Gabriele D'Annunzio

Gabriele D'Annunzio, rođen pod imenom Gaetano Rapagnetta D'Annunzio[1], (Pescara, 12. ožujka 1863. – Gardone Riviera, 1. ožujka 1938.), talijanski pjesnik, dramaturg, političar.

Jedan je od značajnijih članova iredentističkog pokreta te duhovni inspirator Benita Mussolinija. 1919. godine je na čelu paravojne postrojbe okupirao hrvatski grad Rijeku - koju Saveznici nisu bili namijenili Italiji - i ondje osnovao paradržavu Talijansku upravu za Kvarner.

Gabriele D'Annunzio
Gabriele d'Annunzio

Životopis

PoscardFiume1921
Na razglednici iz Rijeke 1921. godine.

Gabriele D'Annunzio je bio podrijetlom iz Dalmacije[nedostaje izvor]. Rođen je u Pescari u Abbruzzu, kao sin bogatog zemljoposjednika i gradonačelnika grada čije je ime izvorno bilo Francesco Paolo Rapagnetta, a kojem je on poslije dodao prezime svog ujaka D'Annunzija.

U šesnaestoj godini mu je otac financirao objavu prve zbirke pjesama Primo vere. Od tada gradi karijeru pisca koji se ističe svojim slobodoumnim i lascivnim stilom, kao i načinom života.

Prije Prvog svjetskog rata boravi u Francuskoj gdje surađuje sa skladateljem Claudeom Debussyjem na Muci svetog Sebastijana kojeg je smatrao osobnim svecom-zaštitnikom.

Politika

D'Annunzija se često prikazuje kao preteču i idejnog začetnika talijanskog fašizma. Svoja politička gledišta je do kraja iskazao prilikom stvaranja Ustava (Carta del Carnaro) Talijanske uprave za Kvarner, kojeg je izradio u suradnji s anarhosindikalistom Alcesteom de Ambrisom.

De Ambris je bio vođa skupine talijanskih pomoraca koji su podigli ustanak i stavili se u službu D'Annunzija sa svojim plovilima, i svojom političkom mrežom koja je tražila istaknutu figuru iz Italije koja bi mogla ostvariti cilj sjedinjenja Rijeke Italiji. Ustav je utemeljio korporativnu državu, s devet korporacija koje su predstavljale različite socijalne grupe (radnici, poslodavci, stručnjaci) te desetu koja je trebala predstavljati "nadmoćna" ljudska bića - junake, pjesnike, proroke, nadljude. Carta del Carnaro je također proglasila glazbu kao jedan od temelja države. Benito Mussolini je iz D'Annunzijevog riječkog iskustva mogao naučiti većinu vještina koje je poslije i sam koristio za diktatorsko vladanje. Osim uspostave korporativne države (fašisti su državni ustroj kojega su uveli u Italiji nazaivali "korporativizam"), tu je svakako bilo umijeće teatralnog javnog govorenja, te organiziranja emocijama nabijenih nacionalističkih javnih "obreda". Crnokošuljaši koje je predvodio Mussolini su nastojali u svemu nasljedovati D'Annunzijeve ardite, koji su na okrutni način odgovarali na bilo kakav znak neslaganja s vlašću.

D'Annunzio je po nekim idejama začetnik prakse prisilnog zatvaranja političkih protivnika, korištenja ricinusova ulja i sličnih metoda u svrhu ponižavanja, onemogućavanja te katkad i ubijanja. Takva praksa je također postala uobičajeno sredstvo djelovanja crnokošuljaša.

D'Annunzio je podržavao talijansku ekspanzionističku politiku te je između ostalog pohvalio i talijansku invaziju na Etiopiju.

