Babilonija

Babilonija (asirski: Karduniaš, staroegipatski: Sangar), kasnije i Babilonsko carstvo, bila je nekadašnje kraljevstvo u Mezopotamiji u razdoblju između 1900. pr. Kr. ili 1800. pr. Kr. pa do propasti 539. pr. Kr. Nalazila se na donjem toku rijeka Eufrat i Tigris, otprilike između današnjeg iračkog grada Bagdada i Perzijskog zaljeva. Kulturni centar područja bio je grad Babilon, a tijekom postojanja osvajali su ga i njime vladali vladari više raznih plemena.

Hammurabi's Babylonia Locator Map 1
Babilonija, 1792 - 1750. pr. Kr.

Povijest

Povijest Babilonije započinje propašću sumerske civilizacije u koja se u to doba sastojala od niza gradova-država, bez neke snažnije središnje vlasti, a bila je obilježena stalnim borbama za prevlast među vladarima. Usto, bili su suočeni nadiranjem semitskih naroda. S jedne strane su pristizali Amorićani, a s druge su ih pritiskali Elamiti.

Izvori babilonske civilizacije

Iraq.A2003060.0750.500m
Satelitska snimka juga Mezopotamije, s utokom Eufrata i Tigrisa u Perzijski zaljev. Kolijevka sumerske, a potom i babilonske civilizacije.

Babilonska je civilizacija bila mješavina kultura i naroda. Oko 2000. pr. Kr. najjači pečat tome području davali su Akađani, Amorićani i Sumerani. Sumerani i Akađani bili su već dugo ovdje i u 3. tisućljeću pr. Kr. stvorili snažnu civilizaciju, obično nazivanu sumerskom, čiji je Babilonija bila izravni baštinik. U to doba bili je ovdje prisutno i nešto Amorićana, no velika migracija njihovih plemena oko 2000. pr. Kr. pridonijela je stvaranju zajedničke, miješane babilonske civilizacije.

Dok su se Sumerani služili jezikom koji se ne može svrstati ni u jednu poznatu lingvističku skupinu, Akađani i Amorićani pripadali su semitskoj jezičnoj skupini. Oko 2000. pr. Kr. upravo akadski jezik, uz snažne amorićanske utjecaje, postaje snažniji od sumerskog, te ga sasvim nadvladava i postaje temeljem babilonske inačice akadskoga. Usto, u uporabi je bio i asirski jezik. Babilonci su preuzeli i sumerski sustav klinopisa, a babilonski su pisari još dugo bili sposobni čitati i pisati sumerski, iako nije bio u širokoj uporabi. Na tom su se jeziku ili na jeziku koji bio snažno njime obilježen pisali su se religiozni i znanstveni tekstovi, dok je za trgovinu, državne poslove i svakodnevne potrebe služio babilonski akadski i to sve do 700. ili 600. pr. Kr. kad ga počinje zamijenjivati aramejski jezik, prvo kao govorni jezik, a potom i u službenim spisima. Akadski se ipak nastavio koristiti u nekim krugovima sve do 1. st.

Osim jezika i pisma, babilonsko je društvo i u drugim područjima bilo snažno pod drevnim sumerskim utjecajima. To se odnosi na književnost, zakonodavstvo, religiju, društvenoekonomski i politički sustav, a najočitije je bilo na jugu Babilonije, gdje je bilo i srce sumerske civilizacije. Pravo zahvaljujući nastavku sumerske kulture u Babiloniji, danas možemo nešto znati o sumerskoj književnosti i religiji.

Rano starobabilonsko razdoblje (oko 2017.-1793. pr. Kr.)

Pad grada-države pod imenom Ur, u južnoj Babiloniji, oko 2004. pr. Kr. naznačio je i kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorićanske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske. U početku je osnivač isinske dinastije, Išbi-Era bio vazal posljednjeg urskog vladara Ibi-Sina, no ubrzo se osamostalio. Ovo je razdoblje obilježeno većim brojem manjih amorićanskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je često jedna od tih državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano starobabilonsko razdoblje često naziva i isin-larško doba.

Amorićani

Amorićani su bili pokretačka snaga toga doba. To je ime nosio niz plemena semitske lingvističke skupine, koja su krajem 3. tisućljeća pr. Kr. u velikom broju pristigla iz područja od Sirije do Arabije. Bili su polunomadi, prezirani od starosjedilaca Babilonije zbog načina života, ali i uzrok straha zbog ratničkih vještina. Neki su od njih došli na miran način u ovo područje, preuzimajući niže poslove, dok su drugi prodirali nasilno. Postupno su prihvatili babilonsku kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji kraljevi amorićanskih dinastija čak nosili i babilonska imena.

