Energetska politika

Energetska politika

Energetska politika (engl. Energy policy) predstavlja način na koji određeni subjekt (često državni) odlučuje baviti se pitanjima vezanim uz energetski razvoj, uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije. Obilježja energetske politike mogu uključivati donošenje zakonskih propisa, međunarodne ugovore, poticaje za ulaganja, smjernice za očuvanje energije, oporezivanje i druge tehnike javne politike.

2007 07 16 parlament europejski bruksela 26
Europski parlament u Bruxellesu

Nacionalna energetska politika

Mjere koje se koriste za kreiranje energetske politike

Nacionalna energetska politika sastoji se od skupa mjera koje uključuju zakone neke zemlje, sporazume i agencijske direktive. Energetska politika suverene nacije može uključivati jednu ili više sljedećih mjera:

  • iskaz nacionalne politike o energetskom planiranju, izvorima energije, prijenosu i iskorištavanju energije
  • zakonske propise o komercijalnim aktivnostima vezanim uz energiju (trgovina, transport, skladištenje, itd.)
  • zakonske propise vezane uz uporabu energije, kao što su standardi učinkovitosti, emisijski standardi
  • smjernice prema imovini i organizacijama energetskog sektora koje su u državnom vlasništvu
  • aktivno sudjelovanje, koordiniranje i poticanje istraživanja fosilnih goriva te ostalih istraživačko-razvojnih aktivnosti vezanih uz energiju
  • porezne politke vezane uz energetske proizvode i usluge (porezi, potpore,...)
  • energetska sigurnost i mjere međunarodne politike, kao što su:
  • međunarodni sporazumi i savezi u energetskom sektoru,
  • opći međunarodni trgovinski sporazumi,
  • posebni odnosi sa zemljama bogatima energijom, uključujući vojnu prisutnost i/ili dominaciju.

Često je glavno pitanje energetske politike rizik neusklađenosti ponude i potražnje (vidi: energetska kriza). Današnje energetske politike se također bave pitanjima zaštite okoliša. Neke države utvrđuju jasnu i nedvosmislenu energetsku politiku, dok neke druge ne, no bez obzira na to, svaka država primjenjuje neku vrstu energetske politike. Vladina ili međuvladina tijela mogu koristiti ekonomsko i energetsko modeliranje kao savjetodavne ili analitičke instrumente.

Čimbenici unutar energetske politike

Postoji niz elemenata koji su sadržani u nacionalnoj energetskoj politici, neovisno o tome kojom se od gore navedenih mjera došlo do konačne politike. Glavni elementi svojstveni energetskoj politici su, kako slijedi:

  • Kolika je sigurnost dobave energije neke zemlje
  • Od kuda proizlaze budući izvori energije
  • Kako će se trošiti energija u budućnosti (npr. među sektorima)
  • Koji su ciljevi buduće energetske intenzivnosti, omjera potrošene energije u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP)
  • Koji su ekološki faktori prihvatljivi i predviđeni
  • Koji oblik „prenosive energije“ je predviđen (npr. izvori goriva za motorna vozila)
  • Na koji će se način poticati energetski učinkoviti uređaji i vozila (npr. hibridni automobili, kućanski aparati)
  • Kako nacionalna politika može utjecati na djelovanje pokrajina, država i općina
  • Koji su specifični mehanizmi (npr. porezi, poticaji, standardi proizvodnje) uspostavljeni kako bi se mogla provesti cjelokupna politika

Energetska politika na razini pokrajine ili općine

Utjecajni subjekti, poput općinskih ili regionalnih vlasti i energetske industrije, će također primjenjivati svoju politiku. Mjere politike koje su dostupne ovim subjektima su manjeg opsega u smislu suverenosti, ali mogu biti jednako važne kao i nacionalne mjere. Štoviše, postoje određene aktivnosti bitne za energetsku politiku koje se, realno gledano, ne mogu primijeniti na nacionalnoj razini, kao što je praćenje praksi očuvanja energije u procesima izgradnje, a što se uobičajeno kontrolira kroz državno-regionalne ili općinske pravilnike o građenju (iako mogu postojati i temeljni federalni zakonski propisi).

