Despotizam

Despotizam (od grč. δεσπότης: gospodar, vladar) je način vladanja državom (usporedi despociju, koja je politički sustav). U njemu jedna osoba samovoljno sprovodi vlast bez ikakvih ograničenja. Vladajući pojedinac (despot) samostalno sprovodi svoju samovolju, nikome ne odgovara za svoje postupke. U povijesti je bio u primjeni na starom Istoku. U suvremeno doba despotizmom se označuje svaka samovoljna nasilnička vlast.[1]

Izvori

  1. despotizam, Hrvatska enciklopedija, LZMK. Pristupljeno 9. srpnja 2017.)
Aljoša Mimica

Aljoša Mimica (Beograd, 1948. - 4. svibnja 2011.), srbijanski sociolog i prevoditelj hrvatske nacionalnosti.

Američka deklaracija o neovisnosti

Američka deklaracija o neovisnosti (engl. The Declaration of Independence) je deklaracija koju je u Philadelphiji potpisalo 13 dotadašnjih britanskih kolonija u Novom svijetu, čime su proglasile svoju nezavisnost i objasnile svoje razloge za to. U Deklaraciji je istaknuto pravo na revoluciju, tj. načelo da je pravo i dužnost svakog naroda da izmijeni ili zbaci tiransku vlast koja ga tlači. Potvrđena je od Kongresa 4. srpnja 1776. godine te je Deklaracija postala konstitutivni akt SAD-a, tj. njihov prvi ustavni akt. Taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti. Velika Britanija je priznala nezavisnost svojih bivših kolonija 3. rujna 1783. Četvrtog srpnja u SAD-u slavi se Dan nezavisnosti, jer je toga dana 1776. godine izglasana slavna Deklaracija nezavisnosti, kojom su se američke države odcijepile od Velike Britanije.U vrijeme potpisivanja Deklaracije, Sjedinjene Države sastojale su se od 13 kolonija, pod vladavinom engleskog kralja Georgea III. Kako je nezadovoljstvo u kolonijama, zbog plaćanja poreza Engleskoj, bilo sve veće i glasnije, engleski je kralj, u pokušaju da pobunu uguši, u njih uputio dodatnu vojsku. Godine 1774., trinaest je kolonija poslalo svoje delegate u Philadelphiju, sa zadaćom da osnuju Prvi kontinentalni kongres. Delegati Engleskom nisu bili zadovoljni, ali još joj nisu bili spremni objaviti rat.

-“The British are coming, the British are coming”, bile su riječi kojima je Paul Revere, jašući ulicama Concordea, u Massachusettsu, u noći 18. travnja 1775. godine, upozorio o napredovanju britanske vojske ka tom gradu. Pucnji koji su odjeknuli u Concordeu najavili su početak rata za nezavisnost (1775.–1783.).

U svibnju iduće, 1776. godine, kolonije su ponovno poslale svoje delegate u Philadelphiju, na Drugi kontinentalni kongres. Kongres je tijekom cijele prethodne godine pokušavao riješiti razlike s Engleskom. U lipnju 1776. postalo je jasno da su njihovi napori beznadni i imenovan je odbor za sastavljanje Deklaracije o neovisnosti. U njega su ušli John Adams, Benjamin Franklin, Robert Livingston, Roger Sherman i Thomas Jefferson. Mladom, ali elokventnom Jeffersonu bila je povjerena uloga sastavljanja Deklaracije, zbog njegove “izuzetne lakoće izraza”.Potkraj lipnja, prvi je nacrt Deklaracije bio podnesen, sljedećih su dana unesene neke promjene i kasno poslijepodne 2. srpnja, održano je glasovanje. Od 13 kolonija, dvanaest je glasovalo “za”, uključujući Pennsylvaniju, South Carolinu i Delaware, koje su nešto ranije, iz različitih razloga, glasovale “protiv”, jedino New York nije imao dopuštenje da glasuje “za” pa se njegova delegacija uzdržala (dopuštenje od Pokrajinskog kongresa New Yorka dobit će tek tjedan dana kasnije). Četvrtog srpnja 1776., više od godinu dana nakon početka rata za nezavisnost, Deklaracija je bila usvojena. John Hancock, predsjednik Kontinentalnog kongresa, dao je službeni potpis na rukom pisani tekst, velikim, lijepo ispisanim slovima, kako bi ih, rekao je Hancock, “kralj George mogao čitati i bez naočala!” Dva dana kasnije, 6. srpnja, Philadelphia Evening Post prvi je objavio tekst Deklaracije. Još dva dana kasnije, 8. srpnja, ona je, uz oduševljene poklike i zvonjavu zvona, dva puta bila javno pročitana na filadelfijskom trgu koji otada i nosi ime “Independence Square ”. Iako puno potpisivanje Deklaracije nije bilo dovršeno sve do kolovoza, četvrti je srpanj određen kao službeni datum njena potpisivanja i već iduće, 1777. godine, Amerika je slavila svoj prvi rođendan upravo tog dana srpnja.