Isin

Začetnik isinske dinastije, Išbi-Era, bio je Amorićanin iz Marija, grada na srednjem toku Eufrata, a s čitavom skupinom imigranata doselio je u Isin. Za svoje duge vladavine (oko 2017.-1985. pr. Kr.) nije samo postao samostalnim vladarom Isina, nego je zavladao i nad Nipurom i Larsom, pa čak i Urom. Pritom je preuzeo i učinkoviti upravni sustav kakav je postojao u Uru. Ipak, postojale su i razlike: državni službenici u Isinu bili su izrazito podložni vladaru. To je vidljivo i iz njihovih imena: „Išbi-Era-je-život-zemlje“, „Išbi-Era-je-bog-svoje-zemlje“ ili „Išbi-Era-je-moj-bog“.

Nakon smrti Išbi-Ere započinje razdoblje nesigurnosti i stalne borbe s okolnim gradovima-državama. Upravo to koristi Asirija za svoga prvog upada u Babiloniju. Unatoč tome, kulturna je djelatnost u to doba bila izuzetno snažna. U ovome se razdoblju obnavljaju i grade hramovi, nastaju književna djela, te zbirke zakona. Usto, uspostavlja se običaj da vladar izdaje uredbe kojima ispravlja društvene i ekonomske zloporabe.

Larsa

Foundation tablet Nanaia Louvre AO4412
Temeljna pločica hrama s natpisom Kudur-Mabuka i Rim-Sina iz Larse. Vapnenac, oko 1820. pr. Kr.

I dinastija iz Larse također je bila amorićanska i ustanovljena otprilike istovremeno s isinskom, oko 2025. pr. Kr., no njezini su vladari, u odnosu na one iz Isina, bili slabiji, sve dok oko 1834. pr. Kr. vlast ne preuzme Kudur-Mabuk. On i njegovo pleme dotad su bili plaćenici Elamita, no kad je Kudur-Mabuk osvojio Larsu, postao je neovisan. Njegova je politika bila ambiciozna i dalekosežna. Čini se da je njegov odnos prema domaćem laršanskom stanovništvu bio dosta dobar. Svoga je sina, Varad-Sina, postavio za vladara Larse (oko 1834.-1823.), a on je sam ratovao u okolici.

Nakon Varad-Sinove smrti Kudur-Mabuk je još bio živ, no ubrzo je za vladara postavio svoga drugog sina, Rim-Sina, čija je vladavina bila i najduža u povijesti Babilonije (oko 1822.-1763. pr. Kr.). To je razdoblje obilježeno pravim procvatom Larse. Kroz vojne pohode (između 1822. i 1804. pr. Kr.) Rim-Sin je osvojio gotovo čitavu Babiloniju, osim krajnjeg sjevera, a 1804. pr. Kr. osvaja i Isin, što označava vrhunac njegova vladanja. Ova pobjeda je imala toliki značaj, da je Rim-Sin, počevši od nje, datirao sve ostale događaje u svojoj vladavini, tako da je u kraljevskim spisima već za sljedeću godinu pisalo: „Ovo je prva godina otkako je kralj zauzeo Isin“. Usto, to je i prvi primjer u povijesti da se koristi sustav kalendara koji ovisi o nekoj eri. U ovom slučaju, to je isinska era. Ipak, ona se nakon Rim-Sinove smrti više nije koristila.

Kraj starobabilonskog razdoblja

Kraj ovog razdoblja obilježen je značajnim pojavama. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine svoga oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski, prizorište je bilo još uvijek u priličnom neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od najvećih babilonskih vladara - Hamurabija.

Hamurabijevo razdoblje (oko 1792.-1750. pr. Kr.)

Disk Yahdun-Lim Louvre AO18236
Disk s natpisom Jahdun-Lima, kralja Marija. Terracotta, oko 1800. pr. Kr.

Vrhunac starobabilonskog razdoblja predstavljala je bez sumnje vladavina kralja Hamurabija koji se uspio izdići iznad svojih takmaca, već spomenutog Rim-Sina iz Larse, kraljeve Marija i Šamši-Adada I.

Mari

Otkriće „Arhiva iz Marija“ s oko 20.000 pločica ispisanih klinopisom 30-tih godina 20. stoljeća, bilo je najznačajniji događaj koji je rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km uzvodno od Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati služeno političko stanje toga doba, ispunjeno zavjerama i savezima.

