Bugarska

Bugarska (bug. България (Bǎlgarija)) država je u jugoistočnoj Europi. Glavni grad joj je Sofija. Graniči s Grčkom na jugu, Turskom na jugoistoku, Srbijom na zapadu, Sjevernom Makedonijom na jugozapadu i Rumunjskom na sjeveru. Na istoku izlazi na Crno more. Od 2004. godine članica je NATO saveza, a od 2007. i Europske unije.

Republika Bugarska
Република България
Zastava Grb
Zastava Grb
Geslo
Съединението прави силата
(Saedinenieto pravi silata)
(bugarski: "U jedinstvu je snaga")
Himna
Mila Rodino
Položaj Bugarske
Glavni grad Sofija
Službeni jezik bugarski
Državni vrh
 - Predsjednik Rumen Radev
 - Predsjednik Vlade Bojko Borisov
Neovisnost 681. (osnovao ju Asparuh)
22. rujna 1908. (osamostaljenje od Osmanskog Carstva)
Površina 102. po veličini
 - ukupno 110.910 km2
 - % vode 0,3 %
Stanovništvo 104. po veličini
 - ukupno (2015) 7.177.991 [1][2]
 - gustoća 69/km2
BDP (PKM) procjena 2012.
 - ukupno 103.705 milijardi $ (68.)
 - po stanovniku 15 933 $ (64.)
Valuta bugarski lev (100 stotinki)
Pozivni broj +359
Vremenska zona UTC +2
UTC +3 ljeti
Internetski nastavak .bg

Povijest Bugarske

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Bugarske

Do 14. stoljeća

Bulgaria-(893-927)-TsarSimeon-byTodorBozhinov
Bugarsko carstvo za cara Simeona

Bugari se pokrštavaju za cara Borisa (9. stoljeće). Njegov sin Simeon (893.-927.) uspješno ratuje protiv Bizanta i proširuje državu te uzima carski naslov. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pred napadima Pečenega, Mađara i Bizanta.

Od 971. god. Bugarska priznaje bizantsku vlast, a privremeno se oslobađa za Zapadnobugarskog carstva (Makedonsko carstvo, 976.-1018.) koja je svoj vrhunac dosegla za vladavine cara Samuila. Nakon poraza i smrti njegovog nećaka Vladislava Bizant je pobjednički ušao u Ohrid i srušio tj. ugušio ustanak Komitopula.

Bugarska se ponovo osamostaljuje za braće Petra i Asena (1186.) i kratkotrajan uspon postiže za cara Ivana Asena II. (1218.-1241.).

U idućim stoljećima Bugarsku slabe unutarnje borbe i vanjski neprijatelji (Mađari, Bizant i Turci). God. 1393. bugarsku državu srušio je sultan Bajazid I.

Pod turskom vlašću

Teritorij današnje Bugarske za turske vladavine je administrativno potpadao pod Rumelijski beglebegluk sa sjedištem u Sofiji. Represivna turska vladavina i sve jači pritisak na porobljenog bugarskog seljaka dovde do više ustanaka koji su ugušeni u krvi (1598., 1686., 1737.-38.). Turske odmazde dovode do velikog iseljavanja pučanstva u Rumunjsku, Rusiju i Srbiju.

Nacionalni preporod i borba za neovisnost

S bugarskim narodnim preporodom (19. st.) jača i protuturski pokret povezan sa seljačkim ustancima koji zbog pojačanog iskorištavanja seljaštva izbijaju diljem Bugarske (1835., 1837., 1841. i 1850.). Kao prvaci bugarskog oslobodilačkog pokreta ističu se Georgi Rakovski, Lj. Karavelov, Vasil Levski i Hristo Botev.

Neovisna Bugarska

Bugarska1900
Bugarska 1900.

Nakon pobjeda rusko-rumunjskih snaga nad Turcima u Bugarskoj (Opsada Plevena, Bitka za Šipka prolaz i Bitka za Plovdiv), Sanstefanskim mirom (1878.) stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. Granice su iste godine revidirane odlukama Berlinskog kongresa; od područja između Dunava i Balkana ustrojena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija.

