Briti

Briti je izraz kojim se označava skup keltskih plemena koje je činilo domorodačko stanovništvo otoka Britanije u doba prije dolaska rimskih i anglo-saksonskih osvajača.

Govorili su britskim jezicima, imali zajedničku kulturu te naseljavala najveći dio stare Britanije.

Od Brita valja razlikovati Gele, keltska plemena koja su naseljavala staru Irsku, otok Man i zapadni dio današnje Škotske poznat pod nazivom Dál Riata, a čiji potomci govore gelskim jezicima.

Pitanje je jesu li Pikti, drevni stanovnici današnjeg sjevera Škotske dio britskog etničkog korpusa, specifično keltsko stanovništvo ili zapravo ne-keltski potomci prastanovnika Britanije nije još uvijek riješeno.

Nakon Cezarovog neuspjelog pokušaja osvajanja Britanije, najveći dio Brita je godine 43. uspio pokoriti i pod rimsku vlast dovesti car Klaudije. Dio Brita je ostao iza Hadrijanovog zida, dok su ostali bili podvrgnuti djelomičnoj romanizaciji kao rimski podanici u provinciji Britannia. Usprkos tome su uspjeli sačuvati dio svog identiteta, ali se nakon rimskog povlačenja i kratkotrajnog razdoblja samostalnih država nisu uspjeli oduprijeti Velikoj seobi naroda, odnosno najezdi germanskih plemena kao što su Angli, Juti i Sasi. Oni su do kraja 1. tisućljeća uspjeli pokoriti Brite i s vremenom gotovo u potpunosti asimilirati njihovu kulturu i jezik.

Manji dio Brita se od 4. do 6. stoljeća počeo naseljavati u dijelu Galije kojemu su dali ime Bretanja, a njihovi potomci se zovu Bretonci.

Britonia6hcentury
Migracija Brita nakon ivazije Angla i Sasa.

Plemena

Vanjske poveznice

Britanska monarhija

Britanska monarhija odnosi se na ustavnu monarhiju Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih posjeda. Trenutačni monarh je kraljica Elizabeta II., koja je stupila na prijestolje nakon smrti svog oca, kralja Đure VI., 6. veljače 1952. godine.

Monarh i njegova bliska obitelj obavljaju različite službene, ceremonijalne i diplomatske dužnosti. Kako je britanska monarhija ustavna, monarh je neutralan u odnosu na politiku. Među dužnostima monarha je dodjeljivanje odličja i imenovanje predsjednika Vlade, a također obavlja i dužnost vrhovnog zapovjednika britanskih oružanih snaga. Premda teoretski britanski monarh, putem kraljevskog prerogativa, i dalje posjeduje vrhovnu izvršnu vlast, on tu vlast vrši samo u skladu sa zakonima usvojenim u parlamentu i uz ograničenja koja nameću ustavne konvencije i presedani. Osobne pričuvne ovlasti monarha obično se mogu rabiti samo u slučaju ozbiljne izvanredne situacije ili ustavne krize.

Britanska monarhija vuče podrijetlo iz malih kraljevstava koja su se u ranom srednjem vijeku razvila u Škotskoj i anglosaksonskoj Engleskoj, koja su se do 10. stoljeća ujedinila u jedno englesko i jedno škotsko kraljevstvo. Godine 1066. posljednji okrunjeni anglosaksonski monarh, Harold II., poražen je i ubijen u Bici kod Hastingsa tijekom normanskog osvajanja Engleske, nakon čega je engleska monarhija prešla u ruke pobjedničkog vođe Normana, Vilima Osvajača i njegovih nasljednika.

U 13. stoljeću Wales je kao kneževina postao klijentska država engleskog kraljevstva, dok je Magna Carta započela proces smanjivanja političkih moći engleskog vladara.