Prije stupanja na scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjevernoj Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorićanskih korijena. Među najjačim vladarima Marija bio je Jahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s polunomadskim plemenima duž Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari. Ipak grad je uskoro pao pod vlast Šamši-Adada I.

Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr. Kr.)

I Šamši Adad I. bio je amorićanskog porijekla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja Jahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina, Jasmah-Adada, dok mu je stariji sin, Išme-Dagan, upravljao Ekalatumom, južno od Ašura. Tako je Šamši-Adad I., skupa sa svojim sinovima, vladao većim dijelom sjeverne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.

Hamurabi (oko 1792.-1750. pr. Kr.)

Stèle du Code d'Hammurabi
Stela s natpisom koji sadrži „Hamurabijev zakonik“.

Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, također amorićanskog porijekla, a grad Babilon bio je tek jedna od gradova-državica. Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro iskoristiti, osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod njegovom se vlašću prvi puta može govoriti o Babiloniji kao jedinsvenoj političkoj stvarnosti.

Nije bio samo ratnik i osvajač, već se obilno koristio i mogućnostima diplomacije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-Adadom I., kao i s Rim-Sinom kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi protiv nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada, kad se počinje stvarati savez Elama i grada Ešnune, dok u Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Jahdun-Lima, Zimri-Lim. Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim odnosima kroz mnogo godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili.

Hammurabi detalle
„Hamurabijev zakonik“, detalj.

Hamurabi se tada okreće prema Larsi u ratu koji će trajati pet godina. Na koncu Larsa postaje dijelom babilonske države, a Hamurabi je dobio pod svoju kontrolu čitavu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje između ta dva grada. Tako je postao vladarem, ne samo babilonske nizine, nego i čitavog područja koje će se kasnije zvati Asirija.

No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja. Njegov zakonik govori i o naporima oko ustrojstva učinkovite i državne uprave. U zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na upite svojih podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je Hamurabi bio vrlo dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio uspješan diplomat i vojskovođa, bio je i uspješan upravitelj.

Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu prednost dobiva bog sunca Šamaš, a očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba cvate i književnost na akadskom jeziku.

Pad Babilona (oko 1750.-1595. pr. Kr.)

Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna (oko 1749.-1712. pr. Kr.) uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već su se tada pojavili ozbiljni problemi i borbe za prevlast. U tome su prednjačili Kasiti, primorski narod, te Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to postupno dovelo do slabljenja babilonske moći.

Kasiti se prvi put spominju u dokumentima iz razdoblja Samsu-ilune, a čini se da su bili opasnost za Babiloniju kroz čitava ova dva stoljeća. Istovremeno, u primorskom dijelu, uz obalu Perzijskog zaljeva, jačala je snaga vladara Iliamaile, koji je polako osvajao južna babilonska područja. Iliamaila nije imao snažnih nasljednici, a vladari primorja sve su više slabili, dok i oni, poput Babilona, nisu pali pod vlast Kasita. U Larsi je Rim-Sin II., nećak Rim-Sina I., uspio pridobiti neovisnost, no nakon pet godina je pobijeđen i ubijen, te su kao jedine tri sile na tom području ostali Babilonija, Kasiti i primorske zemlje.

Iz čitavog ovog razdoblja vrlo je malo podataka, a jedina poznata činjenica jest da su Babilon 1595. pr. Kr. zauzeli Hetiti, predvođeni kraljem Muršilijem I. Grad je, kažu i babilonski i hetitski izvori, razoren, Hetiti su se brzo povukli, a čitavu su situaciju iskoristili Kasiti.

Kasiti

Kasiti, za razliku od ostalih imigranata u Babiloniju, do danas ostaju prilično nepoznati, što se odnosi na njihovo porijeklo, jezik i kulturu. Zna se da su bili nepismeni nomadi koji su se u Mezopotamiju probili vjerojatno iz srednjoazijskih stepa, bilo preko Kavkaza, bilo preko Perzije. Prihvatili su babilonski jezik i klinopis.

Od razdoblja Samsu-ilune, ulazili su u Babiloniju na miran način ili kroz borbe. Na miran način dolazili su kao pastiri ili žeteoci i kao takve ih spominju babilonski dokumenti. Malo se zna o njihovim vladarima, koji vjerojatno nisu bili više nego plemenski vođe, sve dok nisu zauzeli Babilon. S babilonskih popisa vladara poznata su samo njihova imena, a nešto više se zna tek o devetom kasitskom vladaru s toga popisa, Agumu II. koji je prvi vladao iz grada Babilona.

