Jošua (knjiga)

Jošua ili Knjiga o Jošui (heb. יהושׁע Jehošua; grč. Ἰησοῦς; lat. Iosue) naslov je šeste knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovskom među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: .

Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam,
Katoličanstvo, Pravoslavlje
Deuterokanonske knjige
Pravoslavlje
  • Ezra
  • Treća knjiga o Makabejcima
  • Ode
  • Psalm 151
Istočno i rusko
pravoslavlje
  • Ezra
Istočno pravoslavlje
Portal: Kršćanstvo
uredi

Naziv

Hrvatski naziv ove knjige »Jošua« u skladu je s hebrejskim, grčkim i latinskim naslovom, no najbliži je hebrejskom izvorniku. Hebrejsko ime יהושׁע (Jehošua) ime je glavnog lika ove knjige, nasljednika Mojsija u vođenju Izraelskog naroda. Isto ime preuzima i grčki prijevod Staroga zavjeta, tzv. Septuaginta, u kojem se ovom liku, pa onda i knjizi o njemu daje grecizirani oblik imena Ἰησοῦς, Iesus, ili prema kasnijem grčkom izgovoru Isus. Latinski naziv izravno je preuzet iz grčkog.

Struktura

Knjiga o Jošui raščlanjena je na tri dijela. Prvi dio sastoji se od opisa osvajanja Obećane zemlje (Jš 1-12), nakon čega slijedi dioba zemlje između izraelskih plemena (Jš 13-21), te konačno opis Jošuina svršetka s njegovim oproštajnim govorom i velikom skupštinom u Šekemu (Jš 22-24).

Književni sastav

Book of Joshua Chapter 3-3 (Bible Illustrations by Sweet Media)
Prijelaz preko rijeke Jordan.

Danas se sa sigurnošću može tvrditi da su unutar ove knjige sačuvane brojne tradicije različitih izraelskih skupina. Tako je uočljiva predaja koja se odnosi na benjaminovsko svetište u Gilgalu (Jš 2-9). Taj je dio bogat etiološkim značajkama, te su mnogi opisano događaji zapravo kasnije pučko tumačenje pojedinih situacija na koje su Izraelci nailazili. Tako zauzeće grada Aja zasigurno nije dio stvarne povijesti, jer je u doba dolaska Izraelaca ovaj grad već odavno bio u ruševinama. Usto, u ovoj se knjizi nalaze uklopljeni i dokumenti koji se odnose na teritorije, a uključuju dokumente o međusobnom razgraničenju plemena, od kojih mnogi sežu u razdoblje prije uspostave kraljevstva (Jš 13-19), te kasnije dokumente koji sadrže popise naselja unutar pojedinih područja (Jš 15), koji odražavaju administrativnu podjelu Kraljevstva Jude, vjerojatno iz vremena Jošafatova. Popis gradova-utočišta (Jš 21) potječe najranije iz vremena kralja Salomona, a popis levitskih gradova (Jš 22) nastao je nakon babilonskog progonstva. Tekst koji se odnosi na podizanje žrtvenika na obali Jordana (Jš 21) ima sve značajke deuteronomističke i svećeničke redakcije, a opis skupštine u Šekemu (Jš 24) pripada osobito staroj predaji, ali je dorađena u deuteronomističkoj tradiciji. Prethodno poglavlje (Jš 23) nadahnjuje se na tom tekstu, ali nastaje nešto kasnije, pa se može zaključiti da je bilo više susljednih izdanja ove knjige.

Sadržaj knjige

Knjiga o Jošui donosi prikaz osvajanja cijele Obećane zemlje, a u njemu zajednički i složno sudjeluju sva izraelska plemena.

