Jaser Arafat

Jaser Arafat (arapski: ياسر عرفات‎ ; Kairo, 4. ili 24. kolovoza 1929. - Pariz, 11. studenoga 2004.), palestinski političar.[1]

Jaser Arafat
Jaser Arafat

Jaser Arafat

1. predsjednik Palestinske samouprave
trajanje službe
20. siječnja 1996. – 11. studenoga 2004.
Prethodnik ured osnovan
Nasljednik Rawhi Fattouh (privremeni)
Rođenje 24. kolovoza 1929.
Smrt 11. studenoga 2004.

Rani život i karijera

Palestinski lider Jaser Arafat rođen je kao Abdel-Rahman Abdel-Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini premda se također može pronaći podatak da mu je pravo ime Mohammed dok je Arafat samo nadimak koji je prisvojio i navodno na arapskom jeziku znači blagi. [2]Mjesto i datum njegova rođenja i danas su dvojbeni. Dok Arafat tvrdi da je rođen 1. kolovoza 1929. godine u Jeruzalemu, istovremeno u njegovom rodnom listu kao datum rođenja upisan je 24. kolovoza 1929. godine, a kao mjesto rođenja Kairo (Egipat). No, ono što je neosporno jeste da je šesto od sedmero djece dobrostojećeg arapskog trgovca te da je s majčine strane (koja je bila veoma religiozna osoba) ima rodbinske veze s obitelji Husseini - veoma ugledne jeruzalemske obitelji. Kada je imao četiri godine Arafatu umire majka i otac ga smješta kod strica, koji je bio oženjen, u Jeruzalem.[2] Sa suprugom Suhom (Suha) u brak je stupio kasnih 1980.-ih, a s njim ima i jedne dijete - kćerku imenom Zahwa.

Kao mladić Arafat je studirao na kairskom Sveučilištu u razdoblju od 1952. do 1956. godine gdje je po završetku studija stekao zvanje inženjera građevine.[2] Za vrijeme školovanja priključio se organizaciji imenom Muslimansko bratstvo, a obnašao je i dužnost predsjednika Saveza palestinskih studenata. Vojni rok je odslužio u Egipatskoj vojsci 1956. godine za vrijeme ratnih sukoba oko Sueza. Nakon odsluženja vojnog roka seli se u Kuvajt gdje radi kao inženjer. Godine 1956. jedan je od osnivača Al Fataha - ilegalne terorističke organizacije.

Palestinski vođa

U početku veće arapske nacije - poput Egipta, Sirije i Jordana - ignorirale su Al Fatah te su osnovale vlastitu organizaciju PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija). Time su se nadale da će biti stvoreno tijelo koje će predstavljati oko 4.500.000 Palestinaca (onih Arapa koji su živjeli na onom području na kojem se prostirala Palestina prije stvaranja države Izrael 1948. godine). Nakon što su 1967. u arapsko-izraelskom ratu Arapi izgubili pojas Gaze, Golansku visoravan i Zapadnu obalu arapske nacije se sve više okreću Arafatu. Tako 1968. godine on postaje predsjednik PLO-a. U naredna dva desetljeća PLO je izvodio najkrvavije napade na Izrael pa je tako Arafat stekao ugled bešćutnog terorista (više na Bliskoistočni sukob).

Započelo je Crnim rujnom 1970. godine kada je jordanski kralj Hussein, do tada vjerni potpomagač PLO-a, naredio svojim trupama da pokrenu oružanu akciju protiv palestinskih gerilaca koji su boravili u kampovima smještenih na granici Jordana i Izraela. S oružanom akcijom došlo je i do proljevanja krvi te je mnogo Palestinaca tom prilikom izgubilo živote. Još šokantnije je bilo ubojstvo jedanaest izraelskih natjecatelja 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu, a koje su počinili palestinski teroristi - pripadnici PLO-a. [2] S vremenom Arafat je svoj napore sve više usmjeravao ka diplomaciji i političkoj borbi koji su hvatali sve više maha na uštrb terorističkog djelovanja PLO-a. U studenom 1974. godine, uz podršku arapskih država, Arafat je postao prvi predstavnik nevladine organizacije koji se obratio Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda na njenom plenarnom zasjedaju (tom prilikom pokušao je unijeti pištolj u zgradu UN-a). Tada je izjavio: Donosim vam maslinovu grančicu i oružje boraca za slobodu... Ne dopustite da maslinova grančica ispadne iz moje ruke. Tom prilikom priznao je Izraelu pravo na postojanje, ali se uskoro predomislio navodno pod pritiskom tvrdolinijaša iz vlastitih redova čime je izravno ignorirao dvije rezolucije Ujedinjenih naroda.

