Giuseppe Verdi

Giuseppe Fortunino Francesco Verdi (Le Roncole pokraj Parme, 10. listopada 1813. – Milano, 27. siječnja 1901.), talijanski skladatelj. Bio je vodeći talijanski operni autor 19. stoljeća, a svojim se djelima uspješno nadovezao na stvaralaštvo Rossinija, Donizettija i Bellinija uz, dakako, jasnu stvaralačku individualnost. Međunarodnu reputaciju stekao je operom Nabucco u kojoj patriotske ideje zaodijeva u povijesni sadržaj. Nastojao je uskladiti tradicionalnu talijanski "muzičku operu" s dramskim tekstom te pridaje sve veću važnost literarnoj vrijednosti libreta. Vrhunac dostiže operama Rigoletto, Trubadur i Travijata. Za ruskoga cara napisao je operu Moć sudbine, a premijeri u Sankt-Peterburgu 1862. nazočio je i sam car. Utjecaj francuske opere u njegovim se djelima naročito očituje u skladateljskom osmišljavljanju masovnih scena. Svoj drugi vrhunac dostigao je 1871. operom Aida: ta je opera praizvedena 1871. u Kairu u povodu otvaranja Sueskoga kanala. U 73. godini života, Verdi je skladao Otella (1887.), a Falstaffa u osamdesetoj. S Verdijevih dvadeset i osam opera talijanska je romantička opera dosegnula vrhunac, a Verdija se i danas smatra jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena.

Giuseppe Verdi
Giuseppe Verdi

životopisni podatci
Rodno ime Giuseppe Fortunino Francesco Verdi
Datum rođenja 10. listopada 1813.
Datum smrti 27. siječnja 1901.
Djelo
Razdoblje romantizam
Poznatija djela Opere: Nabucco, Rigoletto, Trubadur, Travijata, Aida
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Životopis

Školovanje i stvaralaštvo

Verdi je glazbenu naobrazbu započeo u Bussetu, gdje je djelovao kao orguljaš i skladatelj prigodnih skladbi. S 19 godina neuspješno se pokušao upisati na Konzervatorij u Milanu, pa je pohađao privatne sate kompozicije kod Vincenza Lavigne. Neko vrijeme ravnao je glazbenim životom Busseta, no nakon uspješnoga debija u milanskoj Scali operom Oberto, grof San Bonifacia (tal. Oberto, conte di San Bonifacio, 1839.) djelovao je uglavnom u Milanu. Operom Nabucco (1842.), koja rodoljubne ideje zaodijeva u povijesno ruho, započeo je strjelovit proboj na talijanskim opernim pozornicama, koji je kulminirao velikim uspjehom opera Rigoletto (1851.), Trubadur (tal. Il trovatore, 1853.) i La traviata (1853.). Međunarodnu slavu učvrstio je inozemnim narudžbama, posebice za Aidu (1871.) povodom otvorenja Sueskoga kanala. Kao pristaša risorgimenta te glazbeni konzervativac i protivnik utjecaja simfonijske glazbe na operu, pomalo razočaran političkim i estetičkim prilikama u Italiji, gdje je ojačala kozmopolitska glazbena kultura, Verdi se djelomice povukao iz javnoga života i manje skladao. Ipak, posljednje su mu dvije opere – Otello i Falstaff – izrazito inovativne.

S iznimkom malobrojnih komornih i vokalnih skladbi te Rekvijema (1874.), koji unatoč opernomu karakteru odlikuju polifonski postupci i strukturna kohezija, Verdi je isključivo operni skladatelj te i danas velik dio repertoara opernih kuća čine njegove opere. Odlikuje ih neposredan ritam, jednostavniji harmonijski jezik te naglašena izražajnost melodije, oblikovanje koje na razini pojedinih opera pokazuje visok stupanj jedinstva. Zahtjevan u radu s libretistima, Verdi je bio sklon predlošcima velikih dramatičara poput Williama Shakespearea i Friedricha Schillera te neprestanomu traženju novih rješenja, zbog čega niz od 26 opera očituje raznoliku razvojnu putanju.