Osvajanje Obećane zemlje

Book of Joshua Chapter 1-1 (Bible Illustrations by Sweet Media)
Obećana zemlja

Prvi dio (Jš 1-12) započinje spominjanjem Mojsijeve smrti, čime se ova knjiga predstavlja kao nastavak Ponovljenog zakona, a u nastavku se služi stilom Ponovljenog zakona kako bi opisala osvajanje Obećane zemlje. Kao vođa naroda predstavljen je Jošua, sin Nunov, dotadašnji Mojsijev pomoćnik, a narod je pozvan na vjernost Zakonu - Tori - što će mu biti i jamstvo Božje pomoći (Jš 1,1-9). Nakon okupljanja plemena (Jš 1,10-18), te poslanstva uhoda u Jerihon (Jš 2), narod prelazi preko Jordan (rijeka), čije se vode čudesno zaustavljaju (Jš 3-5). Slijedi opis osvajanja Jerihona (Jš 6), koje je prikazano kao liturgijski čin, poput procesije. Ovdje se prepoznaje etiološko tumačenje. U doba dolaska Izraelaca, prema arheološkim nalazima, Jerihon nije bio nastanjeni grad.[1], a činjenicu da su naišli na ruševine velikog grada, oni su protumačili kao znak Božje naklonosti. Slično se događa u slučaju osvajanja grada Aj (Jš 7-8). Taj izvještaj zaključuje se žrtvom i čitanjem Zakona na gori Ebalu kod Šekema (Jš 8,30-35), slijedi pripovijest o sporazumu s Gibeoncima (Jš 9), što opet predstavlja kasnije tumačenje prisutnosti neizraelskog elementa unutar izraelskih područja. Slijede opisi osvajanja sjevera i juga zemlje (Jš 10-11), a na koncu i popis pobijeđenih kraljeva (Jš 12).

Dioba zemlje po plemenima

Book of Joshua Chapter 18-1 (Bible Illustrations by Sweet Media)
Dioba zemlje po plemenima

Drugi dio knjige (Jš 13-21) donosi opis razgraničenja među plemenima, koji je sastavljen od različitih dokumenata i nije u svim svojim dijelovima jednako precizan. On započinje opisom neosvojenih područja (Jš 13,1-7), to jest područja koja nikad nisu postala dijelom stvarnog izraelskog teritorija, premda su se nalazila unutar idealnih granica zemlje. To su područja koja su nastavali Filistejci na jugu i Feničani na sjeveru. Nakon toga slijedi popis plemena istočno od Jordana (Ruben, Gad i pola plemena Manašeova; Jš 13,8-33), granice triju velikih plemena zapadno od Jordana (Juda, Efrajim i pola plemena Manašeova; Jš 14-17), te sedam preostalih plemena (Benjamin, Šimun, Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan; Jš 18-19). Na kraju su navedeni povlašteni gradovi, to jest gradova utočišta kamo se od svoga osvetnika mogao skloniti ubojica koji bi nehotice ubio nekoga (Jš 20), te levitskih gradova (Jš 21).

Jošuin kraj

Treći dio (Jš 22-24) započinje povratkom prekojordanskih plemena u njihovu zemlju koja nije bila smatrana dijelom Obećane zemlje (Jš 22). Čini se da je ovdje riječ o predaji koja nastoji objasniti oporbu koja je kod tih plemena postojala u odnosu na svetište u Šekemu. Slijedi Jošuin oproštajni govor (Jš 23), gdje on u svojoj starosti pripovijeda što je sve učinio, te daje uputstva kako se ponašati među strancima, ne bi li Izraelci ostali vjerni svome Zakonu. Na taj će način imati Božju zaštitu. Ovaj treći dio, i cijela knjiga, završavaju velikom skupštinom u Šekemu gdje Jošua opisuje što je sve Bog učinio iz ljubavi prema svome narodu, od poziva Abrahama, preko praotaca Izaka i Jakova, izlaska iz Egipta, boravka u pustinji, do ulaska u Obećanu zemlju (Jš 24,1-13). Imajući to pred očima, Izraelcima je ponuđeno da izaberu hoće li ili ne služiti Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu. Oni odlučuju da će mu služiti, te sklapaju s njime u Šekemu Savez (Jš 24,14-28). Zadnji reci posvećeni su izvještaju o Jošuinoj smrti i o pokapanju Josipovih kostiju u Šekemu (Jš 24,29-33).

Jošua i povijest

Opisi osvajanja Obećane zemlje u ovoj su knjizi idealizirani. Čini se da je Knjiga o Sucima mnogo bliža stvarnost kad opisuje kako se svako pleme samostalno bori za svoja područja i često bezuspješno. Usto, neka područja koja su u ovoj knjizi opisana kao dio izraelskog teritorija nisu zapravo nikad bila pod njihovom vlašću. Upitan je i smjer ulaska Izraelaca u zemlju. Danas je općenito prihvaćeno da galilejska plemena u stvarnosti nisu sudjelovala u izlasku iz Egipta i osvajanju zemlje, već da su se pridružila novopridošlim plemenima tek prilikom sklapanja Saveza u Šekemu. Također, mnogi misle da je južni dio zemlje, gdje se nastanilo pleme Judino, osvojen s juga, a ne s istoka, kako to opisuje ova knjiga. Pretpostavlja se da je Jošua, kao pripadnik plemena Efrajimova bio vođa samo središnjih plemena, okupljenih oko Šekema, a tradicija o njegovu vodstvu nad cijelim Izraelom proširila se u doba jačanja utjecaja tih plemena.