D'Annunzio i Rijeka

Stamp Fiume 1920 25c Annunzio
D'Annunzio 1920. na poštanskoj marci.
Fiume cheering D'Annunzio
Riječani pozdravljaju D'Annunzija 1920. godine
Zeljeznicki most preko Rjecine 1920 s022
Željeznički most preko Rječine srušen za Krvavog Božića 1920. godine

Predstavnici riječkih Talijana nude talijanskom pjesniku - vojniku Gabrielu D'Annunziju da zauzme Rijeku i da je pridruži Kraljevini Italiji. On pristaje i kreće na taj pohod sa stotinjak talijanskih legionara - mahom nedavno razvojačenih ardita, pripadnika talijanskog specijalnog pješaštva - 11. rujna 1919. iz mjesta Ronchi (koje od tada nosi naziv dei Legionari).

Dvoglavi orao na gradskom tornju bio je simbol Rijeke, ali je D'Annunzijeve vojnike previše podsjećao na omražene Habsburgovce. Stoga su, stigavši u grad, najprije odrezali jednu orlovu glavu i zamijenili je talijanskom zastavom.

Guvernerova palača postaje D'Annunzijeva rezidencija, a s njenog balkona drži brojne govore. U tim govorima Rijeka je mučenički grad - città olocausta - žrtva međunarodne politike koja ne dopušta talijanskom narodu da se sjedini u jednoj državi.

Svojim govorima D'Annunzio opčinjava mase. Zaslužan je za oživljavanje rimskog vojnog pozdrava s uzdignutom rukom kojem dodaje poklič eia, eia, eia, alalà. Oživljava i druge rimske simbole i stavlja ih u službu talijanskog nacionalizma i iredentizma.

Dana 12. studenoga 1920. Kraljevina SHS i Kraljevina Italija potpisuju Rappalski ugovor, ali D'Annunzio ga ne prihvaća i talijanska Vlada želi protjerati D'Annunzijeve legionare silom.

24. prosinca ujutro talijanske regularne vojne postrojbe napadaju D'Annunzijeve legionare na Kantridi. Kako bi se osigurali od napada sa Sušaka, legionari su na sam Badnjak noću digli u zrak mostove na Rječini.

Brod Kraljevine Italije Andrea Doria ispalio je nekoliko projektila prema Guvernerovoj palači pri čemu je D'Annunzio bio lakše ranjen. Međusobno ubijanje talijanskih vojnika trajalo je 5 dana. Poginula su 22 ardita, 18 talijanskih redovnih vojnika i 5 civila. Ovaj je događaj u povijest ušao pod imenom Natale di Sangue (Krvavi Božić).

D'Annunzijevi legionari započinju s povlačenjem iz Rijeke 5. siječnja 1921., a sam pjesnik-vojnik napušta grad zrakoplovom 13 dana kasnije.

Suparništvo s Mussollinijem

Na početku razvoja fašističkog pokreta, Gabriele d'Annunzio je pokazivao ozbiljne namjere da stane na čelo tog radikalnog desničarskog pokreta. Dana 13. kolovoza 1922. godine je ozbiljno ozlijeđen u padu kroz prozor. Događaj nije nikad objašnjen, ali je činjenica da nakon toga d'Annunzio nije više pokušavao konkurirati Mussoliniju, koji ga je zauzvrat ekstravagantno darivao i odavao mu visoke državne počasti. Fašisti su odmah nakon dolaska na vlast krajem 1922. godine stavili d'Annunziju na raspolaganje velika novčana sredstva da kupi, dogradi i krajnje luksuzno uredi dvorac nad jezerom Garda, koji je s vremenom postao umjetnički "hram" pod imenom Vittoriale degli Italiani - Spomen talijanskih pobjeda, u čijim su dvoranama izloženi ne samo srednjevjekovni oklopi, nego i torpedni čamac na kojem je d'Annunzio plovio po Kvarneru koji je još bio pod austrijskom kontrolom, avion iz kojega je d'Annunzio bacao granate na austrijske vojnike, te je u dvorištu dvorca čak postavljena čitava laka krstarica "Puglia" (koja je sudjelovala u pokušaju okupacije Splita 1920. godine, kada je njen kapetan ubijen u sukobu s lokalnim Hrvatima).

Zabilježeno je da je d'Annunzio tijekom 1930.-ih godina više puta pokušavao Mussolinija odvratiti od stupanja u savez s Hitlerom, i potom ga nagovarao da raskine bliske veze s Njemačkom.