Apsolutna monarhija

Apsolutna monarhija ili Apsolutistička monarhija oblik je vlasti koji se u Europi javio u Francuskoj u 17. stoljeću za vrijeme Luja XIV. (Država to sam ja).

Vladar ima apsolutnu vlast, a vlada uz pomoć birokratskog aparata (moć pera) - činovnici i uz pomoć represivnog aparata (moć mača) - policija i vojska. Kao vodećeg teoretičara apsolutizma često se navodi Jeana Bodina (1530. - 1596.).

Slijedom analogije ovaj se naziv rabi i kod opisa državnog uređenja drevnih država u kojima je sva vlast bila koncentrirana u rukama vladara; standardni naziv za takve vladavine izvan Europe 17. i 18. stoljeća je, međutim, "despotizam".

Na idejnoj razini, ideje apsolutne monarhije su izražene u ideologiji prosvjetiteljstva.

Despocija

Despocija (od grč. δεσπότης: gospodar, vladar), vrsta političkog sustava. U ovoj se vrsti sustava vlada despotski (usporedi despotizam). Takvi sustav imali su Babilon, Perzija i Egipat, staroistočne robovlasničke monarhije. Istim pojmom naziva se sustave nastale nakon propasti Bizantskoga carstva, na čijem je čelu bio despot. Despot je bio također, monarh ali na društvenoj ljestvici niže od kralja i cara. Despocijom Montesquieu je despocijom okvalificirao vrstu države koja nije ni republika ni (ustavna) monarhija.

Država

Država je organizirana društvena zajednica ujedinjena pod zajedničkim političkim sustavom. Države mogu biti suverene ili mogu biti članovi savezne države, odnosno federacije u kojoj je savezna država nositelj suverenosti. Vlade konstitutivnih država u federaciji mogu imati ovlasti neovisno o federalnoj vlasti. Često su te države postojale prije udruživanja u federaciju.

U hrvatskom jeziku, riječi "država" i "zemlja" često imaju istovjetno značenje.

Francuska književnost

Francuska književnost smatra se jednom od najbogatijih i najraznolikijih književnosti, najznačajnija zbog svog istraživanja ljudskog društva i pozicija individualca u društvu. Francuska književnost ne obuhvaća frankofonijsku književnost – djela pisana na francuskom, no u drugim zemljama kao što su Kanada i Senegal.

Francuska književnost reflektira kulturnu i političku povijest Francuske. Do Francuske revolucije 1789., Francuska je imala društveno uređenje prema klasnom statusu, s pravilima koja su određivala kako se pripadnici jedne klase trebaju odnositi prema članovima druge klase. Pogled kulture i društva slijedio je hijerarhijsku strukturu društva, uključujući i književne žanrove i stilove. Hijerarhija žanrova imala je epiku na vrhu, a prozne žanrove, kao romane, na dnu.

Francuska revolucija, koja je trajala od 1789. do 1799., bila je ključni period u francuskoj povijesti, a označila je i temeljitu promjenu u francuskoj književnosti. Povedena u ime jednakosti i slobode, donijela je demokratski duh koji je izjednačio klase, privilegije i hijerarhijsku podjelu u vladi i svim drugim područjima društva. No, književnici iz ranih 1800-ih, koji su pisali pod periodom romantizma, tražili su razriješenje svih pravila koje je postavila Académie Française – vrhovno tijelo za postavljanje literarnih regulacija u to doba.

Od vremena revolucije, francuska književnost okarakterizirana je kao kreativno slobodna i inovativna. Te inovacije kulminirale su najviše u XX. stoljeću, gdje su se razvili stilovi kao dadaizam, nadrealizam, egzistencijalizam, teatar apsurda, novi roman i postmodernizam. Paradoksalno, unatoč tim ekperimentima i inovacijama, francuske literarne tradicije opstale su, kao i stari poredak. No, rebeliozni i inovativni Albert Camus uspoređivao je sebe s klasicističkom književnicom Marie Madeleine La Fayette, dok se glavni predstavnik francuskog egzistencijalizma Jean-Paul Sartre uspoređivao s trahičarom Pierreom Corneilleom.

