Bogoslovlje

Teologija ili bogoslovlje (od grčkog θεος Bog i λογος logos riječ, govor, znanost o Bogu, govorenje o Bogu) je proučavanje Boga ili religiozno učenje koje nastoji sistematizirati i potkrijepiti vjerske dogme i vjerovanja. Teologija je izučavanje pojave i biti najvišeg duha ili bića te odnos između njega, svijeta i čovjeka.[1]

Teologija je i visoka škola, fakultet na kojem se studenti pripravljaju za svećeničko zvanje, hrvatski izraz je, bogoslovija. [2]

Teologija se trudi eleborirati i razvijati teorije s obzirom na dogmatsku cjelinu koju štuju različite vjere odnosno vjernici. Dok u judaizmu svetinja biva izražana Elohimom i Jahveom, u kršćanstvu božanstvo poprima formu trojednog Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. U hinduizmu se najčešće izražava brahmanom i atmanom. U kini biva izražena u Tao-u, njegovom tamnom i svijetlom aspektu jing-jang. U arapskom svijetu (Islam) božanstvo je Alah, kojega objavljuje njegov poslanik Muhamed. Božanstvo u svojoj teološkoj univerzalnosti općenito poprima odlike: naravi, bića, logosa, duha, razuma, milosrdnosti, istine, apsoluta, sveprivlačnosti, ono je summum bonum, stvoritelj, spasitelj, jedini.

Bavi se pitanjima vjere. Bavi se govorom o Bogu, o njegovoj naravi. U kršćanstvu promišlja o Isusu Kristu, o Crkvi i o drugim vjerskim sadržajima na temelju objave (Biblija) i predaje (tradicija). Katolički studij teologije sastoji se od nekoliko važnih cjelina iz kojih izviru pojedini kolegiji: filozofija, dogmatska teologija, fundamentalna teologija, crkvena povijest, religiozna pedagogija i katehetika, pastoralna teologija, moralna teologija, crkveno pravo te studij latinskog, grčkog, hebrejskog i staroslavenskog jezika. Zbog komunističkog razdoblja laici nisu studirali teologiju zbog nemogućnosti zaposlenja, dok je ona oduvijek na zapadu bila predmet istraživanja te je mnoštvo znanstvenika na tom području koji su laici.

Školski predmet koji iz katoličke teologije izvire je vjeronauk ili nauk o vjeri koji se bavi učenjem o Bogu i čovjeku.

Bogoslovlje (teologija)
Bogoslovlje

Alegorijski prikaz teologije, rad Roberta Frangeša Mihanovića u Hrvatskom institutu za povijest.
Znanstveno područje Humanističke znanosti
Klasifikacija znanosti u Hrvatskoj

Izvori

Bilješke i literatura
  1. Opća enciklopedija JLZ-a svezak 8 Š-Žva 1982. Zagreb
  2. Rječnik stranih riječi izraza i kratica Dr Bratoljub Klaić Zora Zagreb 1962.

Vanjske poveznice

Mrežna mjesta
Antun Kadčić

Antun Kadčić (Antonio, Antonius; Cacich, Kacich, Kadcich, Kadcichius) (Makarska, 1686. - Split, 7. listopada 1745.), hrvatski svećenik, trogirski biskup (1722.-1730.) i splitski nadbiskup (1730.-1745.), podrijetlom iz hrvatske plemićke obitelji Kačić.

Duh Sveti

Duh Sveti je treća božanska osoba u kršćanstvu, a koja zajedno sa Ocem i Sinom čini Presveto Trojstvo. Duh Sveti je životvorac i obnovitelj, tješitelj, preporoditelj i posvetitelj, ikonograf Krista u čovjeku. Krist je utjelovljen po Duhu Svetomu, a Crkva je (pr)oduhovljena utjelovljenjem.Znanost o Duhu Svetome zove se pneumatologija.

Egidije Živković

Egidije Ivan Živković (nje. Ägidius Johann Zsifkovics) (Novi Grad, Gradišće, 16. travnja 1963.) je austrijski biskup i teolog iz zajednice gradišćanskih Hrvata.

