Jean-Claude Juncker

Jean-Claude Juncker (Redingen, Luksemburg 9. prosinca 1954.) luksemburški je političar i predsjednik Europske komisije od 1. studenog 2014. Član je Kršćansko socijalne narodne stranke (CSV/PCS).

Studirao je pravo u Straßburgu (1975.-79.), i postao je odvjetnik 1980., ali nikada se nije bavio tim zanimanjem. Imenovan je 1982. za državnog tajnika za rad o socijalnoj sigurnosti. U 1984. postao je zastupnik, a 1989. ministar rada i financija. U periodu 1989.–1995. bio je na čelu Svjetske banke. Od 1995. bio je premijer i ministar financija Luksemburga. Iste godine postao je i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda.

Juncker je 10. rujna 2004., postao predsjednik Eurogrupe. Nadimak mu je "Heroj Dublina".

Jean-Claude Juncker
Jean-Claude Juncker

Jean-Claude Juncker 27. lipnja 2012. godine.

predsjednik Europske komisije
trenutačno
u službi od
1. studenoga 2014.
Potpredsjednik   Frans Timmermans
Prethodnik José Manuel Barroso
Nasljednik Ursula von der Leyen
Rođenje 9. prosinca 1954.

Nagrade

Vanjske poveznice

Alenka Bratušek

Alenka Bratušek, (Celje, 31. ožujka, 1970.), slovenska je političarka.

Alenka Bratušek obnašala je dužnost predsjednika Vlade Republike Slovenije između ožujka 2013. i rujna 2014. godine. Bila je predsjednica stranke Positivna Slovenija između siječnja 2013. i travnja 2014. godine. Bila je prvi ženski predsjednik vlade Republike Slovenije i prva žena koja je bila predsjednica jedne veće stranke.

Vlada Republike Slovenije nominirala je Bratušek 2014. za poslanicu u Europskoj komisiji. Predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, objavio je 10. rujna 2014. da će Bratušek obnašati dužnosti zamjenice predsjednika i biti sudionica komisije za energetska pitanja.Poslije rasprave Odbora Europarlamenta za industrijska pitanja, istraživanje i energiju, zaključeno je u listopadu 2014. da Bratušek nema dovoljno podrške iz Europskog parlamenta. Bratušek je povukla svoju nominaciju a na njeno mjesto je vlada Republike Slovenije nominirala Tanju Fajon.

Europska pučka stranka

Europska pučka stranka (EPP) je europska politička stranka osnovana 1976. godine okupljanjem nekolicine demokršćanskih stranaka. Naknadno su se članstvu pridružile neke konzervativne stranke i druge stranke desnoga centra.Od 1999. godine EPP ima većinu u Europskome parlamentu, od 2002. i u Europskome vijeću, a ujedno ima kudikamo najvise predstavnika u Europskoj komisiji. Predsjednik Europskoga vijeća i predsjednik Europske komisije su članovi EPP-a. Mnogi su osnivači i oci Europske unije pripadali strankama koje su kasnije osnovale EPP. Izvan područja EU-e stranka također ima većinu u Parlamenarnoj skupštini Europskog vijeća. EPP je izmjenično sa suparničkom strankom lijevog centra Strankom europskih socijalista (PES) bio najveća stranka u Europskom parlamentu.

EPP okuplja najveće stranke poput njemačke Kršćansko-demokratske zajednice (CDU), francuske Zajednice narodnog pokreta (UMP), španjolske Narodne stranke (PP), poljske Građanske platforme (PO), Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a ima stranke-članice u gotovo svim zemljama EU-e. Nema članica u Ujedinjenom Kraljevstvu, jer se britanska Konzervativna stranka ne slaže s EPP-ovim federalnim političkim programom. 2009. godine su kao protutežu osnovali Savez europskih konzervativaca i reformista (AECR).

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

G8

G8 je skupina industrijski najrazvijenijih i gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta. Ovu skupinu čine dvije zemlje sa sjevernoameričkog kontinenta: SAD i Kanada; četiri europske zemlje: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija; jedna azijska zemlja - Japan; te Rusija* zbog velike političke važnosti. Europska unija se također prezentira unutar G8, ali ona ne može biti domaćin sastanka ili predsjedavati skupinom.