Od 1603., kad je škotski kralj James VI. naslijedio englesko prijestolje kao James I., engleskim i škotskim kraljevstvom vladao je isti monarh. Od 1649. do 1660. tradiciju monarhijskog poretka prekinuo je republikanski Engleski Commonwealth, ustanovljen nakon tzv. rata triju kraljevina. Zakon o naslijeđu 1701., koji je i danas na snazi, uskratio je rimokatolicima i onima koji s njima stupe u brak pravo naslijediti englesko prijestolje. Godine 1707., usvajanjem Zakona o uniji, englesko i škotsko kraljevstvo ujedinili su se u Kraljevstvo Velike Britanije, kojem se 1801. priključilo Irsko Kraljevstvo, čime je stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Britanski je monarh postao šef države golemog Britanskog Carstva, koje je na svom vrhuncu 1921. obuhvaćalo četvrtinu planeta Zemlje.

Tijekom 1920-ih godina pet šestina ozemlja Irske odvojilo se od Ujedinjenog Kraljevstva i postalo posebna Irska Slobodna Država, a Balfurova deklaracija 1926. priznala je evoluciju dominiona Britanskog Carstva u zasebne, samoupravne države u okviru Commonwealtha. Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj britanskih kolonija i teritorija stekao je neovisnost, čime je nestalo i Britanskog Carstva. Đuro VI. i njegova nasljednica, Elizabeta II., ponijeli su naslov poglavara Commonwealtha, što je simbol slobodnog udruživanja njegovih članica kao neovisnih država.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i petnaest drugih komonveltskih kraljevstava priznaju istu osobu za svog šefa države. Premda se termini "britanska monarhija" i "britanski monarh" i danas često koriste da bi se označili različiti položaji ove osobe i institucije koju ona predstavlja, ipak je svaka od tih šesnaest država neovisna i samostalna u odnosu na ostale, a monarh u svakoj od njih nosi poseban naslov i ima posebna zaduženja.

Cezarove ekspedicije u Britaniju (55. - 54. pr. Kr.)

Cezarove ekspedicije u Britaniju bila su dva vojna pohoda poduzeta od strane Gaja Julija Cezara 55. i 54. godine prije Krista na otok Britaniju. Pokrenute su za vrijeme Galskih ratova. Dok je prva ekspedicija iz rimske perspektive bila relativno neuspješna, na kraju druge ekspedicije Cezar je uspio nametnuti marionetskog kralja otočkim narodima.

Edvard I. Stariji

Edvard I. Stariji (eng. Edward the Elder, staroengleski: Ēadweard se Ieldra)) bio je drugi engleski kralj, rođen između 874. i 877. godine, a umro je 17. srpnja 924. godine.

Na skoro svima osim na dvjema svojim poveljama nosi naslov "kralj Anglosasa" (Anglorum Saxonum rex). Bio je drugim kraljem Anglosasa koji je nosio taj naslov; tvorac je njegov otac.

Hogmanay

Hogmanay je riječ iz škotskog jezika koja označava posljednji dan godine, Silvestrovo, ali u škotskoj kulturi i tradiciji označava i proslavu Nove godine. Ponekada se pojam odnosi i na razdoblje između Silvestrova i 2. siječnja, tijekom kojega se prema škotskoj narodnoj predaji i ostavštini puna tri dana slavi dolazak Nove godine i iskazuje zahvalnost za sve dobro u prethodnoj godini. Stoga Homanay nije samo puka proslava novogodišnjeg blagdana, već društveni događaj koji zauzima vrlo važno mjesto u škotskoj kulturi i načinu života.Podrijetlo Hogmanaya je nejasno, ali najstariji dokazi i pisani zapisi upućuju da se prvi put slavio za vrijeme provala Normana i Gala u 10. i 11. stoljeću. Na Hogmanaya je uobičajeno darivanje poklonima i posjećivanje uže obitelji, prijatelja i susjeda. Prilikom posjećivanja u Novoj godini, velika se pozornost pridodaje prvom ulazniku u kuću, koji je tom prilikom dužan blagosloviti kuću, pozdraviti sve ukućane i zapjevati božićnu pjesmu, u skladu sa škotskim katoličkim naslijeđem.