Verdijevo stvaralaštvo može se podijeliti u tri faze. U prvoj (1839. – 1853.) nadovezuje se na tradiciju, ponajviše Gaetana Donizettija, proširujući i nadograđujući načelo izgradnje opere nizanjem brojeva te zamagljujući njihove formalne obrise. Uz zbor kao nositelja kolektivnih težnji, naglasak je pretežno na pojedincima (koji najčešće formiraju ljubavni trokut) i njihovoj glazbenoj karakterizaciji, a važnu ulogu pritom imaju ansambli. Verdi je poduzeo i korake prema realizmu, posebice u Traviati, glavna junakinja koje je prostitutka. Drugu fazu (1853. – 1871.) obilježava odlučujući utjecaj francuske velike opere, ponajviše u Sicilijanskim večernjama (fr. Les Vêpres siciliennes, 1855.) i Don Carlosu (1867., revidiran 1884.), praizvedenima u Parizu na francuskom jeziku, ali i u Krabuljnom plesu (tal. Un ballo in maschera, 1859.). Opere iz te faze postale su opsežnije i raznolikije i u njima se, odmakom od melodrame, miješaju žanrovska obilježja. Odabir teme ili mjesta radnje sve više utječe na karakter glazbe, npr. u slučaju egzotičnog ambijenta Aide, a određeni motivsko-tematski sklopovi dobivaju dramaturšku ulogu. Istodobno raste formalna raznolikost, ali i stupanj jedinstva u izgradnji prizora te udio orkestralne pratnje, kao i deklamacijskoga nasuprot pjevnom oblikovanju melodije. Osim što harmonijski jezik, orkestralni slog te dramaturška uloga motiva postaju još složeniji, za posljednje stvaralačko razdoblje (1871. – 1903.) značajna je suradnja s libretistom posljednjih dviju opera, Arrigom Boitom. Ona je uvelike utjecala na moderniju dramaturgiju i snažniji kontinuitet glazbenoga zbivanja u Otellu te na netipičan povratak tradiciji komične opere i ironično poigravanje s tradicijom, tj. oblicima instrumentalne glazbe u Falstaffu.

Privatni život

Verdi je imao dva sretna braka. Prva njegova supruga, Margherita Barezzi (1814. – 1840.) i njihovo dvoje djece umrli su u razmaku od dvije godine. Iako mu je bilo teško zbog gubitka, nije prestao skladati. Druga supruga bila je operna pjevačica, sopranistica Giuseppina Strepponi (1815. – 1897.).

Djela

Giuseppe Verdi - Hippodrome Opera Company - Aida poster
Aida poster, 1908.

Opere

  • Oberto, grof San Bonifacia (1839.)
  • Jedan dan kraljevanja (1840.)
  • Nabucco (1842.)
  • Ernani (1844.)
  • Dva Foscara (1844.)
  • Ivana Orleanska (1845.)
  • Alzira (1845.)
  • Atila (1846.)
  • Macbeth (1847.)
  • Razbojnici (1847.)
  • Jerusalem (1847.)
  • Gusar (1848.)
  • Bitka kod Legnana (1849.)
  • Luisa Miller (1849.)
  • Stiffelio (1850.)
  • Rigoletto (1851.)
  • Trubadur (1853.)
  • Travijata (1853.)
  • Sicilijanske večernje (1855.)
  • Simon Bocanegra (1857.)
  • Aroldo (1857.)
  • Krabuljni ples (1859.)
  • Moć sudbine (1862.)
  • Don Carlos (1867.)
  • Aida (1871.)
  • Otello (1887.)
  • Falstaff (1893.)

Izvori

Globe stub.svg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije
http://hebeta.lzmk.hr/natuknica.aspx?id=64313
koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.lzmk.hr/o_portalu.aspx
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Giuseppe Verdi
Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Giuseppe Verdi

Mrežna mjesta

10. listopada

10. listopada (10.10.) 283. je dan godine po gregorijanskom kalendaru (284. u prijestupnoj godini).

Do kraja godine ima još 82 dana.

19. stoljeće

19. stoljeće je razdoblje koje je trajalo od 1801 do 1900-te godine.

27. siječnja

27. siječnja (27.1.) 27. je dan godine po gregorijanskom kalendaru.

Do kraja godine ima još 338 dana (339 u prijestupnoj godini).

