Civilizacija

Civilizacija (latinski) ili uljudba je ukupnost svih znanja, vještina, običaja, misaonih i duhovnih spoznaja kod razvijenih ljudskih zajednica;

  • također: razdoblje ljudskog društva koje slijedi nakon njegovih primitivnih faza;
  • također: skup materijalnih i duhovnih stečevina određenog društva.
Manhattan panorama under clouds
Panorama New Yorka. Gradovi su jedna od glavnih uzroka i posljedica ljudske civilizacije.

Nastanak pojma

Pojam su uveli francuski prosvjetitelji u 18. st., kao antitezu neprosvijećenog doba feudalizma; u prvotnom se značenju pojam vezuje uz znanost i napredak. Korijen riječi obuhvaća grad (lat. civis) ili gradnju. Blisko pojmu civilizacija je i kultura, lat. obrađivanje zemljišta. Početkom 19. st. postaje sinonim za najviši stupanj razvoja materijalne i duhovne kulture, a u 20. st. pod utjecajem sociološko-antropoloških istraživanja počinje se govoriti o posebnim civilizacijama (pretpovijesna, plemenska, antička, helenska, stara meksička civilizacija i dr.).

Hrvatska riječ uljudba pojavljuje se u rječnicima iza 1870. godine (Bogoslav Šulek i Ivan Filipović) kao zamjenbenica za međunarodnu i svesvjetsku riječ civilizacija (koju je skovao Mirabeau 1756. u raspravi L'ami de l'Homme).[1]

Poveznice

Izvori

  1. Tomislav Ladan, Život riječi, Novela Media d.o.o., Zagreb, 2009., ISBN 978-953-305-001-0 589. str.

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Uljudba
Wiktionary-logo.svgPogledajte rječničku natuknicu uljudba u Wječniku, slobodnom rječniku.
Anatolija

Anatolija (grč. ανατολή ili u prijeslovu: anatolē ili anatolí, vidi Popis tradicionalnih grčkih toponima, tur. Anadolu) je pokrajina u zapadnoj Aziji, odnosno na istočnom Sredozemlju. Ovu pokrajinu često poistovjećuju sa Malom Azijom, iako je Anatolija unutarnjost poluotoka Male Azije.

U prijevodu bi značilo "izlaz Sunca" ili "Istok" (usporedi sa Orijentom i Levantom). Po turskoj pučkoj etimologiji krivo povezivano sa Anadolu, u smislu ana ("mati") i dolu ("punjeno").

Zbog svojeg strateškog smještaja na spoju Azije i Europe, Anatolija je bila kolijevkom nekoliko ranih civilizacija još iz pretpovijesnog doba. Primjeri istih su naselbine iz mlađeg kamenog doba kao što su Çatal Höyük , Cayönü, Nevali Cori, Hacilar, Göbekli Tepe i Mersin. Slavno povijesno naselje Troja je nastalo u mlađem kamenom dobu i nastavilo je postojati do u željezno doba.

Antički Rim

Antički Rim je uobičajeni naziv za civilizaciju koja je po Liviju 753. pr.Kr. nastala od grada-države Rima osnovanog na Apeninskom poluotoku i dovela do uspostave velikog Rimskog Carstva koje se protezalo duž Sredozemnog mora. Tijekom svog dvanaest stoljeća dugog postojanja, rimska civilizacija je prošla put od kraljevine, preko republike s kombinacijom oligarhije i demokracije do diktature, carstva i monarhije. Rimska civilizacija je dominirala zapadnom Europom i područjima oko Sredozemnog mora putem osvajanja i asimilacije stanovništva.

Ipak, na kraju je i Rimsko Carstvo doživjelo pad. Zapadni dio rimskog carstva se u 5.stoljeću podjelio u nezavisna kraljevstva, dok je Istočno Rimsko Carstvo, čiji je centar od 330. godine bio Carigrad nastavio postajati sve do 1460. godine kada njegovu posljednju provinciju imena Moreja zauzima Osmansko Carstvo.

Rimska civilizacija se najčešće svrstava u razdoblje antike, zajedno sa antičkom Grčkom, civilizacijom koja je inspirirala velik dio kulture antičkog Rima. Antički Rim je potaknuo razvoj prava, ratnog umijeća, umjetnosti, književnosti, arhitekture, tehnologije i jezika u zapadnom svijetu. Povijest Antičkog Rima se dijelom nalazi i u temeljima današnje civilizacije.

Arheologija

Arheologija je znanost koja sustavno proučava i istražuje stare materijalne ostatke s ciljem rekonstrukcije cjelokupnog života čovječanstva.