Srednje babilonsko razdoblje (oko 1595.-1000. pr. Kr.)

Ovo je razdoblje dviju dinastija: kasitske i druge isinske. Međusobno su podijeljene probojem Elamita u Babiloniju oko 1157. pr. Kr., a svaka je od njih iznjedrila po jednoga velikoga kralja: kesitska Kurigalzua, a isinska Nabokodonozora I.

Kasitska dinastija

Čini se da je Agum II. bio prvi kasitski kralj koji je preuzeo vlast u Babilonu, nakon provale Hetita 1595. pr. Kr.. Vladao je Babilonijom, ali i područjem istočno od Tigrisa u kojem su se Kesiti bili prethodno nastanili. Jedino što nam je o njemu poznato jest da je uspio ponovno preoteti od Hetita kip babilonskog božanstva Marduka i uz veliko ga slavlje vratiti u hram. Nakon toga nemamo nikakvih podataka o događajima u Babiloniji kroz sljedeća dva stoljeća.

Amarna Akkadian letter
Pločica pisana na akadskom iz zbirke pisama iz Amarne.

Tek u 14. stoljeću pr. Kr. o prilikama u Babiloniji saznajemo iz zbirke pisama iz Amarne na gornjem toku Nila u Egiptu. Mnoga od njih pisma su babilonskih kraljeva faraonima, a pisana su babilonskim jezikom i klinopisom, što dokazuje da je taj jezik tada bio lingua franca - zajednički jezik diplomacije i trgovine - na Bliskom istoku. Iz tih je pisama vidljiv postupni pad ugleda Babilonije, od sile kojoj faraon šalje zlato ne bi li imao njezine princeze u haremu, do znakova očite slabosti, kad se babilonski kraljevi žale jer u egiptu primaju asirske poslanike. Riječ je vjerojatno o sredini 14. st. pr. Kr., kada se jedan babilonski kralj oženio asirskom princezom, našto ga je narod svrgnuo. Asirski kralj Ašur-ubalit, princezin otac, osvaja Babilon i postavlja svoga vladara ondje.

Neko vrijeme nakon toga, na vlast dolazi Kurigalzu koji vodio pobjedničke pohode protiv Asiraca i Elamaca, a čini se i primorskih vladara. Usto bio je i veliki graditelj: podizao je hramove i palače po svim gradovima, no najviše mu je na srcu bio novoutemeljeni grad Dur-Kurigalzu („Kurigalzova utvrda“) u današnjem predgrađu Bagdada.

I nakon smrti ovoga kralja malo je toga poznatog, osim povremenih borbi s Asirijom. Za jedne od tih borbi Asirci pljačkaju Babilon i odnose Mardukov kip (druga polovica 13. stoljeću pr. Kr.), no Babilonija se brzo oporavlja i čini se da je kroz neko vrijeme imala i prevlast nad Asirijom. U tom se razdoblju događa i mala religijska revolucija, budući da su velikaši tražili da se Marduk prizna „bogom bogova“, na što je kralj na kraju morao i pristati (oko 1200. pr. Kr.), što je vjerojatno imalo i neke ekonomske učinke.

GOdine 1157. pr. Kr. Elamiti zarobljuju i odvode posljednjeg kesitskog kralja Babilonije, a odnose ponovno i Mardukov kip. U razdoblju Kasitske vlasti, osim započetih religijskih promjena i graditeljskih pothvata, značajna je i književna djelatnost. Upravo u to doba svoj konačni oblik dobiva Ep o Gilgamešu, nastaju i brojna pjesnička djela, osobito o kraljevima.

Druga isinska dinastija

Babylonian stele Louvre Sb9
Babilonska stela što su je bili oteli Elamiti u 12. stoljeću pr. Kr.

Nakon kratkog razdoblja u kojem nam je nepoznata povijest Babilonije, u gradu Isinu izdiže se nova dinastija, a njezin najodličniji predstavnik svakako je Nabokodonozor I. (oko 1133.-1116. pr. Kr.), kojeg ne valja miješati s Nabukodonozorom II. što se spominje u Bibliji. Kad je došao na vlast, središte države ponovno je bio Babilon, a postao je slavan po velikoj pobijedi nad Elamitima o kojoj govori i pogranični natpis iz toga doba, te po tome što je opet vratio Mardukov kip u Babilon. Tom prilikom i službeno proglašava da je Marduk „bog bogova“, a u gradu se obnavlja hram te se kip vraća u svećanoj procesiji. Neće biti ponovno odnijet sve do 689. pr. Kr.