Alt

Alt (lat. altus = visok; njem. Alt, engl. i tal. contralto, franc. haute-contre) je najdublji ženski ili dječji (dječački) glas uobičajenoga opsega od a do e2.

Kad govorimo o altu kao pjevačkom glasu, ima slučajeva da je spomenuti opseg i veći: od e ili d pa čak do h2, ali tu je, dakako, riječ o sasvim osobitim iznimkama i individualnim razlikama. S obzirom na položinu, boju i karakter glasa, moguće je razlikovati čak tri podvrste alta: koloraturni, lirski i dramski (duboki alt). U stručnoj literaturi autori često navode različite opsege za pojedine pjevačke glasove pa je tako, u ovom slučaju, i s altom. ↓1 Ta razlika proizlazi iz povijesnih i stilskih odrednica glazbene prakse i vremena u kojemu su pojedini skladatelji živjeli i djelovali.

Gaetano Donizetti

Domenico Gaetano Maria Donizetti (Bergamo, 29. studenog 1797. - Bergamo, 8. travnja 1848.), talijanski skladatelj.

Umjetničku karijeru započeo je kao skladatelj simfonija, komornih i crkvenih djela. Kasnije se potpuno posvetio operi. U početku je pod Rossinijevim utjecajem, ali je ubrzo pronašao put do vlastite operne dramatike, pripravljajući pravac kojim će nastaviti Giuseppe Verdi. Od 1834.-1839. profesor je na konzervatoriju u Napulju, a od 1839. u Parizu. Od 1842. dvorski je skladatelj i kapelnik u Beču.

Glazbeni sastavi

Glazbeni sastavi se kreću od glazbenog dua, koji se sastoji od dva glazbenika, do simfonijskih orkestara, u kojima ima i do 120 glazbenika. Većina klasičnih glazbenih sastava svira klasičnu glazbu.

Po broju članova glazbeni sastavi mogu biti: duo, tercet, kvartet, kvintet, sekstet itd.

Glazbeni sastavi se također razlikuju po vrsti glazbe koju izvode.

Koračnice

Koračnice su glazbena djela čija je svrha pratnja u taktu koraka u dvodijelnom taktu i naglašenom ritmu koji odgovara organiziranom koraku. Često se sviraju uz svečano kretanje civila, povorke ili u svečanoj pratnji vojnika. Koračnice se odnose na odgovarajući glazbeni žanr i najčešće ih izvode vojni orkestri.

Najvažniji instrumenti za koračnice su razni bubnjevi, rogovi, Fife i puhački instrumenti.

La Fenice

La Fenice punim imenom Gran Teatro La Fenice (nazvan je po legendarnoj mitološkoj ptici Feniks) je venecijanska operna kuća u sestieru San Marco u Italiji. La Fenice je jedan od najpoznatijih teatara u Europi, mjesto gdje su održane brojne praizvedbe poznatih opera, i zgrada koja je dva puta gorila.

Opera

Opera se može definirati kao scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge.

Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti.

Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.

Tradicionalna opera ima tri vrste pjevanja: recitativ, deklamaciju i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Kratka pjevna dionica naziva se i arioso. Sve vrste pjevanja prate glazbeni instrumenti.

Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muški pjevački glasovi su bas, basbariton, bariton, tenor i kontratenor, a ženski alt, mezzosopran i sopran. Svaka od tih vrsta ima podvrste, npr. podvrste soprana su lirski, koloraturni, spinto i dramski sopran. Te podvrste pomažu kako bi pjevači dobili uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njegova glasa.

Što je najvažnije u operi - riječi ili glazba? O tom se pitanju raspravlja još od 17. stoljeća. Vizualne umjetnosti kao što je slikarstvo koriste se kako bi stvorile scenski spektakl, koji se smatra važnim dijelom izvedbe. Osim toga, u operi se često koristi ples. Slavni je operni skladatelj Richard Wagner shvaćao operu kao Gesamtkunstwerk, kao svojevrsno "zbirno umjetničko djelo".

Otello

Otello, dramma lirico, je opera u četiri čina Giuseppea Verdija. Nastao je prema istoimenoj Shakespeareovoj tragediji, a Giuseppe Verdi ga je skladao nakon deset godina mirovine. Praizvedba se dogodila 5. veljače 1887.

u Milanu. Mjesto i vrijeme radnje u operi je primorski grad na Cipru krajem 15. stoljeća.