Sam naziv potječe od starogrčkih riječi aρχαιος (star, drevan) i λογος (riječ, pripovijest). Riječ aρχαιολογία postojala je u starogrčkom jeziku, ali u svom prvobitnom značenju - pričanje starih priča. Riječ arheologija ponovno koristi francuski putopisac Jacques Spon u 17. stoljeću, pridajući joj značenje blisko modernom poimanju.

Cikladska kultura

Cikladska kultura (također poznata i kao Cikladska civilizacija ili Cikladsko razdoblje) je kultura ranog brončanog doba koja se razvila na Cikladima u Egejskom moru, te svoj najveći uspon imala u periodu 3000.-2000. pr. Kr.; najstarija kultura brončanog razdoblja u Europi.

Cikladska kultura kasnog neolitika i ranog brončanog doba je najpoznatija po shematskim plošnim ženskim idolima koji su isklesani iz čistog bijelog mramora. Ona je prethodila velikoj civilizaciji srednjeg brončanog doba ("minojskoj") kulturi koja se razvila na Kreti, na jugu. Mnoge od tih figurica su opljačkane iz grobova kako bi se zadovoljila potražnja za cikladskim artefaktima koja se razvila početkom 20. stoljeću. Samo 40% od oko 1.400 pronađenih figurica imaju poznato porijeklo, jer su pljačkaši uništili dokaze.

Civilizacija Doline Inda

Na obalama rijeke Inda, u današnjem Pakistanu, pojavila se i cvala jedna od najstarijih svjetskih civilizacija između 2700. i 1750. pr. Kr. Njezina središta su bila gradovi Mohendžo Daro, Harappa i Lothal, s po 40.000 stanovnika. Goleme javne građevine, građene od opeka od blata , pokazuju da je ova civilizacija bila veoma napredna. Vrlo malo znamo o svakodnevnom životu stanovnika doline Inda, osim da su trgovali sa Sumeranima i prakticirali jedan od prvih oblika hinduizma. Njihova je civilizacija neobjašnjivo propala nakon 1750. pr. Kr. Uzrok može biti neka invazija ili promjena toka rijeke Inda.

Drevni Egipat

Drevni Egipat bila je drevna civilizacija u sjeveroistočnoj Africi, smještena uz rijeku Nil što je danas moderna država Egipat. Egipatska civilizacija je srasla oko 3150. godine prije Krista (prema konvencionalnoj egipatskoj kronologiji) zajedno s političkim ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta pod prvim faraonom. Povijest drevnog Egipta događala se u nizu stabilnih kraljevstva, odvojeni razdobljima relativne nestabilnosti poznatih kao srednja razdoblja: Staro kraljevstvo iz ranog brončanog doba, Srednje kraljevstvo iz srednjeg brončanog doba i Novo kraljevstvo iz kasnog brončanog doba. Egipat je dosegnuo vrhunac svoje snage tijekom Novog kraljevstva u periodu Ramesside, nakon čega su ušli u period polaganog opadanja. Egipat su napadale i osvajale mnoge strane sile (kao što su Libijci, Nubijci, Asirci, Babilonci, Perzijci i Makedonci) u Trećem prijelaznom, te u Kasnom periodu. U razdoblju nakon smrti Aleksandara Velikog, jedan od njegovih generala Ptolemej I. Soter, postavio je sebe kao novog vladara Egipta. Ptolemejsko kraljevstvo je vladalo Egiptom do 30. godine prije Krista, kada je pao pod vlast Rimskog Carstva i postao rimska provincija.

Uspjeh drevne egipatske civilizacije je došao dijelom iz njegove sposobnosti da se prilagodi uvjetima doline rijeke Nil. Predvidljive poplave i kontrolirano navodnjavanje plodne doline proizvelo je višak usjeva, koji su pokretali društveni razvoj i kulturu.

Elam

Elam (perzijski: تمدن ایلام, arapski: حضارة عيلام) je jedna od najstarijih poznatih civilizacija. Elam je bio smješten na krajnjem jugozapadu Irana što uključuje Ilamsku pokrajinu, Chaharmahal Bakhtiari nizine Huzestana), te dijelove južnog Iraka. Razdoblje Elama trajalo je od oko 2700. pr. Kr. do 539. pr. Kr., a prethodio mu je ono što se danas naziva proto-elamsko razdoblje, koje je započelo 3200. pr. Kr. kada je Suza (kasnije glavni grad Elama) počeo biti pod utjecajem kultura iranske visoravni na istoku.

