Jimmy Carter

James Earl "Jimmy" Carter, jr. (Plains, 1. listopada 1924.) je 39. predsjednik SAD-a.

James Earl Carter, Jr.
Jimmy Carter

39. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država
trajanje službe
20. siječnja, 1977. – 20. siječnja, 1981.
Potpredsjednik   Walter Mondale
Prethodnik Gerald Ford
Nasljednik Ronald Reagan
76. guverner savezne države Georgia
trajanje službe
12. siječnja, 1971. – 14. siječnja, 1975.
Prethodnik  Lester Maddox
Nasljednik George Busbee
Rođenje 1. listopada 1924.
Politička stranka Demokrat

Rani život

Jimmy Carter se rodio u gradu Plains u Georgiji kao najstariji od četvoro djece Jamesa Earla i Lillian Carter. Otac mu se na porodičnoj farmi bavio uzgojem kikirikija, dok mu je majka radila kao bolničarka. Od nje će kasnije naslijediti liberalne stavove u mnogim društvenim pitanjima. S druge strane je od porodice naslijedio baptističku vjeru, čiji će nauk kasnije snažno utjecati na njegove političke stavove.

Mladi Jimmy se istakao u lokalnoj školi gdje je stekao sklonost prema čitanju, iako je imao uspjeha i u igranju košarke i američkog nogometa. Nakon završene srednje škole se upisao u Georgia Southwestern College te Georgia Institute of Technology. Školovanje je odlučio nastaviti u američkoj ratnoj mornarici, te je 1946. godine diplomirao na Mornaričkoj akademiji u Annapolisu.

Godinu dana ranije ga je sestra Ruth Stapleton Carter nagovorila da počne izlaziti sa svojom najboljom prijateljicom Rosalyn Smith. S njom se godinu dana kasnije vjenčao, a ona mu je rodila tri sina i kći.

U mornarici se Carter specijalizirao za podmorničara, te služio na podmornicama u Atlantiku i Pacifiku. Također se počeo zanimati za tehnologiju nuklearnih reaktora, te je, kao jedan od najperspektivnijih mladih časnika, odabran u elitnu grupu koja se obučavala za službu na prvim američkim nuklearnim podmornicama.

Iako je Carter imao namjeru nastaviti karijeru u mornarici, te iako mu je admiral Hyman G. Rickover predviđao sjajnu budućnost, zbog smrti oca je 1953. godine bio prisiljen napustiti službu kako bi se posvetio radu na porodičnoj farmi.

Rana politička karijera

Mladi Carter se politikom počeo baviti kao član raznih školskih odbora, ali je prvu važniju funkciju dobio tek 1962. godine kada je izabran za člana Senata države Georgije. Ti izbori su bili okarakterizirani velikom krađom glasova od strane njegovih protivnika, i Carter ih je dobio tek na sudu.

Godine 1964. je izabran po drugi put, a onda je 1966. godine odlučio započeti kampanju za guvernera Georgije. Na preliminarnim izborima Demokratske stranke je dobio malo glasova, ali dovoljno da spriječi nominaciju liberalnog anti-segregacijski raspoloženog kandidata Ellisa Arnalla. U drugom krugu je nominaciju osvojio segregacionist Lester Maddox, koji će poslije biti izabran za guvernera.

Taj neuspjeh nije obeshrabrio Cartera, nego samo potakao da tako stečena iskustva iskoristi za novu kampanju 1970. godine. Tada se postavio kao umjereni kandidat koji nije krio svoje zalaganje za ukidanje segregacije, ali nije kritizirao svoje stranačke kolege koje su se zalagali za njeno održanje. Njegovi napori su urodili plodom te je iste godine izabran za guvernera.

Carter je prilikom same inauguracije izjavio kako je era rasne segregacije na američkom Jugu završena, te time formalno označio kraj svih napora tamošnjih državnih vlada da se opstrukcijom i na druge načine suproststave reformama koje je potakao pokret za građanska prava crnaca. U svoj kabinet je uveo veliki broj crnaca, te objesio sliku Martina Luthera Kinga u svom uredu.

Carter je krenuo u opsežne reforme i na drugim društvenim poljima. Pod njegovom administracijom je Georgia donijela niz zakona i propisa u svrhu očuvanja okoline, kao i dotada zanemarenih historijskih spomenika. Također su donešene mjere u svrhu poboljšanja životnih uvjeta zatvorenika u državnim zatvorima.

Carter and Ford in a debate, September 23, 1976
Carter i Gerald Ford tijekom predsjedničke debate 1976. godine.

Carter je, s druge strane, prekinuo s tradicijom New Deala prema kojoj su reforme bile vezane uz proširenje ovlasti i uloge države u ekonomiji i drugim pitanjima. Umjesto toga je Georgija racionalizirala državnu upravu, a Carter je zaustavio i ambiciozan projekt izgradnje brana, držeći ih opasnošću po prirodnu okolinu.

Carter je sklonost prema skretanju udesno pokazao i za vrijeme predsjedničkih izbora 1972. godine. Nakon što je stranka, pod pritiskom mladih radikala, za svog kandidata izabrala lijevo orijentiranog Georgea McGoverna, Carter je izjavio da su njegovi stavovi previše radikalni za umjerene birače te da nikada neće biti izabran.

Dijelom i zbog toga što su se takvo predviđanje ispostavilo ispravnim, Carter je 1974. godine od Demokratskog nacionalnog odbora postavljen za šefa izborne kampanje te se smatra jednim od zaslužnim za preuzimanje dvije trećine mjesta u Kongresu - jedne od najblistavijih izbornih pobjeda u američkoj historiji.

Carter je krajem 1975. godine počeo pripreme da se natječe za predsjednika SAD. Na početku je bio relativno nepoznat i beznačajan kandidat, dijelom i zbog toga što je uživao reputaciju konzervativca u stranci kojom su dominirali liberali, dodatno radikalizirani aferom Watergate. Međutim, iza sebe je relativno brzo pokupio podršku konzervativnih demokrata s Juga, dok su liberalni demokrati na Sjeveru bili podijeljeni između više kandidata. Podršku su mu dali i mediji, koje je osvojio svojim imageom zdravoseljačkog guvernera neokaljanog korupcijom u Washingtonu.