Zajedno članice G8 čine 66.5% svjetskog gospodarstva. Svake godine se vođe zemalja sastaju na nekom mjestu u jednoj zemlji članici. Zadnji sastanak (četrdeset drugi) se održao u Shima, Mie u Japanu od 26. lipnja – 27. lipnja 2016. godine.

Predsjedništvo skupinom se mijenja svake godine, a trenutačno joj predsjeda japanski premijer Shinzō Abe.

Trenutačne vođe članica skupine G8 su: kanadski premijer Justin Trudeau, francuski predsjednik Emmanuel Macron, talijanski premijer Paolo Gentiloni, japanski premijer Shinzō Abe, njemačka kancelarka Angela Merkel, američki predsjednik Donald Trump, premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Theresa May te ruski predsjednik Vladimir Putin.

Predstavnici Europske unije su Donald Tusk i Jean-Claude Juncker.

*Rusija je od proljeća 2014. g. suspendirana zbog političkih razloga

Institut Regija Europe

Institut regija Europe (IRE) je ekonomska i znanstvena institucija za promicanje i proučavanje regionalizma, te umrežavanje različitih regija, gradova, znanstvenih i ekonomskih institucija iz Europe. Institut regija Europe (IRE), sa sjedištem u Salzburgu (Austrija), dio je privatne, neprofitne zaklade osnovane 2004 godine.

José Manuel Durão Barroso

José Manuel Durão Barroso (Lisabon, 23. ožujka 1956.), portugalski političar, bivši predsjednik Europske komisije. Bio je predsjednik portugalske vlade od 6. travnja 2002. do 29. lipnja 2004. godine, kada je odstupio s te dužnosti, budući da je bio imenovan za predsjednika Europske komisije. Europski parlament formalno ga je potvrdio 22. srpnja, a na dužnost je stupio 1. studenog 2004., preuzevši tu dužnost od dotadašnjeg predsjednika Romana Prodija. Međutim, njegova Komisija stvarno je počela s radom tek 22. studenog 2004. pa do 1. studenog 2014. godine, jer Parlament nije želio potvrditi sve njegove kandidate za europske povjerenike njegove Komisije (prije svega problem je bio Rocco Buttiglione).

José Manuel Barroso oženjen je Margaridom Sousa Uvaom, s kojom ima tri sina: Luísa, Guilhermea i Franciscao. Uz materinji portugalski, govori još i engleski te francuski jezik.

Karlova nagrada

Karlova nagrada (njem. Karlspreis) jedna je od najcjenjenijih europskih nagrada i dodjeljuje se osobama koje promiču europsko jedinstvo.

Nagrada je nazvana po Karlu Velikom i vezana je za Aachen, gdje se dodjeljuje svake godine. Nagrada je osnovana 1950. godine a troškove nagrade snosi grad Aachen.

Kristalina Georgieva

Kristalina Ivanova Georgieva-Kinova (bugarski: Кристалина Иванова Георгиева-Кинова, Sofija, 13. kolovoza 1953.), bugarska ekonomistica i političarka, Europska povjerenica za proračun i ljudske resurse, slijedom čega je članica Europske komisije.

Diplomirala je ekonomiju na Sveučilištu za nacionalnu i svjetsku ekonomiju u Sofiji.

Od 1993. do 2010. radila je više poslova u Svjetskoj banci, na kraju je postala njena potpredsjednica i korporativna tajnica u ožujku 2008. Također je radila i na Sveučilištu za nacionalnu i svjetsku ekonomiju.Kao priznanje za svoj rad a posebno zbog rukovođenja humanitarnom pomoći potresima katastrofalno pogođenim Haitiju i Pakistanu dobila je nagrade "Europljanka 2010. godine" i "Europski povjerenik godine".

Od veljače 2010. pa do studenog 2014. obnašala je dužnost Europske povjerenice za međunarodnu suradnju, humanitarnu pomoć i odgovore na krizne situacije.Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, dodijelio joj je dužnost Europske povjerenice za proračun i ljudske resurse na koju je došla 1. studenog 2014.. U svom trenutnom poslu zadužena je za izvještavanje Europskog parlamenta, Vijeća i Europskog revizorskog suda o tome kako je troši proračun Europske unije.

Predsjednik Europske komisije

Predsjednik Europske komisije predsjedava Europskom komisijom. Trenutačno dužnost predsjednika Komisije obnaša Jean-Claude Juncker.