Europa

Europska unija

Flag of Europe
Zastava Europske unije

Europska unija mora riješiti važne izazove, kao što su klimatske promjene, sve veća ovisnost o uvozu i sve veća koncentracija rezervi sirovina (ugljikovodici, ugljen), koje dovode do neprekidnog rasta energetskih troškova. Na sastanku Europskog vijeća održanom 8. i 9. ožujka 2007. godine izložen je Akcijski plan za Energetsku politiku za Europu (EPE) za razdoblje od 2007. – 2009. godine u kojem je cilj ograničavanje povećanja globalnog temperaturnog prosjeka na najviše 2° C iznad predindustrijskih razina, kako je predviđeno Protokolom iz Kyota. U svrhu ostvarivanja tog cilja EPE ce težiti:

  • većoj sigurnosti opskrbe;
  • osiguranju konkurentnosti europskih gospodarstava i dostupnosti pristupačne energije;
  • promicanju održivosti okoliša i borbi protiv klimatskih promjena.


Među najbitnijim aktivnostima iz Akcijskog plana treba naglasiti one vezane uz energetsku učinkovitost i obnovljive izvore. [1] Porast energetske učinkovitosti i korištenje obnovljivih izvora povećat će sigurnost opskrbe energijom uzrokujući pad predviđene potrošnje, održavajući cijene stabilnima (veća dostupnost i manja potražnja) i smanjujući emisije stakleničkih plinova., Po tom pitanju EPE-a je postavila ove ciljeve:

  • povećati energetsku učinkovitost u EU u cilju ostvarivanja 20% manje potrošnje energije u EU u usporedbi s predvidanjima za 2020.
  • ostvariti obvezujući cilj od 20% udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije u EU do 2020. godine;
  • obvezujući cilj od najmanje 10% udjela bioloških goriva u ukupnoj potrošnji benzinskih i dizelskih goriva za prijevoz u EU, koji sve države članice moraju ostvariti

do 2020. godine.


Strateški dokumenti koji govore o tome:

  1. Protokol iz Kyota
  2. Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti
  3. Energetska politika za Europu

Republika Hrvatska

Kako je Republika Hrvatska postala zemlja-kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji, prilagodila je svoju Strategiju ciljevima EU. Prema Nacrtu zelene knjige objavljenom u listopadu 2008.godine [2]Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske slijedi tri temeljna energetska cilja:

  • Sigurnost opskrbe energijom
  • Konkurentnost energetskog sustava
  • Održivost energetskog razvoja

U Nacrtu, u kojemu je isplaniran energetski razvoj do 2020. godine (s pogledom do 2030.) se ističe da Hrvatska prepoznaje svoj povoljan geopolitički položaj i tranzitni potencijal, te da će imati aktivnu ulogu u regionalnom energetskom sektoru. Zbog toga se treba pozicionirati kao:

  • tranzitna zemlja za dobavne pravce nafte i prirodnog plina(što uvelike utječe na sigurnost dobave)
  • energijsko čvorište za opskrbu Europe ukapljenim prirodnim plinom(LNG)
  • zemlja s jakim prijenosnim kapacitetima za električnu energiju
  • zemlja izvoznik električne energije i
  • lider u poticanju energetske učinkovitosti u regiji

Vezano uz klimatske promjene i pitanja zaštite okoliša , glavni izazov je razvoj gospodarstva sa smanjenom emisijom ugljikovog dioksida. Težiti će se učinkovitijem korištenju energije, korištenju obnovljivih izvora energije, većoj uporabi neutralnih goriva, i sl. te razvoju i primjeni tehnologije izdvajanja i spremanja CO2 (CCS).

Izvori

  1. [1]Energetska politika
  2. [2]Prilagodba i nadogradnja strategije energetskog razvoja RH

Vanjske poveznice

Poveznice

Denacionalizacija

Denacionalizacija ili privatizacija je prijenos vlasništva i odgovornosti od javnog ili državnog u privatni sektor. Pojam se može odnositi na prijenos bilo koje državne imovine. Obrnuti proces je nacionalizacija.

Termin je uveden u 1936. u časopisu The Economist.

Energetika

Energetika je znanost o energijskim transformacijama. Budući da se energija pojavljuje na svim razinama, od kvantne razine preko biosfere i svemira, energetika je jako široka disciplina, koja obuhvaća na primjer termodinamiku, kemiju, biokemiju, biologiju energetike i ekologiju energetike. Gdje počinju i završavaju pojedine grane energetike predmet je trajne debate. Naprimjer, Lehninger (1973, str. 21) tvrdi da termodinamiku koja se bavi izmjenama energije svih oblika možemo zvati energetikom.