Godine 1977. godine egipatski predsjednik Anwar Sadat započeo je vlastiti mirovni proces s Izraelom. Skupa s američkim predsjednikom Jimmyem Carterom i izraelskim premijerom Menachemom Sadatom je potpisao sporazum u Camp Davidu (1978.) kojim je Palestincima jamčena autonomija na području Zapadne obale i Gaze. Nažalost ovaj sporazum nikada nije stvarno zaživio. Arafat i PLO u samom početku odmah su se suprotivili postizanju ovog sporazuma. Arafat, vjerujući da će autonomija polako prijeći u ponovni izrelski nadzor tog područja, nepokolebljivo je ostao na liniji zagovaranja nezavisne palestinske države. Ranih 1980.-ih Arafatov utjecaj među Palestincima je privremeno oslabljen frakcijskim borbama unutar pokreta. Godine 1982. oštro su ga kritizirali Sirija i frakcija PLO-a koju kontroliraju Sirijci za njegovo očigledno kukavičko držanje tijekom izraelske invazije i okupacije južnog Libanona. Tom prilikom izraleske snage su opkolile stožer PLO-a u Bejrutu i prisilile Arafata na povlačenje u Tunis. Nekoliko godina kasnije, točnije 1987., stožer je ponovo premješten ovaj puta u Bagdad.

Nakon raskola u Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji Arafat je ponovo uspio povratiti utjecaj i moć unutar organizacije. Istovremeno sve više se posvećivao diplomatskim naporima za ostvarenje svoga cilja. Godine 1985. Arafat i jordanski kralj Hussein zatražili su američku pomoć u cilju nagovaranja Izraela da pristane na sporazum o konfederaciji Jordana i palestinskih entiteta na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Nedugo potom kralj Hussein je prekinuo pregovore ističući kako PLO odbija pristati na kompromis i prihvatiti rezulcije Ujedinjenih naroda. Godine 1989. vrhovno tijelo PLO-a Palestinsko narodno vijeće izabralo je Arafata za predsjednika faktički nepostojeće palestinske države. Četiri godine kasnije (1993.) dogodilo se nezamislivo: Arafat je predstavljao PLO na palestinsko-izraelskim mirovnim pregovorima u Oslu. Prema sporazumu postignutom u Oslu Palestinci su dobili pravo na samoupravu na području Zapadne obale i Gaze koja treba biti ostvarena u roku od pet godina. Također prema tom sporazumu izraelska vojska je započela s povlačenjem na tim područjima. U zamjenu za to PLO se složio prihvatiti rezoluciju Ujedinjenih Naroda kojim se priznaje država Izrael. Zbog sudjelovanja u mirovnim pregovorima Arafat je 1994. godine zajedno s Rabinom (izraelski premijer) i Shimonom Peresom, izraelskim ministrom vanjskih poslova, dobio Nobelovu nagradu za mir. Nešto kasnije izabran je za predsjednika Palestinske samouprave koja predstavlja palestinsku vladu na području Zapadne obale i Gaze.