Bugarska u Balkanskim ratovima

God. 1908. Bugarska je proglašena neovisnom carevinom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom sudjeluje u I. balkanskom ratu (1912.-1913.) protiv Turske. U II. balkanskom ratu (1913.) vođenom zbog Makedonije, poražena je od svojih bivših saveznika (kojima se priključila i Turska). Mirom u Bukureštu 1913. god. Srbija i Grčka podijelile su Makedoniju, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Turska Erdine.

Bugarska u Prvom svjetskom ratu

Bugarska je u Prvom svjetskom ratu bila na strani Centralnih sila i borila se protiv Antante zajedno s Njemačkom, Austro-Ugarskom i Osmanskim Carstvom.

Bugarska u međuratnom razdoblju

Vojnim udarom 1923. god. oborena je vlada A. Stambolijskog i zavedena je diktatura. Za vlade K. Georgijeva (uz podršku cara Borisa, 1934.-1935.) zabranjene su sve političke stranke i uveden je represivni režim. Sporazumom u Krajovi (1940.) Bugarska stječe južnu Dobrudžu.

Bugarska u Drugom svjetskom ratu

God. 1941. Bugarska se priključuje Trojnom paktu sila Osovine i dopušta njemačkoj vojsci prolaz kroz zemlju prilikom njezina napada na Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku te zaposjeda dijelove Vardarske i Egejske Makedonije i dio Tracije.

Koncem 1943. i početkom 1944. god. Sofija je pretrpjela masivno bombardiranje od strane Saveznika.

God. 1944. SSSR objavljuje rat Bugarskoj, a u narodnom ustanku iste godine (9. rujna) oborena je monarhija i ustrojena je vlada Domovinske fronte (Otečestveni front) K. Georgijeva (1944.-46.). Već u listopadu 1944. god. Bugarska stupa u rat na strani Saveznika. Domovinska fronta pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 1945. god.

Komunistička Bugarska

God. 1946. Bugarska je proglašena republikom, a prvi predsjednik je postao Georgi Dimitrov. Pariškim ugovorom (1947.) Bugarskoj su priznate granice od siječnja 1941. god. Bugarska započinje graditi socijalistički sustav po uzoru na SSSR i od 1955. god. postaje članicom Varšavskog pakta.

Za vlade V. Kolarova (1949.-1950.) i Vulka Červenkova (1950.-56.) pojačan je staljinistički teror. Politika vezanja za SSSR posebno je naglašena u vrijeme Todora Živkova, koji je od 1956. bio prvi sekretar CK KPB, a od 1962. god. predsjednik vlade, da bi 1971. god. postao predsjednik Državnog vijeća (sve do 1989. god.). Bugarska je svoju odanost SSSR-u demonstrirala i sudjelovanjem u invaziji Čehoslovačke 1968. god.

God. 1989. uspostavljeno je višestranačje, a na izborima 1990. god. većinu dobiva Socijalistička stranka (bivši KPB), te za predsjednika biva izabran Ž. Želev.

Demokratska Bugarska

Na izborima 1991. god. pobjeđuje Savez demokršćanskih snaga, a na predsjedničkim izborima 1996. god. kandidat udružene oporbe Petar Stojanov.

Na izborima 2001. god. pobjeđuje Stranka Simeona II. (NDSV) i premijerom postaje sin cara Borisa III., Simeon Sakskoburggotski (bugarski za: Saxe-Coburg-Gotha) koji svojom izrazito prozapadnjačkom politikom priključuje Bugarsku NATO-u 2004., te naposljetku i Europskoj Uniji 2007. god.

Od 2002. god. predsjednik Bugarske je G. Parvanov. Ekonomske prilike u zemlji se popravljaju, no ekonomski rast je spor a nezaposlenost i emigracija izraziti. Također, napredak u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, borbe za bolje obrazovanje i zdravstvo su ograničeni.

Nakon višemjesečnih pregovora, nakon parlamentarnih izbora 2005. god., tri potpuno suprotne stranke (BSP, NDSV i MRF) su stvorile koaliciju i imenovale vladu. Vlada pokušava ostvariti reforme koje su potrebne nakon priključenja Europskoj Uniji (2007.), ali glavni problem su joj neučinkovita administracija i korupcija.