Djela

Pripovjetke

  • Terra vergine (1882.)
  • Le novelle della Pescara (1884.-1886.)

Poezija

  • Primo vere (1879)
  • Canto novo (1882)
  • Poema paradisiaco (1893)
  • Pet knjiga od Laudi del cielo, del mare, della terra e degli eroi (1903–1912)
    • Maia (Canto Amebeo della Guerra)
    • Elettra
    • Alcyone (Halcyon - ISBN 0-415-96745-7)
    • Merope
    • Asterope (La Canzone del Quarnaro)
  • Ode alla nazione serba (1914)

Romani

  • Il piacere (1889.)
  • Giovanni Episcopo (1891.)
  • L'innocente (1892.)
  • Il trionfo della morte (1894.)
  • Le vergini delle rocce (1895.)
  • Il fuoco (1900.)
  • Forse che sì forse che no (1910.)

Kazališna djela

  • Sogno d'un mattino di primavera (1897.)
  • Sogno d'un tramonto d'autunno (1897.)
  • La Gloria (1899.)
  • Più che l'amore (1906.)
  • Le Chèvrefeuille (1910.)
  • Il ferro (1910.)
  • Le martyre de Saint Sébastien (1911.)
  • Parisina (1912.)
  • La Pisanelle (1913.)

Tragedije

  • La città morta (1899.)
  • La Gioconda (1899.)
  • Francesca da Rimini (1902.)
  • L'Etiopia in fiamme (1904.)
  • La figlia di Jorio (1904.)
  • La fiaccola sotto il moggio (1905.)
  • La nave (1908.)
  • Fedra (1909.)

Bilješke

  1. Puno ime i prezime njegova oca bilo je Francesco Paolo Rapagnetta D'Annunzio, jer je prezimenu s kojim se rodio dodao prezime svog ujaka Antonija D'Annunzija; v. A. Rapagnetta, La vera origine familiare e il vero cognome del poeta abruzzese Gabriele D'Annunzio, Carabba, Lanciano, 1938, http://www.italialibri.net/autori/dannunzio.html, te http://www.istrianet.org/istria/history/1800-present/dannunzio/index.htm

Vanjske poveznice

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Gabriele d'Annunzio
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Gabriele D'Annunzio



Society.svgP vip.svg Nedovršeni članak Gabriele D'Annunzio koji govori o političaru treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Abruzzo

Abruzzo, (također Abruzzi, što je starija zastarjela množina) je regija u središnjoj Italiji, dio bivše regije Abruzzi i Molise. Graniči s regijama Marke (na sjeverozapadu), Umbrija (na zapadu), Lacij (na jugu), Molise (na JZ) te s Jadranskim morem na istoku.

Površina regije je 10,794 km², a u regiji živi oko 1.3 milijuna stanovnika.

Glavni grad regije je L'Aquila. Regija je podijeljena u četiri pokrajine: L'Aquila, Teramo, Chieti te Pescara, glavno ekonomsko središte regije.

Regija je bogata prirodnim ljepotama i poviješću, no masovni turizam je tek u začetku. Abruzzo obiluje dvorcima i srednjovjekovnim gradovima, posebice u blizini grada L'Aquila.

Veći gradovi su: Lettomanopello, L'Aquila, Pescara, Teramo, Silvi, Vasto, Avezzano, Giulianova, Sulmona, Chieti, Lanciano, Montesilvano, Francavilla al Mare, Roseto, Penne, Castel di Sangro

Manji gradovi su: Tortoreto, Alba Adriatica, Pescasseroli, Collelongo, Villavallelonga, Gissi, Rocca di Mezzo.

Skijaški tereni: Campo Felice (u planinama Gran Sasso), Ovindoli (pored planine Velino), Roccaraso (prvi u ovom dijelu Italije, pored Castel di Sangro)

Arditi

Arditi je bio naziv kojega je Talijanska kraljevska vojska koristila za posebne postrojbe u Prvom svjetskom ratu. Naziv u talijanskom jeziku približno znači "smjeli".