Nakon što je osvojio demokratsku predsjedničku nominaciju 1976. godine, činilo se da ima lak zadatak protiv republikanskog kandidata i predsjednika Geralda Forda, koji je na položaj bio došao zahvaljujući aferi Watergate, te čiji je mandat obilježio rast inflacije i dramatični pad životnog standarda. Međutim, prednost u anketama se brzo istopila, dijelom zbog niza gafova, a dijelom zbog toga što je Ford, isto kao i on, uživao reputaciju umjerenjaka. Carter je na kraju ipak tijesno pobijedio.

Predsjednik SAD-a

Carter und Schmidt
Carter i njemački kencelar Helmut Schmidt

Carter je u Bijelu kuću ušao 20. siječnja 1977. godine i odmah započeo s politikom koja se bitno razlikovala od njegovih prethodnika.

To se najviše vidjelo u oblasti vanjske politike, gdje je moralno dvojbena realna politika oličena u Richardu Nixonu i Henryju Kissingeru zamijenjena inzistiranjem na ljudskim pravima kao najvažnijem standardu međunarodnih odnosa. Cilj tog novog kursa je, između ostalog, bio popraviti položaj SAD u svijetu, bitno uzdrman porazom u vijetnamskom ratu, kao i kompromitirajućom podrškom krvoločnim diktatorima u Trećem svijetu. Ipak, prije svega je bio usmjeren protiv SSSR-a i Istočnog bloka, za koji se činilo da u tom trenutku vodi u hladnom ratu, a za što nije bilo volje suprotstaviti se vojnim sredstvima.

Dok je Carter s jedne strane, nastavio proces nuklearnog razoružanja započet pod njegovim prethodnicima, cilj mu je bio oslabiti sovjetske diplomatske pozicije, pogotovo na strateški važnom Bliskom Istoku. U tu svrhu je inicirao mirovne pregovore između Egipta i Izraela, koji će 1978. godine završiti Sporazumom iz Camp Davida i povlačenjem izraelskih trupa s okupiranog Sinaja. Carter se nadao da će taj sporazum poslužiti kao model ostalim arapskim državama, odnosno trajno riješiti izraelsko-arapski problem koji je, zbog podrške SAD Izraelu, arapske zemlje u regiji tjerao u naručje Sovjeta.

Begin, Carter and Sadat at Camp David 1978
Izraelski premijer Menahem Begin, Jimmy Carter i egipatski predsjednik Anwar el-Sadat na potpisivanju Sporazuma iz Camp Davida.

Carterovo inzistiranje na ljudskim pravima kao najvažnijem standardu američke vanjske politike se odrazilo i kroz distanciranje od režima koji su iz hladnoratovskih razloga dotada uživali američku podršku. Kao najvažniji primjer je uzeta Nikaragva, kojom je desetljećima upravljala pro-američka diktatorska dinastija Somoza. Nju su 1979. godine svrgnuli sandinistički gerilci, dijelom zahvaljujući i tome što joj je Carter odbio pružiti vojnu i financijsku pomoć. Novi sandinistički režim se, međutim, vrlo brzo okrenuo Moskvi i uz Kubu predstavljao novog sovjetskog saveznika u zapadnoj hemisferi.

U međuvremenu je Carter odlučio u slučaju Irana izdati svoje proklamirano načelo o zaštiti ljudskih prava. Tamošnji šah Mohammed Reza Pahlavi je bio dugogodišnji američki saveznik, a na vijesti o neredima je Carter reagirao tako što mu je svojim posjetom simbolički pružio podršku.

Carter DengXiaoping
Carter i Deng Xiaoping

Međutim, opozicija prema Pahlaviju je nastavila rasti i eskalirala u iransku islamsku revoluciju kojom je početkom 1979. godine šah srušen.

Novi islamistički režim pod ajatolahom Ruholahom Homeinijem se odmah neprijateljski postavio prema američkoj vladi. To se, između ostalog, odrazilo i na poremećaje u cijeni nafte na svjetskom tržištu. To je, s vremenom, počelo nagrizati ionako bolesnu američku ekonomiju, u kojoj su pod Carterovom administracijom još pogoršali negativni trendovi iz Nixonovog i Fordovog doba.

Carterovi napori da suzbije galopirajuću inflaciju nisu uspjeli, a umjesto toga su kao rezultat imali povećanje nezaposlenosti i stagniranje ekonomije, što je dovelo do tada nezapamćenog ekonomskog fenomena zvanog stagflacija. Nastavak pada životnog standarda je pogodio mnoge američke građane, a pogotovo farmere na Srednji zapad odakle se upravo u Carterovo doba počeo javljati razni ekstremno desničarski pokreti koji će 1980-ih i 1990-ih godina postati ozbiljni sigurnosni problem za SAD.

G7 leaders 1978
Giulio Andreotti, Takeo Fukuda, Jimmy Carter, Helmut Schmidt i Valery Giscard d'Estaing na G7 samitu 1978. godine.

Problemi s kojima se suočio Carter postali su još gori kada je Carter 22. listopada 1979. godine iz humanitarnih razloga dozvolio prognanom iranskom šahu da dođe na liječenje u SAD. Iranski revolucionari su na to reagirali okupacijom američkog veleposlanstva u Teheranu koja je označila početak iranske talačke krize. Carter na tako bezočnu provokaciju globalne supersile nije znao odlučno odgovoriti.

To je, između ostalog, ohrabrilo Sovjete da krajem 1979. godine izvrše invaziju Afganistana. Taj događaj je predstavljao prekretnicu u hladnom ratu, s obzirom da se Carter uplašio za američke položaje u strateški važnom Indijskom oceanu te odlučio napustiti pomirljivu politiku svojih protivnika.

Carter Brezhnev sign SALT II
Carter i sovjetski vođa Leonid Iljič Brežnjev potpisuju SALT II.

U znak protesta je najavio bojkot Moskovske Olimpijade, dok je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski organizirao CIA-inu operaciju naoružavanja i obučavanja afganistanskih mudžahedina. CIA i druge američke obavještajne agencije su također intenzivirale aktivnosti u svrhu podrške antisovjetskom pokretu Solidarnost u Poljskoj. Također je diskretno započet rad na obnovi oružanih snaga, kako bi se mogle suprotstaviti Sovjetima ukoliko hladni rat eskalira u otvoreni oružani obračun.