Zemljopis

Bu-map
Bugarska

Bugarska se nalazi na važnom prometnom pravcu koji dolinom rijeke Marice povezuje srednju Europu s Malom Azijom i Bliskim istokom.

Prometno značenje ima i granična rijeka Dunav kojom se izvoze poljoprivredne sirovine, a važna je i za dobivanje energije.

Reljefno je Bugarska raznolik prostor. Okosnicu čini Marica sa svojom dolinom (Tračka). To su obradive površine na kojima, uz maritimne klimatske utjecaje s Egejskog mora, uspijevaju različite kulture (duhan, pamuk, povrće, riža, vinova loza, žitarice).

Južnije su stari Rodopi, bogati ugljenom i obojenim metalima. Osim rudarstva, stanovništvo se ovdje bavi i šumarstvom i ovčarstvom. Sjeverno od Marice nalazi se Stara planina ili Balkan koja je, suprotno nazivu, mladog, tercijarnog postanka. U brojnim zaštićenim kotlinama poznata je proizvodnja ruža i ružinog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji.

Između Balkana i Dunava zaravnjena je Bugarska ploča. Na lesnim naslagama nastalo je plodno tlo gdje se uz umjerenu klimu razvila raznovrsna poljoprivredna proizvodnja.

U većim su gradovima industrijska postrojenja u kojima radi najveći dio bugarskog stanovništva. To su Plovdiv na Marici, Ruse na Dunavu, Varna i Burgas na crnomorskoj obali. Glavni grad Sofija (1,2 mil.st.) smješten je na prometnom pravcu koji iz Srednje Europe vodi na Bliski istok.

Stanovništvo

Lazarki from Gabra
Bugarske djevojke u narodnoj nošnji

Prema popisu stanovništva iz 2001. Bugarska je imala 7.932.984 stanovnika. Broj stanovnika se smanjuje zbog niskog nataliteta i iseljavanja, tako da je Bugarska prije 26 godina, 1975., imala veći broj stanovnika. (8.729.666 prema popisu). U gradovima živi 73,9% stanovništva (2015).

Prema vjeroispovijesti većina stanovništva je pravoslavne vjere, točnije, većina stanovništva su bili pripadnici Bugarske pravoslavne crkve.

Etnički sastav je bio sljedeći:

Etničke grupe

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Etničke grupe Bugarske

Gospodarstvo

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Gospodarstvo Bugarske

U bugarskom gospodarstvu vodeći je uslužni sektor (63%) koji slijedi industrija (30,3%) i poljoprivreda (6,7%). Najvažniji proizvodi su tekstil, odjeća i obuća, željezo, čelik, kemikalije, strojevi, hrana, duhan.

Upravna podjela

Regions of Bulgaria Map
Bugarske oblasti

Od 1999. godine Bugarska je podijeljena na 28 provincija ili oblasti. Od 1987. do 1999. godine bila je podijeljena na devet oblasti. Oblasti su dobile imena po glavnim i najvećim gradovima na svom teritoriju.

Sadašnje (2009.) oblasti Bugarske su: Blagoevgrad, Burgas, Ćustendil, Dobrič, Gabrovo, Haskovo, Jambol, Krdžali, Loveč, Montana, Pazardžik, Pernik, Pleven, Plovdiv, Razgrad, Ruse, Šumen, Silistra, Sliven, Smoljan, Sofijska oblast, Sofija, Stara Zagora, Trgovište, Varna, Veliko Trnovo, Vidin, Vraca

Kultura

U Bugarskoj je 1869. osnovana Akademija znanosti. Sveučilišta postoje u Sofiji, Velikom Trnovu i Plovdivu.

