Donald Tusk

Donald Franciszek Tusk (Gdanjsk, 22. travnja 1957.), poljski političar i povjesničar, predsjednik Europskog vijeća, bivši predsjednik Vlade Republike Poljske. Bio je suosnivač i predsjednik stranke Građanska platforma.

Donald Tusk
Donald Tusk

predsjednik Europskog vijeća
trenutačno
u službi od
1. prosinca 2014.
Prethodnik Herman Van Rompuy
Nasljednik Charles Michel
14. predsjednik Vlade Republike Poljske
trajanje službe
16. studenog 2007. – 22. rujna 2014.
Prethodnik  Jarosław Kaczyński
Nasljednik Ewa Kopacz
2. predsjednik Građanske platforme
trajanje službe
1. lipnja 2003. – 8. studenog 2014.
Prethodnik  Maciej Płażyński
Nasljednik Ewa Kopacz
Rođenje 22. travanja 1957.

Politička karijera

Tusk je službeno određen za premijera 9. studenog 2007., a preuzeo je dužnost 16. studenog. Njegova vlada dobila je povjerenje u Sejmu 24. studenog 2007. godine. Trenutno je premijer sa najdužim stažem u Trećoj Poljskoj Republici. U listopadu 2011., Tuskova Građanska platforma osvojila je većinu mjesta na poljskim parlamentarnim izborima, što znači da je postao prvi premijer ponovno izabran od pada komunizma u Poljskoj. [1]

Tusk je započeo svoju javnu karijeru kao aktivist u svom rodnom gradu Gdanjsku, daje podršku sindikatu Solidarnost i organizira svoje kolege studente. S izuzetkom jednog dijela četverogodišnjeg razdoblja, Tusk je služio u parlamentu gotovo kontinuirano od prvih izbora 1991. godine. Bio je zamjenik predsjednika Senata od 1997. do 2001. i zamjenik predsjednika Sejma od 2001. do 2005. godine. Također je bio vođa opozicije od 2003. do 2007. godine.

Bio je kandidat Građanske platforme na Presjedničkim izborima 2005. godine, ušao je u drugi krug izbora gdje je izgubio od Lecha Kaczyńskog. Na Parlamentarnim izborima 2007. godine njegova stranka pobjeđuje i osvaja najviše mandata 209 u odnosu na 166 mandata stranke Pravo i pravda Jarosława Kaczyńskog.

Privatan život

Pripadnik je zapadno slavenskog naroda Kašuba. Oženjen je Małgorzatom s kojom ima dvoje djece sina Michała (rođ. 1982.) i kćer, Katarzynu (rođ. 1987.), također ima jednog unuka, Mikolaja (rođ. 2009.) od sina Michał . Živi u Sopotu kod Gdanjska.

Vanjske poveznice

Izvori

  1. "PSL want to continue coalition in next year's general election", Polskie Radio, objavljeno 18. studenoga 2010. pristupljeno 20. prosinca 2010.
Prethodnik: predsjednik Građanske platforme
2003. -
Nasljednik:
Maciej Płażyński
2001. - 2003.
trenutni
Agencja Bezpieczeństwa Wewnętrznego

Agencja Bezpieczeństwa Wewnętrznego (hrv. Unutarnja sigurnosna agencija) ili ABW je poljska civilna obavještajna agencija te služi sigurnosno-obavještajnom radu na poljskom teritoriju za potrebe Republike Poljske. Agencija je nastala 2002. godine kada se Urząd Ochrony Państwa (hrv. Ured za državnu sigurnost) podijelio na Agencja Wywiadu (AW) i Agencja Bezpieczeństwa Wewnętrznego (ABW). Razlika između tih dviju novoosnovanih obavještajnih agencija je što AW djeluje u inozemstvu dok ABW radi na poljskom teritoriju.Obavještajna agencija je odgovorna za analizu, izvještavanje i sprečavanje prijetnji Republici Poljskoj a to uključuje i stranu špijunažu, terorizam, trgovinu oružjem i drogom, organizirani kriminal, korupciju i gospodarsku prisilu. Agencija ima ovlasti uhićenja osoba, obavljanja pretraživanja i istraživanja te borbu protiv terorozma u suradnji sa specijalnim antiterorističkim jedinicama.Trenutni ravnatelj ABW-a je brigadni general Dariusz Łuczka. Kao nasljeđe institucionalne hijerarhije, šef obavještajne službe izvješća agencije prenosi izravno poljskom premijeru koji pak osigurava nadzor nad ABW-om te može imenovati posebnog ministra za koordinaciju obavještajnim i sigurnosnim aktivnostima.