Ostali projekti Wikimedije

Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Jošua (Šarić)
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Jošua
  1. Ova tvrdnja je krajnje dvojbena jer uopće nije poznato u koje su doba Izreelci izašli iz egiptaskog sužanjstva. Ne postoje aheološki dokazi koji bi omogućavali da taj događaj smjestiom u uži vremenski period, pa stoga među znanstvanicima o tom pitanju ne postoji konsenzus.
Baruh (knjiga)

Baruh ili Knjiga Baruhova je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Biblijska kratica knjige je Bar.

Baruh je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Ne nalazi se u Hebrejskoj Bibliji, ali se nalazi u prvim prijevodima Biblije na latinski (Vulgata) i grčki jezik (Septuaginta), svrstana u proročke knjige. Knjiga je pripisana Baruhu, prijatelju i tajniku proroka Jeremije (Jr 36,4; 45.1). On je sin Nerijin iz ugledne obitelji. Njegov brat službovao je kod židovskog kralja Zedekije. Baruh je od 605. pr. Kr., stalni pratitelj proroka Jeremije . Pisao je u njegovo ime i prenosio poruke. Spominje se više puta u Jeremijinoj knjizi. Živio je u Babilonu nakon progona Židova. Knjiga se sastoji od 5 poglavlja, a ponekad se Pismo Jeremije proroka pripisuje kao 6. poglavlje. Teme knjige su priznanje grijeha, molitva Bogu za milosrđe, razmišljanja o Mudrosti, ohrabrivanje židovskih prognanika u Babilonu. U Novom zavjetu ima nekoliko poveznica s ovom knjigom. u Rimokatoličkoj Crkvi odlomak iz Baruhove knjige (Bar 3,9-38) čita se na Veliku subotu. Crkveni oci poput sv. Tome Akvinskog i sv. Klementa Aleksandrijskog citirali su ovu knjigu u svojim djelima.

Druga knjiga o Kraljevima

Druga knjiga o Kraljevima (hebr. מלכים ב , grč. Βαζιλεων, lat. Regum II) naslov je dvanaeste knjige Staroga zavjeta prema kanonu biblijskih knjiga Katoličke Crkve, koji ovu knjigu ubraja među Povijesne knjige. Kratica za ovu knjigu je: 2 Kr.

Dvije Knjige o Kraljevima pokrivaju 400 godina izraelske povijesti: od Davidove smrti do razorenja Jeruzalema (587. pr. Kr.). Nije poznat pisac Druge knjige o Kraljevima. No pouzdano je da, poput Knjiga o Samuelu, sadrži podatke koji su sažeti iz dvorskih zapisa, a koji su suvremeni događajima koje su opisivali. Vjerojatno je prošla kroz mnoge ispravke dok nije dobila konačni oblik negdje u vrijeme progonstva u Babilonu (587. – 539. pr. Kr.).

Druga knjiga o Kraljevima nastavlja povijest dvaju izraelskih kraljevstava tamo gdje Prva knjiga o Kraljevima prestaje. Sastoji se od dva dijela: poglavlja 1 – 17 opisuju oba kraljevstva od polovice 9. st. pr. Kr. sve do poraza sjevernog Kraljevstva od Asirije i propasti Samarije 722. god. pr. Kr. Za to vrijeme prorok Elizej, Ilijin nasljednik, istupa kao Božji glasnik. Poglavlja 18 – 25 opisuju Judino kraljevstvo od pada izraelskog kraljevstva do razorenja grada Jeruzalema, što je 587. god. pr. Kr. učinio babilonski kralj Nabukodonozor II.. Obuhvaćaju vladavinu dvaju velikih kraljeva, Ezekije i Jošije.

Druga knjiga o Makabejcima

Druga knjiga o Makabejcima biblijska je knjiga, te kao i Prva knjiga o Makabejcima pripada među Deuterokanonske knjige Staroga zavjeta, dok su Treća knjiga o Makabejcima i Četvrta knjiga o Makabejcima apokrifi.

U ovoj se knjizi izričito spominje vjera u uskrsnuće mrtvih i prinošenje žrtve za oprost grijeha pokojnikâ (2Mak 12,46).