Sve to, međutim, nije imalo nikakvog efekta na smanjenje Carterove nepopularnosti, a američki građani su, uz nestašica goriva izazvane novim naftnim šokom, 1980. godine svjedočili i neuspjelom pokušaju spašavanja talaca u Iranu - još jednom dokazu da pod Carterovom administracijom SAD gubi status svjetske sile.

Carter se iste godine odlučio ponovno natjecati za predsjednika. Prvo je morao dobiti nominaciju Demokratske stranke, pri čemu mu se kao prilično opasan protivnik pokazao liberalni senator Edward M. Kennedy, brat ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja. Međutim, Carter je uspio izboriti nominaciju, koristeći Kennedyjevu upletenost u automobilsku nesreću 1969. godine u Chappaquiddicku.

Carteru je mnogo veća opasnost stigla zdesna, od republikanskog kandidata Ronalda Reagana koji je osvojio nominaciju svoje stranke i najavio radikalni zaokret udesno, odnosno ukidanje države blagostanja u korist neoliberalne politike temeljene na slobodnom tržištu te mnogo oštriji kurs prema Sovjetima u hladnom ratu. Srednju klasu, izmučenu inflacijom, nezaposlenošću, rastom kriminala, Reagan je pridobio najavom smanjenja poreza te relativno glatko pobijedio na izborima 4. studenog 1980. godine.

Jimmy Carter jogging
Carter trči

Posljednje mjesece svog mandata, Carter je proveo nastojeći diplomatskim putem ishoditi puštanje talaca iz Irana, ali Iranci to nisu učinili sve dok u Bijelu kuću nije ušao Reagan.

Nakon predsjedništva

Carter je nakon izbora 1980. godine po Ustavu SAD-a imao pravo natjecati se za još jedan mandat, ali to nije učinio. Njegov nasljednik Reagan se pokazao kao prilično uspješan i popularan predsjednik, a 1984. godine je Carterovog potpredsjednika Waltera Mondalea do nogu potukao na predsjedničkim izborima.

Carter se umjesto politike okrenuo pisanju knjiga, pri čemu je osim memoara, pisao i poeziju te jedan historijski roman.

Carter je ipak daleko poznatiji po humanitarnom radu, za što je dobio veliki broj priznanja. Godine 1982. je osnovao Carter Center, jednu od najuglednijih institucija u svijetu međunarodne diplomacije, koja se, između ostalog, bavi nadgledanjem izbora u mladim demokracijama.

Carterove diplomatske sposobnosti i ugled velikog mirotvorca je 1994. godine iskoristio predsjednik Bill Clinton kako bi riješio gorući problem Sjeverne Koreje i planova njenog tadašnjeg vođe Kim Il Sunga da stvori nuklearno oružje. Carter je uspio nagovoriti Sjevernokorejance da se odreknu nuklearnog oružja, te je dobio niz pohvala za to postignuće, iako se danas zna da je Sjeverna Koreja sporazum izigrala.

Godine 2002. Carter je ponovno došao u fokus svjetske javnosti zbog posjeta Kubi i susretom s Fidelom Castrom, isto kao i zbog žestoke kritike predsjednika Busha i britanskog premijera Tonyja Blaira u njihovoj politici prema Iraku. Neki te stavove smatraju razlogom zbog kojih je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Carter je poznat po tome što često kritizira i američku unutrašnju politiku. Clintona je kritizirao zbog korupcijskih skandala vezanih uz njegovu administraciju, dok je nedavno pohvalio Busha zbog njegove politike prema ilegalnim imigrantima.

S bivšim predsjednikom Fordom je bio izuzetno dobar prijatelj.

Carterova reputacija uspješnog mirotvorca i diplomata je uspjela zasjeniti njegovu ne baš zavidnu reputaciju jednog od najgorih američkih predsjednika, čiji je mandat, usprkos najboljih namjera, SAD doveo na rub propasti.

Vanjske poveznice

1. listopada

1. listopada (1.10.) 274. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (275. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 91 dan.

15. lipnja u Domovinskom ratu

Domovinski rat po nadnevcima: 15. lipnja u Domovinskom ratu.

1991.

- Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman imenovan za opunemoćenog predstavnika Republike Hrvatske u Velikoj Britaniji dr. Drago Štanbuk, koji ujedno postaje i voditeljem Hrvatskog inozemnog ureda u Londonu.

- Srpski teroristi oteli na cesti između Smilčića i Biljana Donjih autobus "Liburnije" iz Zadra.

1992.

- U telefonskom razgovoru predsjednici Tuđman i Izetbegović dogovorili zajedničku izjavu u kojoj izjavljuju da odmah treba prići uspostavljanju diplomatskih odnosa između Hrvatske i BiH na razini ambasada.

- Srpski agresor na drniškom području i dalje provodi svoj plan "spaljene zemlje".

- Hrvatsko vijeće obrane na mostarskom bojištu potpuno razbilo četničku vojsku.

- Stručnjaci UNPROFOR-a ustvrdili da je aerodrom Butmir u Sarajevu u "izvrsnom stanju".

- Već 18. dan za redom Dubrovčani se nalaze u skloništima.

- Predsjednik nove državne tvorevine tzv. Savezne Republike Jugoslavije Dobrica Ćosić.

1993.

- U organizaciji Sabora Republike Hrvatske, Hrvatskih ratnih veterana i Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske u Zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici obilježena 50. godišnjica ZAVNOH-a, značajnog povijesnog datuma u obilježavanju hrvatske državnosti.

- Nakon žestokog četničkog bombardiranja, u Biogradu smrtno stradalo pet, a sedam civila ranjeno.

- Muslimanska vojska nesmanjenom žestinom nastavlja genocid u srednjoj Bosni, posebno silovito napada Novi Travnik, a na udaru i Kraljeva Sutjeska i Vareš.- Na konferenciji UN o ljudskim pravima, koja se održava u Beču, EZ Hrvatskoj savjetuje miroljubljivost.- Srpski narod "podržavaju samo Grci i Bog", izjavio Radovan Karadžić na "koncertu solidarnosti sa srpskim narodom", koji je održan u Ateni u organizaciji Grčke pravoslavne crkve.