Nakon što je izraelski ekstremist ubio premijera Rabina 1996. godine Arafat je nastavio pregovore s njegovim nasljednikom Benjaminom Netanyahuom. Godinu dana kasnije Arafat i Netanyahu su potpisali Hebronski sporazum prema kojem je Izrael trebao povući svoje trupe iz Hebrona, posljednjeg grada na Zapadnoj obali u kojem je bila stacionirana izraelska vojska. Zauzvrat Arafat je dao jamstva da će se nastaviti zalagati za mirovni sporazum postignut u Oslu. Nekoliko mjeseci nakon izraelskog povlačenja iz Hebrona Palestinci i dalje nisu ispunili sve dogovoreno. Krajem 1998. nakon devetnaest mjeseci "stajanja u mjestu" američki predsjednik Bill Clinton je organizirao sastanak suprotavljeni strana. Rezultatje bio Wye River Memorandum u kojem Izrael pristaje na povlačenje s dodatnih 13 % površine Zapadne obale i Gaze. PLO je tada pristao izbaciti dio teksta iz statua njihove organizacije kojim se poziva na uništenje Izraela. Sukladno dosadašnjoj praksi ni ovaj sporazum nije u potpunosti zaživio. Stoga je Arafat u rujnu 1999. godine s novim izraelskim premijerom Ehudom Barakom, a pod pokroviteljstvom američke državne tajnice Madeleine Albright potpisao novi sporazum. Ni ovaj sporazum, baš kao ni svi prethodni, neće zaživjeti i doći će do ponovne eskalacije sukoba.

Jasser Arafat umire u Parizu 11. studenog 2004. godine.

Izvori

moljac.hr :: Jaser Arafat, uz dozvolu autora teksta

  1. ARAFAT, Yasser, U: Malinar, Ivona et al. (ur.); Šentija, Josip (gl. ur.), Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, III. izd., 1. sv. : A – Bzu, Zagreb : JLZ, 1977., ISBN 86-7053-012-0 (dop.), str. 217.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 moljac
Arapski nacionalizam

Arapski nacionalizam (arap. القومية العربية‎; al-Qawmiyya al-`arabiyya) he nacionalistička ideologija koja se poziva na dostignuća arapske kulture, jezika i književnosti na temelju kojih se zalaže za političko ujedinjenje Arapskog svijeta od Atlanskog oceana do Arapskog mora. Ideologija se javlja koncem 19. stoljeća, značajnije se prima tijekom velike Arapske pobune protiv Osmanskog Carstva (1916.-1918.).

Na samom početku arapskog nacionalizma održan je Arapski kongres u Parizu 1913. godine, koji je verbalizirao zahtjev za širu autonomiju arapa u Osmanskom carstvu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Arapi u današnjoj Saudijskoj Arabiji podižu 1916. godine Arapsku pobunu protiv Osmanskog carstva, te uz britansku i francusku potporu zauzimaju krajem rata područja Jordana, Sirije i Iraka, te čitavog Arapskog poluotoka. Čitavo to područje je međutim pod snažnim utjecajem i čak vlašću Velike Britanije i Francuske, a njime vladaju arapske velikaške obitelji s posve nemodernim nazorima: moderno obrazovani intelektualci će narednih desteljeća prenositi u taj dio svijeta nacionalističke i republikanske ideje kakve su bile moderne u zemljama u kojima su se školovali.

Arapski nacionalisti stavljaju naglasak na nacionalni identitet Arapa, radije nego na Islam (znadu ukazivati da su arapi stvorili Islam, a ne obrnuto); makar uglavnom nisu ateisti. Stoga se - suprotno islamistima - zalažu za modernizaciju koja će nastojati uspostaviti u arapskim zemljama suvremene i efikasne ustanove prema uzorima iz suvremenog svijeta, čak i ukoliko ti uzori ne mogu naći uporišta u islamskoj tradiciji.

Arapski nacionalisti su povijesno bili republikanci, te su doista svrgnuli monarhije u Egiptu (1952.), Tunisu (1957.), Iraku (1963.), Libiji (1969.) i Sjevernom Jemenu (1970., nakon Građanskog rata u Sjevernom Jemenu između monarhista i republikanaca, koji je trajao od 1962. godine).

U prvoj polovici 20. stoljeća dobiva arapski nacionalizam i antikolonijalističku dimenziju usmjerenu protiv kolonijalističkih sila Zapadnog svijeta, a u drugoj polovici i anticionističku (nakon osnivanja Izraela u do tada Arapima nastanjenoj Palestini) odnosno socijalističku, uz zbližavanje sa SSSR-om. Neki od najpoznatijih predstavnika arapskog nacionalizma bili su egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser (te se govori o naserizmu), libijski pukovnik Muammar al-Gaddafi, te sirijski filozof Michel Aflaq koji se smatra utemeljiteljem baasizma. Među arapske nacionaliste ubrajaju se i Jaser Arafat, dugogodišnji (od 1966. do smrti 2004. godine) vođa Palestinske oslobodilačke organizacije, Hafez al-Assad, predsjednik Sirije 1971.-2000., te Habib Bourguiba, predsjednik Tunisa 1957. - 1987. godine.