Nedovršeni članak Druga knjiga o Makabejcima koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Druga knjiga o Samuelu

Druga knjiga o Samuelu jedna je od knjiga Staroga zavjeta koja pripada deuteronomističkoj povijesti . Kratica za ovu knjigu je: 2 Sam.

Jošua

Jošua može značiti:

Jošua, sin Nunov - starozavjetni vođa izraelskog narodaJošua (knjiga) - sedma knjiga Staroga zavjeta

Judita (knjiga)

Judita je jedna od knjiga Svetoga pisma, dio Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. Kratica knjige je Jdt.

Ime Judita (hebr. "יְהוּדִית" Yehudit) što znači "slavljena" je ženska izvedenica imena Juda. Knjiga sadrži anakronizme, kronološka nepopudaranja, pa neki učenjaci smatraju, da se ne radi o istinitoj priči, već o alegoriji ili možda o prvoj povijesnoj noveli.

Knjiga Brojeva

Knjiga Brojeva (heb. במדבר baMidbar; grč. Ἀριθμοί; lat. Numeri) je četvrta knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Br.

Knjiga Izlaska

Knjiga Izlaska (heb. שׁמות; grč. Ἔξοδος; lat. Exodus) druga je knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Izl.

Knjiga Postanka

Knjiga Postanka (heb. בראשׁית Berešit; grč. Γένεσις; lat. Genesis) prva je knjiga Staroga zavjeta i Petoknjižja, to jest židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Post.

Knjiga o Sucima

Knjiga o Sucima (heb. ספר שׁופטים Sefer Šoftim; grč. Κριταί; lat. Iudicum) naslov je sedme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: Suci.

Levitski zakonik

Levitski zakonik (heb. ויקרא vajjikra; grč. Λευϊτικόν; lat. Leviticus) je treća knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, kao i židovske Tore. Kratica za ovu knjigu: Lev.

Nahum (knjiga)

Nahum je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige i to u skupinu 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Nah.

Nahum je sedmi od dvanaest malih proroka. Njegovo ime znači "tješitelj". Ne znaju se detalji iz njegova života ni točno vrijeme nastanka ove knjige. Nahum se u Bibliji spominje jedino u ovoj proročkoj knjizi. Ima tri poglavlja.

Prorok naviješta propast asirskoga grada Ninive, zbog njezina ponosa i zloće. Nahum piše, da je "Jahve spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena (Nah 1,3) ." Prije Nahuma, prorok Jona je također navijestio propast Ninive, tada su se oni obratili i Bog im je bio milostiv. Ovaj će put doživjeti kaznu, zbog svojih grijeha. Svome izraelskom narodu, Nahum piše riječi utjehe: "Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov (Nah 2,3)." Asirci iz Ninive bili su neprijatelji Izraelaca, osvojili su Kraljevstvo Izrael i velik broj naroda odveli u ropstvo. U nastavku se detaljno opisuje razaranje Ninive, koje se uspoređuje s razaranjem egipatskog grada Tebe 633. pr. Kr., koju su razrušili baš Asirci. U povijesti se razaranje Ninive stvarno dogodilo 612. g. pr. Kr., kada su je osvojili Medijci na čelu s Kijaksarom i Babilonci s vođom Nabopolasarom .

U hebrejskom originalu, knjiga je pisana u obliku pjesme. U njoj ima metafora i drugih pjesničkih izraza.

Pismo Jeremije proroka

Pismo Jeremije proroka je jedan od spisa Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige.

Pismo Jeremije proroka svrstava se u deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. Katolici ovo pismo gledaju kao 6. poglavlje u Baruhovoj knjizi, a kod pravoslavnih je zasebna knjiga. Neki smatraju, da je autor prorok Jeremija, a drugi da je neki helenistički Židov iz Aleksandrije. Ne zna se točno vrijeme pisanja. Smisao pisanja je poručiti prognanim Židovima u Babilonu, da se ne klanjaju babilonskim poganskim idolima, nego samo pravome Bogu. Oni su dospjeli u Babilon, zbog grijeha protiv Boga, nakon što je babilonski kralj Nabukodonosor II. osvojio Judeju. Tamo će ostati oko 70 godina. Pisac je naglasio, da su poganski idoli od srebra i zlata nemoćni i nesposobni: "Naime oni ne mogu ni prokleti ni blagosloviti kraljeve; oni su nesposobni pokazati bezbožnicima znakove u nebu ni svijetliti kao mjesec. Divlje zvijeri su im nadmoćnije, one koje mogu, bježeći prema jednom zaklonu, spasiti same sebe. Dakle, na nikakav način, nama se ne čini da su to bogovi; dakle ne bojte ih se! (Bar 6, 65-67). Ovo pismo je jedno od tri deuterokanonske knjige (uz Tobiju i Knjigu Sirahovu), koje su pronađene među Kumranskim svicima s Mrtvog mora. Tekst je bio na grčkome jeziku.