Predsjednik Komisije:

utvrđuje smjernice za djelovanje Komisije;

odlučuje o unutarnjem ustrojstvu Komisije, osiguravajući da ona djeluje dosljedno, učinkovito te kao kolegijalno tijelo;

imenuje potpredsjednike, osim visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, iz redova članova Komisije.Predsjednika Komisije bira se na način tako što Europsko vijeće, uzimajući u obzir rezultate izbora za Europski parlament i nakon što provede odgovarajuće konzultacije (drugim riječima nakon što se vlade država članica usuglase o kandidatu), donoseći odluku kvalificiranom većinom, predlaže Europskom parlamentu kandidata za predsjednika Komisije. Kandidata zatim bira Europski parlament većinom svojih članova. Ako kandidat ne dobije potrebnu većinu, Europsko vijeće, donoseći prijedlog kvalificiranom većinom, u roku od mjesec dana predlaže novog kandidata kojeg zatim Europski parlament bira prema istom postupku.

Stalna strukturirana suradnja

Stalna strukturirana suradnja (engleski: Permanent Structured Cooperation; PESCO) je strukturalna integracija koju provodi 25 od 28 nacionalnih oružanih snaga država članica Europske unije na temelju članka 42.6 i Protokola 10 Ugovora o Europskoj uniji u sklopu Zajedničke sigurnosne i obrambene Unije (CSDP). Početnu integraciju predstavlja niz projekata koje se planira pokrenuti tokom 2018. Zajedno s Koordiniranim godišnjim pregledom obrane (Coordinated Annual Review on Defence, CARD), Europskim obrambenim fondom (European Defence Fund, EDF), Sposobnostima za planiranje i provedbu vojnih misija s neizvršnim mandatom (Military Planning and Conduct Capability, MPCC), PESCO tvori novi sveobuhvatni obrambeni paket EU. PESCO je sličan EU mehanizmu pojačane suradnje (Enhanced cooperation) u smislu da integracija ne zahtijeva da u njemu sudjeluju sve države članice EU.

Talijanska ustavna kriza 2018.

Talijanska ustavna kriza odnosi se na politička zbivanja u Italiji nakon općih izbora održanih početkom ožujka 2018. vezana uz uspostavljanje tj. kočenje uspostavljanja na izborima izabrane vlade od predsjednika Sergia Mattarelle koja je dovela do ustavne krize i krize vlasti u toj zemlji.

Nakon općih izbora za Zastupnički dom i Senat, na kojima su pobjedu odnijele desna koalicija udružena oko Sjeverne lige i protukorupcijski Pokret pet zvijezda zajedno osvojivši 70% glasova birača za oba doma (uz izlaznost na izborima od 73%), vođe stranaka Matteo Salvini (Liga) i Luigi Di Maio (Pet zvijezda) dogovorili su sastav nove vlade. No, novu vladu odbio je potvrditi, suprotno talijanskom Ustavu, talijanski predsjednik Sergio Mattarella zbog neslaganja s predloženim ministrom financija prof. Paolom Savonom, budući da je Savona kritizirao briselske elite u Europskoj uniji i monetarni sustav Eurozone koji je prozvao njemačka krletka, iako je izlazak iz Eurozone smatrao tek krajnjim izborom zalažući se za veću autonomiju Italije unutar gospodarskih, pravnih i političkih okvira EU.Takav izraz samovolje državnika nasuprot volji birača iskazanoj na izborima predstavljao je autokratski čin budući da se predsjednik bira neizravno tj. u parlamentu te bi, sukladno tome, uspostavljanje euroskeptićne vlade moglo dovesti do opoziva predsjednika Mattarelle, bivšeg činovnika u tijelima EU-a i promicatelja politike Unije u Italiji. Zbog toga su brojni talijanski i svjetski mediji osudili taj čin prozvavši ga "najmračnijom noći talijanske demokracije". Osim autokratskog čina, predsjednikov potez predstavljao je i političju nedosljednost koju je sročio vođa pokreta Pet zvijezda Luigi Di Malo:

"...u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu."Čelnici EU-a podržali su predsjednika Mattarella, a u medijima su najsnažnije odjeknule riječi Povjerenika EU-a za proračun, Nijemca Günther Oettinger, koji je izjavio kako će "tržište naučiti Talijane da na izborima ne biraju populiste”. Čelnici vodećih talijanskih stranaka odmah su zatražili njegovu ostavku, na što se predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk ispričao svim talijanskim građanima u ime EU upozorivši da “europske institucije trebaju poštovati birače”. No, Günterova izjava bila je samo odraz hajke u njemačkim medijima koju je hrvatski novinar Silvije Tomašević opisao sljedećim riječima:

