Ideologija

Ideologija (francuski: idéologie, od grčkog, ideja i logos) je termin kojim se označava obuhvatni sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet, te ciljeve, očekivanje i aktivnosti. Uglavnom se upotrebljava za političke ideologije - poput marksizma ili liberalizma.

Ideologija je manje obuhvatna od svjetonazora.

Riječ "ideologija" se primjenjuje također u značenjima:

  • proučavanje ideja i rad na idejama[1]
  • primjenjeno mišljenje, ukupnost pojmova i konstrukcija u različitim oblicima svijesti, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje[1]
  • ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili jednoj društvenoj skupini (npr: "prosvjetiteljska ideologija", "građanska ideologija", "militaristička ideologija" itd.[1]
  • vladajuća ideologija koja izražava i brani interese vladajuće klase[2] ili politička ideologija
  • skup ideja koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba[3]

Povijest

Bacon i prosvjetiteljstvo

Preteča moderne teorije ideologija je Francis Bacon (1561-1626) sa svojim razmatranjima o idolima. Njegova četiri "idola" opisuju razne oblike "iskrivljenje svijesti" (predrasuda, obmana), te se i danas često spominju.

Slično francuski prosvjetitelji XVIII. stoljeća, iako još ne znaju za pojam ideologija, rabe slične termine za obilježavanje negativnih ideja: skup dogmi i predrasuda koje su u službi privilegiranih staleža, čemu treba suprotstaviti sigurno, na iskustvu zasnovano znanje.

Senzualizam

Krajem XVIII. st. grupa francuskih mislilaca kojima je na čelu Destutt de Tracy naziva svoju filozofiju ideologijom (Idéologie), a sebe same ideolozima (idéologues); pojam je skovao de Tracy 1796. Njihova filozofija - senzualizam - je radikalna varijanta empirizma. Ideologija je "učenje o idejama", međutim pojam "ideja" kod njih nije vezan uz duhovnost. Sve ideje potječu iz osjeta (senzacija), koji daju osnovu i građu čitavoj našoj spoznaji. Osjeti se međusobno spajaju i dolaze u različite odnose, preko mozga kao organskog centra, čime se stvaraju složene "ideje".

Ideolozi gaje optimističko uvjerenje da će znanost o idejama osloboditi ljude od predrasuda i pripremiti ih za vrhovništvo razuma, za društvo osnovano na racionalnosti i znanosti. U De Tracyjevom učenju i djelovanju zastupljena su četiri čimbenika, koji se i danas navode u definiciji pojma "ideologija":

  • sustav objašnjenja svijeta,
  • program djelovanja,
  • javno djelovanje za provedbu programa, te
  • isticanje posebne uloge intelektualaca.

De Tracyjeva "ideologija" je bila službena doktrina Francuske Republike u doba Direktorija, 1795.-1799. Središnju ulogu imao je Nacionalni institut kojeg je osnovao i vodio de Tracy. Kombinirajući vjeru u osobnu slobodu i u racionalno državno planiranje, ideolozi su imali znatan utjecaj na duhovni život, politiku i obrazovanje. Iako je to kratko trajalo, taj spoj liberalnih i etatističkih koncepcija i danas je snažno prisutan u koncepcijama francuskih stranaka i političara.

De Tracy u knjizi Les éléments d'idéologie (1801.) kaže da opću nauku o idejama možemo nazvati imenima: ideologija, opća gramatika ili logika. »Ovu znanost možemo nazvati ideologija, ako obraćamo pozornost samo na predmet; opća gramatika, ako vodimo računa samo o sredstvu, te logikom ako imamo u vidu samo cilj. Ma kakvo joj ime dali, ona nužno sadrži ova tri dijela, jer ne možemo se baviti nijednim od njih a da se ne bavimo i sa druga dva. Ideologija je po mom mišljenju generički termin, jer znanost o idejama uključuje u sebi znanost o njihovom izražavanju i znanost o njihovom izvođenju.« 

Ideolozi su kritikovali sve dotadašnje filozofije, nazivajući ih metafizičkim. Sve duhovne znanosti i praktičke discipline (etika, politika, odgoj idr.) oni radikalno reinterpretiraju, nastojeći sustavno graditi od osjetilne osnove.

U XX. stoljeću, logički pozitivisti na jednak način nastoje izgraditi sve znanosti počevši od osnovnih, opažajnih činjenica.

Termin ideologija dobiva novo, pogrdno značenje kada je Napoleon filozofe koji su se kritički odnosili prema njegovim cezarističkim i osvajačkim pothvatima posprdno nazvao "ideolozima", u smislu sterilnih teoretičara, čije teorije nemaju veze s realnošću. Preuzevši vlast, Napoleon je isprva podržavao "ideologe", ali od 1802. marginaliziranjem Instituta suzbija njihov utjecaj. Kasnije će čak i svoj poraz u Rusiji 1812. pripisati njihovom negativnom utjecaju.

Ideologije totalitarizma

U svojoj knjizi "otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" Karl Popper kritizira totalitarna svojstva određenih ideologija, posebno nacionalsocijalizma i komunizma- staljinizma.

Totalitarne političke ideologije često imaju elemente stvaranja mitova, iskrivljavanje povijesti ili povijesnih činjenica te diskriminacije drugih- ideja ili mišljenja; njihova propaganda se na važnim djelovima ne obazire na činjenice i naposljetku zapovijeda život naroda u laži. Nakon iskustva s nacional-socijalizma i raspada stvarno postojećeg socijalizma, skepticizam prema ideologijama koje nude obećanja spasenja - osobito u kombinaciji s pozivima na revoluciju ili na potiskivanje divergentnih ideja - je vrlo je istaknut.