Arapskom nacionalizmu je srodan panarabizam, koji poziva na zbližavanje i tijesnu suradnju arapskih država.

Utjecaj arapskog nacionalizma je svoj vrhunac doživio krajem 1960.-ih godina, da bi zapao u ozbiljnu krizu nakon Šestodnevnog rata 1967. godine kada su arapske zemlje predvođene Egiptom i podržavane od Sovjetskog Saveza doživjele teški poraz.

Najznačajniji oprečni pan-pokret arapskom nacionalizmu jest sunitski panislamizam koji poziva na obnovu islamskog (dakle, ne samo arapskog) kalifata.

Bertha von Suttner

Bertha von Suttner (rođena Kinsky; Prag, 9. lipnja 1843. - Beč, 21. lipnja 1914.), austrijska književnica.

Zalagala se za mir u svijetu i dobila Nobelovu nagradu za mir 1905. godine. Smatra ju se za veliku ljubav Alfreda Nobela.

Fredrik Bajer

Fredrik Bajer (Vesteregede, 21. travnja 1837. - Kopenhagen, 22. siječnja 1922.), danski političar i pisac.

Bio je liberal i gorljivi pobornik pacifizma. Godine 1882. osnovao je Dansko društvo za mir, a 1891. godine Međunarodni mirovni ured u Bernu. Godine 1908. dobio sa Šveđaninom Arnoldsonom Nobelovu nagradu za mir.

Nedovršeni članak Fredrik Bajer koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za mir treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Fridtjof Nansen

Fridtjof Nansen (Store-Froen kod Osla, 10. listopada 1861. - Lysaker, 13. svibnja 1930.), norveški istraživač, zoolog i diplomat.

Fridtjof Nansen, jedan od najpoznatijih svjetskih polarnih istraživača, stekao je svjetsku slavu svojim ekspedicijama preko Grenlanda i putovanjem brodom Fram preko Arktičkog oceana. Bio je izniman znanstvenik, kasnije profesor zoologije i oceanografije, ali i sposoban skijaš, što mu je bilo od velike koristi u polarnim istraživanjima.

Godine 1888. je bio prvi koji je na psećim saonicama istražio unutrašnjost Grenlanda. Sjeverno polarno more je istraživao od 1893-96. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1922. godine. Pridonio je potpisivanju ženevskog protokola o izbjeglicama za koje je uvedena putovnica nazvana njegovim imenom "Nansen-putovnica". Na čelu Visokog povjerenstva za izbjeglice koje je vodio, zbrinuo je na stotine tisuća izbjeglica.

George Marshall

George Catlett Marshall, Jr. (Uniontown, Pennsylvania, 31. prosinca 1880. - Washington, DC, 16. listopada 1959.) je bio američki general i političar koji je služio kao vrhovni zapovjednik američke vojske, Državni tajnik, te Ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država. Dobivši naziv "organizator pobjede" od Winstona Churchilla zbog svog vodstva savezničkih pobjeda u Drugom svjetskom ratu, Marshall je postao vrhovni general američke vojske i osobni savjetnik predsjednika Franklina Delana Roosvelta. Kao Državni tajnik pomogao je u stvaranju američkog plana za poslijeratnu obnovu Europe, danas poznatog kao Marshallov plan. Zbog tog plana, George Marshall je 1953. dobio Nobelovu nagradu za mir.

Henri Dunant

Jean Henry Dunant (Ženeva, 8. svibnja 1828. - Heiden, 30. listopada 1910.), švicarski filantrop, osnivač Crvenog križa

Krvavo iskustvo bitke kod Solferina navelo ga je da 1864. predloži konvenciju koja je usvojena i prema kojoj se u ratu moraju poštedjeti svi bolesni i ranjeni vojnici, te sanitetsko osoblje. Godine 1901. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Henry Kissinger

Henry Alfred Kissinger (Fürth, 27. svibnja 1923.), američki diplomat i političar njemačkog porijekla.