Hrvatsko-bugarski odnosi

U Bugarskoj živi oko 1500 osoba hrvatskog podrijetla. Hrvatska etnička skupina u Bugarskoj je uglavnom ogranak janjevačkih Hrvata s Kosova koji su doselili početkom 20. stoljeća i bavili se trgovinom i zlatarstvom. U Sofiji od 2005. djeluje "Kulturno prosvjetno društvo Hrvata u Bugarskoj". U bugarskom Parlamentu djeluje Grupa bugarsko-hrvatskog prijateljstva. U Bugarskoj djeluju i hrvatski karmelićani. U Sofiji i Plovdivu postoji studij kroatistike.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bugari u Hrvatskoj

Bugari se na područje Hrvatske doseljavaju u više navrata. U drugoj polovici 19. stoljeća kao studenti (uz pokroviteljstvo Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkog), početkom 20. stoljeća kao poljoprivrednici, a u drugoj polovici 20. stoljeća kao studenti i umjetnici. Od 1998. godine djeluje "Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj".

Literatura

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Bugarska (bibliografija)

Izvori

  1. Poredak Stanovništva Bugarske 2017., worldometers.info, pristupljeno 22. siječnja. 2017.
  2. [ http://data.worldbank.org/indicator/SP.POP.TOTL?locations=BG Popis Stanovništva, 2015.], data.worldbank.org, pristupljeno 22. siječnja 2017.

Vanjske poveznice

   
Portal:Europa
Portal:Europa

Ostali projekti

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Bugarska
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Bugarska
Gnome-globe.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se atlas Bugarske
.bg

.bg je vrhovna internetska domena (country code top-level domain - ccTLD) za Bugarsku. Domenom upravlja Register.bg.

Bugarska nogometna reprezentacija

Bugarska nogometna reprezentacija je nogometna reprezentacija, koja predstavlja Bugarsku na međunarodnim natjecanjima i pod vodstvom je Bugarskog nogometnog saveza.

Bugarski nogometaši postigli su najveći uspjeh na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1994. u SAD-u, kada su bili 4., a kapetan i napadač Hristo Stoičkov bio je najbolji strijelac prvenstva s 6 golova, koliko je postigao i Rus Oleg Salenko. Osim Stoičkova, tada su okosnicu reprezentacije činili i Emil Kostadinov, Jordan Lečkov, Krasimir Balakov i Trifon Ivanov.

Na Olimpijskim igrama, bugarska nogometna reprezentacija osvojila je srebrnu medalju na OI 1968. i brončanu medalju na OI 1956. godine.

Najbolji strijelci reprezentacije su Dimitar Berbatov i Hristo Bonev s 48 golova, a najviše nastupa (105) skupio je Stilijan Petrov.

Bugarska odbojkaška reprezentacija

Bugarska odbojkaška reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u međunarodnoj odbojci.

Bugarska rukometna reprezentacija

Bugarska rukometna reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u športu rukometu.

Trenutačni izbornik:

Krovna organizacija:

Prvi nastup:

Nije dosad ostvarila značajnih rezultata.

Bugarska vaterpolska reprezentacija

Bugarska vaterpolska reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u športu vaterpolu.

Bugarska ženska košarkaška reprezentacija

Bugarska ženska košarkaška reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u međunarodnoj ženskoj košarci.

Bugarska ženska odbojkaška reprezentacija

Bugarska ženska odbojkaška reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u međunarodnoj ženskoj odbojci.

Bugarska ženska rukometna reprezentacija

Bugarska ženska rukometna reprezentacija predstavlja državu Bugarsku u međunarodnom ženskom rukometu.

Carigrad

Carigrad (stsl. Цѣсарьградъ, crsl. Царьгра̀дъ, rus. Царьгра́д, ukr. Царгород, svk. Carihrad) je slavensko ime za Konstantinopol, glavni grad Bizantskog Carstva, grad koji se danas nalazi u Turskoj i zove se Istanbul.

Drugi slavenski naziv je Konstantinov grad (stsl. i crsl. Константинь градъ, crsl. Константиноградъ) i on je neposredni prijevod grčkog naziva grada (grč. Κωνσταντινούπολη).

Carigrad je staroslavenski prijevod grčke riječi Βασιλὶς Πόλις. Spajanjem slavenske riječe car za „Cezara/Imperatora“ i grada nastao je „Carev grad“.

Bugari su prilagodili riječ za Tarnovgrad (Царевград Тарнов), jedne od prijestonica bugarskog cara, ali nakon pada Balkana pod osmansku vlast, bugarska riječ je korištena samo kao još jedan naziv za Konstantinopol.