Marksizam

Kod Marxa i Engelsa ideologija marksizma, koja sustav ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima prepoznaju kao ideologiju usmjerenu na opravdavanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.

Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sustav čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude" za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke "borbe ideja" potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.

Marx i Engels ponekad rabe pojam "ideologija" za označavanje čitave tzv. duhovne nadgradnje, svih područja duhovne djelatnosti (religija, filozofija, moral i etika, umjenost, znanost, politika, pravo itd.), a ponekad u užem smislu, za one ideje koje su direktno usmjerene na zadaću opravdanja poretka. Ideologija je lažna, izvrnuta, fetiširana svijest. Ta lažnost potječe iz njene klasne uvjetovanosti: ideologija je duhovni izraz klasnih (staleških, cehovskih, kastinskih itd.) interesa, koji uvjetuju način na koji pripadnici klase spoznanu sami sebe.

Pojam "ideologija" ima izrazito negativno značenje: označava specifičnu strukturu svijesti klasnog društva, koja će nestati u budućem besklasnom, komunističkom društvu. Za ideološko mišljenje karakteristično je otuđenje (alijenacija): teorijski oblikujući klasnu svijest, ideolozi se bave mislima kao samostalnim bitnostima, uobražavajući da one egzistiraju same za sebe, izvan povijesne uvjetovanosti. Raniji kritičari kapitalističkog sustava, koji nisu raspolagali valjanom analizom kapitalističke zbilje, mogli su ovome suprotstaviti samo utopijske ideje (utopijski socijalizam), dok kritika političke ekonomije koju je poduzeo Marx u Kapitalu, daje osnov za spoznaju zakonitosti povijesnih kretanja i uviđanje povijesne uloge proletarijata, te time i za prevazilaženje klasnog društva i za nestanak ideologije kao otuđene svijesti.

Marksisti su obilato upotrebljavali pojam ideologije u svojim analizama; one su snažno utjecale na opću intelektualnu klimu tijekom većeg dijela XX. stoljeća.

Marksističkim analizama povijesne i društvene uvjetovanosti svijesti bliski su i nemarksistički mislioci raznih orijentacija, od kojih je najvažniji Karl Mannheim. Vrlo je teško pobijati da takva uvjetovanost postoji. Umjesto poricanja, najsnažniji odgovor je primjena metode kritike ideologija i na sam marksizam i komunizam, što su učinili tzv. stvaralački marksisti, Mannheim i drugi.

Umjesto postojeće (u principu: liberalne) ideologije marksisti nude svoju vlastitu, koja naposljetku doista nije lišena onih mana koje Marx i Engels prepoznaju u ideologiji povlaštenih slojeva svojega vremena. Marksisti će tako sve do najnovijeg vremena ustrajno tvrditi da će se nacionalizacijom gospodarstva postići veću ekonomsku učinkovitost, a gušenjem prava na slobodu govora i slobode političkog udruživanja veću slobodu - usprkos svim očitim dokazima u suprotno.

Lenjinizam

Nasuprot izvornom Marxovom i Engelsovom pojmu ideologije kao lažne, iskrivljene, fetišizirane svijesti, u dogmatskoj, vulgariziranoj verziji teorije, koja postaje obavezna u SSSR-u, a potom i u drugim zemljama s komunističkim režimima, uključujući i SFR Jugoslaviju pod imenom marksizam-lenjinizam ili dijalektički i historijski materijalizam - a od koje se varijante marksizma znatan dio pobornika Marxove misli ograđivao (ne libeći se da ponude vlastite “teorije”, zakođer nerijetko opterećene radikalističkom nesnošljivošću prema drugačijim mišljenjima i htijenjem da se svoju “verziju istine” nametne revolucionarnim, tj. nasilnim sredstvima) - još od samih početaka lenjinizma razvijen je i "pozitivan" pojam ideologije. Sustav ideja koji izražava klasnu svijest proletarijata i njegovu povijesnu ulogu (tj. sam marksizam-lenjinizam) također se naziva ideologijom. Kod lenjinista je (pomnim iščitavanjem Marxovih tekstova, koje sljedbenici moraju pomno proučavati, nadahnuta) ideologija odnosno tzv. “klasna svijest”, za razliku od ostalih, objektivno istinita (točnije, pretendira da bude doživljena kao istina): ona vjerno odražava zakonitosti povijesnog zbivanja. Nju oblikuje avangarda proletarijata organizirana u komunističku stranku.

Bezbrojni službeni ideolozi u državama pod vlašću komunističkih partija negirali su "buržuoaske" ideje kao i "idejna skretanja" u samom komunizmu, služeći se marksističkim idejama svedenim na isprazne sheme i fraze, naročito u staljinističkoj verziji. U službi totalitarnih režima, komunistički ideolozi su ponavljali fraze koje su izgubile svaki kontakt sa »stvarnim procesom života«, slično kao i filozofi kojima su se Marx i Engels podrugivali u Njemačkoj ideologiji, ali bez njihove strastvenosti i individualnosti. Kritika ideologija svedena je na krajnje primitivnu ideologiju, na sirovu dogmu koja se nametala silom.

Nasuprot dogmatizmu, tijekom XX. stoljeća bilo je mislilaca koji su način mišljenja Marxa i Engelsa primjenjivali i dalje razvijali na znatno plodonosniji način, ili su se njime inspirirali. Marxova i Engelsova teorija ideologija, kao i druge njihove koncepcije, snažno su utjecale osobito na sociologiju i historiografiju XX. stoljeća.