1995.

- Predsjednik Tuđman primio u Zagrebu izvjestitelja Parlamentarne skupštine Vijeća Europe Pierrea Renea van der Lindena. Bude li izvješće Odbora za pravne poslove o odnosu prema manjinama i poštovanju slobode tiska povoljno, u rujnu ćemo moći razgovarati o primanju Hrvatske u Vijeće Europe - rekao van der Linden.

- Hrvatska odvjetnička komora podnijela Međunarodnom sudu u Haagu prijavu protiv Milana Martića i Milana Čeleketića zbog kažnjivog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva.

- Unatoč četrdesetodnevnoj ofenzivi na oraškom bojištu, Srbi nisu uzeli ni pedlja slobodnog oraškog područja.

- Predsjednik BiH Alija Izetbegović izdao naredbu da Armija BiH deblokira Sarajevo.

- "Parlament" bosanskih Srba izglasao "ujedinjenje" s Kninom.

- Bivši američki predsjednik Jimmy Carter izjavio pred senatskim Odborom za oružane snage da su bosanski Srbi voljni učiniti ustupke i reducirati svoj teritorij sa 70 na 53 posto. A dobru Miloševićevu volju, trebalo bi nagraditi ukidanjem sankcija.

1996.

- Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman položio vijenac na spomenik u Jasenovcu, rekavši tom prigodom kako "polaže vijenac kao hrvatski Predsjednik svim žrtvama palim u Jasenovcu. Žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim".

- U Cazinu napadnut i ranjen Haris Silajdžić, dok je promovirao oporbenu Stranku za BiH.

18. prosinca u Domovinskom ratu

Domovinski rat po nadnevcima: 18. prosinca u Domovinskom ratu.

1991.

- Hrvatska ispunila sve uvjete EZ, rekao u Grazu predsjedniku Konferencije o Jugoslaviji lordu Peteru Carringtonu hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

- U Zagrebu održan skup "Hrvatsko proljeće 1971-1991".

- U Podravskoj Slatini, uz posebne počasti, ispraćene na posljednji počinak 43 žrtve četničkog masakra u selima pod Papukom.

- Definitivno iseljena Vojna bolnica u Zagrebu.

- Prognanici iz općine Slunj svjedoče, nakon svog dolaska u Karlovac, o četničkim zločinima nad Hrvatima tog kraja.

1992.

- U Karlovac stiglo 11 autobusa sa 450 izbjeglica iz logora Manjača kod Banje Luke.- Hrvati u Vojvodini zahtijevaju ustanovljenje Hrvatskog nacionalnog vijeća za ostvarivanje njihovih prava, izjavio dr. Bela Tonković, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine.

- Opća skupština UN u posljednji tren odgodila glasovanja o Rezoluciji o stanju u BiH, radi usklađivanja stajališta članica EZ.

1993.

- "Modus Vivendi" može biti samo kratki međukorak u izgradnji povjerenja za integraciju hrvatskih okupiranih područja u hrvatski politički i pravni sustav i za definiranje kulturne i lokalne autonomije za Srbe na tom području, iznio hrvatski veleposlanik dr. Mario Nobilo u svom govoru pred Generalnom skupštinom UN.

- U nazočnosti generala Cota na kontrolnoj točki u Turnju hrvatska i srpska strana potpisale vojno primirje od 23. prosinca 1993. do 15. siječnja 1994. godine.- Dosad je oslobođeno 2.718 zatočenika iz sabirnih centara na području Herceg-Bosne, izjavio Hrvatskom radiju predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Boban, dok muslimanska strana nije pustila nijednog Hrvata, no Boban se nada da će svijet pritisnuti da oslobode zatočene Hrvate.- HDZ Neuma priopćenje, u kojem navodi da je Neum povijesno hrvatsko mjesto, koje je prema popisu 1991. imalo 90 posto Hrvata, a Hrvati su i katastarski posjednici 98 posto zemljišta.

1994.

- Bivši američki predsjednik Jimmy Carter, u svojoj "balkanskoj misiji" doputovao u Zagreb, gdje je u Predsjedničkim dvorima primio hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Carter je u veleposlanstvu BiH u Zagrebu razgovarao i s bosanskohercegovačkim premijerom Harisom Silajdžićem. Nakon razgovora s predsjednikom Tuđmanom, Carter izjavio novinarima da ohrabren putuje u Sarajevo.

- Za Cartera je pitanje ljudskih prava središnje pitanje, izjavio, uoči susreta s njim, Haris Silajdžić i naveo kako će bosanskohercegovačko izaslanstvo skrenuti Carteru pozornost na činjenicu da se u BiH provodi genocid.

- U sklopu godišnje razmjene vojnih informacija članica OESS-a prvi put su predočile opsežnije dokumente o svom planiranju obrane. Hrvatska je na 16 stranica, po propisima "Bečkog dokumenta 92", iznijela svoje podatke i planove.

- Postrojbe Fikreta Abdića i pobunjeni Srbi iz Hrvatske potisnuli pripadnike Petog korpusa Armije BiH i ušle u Veliku Kladušu.

1995.

- U Petersbergu pokraj Bonna počela konferencija o mjerama povjerenja i kontroli naoružanja na tlu bivše Jugoslavije, na kojoj sudjeluju ministri vanjskih poslova Hrvatske, Srbije i BiH, predstavnici bosanske Federacije i tzv. "republike srpske", susjednih država Slovenije i Makedonije, Europske unije, NATO-a, kontaktne skupine, islamskih država, ukupno 32 zemlje i udruge, medu kojima je 16 ministara vanjskih poslova.

- Hrvatska vjeruje da je mirna reintegracija istočne Slavonije ključna za trajnu stabilnost u regiji. Bez toga svi ćemo se suočiti s opasnostima novih neprijateljstava i destabilizacije cijele regije s nepredvidivim posljedicama, istaknuo ministar Granić na međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Bonnu.

- Hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić susreo se uoči početka međunarodne konferencije o mjerama povjerenja i kontroli naoružanja na tlu bivše Jugoslavije u Bonnu s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom, koji je obećao njemačku potporu Hrvatskoj u ponovnoj. uspostavi pregovora o integraciji Hrvatske u europske strukture.- Glavni stožer vojske "Jugoslavije" objelodanio da postupno prevodi oružanu silu u stanje stalne (mirnodopske) borbene spremnosti.

- Predstavnici UNPROFOR-a u Sarajevu potvrdili kako Će se prijenos ovlasti na Međunarodne snage za provedbu mirovnog sporazuma (IFOR) obaviti 20. prosinca.

- Vijest o pogibiji milanskog imama Anwae As-Sayd Shabana, koji je u Italiji optužen za terorizam i stoga tražen, navodno u sukobu s hrvatskim snagama kod Žepča, dobila velik odjek u talijanskim glasilima. Gama al Islamyja najavila novu osvetu Hrvatskoj (poslije riječkog atentata).

1996.

- Predsjednik Tuđman čestitao Kofiju Annanu na izboru za glavnog tajnika UN-a.

- Glavna skupština UN-a u New Yorku Rezolucijom o BiH zahtijeva od svih strana potpun povratak izbjeglica i punu suradnju sa Sudom u Haagu.

19. prosinca u Domovinskom ratu

Domovinski rat po nadnevcima: 19. prosinca u Domovinskom ratu.

1990.- Ustavna komisija Sabora Republike Hrvatske utvrdila konačni tekst Prijedloga ustava Republike Hrvatske, a odluku o udruživanju ili odcjepljenju Republike donosi zastupnički dom Sabora dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

1991.

- Njemačka priznala Hrvatsku. Odlukom njemačke vlade priznata neovisnost Hrvatske i Slovenije. Island priznao neovisnost i suverenost Hrvatske bez ikakve zadrške. Odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, u skladu s bruxelleskim dogovorom, donijele su i Švedska, Češko-Slovačka, Poljska i Mađarska.

- Vatromet oduševljenja u Hrvatskoj zbog primanja Hrvatske od strane Njemačke.

- Vlada Hrvatske donijela odluku o uvođenju hrvatskog dinara, kao privremene valute.- Veliki poraz četničkih snaga na sisačkom ratištu.- Srbijanski parlament ne prihvaća odluke EZ o priznanju šest bivših republika Jugoslavije 15. siječnja iduće godine.- Makedonski parlament prihvatio deklaraciju o međunarodnom priznanju Makedonije kao suverene i samostalne države.

- Srbija pljačka INU na Kosovu.

1992.

- U našičkoj općini 64 stanovnika srpske nacionalnosti dobilo je oprost i vratilo se kućama.

- Prema istraživanjima centra za ispitivanje ratnih zločina u Zenici i 350.000 svjedočenja, u BiH je silovano 30.000 žena, rečeno na koordinacijskom sastanku 50 humanitarnih organizacija u zagrebačkoj džamiji.

- Srbija čini organizirani zločin, služeći se staljinističko-hitlerovskim metodama, prenose talijanske agencije ocjenu predsjednika Italije Oscara Luigija Scalfara.

- Opća skupština UN naredila Vijeću sigurnosti oštrom Rezolucijom najodlučnije mjere protiv srpske agresije.

- Londonski "Guardian" objavio kartu na kojoj je ucrtano čak 17 bosanskih logora u kojima su srpske snage sustavno silovale žene.

1993.

- Došao sam u Hrvatsku, a posjetit ću i BiH, kako bih izrazio svoju solidarnost s braćom franjevcima i hrvatskim narodom u Hrvatskoj i BiH, izjavio novinarima u Zagreb generalni ministar reda franjevačke Male Braće fra Herman Schauleck.- Na Prvom Općem saboru Hrvata bosanske Posavine u Slavonskom Brodu osnovano Hrvatsko narodno vijeće i uspostavljena Pokrajina Bosanska Posavina, jedinstvena političko-teritorijalna zajednica povezana sa Herceg-Bosnom i ostalim hrvatskim dijelovima u sklopu države BiH.- Predstavnici HDZ-a Tuzle i HVO-a Hrvatske zajednice Soli upozoravaju svjetsku javnost da su hrvatskom narodu na tuzlanskom području (oko 40.000) temeljna politička, ekonomska, kulturna i vjerska prava, te da su izloženi asimilaciji od strane Muslimana.

- Humanitarni konvoj za Novu Bilu još nije stigao na odredište, u Pavlovici nestao je jedan kamion, a Muslimani pokušali oteti još vozila, priopćilo Ministarstvo obrane HR Herceg-Bosne.

1994.

- Srbi iz okupiranih područja u Hrvatskoj već tri dana ne dopuštaju prolazak jednog medicinskog konvoja za pripadnike UNPROFOR-a u Bihaću.

- U sarajevskom središtu UNPROFOR-a je potvrđeno da prilaze Velikoj Kladuši nadziru postrojbe Srbe iz Hrvatske i Abdićeve snage.

- Bivši američki predsjednik Jimmy Carter, neslužbeni mirovni posrednik, stigao na Pale, gdje s vođom bosanskih četnika Radovanom Karadžićem razgovara o mogućnostima prekida ratnog sukoba.

1995.

- Otpravnik poslova u misiji "SRJ" pri UN-u Vladislav Jovanović poslao pismo predsjedatelju Vijeća sigurnosti, u kojem za srebreničku tragediju optužuje snage vlade BiH.

- Hrvatski članovi Vlade Federacije BiH izdali u Mostaru priopćenje da su preglasani prigodom usvajanja Prijedloga zakona o Vladi Republike BiH, Vladi Federacije BiH, te zakona o republičkim i federalnim ministarstvima, a usvojena rješenja suprotna su Daytonu.

- Predstavnici Međunarodnog suda za ratne zločine učinjene na tlu bivše Jugoslavije i NATO-a razgovarali u Haagu o praktičnim i pravnim načinima privođenja ratnih zločinaca u Den Haag. Prema odlukama koje su prihvaćene 15. prosinca na Vijeću NATO-a vojnici u sklopu IFOR-a neće biti zaduženi za traženje ratnih zločinaca, ali su obvezni zadržati ih i predati ih ako na njih nadu.