Crno more

Crno more je more između jugoistočne Europe i Male Azije. Sa Sredozemnim morem je povezano Bosporom i Mramornim morem. Kerčka vrata spajaju Crno i Azovsko more.

Ukupni dotok morske vode kroz Bospor je oko 200 km³ godišnje. Dotok slatke vode rijeka crnomorskog sliva (uglavnom s područja srednje i južne Europe) iznosi oko 320 km³ godišnje. Daleko najveća rijeka crnomorskog sliva je Dunav.

Površina Crnog mora je oko 436.402 km², a najveća dubina mora je 2212 m.

Države na obalama Crnog mora su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija i Gruzija. Autonomna Republika Krim je sastavni dio Ukrajine.

Važniji gradovi na obali Crnog mora su:

Turska: Istanbul, Trabzon, Samsun

Bugarska:Burgas, Varna

Rumunjska: Constanţa

Ukrajina: Jalta, Odesa, Sevastopol, Kerčh

Rusija: Novorosijsk, Soči

Gruzija: Sukhumi, Batumi

Drugi balkanski rat

Drugi balkanski rat (29. lipnja – 10. kolovoza 1913.) je vođen između Bugarske i saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunjska i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.

Dunav

Dunav je, nakon Volge, druga najduža i druga vodom najbogatija rijeka u Europi, te najduža rijeka u Europskoj uniji.

Dunav izvire u Schwarzwaldu (šumovit planinski kraj u pokrajini Baden-Württemberg, na jugozapadu Njemačke), spajanjem rječica Brigacha i Brega, u mjestu Donaueschingenu. Dunav dalje teče prema istoku, kroz nekoliko glavnih gradova u središnjoj i istočnoj Europi (Beč, Bratislava, Budimpešta i Beograd), te nakon 2857 km, na obali Crnog mora, tvori deltu u Rumunjskoj i Ukrajini, koja se nalazi na popisu svjetske baštine UNESCO-a.

Dunav je kroz povijest, a i danas, uvijek bio važan međunarodni plovni put. Dunav je dugo vremena bio i sjeveroistočna granica starorimske države. Rijeka danas teče kroz ili čini granicu deset država, a to su redom od izvora prema ušću: Njemačka (7,5 %), Austrija (10,3 %), Slovačka (5,8 %), Mađarska (11,7 %), Hrvatska (4,5 %), Srbija (10,3 %), Bugarska (5,2 %), Rumunjska (28,9 %), Moldova (1,7 %) i Ukrajina (3,8 %). U riječni sustav Dunava spada i devet drugih država: Italija (0,15 %), Poljska (0,09 %), Švicarska (0,32 %), Češka (2,6 %), Slovenija (2,2 %), Bosna i Hercegovina (4,8 %), Crna Gora, Makedonija i Albanija (0,03 %).

Makedonski jezik

Makedonski jezik (ISO 639-3: mkd), jedan je od slavenskih jezika i službeni jezik Sjeverne Makedonije još od 1944.

godine. Makedonsko je pismo ćirilica. Govori ga oko 2 113 170 ljudi, poglavito u Makedoniji (1 390 000; 1986.) i nadalje, prema neslužbenim podacima: Albanija (150 000), Bugarska (150 000), Grčka (250 000; Boskov, 2007.).

Povijest Bugarske

Povijest Bugarske je povijest prostora današnje Republike Bugarske i naroda Bugara od prapovijesti do danas.

Prvi balkanski rat

Prvi balkanski rat (listopad 1912. - svibanj 1913.) je vođen između Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore na jednoj strani i Turske na drugoj strani.

Pred kraj 19. i početkom 20. st. Osmansko Carstvo je bilo pred raspadom i potpuno je izgubilo nekadašnju snagu te su male balkanske države htjele iskoristiti priliku i proširiti svoj teritorij na račun "bolesnika na Bosporu". Godine 1912. Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska osnovale su Balkanski savez te uputile Osmanlijama zahtjev da jednako tretiraju kršćane i muslimane. No Osmansko Carstvo je smatralo kako se balkanske države nemaju pravo miješati u njihove unutarnje stvari i počeo je rat. Rat je tekao povoljno za kršćane te su brzo Osmanlijama oteli i oslobodili velika područja Balkana. Osmansko Carstvo je potaknuto velikim gubitcima zahtjevalo posredovanje velikih sila u mirovnim pregovorima. Rat je završen 1913. Balkanske države su podjelile osvojena područja. Osmanskom Carstvu je ostalo još samo malo zaleđe Istanbula.