Parma

Parma je grad u talijanskoj pokrajini Emilia-Romagna, poznat po svojoj arhitekturi i bogatoj okolici. Sjedište je poznatog sveučilišta - Università degli Studi di Parma, UNIPR, jednog od najstarijih na svijetu. Riječica Parma dijeli grad na dva dijela, grad je dobio ime, po etrušćanskom imenu za okrugli štit - Parma, koje su usvojili i Rimljani.

Parma je i upravno sjedište istoimene provincije sa više od 180 000 stanovnika, kao i biskupijsko sjedište.

Perttu Kivilaakso

Perttu Päivö Kullervo Kivilaakso (Helsinki, 11. svibnja 1978.) je finski violončelist, najpoznatiji kao član finskog simfonijskog/cello metal sastava Apocalyptica.

Počeo je svirati violončelo kao petogodišnjak i pridružio se Apocalyptici 2000. godine izlaskom albuma Cult kako bi zamijenio Anteroa Manninenia koji je otišao u klasični orkestar.

Kivilakso je primio mnoge nagrade među kojima je i ona za najboljeg violončelista.

Snimao je i glazbu za mnoge videoigre, dokumentarne filmove i mnoge izvorne skladbe Apocalyptice.

Omijeni mu je skladatelj Talijan Giuseppe Verdi.

Realizam (glazbena umjetnost)

Budući da se tonovima, njihovim odnosima i kombinacijama teško može točno opisati neki izvanglazbeni sadržaj, realizam je u glazbi prisutan samo na području opere u kojoj riječ ima glavnu ulogu.

Operni realizam je već najavio Giuseppe Verdi u svojim opernim djelima kojima umjesto povijesnih i mitoloških sadržaja odabire priču iz svakodnevnog života. Na sličan način skalda Modest Petrovič Musorgski i Georges Bizet.

U operi Boris Gudunov Musorgski stavlja u središte pozornosti tragičnu sudbinu ruskog naroda kojim vladaju nemoralni i sebični carevi. Njegova je glazba ispunjena folklornim značajkama, a prevladava recitativni način pjevanja.

Opera Carmen Georgea Bizeta je najznačajniji plon francuskog realizma i preteča talijanske veristične opere. To je uzbudljiva i tragična priča o strastvenoj ljubavi žene koja teži slobodi i samostalnosti, prožeta španjolskim folklorom.

Krajem 19.st. u Italiji se javlja operni stil verizam. Pod utjecajem književnog naturalizma, u verističkim se operama pojavljuju likovi iz svakodnevnog života kojima upravljaju snažne emocije poput ljubavi, mržnje i osvete. Veristi se suprostavljaju Wagnerovim utjecajima jer ih ne zanimaju legende, mitovi i filozofsko - etičke teme. Najvažniji prestavnici su Pietro Mascagni, Ruggiero Leoncavallo i Giacomo Puccini.

Rekvijem

Rekvijem je misa za pokojne (lat. missa pro defunctis), koja je naziv dobila po prvom stihu pristupne molitve (lat. Requiem aeternam dona eis, Domine; hrv. Pokoj vječni daruj im, Gospodine) za one duše mrtvih vjernika koje se nalaze u Čistilištu i čekaju Sudnji dan da budu uzdignute u raj gdje će im svijetliti vječna svjetlost, a ne da padnu u tminu pakla.

U uobičajenom misnom redoslijedu Requiemu nedostaju Gloria i Credo, stavci koji izražavaju radost. Rekvijem je već davno privukao pažnju mnogih skladatelja zbog izvanrednoga teksta u kojem se izmjenjuju dramataski odlomci s opisima Strašnog suda (Dies irae) i lirski u kojima se ponizno moli za spas i smirenje pokojnikove duše.

Srednjovjekovni rekvijem skladan je na napjeve gregorijanskoga korala, no u 15. stoljeću postao je višeglasan te je poslije poprimao odgovarajuće povijesno-stilske odlike, udaljavajući se od prvotnoga liturgijskoga prema koncertnomu izvođenju. U rekvijem su postepeno prodirali utjecaji iz oratorija i opere, a u 19. i 20. stoljeću nastajali su i rekvijemi na svjetovne tekstove.