Europska komisija

Europska komisija je političko te glavno izvršno tijelo Europske unije. Naziva se često i Vladom EU. Europska komisija zamišljena je kao tijelo koje djeluje tako da je odlučivanje u njemu neovisno od volje države članica (nadnacionalni karakter). Zajedno s Europskim parlamentom i Vijećem Europske unije, čini tri glavne institucije koje vode Europsku uniju.

Europska komisija sastoji se od povjerenika koji dolaze iz država članica te oni svi zajedno djeluju kao jedinstveno tijelo. Broj povjerenika se tijekom vremena povećavao (do 1973. bilo ih je 9; do 1981. bilo ih je 13; do 1986. 14; do 1995. 17; do 2004. 20; do kraja 2006. bilo ih je 25) do današnjeg broja od 28 članova. Vlade država članica izabiru povjerenike prema vlastitim kriterijima. Mandat povjerenika traje pet godina, i poklapa se s mandatom Europskog parlamenta. Nakon izbora i konstituiranja novog Europskog parlamenta, imenuju se i novi članovi Europske komisije kako bi Parlament imao utjecaj na izbor i rad Komisije.

Predsjednika Komisije predlaže Europsko vijeće nakon što se vlade država članica usuglase o kandidatu, a izbor mora biti potvrđen u Europskom parlamentu apsolutnom većinom zastupnika i tajnim glasovanjem. Vijeće EU kvalificiranom većinom, a u dogovoru s predsjednikom Komisije, usvaja listu povjerenika. Cijelu Komisiju (kolegij povjerenika, college des commissaires, college of commissioners) potvrđuje Europski parlament običnom većinom (na plenarnoj sjednici, a nakon saslušanja pojedinih kandidata za povjerenike u nadležnim parlamentarnim odborima), na kraju Europsko vijeće imenuje novu Komisiju.

Europski parlament može u svakom trenutnu raspustiti Komisiju, na način da joj izglasa nepovjerenje (dvotrećinskom većinom danih glasova koja uključuje najmanje apsolutnu većinu svih zastupnika), ali ne može smijenjivati pojedine povjerenike.

Temeljna zadaća Europske komisije je pripremanje i predlaganje propisa. Budući da je Komisija zamišljena kao tijelo koje predstavlja interese građana Europske unije, nezavisno od država članica, povjerenici ne mogu primati upute vlade države članice koja ih je izabrala.

Sjedište Europske komisije je u Bruxellesu.

Fosilna goriva

Fosilna goriva ili mineralna goriva su goriva koja nastaju od prirodnih resursa poput anaerobnog raspadanja zakopanih mrtvih organizama.Organizmi i fosilna goriva koja od njih nastaju su otprilike stara milijune godina, a ponekad i više od 650 milijuna godina. Ta goriva sadrže visoke postotke ugljika i ugljikovodika.

Trenutno su osnovni izvor energije na Zemlji. Energija iz fosilnih goriva obično se oslobađa izgaranjem, i prilikom tog izgaranja također se oslobađaju otrovni i štetni plinovi koji utječu na okoliš kao: ugljični monoksid CO,ugljični dioksid CO2, sumporni dioksid SO2, SO3, NO3 itd.

U fosilna goriva spadaju:

treset

ugljen (lignit, mrki ugljen, kameni ugljen)

nafta

zemni plin

Fosilna goriva nalaze se u rasponu od zapaljivih materijala sa niskim omjerom ugljika i vodika poput metana, do tekuće nafte i nezapaljivih materijala koji se sastoje od gotovo čistog ugljika, kao antracitni ugljen. Metan se može pronaći u poljima ugljikovodika, sam, sa naftom. Opće je prihvaćeno da su formirani od fosiliziranih ostataka mrtvih biljaka i životinja koji su bili izloženi toplini i pritisku u Zemljinoj kori stotinama milijuna godina, ova biogenička teorija je prvi put predstavljena od strane Georga Agricole 1556. godine i kasnije od strane Mihaila Lomonosova u 18. stoljeću.

Administracija Informacije o Energiji je procijenila da su se u 2006. godini primarni izvori energije sastojali od nafte 36.8%, ugljena 26.6%, prirodnog plina 22.9%, što rezultira 86% postotnim udjelom fosilnih goriva u primarnoj svjetskoj proizvodnji energije. Ne-fosilni izvori uključivali su hidroelektrične sa 6.3%, nuklearne sa 6% i (geotermalne, solarne, plimu, vjetar, drvo, otpad) sa 0.9%. Svjetska potrošnja energije rasla je oko 2.3% godišnje.