Sile Osovine

Sile Osovine ili Osovina je neformalni naziv koji se upotrebljava za savez država koje su bile suprotstavljene Saveznicima, odnosno pobjednicima u drugom svjetskom ratu. Osnovu saveza su činile Veliki Njemački Reich, Kraljevina Italija i Japansko Carstvo, a svoju osnovu je imao u ugovoru o prijateljstvu koji je nacistička Njemačka na čelu s Adolfom Hitlerom sklopila s fašističkom Italijom 25. listopada 1936. Talijanski premijer Benito Mussolini je bio prvi koji je za taj savez iskoristio izraz Osovina.

Razlog za sklapanje tog sporazuma bilo je nezadovoljstvo Velike Britanije i Francuske talijanskim napadom i aneksijom Etiopije, odnosno nastojanje sankcijama pogođene Italije da kompenzira gubitak svojih saveznika iz prvog svjetskog rata, odnosno na raspolaganje dobije njemačke strateške resurse kao što su ugljen i čelik. Sporazum je djelomično imao i ideološku podlogu, odnosno nastojanje da se po Europi širi fašizam, za što je prva prilika bila njemačka i talijanska suradnja prilikom pomaganja Francu u španjolskom građanskom ratu.

Japan, koji je godinu dana kasnije pokrenuo rat protiv Kine, te se našao suočen s negodovanjem zapadnih država, a pogotovo SAD, našao je zajednički interes sa Njemačkom i Italijom te je 1937. s njima sklopio tzv. Antikominternski pakt, čija je navodna svrha bila suprotstavljanje širenju komunizma i prijetnje Sovjetskog saveza.

Usprkos toga što je Italija savez s Njemačkom u proljeće 1939. godine učvrstila tzv. Željeznim paktom, Njemačka je u rat, koji je otpočeo napadom na Poljsku ušla sama, odnosno jedinu uz podršku Slovačke koja je pod njenim pokroviteljstvom iste godine, nakon komadanja Čehoslovačke, bila dobila nezavisnost.

Italija se Njemačkoj pridružila tek u lipnju 1940. godine za vrijeme pada Francuske. Nekoliko mjeseci kasnije, Antikominternski pakt je obnovljen kao tzv. Trojni pakt 27. rujna 1940.

Trojnom paktu su krajem 1940. i 1941. pristupili Mađarska, Rumunjska, Bugarska i Kraljevina Jugoslavija. Nakon puča uperenog protiv Pakta, sile Osovine su napale Jugoslaviju, zbog navodno prekršenoga Trojnoga pakta. Kraljevska vlada je zajedno s malodobnim kraljem i monetarnim zlatnim pričuvama izbjegla u inozemstvo. Kraljevska jugoslavenska vojska je kapitulirala, a članice Trojnoga pakta su razdijelile teritorij među sobom, pripajajući dijelove teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije svojim matičnim teritorijima. S obzirom na činjenicu kako većina članica Trojnoga saveza, koje su vojno intervenirale u Kraljevini Jugoslaviji, nisu bile članice Haških konvencija (osobito Albanija, kao suverena zemlja u Talijanskomu kolonijalnom carstvu), nije postojala formalna obveza očuvanja pravnoga poretka Kraljevine Jugoslavije.

Silama Osovine - članicama Trojnog pakta se 1941. pridružila novostvorena Nezavisna Država Hrvatska, a prilikom Operacije Barbarossa i Finska. Već ranije je kao neformalni saveznik Sila Osovine djelovala i vichyjevska Francuska, te Tajland, koji je služio kao japanska baza u Jugoistočnoj Aziji.

Iako je Trojni pakt predstavljao daleko čvršći savez između sila Osovina, zbog niza okolnosti njegove članice nisu imale volje niti sredstava koordinirati svoje aktivnosti. Tako Japan nije objavio rat Sovjetskom Savezu, iako je objavio rat zapadnim silama, a njegovi saveznici Njemačka i Italiji bili objavili rat.