Drevni Elam je ležao istočno od Sumera i Akada koji se nalaze u modernom Iraku. U staroelamskom razdoblju sastojao se od kraljevstava na Iranskoj visoravni smještenih oko Anšana, dok je od sredine 2. tisućljeća pr. Kr. bio je smješten u Suzi odnosno na ravnicama Huzestana. Kultura mu je igrala važnu ulogu u Perzijskom Carstvu, pogotovo u doba ahemendiske dinastije koja ga je naslijedila, a elamski jezik zadržao se u službenoj upotrebi na perzijskom kraljevskom dvoru.

Elamsko razdoblje smatra se početkom povijesti Irana, iako su postojale starije civilizacije na iranskoj visoravni, kao što su Manejsko kraljevstvo u iranskom Azarbajdžanu i Šaher-e Sohta („Spaljeni grad”) u Zabolu, odnosno nedavno otkrivena Džiroftska kultura na istoku. Elamski jezik nije bio srodan nijednom od iranskih jezika, ali bi mogao biti dio veće porodice koja se naziva elamo-dravidskom.

Prema drevnom Elamu nazvana je Ilamska pokrajina, jedna od 31 pokrajine suvremenog Irana.

Jugozapadna Azija

Jugozapadna Azija je subregija Azije koja obuhvaća njezin jugozapadni dio. Termin Zapadna Azija obično se koristi u pisanju o arheologiji i kasnoj prapovijesti regije. Visoka civilizacija Jugozapadne Azije se razvila već sredinom 4.tisućljeća pr. Kr. Za razliku od Bliskog istoka koji je nejasno definirana regija i koji općenito uključuje afričku državu Egipat, Zapadna Azija je čisto geografski termin koji obuhvaća jugozapadni kraj Azije.

Jugozapadna Azija se djelomično podudara s tradicionalnim europskim nazivima Bliski istok i Srednji istok, koji opisuju geografski položaj regije u odnosu na Europu radije nego vlastiti položaj unutar Aziji. Međunarodne organizacije (posebice UN), te afričke i azijske zemlje preferiraju uporabu termina Zapadna Azija umjesto Srednji istok zbog percipiranog eurocentrizma ovog povijesnog termina. U okviru kulturne i političke geografije Srednji istok ponekad obuhvaća sjevernoafričke zemlje poput Egipta. Iz sličnih se razloga regiji pripajaju Afganistan, srednja Azija i/ili Pakistan.

Ujedinjeni narodi u svojoj definiciji zapadnoazijske subregije također uključuju Armeniju, Azerbajdžan i Gruziju, iako se nalaze na Kavkazu koji razdvaja Aziju i Europu. Navedene tri zemlje također imaju sociopolitičke veze s Europom. Nasuprot tome Ujedinjeni narodi pridružuju Iran južnoj Aziji, a Egipat sjevernoj Africi.

Azijski dio Arapskog svijeta (uključujući Arabiju) naziva se na arapskom Mašrek.

Na tom području prevladavaju pustinjska i stepska klima. Te su klime nepovoljne za život te su takva područja stoga slabo naseljena.

što se tiče stanovništva, tu se uglavnom radi o indijskom tipu bijele rase.

Vidite kontinent i transkontinentalna zemlja za sljedeće definicije

Južna Amerika

Južna Amerika je kontinent koji se nalazi na južnoj polutci Zemlje. Južna Amerika je okružena Tihim oceanom (zapad), Atlanskim oceanom (istok) i Sjevernom Amerikom (sjever). Južna Amerika je povezana sa Sjevernom Panamskim kanalom. Površina joj iznosi 17.938.000 km², a broji 385.742.554 stanovnika, s prosječnom gustoćom stanovništva 21,4 stanovnika po km².

Amerika je dobila ime 1507. g. kada su je kartografi Martin Waldseemüller i Matthias Ringmann nazvali prema Amerigu Vespucciju, prvom europljaninu koji je pretpostavio da novo otkrivene zemlje nisu Indija nego potpuno novi svijet.

Kreta

Kreta (grčki: Κρήτη - Kriti; latinski: Candia; turski: Girit) je najveći Grčki otok i peti najveći u Sredozemnom moru. Nalazi se otprilike na 35'S, 24'I.

Među turističkim atrakcijama u Kreti su arheološki nalazi kod Knossosa, Phaistosa, Gortysa, i mnogih drugih mjesta, Venecijski dvorac u Rethymnou, Samarijski klanac, i mnogi drugi manji klanci (Agia Irini, Aradena, itd).

Kreta je bilo mjesto gdje se razvila Minojska civilizacija (od otprilike 3000. pr. Kr. - 1400. pr. Kr.), jedna od najstarijih civilizacija u Europi.