Reparti d'assalto (Udarne postrojbe) su ustrojene u ljeto 1917. godine, po uzoru na njemačke Stoßtruppen, kod kojih su se baš u to vrijeme uvježbavali austrougarski časnici i dočasnici, kako bi na talijanski front doveli taktike koje će uz pomoć suvremenijeg pješačkog oružja omogućiti proboj utvrđenih linija branjenih mitraljeskim gnijezdima. Zadaća arditskih odreda je bila da izvrše proboj neprijateljske obrane, kako bi se omogućilo šire napredovanje "običnog" pješaštva. Arditi nisu predstavljali dio redovnih divizija, nego su imali poseban status.

Beretta

Fabbrica d'Armi Pietro Beretta je talijanski proizvođač vatrenog oružja. Njihova oružja se koriste diljem svijeta za civilne, zakonske i vojne svrhe. Beretta je također poznata po proizvodnji streljačke odjeće i pribora. To je najstarija aktivna tvrtka na svijetu.

Cabiria

Cabiria je talijanski crno-bijeli nijemi povijesno-pustolovni film snimljen 1914. u režiji Giovannea Pastorea, najpoznatiji po tome što se smatra prvim povijesnim spektaklom, odnosno prvim epskim filmom i primjerom žanra koji će kasnije postati poznat kao peplum. Scenarij, čiji je autor ugledni književnik Gabriele D'Annunzio, je radnjom smješten u doba drugog punskog rata, a naslovna protagonistica (čiji lik tumači Lidia Quaranta je djevojka upetljana u sukob Rima s Kartagom tijekom koga će sresti mnoge znamenite osobe. Film je poznat i po tome što se u filmu prvi put pojavljuje snagator po imenu Maciste, koji će kasnije postati jedna od ikona rane talijanske kinematografije, odnosno peplum žanra. Povjesničarima filma je Cabiria poznata i po uvođenju tehnike vožnje kamerom u svrhu prikaza događaja, te kao i najambiciozniji, najskuplji i najveći filmski projekt tadašnjeg doba. Cabiria je imala izuzetan značaj i utjecaj na Davida W. Griffitha i povijesne scene njegovog filma Intolerance. Dio povjesničara mu, pak, pripisuje raspirivanje nacionalističkih strasti među talijanskom publikom, odnosno nastojanje da se moderna talijanska država predstavi kao nasljednik drevnog Rima, a što je dosta pridonijelo popularizaciji talijanskog fašizma 1920-ih i 1930-ih.

Enrico Schönfeld (1873.)

Enrico (de) Schönfeld d. Ä. (rođen kao Heinrich Schönfeld von d. J.) Jedlersdorf, NÖ Beč, 1. travnja 1873. - Zadar, 29. studenoga 1942.), knjižar, izdavač, športski djelatnik; talijanski iredentist: pristaša pripojenja Dalmacije Italiji; nakladnik, tiskar i prodavač fotografske opreme i materijala, najveći i najugledniji izdavač zadarskih razglednica

Kraljevina Italija

Kraljevina Italija (talijanski: Regno d'Italia) bila je država koja je nastala 1861. godine ujedinjenjem Italije. Ova država pod vodstvom Savojske dinastije službeno je postojala sve do 1946. godine, kad je monarhiju zamijenila republika. Ova kraljevina bila je prva talijanska država koja je uključivala cijeli Apeninski poluotok još od pada Rimskog Carstva.

Tijekom fašističkog razdoblja pod vodstvom Benita Mussolinija, nacionalisti i fašisti su državu često nazivali „Talijansko Carstvo” (talijanski: Impero Italiano) ili „Novo Rimsko Carstvo” (talijanski: Nuovo Impero Romano, latinski: Novum Imperium Romanum), ali ti nazivi nisu bili službeni.