Jakobinska diktatura

Jakobinska diktatura (franc. la Terreur eng. Reign of Terror) je naziv za razdoblje revolucionarnog terora koji je nastupio u razdoblju od 5. rujna 1793. do. 28. srpnja 1794. godine, nakon Francuske revolucije.

Povjesničari smatraju da su tijekom tih 15 mjeseci republikanske vlasti uhitile oko pola milijuna i pogubile preko 100.000 ljudi osumnjičenih da su rojalisti i pobornici katoličanstva. Preko 16.000 ljudi je pogubljeno na giljotini, više tisuća utapanjem v. (Utapanja u Nantesu), a ostali strijeljanjem.U isto vrijeme, i u jednoj mjeri potaknut republikanskim terorom, na sjeveru Francuske rasplamsao pravi građanski rat poznat pod imenom Pobuna u Vendeji, te Pobuna Šuana (u Normandiji, Bretanji, te u pokraini Maine), uz daleko veće žrtve.

Republika je u ožujku 1793. god. proglasila masovnu regrutaciju, gdje se tražilo 300.000 mladića za vojsku; nakon što se pozivu u vojsku nije odazvalo dovoljno dragovoljaca, započelo se s prisilnom mobilizacijom, koja je među stanovništvom izazvala nemalo nezadovoljstvo. Istovremeno su državne vlasti pojačavale neprijateljske postupke prema katoličkoj crkvi, uz javno deklariranu želju da se Francuska posve dekristijanizira; u listopadu 1793. godine će katolička vjera biti posve zabranjena, a sve crkve u zemlji zatvorene ili pretvorene u hramove državnog "Kulta Razuma i Višnjeg bića". Razni drugi izrazi revolucionarne samovolje - poput drastične izmjene kalendara (franc: calendrier républicain français) ozakonjene 24. listopada 1793. (gdje su tjedni imali po deset dana, a dani i mjeseci su dobili nova imena), iritirali su veliki broj Francuza.

Na sve veće nezadovoljsto naroda, vladajući Jakobinci reagiraju osnivanjem Komiteta javnog spasa. Jakobinski vođe Maximilien Robespierre,Jacques Hébert i Georges Danton se zalažu za pristupanje teroru, koji bi trebao rezultirati konsolidiranjem dostignuća Revolucije i inducirati kulturalnu promjenu u kojoj će Francuzi posve napustiti kršćanstvo. 17. rujna 1793. godine središnji Komitet javnog spasa donosi Zakon o sumnjivcima (franc. Loi des suspects), koji izaziva pravu "revolucionarnu paranoju" i pojačava teror. Prema tom propisu sumnjiv je "onaj, to svojim ponašenjem ili svojim vezama, bilo rječju bilo pisanjem, pokazuje da je pristalica tiranije i savezništva s neprijateljima slobode ... (spominju se neke druge kategorije sumnjivih osoba) i bivši plemići, svi njihovu muževi i žene, očevi, majke, sinovi i kćeri, braće i sestre i povjerenici emigranata" su trebali biti uhićeni i stavljeni pod nadzor mjesnih Komiteta javnog spasa (dakle, ne pravosudnih tijela) koja su ih prema svojoj prosudbi mogli držati u zatvoru ili pogubiti." Kako odvjetnici - od kojih su neki bili na dobrom glasu među revolucionarima - uspijevaju u nekim slučajevima "ometati" samovoljno djelovanje Komiteta javnog spasa, 10. lipnja 1794. godine će središnji Komitet izrijekom propisati da uhićeni nemaju pravo na odvjetnika, te da lokalni komiteti mogu donijeti samo dvije presude: oslobađajuću i na smrt.