Najpoznatije rekvijeme skladali su (kronološki): Orlando di Lasso, Giovanni Pierluigi da Palestrina, Tomás Luis de Victoria, Heinrich Ignaz Franz von Biber, Niccolò Jommelli, Wolfgang Amadeus Mozart, Luigi Cherubini, Hector Berlioz, Anton Bruckner, Giuseppe Verdi, Camille Saint-Saëns, Gabriel Fauré, Antonín Dvořák, Benjamin Britten, György Ligeti i drugi.

Simfonija br. 9 (Beethoven)

Simfonija br. 9 u d-molu, op. 125 posljednja je Beethovenova simfonija, koju je stvarao skoro 10 godina. Već na praizvedbi 1824. godine, koju je i sam skladatelj dirigirao, publika je oduševljeno prihvatila ovo veličanstveno djelo.

Kako bi što snažnije opisao radost pobjede, Beethoven je po prvi puta u simfoniju uveo ljudski glas. U završnom, IV stavku simfonije, četvero solista i zbor pjevjaju Odu radosti, za koju je riječi napisao Friedrich Schiller. U devetu simfoniju (slično još samo kod pete simfonije) je utkana temeljna misao Beethovenova revolucionarna duha, sloboda i jednakost.

Oda radosti je danas službena himna Europske Unije.

Kroz skoro 200 godina su se mijenjala mišljenja o ovoj simfoniji. Neki su bili potpuno protiv vokalno - instrumentalne simfonije, jer su smatrali da se tako gubio smisao simfonije kao djela. Giuseppe Verdi je za IV. stavak simfonije rekao da je "loše sastavljen", a kritičar Louis Spohr "Da Beethoven uopće nema ukusa o dobrom dijelu. 4. stavak je monstruzan i bez ukusa, te je uporaba teksta Ode radosti trivijalan i glazba uz nju vulgarna". Wagner je rekao da je "vrhunac glazbe", a Karajan "da nitko nije skladao bolju simfoniju".

Stala plačuć' tužna mati

Stala plačuć' tužna mati (lat. Stabat mater dolorosa) - katolički himan posvećen Djevici Mariji.

Tema himna su Marijine žalosti za vrijeme Isusove muke. Postoji i himan sličnog imena (lat. Stabat Mater Speciosa) koji veselo govori o Isusovom rođenju. Vjeruje se, da je himan nastao u 13. stoljeću, a vjerojatni autor je franjevac Jacopone da Todi ili papa Inocent III. Himan je popularan diljem katoličkog svijeta, kao i u hrvatskom narodu. Pjeva se uz pobožnost Križnog puta u korizmi.

Ovaj himan jedna je od najsnažnijih i najpoznatijih sačuvanih srednjovjekovnih pjesama. Razmišlja o patnji Djevice Marije, Majke Isusa Krista, za vrijeme raspeća. Pjeva se u liturgiji u čast Žalosne Gospe. Himan su uglazbili mnogi skladatelji, među kojima su najpoznatiji: Giovanni Pierluigi da Palestrina, Giovanni Battista Pergolesi, Antonio Vivaldi, Joseph Haydn, Gioachino Rossini, Antonin Dvorak, Franz Schubert, Giuseppe Verdi, Krzysztof Penderecki i mnogi drugi.

Nakon crkvenog Tridentskog sabora, himan je pao u zaborav, ali ponovno je postao poznat nakon objavljivanja u misalu pape Benedikta XIII. za blagdan Sedam žalosti Blažene Djevice Marije 1727. godine.

Vincenzo Gemito

Vincenzo Gemito (Napulj, 16. srpnja 1852. - Napulj, 1. ožujka 1929.),

talijanski kipar

Svojim figurama (ribari, vodnoše, tipovi iz napuljskog puka) i portretima (Giuseppe Verdi, slikari G. Boldoni i E. Meissonier) davao je izrazito naturalistička obilježja. Smatra se jednim od glavnih predstavnika verizma u talijanskoj skulpturi. U kasnijoj fazi njegov način modelacije postaje smireniji i približava se klasicističkim uzorima. Značajni su i njegovi portreti rađeni u crtežu.

Romantizam

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.