Mikenska kultura

Mikenska kultura je arheološka kultura brončano doba u Grčkoj (oko 1600. pr. Kr. - 1100. pr. Kr.) koje pripada Heladskom razdoblju (3200.-1050. pr. Kr.) egejske kulture. Ime je dobilo prema arheološkom lokalitetu Mikeni, a glavna središta ove kulture su uglavnom na Peloponezu: Tirint i Arg, a pripadala su joj i druga mjesta u kopnenoj Grčkoj: Orhomen, Teba, Atena i Jolk.

Minojska kultura

Minojska kultura ili Minojska civilizacija je kultura brončanog doba koja je nastala na otoku Kreta, a procvat je imala od 2700. do 1450. pr. Kr., kada ju zamijenjuje Mikenska grčka kultura. Otkrivena je početkom 20. stoljeća, najprije radom britanskog arheologa Sir Arthur Evansa, što je Will Durant 1939. god. nazvao "trenutak kada je Minojska kultura zauzela svoje mjesto kao prva karika u europskom lancu."Nije poznato kako su Minojci sami sebe zvali, a pojam Minojci je skovao sam Arthur Evans prema mitskom kralju Minoju. Minos je u grčkoj mitologiji povezan s labirintom koji je Evans prepoznao u obliku grada Knossosa. Također se smatra da je staroegipatsko mjesto "Keftiu", na semitskom jeziku "Kaftor", ili "Kaptara" u arhivima mezopotamskog grada Mari, također naziv za grčku Kretu. U Odiseji, koja je napisana stoljećima nakon propasti ove civilizacije, Homer stanovnike Krete naziva Eteokrećanima ("pravi Krećani"); koji su najvjerojatnije potomci Minojaca.

Minosova palača (anaktora) je najbolje očuvani spomenik minojskog tipa građevina. To su bile monumentalne građevine koje su služile za administraciju, što se vidi po golemom iskopanom arhivu, a oblikom su se razlikovale od svega do tada nastalog na svijetu. Bile su višekatne, s unutarnjim i vanjskim stubama, ozidanim bunarima, masivnim stupovima, magazinima i dvorištima.

Nekropola

Nekropola (od starogrčkog nekrós, "mrtvac" i polis, "grad" ili "grad mrtvih") je groblje ili mjesto gdje se u prošlosti sahranjivalo mrtve. Riječ se gotovo isključivo rabi kad se misli na groblja antičkih civilizacija.

U srednjovjekovnoj Bosni nekropolama se nazivaju lokaliteti s grupama stećaka, nadgrobnih spomenika. Radi se o manjim grupama, ali i lokalitetima sa stotinama nadgrobnih spomenika (Nekropole stećaka). Pored naziva nekropola, za srednjovjekovne lokalitete sa stećcima u upotrebi su i nazivi "grčko groblje" i "svatovsko groblje".

Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka otprilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

Sumer

Sumer, povijesna regija u južnoj Mezopotamiji i jedna od najstarijih civilizacija. Naseljavali su ga Sumerani, narod nepoznata podrijetla koji je stvorio prve povijesno poznate države i kulturu u 4. tisućljeću pr. Kr. Razvili su poseban tip grada-države i klinasto pismo.

Svijet

Svijet je drugi naziv za Zemlju, univerzum, za skup ljudskih bića ili za skup država izvan vlastite.

Tehnologija

Tehnologija je razvoj i primjena alata, strojeva, materijala i postupaka za izradu nekoga proizvoda ili obavljanje neke aktivnosti; također i znanost koja proučava primjenu znanja, vještine i organizacije u provedbi nekoga procesa. Tijekom povijesti razvila su se samostalna područja tehnologije, od kojih svako okuplja više srodnih postupaka proizvodnje. Oblikovanje kamena u kamenom dobu i kasnija obrada i oblikovanje metala (brončano, željezno doba) smatraju se začetcima mehaničke tehnologije, koja je danas obuhvaćena širim pojmom proizvodnoga strojarstva. U 7. tisućljeću pr. Kr. započela je primitivna proizvodnja metala: u Iranu se proizvodio bakar, 3000 godina poslije u Mezopotamiji bronca, a potom i željezo. Dobivanje tih metala iz ruda, uz izradbu keramičkih proizvoda, označilo je početak razvoja kemijske tehnologije. Premda je već u 7. stoljeću u Kini bio poznat tisak uz pomoć ravne ploče, stvarni razvoj grafičke tehnologije započeo je oko 1450. izumom J. Gutenberga, koji je za tisak knjiga primjenjivao olovna slova i prešu. Predenje konca i izrada tekstila bili su od davnine poznati, a pravi zamah dobili su početkom industrijalizacije u Engleskoj u 17. stoljeću; od tada se snažno razvija tekstilna tehnologija, obuhvaćajući procese od dobivanja vlakana, tkanja i bojenja tekstila sve do izrade odjeće. Kako su jačale industrija i znanost, tako su se razvijale i druge tehnologije, na primjer prehrambena tehnologija, biotehnologija, [|Informatička tehnologija[informacijska]] i komunikacijska tehnologija i druge.