Józef Rotblat

Józef Rotblat (Łódź, 4. studenog 1908. - London, 31. kolovoza 2005.) bio je britanski fizičar iz židovske obitelji poljskog podrijetla. Kasnije je imao američko državljanstvo. Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1995. godine.

Józef Rotblat pridružio se Sveučilištu u Liverpoolu kao pridruženi profesor 1939. Radio je sa skupinom znanstvenika u Los Alamosu u New Mexicu, na projektu Manhattan (razvoj atomske bombe bačene na Japan).

Roblat je postavljao etička pitanja. U početku je vjerovao, da je bomba samo način, kako bi se zaustavila njemačka prijetnja. Godine 1944., kada je otkriveno da nacistička Njemačka više nije u stanju proizvesti atomsku bombu napustio je projekt i vratio se u Liverpool. Nakon rata, postao je američki državljanin i posvetio se miroljubivoj primjeni fizike, prije svega u nuklearnoj medicini.

Dobio je Nobelovu nagradu za mir 1995., zajedno s organizacijom za borbu protiv nuklearnog oružja Pugwash, u kojoj je bio jedan od osnivača.

Sudjelovao je u osnivanju Pugwash konferencije o znanosti i međunarodnoj suradnji, u kanadskom mjestu Pugwash. Pokret je izrastao iz manifesta objavljenog u Londonu dvije godine prije u kojima su sudjelovali znanstvenici iz različitih područja kao što su: Albert Einstein, Bertrand Russell i Linus Pauling vjerujući, da znanstvenici trebaju preuzeti odgovornost u svojim istraživanjima i eksperimentimza moguće naknadne loše posljedice kao što je bio slučaj s atomskom bombom. Smatrali su, da razvoj nuklearnog oružja prijeti opstanku čovječanstva.

Rotblat je služio kao tajnik Pugwash konferencije o znanosti i međunarodnoj suradnji (sa sjedištem u Londonu od 1957. do 1973., a kao predsjednik od 1988. bio je član Koordinacionog odbora za pokroviteljstvom Međunarodnog desetljeća za kulturu nenasilja i mira.

Kofi Annan

Kofi Annan (Kumasi, Gana, 8. travnja 1938. — Bern, 18. kolovoza 2018.), bio je ganski diplomat, bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda.

Annan je svoju karijeru započeo godine 1962. u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Od 1972. do 1974. godine bio je direktor turizma u Gani. Od godine 1987. držao je neke od najvažnijih položaja u UN-u, uključujući mjesto pomoćnika glavnog tajnika. U 1990-ima je bio zadužen za mirovne operacije, a od listopada 1995. bio je posebni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju.

U to vrijeme Annan je uživao veliku podršku američke administracije Billa Clintona, nezadovoljne dotadašnjim glavnim tajnikom UN-a Boutrosom Boutrosom Ghalijem i njegovom inzistiranju na proceduri prilikom američke vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji. Uz američki diplomatski pritisak, Vijeće sigurnosti UN-a je 13. prosinca 1996. imenovalo Annana glavnim tajnikom. Mandat mu je obnovljen godine 2002.

U posljednjih nekoliko godina Annan je došao u sukob s novom američkom administracijom Georgea W. Busha jer je izrazio protivljenje napadu na Irak. Nakon nekog vremena Organizacija UN došla je pod žestoki udar kritika zbog nesposobnosti, korupcije, seksualnog zlostavljanja te pronevjere sredstava iz iračkog programa "nafta za hranu", u što je navodno umiješan i Annanov sin Kojo.

Kvekeri

Kvekeri (poznati i kao Društvo prijatelja) su kršćanski vjerski pokret bez svećenstva i obreda. Pojavio se u Engleskoj sredinom 17. stoljeća i brzo proširio po današnjem SAD-u iz kolonije Pennsylvanije, koju je osnovao kveker William Penn, dobivši 1681. kraljevskom poveljom zemljište. Danas u svijetu ima oko 600.000 kvekera.

Godine 1947. dobili su Nobelovu nagradu za mir.

Osnivač je George Fox. Ubrajaju se u povijesne crkve mira.