Fosilna goriva su neobnovljivi resursi jer im trebaju milijuni godina da bi nastali, i rezerve se troše puno brže nego što nove nastaju. Proizvodnja i potrošnja fosilnih goriva potiču ekološku zabrinutost. Globalni pokret prema proizvodnji obnovljive energije je na putu da pomogne zadovoljiti povećanu potrebu za energijom.

Ovi plinovi utječu na okoliš tako što se sakupljaju u atmosferi i tako stvaraju staklenički učinak, dok se otapaju u vodi koja se nalazi u atmosferi, uslijed čega joj se smanjuje pH-vrijednost te nastaju tzv. kisele kiše, koje uništavaju biljke i erodiraju građevine, stijene, itd.

Izgaranje fosilnih goriva proizvodi oko 2.13 bilijuna tona ugljičnog dioksida godišnje, a procjenjuje se da prirodni procesi mogu apsorbirati samo pola od tog iznosa, tako da je godišnje neto povećanje atmosferskog ugljičnog dioksida oko 10.65 bilijuna tona (jedna tona atmosferskog ugljika je ekvivalentna 44/12 ili 3.7 tona ugljičnog dioksida). Ugljični dioksid je jedan od stakleničkih plinova koji pojačava zračenje i pridonosi globalnom zatopljenju, uzrokujući da prosječna površinska temperatura Zemlje raste, što će rezultirati velikim nepovoljnim efektima.

Geopolitika

Geopolitika analizira odnose politike, povijesti i socijalne znanosti s geografijom. Termin je skovao švedski politički geograf Rudolf Kjellén na kraju 19. stoljeća. Kjelléna je inspirirao njemački geograf Friedrich Ratzel poznat po izdanju svojega djela "Politische Geographie" ("Politička geografija") iz 1897. godine. Termin je popularizirao američki diplomat Robert Strausz-Hupé, redovni član Sveučilišta u Pennsylvaniji.

Disciplina geopolitike je zadobila ogromnu pažnju radom Sir Halforda Mackindera u Engleskoj i njegovom formulacijom teorije Heartlanda iz 1904. godine. Ova teorija je uplitala koncepte sasvim suprotne od ideje Alfreda Thayera Mahana o značenju mornarica (skovao je termin pomorska sila) u svjetskom sukobu. Teorija Heartlanda, u drugu ruku, pretpostavlja mogućnost nastanka ogromnog carstva koje ne bi trebalo koristiti obalni ili prekooceanski prijevoz radi opskrbe svojega vojnog industrijskog kompleksa, te takvo carstvo ne bi ni čitav ostatak svijeta udružen protiv njega mogao poraziti.

Osnovne ideje Mackinderove teorije obuhvaćaju, s obzirom na geografiju Zemlje, podijeljenost u razlici o predodžbi Starog (većina istočne polutke) i Novog svijeta (zapadna polutka i Oceanija). Razlika je da su otoci, koji su se tradicionalno mogli obraniti pomorskom silom — u povijesti Velika Britanija i Japan — bili izuzeti iz prethodnog koji je preimenovan u Svjetski otok. Ti otoci su pridodani drugom dijelu svijeta preimenovanom u Periferija, zajedno s Filipinima, Indonezijom, Šri Lankom i Madagaskarom. Australija i Novi Zeland već su bili dio Novoga svijeta.

Periferija nije samo bila značajno manja od Svjetskog otoka, nego je i neophodno zahtijevala mnogo pomorskog prijevoza kako bi funkcionirala na tehnološkoj razini Svjetskog otoka, koji je sadržavao dovoljno prirodnih resursa za razvijenu ekonomiju. Također su industrijska središta Periferije neophodno bila smještena na široko razdvojenim lokacijama. Svjetski otok je stoga mogao poslati svoju mornaricu da uništi svaku od njih jednu za drugom. Svjetski otok je mogao smjestiti vlastitu industriju u regiji dublje u unutrašnjost nego što je to mogla Periferija. Stoga bi se Periferija trebala dulje boriti da dospije do industrije Svjetskog otoka te bi se suočavala s dobro opremljenim industrijskim bastionom. Ovakvu regiju Mackinder je nazvao Heartland (srčana regija) ili središnje područje. Ona je obuhvaćala područje Ukrajine, Zapadne Rusije i Srednje Europe.