U doba Nabukodonozora I. Babilonija je u dva navrata pokušala napasti Asiriju, no bila uvijek odbijena. Ipak to govori o priličnoj moći Babilonije. Ponovno će pograničan područja Asirije napasti Marduk-nadinahe (1098.-1081. pr. Kr.) i odnijeti kipove asirskih božanstava, koji će ostati u bibilonskoj vlasti sve do 7. stoljeću pr. Kr.

Vrijeme slabosti i asirska prevlast (oko 1000.-627. pr. Kr.)

Krajem 2. tisućljeća pr. Kr. Babilonija ponovno ulazi u tamno razdoblje. Aramejske provale prisilile su ograničile su moć Babilonije i izazvale previranja unutar same države. To jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih granica.

Razdoblje slabosti Babilonije (oko 1000.-748. pr. Kr.)

Tiglath-Pileser III Nimrud Louvre AO19853
Tiglat-Pileser III., asirski kralj. Alabastreni reljef u Nimrudu, 8. stoljeću pr. Kr.

Asirija je u 10. stoljeću pr. Kr. vodeća sila na tom području, premda se i sama mora braniti od Elamita i sve moćnijih Aramejaca. Ipak, o tom stoljeću u Babiloniji imamo vrlo malo podataka. U 9. stoljeću pr. Kr. Babilonija je u dobrim odnosima s Asirijom te postoji i sporazum između babilonskog kralja imenom Nabu-aplaidina (oko 887.-885. pr. Kr.) i tadašnjeg vladara Asirije. To je možda i najsvjetliji trenutak u „tamno doba“ Babilonije. Granice zemlje bile su sigurne, a zemlja se mogla posvetiti obnovi. Nabu-aplaidina je primjerice obnovio hram boga sunca Šamaša u Siparu.

I njegov nasljednik, Marduk-zakir-šumi I. (oko 854.-819. pr. Kr.) obnovio je stari savez s Asirijom, što mu je i pomoglo u nutarnjim borbama. Kad ga je brat htio svrgnuti s vlasti, u zemlju je upao Salmanasar III., asirski kralj i vratio mu kraljevstvo. U starosti Salmanasarovoj bile su borbe za vlast i u Asiriji, a babilonski kralj priskače upomoć njegovom sinu, Šamši-Adadu V., protiv drugih pretendenata, ali mu nameće ponižavajući sporazum, što će izazvati asirski napad na Babiloniju i osvajanje najvećih gradova, Babilonija je prisiljena na plaćanje danka. Takvo će stanje potrajati do prve polovice 8. stoljeću pr. Kr. kad Asirija opet slabi i ima problema oko obrane vlastitih granica. Iz toga razdoblja nema znatnijih materijalnih ostataka, ali ni podataka o životu unutar Babilonije.

Pod asirskom vlašću (oko 747.-627. pr. Kr.)

Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira (747.-734. pr. Kr.), vlast u zemlji žele preuzeti kaldejska plemena na čelu s Mukin-zerom. To prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na koncu se sam Tiglat-Pleser okrunio za kralja Babilonije, čime su po prvi puta u povijesti Babilonija i Asirija združene pod jednim vladarom.

Sama je Babilonija u to doba sastavljena od raznih naroda. Tu su domaći Babilonci, Elamiti, Aramejci i Kaldejci, te odnedavno pristigli Asirci.

Jedan od najistaknutijih boraca protiv Asirije bio je Merodah-Baladan II., vođa jednog od kaldejskih plemena. Kad je Sargon II. (721.-705. pr. Kr.) postao kraljem Asirije, Merodah-Baladan proglasio se kraljem Babilona. Tek nakon deset godina (710. pr. Kr.) Asirci ga protjeruju, a on se sklanja u južna močvarna područja ušća Eufrata i Tigrisa. Vratiti će ponovno u vrijeme asirskoga kralja Sanheriba (704.-681. pr. Kr.), što ovoga prisiljava na napuštanje planova oko Kraljevstva Jude u Palestini. 689. pr. Kr. Sanherib osvaja, pali i uništava Babilon, a Mardukov je kip ponovno odnijet u Asiriju.

Babilonija će ostati pod asirskom vlašću, uz brojne borbe i često s kraljevima u vazalskom odnosu prema Asiriji, sve do 626. pr. Kr., no u zemlji će cijelo vrijeme vladati nesigurnost. Stoga ni ostaci materijalne kulture nisu značajniji, a ni književana djelatnost nije došla do izražaja.