Agencja Wywiadu

Agencja Wywiadu (hrv. Obavještajna agencija) ili AW je poljska civilna obavještajna agencija te služi sigurnosno-obavještajnom radu u inozemstvu za potrebe Republike Poljske. Agencija je nastala 2002. godina kada se Urząd Ochrony Państwa (hrv. Ured za državnu sigurnost) podijelio na Agencja Wywiadu (AW) i Agencja Bezpieczeństwa Wewnętrznego (ABW). Razlika između tih dviju novoosnovanih obavještajnih agencija je što AW djeluje u inozemstvu dok ABW radi na poljskom teritoriju.

Trenutni ravnatelj AW-a je brigadni general Maciej Hunia.

Bronisław Komorowski

Bronisław Maria Komorowski (Oborniki Śląskie, 4. lipnja 1952.) je poljski političar, predsjednik Sejma i obnašatelj dužnosti predsjednika Poljske nakon smrti Lecha Kaczyńskog. Nakon tragične pogibelji predsjednika Kaczyńskog tijekom leta u Rusiju, Komorowski je, kao predsjednik parlamenta, prema ustavu dobio predsjedničke ovlasti i postao obnašateljem dužnosti predsjednika. Komorowski je i sam bio predsjednički kandidat, i to svoje stranke, Građanske platforme. Kandidaturu mu je podržao i bivši predjsednik Lech Wałęsa.

Obnašao je i dužnost Ministra obrane, da bi kasnije postao potpredsjednik Sejma. Godine 2007. izabran je za dužnost predsjednika Sejma.

Charles Michel

Charles Yves Jean Ghislaine Michel (Namur, Belgija 21. prosinca 1975.) belgijski je političar. Aktualni Belgijski premijer na odlasku od 2014. godine. te izabrani predsjednik Europskog vijeća. Mandat mu počinje 1. prosinca 2019. na toj funkciji će naslijediti Donalda Tuska.

Ekonomski forum u Krynici-Zdróju

Ekonomski forum u Krynici-Zdróju – godišnji, međunarodni susret predstavnika ekonomskih i političkih krugova iz središnje i istočne Europe, koji se svake godine (od 1992.) održava u prvoj polovini rujna. Inicijator tog događaja je Zygmunt Berdychowski, a organizator – Institut za istočne studije u Varšavi.

Ekonomski frum je napredovao – na prvu konferenciju (1992.) je došlo oko 100 sudionika, većinom iz Poljske. Danas se Ekonomski forum smatra kao najveći i najprepoznatiji događaj na političkoj i poslovnoj razini u središnjoj i istočnoj Europi..

Kao kažu organizatori, glavna misao Ekonomskog foruma je kreiranje povoljne atmosfere za razvoj političke te ekonomske suradnje u Europi . Svake se godine tijekom Foruma raspravlja o bitnim problemima ekonomske politike, a sudionike Foruma se citiraju u svjetskim medijima.

Energetska unija

Energetska unija je plan Europske komisije pokrenut u veljači 2015. godine kojim će se za građane i poduzeća Europske unije osigurati sigurna, cijevno dostupna i ekološki prihvatljiva energija. Projekt je predložio sadašnji predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Potpredsjednik Europske komisije Maroš Šefčovič ocijeno je taj projekt kao najambiciozniji europski energetski projekt još od vremena stvaranja Zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. Oslanjanje EU na Rusiju i njezinu energiju te aneksija Krima navedeni su kao jaki razlozi za važnost ove politike.Koncept uvođenja obvezne i sveobuhvatne energetske politike Europske unije odobren je na sastanku neformalnog Europskog vijeća 27. listopada 2005. godine u Hampton Courtu. Lisabonski ugovor iz 2007. godine legalno uključuje solidarnost u pitanjima opskrbe energijom i promjenama energetske politike unutar EU. Prije Lisabonskog ugovora, energetsko zakonodavstvo EU temeljilo se na tijelu EU u području zajedničkog tržišta i okoliša. Međutim, u praksi mnoge politike vezane za energiju ostajale su na nacionalnoj razini članica, a napredak u politici na europskoj razini zahtijeva dobrovoljnu suradnju svih država članica.