Za vrijeme fašističkog režima je kraljevina postala saveznik Nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu sve do 1943. godine. Ostatak rata Italija se pridružila saveznim snagama, nakon zbacivanja Mussolinija s mjesta premijera i zabrane fašističke stranke. Mussolini i njegove pristaše osnovali su tzv. Talijansku Socijalnu Republiku na sjeveru Italije, koja je bila nacistička marionetska država i koja je nastavila borbu protiv saveznih snaga.

Nakon rata je 1946. održan referendum na kojem su građani odlučili napustiti monarhijski ustroj i uspostaviti Talijansku Republiku koja postoji sve do danas.

Kraljevina Jugoslavija

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (srp. Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца), od 1929. Kraljevina Jugoslavija (srp. Краљевина Југославија), naziv je za monarhiju koja je obuhvaćala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 1. prosinca 1918. a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II. Karađorđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29. studenoga 1943., te je na približno istom području proglašena republika dana 29. studenoga 1945.Prigodom nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, nije se niti jedna od tih država proširila na teritorij druge, nego je nastala unija Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije (koja je nekoliko dana ranije bila sebi pripojila Kraljevinu Crnu Goru), povodom čijeg su formiranja u pravnom redu obje te ranije države prestale postojati; kod sklapanja Ugovora u Saint Germainu iz 1919. godine je iz praktičnih razloga bilo ugovoreno da će nova Kraljevina SHS naslijediti ugovore "bivše Kraljevine Srbije". U Ugovoru iz Saint Germaina se doduše govori o "područjima pripojenima Srbiji od 1913. god. - ali se to odnosi na područja oduzeta Turskoj i Bugarskoj; u pogledu područja koje je nekad bila dijelom Austro - Ugarske (tj., u pogledu Države SHS) i Kraljevine Srbije, govori se o slobodnom sklapanju unije, povodom koje je nastalo ("konstituirano") Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je uspostavilo suverenitet nad teritorijem i stanovništvom ranijih država.Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca prošao je u napetoj situaciji, gdje su postojale nameli problemi na granicama s Austrijom (gdje su sporne bile granice u Koruškoj i Štajerskoj, te su postrojbe pod zapovijedanjem Rudolfa Majstera oružanom silom zauzele Maribor), Italijom (čije su snage zauzele znatan dio Dalmacije, a uspostavljena je i paradržava Talijanska uprava za Kvarner), Mađarskom (kojoj su snage Države SHS pod zapovjedništvom Slavka Kvaternika oduzele Međimurje, a srpske snage današnju Vojvodinu i hrvatsku Baranju), Albanijom (gdje su još od ranije bila sporna područja napučena Albancima koja su danas u sastavu Kosova, Crne Gore i Makedonije) i Bugarskom (koja je tijekom I. svjetskog rata bila proglasila priključenje čitave današnje Makedonije). Proces nastanka nove države je ipak prošao bez većeg oružanog sukoba, izuzev krvavo ugušene Božićne pobune u Crnoj Gori.

Kasnijim preimenovanjem Kraljevstva SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, nije došlo do nikakve državnopravne promjene: riječ je naprosto bila o promjeni imena, koja je doduše trebala naznačiti (umjetni) nastanak nove etničke zajednice - Jugoslavena.

Kruno Krstić

Kruno Krstić (Arbanasi kod Zadra, 13. studenoga 1905. - Zagreb, 6. prosinca 1987.), bio je hrvatski jezikoslovac, filozof, psiholog, enciklopedist, prevoditelj i kritik.

Krvavi Božić

Krvavi Božić (tal. Natale di sangue), tzv. Pet riječkih dana (tal. Cinque giornate di Fiume), naziv je rata za Rijeku koji je trajao od 24. do 29. prosinca 1920. godine.

Kvarnerska povelja

Kvarnerska povelja (Carta del Carnaro na talijanskom) bila je ustav Talijanske uprave za Kvarner, kratkotrajna države u stvorena u Rijeci, koju je 8. rujna 1920. proglasio pjesnik Gabriele D'Annunzio. Ustav su napisali zajedno Gabriele D'Annunzio i anarho-sindikalist Alceste De Ambris.