Obično se dijele na programiranu i neprogramiranu zajednicu. Zvali su se svakako, najčešće Vjersko društvo prijatelja, a naziv kveker prvi put se spominje 1650. kad propovjednika Georgea Foxa privode na sud zbog blasfemije.

Vjersko društvo prijatelja je ustaljeni naziv iz 18. stoljeća.

Oni iz Velike Britanije su ostali ujedinjeni, dok su se drugdje podijelili.

1827. nastaje prvi raskol, a drugi dolazi 1842. godine.

Ne priznaju sakramente ni pastora. Na njihovim sastancima se ne govori.

Zbog doktrinarnih sumnji bilo je sukoba, ali poštuju Krista i Bibliju.

Ne vjeruju u teologe.

Usmjereni su na časni i kršćanski način života.

Ne smatraju se pripadnicima niti jednog od tri glavna ogranka kršćanstva, nego predstavljaju novi pogled na kršćanstvo.

Ne nose oružje i česti su "prigovarači savjesti". Vjenčanje se obavlja u krugu svjedoka.

Nedovršeni članak Kvekeri koji govori o kršćanstvu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Lech Wałęsa

Lech Wałęsa (Popowo, 29. rujna 1943.), poljski političar i državnik.

Od 1980. do 1990. bio je predsjednik sindikata Solidarność. Prvi je predsjednik demokratske Poljske (1990. - 1995.).

Godine 1983. dobio je Nobelovu nagradu za mir.

Poziv Wałęse je bio električar.

Linus Pauling

Linus Carl Pauling (Portland, 28. veljače 1901. - Big Sur, 19. kolovoza 1994.), američki kemičar, fizičar, borac za mir i nobelovac, počasni član HAZU

Dvostruki je dobitnik Nobelove nagrade:

1954. - Nobelova nagrada za kemiju

1962. - Nobelova nagrada za mir

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za mir treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Nedovršeni članak Linus Pauling koji govori o dobitniku Nobelove nagrade za kemiju treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Operacija Drvena noga

Operacija Drvena noga (hebrejski מבצע רגל עץ‎, Mivtza Regel Etz) je kodni naziv za izraelski zračni napad na sjedište Palestinske oslobodilačke organizacije u Hammam Chottu, u Tunisu, koji se odigrao 1. listopada 1985. Pošto je ta lokacija udaljena 2060 km od Izraela, to je bila najudaljenija vojna operacija Izraelskih obrambenih snaga (IDF) nakon Operacije Entebbe koja se odigrala u Ugandi 1976. Nakon što je IDF istjerao PLO iz Libanona 1982., ta se skupina smjestila u Tunisu.

Povod je bio teroristički napad 25. rujna 1985., u kojem su militanti PLO-a na Jom Kipur oteli izraelsku jahtu kraj obale Cipra i ubili troje izraelskih turista. PLO pak navodi da je napad na jahtu bio odgovor na otmicu Faisala Abu Sharaha, kojeg je Izraelska mornarica presrela u morskim vodama Libanona.

Tog dana, deset je izraelskih borbenih zrakoplova F-15 poletjelo iz baze u 8:00 sati. Iznad Sredozemnog mora, napunili su rezervoar gorivom te nastavili let, dok su se pomoćni zrakoplovi vratili natrag. Kada su stigli do tuniške obale, borbeni zrakoplovi su izbacili MK 82 bombe, od kojih je svaka bila teška 225 kg, u tri navrata na sjedište PLO-a. Jaser Arafat je preživio jer je tada bio vani na trčanju, ali su eksplozije u sjedištu ubile između 70-ak ljudi, većinom militanata.Iako je Izrael vojnu operaciju nazvao uspjehom, međunarodna zajednica osudila je taj čin. Velika Britanija i većina europskih država su reagirali negativno, kao i američka administracija, iako je isprva reagirala pozitivno. Arapske države su bile zgrožene a Egipat je čak otkazao teritorijalne pregovore s Izraelom. Tuniške vlasti morale su pojačati mjere zaštite za domaće Židove koji su postali meta izljeva bijesa Arapa. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasalo je rezoluciju 573 kojom je osudilo "izraelski čin agresije" te naglasilo da Tunis ima pravo na odštetu. SAD nije spriječio rezoluciju.