Sama riječ ima jako puno istoznačnica nejasnoga korijena i podrijetla, pa je i etimološki vrlo malo opisana. Prva jezična rasprava objavljena 1693. u Škotskom prezbiterijanskom rječoslovu upućuje na značenjsku sličnost sa starogrčkom riječi agía mína (αγία μήνα), koja označava sveti mjesec. Ta rasprava pokrenula je brojne rasprave u škotskim i britanskim jezikoslovnim krugovima, a kao posljedica razvile su se tri teorije o podrijetlu riječi: francuska, normanska i galska, od kojih je prva teorija, prema kojoj riječ dolazi iz francuskog jezika, najviše prihvaćena.Sama proslava novoga doba na području Škotske korijene ima iz ranoga 8. stoljeća, iz raskošnih proslava zimskog suncostaja, koji je označavao početak zimskog razdoblja i početak novog kružnog godišnjeg ciklusa. Takav običaj prvi su štovali Staronordijci, skupina germanskih plemena na području Sjeverne i Zapadne Europe koji su govorili staronordijskim jezikom. Istodobno su sličan običaj imali i Gali u francuskoj Bretagni i Normandiji, kao i Briti na području zapadne Engleske i Velšani. I Vikinzi su slavili tzv. Yule, koji je kasnije uklopljen i u kršćansku blagdansku tradiciju kao Dvanaestodnevnica, odnosno božićno vrijeme unutar crkvene (liturgijske) godine. Običaj je bio zatiran za vrijeme reformacije, jer zbog svoje katoličke podloge bio smatran "papističkim", iako je korijene imao u starogermanskoj tradiciji.

Kelti

Kelti, skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije, Francuske, Švicarske pa sve do Ukrajine, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a područje njihovog naseljavanja Galija.

U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.

Negdje oko 600. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Ukrajine te Male Azije, i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.

Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku, zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.

Kenneth II.

Kenneth II. Bratoubojica (škot. Coinneach mac Mhaoil Chaluim) (?, 932. - Fettercairn, 995.), kralj Albe, ujedinjenog kraljevstva Pikta i Škota, od 971. godine do smrti.

Bio je sin kralja Malcolma I. (943.-954.) i brat kralja Dubha (962.-967.). Prijestolje je nasljedio tek 971. godine, nakon što su Briti iz Srathclydea ubili kralja Culena, ali vlast nije učvrstio sve dok nije 977. godine ubio rivala Amlaíba, Culenova brata.Njegovo ime spominje se 973. godine, među kraljevima koji su priznali vrhovništvo engleskog kralja Edgara I. (959.-975.), nakon čega je od njega dobio Lothian, zemlju između rijeka Tweed i Forth, što je prvi spomen da se ime rijeke Tweed spominje kao granica između Engleske i Škotske.Ubijen je 995. godine u uroti, a naslijedio ga je rođak, Konstantin III., Culenov sin.

Kraj rimske vlasti u Britaniji

Kraj rimske vlasti u Britaniji je pojam kojim označujemo razdoblje u kojem je Rimsko Carstvo okončalo svoje sveze sa svojom provincijom Britanijom. To razdoblje označuje prijelaz od rimske k poslijerimskoj Britaniji. Ni jedan nadnevak koji bi to označio ne bi bio točan, jer rimska vlast nije svugdje svršila u isto vrijeme. Osim toga svršetak nije svukamo došao pod istim okolnostima, jer i okolnosti pod kojima je nastupio svršetak rimske vlasti nije bio svugdje isti.

410. je godina koju preferira većina povjesničara. Te je godine rimski car Honorije odgovorio na zahtjev za pomoć reskriptom (Honorijev reskript) u kojem je romaniziranim Britima napisao neka se sami snađu za vlasitu obranu. Neki povjesničari preferiraju 409. godinu, kad su romanizirani Briti izgnali rimske magistrate iz svojih gradova.

Godina pak 383. označuje svršetak rimske vlasti na sjeveru i zapadu provincije Britanije. Te su godine rimske su snage zauvijek povukle iz tih krajeva. Budući da je sveza tih zemalja i Rima zapravo više bila vojna okupacija nego civilno društvo, pukla je čim su vojne snage otišle.