Robespierre će svoje ideje o revolucionarnom teroru na zaokružen način iskazati u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz veljače 1794. godine, gdje se teror prikazuje kao osobito uzvišen metod političkog rada i zapravo moralni imperativ za revolucionara: "Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije... Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije."Političke snage koje se protive teroru počinju prevladavati početkom 1794. godine. Najprije se Robespierre se distancira od Dantona, koji je bio naljutio mnoge članova Komiteta javne sigurnosti (državnog tijela koje je provodilo teror) zbog zalaganja za umjerenost u provođenju strahovlade. Robespierre se pridružuje napadima na Dantona, te nastavlja s napadima na Héberta - koji je bio radikalniji i od samog Rebespierrea. Kao posljedica tih političkih napada, Hébert je zajedno s 19 svojih pristalica giljotiniran 24. ožujka, a Danton je s pet svojih tzv. popustljivaca giljotiniran 5. travnja 1794. Naposljetku, uz nekakvo savezništvo "heberista" i "popustljivaca" koji su Robespierreu složno zamjerali ubijanje svojih vođa, biva sam Robespierre 27. srpnja 1794. godine smijenjen u Konventu (republikanskom parlamentu). Narednog su ga dana na giljotini smaknuli zajedno s njegovim najbližim suradnicima - Saint-Justeom i Coulthonom. Ta pogubljenja naznačuju kraj razdoblja revolucionarnog terora: nakon pogubljenja vođa sve tri grupe zagovornika strahovlade, nije više postojala prava motivacija da se nastavi sa samovoljnim ubijanjem političkih neistomišljenika.

Komunistička država

Komunistička država je termin koji koriste mnogi političari da bi definirali totalitarnu državu pod kontrolom Komunističke partije. Uvelike djeluje pod utjecajem marksizma/lenjinizma, te se odlikuje jednostranačkim ustrojem vlade.

Uglavnom države pod kontrolom komunista padaju u politički despotizam, ekonomsku stagnaciju i kulturnu zaostalost. Komunističke partije su rabile terorističke metode da bi provele svoje diktature, a prema raznim procjenama broj žrtava doseže približno 100 milijuna osoba.U komunističkoj državi, bez iznimke je zabranjeno dovoditi u pitanje ispravnost komunističke ideologije i državnog ustroja, te se samo izražavanje kritičkog mišljenja strogo kažnjava kao verbalni delikt.

Maximilien Robespierre

Maximilien François Marie Isidore de Robespierre (Arras, 6. svibnja 1758. - Pariz, 28. srpnja 1794.), francuski revolucionar, fizički vođa Francuske revolucije, osnivač državne deističke religije, progonitelj katoličanstva i jedan od glavnih zagovornika revolucionarnog terora tijekom Jakobinske diktature 1793/1794. godine.

Nadahnut idejama Rousseaua istupa protiv kraljevskog apsolutizma. U Ustavotvornoj skupštini zalaže se za opće pravo glasa, istupa protiv imovinskog cenzusa, a za ravnopravnost Židova i domorodaca u kolonijama (to francuski revolucionari poslije nisu proveli, nego su naprotiv krvavo ugušili veliki ustanak crnih robova na Haitiju) te traži ukidanje ropstva. Član je Društva prijatelja Crnaca. Vjernost revolucionarnim idealima te odbijanje unosnih mjesta i počasti pribavili su mu nadimak - Nepotkupljivi. Od 1791. godine istaknuta je ličnost Francuske revolucije.

Robespierre je smatrao kako se blagostanje naroda ne može osigurati bez obaranja plutokracije: Robespierre smatra da velika bogatstva kvare one koji ih posjeduju, kao i one koji im zavide...(uz njih) čak se i sam talent smatra sredstvom ne toliko korisnim za domovinu koliko za to da se stekne imetak. Pod tim okolnostima sloboda je isprazna himera, a zakoni su samo instrument ugnjetavanja.

Za vladavine Legislative djeluje preko tribine Jakobinskog kluba gdje se suprotstavlja žirondincima. Nakon ustanka 10. kolovoza 1792. godine izabran je za člana revolucionarne pariške komune, a zatim je za vladavine Konventa na čelu montanjara. U nacrtu Deklaracije prava čovjeka ne negira privatno vlasništvo, ali ga ograničava i zahtijeva da se uvede progresivni porez prema imetku, proglašava pravo na opće obrazovanje, pravo na rad i socijalnu pomoć. Uz to ozakonjuje revolucionarnu akciju (članak 17.): Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak.

Robespierre se zalaže se i za solidarnost svih naroda povezanih u univerzalnoj težnji za slobodom: za njega, ljudi svih zemalja su braća. Različiti narodi trebaju se međusobno pomagati koliko god mogu, kao građani jedne države. Tko tlači jednu naciju, neprijatelj je svih ostalih nacija. One koji vode rat protiv jednog naroda da bi zaustavili napredak slobode i uništili prava čovjeka trebaju svi progoniti i to ne kao obične neprijatelje već kao ubojice i buntovne razbojnike.