Povelja je jedintsveni dokument koji kombinira vrlo istaknute korporativističke komponente s veoma suvremenim elementima, libertarijskim, anarhističkim i demokratskim idealima i jedno rijetko priznanje ključne uloge umjetnika u društvu i poznata je naročito zbog označavanja "glazbe" kao temeljno načelo države.

Mate Maras

Mate Maras (Studenci kod Imotskoga, 2. travnja 1939.), hrvatski prevoditelj i pjesnik. Prevodi s engleskoga, talijanskoga, francuskoga i rumunjskoga jezika, a osobito se istaknuo prijevodom cjelokupnog opusa Williama Shakespearea. Objavio je prvi rimarij hrvatskoga jezika. Za prijevod Gargantue i Pantagruela dobio je Veliku nagradu Francuske akademije.

Nacionalna fašistička stranka

Nacionalna fašistička stranka (tal. Partito Nazionale Fascista, PNF) bila je politička stranka u Italiji. Ustrojena je iz fašističkog pokreta 1921. Tvrdnju Benita Mussolinija (vođe stranke) da se fašizam pretvorio u organizaciju već 1918. kao Fascio Italiano Rivoluzionario, nije moguće dokumentirati. Fašistički pokret, kao protustranka, nastao je u ožujku 1919. godine u gradu Milanu, kada je osnovan Fascio Italiano di Combattimento.Socijalni supstrat iz kojega su iznikle fašističke squadre su bili veterani iz postrojbi elitnog pješaštva ardita, koji su se vraćali iz službe u Prvom svjetskom ratu. U vrijeme kada se krajnja ljevica u Italiji (i drugdje u Europi) spremala za nasilno preuzimanje vlasti inspirirano ruskom Oktobarskom revolucijom, pripadnici socijalno konzervativnijih mladih ratnih veterana su se zanosili nacionalističkim idealizmom i estetikom koje je propagirao slavni talijanski pjesnik Gabriele D'Annunzio; ta je uključivala znatnu ratobornost i spremnost na korištenje nasilja u političke svrhe, te se sam Gabriele D'Annunzio stavio na čelo postrojbi ardita koji su 1919. godine vojno zauzeli hrvatski grad Rijeku (kojega velike sile nisu bile spremne predati Italiji) i uspostavili ondje proto-fašističku državicu Talijanska uprava za Kvarner (talijanski: Reggenza Italiana del Carnaro).

Fašisti su svoje uporište imali prvenstveno među radništvom, koje je uglavnom i bilo zastupljeno u njegovim redovima, te su tijekom vladavine u Italiji 1922.-1943. poduzimali mnoge mjere za poboljšavanje položaja radnika.

U Italiji su fašisti uspostavili totalitaristički režim, u kojem su oni kontrolirali sve aspekte društvenog života.

Nedovršeni članak Nacionalna fašistička stranka koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Pescara

Pescara, grad i luka na talijanskoj obali Jadrana u središnjem dijelu Italije; glavni grad istoimene provincije u regiji Abruzzo; 122.363 stanovnika (2007).

Riječka kruna

Riječka kruna (tal. corona Fiumana, kratica Cor. ili FIUK), nazivana još i CF kruna (Cita’ di Fiume), uvedena je 18. travnja 1919. žigosanjem prethodne austro-ugarske krune prema odluci Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke koje je ostvarivalo vlast u gradu.

Nakon što je Gabriele D'Annunzio sa svojim postrojbama 1919. godine zaposjeo grad i proglasio talijansku regenciju Kvarnera žigosana je nova serija novčanica u ime Istituto di Credito del Consiglio Nazionale prema dekretu od 6. listopada 1919. Riječka kruna je službena valuta grada Rijeke do 26. rujna 1920. kada je, po nalogu generala Amantea, zapovjednika talijanske vojske u Rijeci, talijanska lira uvedena kao novi službena valuta.U optjecaju su bile novčanice od 1, 2, 10, 20, 25, 50, 100, 200, 1000 i 10.000 kruna.