Pojam tehnologija prvi se put javio 1777. u knjizi Uvod u tehnologiju (njem. Anleitung zur Technologie) njemačkog filozofa Johanna Beckmanna (1739. – 1811.), u kojoj se razmatra isprepletenost tehnike, gospodarstva i društva i na sustavan način iznosi pregled o različitim tehnoločkim znanjima. U nekim zemljama s engleskim govornoga područja riječ tehnologija je višeznačna, pa se tako rabi i kao sinonim za tehniku.

Umjetnost starog vijeka

Umjetnost starog vijeka, umjetnost drevnih civilizacija ili umjetnost antike je umjetnost starog vijeka; dio povijesti umjetnosti koja se fokusira na proučavanje formalne, tehničke, strukturne i ideološke interpretacije (ikonografski i ikonološki) umjetničkog djela, ali prije svega njegovog povijesnog značenja; gdje upotpunjava arheologiju koja je povijesna znanost čiji je otkrivanje i analiza konteksta materijalne kulture.

Kronološka granica umjetnosti starih civilizacija teče od početka pojave (oko 4. tisućljećje pr. Kr. na Bliskom istoku i Egiptu) do pada Zapadnog rimskog carstva (5. stoljeće). Zemljopisni opseg razvoja prvih civilizacija, definiran kartama političke i vjerske vlasti, dijeli ih na bliskoistočne civilizacije, mediteranske civilizacije, mezopotamijsku, egipatsku, indijsku, predkolumbovsku Ameriku i ostatka Europe i Afrike). Dakle, javlja se okončanjem pretpovijesnog razdoblja na tim prostorima, čime završava i prapovijesna umjetnost), od koje se razlikuje jer se sada za njihovo tumačenje mogu koristiti i povijesni pisani izvori. Ovaj resurs je nezamjenjiv, jer ne samo da omogućava identifikaciju autora ili sponzora umjetničkog rada i omogućava rekonstrukciju konteksta u kojemu je nastalo, nego također omogućava interpretaciju umjetnosti u odnosu na druga područja misli, posebno religiju i filozofiju.

Zviježđe

Zviježđa su potpuno imaginarni likovi na nebeskom svodu, skupine zvijezda povezane zamišljenim linijama. Zviježđa su smišljena prije najmanje 6000 godina, u vrijeme kada su se ljudi počeli baviti poljoprivredom. Zvijezde u pojedinom zviježđu nemaju ništa zajedničkog i u pravilu se nalaze na različitim udaljenostima od Zemlje.

Čemu služe zviježđa? U idealnim uvjetima moguće je bez ikakvih optičkih pomagala vidjeti 1000 do 1500 zvijezda i bez podjele neba u manje dijelove bilo bi teško razlučiti koja je koja zvijezda. Zviježđa su, dakle, izmišljena samo radi lakšeg snalaženja po nebu. Prirodno je lakše pamtiti oblike, nego točne pozicije zvijezda. Osim toga, zbog kretanja Zemlje, zvijezde prividno mijenjaju položaj na nebu ili su vidljive samo u određeno doba godine.

Zašto su zemljoradnici bili zainteresirani za zvijezde? Još od početaka bavljenja poljoprivredom, ljudi su shvaćali da neke kulture bolje uspijevaju ako se posiju u točno određeno doba godine. Isto tako, primjetili su da se izgled noćnog neba periodički mijenja kroz godinu dana. Stoga im je bilo vrlo bitno naučiti prepoznavati zviježđa da bi mogli precizno odrediti vrijeme sjetve ili žetve.

Svaka je civilizacija imala svoje nazive i svoje likove na nebu, iako su neki upadljivi likovi izazivali slične asocijacije kod različitih naroda. S izumom i razvojem teleskopa, pojavila se potreba da se zviježđima označavaju dijelovi neba, a ne samo likovi sastavljeni od vidljivih zvijezda, kako bi se izbjegli nesporazumi oko položaja slabije sjajnih objekata. Međunarodna astronomska unija (IAU) donijela je 1922. odluku po kojoj je nebo i službeno podijeljeno na 88 područja, a granice između zviježđa povučene su po koordinatnim linijama deklinacije i rektascenzije.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.