Jakobinski je klub oduševljeno prihvatio njegovu Deklaraciju, ali ju je Ustavotvorna skupština smatrala suviše smionom pa je mnoge dijelove izmijenila ili odbacila.

Od 27. srpnja 1793. godine član je Komiteta javnog spasa, gdje se zalaže da se oštre mjere primjene samo protiv onih čija je krivica protiv sigurnosti Republike dokazana. Iako nije imao nikakvih diktatorskih ovlasti, ali uživajući golem moralni ugled de facto je davao smjer jakobinskoj diktaturi, a istupao je i kao njen teoretičar: "Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?", pita on.

Od 1793. godine kada počinje raskol u stranci montanjara drži se srednje linije nastojeći održati revolucionarni savez između jakobinske buržoazije i narodnih masa. U tom smislu bori se protiv ultrarevolucionarnih ateističkih hebertista (sljedbenika Jacquesa Héberta, urednika ekstremističkog časopisa Le Père Duchesne) a zatim protiv desnog krila tzv. pomirljivih s Dantonom na čelu (iza kojih se kriju interesi novih bogataša i ljudi povezanih s emigracijom).

U veljači 1794. godine piše pamflet "O principima političke moralnosti", u kojemu "predstavnicima naroda" u tijelima državne vlasti predlaže revolucionarni teror (u to vrijeme revolucionarne vlasti širom Francuske doista i provode masovna politička pogubljenja; tako primjerice u slučaju Utapanja u Nantesu) kao osobito uzvišen metod političkog rada:

"Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije... Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije."

Kao rusoovski deist pokušava zemlji dati novu duhovnu bazu, koju ne vidi u ateizmu za kojega se zalažu hebertisti. Robespierre postiže da se širom države u crkve - koje su sve redom oduzete Katoličkoj Crkvi, a katoličko bogoslužje je zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne - uđe deistički "Kult Razuma i Višnjeg Bića" (franc. Culte de la Raison et de l'Être suprême).

Političke snage koje se protive teroru počinju prevladavati početkom 1794. godine. Kao svojevrsni amblem revolucije i revolucionarnog terora, Robespierre se distancira od Dantona, koji je bio naljutio mnoge članova Komiteta javne sigurnosti (državnog tijela koje je provodilo teror) zbog zalaganja za umjerenost u provođenju strahovlade. Robespierre se pridružuje napadima na Dantona, te nastavlja s napadima na Héberta. Kao posljedica tih političkih napada, Hébert je zajedno s 19 svojih pristalica giljotiniran 24. ožujka, a Danton je s pet svojih tzv. popustljivaca (ti nisu bili protiv terora, nego su se zalagali za veću umjerenost u ubijanju) giljotiniran 5. travnja 1794. Naposljetku, uz nekakvo savezništvo heberista i popustljivaca koji su Robespierreu složno zamjerali ubijanje svojih vođa, biva sam Robespierre 27. srpnja 1794. godine oboren u Konventu, gdje se glasuje za smjenu Robespierra kojem se tom prilikom nije dalo pravo da govori. Narednog su ga dana na giljotini smaknuli zajedno s njegovim najbližim suradnicima - Saint-Justeom i Coulthonom. Ta pogubljenja naznačuju kraj razdoblja revolucionarnog terora: nakon pogubljenja vođa sve tri grupe zagovornika strahovlade, nije više postojala prava motivacija da se nastavi sa samovoljnim ubijanjem političkih neistomišljenika.

Partizani u SSSR 1941.–1944.

Termin partizani koristio se za Napoleonovog pohoda na Rusiju 1812. za oružane grupe koje su se borile gerilskim metodama u pozadini neprijatelja. Nakon Hitlerovog pogonda na SSSR 1941. termin je obnovljen.

Kao posljedica brzog napredovanja Nijemaca u invaziji na SSSR, mnoge su velike vojne formacije i civilne grupacije bile opkoljenje, ali ne i uništene. Neke od njih uspijevaju izbjeći zarobljavanje i organizirati gerilski rat u neprijateljskoj pozadini. Osim vojnika, pridružuju im se i neki civili s oružjem. Nazivaju se partizanima, obnavljajući 130 godina stari naziv. Vlast u Moskvi uspjela je uspostaviti kontakt s njima. Oružje i oprema slani su avionima, slijetanjem na područje pod privremenom kontrolom gerilaca (ako je to moguće), ili bacanjem padobrana.