Europska pučka stranka

Europska pučka stranka (EPP) je europska politička stranka osnovana 1976. godine okupljanjem nekolicine demokršćanskih stranaka. Naknadno su se članstvu pridružile neke konzervativne stranke i druge stranke desnoga centra.Od 1999. godine EPP ima većinu u Europskome parlamentu, od 2002. i u Europskome vijeću, a ujedno ima kudikamo najvise predstavnika u Europskoj komisiji. Predsjednik Europskoga vijeća i predsjednik Europske komisije su članovi EPP-a. Mnogi su osnivači i oci Europske unije pripadali strankama koje su kasnije osnovale EPP. Izvan područja EU-e stranka također ima većinu u Parlamenarnoj skupštini Europskog vijeća. EPP je izmjenično sa suparničkom strankom lijevog centra Strankom europskih socijalista (PES) bio najveća stranka u Europskom parlamentu.

EPP okuplja najveće stranke poput njemačke Kršćansko-demokratske zajednice (CDU), francuske Zajednice narodnog pokreta (UMP), španjolske Narodne stranke (PP), poljske Građanske platforme (PO), Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a ima stranke-članice u gotovo svim zemljama EU-e. Nema članica u Ujedinjenom Kraljevstvu, jer se britanska Konzervativna stranka ne slaže s EPP-ovim federalnim političkim programom. 2009. godine su kao protutežu osnovali Savez europskih konzervativaca i reformista (AECR).

Europska unija

Europska unija (kratica EU), ekonomska je i politička unija, jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). Europska unija formalno je uspostavljena 1. studenoga 1993. godine stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (poznatiji kao Ugovor iz Maastrichta). Europska Unija je jedina organizacija ove vrste na svijetu, i zbog toga ju je ponekad teško definirati. To je organizacija koja stalno mijenja i nadograđuje politike u kojima djeluje. Trenutno se može definirati kao federacija u monetarnim odnosima, poljoprivredi, trgovini i zaštiti okoliša; konfederacija u društvenoj i gospodarskoj politici, zaštiti potrošača, unutarnjoj politici; i kao međunarodna organizacija u vanjskoj politici.

Europska unija danas ima 28 država članica. Prostire se na 4.381.324 km2, a ima oko 508 milijuna stanovnika.

Prva država koja će vjerojatno izaći iz Europske unije je Ujedinjeno Kraljevstvo čija vlada je 29. ožujka 2017., nakon referenduma održanog u lipnju 2016., podnijela zahtjev za razdruživanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europske unije.

Europsko vijeće

Europsko vijeće (engleski The European Council), nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, institucija je Europske unije koja se sastoji od predsjednika država ili predsjednika vlada država članica Europske unije, predsjednika Europskog vijeća te predsjednika Europske komisije.

Europsko vijeće razvilo se iz povremenih sastanaka na vrhu (summita) predsjednika država i vlada država članica Europske ekonomske zajednice 1960-tih godina. Ovakvi sastanci postali su od 1975. godine redovita praksa dva puta godišnje na inicijativu tadašnjeg francuskog predsjednika Valéry Giscard d'Estainga (prvi se održao u Dublinu za vrijeme irskog predsjedanja Vijećem EU). Formalno je priznat 1986. godine Jedinstvenim europskim aktom (Single European Act).

Čelnici država ili vlada zemalja Europske unije sastaju se najmanje dva puta u godini (lipanj, prosinac, a po potrebi još najviše dva puta kako bi raspravljali na neformalnim sastancima o pojedinim temama) zajedno s predsjednikom Europske komisije kako bi raspravljali o pitanjima bitnim za Uniju, te dali političke poticaje za daljnje aktivnosti. To političko tijelo ima ključnu ulogu u usuglašavanju interesa i stajališta država članica.

Unutar Vijeća osobito je istaknuta uloga predsjednika Vijeća. Tu funkciju je do stupanja na snagu LIsabonskog ugovora svakih šest mjeseci obnašao predsjednik one države koja predsjedava Europskom unijom.

Vijeće može donositi pravno obvezujuće akte, a tada se smatra da ih je donijelo Vijeće EU u sastavu predsjednika država ili vlada budući da samo Europsko vijeće nije formalno tijelo koje može samo donositi odluke. Ono to rijetko čini.

Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, Europsko vijeće je postalo jedno od tijela u institucionanoj strukturi Europske unije. Rotirajuće predsjedništvo zamjenjeno je funkcijom Predsjednika Vijeća EU s mandatom od dvije i pol godine. Prvi predsjednik Europskog vijeća od 1. prosinca 2009. godine obnaša Herman Van Rompuy. Danas je predsjednik Donald Tusk.

Europsko vijeće ne treba miješati s Vijećem Europske unije (koje se naziva još i Vijećem ministara EU) koje je zasebno tijelo Europske unije, niti s Vijećem Europe, koje je zasebna međunarodna organizacija sa sjedištem u Strasbourgu, odvojena od EU.

G8

G8 je skupina industrijski najrazvijenijih i gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta. Ovu skupinu čine dvije zemlje sa sjevernoameričkog kontinenta: SAD i Kanada; četiri europske zemlje: Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija; jedna azijska zemlja - Japan; te Rusija* zbog velike političke važnosti. Europska unija se također prezentira unutar G8, ali ona ne može biti domaćin sastanka ili predsjedavati skupinom.

Zajedno članice G8 čine 66.5% svjetskog gospodarstva. Svake godine se vođe zemalja sastaju na nekom mjestu u jednoj zemlji članici. Zadnji sastanak (četrdeset drugi) se održao u Shima, Mie u Japanu od 26. lipnja – 27. lipnja 2016. godine.

Predsjedništvo skupinom se mijenja svake godine, a trenutačno joj predsjeda japanski premijer Shinzō Abe.

Trenutačne vođe članica skupine G8 su: kanadski premijer Justin Trudeau, francuski predsjednik Emmanuel Macron, talijanski premijer Paolo Gentiloni, japanski premijer Shinzō Abe, njemačka kancelarka Angela Merkel, američki predsjednik Donald Trump, premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Theresa May te ruski predsjednik Vladimir Putin.

Predstavnici Europske unije su Donald Tusk i Jean-Claude Juncker.

*Rusija je od proljeća 2014. g. suspendirana zbog političkih razloga

Herman Van Rompuy

Herman Van Rompuy (Etterbeek, Bruxelles, Belgija, 31. listopada 1947.), flamanski je političar, bivši predsjednik Europskog vijeća.

Od 1988. do 1993. godine bio je predsjednik Kršćanske stranke, flamanske stranke desnog centra, te ministar za proračun od 1993. do 1999.

Kao član Kršćansko demokratske i flamanske stranke, obnašao je dužnost belgijskog premijera od 30. prosinca 2008. do 25. studenog 2009. 19. studenog 2009. Van Rompuy izabran je za prvog stalnog predsjednika Europskog vijeća, nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora. Na tu je dužnost stupio 1. prosinca 2009., a tu je dužnost obnašao do 30. studenog 2014. kad ga zamjenjuje Donald Tusk iz Poljske.

Karlova nagrada

Karlova nagrada (njem. Karlspreis) jedna je od najcjenjenijih europskih nagrada i dodjeljuje se osobama koje promiču europsko jedinstvo.

Nagrada je nazvana po Karlu Velikom i vezana je za Aachen, gdje se dodjeljuje svake godine. Nagrada je osnovana 1950. godine a troškove nagrade snosi grad Aachen.

Pariška izjava

Pariška izjava, punim imenom Pariška izjava: Europa u koju možemo vjerovati ↓b1 (engl. The Paris Statement - Europe we can believe in) naziv je javne izjave skupine europskih intelktualaca potpisane početkom listopada 2017. u svrhu podizanja svijesti o nijekanju, potistiskivanju i dskriminiranju kršćanske tradicije i vrijednosti na kojima je utemeljena cjelokupna suvremena europska povijest, kultura i svijest.

Objavljena je i s ciljem skretanja pažnje na nemogućnost provedbe "utopijskoj europejizma", politike potpunog političkog, vrijednosnog, etničkog, kulturnog i dr. ujedinjenja Europe u obliku Europske Unije kao naddržavne i nadnarodne zajednice istog političko-gospodarskog i vrijednosnog sustava.Izjava je naišla na vrlo maleni odjek u europskoj i svjetskoj javnosti. Uglavnom se proširila kršćanskim i konzervativnim krugovima, dok je u neliberalnim proeuroskim medijima glavne struje bila spomenuta samo u kontekstu satire i ismijavanja.