Palestinska Autonomna Područja

Palestinska Samouprava je arapska politička samouprava koja obuhvaća područje Pojasa Gaze i Zapadne Obale na području povijesne regije Palestine na Bliskom Istoku. Graniči s Izraelom na zapadu, sjeveru i jugu te Egiptom na jugu (Pojas Gaze) i Jordanom na istoku (Zapadna Obala).

Predsjedničkim dekretom od 3. siječnja 2013., Samouprava je preimenovana kao Država Palestina, međutim, kao takva ima ograničeno međunarodno priznanje. Hrvatska ju ne priznaje kao takvu, dok ju je Bosna i Hercegovina priznala, a od susjednih zemalja Hrvatske i BiH, Crna Gora, Mađarska i Srbija priznaju Palestinu kao državu, dok Slovenija ne priznaje.

Philip Noel-Baker

Philip Noel-Baker (London, 1. studenog 1889. - London, 8. listopada 1982.), istaknuti britanski političar, diplomat, humanist i sportaš.

Jedini je čovjek do sada koji je osvojio i olimpijsku medalju i Nobelovu nagradu.

Na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. godine Philip Noel-Baker s rezultatom 4:02,3 osvaja srebrnu olimpijsku medalju na 1500 m. Tada se zvao Philip Baker, jer je prezime supruge Irene Noel, s kojom se vjenčao 1915 godine, službeno dodao svome 1943 godine. Osim ovog svog najvećeg sportskog uspjeha sudjelovao je, prije toga, i na prethodnim Olimpijskim igrama, onima u Stockholmu, 1912. godine (gdje je bio finalist na 1500 m), te nakon toga i na onima u Parizu, 1924, godine, gdje je kao član britanskog olimpijskog tima u atletici igrao važnu ulogu u uspjehu svoje ekipe na tim Igrama, o čemu je i snimljen slavni film "Vatrene kočije", dobitnik Oscara 1981 godine, ali u kome Philip Noel-Baker nije direktno prikazan.

Vrlo mlad postao je sveučilišni profesor. Kao član Laburističke stranke djelovao je u britanskom parlamentu punih 35 godina.

1959. godine Philip Noel-Baker, kao uvjereni zagovornik mirnog rješavanja sporova među narodima, te kao zagriženi protivnik atomskog naoružanja dobiva Nobelovu nagradu za mir.

Da je njegovo ime postalo (i ostalo) simbolom internacionalnog humanizma i pacifizma, jedan od dokaza je i taj što je u ratom izmučenoj i napaćenoj multietničkoj Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, novoosnovano međunarodno sveučilište (da bi se izbjegao nacionalni konflikt u pogledu imenovanja istog, te da bi se i imenom iskazala internacionalnost i humanistička stremljenja mladog sveučilišta) dobilo ime "Philip Noel-Baker", a prvim počasnim rektorom imenovan je Hrvat, znameniti atomski fizičar i istaknuti humanista, prof. dr. Ivan Supek.

Pokolj kod Dolphinariuma

Pokolj kod Dolphinariuma (hebrejski הפיגוע בדולפינריום) odnosi se na incident tijekom Druge Intifade kada je palestinski teroristički samoubilački napad u redu za čekanje ispred diskoteke Dolphinarium u Tel Avivu, Izraelu, u subotu 1. lipnja 2001. u 23:30 sata, odnio živote 21 osobe (17 je odmah poginulo, četvero je preminulo u bolnici), a preko 100 je ranjeno. Bombaš samoubojica bio je Saeed Hotari, koji se bombom raznio pred ulazom. Hamas je kasnije prozvan krivim za tragediju.

IDF je zatvorio sve izlaze prema Zapadnoj obali i pojasu Gaze a sigurnosni dužnosnici su pozvali sve palestinske radnike da se vrate svojim domovima na svoj teritorij. Hassan Abdel Rahman, predstavnik Organizacie za oslobođenje Palestine, osudio je napad, ali je dodao napomenuo da se "Palestinska samouprava ne može kriviti zbog nedjela jednog čovjeka" te da "se napad dogodio u Tel Avivu, koji je pod izraelskim nadzorom, a ne palestinskim". SAD je izvršio pritisak na izraelsku vladu kako bi se suzdržala od vojne akcije. Jaser Arafat, vođa palestinske samouprave, osudio je napad na civile.