- Predstojnik Ureda Predsjednika Republike dr. Ivo Sanader primio u Predsjedničkim dvorima posebnog izaslanika Boutrosa Ghalija Kofija Annana i tom prigodom mu ponovio hrvatska stajališta glede provedbe Temeljnog sporazuma, istaknuvši da Hrvatska ne može prihvatiti nazočnost međunarodnih snaga u opsegu koji predlaže glavni tajnik UN-a nego se zalaže za manje snage, koje bi najbrže i najučinkovitije provele sporazum.

- Kao najgore teritorije što se tiče poštivanja ljudskih prava američka udruga za ljudska prava Freedom House iz New Yorka navodi: Istočni Timor, Kašmir, Tibet i Kosovo.

- Priznanje hrvatske suverenosti nad istočnom Slavonijom ključno je pitanje sadašnjeg trenutka, istaknuo na TV Slovenija slovenski predsjednik Milan Kučan.

1996.- U Zagrebu, u nazočnosti predsjednika Tuđmana, potpisana tri ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske: o suradnji na području odgoja i kulture; o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH; te o pravnim pitanjima.

- U Nijemcima ekshumirano 27 tijela iz tri skupne grobnice.- Dom naroda i Zastupnički dom parlamenta Federacije BiH na zasjedanju u Sarajevu donijeli odluku o ukidanju stanja neposredne ratne opasnosti.

2002.

2002. je bila godina prema gregorijanskom kalendaru koja nije bila prijestupna, a započela je u utorak.

Ova godina bila je obilježena kao:

Međunarodna godina ekološkog turizma i planina.

Godina outbacka u Australiji.

Nacionalna godina znanosti u Velikoj Britaniji.

Godina svjesnosti autizma u Velikoj Britaniji.

Fortymile River

Fortymile River je rijeka u Aljasci i kanadskom teritoriju Yukon koja teče iz smjera istoka prema zapadu i protječe 40 milja nizvodno od tvrđave u Fort Relianceu kod bivšeg rudarskog naselja Forty Mile u Yukonu. Na tome području se u 19. st. odvijala zlatna groznica poznatija kao Zlatna groznica u Klondikeu, ponekad nazivana Yukonska zlatna groznica. Kada je na ovom teritoriju otkriveno zlato 1886., trgovci Leroy N. McQuesten i Arthur Harper ovdje su osnovali ispostavu tvrtke Alaska Commercial Company za koju su radili.

To je bilo razdoblje kada su se kroz rijeku Klondike pored kanadskog grada Dawson Cityja u Yukonu ljudi masovno naseljavali. To područje je kopačima donijelo mnogo zlata. Napisane su mnoge knjige o rijeci Fortymile River i njenim kopačima.

Također, kroz to područje prolazi autocesta Taylor Highway.

Godine 1980., 630 km rijeke u Aljasci zaštićeno je američkim saveznim zakonom ANILCA (eng. Alaska National Interest Lands Conservation Act) kojeg je donio američki kongres a odobrio i potpisao američki predsjednik Jimmy Carter 2. prosinca te godine. Njime je predviđeno za izradu ili reviziju 15 američkih saveznih agencija (eng. National Park Service - NPS) koje bi upravljale svim nacionalnim parkovima, mnogim nacionalnim spomenicima kao i očuvanju svih prirodnih i povijesnih svojstava toga kraja.

Henri Dunant

Jean Henry Dunant (Ženeva, 8. svibnja 1828. - Heiden, 30. listopada 1910.), švicarski filantrop, osnivač Crvenog križa

Krvavo iskustvo bitke kod Solferina navelo ga je da 1864. predloži konvenciju koja je usvojena i prema kojoj se u ratu moraju poštedjeti svi bolesni i ranjeni vojnici, te sanitetsko osoblje. Godine 1901. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Henry Kissinger

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Lech Wałęsa

Lech Wałęsa (Popowo, 29. rujna 1943.), poljski političar i državnik.

Od 1980. do 1990. bio je predsjednik sindikata Solidarność. Prvi je predsjednik demokratske Poljske (1990. - 1995.).

Godine 1983. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Poziv Wałęse je bio električar.

Linus Pauling

Linus Carl Pauling (Portland, 28. veljače 1901. - Big Sur, 19. kolovoza 1994.), američki kemičar, fizičar, borac za mir i nobelovac, počasni član HAZU

Dvostruki je dobitnik Nobelove nagrade:

1954. - Nobelova nagrada za kemiju

1962. - Nobelova nagrada za mir

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za mir treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za kemiju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Mobutu Sese Seko

Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga, znan kao Mobutu ili Mobutu Sese Seko (14. listopada 1930. - 7. rujna 1997.), je bio okrutni i autoritarni "predsjednik" Zaira (danas Demokratska Republika Kongo). Svoju diktaturu kao predsjednik provodio je 32 godine (1965. - 1997.).

Rođen je kao Joseph Desire- Mobutu, pripadnik etničke grupe Ngbandi (zbog toga ono Ngbendu). Otac mu je bio kuhar koji je radio za jednog belgijskog kolonijalista, ali umro je kad je Joseph imao samo 8 godina. Majka mu je bila hotelska sobarica, i poslala ga je u razne internate. No, tamo mu se nije svidjela stroga disciplina koju su provodili katolički svećenici. Uhvativši ga jednom s curom na brodu, poslali su ga na sedam godina u vojsku. U snagama Belgijskog Konga, došao je do čina narednika. U vojsci je našao i svoju očinsku figuru. Nakon toga, sa 26 godina okreće se pozivu novinarstva. Tako se upoznao sa Patriceom Lumumbom, čovjekom koji će voditi zemlju do neovisnosti.

Svoju 1. ženu, Marie Antoinettu, oženio je kad je njoj bilo samo 14 godina. No, nije se crkveno vjenčao, a od naredničke plaće kupio je za vjenčanje samo karton piva, jer ništa drugo nije mogao priuštiti.