Heartland je sadržavao ukrajinske pričuve žita te mnoge druge prirodne resurse. Mackinderova ideja geopolitike može se rezimirati u njegovoj izjavi da "tko vlada istočnom Europom zapovijeda i Heartlandom. Tko vlada Heartlandom zapovijeda Svjetskim otokom. Tko vlada Svjetskim otokom zapovijeda svijetom."

Iako se teorija prvo zamislila prije Prvog svjetskog rata, razvitak u tom ratu nije je opovrgnuo. Ogromni sustavi rovova nisu bili predočeni kao dio antagonizma, već je njihov izgled, kao i demonstracija kojom bi podmornice mogle uništiti konvoje, učinio geopolitiku čak više zastrašujućom. Razvoj mehaniziranog vojnog prijevoza koji zahtijeva naftu pristaje točno u teoriju, pošto se ruske glavne naftne rezerve nalaze na zapadnoj obali Kaspijskog jezera. Također se teorija zamišljala prije industrijskog razvitka same Rusije. Stoga je ona bila jednako "zamišljeni eksperiment" kao i Schlieffenov plan za osvajanjem Francuske.

Neki utjecajni Nijemci prije i tijekom Trećeg Reicha smatrali su teoriju skladnom sa svojom željom za nadziranjem Mitteleurope i zauzimanjem Ukrajine. Namjera za zauzimanjem potonje označena je sloganom Drang nach Osten, ili "prodor na istok".

Iako su fašisti zauzeli većinu Ukrajine u Drugom svjetskom ratu, na kraju su ipak poraženi. Druga točka koju je Mackinder propustio bila je da su Sovjeti mogli stvarno pomaknuti svoje tvornice izvan Heartlanda. Na trenutak se učinilo da je teorija izumrla, isprva zbog konvencionalnih zračnih snaga koje su potcjenjene kao nesposobne da razore industriju smještenu tisućama kilometara od morske obale, te ubrzo zatim pojavom nuklearnog oružja. Dolaskom Hladnog rata Mackinderova teorija je povratila određenu vjerodostojnost kada se umjesto rata smatrao moćnijim utjecaj nad nacijama. To bi bila projekcija sile u drugim terminima.

Sovjetski Savez postigao je dominaciju nad Ukrajinom i Mitteleuropom. Imao je industrijsku, tehničku i vojnu moć. Neki antikomunisti na Zapadu koji su čuli za Mackinderovu teoriju dobili su dodatni strah. Ono što je drastično smanjilo vjerodostojnost ovog oblika geopolitike bio je uspon Japana, zemlje bez prirodnih resursa, a koja je već mogla nadmašiti Sovjetski Savez bez ratovanja s bilo kojom vojskom.

Od tada se svjetska geopolitika primjenjuje na druge teorije, a najznačajnija je ideja o sukobu civilizacija. U miroljubivom svijetu, niti pomorski putovi niti površinski prijevoz nisu ugroženi; stoga su sve zemlje dovoljno učinkovito fizički zatvorene od neke druge zemlje. U carstvu je političkih ideja i djelovanja da postoje razlike, pa se termin prebacio u ovu arenu.

Nakon Prvog svjetskog rata Kjellenove misli i termin su otkrili i proširili brojni znanstvenici: u Njemačkoj Karl Haushofer, Erich Obst, Hermann Lautensach i Otto Maull; u Engleskoj, Mackinder i Fairgrieve; u Francuskoj Vidal de la Blache i Vallaux. 1923. godine Karl Haushofer osnovao je "Zeitschrift für Geopolitik" ("Časopis za geopolitiku"), koji se razvio kao propagandni organ nacističke Njemačke.

Naravno da se geopolitika ne sastoji samo od jedne teorije.

U apstraktnom smislu geopolitika tradicionalno označava veze i uzročne odnose između političkih sila i geografskog prostora; u konkretnim terminima često se promatra kao tijelo misli koje testira specifične strateške propise temeljene na relativnoj važnosti kopnene i pomorske sile u svjetskoj povijesti. . . . Geopolitička tradicija imala je neka dosljedna zanimanja poput geopolitičkih korelantnih sila u svjetskoj politici, identifikaciji međunarodnih jezgrenih područja i odnosa između pomorskih i terestričkih sposobnosti. —Oyvind Osterud, Upotrebe i zloupotrebe geopolitike, Journal of Peace Research, br. 2, 1988, str. 191.