Predsjednik Europskog vijeća

Predsjednik Europskog vijeća predsjedava i koordinira radom Europskog vijeća, osigurava i olakšava suradnju s Europskom komisijom i postizanje konsenzusa unutar samog Vijeća te podnosi izvješće Europskom parlamentu nakon svakog sastanka Europskog vijeća. Predsjednik također u skladu sa svojim ovlastima i mogućnostima predstavlja Europsku uniju u svijetu. Od 1. prosinca 2014. dužnost obnaša Donald Tusk.

2. srpnja 2019. za novog predsjednika Europskog vijeća izabran je belgijski premijer Charles Michel.

Funkcija predsjednika Europskog vijeća uvedena je stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora. Europsko vijeće bira predsjednika kvalificiranom većinom na mandat od 2,5 godine koji se može jednom obnoviti.Dužnost predsjednika Europskog vijeća nespojiva je s dužnostima u nacionalnim vladama.

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji

Ovaj članak govori o tijeku pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije te razvoju međusobnih odnosaDana 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska postala je 28. punopravna članica Europske unije.

Jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Republike Hrvatske bio je ulazak u punopravno članstvo Europske unije. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004. Pristupni progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom.

Pregovori o članstvu u Europskoj uniji bili su podijeljeni u nekoliko faza. Prva faza, analiza usklađenosti zakonodavstva zemlje kandidata s europskim propisima (tzv. screening) započela je nakon otvaranja pregovora (20. listopada 2005. godine), i trajala je godinu dana (završila je 18. listopada 2006.). Nakon screeninga, započeli su pregovori. Pregovori su se fokusiraju na uvjete pod kojima će država kandidatkinja usvojiti, implementirati i izvršavati acquis communautaire (odnosno pravnu stečevinu Europske unije). Inače, o sadržaju pravne stečevine nema pregovora, jer se pregovori temelje na načelu da svaka država kandidatkinja tijekom pregovora mora usvojiti cjelokupnu pravnu stečevinu.

Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo te skoro šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. je José Manuel Barosso u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu je odluku 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnoga ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.

Talijanska ustavna kriza 2018.

Talijanska ustavna kriza odnosi se na politička zbivanja u Italiji nakon općih izbora održanih početkom ožujka 2018. vezana uz uspostavljanje tj. kočenje uspostavljanja na izborima izabrane vlade od predsjednika Sergia Mattarelle koja je dovela do ustavne krize i krize vlasti u toj zemlji.

Nakon općih izbora za Zastupnički dom i Senat, na kojima su pobjedu odnijele desna koalicija udružena oko Sjeverne lige i protukorupcijski Pokret pet zvijezda zajedno osvojivši 70% glasova birača za oba doma (uz izlaznost na izborima od 73%), vođe stranaka Matteo Salvini (Liga) i Luigi Di Maio (Pet zvijezda) dogovorili su sastav nove vlade. No, novu vladu odbio je potvrditi, suprotno talijanskom Ustavu, talijanski predsjednik Sergio Mattarella zbog neslaganja s predloženim ministrom financija prof. Paolom Savonom, budući da je Savona kritizirao briselske elite u Europskoj uniji i monetarni sustav Eurozone koji je prozvao njemačka krletka, iako je izlazak iz Eurozone smatrao tek krajnjim izborom zalažući se za veću autonomiju Italije unutar gospodarskih, pravnih i političkih okvira EU.Takav izraz samovolje državnika nasuprot volji birača iskazanoj na izborima predstavljao je autokratski čin budući da se predsjednik bira neizravno tj. u parlamentu te bi, sukladno tome, uspostavljanje euroskeptićne vlade moglo dovesti do opoziva predsjednika Mattarelle, bivšeg činovnika u tijelima EU-a i promicatelja politike Unije u Italiji. Zbog toga su brojni talijanski i svjetski mediji osudili taj čin prozvavši ga "najmračnijom noći talijanske demokracije". Osim autokratskog čina, predsjednikov potez predstavljao je i političju nedosljednost koju je sročio vođa pokreta Pet zvijezda Luigi Di Malo:

"...u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu."Čelnici EU-a podržali su predsjednika Mattarella, a u medijima su najsnažnije odjeknule riječi Povjerenika EU-a za proračun, Nijemca Günther Oettinger, koji je izjavio kako će "tržište naučiti Talijane da na izborima ne biraju populiste”. Čelnici vodećih talijanskih stranaka odmah su zatražili njegovu ostavku, na što se predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk ispričao svim talijanskim građanima u ime EU upozorivši da “europske institucije trebaju poštovati birače”. No, Günterova izjava bila je samo odraz hajke u njemačkim medijima koju je hrvatski novinar Silvije Tomašević opisao sljedećim riječima:

"Često se nekim nesmotrenim izjavama postiže suprotan učinak. Proteklih dana u Njemačkoj je nastalo pravo natjecanje tko će dati gluplji savjet talijanskim biračima i tko će što je više moguće uvrijediti Talijane. Izvlačili su se stereotipi o Talijanima kao rastrošnima. Ne samo da su na taj način još više izazvali ljutnju zbog njemačkog držanja i pogleda na vođenja proračuna već su se iznosile i netočnosti."Nije Günter bio jedini čelnik EU-a čije su izjave izazvale buru u europskoj javnosti. Dok se predsjednik Europskog vijeća Tusk ispričao, predsjednik Europske komisije, Luksemburžanin Jean-Claude Juncker, izjavio kako "Talijani moraju više raditi, biti manje koruptivni i prestati gledati u EU kao spasitelja." Njegov stav dijeli su i mnogi drugi visoki čelnici EU, izuzev Tuska koji isprikom nije izrazio službeni stav EU-a. Svojevrsnu diskreditaciju saveza Liga-Pet zvijezda vršili su i europski i lijevi talijanski mediji, prozivajući njihov savez "populističkim" (u negativnom smislu) i "protuimigrantskim" te svrstavajući Ligu uz krajnju desnicu i aludirajući na fašizam, unatoč tome što se Liga definirala strabkom desnog centra.

Nakon što je Mattarella odbio predloženog ministra financija, raspao se savez između Pet zvijezda i Lige te je Mattarello mandat za sastav tehničke (prijelazne) vlade dao ekonomistu i bivšem direktoru MMF-a Carlu Cottarelliju. Taj izbor podržala je i Europska unija, a u medijima je protumačen kao još jedna prevara talijanskih birača. Cottarelli je za svoje glavne ciljeve naveo izglasavanje povjerenja vladi u Parlamentu te državnog proračuna za 2019. godinu, za koju je najavio i raspisivanje novih općih izbora.

Teroristički napad u Bruxellesu (ožujak 2016.)

Teroristički napad u Bruxellesu, dogodio se 22. ožujka 2016. godine. Radi se o koordiniranom terorističkom napadu koji se dogodio na dvije lokacije, u Zračnoj luci Bruxelles koja se nalazi 11 kilometara od centra grada i u podzemnoj željeznici. Treća eksplozija dogodila se nakon dolaska policije, a prilikom iste nitko nije ozljeđen.

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji je međunarodni ugovor između država članica EU-a i Hrvatske čije je sklapanje i stupanje na snagu pravna pretpostavka za ostvarivanje članstva Hrvatske u Europskoj uniji i Europskoj zajednici za atomsku energiju. Ugovor je potpisan u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine.

Službeni puni naziv Ugovora glasi: Ugovor između Kraljevine Belgije, Republike Bugarske, Češke Republike, Kraljevine Danske, Savezne Republike Njemačke, Republike Estonije, Irske, Helenske Republike, Kraljevine Španjolske, Francuske Republike, Talijanske Republike, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Velikog Vojvodstva Luksemburga, Republike Mađarske, Republike Malte, Kraljevine Nizozemske, Republike Austrije, Republike Poljske, Portugalske Republike, Rumunjske, Republike Slovenije, Slovačke Republike, Republike Finske, Kraljevine Švedske, Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske (države članice Europske unije) i Republike Hrvatske o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ugovor o pristupanju sastavljen je na 23 službena jezika Europske unije i na hrvatskom jeziku.

Ugovorom o pristupanju utvrđuje se da Hrvatska, nakon njegova stupanju na snagu, postaje stranka temeljnih ugovora EU-a. U njemu se ujedno utvrđuju uvjeti za primanje Hrvatske u članstvo EU-a, kao i prilagodbe primarnih i sekundarnih propisa EU-a koje su potrebne radi tog primanja u članstvo.

Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji stupio je na snagu 1. srpnja 2013.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.