Nezavisni marksistički mislioci (koji su sebe 1960-ih godina nazvali stvaralački marksisti, npr. jugoslavenski praxisovci), načinili su korak dalje: marksističku analizu i kritiku primijenili su i na društva tadašnjih komunističkih država i na njihove ideologije, pokazujući kako se stvarnost ne slaže s idealima niti ideologije sa stvarnošću. Tako su npr. dokazivali da je umjesto vlasti proletarijata u komunističkim državama uspostavljena vladavina nove klase, birokracije ili politokracije, te da je službena ideologija zvana dijalektički i historijski materijalizam u službi nove vladajuće klase. Oni koji su djelovali u zemljama pod komunističkom vlašću time su postali disidenti i bili izloženi progonima. Uz Lava Trockog, jedan od najvažnijih je Milovan Đilas, koji je u inozemstvu objavio knjigu Nova klasa.

Funkcije ideologije

Funkcije ideologije proizlaze iz karaktera uvjeta u kojima je nastala. Stoga svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija. S obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije globalne funkcije:

  • pozitivna i
  • negativna.

Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju - pokretač društvenog napretka, dok se negativna funkcija očituje kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u reakcionarnom i konzervativnom smislu.

Prema razini formiranja opsega i karaktera uticaja moguće je izdvojiti najmanje tri razine funkcija ideologije:

  • Prvi nivo je onaj gdje se ideologija shvaća i upotrebljava kao instrument izražavanja pripadnosti određenoj društvenoj skupini, određenom staležu, stranci itd.
  • Drugi nivo je upotreba ideologije u socijalno-klasnom i statusnom razlikovanju i povezivanju unutar klase, tj. socijalne stratifikacije društva.
  • Treći nivo je posredovanje ideologije u društvenim i političikim promjenama i to:
    1. reforme klasnog ili socijalnog sustava i političke vlasti.
    2. radikalna izmjena klasnih odnosa, socijalnog sustava i postojećeg oblika vlasti.
    3. očuvanje statusa quo u društvenim odnosima, zaštita i održanje postojećih institucija i modela vlasti u društvu.
  • Četvrti nivo je posrednička i instrumentalna uloga ideologije u političkom organiziranju društva i oblika vlasti kroz forme političke borbe (nadmetanja) i političkog djelovanja: od organiziranja u političke stranke i društvene grupe za pritisak do organiziranja političkog nadmetanja na izborima, zatim osvajanja ili zadržavanja pozicija vlasti i donošenja ključnih političko-pravnih (zakonskih) i materijalnih odluka značajnih za čitavo društvo.

Na svim spomenutim nivoima osnovna karakteristika ideologije jest težnja da se, upravo, taj oblik ideologije prezentira i nametne kao dominantan, univerzalan i svrsishodan, uz istovremeno kritičko i iskrivljeno predstavljanje drugih ideoloških koncepcija i mogućnosti u društvu. S obzirom na to i konkretne funkcije koje ima ili može imati ideologija, te njene manifestirajuće oblike, možemo razlikovati nekoliko tipova ideologije :

  1. Prvo, ideologija društvene grupe (npr. birokracije, tehnokracije, nacije, itd.)
  2. Drugo, ideologija klase (vladajuće ili subordinirane klase)
  3. Treće, ideologija profesije (političara, managera, pravnika, umjetnika, radnika, itd.)
  4. Četvrto, stranačka ideologija (građanske, demokratske, socijalističke, komunističke, fašističke, nacionalne, religijske stranke, partija, itd.)
  5. Peto, individualističke (neizdiferencirane) ideologije (ideologije neorganiziranih pojedinaca, naučnika, umjetnika, i dr.)

S obzirom na javnu poziciju (položaj) ideologije mogu biti:

  • vladajuće
  • periferne ili subordinirane

S obzirom na način postizanja cilja:

  • reformističke
  • revolucionarne.

Prema sadržaju ideologije mogu biti:

  • reakcijske
  • konzervativne
  • progresivne (liberalne)
  • radikalne.
    • Reakcijske ideologije su one koje teže povratku na staro ili sugeriraju društveni sklop, društvo, model društvenih odnosa koji je zasnovan na elementima nesloboda, represije, diskriminacije itd.
    • Konzervativne ideologije su one koje teže zadržavanju status quo u društvu.
    • Progresivne (liberalne) ideologije odlikuju se težnjom prevazilaženja tradicionalnog u korist društvenih promjena i inovacija.
    • Radikalne ideologije teže korjenitoj, totalnoj promjeni društva i povijesno-kritičkom razumijevanju ljudske prakse.

Vilfredo Pareto

Talijanski ekonomist i sociolog Vilfredo Pareto razvio je tzv. pozitivističko učenje o ideologijama. Ljudi se u svojem društvenom djelovanju rukovode osjećajima, raspoloženjima i htijenjima, koji su raznoliki i promjenljivi; ali oni uvijek nastoje svom djelovanju dati privid logičnosti, dosljednosti i koherentnosti. To se njihovo nastojanje derivira u sustavu političko-svjetonazorskih vrednovanja, koja nazivamo ideologijama. Različite društvene elite rukovode se raznim ideologijama u svoje društvenom djelovanju.