Izdvajanje i spremanje ugljikovog dioksida

Izdvajanje i spremanje ugljikovog dioksida (eng. Carbon capture and storage - CCS) je tehnologija za smanjenje emisije CO2 u atmosferu nastalog uporabom fosilnih izvora energije. Njome se ublažava utjecaj korištenja fosilnih goriva na globalno zatopljenje. Ugljikov dioksid (CO2) se izdvaja iz dimnih plinova koncentriranih izvora, kao što su termoelektrane na fosilna goriva i sprema tako da ne ulazi u atmosferu. Elektrane CCS-om mogu smanjiti emisiju CO2 80-90%. Takav oblik smanjenja emisije CO2 je relativno nov, prvi komercijalni primjer datira iz 2000. i nalazi se u Weyburnu.

Izdvajanje i komprimiranje CO2 zahtijeva mnogo energije i time povećava potrošnju goriva, procijenjeno je da bi potrošnja termoelektrane na ugljen porasla za 25-40%, a time bi porasla i cijena proizvedene energije za 21-91% (ovo su procjene za elektrane koje su blizu mjesta na kojem će se spremati CO2, s povećanjem udaljenosti cijena bi dodatno rasla).

Navara

Navara (špa. Navarra, bas. Nafarroa) je španjolska autonomna zajednica, smještena na sjeveru Španjolske. Njezin službeni naziv na španjolskom glasi Comunidad Foral de Navarra (španjolska riječ foral dolazi od riječi fuero što znači bula, sloboština, povlastica).

Navara graniči na zapadu s Baskijom (s provincijama Guipúzcoa i Álava), na jugu s autonomnom zajednicom La Rioja, na istoku s Aragonijom (s provincijama Zaragoza i Huesca), te na sjeveru s Francuskom.

Sastoji se od 272 općine, i ima 593.472 stanovnika (2005.), od kojih otprilike trećina živi u njezinom glavnom gradu Pamploni (193.328 stanovnika). Navarra je tzv. jednoprovincijalna autonomna zajednica.

Navarra je mješavina baskijskog utjecaja iz planinskog područja Pireneja, i mediteranskog utjecaja iz doline rijeke Ebro.

Iz njezine duge političke povijesti, sadašnja upravno-pravna organizacija ima za osnovu Statut autonomije (Amejoramiento del Fuero) iz 1982., koji uključuje tradicionalni sustav povijesno stečenih prva i sloboština (fueros), priznatih i španjolskim Ustavom iz 1978.

Navarra, kao i druge autonomne zajednice, ima svoj Parlament (Parlamento de Navarra) i Vladu (Gobierno de Navarra). Zdravstvo, zapošljavanje, obrazovanje i socijalna skrb, zajedno sa stanogradnjom, urbanim planiranjem, politikom zaštite okoliša, u nadležnosti su njezinih autonomnih institucija. Za razliku od drugih regija (osim Baskije i Katalonije, prema novom statutu), Navara ima i autonomiju pri ubiranju poreza, iako mora slijediti neke smjernice koje utvrđuje središnja španjolska vlada.

Tradicionalno, Navara je bila mala agrarna i slabo razvijena regija. Danas je jedna od bogatijih autonomnih zajednica zahvaljujući prije svega razvoju industrije i uslužnih djelatnosti u Pamploni, glavnom gradu zajednice. Stopa nezaposleosti je među najnižima u Španjolskoj (7,41% 2005.), a dohodak po glavi stanovnika (kao i u cijeloj južnoj Baskiji) među najvišim.

Sigurnost dobave energije

Sigurnost dobave energije je dostupnost prirodnih resursa za potrošnju energije. Pristup jeftinoj energiji je neophodan u zadnje vrijeme odnosno u modernom dobu. Opasnosti da dođe do nesigurnosti dobave energije su različite kao npr. politička nestabilnost između nekoliko država koje proizvode energiju, politička manipulacija oko opskrbe energijom, konkurencija koja se odvija na određenim izvorima energije, kao i neke nesreće, prirodne katastrofe, terorizam koji mogu pogoditi različite izvore energije. Također, do nesigurnosti dobave može dovesti i ovisnost neke države o stranom uvozu energenata kao što su plin ili nafta. Sigurnost dobave bi se zasigurno povećala ako bi se ovisilo o obnovljivim izvorima energije.