"Često se nekim nesmotrenim izjavama postiže suprotan učinak. Proteklih dana u Njemačkoj je nastalo pravo natjecanje tko će dati gluplji savjet talijanskim biračima i tko će što je više moguće uvrijediti Talijane. Izvlačili su se stereotipi o Talijanima kao rastrošnima. Ne samo da su na taj način još više izazvali ljutnju zbog njemačkog držanja i pogleda na vođenja proračuna već su se iznosile i netočnosti."Nije Günter bio jedini čelnik EU-a čije su izjave izazvale buru u europskoj javnosti. Dok se predsjednik Europskog vijeća Tusk ispričao, predsjednik Europske komisije, Luksemburžanin Jean-Claude Juncker, izjavio kako "Talijani moraju više raditi, biti manje koruptivni i prestati gledati u EU kao spasitelja." Njegov stav dijeli su i mnogi drugi visoki čelnici EU, izuzev Tuska koji isprikom nije izrazio službeni stav EU-a. Svojevrsnu diskreditaciju saveza Liga-Pet zvijezda vršili su i europski i lijevi talijanski mediji, prozivajući njihov savez "populističkim" (u negativnom smislu) i "protuimigrantskim" te svrstavajući Ligu uz krajnju desnicu i aludirajući na fašizam, unatoč tome što se Liga definirala strabkom desnog centra.

Nakon što je Mattarella odbio predloženog ministra financija, raspao se savez između Pet zvijezda i Lige te je Mattarello mandat za sastav tehničke (prijelazne) vlade dao ekonomistu i bivšem direktoru MMF-a Carlu Cottarelliju. Taj izbor podržala je i Europska unija, a u medijima je protumačen kao još jedna prevara talijanskih birača. Cottarelli je za svoje glavne ciljeve naveo izglasavanje povjerenja vladi u Parlamentu te državnog proračuna za 2019. godinu, za koju je najavio i raspisivanje novih općih izbora.

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji je međunarodni ugovor između država članica EU-a i Hrvatske čije je sklapanje i stupanje na snagu pravna pretpostavka za ostvarivanje članstva Hrvatske u Europskoj uniji i Europskoj zajednici za atomsku energiju. Ugovor je potpisan u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.

Službeni puni naziv Ugovora glasi: Ugovor između Kraljevine Belgije, Republike Bugarske, Češke Republike, Kraljevine Danske, Savezne Republike Njemačke, Republike Estonije, Irske, Helenske Republike, Kraljevine Španjolske, Francuske Republike, Talijanske Republike, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Velikog Vojvodstva Luksemburga, Republike Mađarske, Republike Malte, Kraljevine Nizozemske, Republike Austrije, Republike Poljske, Portugalske Republike, Rumunjske, Republike Slovenije, Slovačke Republike, Republike Finske, Kraljevine Švedske, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (države članice Europske unije) i Republike Hrvatske o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ugovor o pristupanju sastavljen je na 23 službena jezika Europske unije i na hrvatskom jeziku.

Ugovorom o pristupanju utvrđuje se da Hrvatska, nakon njegova stupanju na snagu, postaje stranka temeljnih ugovora EU-a. U njemu se ujedno utvrđuju uvjeti za primanje Hrvatske u članstvo EU-a, kao i prilagodbe primarnih i sekundarnih propisa EU-a koje su potrebne radi tog primanja u članstvo.

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji stupio je na snagu 1. srpnja 2013.

Ursula von der Leyen

Ursula von der Leyen Ixelles, Belgija 8. listopada 1958.) njemačka je političarka i izabrana predsjednica Europske komisije. Mandat joj počinje 1. studenoga 2019. Prva je žena na tom položaju u povijesti Europske Unije . 16. srpnja 2019. Europski parlament tajnim glasovanjem izabrao je Von der Leyen za novu čelnicu Europske komisije. za njen izbor glasovalo je 383 zastupnika, dok ih je 327 bilo protiv te 22 suzdržana zastupnika, samo jedan glasački listić bio je nevažeći.

Predsjednici Europske komisije
Europska Unija

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.