Smrt Josipa Broza Tita

Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, preminuo je 4. svibnja 1980. godine u Ljubljani, u 15:05. sati. U času smrti imao je 88 godina, ali je u zadnjih godinu dana bio u državničkim posjetama Kuvajtu, Rumunjskoj, Sovjetskom Savezu, Siriji, Jordanu, Alžiru, Libiji, Malti i Kubi.

Prema Euroviziji, pogrebna ceremonija Josipa Broza drugi je najgledaniji TV događaj u 20. stoljeću nakon slijetanja Misije Apolo 11 na Mjesec.Stanovništvu SFRJ nije bilo poznato kako je Josip Broz još od veljače 1980. godine bio u komi, na Kliničkom centru Ljubljana.

Odmah na dan smrti održali su Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ u 18:00 sati izvandrednu sjednicu u Beogradu i tom prilikom usvojili proglas povodom Titove smrti.

Objava Titove smrti počela je u 18:50 čime je prekinut televizijski program te u kojen TV spiker u suzama pročitao objavu smrti - građanstvo SFRJ doživjelo na izrazito potresan način - djecu se desetljećima odgajalo da u Titu (čije su slike bile na središnjem mjestu svake učionice, i zapravo svake značajnije javne prostorije) vide vrhunsku očinsku figuru i nauzviješniji autoritet.

Norveška je zbog Titove smrti proglasila, među ostalim državama, petodnevnu nacionalnu žalost.Dan nakon smrti, 5. svibnja, posebnim vlakom iz Ljubljane u Beograd je, u poslijepodnevnim satima, stigao kovčeg s posmrtnim ostatcima Josipa Broza. On je smješten u aulu Skupštine Jugoslavije, gdje su državni dužnosnici i građani u mimohodima odavali počast jugoslavenskom šefu države. Mimohodi su bili organizirani po radnim organizacijama i svi zaposleni su bili obvezni[nedostaje izvor] ići na njih. U redu za ulazak u Skupštinu se čekalo i po 15 sati. Mnogima je od stajanja pozlilo, ali su dobro organizirane liječničke ekipe brzo reagirale.

Dne 7. svibnja preko 200 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu.

Dne 8. svibnja na Dedinju u Kući cvijeća, uz nazočnost 209 delegacija iz 127 zemalja, 700 000 ljudi, četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenata, 31 predsjednika država, 22 premijera i 47 ministara, među njima Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev, Margaret Thatcher i Helmut Schmidt, pokopan je Josip Broz Tito.

Televizija koja je cijelo vrijeme vršila prijenos, nije prikazala trenutak spuštanja kovčega,[nedostaje izvor] tako da se i danas špekulira je li Josip Broz tu zaista sahranjen.[nedostaje izvor]Sljedeća dilema koja se ubrzo pojavila je zašto komunist nema petokraku na grobu.

Sljedećih desetak godina (do raspada Jugoslavije) bio je prigodom svake obljetnice su se širom Jugoslavije uključivale sirene, te je svatko morao[nedostaje izvor] na mjestu gdje se zatekao minutom šutnje odati počast.

Šimon Peres

Šimon Peres (heb.: שִׁמְעוֹן פֶּרֶס ), (Wiszniew, Poljska, sada Višneva, Bjelorusija, 16. kolovoza 1923. - Tel Aviv, Izrael, 28. rujna 2016.), izraelski političar, bivši predsjednik vlade pa predsjednik države Izraela.

Širin Ebadi

Širin Ebadi (Ŝirin Ebādi ; 21. lipnja 1947., Hamedan, Iran) iranska je odvjetnica, borac za ljudska prava i osnivačica Centra za obranu ljudskih prava u Iranu. 10. listopada 2003. Ebadi je nagrađena Nobelovom nagradom za mir za značajne i pionirske napore u borbi za ljudska prava, pogotovo prava žena, djece i izbjeglica. Prva je Iranka i prva muslimanka koja je dobila tu nagradu.

2009. godine, Ebadinu su nagradu navodno zaplijenile iranske vlasti, iako je kasnije iranska vlada to demantirala.

Najvažnije osobe Hladnog rata
Dobitnici Nobelove nagrade za mir

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.