Rodio se 1963. u Novom Gradu u austrijskom pokrajini Gradišću. Odrastao je u Stinjačkom Vrhu, župa Stinjaki. Školu je završio u Stinjačkom Vrhu. Studirao je filozofiju i bogoslovlje u Beču i Zagrebu. 1987. se je godine zaredio za svećenika.

Obnašao je dužnost posebnog tajnika biskupa grada Željeznog Stjepana Lázla. Doktorirao je crkveno pravo na papinskom sveučilištu Gregoriani. Bio je vicekancelarom i kancelarom u Željeznom u ordinarijatu. Od 1994. je godine vodio Odsjek za hrvatsku jezičnu skupinu u biskupskoj kuriji ote dijeceze.

Vodio je Glasnik, biskupsku reviju za hrvatske vjernike. Obnašao je duhovničku službu u Prodrštofu gdje je bio župnikom.

Glavnim je tajnikom Austrijske biskupske konferencije od 1999. godine.

Za biskupa Željezanske biskupije se je zaredio 25. rujna 2010. u katedrali sv. Martina u Željeznom.2012. je na dan splitskog zaštitnika sv. Dujma je vodio svečanu misu na standardnom jeziku Hrvata iz Gradišća.

Filozofija

Filozofija je nauka koja proučava principijelne, apstraktne i opće probleme vezane za bitak, znanje, moral, um, jezik i ljudsku egzistenciju. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslanjanjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke: φιλοσοφία (philosophia) što znači «ljubav prema znanju», «ljubav prema mudrosti».

Frane Franić

Dr. Frane Franić (Kaštel Kambelovac, 29. prosinca 1912. - Split, 17. ožujka 2007.), hrvatski svećenik, splitski i makarski biskup (1954.-1969.) i splitsko-makarski nadbiskup i metropolit (1969.-1988.), aktivni sudionik Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) i član službenih saborskih komisija.

Ivan Belostenec

Ivan Belostenec (Varaždin?, 1593. ili 1594. - Lepoglava, 10. veljače 1675.) bio je hrvatski redovnik pavlin, kajkavski pisac i propovjednik, leksikograf.

Ivo Sivrić

Ivo Sivrić (Međugorje, 15. kolovoza 1917.) je hrvatski pisac i memoarist iz BiH.

Pučku školu završio u rodnom mjestu, gimnaziju na Širokom Brijegu, a bogoslovlje u Mostaru i Zagrebu. Od 1947. živi u SAD.

Djela: Bishop Strossmayer, New Light on Vatican, Krvave godine (memoari, 1976.).

Jeronim Lipovčić

Jeronim Lipovčić ili Jeronim Lipovčević Požežanin (lat. Hieronymus Lipovcsevich) (Požega, 28. listopada 1716. - Požega, 30. lipnja 1766.) je bio franjevački redovnik, filozof i bogoslov. Pisao je na latinskom i na hrvatskom jeziku.

Rodio se u Požegi 1716. godine.

Predavao je bogoslovlje i filozofiju u Baji i Budimu. U tim gradovima je objavio svoja filozofska djela na latinskom, terazije i rasprave, a djela na hrvatskom je objavio u Budimu i Osijeku.

Pripadao je franjevačkoj redodržavi Bosni Srebrenoj.

1766. je postao franjevačkim provincijalom u Požegi, gdje je stolovao, a nakon manje od godine dana je umro.

Lino Maupas

Sluga Božji o. Lino (Alpinolo Hilderbrand Humbert) Maupas (Split, 30. kolovoza 1866. – Parma, 14. svibnja 1924.), rimokatolički prezbiter i franjevac

Djed mu je rođen u Parizu, a u Dalmaciju je došao s Napoleonovom vojskom i bio je upravitelj vojnih bolnica Ilirskih pokrajina. Oženio se je Splićankom i imao je dva sina. Starijeg, Petra Dujma, koji je postao nadbiskup i metropolit zadarski, te mlađeg, Ivana, koji je studirao u Padovi. Ivan se je oženio dramskom umjetnicom Rozom Mariani iz Avenzzana te se nakon dužih putovanja po Italiji naseli u Splitu. U toj obitelji, među šestero sinova i četiri kćeri, po rođenju posljednji bio je Lino.