Novobabilonsko carstvo (626.-539. pr. Kr.)

Pergamonmuseum Ishtartor 06
Babilon, Ištarina vrata. Danas u muzeju Pergamon u Berlinu.

Iz pepela što su ga ostavili nemiri i ratovi s Asirijom, u Babiloniji se izdiže nova dinastija čiji je rodozačetnik Nabopolasar (625.-605. pr. Kr.), Kaldejac koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon podbjede nad Asirijom kod Nipura i Babilona, 626. pr. Kr. Prvi njegov potez kao kralja bio je taj da je Elamitima vratio kipove bogova što su im ih Asirci oduzeli i pohranili u Babilonu, čime su potvrđene jake veze između dvije države.

Kad je Nabopolasar potisnuo asriske snage sve do gornjeg toka Eufrata, Egipat se zabrinuo i poslao pomoć Asiriji (616. pr. Kr.). Istvremeno, Medijci, koji su se nalazili na području zapadnog Irana i sada se širili prema Anatoliji, sklapaju savez s Babilonijom. Godine 610. pr. Kr. Babilonci uz pomoć Medijaca osvajaju Haran i potiskuju Asirce i Egipćane na područje Sirije. Odlučujuća je bila bitka kod Karkemiša, 605. pr. Kr. u kojoj s babilonske strane sudjeluju Nabopolasar i njegov sin i nasljednik Nabukodonozor II., koji i odnosi konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke, na vijest da mu je otac umro, vraća se u Babilon i ondje biva okrunjen.

Vrhunac carstva (604.-556. pr. Kr.)

Nabokodonozor II. (604.-562. pr. Kr.), odmah nakon krunidbe, nastavio je s osvajanjima na zapadu, dok nije svojoj vlasti podložio cijelo područje Asirije. Poveo je više pohoda zapadno od Eufrata, u Siriju i protiv Jude. Neke su od tih zemalja bile pokorene, a neke su plačale danak. Godine 601. pr. Kr. Nabukodonozor kreće i protiv Egipta, no bez uspjeha, što je potaklo zapadne zemlje na pobunu, a među njima i Kraljevstvu Jude. Godine 597. pr. Kr. Babilonci osvajaju Jeruzalem, te ondje postavljaju svojeg kralja Sedekiju, dok prethodnoga s čitavom obitelji odvode u Babilon. Nakon Sedekijine pobene i pristajanja uz Egipat, Jeruzalem je konačno u potpunosti pokoren 587. pr. Kr., vođe su pogubljeni, a narod velikim dijelom odveden u ropstvo.

The historical city of Babylon
Ostaci staroga Babilona.

Ipak, Nabukodonozor je bio i graditelj i zaštitinik kulture, što mu je i omogućeno mirom na granicama. U Babilonu je izgradio novu palaču uz obalu Eufrata, obnovio zidine grada, te izgradio most kako bi povezao dijelove grada na suprotnim obalama. Hramski zigurat u potpunosti je obnovljen, kao i obližnji Mardukov hram. Na vrhu zigurata bile su zasađene biljke, što je moglo proširiti legendu o babilonskim „visećim vrtovima“. Sačuvani su i fragmenti epa o Nabukodonozoru iz toga doba.

Nabukodonozorovi nasljednici, Evil-Merodah i Nergal-Šarezor nisu bili toliko moćni, premda su idalje vladali ogromnim cartstvom, koje se međutim više nije širilo.

Nabonid i pad Babilona (555.-539. pr. Kr.)

Posljednji od novobabilonskih vladara bio je Nabonid, koji, čini se, nije bio izravni nasljednik, pa ga neki tekstovi nazivaju i uzurpatorom. Iako su se nad njegovo carstvo nadvijale opasnosti, on je uspio provesti religijsku obnovu, velike gradnje, pa čak i deset godina živjeti u pustinji. Njegova je majka bila iz Harana gdje se štovalo božanstvo mjeseca i taj kult Nabonid uvodi i u Babilon. Stoga je promicao štovanje babilonskog boga mjeseca koji se zvao Sin, a središte kulta stavio je u Ur. Time je navukao neprijateljstvo Mardukovih svećenika u Babilonu. Za vrijeme njegovog dragovoljnog desetogodišnjeg boravaka u arabijskoj pustinji, poslove je u Babilonu obavljao njegov sin Belšazar. Nisu poznati motivi toga Nabonidova poteza. Za svojih je velikih građevinskih pothvata osobito tragao za drevnim kipovima i natpisima ugrađenim u starije građevine. Na kraju ga je dočekao nezavidan svršetak.