Nakon nezavisnosti, Mobutu je jedno vrijeme mirovao, a onda je prigrabio vlast izvevši vojni udar. Proglasio se predsjednikom na pet godina. Kao predsjednik, Sese Seko je želio diktatorske ovlasti, te se odrekao Lumumbe. Patricea je predao Moisesu Chombeu, njegovom zakletom neprijatelju. Na vlast se popeo sa činom general pukovnika, a kasnije se promaknuo u čin feldmaršala, no nije uspio sebe postaviti kao doživotnog predsjednika.

Vladavinu su mu obilježila represija, mučenja, kleptokracija i nepotizam. Formalno je bio pristaša pokreta nesvrstanih, iako je politiku mijenjao kako mu je odgovaralo. Bio je u dobrim odnosima sa Marokom, a u lošim sa Libijom i Zambijom. Vladao je zemljom sa preko 200 raznih plemena. Kada je prestao ubijati političke protivnike, počeo ih je potkupljivati i obmanjivati. Nisu mu bila strana ni korupcija ni mito. Organizirao je javna pogubljenja (najpoznatiji primjer je Pierre Mulele, ali je u njegovim čistkama pogubljeno mnogo uglednih dužnosnika, čak četvoricu je pogubio pred 50.000 gledatelja). Neki i danas žale za tim vremenima.

Naredio je da se prestane nositi zapadnjačka odjeća, nego tunika za muškarce, koji su naposlijetku nosili samo njegovi pristaše. Narod se trebao odreći kršćanskih imena, i uzeti afrička. Svećenici koji bi krstili zairsku djecu dobili bi 5 godina zatvora. Počeo je provoditi politiku Zairizacije, a protjerao je i veliku većinu stranih ulagača, no kasnije ih je morao vratiti.

Kao i svi diktatori, bio je okrutan. Međusobno je uspio posvađati čak 14 afričkih država. Na svakoj novčanici pojavljivao se njegov lik. Osim toga, večernje vijesti na televiziji su počinjale s njegovim likom koji se spušta kroz lagane oblake. Stvorio je svojevrsni kult ličnosti. Srušen je s vlasti nakon nereagiranja na genocid u Ruandi i davanja otvorene potpore ekstremistima iz plemena Hutu. To je bila kap koja je prelila čašu. Snage iz Ugande, Ruande, Burundija, Tutsiji (istok Zaira) i domaća gerila pod vodstvom lokalnog vojskovođe Laurenta-Désiré Kabile zaposjela je Kinshasu 16. svibnja 1997. On nije mogao braniti grad niti zapovijedati vojskom, jer ga je rak jako oslabio.

Sese Seko je pobjegao u Togo, gdje je jedno vrijeme živio u izbjeglištvu, a onda je otišao u Maroko, gdje je umro od raka prostate, s kojim se borio još od 1962. godine. Na njegovom sprovodu skupilo se najviše 10 ljudi. Njegovu vladavinu uspoređuju sa onom zimbabveskog diktatora Roberta Mugabea.

Ženio se dva puta i imao 17-ero djece. Prva žena umrla mu je u 36. godini od srčanog zastoja. Drugi brak ozakonio je i u crkvi, time donekle demokratiziravši svoj okrutni režim. Sprijateljio se s nekoliko američkih predsjednika, a to su Richard Nixon, Jimmy Carter, Ronald Reagan, i George H.W. Bush.

Svom narodu ukrao je oko 5 miljardi dolara, a imao je i kolekciju automobila Mercedes-Benz, no nije ga bila briga što mu narod gladuje, a ceste su loše.

Njegovo dugo ime znači da je on „Svemoćni ratnik koji će zbog svoje izdržljivosti i nepokolebljive volje za pobjedom ići od osvajanja do osvajanja, ostavljajući za sobom oganj.„

Omar Torrijos

Omar Efrain Torrijos Herrera (Santiago, 13. veljače 1929. - 31. srpnja 1981.), panamski vojni časnik, de facto vođa države od 1968. do 1981. godine. Nikad nije bio izabran ni na kakvu javnu dužnost i nikad nije bio predsjednik Paname.

Rodio se u mjestu Santiago kao šesto od dvanaestero djece. Nakon završene osnovne i srednje škole otišao je na vojnu akademiju. Tamo je ostao neko vrijeme i diplomirao sa činom drugog poručnika. Kasnije se usavršavao na vojnim školama Južne Amerike. Nakon dobivanja čina potpukovnika, još se više pomamio za vlašću. Godine 1966. postao je pukovnik.

Godine 1968. godine izveo je puč kojim je svrgnut demokratski izabrani predsjednik Arnulfo Arias (koji je vodio puč 1931. godine). Njegov suradnik u puču bio je bojnik Boris Martinez. Kasnije ga je Torrijos protjerao, a sam se promaknuo u viši čin postavši brigadni general.

Među njegovim najpoznatijim žrtvama su Hector Gallego, katolički svećenik i ljevičar Floyd Britton. Svoje protivnike je progonio, zavarao i ubijao. Nije bilo ništa neobično da se protivnici režima u helikopterima dovedu nad Tihi ocean te onda bace u njega.

Sklapao je razne sporazume, a jedan od njegovih sponzora bio je i američki predsjednik Jimmy Carter. Njegov režim bio je okrutan, zločinački i podupirale su ga Sjedinjene Američke Države. Provodio je razne reforme u javnom životu, poljoprivredi i drugim granama gospodarstva. To je za posljedicu imalo najvišu zaduženost po glavi stanovnika na svijetu. Namjeravao je zemlju vratiti civilnu vlasti do 1984. godine. Njegov nezakoniti sin, Martin Torrijos je dobio predsjedničke izbore 2004. i otad je na vlasti.

Poginuo je u zrakoplovnoj nesreći s navršene 52 godine. Prema nekim teorijama, njegovo ubojstvo izvršeno je uz pomoć SAD-a, a zapovijed je dao Manuel Noriega (kojem je Torrijos bio mentor).

Nedovršeni članak Omar Torrijos koji govori o političaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Nedovršeni članak Omar Torrijos koji govori o vojnom zapovjedniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Rosalynn Carter

Eleanor Rosalynn Smith Carter (Plains, Georgia, 18. kolovoza 1927.) je supruga 39. američkog predsjednika Jimmya Cartera od 20. siječnja 1977. do 20. siječnja 1981..