Rođen je 30. kolovoza 1866. u Splitu, u Velom varošu (kuća Pavazza, II. kat, Sinovčića ulica); kršten je u župnoj crkvi Sv. križa, a na krštenju je dobio ime Alpinolo Hilderbrand Humbert. Do 1876. pohađa pučku školu u Splitu, kad se obitelj seli u Zadar. U obiteljskom krugu proveo je vedro i veselo djetinjstvo. Već u mladim danima zapaža se njegova sklonost svećeničkom zvanju. Njegov stric, zadarski nadbiskup mons. Petar Dujam Maupas uputio ga je na školovanje u zadarsko nadbiskupsko sjemenište, tada pod upravom otaca isusovaca. Prvu pričest primio je 21. svibnja 1879. god., a potvrdu 14. srpnja 1881. god., od svojega strica nadbiskupa. Školovanje nastavlja kod manje braće u Samostanu sv. Franje u Zadru.

Upoznavši redovnički život i primjer fratara, odluči pristupiti u franjevački red, Provinciju sv. Jeronima u Zadru. Redovničko odijelo oblači 30. rujna 1882., u Samostanu sv. Ane u Kopru, uzevši ime fra Petar (ili Rajmund). Nakon položenih prvih zavjeta 30. rujna 1883. poglavari ga šalju u samostan na Košljun, da dovrši filozofski studij. Vratio se je u Zadar, na bogosloviju, ali u veljači 1886. zamolio je da bude otpušten. Vrativši se u obitelj, stupio je u financijsku policiju, ali van samostana nije našao smirenje te nakon godine dana zatraži ponovni primitak u red. General Reda manje braće o. Bernardino dal Vago od Portogruara ponovno ga primi i odredi mu ponovni novicijat, u samostanu Fucecchio, toskanske Provincije sv. Bonaventure. Tako ponovno oblači franjevačko odijelo, uzevši ime fra Lino. Bogoslovlje studira u Samostanu Colloviti i 18. ožujka 1889. polaže svečane zavjete.

Nakon toga general Reda o. Luigi Canali od Parme, po volji generalne kurije, odredi ga u franjevačku Misiju Skutari, u Albaniji, ali to se nije ostvarilo. Naime o. Lino od mladosti je imao poteškoća s očima, a sada je po savjetu liječnika morao radi operacije i liječenja otići u Bolognu. Tamo je prešao u bolonjsku franjevačku provinciju. Slijedi premještaj u Samostan sv. Marije od Milosti (Covignano), kod Riminija, gdje je završio bogoslovni studij te 20. rujna 1890., u katedrali u Riminiju, primio podđakonat, 2. studenoga đakonat, a 30. studenoga, u Forlìju, od kasnijeg kardinala Domenica Svampe prezbiterski red. Prvu misu služio je u svetištu Gospe od Milosti, 8. prosinca 1890. Neko vrijeme boravi u Cortemaggiori i u Parmi, a zatim do 10. lipnja 1893. u Samostanu sv. Franje u Pratu. Konačno ga poglavari određuju za Samostan presvetog navještenja u Parmi, kamo stiže pješke, 12. lipnja 1893.

Tamo je polje njegova djelovanja, mjesto njegova tridesetjednogodišnjega plodnog apostolata. Sljedeće godine imenovan je vikarom, a 1895. zamjenikom župnika. Bio je i zatvorski kapelan i duhovnik u odgojnom zavodu. Izrazito je pomagao siromasima i potrebnima. Za njih je o. Lino dao život. Njegova obitelj izvan samostana bili su siromasi Parme. Živio je s njima, molio i radio za njih. Njima je nosio hranu, odjeću i lijekove. Posebno je volio djecu. Često im je morao nositi potajno hranu u kuću. Njegove sandale prošle su sve ulice Parme, noseći potrebno i evangelizirajući.

O. Lino Maupas umro je 14. svibnja 1924. godine, u 58. godini života, kod tvornice tjestenine, gdje se je bio našao zbog dobrotvornog rada.

Pokopan je u Parmi, na gradskom groblju Villetti. Kip postavljen nad njegovim grobom prikazuje ga u hodu.