539. pr. Kr. Babiloniju napadaju Perzijanci predvođeni kraljem Kirom Velikim. Bitka se odigrala kod Opisa, nedaleko od današnjeg Bagdada. Nabonid je potučen, a Perzijanci ulaze u Babilon. Otada više u Babiloniji neće biti domaćih vladara.

Babilonija pod Perzijancima i Grcima

Perzijski kralj Kir Veliki odlučio je očuvati značajke domaće babilonske kulture, te se nije miješao u nutarnje prilike dokle god su Babilonci bili podložni. Za kralja Darija I. (521.-486. pr. Kr.) Babilonija plača dvostruki porez u odnosu na sve druge provincije carstva. Jedini ozbiljni pokušaj pobune bio je u doba Kserksa I. (485.-465. pr. Kr.), koji šalje snažnu vojsku, uništava Babilon i razara Mardukov hram.

Za svojih osvajanja Aleksandar Veliki (305.-281. pr. Kr.) bira Babilon kao svoju prijestolnicu, a ondje i umire. Nakon njegove smrti, u Babilonu preuzimaju vlast Seleukovići, a u Babiloniju snažno prodire grčki jezik. U 2. stoljeću pr. Kr. u Babiloniju prodiru novi perzijski vladari Arsakidi. Otada je malo poznato o događajima u Babiloniji, a njezina je sudbina bitno vezana uz sudbinu Perzije.

Poveznice

Vanjske poveznice

Babilon

Babilon je antički grad u Mezopotamiji, blizu suvremenog grada Al Hillah u Iraku. Babilon je bio glavni grad Babilonskog Carstva. Ime mu potječe od hebrejske riječi Bābel (grčki Babylon) prema akadskoj riječi Babilu, što znači „Božja vrata”, a koja je bila prijevod sumerskog imena za grad, Kadingirra.

Babilon je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2019. godine jer su „njegovi ostaci, vanjske i unutarnje gradske zidine, vrata, palače i hramovi, jedinstveno svjedočanstvo jedne od najutjecajnijih carstava drevnog svijeta. Sjedište uzastopnih carstava, pod vladarima poput Hamurabija i Nabukodonozora II., Babilon predstavlja izraz kreativnosti Novobabilonskog Carstva na svom vrhuncu. Povezanost grada s jednim od sedam svjetskih čuda antike (Viseći vrtovi Semiramide), također je inspirirala umjetničku, popularnu i vjersku kulturu na globalnoj razini.”.

Babilonska umjetnost

Babilonska umjetnost (1900.- 539. pr. Kr.) u srednjoj Mezopotamiji je bila najutjecajnija civilizacija mezopotamijske umjetnosti. Javlja se jačanjem grada Babilona nakon pada III. urske dinastije (oko 2017.-1793. pr. Kr.), a za vrijeme vladara Hamurabija Babilonija se proširila cijelom Mezopotamijom (tzv. zlatno doba od 1792.-1595. pr. Kr.). Nakon pada Babilona pod Hetitima i vladavine Kasitske dinastije, Asirskog Carstva (Asirska umjetnost), Babilon ponovno uspostavlja svoju vladavinu, tzv. Novobabilonsko carstvo (626.-539. pr. Kr.) koje doživljava vrhunac za vladavine Nabokodonozora II. (604.-562. pr. Kr.).

Babilonsko ropstvo

Babilonsko ropstvo, babilonsko sužanjstvo ili babilonsko progonstvo, naziv je koji se obično koristi za deportaciju i progonstvo Židova iz drevnog Kraljevstva Juda u Babilon od strane Nabukodonosora u 6. stoljeću pr.Kr. Ropstvo i kasniji povratak u Izrael su ključni događaji u povijesti Židova i judaizma, te su imali dugoročne posljedice na razvoj moderne židovske kulture i običaja.

Kraljevstvo Juda (hebr. מַלְכוּת יְהוּדָה) (oko 930. pr.Kr.– 586. pr.Kr.), često navođeno kao "Južno kraljevstvo," bila je jedna od država-nasljednica "Ujedinjene Monarhije." Pleme Juda je kralja Davida izabralo da vlada nad njima, te je Davidova loza preživjela 350 godina, sve dok kraljevstvo godine 586. pr.Kr. nije uništilo Babilonsko Carstvo pod Nebuzar-adanom, kapetanom tjelesne garde Nabukodonosora. Tada je uništen i Prvi hram u Jeruzalemu. Već prije toga su Babilonci zauzeli Jeruzalem te prognali judejsko plemstvo i vodeće građane. Nakon što je Babiloniju osvojilo Perzijsko Carstvo godine 539. pr.Kr., perzijski vladar Kir Veliki je Židovima dozvolio da se vrate u svoju domovinu, a 40.000 njih je iskoristilo tu priliku, o čemu govore biblijske priče o Ezri i Nehemiji.