Sporazum iz Camp Davida

Sporazum iz Camp Davida bio je sporazum koji su 17. rujna 1978. u Bijeloj kući, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Jimmyja Cartera, potpisali egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin, nakon dvanaest dana tajnih pregovora u Camp Davidu.

Sporazum se sastojao iz dva osnovna dijela i to: Okvira za mir na Bliskom istoku i Okvira za zaključivanje mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela. Njime je predviđeno rješenje u obliku postupnog povačenja Izraela iz Zapadne obale, dok bi se ostali problemi odgodili na pet godina.

Nedovršeni članak Sporazum iz Camp Davida koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država

Vrhovni sud Sjedinjenih Država (eng. Supreme Court of the United States) je najviši sud u Sjedinjenim Američkim Državama, na čijem čelu se nalazi savezna sudska vlast u SAD-u, zbog čega predstavlja jedno od tri najviša tijela vlasti u SAD.

To je jedini sud ustanovljen u Ustavu SAD, za razliku od nižih sudova, ustanovljenih zakonima. Sjedište mu je u Washingtonu. Djeluje kao žalbeni i, vrlo rijetko, prvostepeni sud u nizu sporova vezanih uz federalnu vlast. Mnogo je važnija njegova ovlast da sve akte zakonodavne i izvršne vlasti proglašava protuustavnim i time ih stavlja van snage, zbog čega ima daleko veću važnost nego slične institucije u drugim državama.

Suce Vrhovnog suda imenuje predsjednik SAD-a, a potvrđuje Senat. Gotovo svaki od 44 dosad izabrana predsjednika je imao priliku imenovati po jednog suca osim njih četvero od kojih je posljednji Jimmy Carter. Mandat sudaca traje za vrijeme dobrog vladanja na dužnosti, praktički doživotno. Sudac može biti opozvan i u tom slučaju donji dom Kongresa djeluje kao tužitelj, a Senat kao sud. U povijesti suda samo je jedan sudac opozvan, daleke 1805. godine.

Sam sudac može odlučiti sam dati ostavku ili zatražiti umirovljenje. Suci John Paul Stevens, Sandra Day O'Connor, i David Souter jedini su živući umirovljeni članovi Vrhovnog suda. Sud se sastoji od Predsjednika suda i osam vrhovnih sudaca, ukupno devet sudaca. Predsjednik suda je John Roberts koji je na toj dužnosti od 2005. godine, a nominiran je od predsjednika Georgea W. Busha. Šest pripadnika Vrhovnog suda imenovano je od republikanskih, a tri od demokratskih predsjednika.

Suci se dijele na konzervativne i liberalne prema načinu na koji pristupaju tumačenju američkog Ustava. Konzervativni suci obično uže tumače Ustav, dok su u prošlosti liberalni suci širokim tumačenjem Ustava bili pokretači brojnih socijalnih promjena u američkom društvu. Dijelom konzervativnog krila smatraju se predsjednik Suda Roberts i suci Scalia, Thomas i Alito dok se liberalnim sucima smatraju suci Stevens, Ginsburg i Breyer. Nakon umirovljenja suca Soutera 2009. očekuje se da će novoimenovana sutkinja Sotomayor zauzeti njegovo mjesto među liberalnim krilom suda.

Sudac Kennedy je obično smatra konzervativcem koji ponekad glasuje s liberalima i tako daje odlučujući glas u neizvjesnim odlukama suda. Takvu podjelu treba uzeti sa zadrškom jer sudac Stevens koji se smatra vođom i najutjecajnijim članom liberalnog krila sam za sebe kaže da je on "solidan konzervativac" te da sebe uopće ne smatra liberalom, ali ga tako nazivaju jer je okružen konzervativnijim kolegama. Ipak činjenica je da sud često izglasava odluke s 5 glasova za i 4 protiv pa se ova podjela može smatrati opravdanom.

William Randolph Hearst

William Randolph Hearst, (San Francisco, Kalifornija, 29. travnja 1863. - Beverly Hills, 14. kolovoza 1951.), bio je američki političar i vlasnik novina. Bio je sin Georga Hearsta.

Njegova posvećenost američkom novinskom svijetu donijela mu je bogatstvo. Gradi fantastični "Hearst Castle" nedaleko San Simeona u Kaliforniji gdje se družio s tadašnjim poznatim zvjezdama npr. s Charliem Chaplinom i Mary Pickford. Nije štedio na novcu za uređenje Hearst Castlea: zidovi unutrašnjeg bazena bili su obloženi zlatom, vanjski bazen je izgrađen u rimskom stilu, s mramornim podovima i skupim antikvitetima iz svih krajeva svijeta.

Navodno je William Randolph Hearst inspirirao Orsona Wellesa za glavni lik iz filma Građanin Kane (Citizen Kane, 1941.), što je Hearsta vrlo razljutilo. Palača iz filma Xanadu mogla je vrlo lako biti Hearst Castle. Upravo kao što je Kane napravio, pokušao je i Hearst od svoje netalentirane ljubavnice napraviti zvijezdu na filmu i u kazalištu. Građanin Kane je također bio bez skrupula kada je trebao napraviti senzaciju ili pozivati na rat u svojim novinama, baš kao i medijski mogul Hearst.

Patriciju Hearst, njegovu unuku, otela je 1974. godine američka teroristička organizacija SLA (Symbionese Liberation Army) koja joj je navodno isprala mozak i nagovorila je na učešće u pljački banke. Tom prigodom je uhićena ali ju je djelomično pomilovao Jimmy Carter a kasnije do kraja Bill Clinton. Vjeruje se da je to bila posljedica Stockholmskog sindroma.

Šimon Peres

Šimon Peres (heb.: שִׁמְעוֹן פֶּרֶס ), (Wiszniew, Poljska, sada Višneva, Bjelorusija, 16. kolovoza 1923. - Tel Aviv, Izrael, 28. rujna 2016.), izraelski političar, bivši predsjednik vlade pa predsjednik države Izraela.

Predsjednici Sjedinjenih Američkih Država
Seal of the President of the United States
Najvažnije osobe Hladnog rata
Dobitnici Nobelove nagrade za mir

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.