Theodor Geiger proširio je primjenu paretoovih pojmova, rabeći pojam derivacija za svako teorijsko opravdanje afektivnih i životnih angažmana. Pojedinci razvijaju takve teorije (ideologije), ali da bismo shvatili kako su one "derivirane" moramo uzeti u obzir i njihovo društveno okruženje: mentalitet društva ili društvene skupine u kojoj djeluju, prevladavajuće "duševne dispozicije", dominantan "socio-psihološki karakter".

Karl Mannheim

Nasuprot pozitivističkoj teoriji, drugačiji pristup problemu ideologija razvijen je u sociologiji znanja, koju su zasnovali Max Scheler i Karl Mannheim. Mannheim je razvio tzv. "totalni pojam ideologije": treba imati hrabrosti da kao ideološka promatramo ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita. Tim postupkom, od običnog učenja o ideologiji nastaje sociologija znanja. Svako mišljenje u duhovnim naukama je ideološko, tj. vezano uz konkretnu egzistenciju, uvjetovano i relativno. Ideologija izražava "totalnu svijest" neke epohe ili grupe.

Mannheim međutim odbacuje "relativizam" (skepticizam) koji bi mogao biti posljedica ovakvog stava. Moguć je napredak spoznaje kroz analizu povijesnih i društvenih uvjetovanosti, za koje on upotrebljava termin relacionizam.

Korelat pojmu ideologije kod Mannheima je pojam utopije: ideologija je sustav mišljenja usmjeren zaštiti poretka, ali iz sebe same ona stvara utopiju kao trancendiranje tog okvira; utopija može biti idejni osnov za revoluciju, koja ruši zatečeni poredak.

Svako je mišljenje o društvu i duhu društveno uvjetovano; zahtjev za objektivnom spoznajom istine ne može se nikada zadovoljiti. Nijedno posebno mišljenje, nijedna posebna "ideologija", ne može pretendirati da je ispravnije od drugih. Jedini koji se idealu objektivne spoznaje mogu donekle približiti po Mannheimu su "slobodno lebdeći intelektualci" koji se striktno suzdržavaju od sudjelovanja u društvenim i političkim borbama, te stalno provode znanstveno-sociološku samokontrolu vlastitih ideja.

Suvremena gledišta

Ideologije su se shvaćale kao oblik sekularne religije koji zahtijeva vjeru i krajnje iracionalne stilove mišljenja. [nedostaje izvor]

Tezu o kraju ideologije iznio je američki sociolog Daniel Bell u knjizi Kraj ideologije (1960). Dokazivao je da su ideologije 19. stoljeća na Zapadu iscrpljene s trijumfom socijalno zainteresiranog, liberalnog pragmatizma i opadanjem ekstremističkih ideologija, posebno onih koje su zasnovane na apriornom shvaćanju istine i monističkom rezoniranju - ideologija postaje nevažna.

Kritičari su upozorili da je teza o kraju ideologije takoder ideološka, jer je izražavala specifična kretanja i interese u 1950-im i 1960-ima i davala im posebno tumačenje i smjer.

Slomom komunizma, ideja kraja ideologije dobiva nov zamah. Francis Fukuyama u eseju "Kraj povijesti?" iz 1989., obrazlažući ideju o kraju povijesti, dokazuje da završava razdoblje velikih ideologija i ideoloških sukoba i tvrdi da je jedan skup ideja (zapadni liberalizam) pobijedio drugi (marksizam-lenjinizam). Za Fukuyamu, "kraj povijesti" znači zapravo kraj temeljne ideološke rasprave. Fukuyama je također doživio brojne kritike, s raznih strana. Njegove teze proglašene su apologijom trijumfirajućeg kapitalizma u doba raspada SSSR-a i propasti komunističkih sustava.

Kasniji razvoj svjetskih prilika učinio je Fukuyaminu tezu o apsolutnom idejnom trijumfu liberalnog kapitalizma neuvjerljivom. Među teorijski dubokim kritikama ističe se ona Derridaova u njegovom djelu Sablasti Marxa. Derridaovo isticanje emancipatorske misli podsjeća na Mannheimovo isticanje značaja pojma utopije, povezane sa ideologijama.

Literatura

  • Mannheim, Karl: Ideologija i utopija, Beograd: Nolit, 1978. (Prvo izdanje na njemačkom 1965.)
  • Marx, Karl i Engels, Friedrich: Rani radovi, Zagreb: Naprijed, 1985. (7. izdanje. Prvo izdanje 1953.)
  • Nohlen, Dieter (ur.): Politološki rječnik. Država i politika, Osijek–Zagreb–Split: Pan Liber, 2001. (Original na njemačkom, 1. izd. 1991, 4. izd. 1996.)

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 Hrvatski enciklopedijski rječnik
  2. Rječnik stranih riječi izraza i kratica Dr Bratoljub Klaić Zora Zagreb 1962.
  3. Oxford Advanced Learnear's Dictionary

Vanjske poveznice

Diktatura

Diktatura (lat. dictatura) je oblik vladavine kojoj je glavno svojstvo da jedna osoba (diktator) ili skupina ljudi (npr. komunistička partija, vojska ili obitelj) može vladati neograničenom moću. Neistomišljenici se u diktaturama uglavnom proglašavaju državnim neprijateljima. Diktatori često izgrađuju i kult ličnosti.

Globalizacija

Globalizacija je proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija koja za cilj ima njegovo opravdanje.

Juche

Juche (ili Chuch'e) je službena politička ideologija Sjeverne Koreje. Osmislio ju je Jang-yop Hwang, kasniji prebjeg u Južnu Koreju, ali se ideja kasnije pripisivala Il-sungu Kimu.