Japan je svojim osvajanjima u Aziji - pored svojih marionetskih država kao što su Mandžukuo i Unutrašnja Mongolija - priključio marionetske države ili pokrete kao što su Reformirana vlada Republike Kine, Ba Mawova Burma, Druga Filipinska republika te Privremena vlada Slobodne Indije.

Nijemci su, pak, u okviru Sila Osovine imali režim Milana Nedića i Vlade nacionalnog spasa u Srbiji te Vidkuna Quislinga u Norveškoj. Italija je formalno držala Albaniju kao suverenu državu u okviru Sila Osovine.

Sile Osovine su dobile težak udarac kada je 1943. Italija kapitulirala, a kasnije prešla na stranu Saveznika. U dijelu pod njemačkom okupacija je formirana pro-osovinska Talijanska Socijalna Republika.

Godinu dana kasnije je iskrcavanjem Saveznika u Francusku prestao postojati vichyjevski režim, a prodorom Crvene armije s istoka su Finska, Rumunjska i Bugarska prisiljene napustiti Sile Osovine i prijeći saveznicima. Albanski partizani su oslobodili Albaniju, a Titovi partizani i Crvena armija su likvidirali Nedićev režim u Srbiji, koja je tada postala dio reformirane Jugoslavije.

U proljeće 1945. su kapitulacijom Njemačke prestala postojati Sile Osovine u Europi, a nekoliko mjeseci kasnije kapitulacijom Japana i Sile Osovine u Aziji.

O tome je li SSSR zbog suradnje s Njemačkom od 1939. do 1941. bio član Sila Osovine ili ne se i danas vode sporovi, slično kao i po pitanju članstva okupirane Danske od 1940. do 1945. te Francove Španjolske koja se formalno nije pridružila ratu.

Tatari

Tatari su narod danas pretežno nastanjen u Tatarstanu ( oko 2 milijuna) i drugdje u Ruskoj Federaciji (ukupno oko 5,6 milijuna), s manjim odvjetcima i u drugim zemljama kao su (Bugarska, Rumunjska; stara naselija u Poljskoj, oko 3.000), te na širem području od Krima, preko Kavkaza i Sibira, do Kine (gdje su poznata nacionalna manjina).

Po vjeri su većinom muslimani suniti, uz manje skupine pravoslavaca.

Travanjski rat

Travanjski rat (ili Direktiva br. 25; Aprilski rat - naziv češći u literaturi) u historiografiji je naziv za rat vođen između 6. i 17. travnja 1941. između osovinskih sila (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) i Kraljevine Jugoslavije. Odluku o napadu na Jugoslaviju donio je Adolf Hitler 27. ožujka, nakon državnog udara u Beogradu koji je Sile Osovine pokolebao u uvjerenju da se mogu osloniti kako Jugoslavija neće u suradnji s Velikom Britanijom ugroziti vojnu poziciju Njemačke i Italije.

Uz to je Italija odranije imala planove za razbijanje Jugoslavije, kako bi uspostavom svoje imperijalne vladavine na istočnoj obali Jadrana pretvorila to more u svoje unutrašnje vode.

Sile osovine su bez poteškoća porazile, okupirale i razdijelile Kraljevinu Jugoslaviju, ali neki autori iznose da je napad Trećeg Reicha na SSSR (koji, vrijedi opaziti, nije ni rječju protestirao zbog njemačkog napada na Jugoslaviju; uostalom su 10 mjeseci ranije sovjetske snage uz njemačku podršku okupirale Moldaviju, tj. dio Jugoslaviji susjednje Rumunjske) - Operacija Barbarossa - bio odgođen za nekoliko tjedana; posljedično su njemačke snage zauzele do početka oštre ruske zime 1941. godine nešto manji teritorij, nego što bi bile u stanju bez napada na Jugoslaviju.

Države u Europi
Flag of Europe.svg Europska unija
Zastava Europske unije
Zapadnoeuropska unija
Zastava ZEU
NATO
Zastava NATO-a
Frankofonija
Zastava Frankofonije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.