Partizanske jedinice ustrojene su krajem 1941. po oblastima. U početku je bilo jedanaest oblasti, a u razdoblji 1943.–1944. dvadeset. Organizirane su u čete od 20 do 200 boraca, brigade od nekoliko stotina do oko 2.000, te veće formacije sa više brigada koje su brojile između 5.000 i 19.000 boraca.

Poslije rata, Staljin je većinu njih poslao u gulage, pretpostavlja se zbog toga što su bili razvili sklonosti i sposobnosti koje bi mogle ugroziti njegov despotizam (kao što se kasnije stvarno dogodilo u slučaju Jugoslavije).

Pravna država

Pravna država je država u kojoj se država kao cjelina temelji na vladavini zakona i prava. Funkcioniranje vlasti nadzire neovisno pravosuđe, a slobode građana ne mogu se ograničavati izvan okvira koji su unaprijed zadani zakonima, donesenima u ustavnim poretkom uređenoj proceduri.

To znači da građani mogu očekivati na primjer, da se o njihovim građanskim sporovima i o njihovoj kaznenoj odgovornosti odlučuje sukladno zakonu i pred neovisnim sucem; da neće biti kažnjeni temeljem zakona koji nisu vrijedili u vrijeme kada su oni činili nešto "protuzakonito", i da se općenito izvršavanje vlasti provodi u granicama zadanima zakonom.

Izraz predstavlja odraz povijesnog razvoja države u okvirima zapadne civilizacije i zapravo predstavlja opis poimanja prava kakav postoji u Europi; suvremeni intelektualni koncept o "pravnoj državi" je razvijen u Njemačkoj ("Rechtsstaat"). Koncept je započeo, u svojim kasnim djelima, razvijati filozof Immanuel Kant (1724.-1804), koji je zaključio da nije moguće ostvariti liberalnu demokraciju - koja u njegovo vrijeme zapravo još i nije postojala kao neka stvarnost - ako pripadnici naroda ne mogu svoja prava i slobode realizirati u kontekstu pouzdane i nepristrane primjene prava (tj., da je pravna država preduvjet demokracije). Koncept je zaokružio i popularizirao njemački pravnik Robert von Mohl (1799.–1875.) u svojem djelu Die deutsche Polizeiwissenschaft nach den Grundsätzen des Rechtsstaates ("Njemačka policijska znanost prema načelima pravne države") iz 1832. godine .

Snažan poticaj za primjenu koncepta vladavine prava u Europi dali su Nürnberški procesi, kao reakcija na nacionalsocijalističku zlouporabu prava. Sukladno takvom konceptu, nakon završetka drugog svjetskog rata je međunarodnim sporazumima - u prvom redu (europskom) Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine - izrijekom propisana podložnost države i njenog pravnog sustava općim sustavu vrijednosti, naročito prava, ljudskih prava i slobode pojedinaca.

Sličan značaj na globalnoj razini imaju Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - akti koje je 1966. godine donijela Opća skupština Ujedinjenih naroda, i koji su stupili na snagu 1976. godine, nakon što se na njihovo provođenje obvezao dovoljan broj država.

Ti međunarodni dokumenti predstavljaju odjek iskustava (dobrih i loših) vodećih demokratskih zemalja; te ujedno predstavljaju izvor prema kojem se usklađuju poreci svih zemalja koje žele sagraditi sustav poštivanja ljudskih prava i sloboda.

Revolucionarni teror

Revolucionarni teror je izraz kojim se označava masovna ili kontinuirana uporaba terora kroz različite oblike nasilja u svrhu izvođenja ili održavanja revolucije, ili zadržavanja na vlasti.

Santee Indijanci

Santee (Zantee, Seretee, Seratee, Sattee), pleme američkih Indijanaca porodice Siouan sa srednjeg toka rijeke Santee (okruzi Calhoun, Clarendon i Orangeburg) u današnjoj saveznoj američkoj državi Južna Karolina.

Vlast i politika

Vlast je državna organizacija koja donosi političke odluke kojima je cilj upravljanje nekom državom. Svaka zemlja ima svojstvenu vlast i politiku zato što one proizlaze iz jedinstvene povijesti i kulture svake pojedine zemlje. Unatoč tim razlikama, sustavi vlasti i sporna politička pitanja posvuda su vrlo slična budući da je cilj voditi zemlju tako da bude u korist naroda.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.