Pjesma nad pjesmama

Pjesma nad pjesmama jedna je od knjiga Svetoga pisma Staroga zavjeta. Knjigu čini ciklus ljubavnih pjesama, koje imaju u glavnom obliku dijalog između zaručnice i zaručnika.

Na hebrejskom jeziku zove se: שיר השירים [Šir ha-Širim], na grčkom: Ἄσμα Ἀσμάτων (Asma Asmaton), latinskom: Canticum Canticorum), engleskom The Song of Songs, njemačkom Hohes lied, slovenskom Visoka pesem. Počinje riječima: „Salomonova Pjesma nad pjesmama”. Zbog toga neki autorstvo pripisuju židovskom kralju Salomonu. Drugi tumače stavak drugačije: „Pjesma nad pjesmama, koja je posvećena Salomonu”.

Pojedini čitatelji u Pjesmi nad pjesmama vide samo prisnu ljubavnu poeziju. Židovstvo i kršćanstvo pak u pjesmi vide i snažnu prispodobu Božje ljubavi prema ljudima odnosno Kristove ljubavi prema svojoj Crkvi (što je razlog, zašto je Pjesma nad pjesmama, dio Svetoga pisma). Bog se izravno ne spominje u pjesmi.

Jedna je od najkraćih knjiga Biblije, ima samo 117 stihova. Pripada u Mudrosne knjige Staroga zavjeta.

Bila je nadahnuće za mnoga umjetnička djela, posebno likovna. U književnosti se među ostalim, spominje u knjizi Umberta Eca: Ime ruže.

Ponovljeni zakon

Ponovljeni zakon (heb. דברים Devarim; grč. Δευτερονόμιον; lat Deuteronomium) ime je pete knjige Starog zavjeta, te posljednje knjige Petoknjižja, to jest Tore. Kratica za ovu knjigu: Pnz.

Prva knjiga o Samuelu

Prva knjiga o Samuelu (heb. ‏שׁמואל א Šmuel alef; grč. Σαμουήλ Α'; lat. I Regum) naslov je devete knjige Staroga zavjeta prema kanonu Katoličke Crkve, koji ovu knjigu ubraja među Povijesne knjige, dok je židovstvo ubraja među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: 1Sam.

Ruta (knjiga)

Ruta (heb. ‏רות Rut; grč. Ρούθ; lat. Ruth) naslov je osme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Spise i među pet svitaka (Megilot). Kratica za ovu knjigu: Rut.

Stari zavjet

Stari zavjet - je dio Biblije kojim se podjednako služe Židovi i kršćani.

Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih zovu apokrifima). Dijelimo ih u knjige zakona, povijesne, mudrosne knjige, poeziju i proroke. Jedina razlika između protestantske i hebrejske verzije je podjela knjiga, naime hebrejski Tanakh sastoji se od 24 knjige: knjige u parovima (o Samuelu, Kraljevima te Ljetopise) smještene su u jednu knjigu (6 knjiga u 3 = -3); 12 proroka stavljeno je u jednu knjigu (-11); te su Ezra i Nehemija također u jednoj knjizi (-1).

Tobija (knjiga)

Tobija je jedna od knjiga Biblije i Staroga zavjeta. Pripada u deuterokanonske knjige. U originalu je vjerojatno pisana na aramejskom jeziku, a sačuvani su prijevodi na grčki jezik. Biblijska kratica knjige je Tob.

Knjiga o Tobiji je jedna od deuterokanonskih knjiga, koje kao sastavni dio Staroga zavjeta priznaju katolici i pravoslavni. U njoj se nalaze vrijedne molitve, koje se koriste u liturgiji. Često se čita na vjenčanjima, jer ima dio o čistoći braka. U njoj se nalazi učenje o anđelima. Ne zna se točno vrijeme i mjesto pisanja. Smatra se, da je napisana 2. stoljeća pr. Kr.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.