Nakon pada rimske vlasti uslijedilo je anglosasko naseljavanje Britanije.

Kralj Arthur

Kralj Arthur (Artus) bio je kralj Brita koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije; od 12. stoljeća on je središnji lik brojnih književnih djela.

Normandija

Normandija (francuski: Normandie, normandijski: Normaundie), bivša je država u Europi i povijesna pokrajina u Francuskoj na obali La Mancha.

Danas je to zemljopisni i kulturološki pojam obuhvaća sadašnje departmane Seine-Maritime, Calvados, Manche te dio Orne i Eure u dvije francuske regije, te Normandijske otoke kojima vlada britanski monarh koji ima titulu normandijskoga vojvode. Važno je središte francuske poljoprivrede i intezivnog stočarstva.

Romanizirani Briti

Romanizirani Briti je pojam kojim označujemo zajednicu odnosno kulturu koja je nastala spajanjem domorodačkih britskih elemenata (naroda keltskog jezika i običaja) s rimskom kulturom.

Romanizirani Gali

Romanizirani Gali, Galorimljani, Galo-Rimljani, galsko-rimska kultura odnosno galo-rimska kultura, pojam je kojim se označuje kultura odnosno civilizacija koja je nastala prožimanjem galske i rimske kulture.

Sara Melzer daje prednost pojmu romanizirani Gali pred pojmom Galorimljana, jer ono prvo odražava francusku percepciju koja je pomakla ljestvicu tik na rimsku stranu; proces civiliziranja pak je značio romanizacija, a brojni predstavnici francuske elite nisu smatrali Gale ravnopravnim partnerima u toj mješavini.Oblikovala se je na područjima koje su Rimljani osvojili u galskim ratovima. To su bila područja rimskog posjeda Gallie Cosmate upravljanog iz Narbonske Galije odnosno poslije oblikovane provincije Galije. Iako su se Gali nakon što su ih Rimljani okupirali često bunili protiv rimske vlasti, romanizacija je uspijevala i bila je brza. Najveća naselja galskih plemena pretvorila su se u rimske gradove. Ti su gradovi bili mjestom razvitka kulture romaniziranih Gala. Ta je kultura bila bitnom u za oblikovanje zapadnoeuropske civilizacije koja je poslije nastala.

Osobine ove kulture su bile te da su Gali koje su Rimljani pokorili uvelike prihvatili rimske običaje i način života. Asimilacija se protegla i na usvajanje latinskog jezika. Ipak, iako je to bio jedan od najuspješnijih i najbolje dokumentiranih primjera romanizacije, romanizirani Gali su unatoč tome uspjeli sačuvati vlastiti identitet te se razlikovati od inih stanovnika Rimskog Carstva. Jakost tog identiteta se iskazala i stoljećima nakon rimskog osvajanja Galije. Taj je identitet iskazao svoju snagu i živost kad je za vrijeme krize 3. stoljeća stvoreno Galsko Carstvo koje je pak kratko trajalo, no to je bilo indikativno. Nakon Velike seobe naroda i pada Zapadnog Rimskog Carstva, političke institucije romaniziranih Gala zamijenila je vlast novodoseljenih germanskih plemena koji su se postupno stapali s dotadašnjim stanovništvom. Usprkos tome, kultura romaniziranih Gala se očuvala još nekoliko stoljeća, sve dok se romanizirani Gali i pridošli Germani nisu stopili u novu, francusku naciju.

Interpretatio romana navodi rimska imena galskih božanstava, kao što je primjerice bog-kovač Gobannus, dok je od keltskih božanstava samo zaštitnica konja Epona uspjela prodrijeti u romanizirane kulture preko granica Galije..

Vojni pas

Vojni pas koristi se još od davnina. Primjena se očituje višestruko, od borbenih pasa, pasa izviđača pa sve do pasa čuvara i pasa pratitelja. S modernizacijom oružanih snaga diljem svijeta angažman ovih životinja dodatno se povećao i proširio, primjerice u rehabilitacijske svrhe.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.