Svake godine franjevci i građani Parme spominju se godišnjice smrti o. Lina. Postupak za beatifikaciju otpočeo je 25. srpnja 1942., u Parmi, i još uvijek je u tijeku.

Luka Čilić

Luka Čilić (okolica Baje, 1707. – Baja, 21. travnja 1771.), hrvatski pisac i kustos Bosne Srebrene.

Osnovnu i srednju školu završio je vjerojatno u rodnom mjestu, filozofsko-teološki studij u Italiji. Od 1731. do 1733. godine djelovao je na Korzici kod austrijske vojske.

Predavao je bogoslovlje u Osijeku i Budimu, a filozofiju u Baji. U Baji i Osijeku je objavio svoja djela na latinskom.

Bio je kustod franjevačke redodržave Bosne Srebrene i definitor franjevačke provincije sv. Ivana Kapistranskog.

1766. je postao franjevačkim provincijalom u Požegi, gdje je stolovao nakon manje od godine dana umro.

Marijan Ivan Čagalj

Marijan Ivan Čagalj (Medov Dolac, 15. siječnja 1938.) je hrvatski katolički svećenik, povjesničar umjetnosti, komparativist, slikar, kipar, likovni kritičar, hrvatski književnik i pjesnik iz Medova Dolca.

Rodio se 1938. godine. Svećeničke je sakramente primio 1965. godine. Studirao je bogoslovlje, povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je studirao bogoslovlje, prijateljevao je s budućim hrvatskim književnikom Markom Vukovim.

Župničku je dužnost obnašao u Splitu, Novim Selima, Neoriću i Klisu. U gimnaziji sjemeništa bio je predavačem.

Objavio je nekoliko zbirka pjesama, od kojih su neke zapaženo prošle. Ističe mu se pjesma posvećena djeci ubijenog američkog predsjednika J. F. Kenedyja. Kad je Čagalj tu pjesmu poslao udovici američkog predsjednika Jacquelini Kennedy, dobio je njen odgovor koji je bio mala senzacija na Bogosloviji.

Zadivljen je nebom, mjesecom, rijekom, morem i svemirom, poezija mu je u konačnici prožeta doživljajem svijeta, čovjeka i Boga koji ga vidi i na najskrovitijim mjestima. Napisao je preko 20 prigodnih recitala koji "svjedoče o vjerniku, svećeniku i nadasve čovjeku koji je prožet vjerom, nadom i ljubavlju do kraja prema Bogu, prema svojemu hrvatskom narodu i prema Crkvi."

Danas je župnik u miru.

Marko Dobretić

Fra Marko Dobretić Jezerčić (Dobrebić), OFM (Brnjići, Dobretići, 1707. - Fojnica, 8. siječnja 1784.) je bio bosanski franjevac, provincijal Bosne Srebrene, naslovni biskup eretrijski, apostolski vikar u Bosni i teološki pisac.

Rođen je 1707. g. u selu Brnjićima, župa Dobretići. Kršteno mu je ime bilo Juro. Srednjoškolsku izobrazbu primio je u franjevačkom samostanu u Fojnici, filozofsko-teološku započeo u Dalmaciji, a dovršio 1740. g. u Firenci. U Italiji je od 1740. do 1757. godine predavao filozofiju, dogmatiku i moralno bogoslovlje na raznim teološkim učilištima. Po povratku u Provinciju Bosnu Srebrenu obavljao je dužnosti definitora, kustosa i u dva navrata je bio provincijalom Bosne Srebrene (1758.-1762. i 1768.-1771.).

Zatvoren prigodom boravka u Fojnici 1764. godine. Izveden pred sud pred pašom u Travniku i oslobođen uz veliku otkupninu. Poslije smrti biskupa Bogdanovića, a na prijedlog splitskog nadbiskupa, Propaganda ga je izabrala za apostolskog vikara u Bosni (1773.-1784.). Godinu prije posvećen za naslovnog biskupa eretrijske biskupije, tj. mjesta Eretrije na otoku Eubeja u Egejskom moru. 12. prosinca posvetio ga splitski nadbiskup Ivan Luka Garanjin, a ko-konsekratori su bili ninski biskup Ivan Krstitelj Jurileo i trogirski biskup Ivan Antun Miočević. Biskup je bio do 1784. godine. Nastojao reformirati glagoljaše. Naglasak reforme bio je na bogoslovnom obrazovanju.