Tranzicija

Tranzicija (prijelaz) je pojam kojim se označavaju tzv. tranzicijske zemlje, zemlje koje su u prijelazu iz komandnog gospodarstva u tržišno gospodarstvo, tj. iz socijalizma u parlamentarnu demokraciju.

Tranzicija iz centralnoplanskoga socijalističkoga gospodarstva na tržišno te transformiranje totalitarističke nedemokracije u demokraciju, stavljanje socijalističkih poduzeća na ravnopravni teren s novim tržišnim konkurentima te na kraju, pokušaj da se uz pomoć znanja i modernizacije premosti vjekovni civilizacijski jaz između razvijenih i nerazvijenih zemalja u relativnom kratkom vremenskom roku od jednog do nekoliko desetljeća. Proces se smatra završenim te onda kada ne uživaju specifične beneficije u oblicima javnih subvencija ili financijskih olakšica i kada se produktivnost ne može prepisivati povijesti poduzeća. Kao svjetski proces započeo je 90-ih godina 20. stoljeća, a u nekim je zemljama (kao npr. u Hrvatskoj) zastupljen sve do danas. Sami uzrok tranzicije su gospodarske krize koje su u tim socijalističkim zemljama nastupile zbog pada komunizma. U tim zemljama su tada po prvi puta provedeni demokratski izbori. Najznačajnije karakteristike same tranzicije su: sporost, skupoća, teškoće pri djelovanju samoga procesa i dramatične promjene u dva smjera:

što prije i što bezbolnije društvenu imovinu učiniti privatnom sa prepoznatljivim i odgovornim vlasnikom

uklopiti se u svjetske tokove prijelaza u postindustrijsko dobaNažalost, u nekim zemljama te se silne krize nisu riješile, već su se samo produbile. Bivše zemlje SSSR-a zadnjih 6. godina pokazuju najizrazitije zaostavljanje u razvoju od gotovo svih zemalja Svijeta. Nasljeđe vrlo nepovoljne gospodarske i društvene strukture, ekološka zapuštenost je uzrokovalo taj zastoj u razvitku. U tim državama se najsporije privatizira i mijenja krupna industrijska proizvodnja, a bez toga nema uspješne tranzicije. Nasuprot tome, najbrže se preobražava u trgovini, ugostiteljstvu i intelektualnim uslugama. Prema podacima Svjetske banke iz 1994. godine bruto nacionalni dohodak po stanovniku (per capita) veći od 2000 $ su ostvarile 10 država od njih 28 u tranziciji, a one su redom:

Slovenija 7120 $

Mađarska 3840 $

Češka 3210 $

Estonija 2820 $

Rusija 2650 $

Hrvatska 2530 $

Poljska 2470 $

Bjelorusija 2460 $

Latvija 2290 $

Slovačka 2230 $Dok dobar dio tih država ostvaruje bruto nacionalni dohodak per capita među nanižima na svijetu: Tadžikistan 350 $, Albanija 360 $, Azerbajdžan 600 $, Turkmenistan 830 $, Gruzija 580 $, Kirgistan 610 $, Makedonija 790 $ i Uzbekistan 950 $. Najbitniji događaji koji se zbivaju u tim promjenama su 7 kriznih udara:

drastičan pad industrijske proizvodnje

zamiranje investicijskih ulaganja

sporo osvajanje novih tržišta i uključivanje u svjetske tokove robe i usluga

prespori dotok stranog kapitala

nagli porast nezaposlenosti i osiromašenje većine stanovništva

prespora afirmacija policentričnoga prostornoga razvoja

presporo rješavanje katastrofalnih ekoloških stanja.No, izuzet svih ovih kriza, glavni problemi tranzicije su nezaposlenost radi nepovoljne radne bilance i država koja se javlja kao "Najlošiji vladar" jer je najkrupniji vlasnik i arbitrar. Države bivše članice Istočnoga bloka, još pogrdno su nazivane "Istočno od Raja", a one su redom: Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Makedonija, Ruska federacija, Kazastan, Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan i Kirgistan. Po mnogim stvarima su iste, ali se i po puno toga razlikuju, kao npr. brzina trajanja (tempo promjena), gospodarska orijentacija i položaj (europske i azijske zemlje u tranziciji).

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.