Kolonijalizam

Pod kolonijalizmom podrazumijeva se odnos vladanja između zajednica u kojem sve bitne odluke za život koloniziranih donosi manjina kulturno različitih i nespremnih na prilagođavanje kolonijalnih gospodara, uglavnom vođena eksternim interesima. U novije vrijeme ovome se nadodaje i izvoz ideologija koje opravdavaju postupke kolonizatora, uvjerenih u vlastitu kulturnu nadmoć.

Kolonijalnim razdobljem smatra se epoha novovjekog kolonijalizma od otkrića Amerike 1492. do kraja 2. svjetskog rata 1945. godine. Ovo je tijesno povezano s nastankom i razvojem kapitalizma. Ideologija i praksa kolonijalizma doživljava svoj vrhunac kroz imperijalizam.

Ovaj pojam kolonijalizma treba razlikovati od pojma kolonizacije, fenomena koji je dokaziv u svim područjima svijeta u različitim vremenskim razdobljima, od Hetita preko Inka pa do Britanaca.

Komunizam

Komunizam je radikalna politička ideologija koja revolucionarnim nasiljem želi ostvariti potpunu društvenu jednakost. Ideologija spada u sami vrh nasilnih ideologija po broju ubijenih ljudi.

Kwame Nkrumah

Kwame Nkrumah (Nkroful, Zlatna obala, 21. rujna 1909. - Bukurešt, 27. travnja 1972.), jedan od najvećih pan-afrikanista 20. stoljeća. Karizmatski vizionar, no njegova ideologija niti danas nije ostvariva.

Maoizam

Mao Ce-tungov misao (trad. kin. 毛澤東思想, pin. Máo Zédōng Sīxiǎng), ili samo maoizam, politička je teorija koja vodi porijeklo od učenja kineskog diktatora Maoa Ce-tunga. Njegovi sljedbenici, poznati kao maoisti, prakticiraju anti-revizionistički oblik marksizma-lenjinizma. Razvijao se od 1950-ih godina 20. stoljeća do reformi Denga Xiaopinga 1976. godine 20. stoljeća, široko je prihvaćena kao vodeća politička i vojna ideologija Komunističke stranke Kine, kao i jedna od vodećih teorija revolucionarlnih pokreta širom svijeta. Suštinska razlika između maoizma i drugih oblika marksizma je u tome što je Mao tvrdio da seljaci trebaju da budu suštinska revolucionarna klasa u Narodnoj Republici Kini, jer su, za razliku od industrijskih „drugova”, bili više odgovorni za uspostavljanje uspješne revolucije i socijalističkog društva u Kini.

Nacionalizam

Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa odanosti.

Pojam "nacionalizam" se u jeziku koristi u pozitivnom, i u negativnom smislu:

u pozitivnom smislu nacionalizam je isto što i domoljublje (patriotizam), te je taj pojam u europskom 18. i 19. stoljeću imao uglavnom pozitivno političko, moralno i civilizacijsko značenje, jer nacije i nacionalizmi nastaju rušenjem dogmi o svetosti careva, kraljeva i dinastija. Ovdje prepoznajemo činjenicu da se ideja nacionalizma nastavlja na etnički (narodni) identitet - osobinu koja je toliko uobičajena u ljudskom rodu da uopće ne postoji povijesno sjećanje na vrijeme u kojem ljudi sebe nisu doživljavali kao pripadnike nekog naroda,u negativnom smislu nacionalizam se poistovjećuje sa šovinizmom prema nepripadnicima vlastite nacije. Ovdje prepoznajemo činjenicu da su pronositelji nacionalističkih ideja prečesto pribjegavali gradnjama negativnih stereotipa o drugim narodima, kako bi motivirali pripadnike vlastitog naroda na okupljanja radi zaštite od stvarne ili zamišljene opasnosti od agresivnosti drugih naroda.Nacionalisti smatraju da je za narode razvoj vlastite individualnosti - putem neovisnosti - ispravniji i produktivniji od razvijanja raznih međunarodnih asocijacija i višenacionalnih država.

Pravo svake nacije na suverenu državu priznato je u međunarodnom pravu (članci 1 i 55 Povelje Ujedinjenih naroda).

Naserizam

Naserizam je arapska nacionalistička politička ideologija, koju je utemeljio bivši egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser.

Naserizam je imao najveći utjecaj na panarapsku politiku sredinom 20. stoljeća. Kasnije je pokretu slabio utjecaj, pogotovo nakon Naserove smrti 1970. godine. Ideologija je u određenoj mjeri inspiriran kemalizmom, ideologijom prve svjetovne republike u muslimanskom svijetu - Turske.

Naserizam je revolucionarna nacionalistička i panarapska ideologija, koja ima dodire i sa socijalizmom, pa se naziva i "arapski socijalizam". To je sekularna ideologija, koja je dovela do sukoba s novim pokretima islamskog radikalizma u pogledu modernizacije, industrijalizacije i ukidanja tradicionalnih podjela u društvu. U svjetskoj politici, Naser je odigrao veliku ulogu u Pokretu nesvrstanih zajedno s Titom i Nehruom. Želio je da Egipat ima lidersku ulogu u zbližavanju arapskog, afričkog i islamskog društva.

Naserizam i dalje postoji u nekim arapskim zemljama, ali je uglavnom ograničen na male oporbene stranke te na neke pisce i intelektualce.

Rasizam

Rasizam je zločinačka, pseudoznanstvena ideologija koja inzistira na podjeli ljudske vrste na tzv. "rase", pritom ih klasificirajući na superiorne i inferiorne zbog onoga što smatra nepremostivim, biološki uvjetovanim razlikama. Po toj ideologiji "miješanje rasa" je krajnje nepoželjno, one trebaju živjeti odvojeno i, u ekstremnim verzijama, moraju biti uništene. Pristaša rasizma zove se rasist.