Fra Marko Dobretić je kao apostolski vikar obavio tri biskupske vizitacije (1773., 1777., 1780.) i o njima izvijestio Kongregaciju za raširenje vjere. Njegova biskupska izvješća, koja je najvećim dijelom objavio Julijan Jelenić (Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebreničke), vrijedan su izvor za povijest Bosne i Hercegovine onoga vremena. Iza sebe je ostavio priručnik iz moralne teologije Kràtko skupgliegne chiudorednè, illiti moralne bogoslovcze svarhu sedam Katoliçanske Czarkvè Sakramenatah... za obchienuh sluxbu Paràkah, ilti Xupnikah Nàroda Slovinskoga. (Ancona 1782.). Priručnik je bio namijenjen svim onima koji podjeljuju i primaju sakramente, misionarima, župnicima i ispovjednicima. Sudeći po službama koje je obnašao i teološkim radovima koje je ostavio iza sebe, fra Marko Dobretić je bio vrlo naobražen čovjek i smatra se jednim od najboljih teoloških pisaca među bosanskim franjevcima.

Umro je 8. siječnja 1784. u 77. godini života u Fojnici gdje je i pokopan u samostanskoj crkvi.

Matija Petar Katančić

Matija Petar Katančić (Valpovo, 12. kolovoza 1750. - Budim, 24. svibnja 1825.), hrvatski književnik i latinist, sveučilišni profesor poetike, arheologije i numizmatike te knjižnički kustos.

Mladen Barbarić (pisac)

Fra Mladen Barbarić (Ilok, 17. lipnja 1873.- Zemun, 5. rujna 1936.) je bio hrvatski franjevac, književnik i povjesničar. Pisao je pjesme.

Pripada skupini srijemskih pisaca, i kao takvog ga se uzima u književnim analizama, iako je bio bunjevačkog podrijetla.

Studirao je u južnougarskom gradu Baji bogoslovlje i filozofiju. U istom se gradu zaredio za franjevca. Duhovničke dužnosti je obavljao po Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, u Cerniku, Koprivnici, Iloku, Osijeku, a na kraju je bio svećenikom u Zemunu, gdje je 1936. umro.

Dijelom je čelne skupine trećeg naraštaja franjevaca, koju je činio zajedno sa Antom Evetovićem, Matom Ivaniševićem i Ivanom Rafaelom Rodićem.

Barbarić je, kao cijeli taj naraštaj bunjevačkih i slavonskih franjevaca, vrlo zaslužan za očuvanje hrvatske samosvijesti i hrvatskog jezika među Hrvatima u Bačkoj u vrijeme kad je bila najbolnija i najteža borba protiv nasilnih asimilatorskih procesa kod europskih naroda koji su izvan matične države. U tom pravcu, Barbarić je, kao i cijeli taj naraštaj, ustrajao na stvaranju i održavanju snažnih i čvrstih veza bačkih Hrvata i Hrvatske, djelujući na kulturnom polju.

Surađivao je sa časopisom Neven i Subotičkom Danicom.

Kao književnik je pisao drame, novele, putopise, lirske i epske pjesme.

Nicolas-Louis de Lacaille

Nicolas Louis de Lacaille (Rumigny, 15. ožujka 1713. - Pariz, 21. ožujka 1762.), bio je francuski rimokatolički svećenik i astronom.

Nikola Dobrečić

Nikola Dobrečić (Bartula, 28. siječnja 1872. - Zagreb, 14. studenog 1955.) je bio srpski katolički svećenik i kasnije Nadbiskup Barski i primas Srbije od 16. siječnja 1912. – 14. studenoga 1955.

Rodio se u selu Bartuli u Crnoj Gori, onda u turskom carstvu.

