jezikom. Po vjeroispovijesti oko dvije trećine su protestanti a preko jedne četvrtine su katolici.

U prošlosti su bili pod znatnim utjecajem finsko-ugarskih i ruskih plemena. Uz poljodjelstvo bave se stočarstvom, pčelarstvom i ribolovom. Naseljavalju mala raštrkana gospodarstva; drvene nastambe. Narodne pripovijetke i pjesme označavaju bogatstvo kulture.

Međuslavenski jezik

Međuslavenski jezik (Medžuslovjansky/Меджусловјанскы u Međuslavenskom) je zonalno konstruirani jezik, izveden 2006. grupom jezikoslovaca iz različitih zemalja na osnovici svih slavenskih jezika. Uloga međuslavenskog ogleda se u olakšavanju komunikacije između predstavnika različitih slavenskih naroda, ali isto tako u pomaganju pripadnicima stranih naroda, koji ne govore nijedan slavenski jezik, pri komunikaciji sa Slavenima. Za ove, međuslavenski bi mogao biti dobra osnova za učenje bilo kojega drugog slavenskoga jezika. Ipak, njegov glavni cilj je biti razumljiv govornicima slavenskih jezika bez prethodnog učenja ovog jezika. Dakle, i gramatika i rječnik se zasnivaju na sličnostima i zajedničkim osobinama svih jezika slavenske skupine. Za razliku od slovija, shematskog jezika čija se gramatika zasniva na principu esperanta, međuslavenski je prirodan jezik koji izbjegava svaki umjetni element. Piše se latinicom i ćirilicom.

Najstariju gramatiku međuslavenskog jezika napisao je hrvatski svećenik Juraj Križanić u 17. stoljeću pod naslovom Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku. U ovom trenutku međuslavenski dijeli se na dva glavna narječja: slovianski i novoslavenski. Govori ga broj oko 500-1000 ljudi kao drugim jezikom.

Obrh

Obrh je naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Općine Ribnik, Karlovačka županija.

Panslavizam

Panslavizam (panslavenski pokret) bio je oblik pan-pokreta. Pojavio se početkom 19. stoljeća kao romantični nacionalizam. Cilj mu je bio kulturno, vjersko i političko jedinstvo svih Slavena u Europi.

Politička je i kulturna ideja i pokret, koji je težio ujedinjavaju svih slavenskih naroda, polazeći od pretpostavke da oni tvore jednu etničku cjelinu. Jedan od prvih zagovornika ideje panslavizma bio je Hrvat Juraj Križanić u 17. stoljeću. On je predložio osnivanje velike slavenske države s ruskim carem na čelu.

Pavao Ritter Vitezović

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.), hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik. Bio je nositelj plemićkog naslova baruna. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda.

Povijest ekonomske misli

Povijesni razvoj ekonomske misli

Merkantilizam

Fiziokratizam

Klasična liberalna škola

Utopijski socijalizam

Marksizam

Neoklasična škola

Njemačka historijska škola

Keynesijanska škola

Neorikardijanska škola

Institucionalizam

Ribnik

Ribnik je općina u Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji.

Tobolsk

Tobolsk (ruski: Тобо́льск; tatarski: Тубыл/'Tubıl), nekad povijesni glavni grad Sibira, danas obični grad u Tjumenjskoj oblasti u Rusiji. Nalazi se na ušću rijeke Tobol u rijeku Irtiš.

Broj stanovnika: 95.000 2001.

Treći Rim

Treći Rim pred Moskvom je geopolitički, ideološki, vjerski i politički koncept iz 14. stoljeća koji potvrđuje globalni povijesni značaj Moskve kao političkog i vjerskog središta pravoslavnog kršćanstva. Prema njezinim riječima, Moskovija je povijesni nasljednik rimskog i bizantskog carstva, "koji su pali jer su izgubili pravu vjeru". Koncept Moskve kao Trećeg Rima nastao je kao rezultat prethodnih političkih procesa u Rusiji, ukidanja tatarske dominacije, konsolidacije i centralizacije ruske države, stvaranja nacionalne samosvijesti tijekom ponovnog ujedinjenja ruskih teritorija. Ona je odigrala važnu ulogu u formiranju službene ideologije Rusije u 15. i 16. stoljeću, što je bila osnova za ideju ujedinjenja svih slavenskih naroda u 16. i 17. stoljeću, te kao razlog za uplitanje u sudbinu kršćana na Balkanu kod Rusko-turski ratovi.

Vinko Pribojević

Vinko Pribojević (sredina 15. stoljeća - poslije 1532.), hrvatski povjesničar i ideolog, poznat kao začetnik rane Panslavenske ideologije.

Rođen na otoku Hvaru, dobio je humanističku naobrazbu i vjerojatno oko 1522. stupio u dominikanski red. Njegovo je najpoznatije djelo govor «De origine successibusque Slavorum» (O podrijetlu i povijesti Slavena), u kojem veliča Ilire i Slavene kao pretke dalmatinskih Hrvata. Sam govor, najvjerojatnije održan u Hvaru 1525., te objavljen na latinskom jeziku 1532. duboko je dojmio Mlečane koji su ga 1595. preveli i objavili na talijanskom jeziku.

Strastveno veličanje Slavena (među kojima su se, po Pribojeviću, našli i Aleksandar Makedonski i Aristotel, Dioklecijan i Sv. Jeronim) svojim je dubokim patosom odigralo veliku ulogu u rođenju panslavenske ideologije (moglo bi se reći da je to prva programatska formulacija te ideologije, koju su nasljedovali i dalje razvijali Mavro Orbini i Juraj Križanić), no kao povjesničarsko djelo predstavlja pravu fikciju.

Žakanje

Žakanje je općina u Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.