Rodna ideologija

Rodna ideologija je termin - nastao u katoličkim krugovima nakon 2000. godine - za skup ideja, očekivanja i djelatnosti koji je u zadnjem desetljeću XX. stoljeća proizašao iz tzv. feminizma trećeg vala, te je u velikoj mjeri vezan uz institucionalne tzv. rodne studije - sveučilišne ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Sami nositelji ideja koje su obuhvaćene terminom "rodna ideologija" ne koriste (i ne prihvaćaju) taj termin, nego spremno prihvaćaju nazive feministi/feministice i LGBT-aktivisti. Ovi potonji često identificiraju svoja stajališta s teorijom queera - koja obuhvaća sve ono što kritičari iz katoličkih redova zovu rodnom ideologijom.

Neki autori smatraju da su ideje koje su obuhvaćene sintagmom "rodna ideologija" previše heterogene da bi se mogle smatrati jednom jedinstvenom ideologijom, te drže da je naprosto riječ o nazivu kojega koriste socijalni konzervativci koji se protive promjenama u odnosima spolova i većim pravima za LGBT osobe.U literaturi na engleskom jeziku se za ideje koje su u hrvatskom i nekim drugim jezicima obuhvaćene terminom "rodna ideologija" koriste nazivi postmoderni feminizam (eng. postmodern feminism), te - od strane oponenata iz feminističkih redova - rodni feminizam (eng. gender feminism). Neki od pobornika takvih ideja nazivaju ih queer feminističkim.U veljači 2018. godine, u toč. 4. Prijedloga Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Vlada Republike Hrvatske je unijela Interpretativnu izjavu koja glasi: "Republika Hrvatska smatra da odredbe Konvencije ne sadrže obvezu uvođenja rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav ni obvezu promjene ustavne definicije braka."Skup ideja koje oponenti nazivaju rodnom ideologijom - koji je suštinski formiran u lezbijsko feminističkim i separatističko feminističkim krugovima u New Yorku 1980.- ih godina, makar njihovi pobornici nisu nužno radikalni poput separatističkih feministica - počiva na ideji da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te predstavlja samo jedan "društveni konstrukt i osnovu diskriminacije i neravnopravnosti". Izlaz iz tako (podjelom na privilegirani muški i neprivilegirani ženski spol) zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti vidi se u izgradnji koncepta "roda", kao jednog promjenjivog društvenog konstrukta koji određuje društvene uloge muškarca i žene - uglavnom se govori je "spol zadani status jer se osoba s njime rađa, dok je rod stečeni status jer se mora naučiti"; a stvari koje se uče mogu se naučiti i na drugačiji način .Neki autori zagovaraju ideje da bi se "rod" u budućnosti trebao afirmirati kao "individualni konstrukt vlastitog identiteta/izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge muškaraca i žena kao i cijelu binarnu osnovu 'muškog' i 'ženskog'" - prema pobornicima ovih ideja, osoba može primjerice biti po spolu žena, a po rodu "butch", tj. "muška lezbijka". Zagovornici te ideje, koju znatan broj sveučilišnih nastavnika zaposlenih na rodnim studijima smatra fundamentalnim antropološkim otkrićem, zalažu se - brojnim aktivnostima na političkom i kulturalnom polju - za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od tzv. "heteronormiranosti", tj. kulturalnog programiranja da se ponaša kao "muško" ili kao "žensko".Brojni kritičari ideja koje promoviraju rodni studiji i LGBT aktivisti, nazivaju te ideje (vrijedi napomenuti da ne moraju intelektualci s rodnih studija u svemu misliti i govoriti jednako - postoje među njima razlike u promišljanjima) i s njima povezan politički (uglavnom iz LGBTIQ i feminističkih krugova) aktivizam rodna ideologija; još i gender ideologija (od en. gender = rod) ili dženderizam (na njemačkom govornom području, "genderismus", na francuskom "l’idéologie du genre", na talijanskom "l' ideologia di gender" ili "l' idelogia di genere"; španjolski "la ideología de género" , portugalski "ideologia de gênero" , poljski "ideologia gender", na engleskom se ponekad koristi termin "gender feminism" ). Neki kritičari iz redova desnih konzervativaca u SAD svrstavaju ovu ideologiju pod tzv. kulturni marksizam.Početkom 21. stoljeća, ideje koje promoviraju rodne studije i LGBT aktivisti (tj., "rodna ideologija") - i pored sve ozbiljnijih protivljenja - bivaju ugrađene u brojne zakone i vladine politike širom svijeta, čineći rodnu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora; najuočljivije je nastojanje da se donesu zakoni kojima se omogućuje homoseksualcima da svoje zajednice registriraju pod imenom "brak" i da posvajaju djecu. U SAD-u, zemlji gdje je "dženderizam" i nastao, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone takvih sadržaja; u drugih 40 saveznih država donesene su odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje - od toga su u 31 saveznih država SAD-u temeljem ustavnih narodnih referenduma takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave.

Pojedini autori povezuju "rodnoideološka" promišljanja s mogućnostima koje će u skoroj budućnosti omogućavati tehnologija, te se zalažu za takve zahvate u ljudsku biologiju koja će posve isključiti podjelu na muški i ženski spol; za takva se promišljanja uobičajio termin "postdženderizam" (eng. "Postgenderism").