Od 1890. u Rimu pohađa Gradski koledž, uspješno ga završava i doktorira bogoslovlje zatim i filozofiju. Svećenik postaje u bazilici svetog Ivana lateranskog 1898. Šimun Milinović je bio njegov prethodnik na mjestu barskih nadbiksupa, ali smrću Milinovića Dobrećič je postavljen 1912. za novog nadbiksupa. Imao je srpsku nacionalnu svijest. Sagradio je crkvu svetog Nikole u Baru i nadbiskupsku zgradu. Umire u Zagrebu 1955. godine. Brat mu je bio Filip Dobrečić.

Nikola V.

Nikola V., pravo ime Tommaso Parentucelli, (15. studenog 1397., Sarzana - 24. ožujka 1455., Rim) bio je papa od 1447. do 1455.

Pastoral

Pastoral je prema novim definicijama, "mnogoliki rad crkvene zajednice potaknut Duhom Svetim, za ostvarenje Božjega nauma spasenja u vremenu, u odnosu prema čovjeku i njegovoj povijesti, u okviru stvarnih životnih okolnosti".

Sama riječ pastoral se u Crkvenim krugovima rabi u široku i nejasnu surječju, što ponekad mistificira stvari. Stoga se govori o pastoralu mladeži, pastoralu braka i obitelji, pastoralnim zadaćama, pastoralu župne zajednice, pastoralnom radu, pastoralnom bogoslovlju, pastoralnom tjednu, pastoralnim metodama, pastoralnom programu, pastoralnoj prosudbi, pastoralnoj godini, pastoralnoj službi, pastoralu sakramenata, pastorizaciji itd..

Po naravi taj pojam ima oznaku djelovanja, izričito izražava zahtjeve koji su u svezi s konkretnim ili praktičnim te se ne gubi u apstraktnim stvarima, nego je nešto što je dijelom stvarnog tijela ljudskoga i crkvenoga života.

Vidi: Crkva, svećenik, prezbiter, laik, pastoralna teologija

Literatura:

KBF Split Pastoralno bogoslovlje

KBF Split Izborni predmeti

KBF Split Razni pastorali

Pastoralno bogoslovlje

Pastoralno bogoslovlje odnosno pastoralna teologija je grana teologije koja se bavi ministerijalnim

svećeništvom, Crkvom kao vjerničkom zajednicom, a usredotočuje se na kršćansko spasenje i usredotočuje materijalni objekt na crkveno djelovanje. Ova znanstvena grana je u prošlosti ispaštala zbog toga što se onda nije jasno odredilo joj objekt i metodologiju.

Kao bogoslovno razmišljanje o crkvenomu radu, pastoralno bogoslovlje je "znanstveni pogled na Crkvu u njezinoj svakodnevnoj izgradnji snagom Duha' (PDV, 57)".

U užem se smislu bavi svjesno zamišljenim radom u područjima crkvene prakse kao što su dušobrižništvo, skupine, udruge, zajednica t.j. župa, biskupija, svjetska Crkva itd.). U širem smislu pojam je istovjetan pojmu praktične teologije, barem u katoličanstvu: sav bogoslovski rad koji kritički promišlja i zamišlja praksu ljudi.

Predmet pastoralnog bogoslovlja može biti materijalni i formalni. Predmet pastoralnog bogoslovlja je crkveni rad u svijetu sa svrhom ostvarivanja svoga poslanja spasenja.

Materijalni objekt pastoralnoga bogoslovlja je Crkva, cijeli narod Božji. Pri tome se mora uzeti u obzir da to nije samo službujuće svećenstvo nego i kraljevsko, tj. Crkva kao vjernička zajednica. Stoga crkveni rad nije usmjeren unutarcrkveno, nego i prema van, odnosno mora usmjeriti kršćansku zajednicu na "evanđeosko raspoznavanje društveno-kulturnih i crkvenih okolnosti" s kojima se zajednica suočava.

Formalni objekt pastoralnog bogoslovlja se vidi kroz prosudbu trenutnih stvarnih crkvenih stanja i zbivanja, a radi postupna poboljšanja, zbog činjenice da okružje od jučer nije isto kao okružje od danas.

Vidi: pastoral, sustavna teologija, fundamentalna teologija, dogmatska teologija, moralna teologija, ekumenska teologija, praktična teologija.

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.