Kruna je ostala u optjecaju sve do aneksije Rijeke Italiji u veljači 1924. Kraljevski dekret br. 235 od 24. veljače 1924. odredio je za završni nadnevak zamjene 30. travnja 1924., i to u omjeru 0,40 talijanske lire za jednu riječku krunu.

Slobodna Država Rijeka

Slobodna Država Rijeka (tal. Stato Libero di Fiume) je bila država od 28 četvornih kilometara i s oko 52 tisuće stanovnika, osnovana 1920. godine temeljem Rapallskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Odluke dviju susjednih država podržale su velike sile i većina stanovnika grada - pri čemu su Hrvati u okolnostima kada nije bilo moguće ujedinjenje s preostalim dijelom Hrvatske radije podupirali pobornike neovisne riječke države, nego da podupiru talijanske nacionaliste koji su se zalagali za sjedinjenje s Italijom. Odluku o formiranju državice na čijem je području živjelo oko 24 tisuće osoba koji su se služili talijanskim kao materinjim jezikom usred etnički homogenog hrvatskog područja podržali su i pripadnici brojnih zajednica riječkih Mađara (oko 6 i pol tisuća), Nijemaca (oko 2 i pol tisuće). Područje male tampon države, obuhvaćalo je teritorij koji je uživao autonomiju u odnosu na okolne države još od 1779. godine.

Država je postojala de facto oko godinu, a de iure do 1924. godine kada ju je anektirala Kraljevina Italija. Čin aneksije neki do danas osporavaju jer nije međunarodno pravno priznat, a službeno su ga priznale jedino Kraljevina Italija i Kraljevina SHS.

Talijanska uprava za Kvarner

Talijanska uprava za Kvarner (talijanski: Reggenza Italiana del Carnaro) bila je država koju je Gabriele D'Annunzio proglasio u Rijeci 8. rujna 1920. godine. Ova samoproglašena država nikad nije dobila međunarodno priznanje i u prosincu ju je zamijenila Slobodna Država Rijeka.

Talijanski iredentizam

Talijanski iredentizam ("Italia Irredenta") je naziv talijanskog nacionalnog pokreta iz 19. stoljeća nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. Cilj pokreta bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).

Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.[nedostaje izvor]Nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu te potpisivanja mirovnih ugovora, iredentizam je danas ograničen na ultradesne i neofašističke skupine u Italiji.

Verizam

Verizam je pokret i metoda u umjetnosti koje karakterizira težnja za što istinitijim predočivanjem, prikazivanjem ili izražavanjem stvarnosti. Nastao je u talijanskoj književnosti te se smatra talijanskom varijatnom naturalizma.Izvorni naziv verismo potječe od talijanske riječi il vero: istinito. Za razliku od realizma verizam je u književnosti uglavnom zaokupljen ružnom i mračnom stranom života, po čemu je gotovo istovjetan s francuskim naturalizmom od kojega je i potekao. Veristički momenti su u umjetničkim djelima stari koliko i sama umjetnost, ali kao određeni pokret i metoda verizam je najbolje zastupan u talijanskoj književnosti 19. stoljeća.Začetnik verizma je sicilijanski pisac Giovanni Verga koji u romanima i pričama nastalima 1880-ih bilježi težak život sicilijanskih siromaha. U djelu Nedda bespoštedno opisuje strasti tamošnjih seljaka. Značajni talijanski veristi su Luigi Capuana, Federico De Roberto, Gabriele d'Annunzio i Lorenzo Stecchetti, te kazališni pisci Vittorio Bersezio, Giuseppe Giacosa, Marco Praga i Giacinto Gallina.

Voskrsenja ne biva bez smrti (1922.)

Voskrsenja ne biva bez smrti (talijanski Non v'è resurrezione senza morte) prvi crnogorski igrani nijemi film snimljen u talijanskoj produkciji 1922. godine.

Za cilj je imao animirati svjetsko mnijenje u pokušaju spriječavanja nestanaka Kraljevine Crne Gore s povijesne karte njezinim nasilnim priključenjem Kraljevini SHS.

Kako je primijetio srpski povjesničar filma Dejan Kosanović

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.