Staljinizam

Staljinizam je politički režim u Sovjetskom Savezu za vrijeme vladavine Josifa Visarionoviča Staljina. Staljinizam uključuje opsežnu upotrebu propagande da se uspostavi kult ličnosti oko apsolutnog diktatora, kao i upotreba tajne policije za smirivanje nereda i nezadovoljstava.

Izraz "Staljinizam" je skovao Lazar Kaganovič i sam Staljin ga nikad nije koristio. Staljin je sebe opisivao kao marksista i lenjinista.

Poput mnogih drugih ideologija koje završavaju na "-izam", i staljinizam može biti korišten kao pogrdni izraz za nacionalne države, političke stranke ili političke ideologije, kao i za pojedince, komuniste ili nekomuniste, koji su izrazito za diktaturu.

Stranka prava

Stranka prava ime je stranke koja je od 1861. djelovala na području Banske Hrvatske, a utemeljio ju je Ante Starčević. U njezinu temelju bilo je zastupanje hrvatskoga državnog prava.

Titoizam

Titoizam je jedna od totalitarističkih ideologija komunističkog pogleda na svijet. Njen tvorac bio je jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito 1948. godine, nakon njegovog raskida s SSSR-om. Razlika titoizma u odnosu na druge komunističke ideologije jest što se u njezinom središtu nalazi samoupravljanje naspram apsolutne vlasti i kontrole u staljinizmu. Zbog niza povijesnih okolnosti neki periferni elementi staljinizma bili su prvih godina prisutni i u titoizmu , no nakon početnih godina oni se postupno napuštaju.

Treći Reich

Treći Reich (njemački: Drittes Reich), također poznat kao nacionalsocijalistička Njemačka (njemački: Nazionalsozialistisches Deutschland), službeno Njemački Reich (njemački: Deutsches Reich) od 1933. do 1943., od 26. lipnja 1943. Veliki Njemački Reich (njemački: Großdeutsches Reich) pa nadalje naziv je za njemačku državu koja je postojala od 1933. do 1945. kada je bila pod vlašću Adolfa Hitlera i Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Poslije 1938., neslužbeni naziv za državu bio je i Velika Njemačka (njemački: Großdeutschland).

Dana 30. siječnja 1933. Adolf Hitler postao je kancelar Njemačke s odobrenjem predsjednika Paula von Hindenburga. Iako je vodio koalicijsku vladu, Hitler je ubrzo položaj predsjednika pretvorio u simboliku i uklonio nenacionalsocijalistički element iz vlade. U vrijeme nacionalsocijalizma u Njemačkoj dolazi do gospodarskog procvata, veliki broj nezaposlenih dobija posao u vojsci. Gospodarski procvat donio je Hitleru i njegovoj stranci ogromnu popularnost, iako je postojao maleni otpor protiv njegove vladavine, kao primjerice u Srpanjskoj uroti iz 1944. Tajna policija Gestapo pod vodstvom Heinricha Himmlera obračunavala se s liberalima i komunistima, te vodila represivnu politiku protiv Židova. Nacionalsocijalistička stranka preuzela je kontrolu nad sudovima, lokalnim vladama i građanskim ogranizacijama osim Katoličke i Protestantske crkve. Za promidžbu nacionalsocijalizma brinuo se ministar propagande Joseph Goebbels, koji se služio filmovima, masovinim okupljanjima i Hitlerovim darom za govor.

Hitler je bio viđen kao Führer (vođa), držao je svu moć u svojim rukama. Iako je nacionalsocijalistički režim prikazivao Hitlera kao vođu kome je svatko dužan odgovarati za greške, njegovi podanici imali su određeni stupanj autonomije i mogli su samostalno donositi odluke.

Hitlerova vanjska politika 1930-ih obilježena je raznim teritorijalnim zahtjevima. Hitlerova ofenzivna vanjska politika dovela je do istupanja Njemačke iz Lige naroda (1933.), neprihvaćanjem Versajskog sporazuma, ponovnim naoružavanjem (1935.), vraćanjem Saarske oblasti (1935.), remilitarizacije Rajnske oblasti (1936.), stvaranjem saveza s Mussolinijevom Italijom (1936.), slanjem vojne pomoći Francovoj Španjolskoj u građanskom ratu (1936. – 1939.), ujedinjenjem s Austrijom (Anschluss, 1938.), preuzimanjem Češke i stvaranjem nezavisne Slovačke (1938.), potpisivanjem sporazuma Ribbentrop-Molotov sa Sovjetskim Savezom (1939.) i invazijom na Poljsku u rujnu 1939. Uskoro Britanija i Francuska započinju Drugi svjetski rat objavom rata Njemačkoj 3. rujna 1939.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Njemačka uspjeva vladati skoro cijelom Europom, Sjevernom Afrikom s ciljem da uspostavi novi, nacionalsocijalistički poredak u Europi. Njemačku, zajedno sa svojim saveznicima, među kojima je bila i Nezavisna Država Hrvatska, su porazile snage brojnijeg neprijatelja 8. svibnja 1945.

Umjetnost

Umjetnost je osobita ljudska djelatnost čije se značenje konstituira u složenom komunikacijskom procesu između umjetnika, umjetničkog djela i publike.

Različita su značenja pridavana umjetnosti u različitim povijesnim razdobljima, no od početka modernog doba skloni smo umjetnosti pridavati sljedeće osobine: svaka pojedina umjetnost posjeduje vlastiti visoko razvijeni i autonomni jezik; umjetnost ima neovisnu i slobodnu poziciju u društvu; umjetnost nema društveno propisanu svrhu; svrha umjetnosti leži u ispunjavanju njene modernistički definirane prirode, koju određuju ideje slobode, imaginacije, individualnosti, otkrića, eksperimenta, pobune, ljepote, istine, pravde, uglavnom ideja na kojima se od Francuske revolucije u većini svojih segmenata temelji zapadno društvo.

Obilježje moderne i postmoderne umjetnosti jest pluralitet umjetničkih jezika, umjetničkih stilova, ideja i ideologija, pa za razliku od većine prošlih umjetničkih razdoblja (drevni Egipat, antička umjetnost, bizantska umjetnost itd.) ne možemo govoriti o jednom dominantnom umjetničkom pokretu ili stilu, nego različitim, nerijetko i suprotstavljenim umjetničkim praksama.

Umjetnost i njezin svijet, u suvremenom društvu, ne čini samo ono što vidimo, čujemo, čitamo, opipavamo, ono što percipiramo kao umjetnički objekt, nego i cijeli jedan "nevidljivi" svijet znanja o umjetnosti, o njezinoj povijesti, njezinom jeziku, njezinim brzim i aktualnim kretanjima, posredovanim različitim i brojnim kulturalnim institucijama (muzeji, galerije, knjižnice, izdavači, umjetnička kritika, koncertne dvorane, operne kuće, teorija umjetnosti, estetika itd.).

Premda riječ "umjetnost" danas uglavnom označava likovne, odnosno vizualne umjetnosti, u tradicionalnom smislu riječi pod umjetnošću podrazumijevamo književnost, glazbu, likovnu umjetnost i filmsku umjetnost. Svaka se od ovih makroumjetnosti može dodatno dijeliti na umjetničke discipline, rodove, vrste itd: književnost možemo podijeliti na prozu, liriku i dramu, od kuda dalje možemo doći do scenske ili plesne umjetnosti i sl.; glazbu možemo podijeliti na tradicionalnu, klasičnu, jazz i rock glazbu, od kuda dalje možemo doći do pjevačke ili sviračke umjetnosti; likovnu umjetnost na slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu, od kuda dalje možemo doći do umjetnosti performansa, video umjetnosti, fotografske umjetnosti, internet umjetnosti i sl..

Tradicionalna estetika razlikuje šest vrsta umjetnosti; pojavom filma i stripa proširena je tradicionalna podjela umjetnosti.

glazba

drama

književnost

slikarstvo

kiparstvo

arhitektura

film

ples

stripPoviješću, ulogom, kretanjem i značenjem različitih umjetnosti bave se uglavnom različite humanističke znanosti kao što su povijest, povijest umjetnosti, jezikoslovlje i dr., dok se u novije vrijeme proučavanje umjetnosti odvija na interdisciplinarnim načelima, pa se različite znanstvene (društvene ili prirodoslovne) i paraznanstvene prakse (psihoanalitička teorija, teorija medija, feministička teorija itd.) intenzivno bave fenomenom umjetnosti.

Velika Srbija

Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalistički iredentistički politički projekt nastao u 19. stoljeću. Godine 1844., u vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet, srbijanski ministar unutarnjih poslova (kasnije dugogodišnji ministar vanjskih poslova) Ilija Garašanin piše Načertanije, koncizni (5.400 riječi) dokument koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i mogući raspad susjednih velikih imperija - Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na neprijateljstvo Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Naziv je često spominjan u raznim krugovima tijekom ratova nastalih usred raspada SFRJ 1990-ih.Nakon prvog svjetskog rata srpska politička elita se odlučuje za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, proklamirane zajednice jugoslovenskih naroda, koju mnogi smatraju velikosrpskom tvorevinom. Tijekom drugog svjetskog rata vođen je rat između partizana, pristalica komunističkog jugoslavenskog ujedinjenja, na jednoj strani, zagovornika Nezavisne Države Hrvatske na drugoj strani i četnika, zagovornika stvaranja velike Srbije u okviru velike Jugoslavije na trećoj strani. Tijekom Velikosrpske agresije 1990.-ih godina, srpska politička elita je udruženim zločinačkim poduhvatom na jugoslavenskom prostoru pokušala stvoriti državu koja bi ujedinila sve Srbe, što je rezultiralo masovnim ratnim zločinima i etničkim čišćenjem.

Vuk Karadžić

Vuk Stefanović ↓1 Karadžić (Tršić, 7. studenoga 1787. – Beč, 7. veljače 1864.), bio je srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika, folklorist i skupljač narodnih umotvorina. Pokraj jezičnoga rada politički značaj Vuka Karadžića za suvremenu srpsku i južnoslavensku povijest je bitan jer su njegove teze značajno utjecale na velikosrpski pokret.

Šestosiječanjska diktatura

Pojam Šestosiječanjska diktatura (također: Šestojanuarska diktatura - prvi je naziv češći u literaturi nakon 1990.) odnosi se na monarhističku diktaturu koju je 6. siječnja 1929. godine u Kraljevini SHS uveo kralj Aleksandar I. Karađorđević. Ukinut je Vidovdanski ustav, raspuštena je Narodna skupština, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata itd, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura. Sva politčka moć koncentrirana je u kraljevim rukama. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija "integralnog jugoslavenstva". Promijenjeno je ime države u Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je na devet banovina (prostorno manja, deseta banovina, bila je Uprava grada Beograda), koje su svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete. Kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je u Marseilleskom atentatu 1934. godine. Sljedeće godine održani su izbori, ali snažni oblici diktature opstali su i dalje.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.