Babilonsko progonstvo i povratak u Izrael se u vjerskom smislu smatra jednim od ključnih događaja u odnosu Boga i njegovog izabranog naroda - Izraela. Isto kao što su bili predodređeni da padnu u ropstvo a potom budu izbavljeni iz Egipta, Izraeliti su bili predodređeni za Božju kaznu u obliku Babilonaca, od kojih su ponovno izbavljeni. Babilonsko ropstvo je zbog toga imalo značajan utjecaj na razvoj judaizma i židovske kulture, što uključuje promjene u hebrejskom pismu te promjene u ritualima i običajima židovske vjere.

Ovaj period je karakterizirala pojava posljednjih velikih biblijskih proroka kao što je Ezekiel, a nakon čega je Tora dobila veliku važnost u židovskom životu. Ovaj se proces poklopio s pojavom pisara i mudraca kao židovskih vođa (v. Ezra i farizeji).

Prije progonstva, narod Izraela se organizirao po načelu plemena; nakon toga su organizirani u klanove, s time da je pleme Levi zadržalo posebnu ulogu. Nakon babilonskog ropstva, ustanovile su trajne i brojne zajednice Židova izvan Izraela, pa se tako taj događaj smatra početkom "Židovske dijaspore."

Bitka kod Karkemiša

Bitka kod Karkemiša je bio odlučujući sukob koji se godine 605. pr. Kr. zbio između savezničke egipatsko-novoasirske i novobabilonske vojske te uspostavio babilonsku prevlast nad Starim Istokom.

Bitka kod Opisa

Bitka kod Opisa (listopad 539. pr. Kr.) bila je glavna bitka između vojski Perzijskog Carstva predvođenih Kirom Velikim i Babilonije pod Nabonidom u doba perzijske invazije na Mezopotamiju. U to vrijeme Babilonija je bila zadnja velika sila u zapadnoj Aziji koja nije bila pod perzijskom kontrolom. Bitka je vođena pokraj obalnog grada Opisa, sjeverno od glavnog grada Babilona, a završila je odlučnom pobjedom Perzijanaca. Nekoliko dana poslije grad Sipar se nakon kratkotrajne opsade predao u ruke Perzijancima, a Kir Veliki se potom proglasio kraljem Babilonije i njenih teritorija, pa je Novobabilonsko Carstvo postalo dijelom većeg i moćnijeg Perzijskog Carstva.

Hamurabijeva stela

Hamurabijeva stela je crna bazaltna stela visoka 213 cm koja je pronađena u Suzi u današnjem Iranu, a danas se čuva u muzeju Louvre u Parizu. Na njenom vrhu se nalazi reljef visok 71,1 cm s prikazom cara Hamurabija ispred akadskog boga sunca Šamaša koji sjedi okrunjen na simboličnoj planini. Šamaš nosi rogatu kapu, a u rukama drži vladarsku palicu i prsten pravde, a iz ramena mu isijava svjetlost. Božanska moć nad smrtnim Hamurabijem je očita u njegovim besmrtnim dimenzijama. Hamurabi je prikazan kako prima blagoslov zakonika koji se nalazi ispisan ispod reljefa.

Kasiti

Kasiti ili Kosejci su bili drevni narod prvotno nastanjen podno planinskog masiva Zagros na zapadu današnjeg Irana. Za vrijeme općeg političkog kaosa na Starom Istoku u 16. stoljeću pr. Kr. Kasiti su uspijeli ovladati južnom Mezopotamijom odnosno uspostaviti najdugovječniju babilonijsku dinastiju koja je propala tek u 12. stoljeću pr. Kr. Kasitsko etničko podrijetlo nije poznato niti njihov jezik pripada bilo kojoj poznatoj jezičnoj porodici.

Kir I.

Kir I. (staroperz. Kuruš, grč. Κύρος, perz. کوروش) bio je kralj Anšana od cca 640. do cca 580. pr. Kr.. Njegov otac, Teisp od Anšana, osvojio je elamski grad Anšan i time postavio temelje za stvaranje budućeg Perzijskog Carstva.

Nabu-ahhe-bullit

Nabu-ahhe-bullit je bio babilonijski satrap u službi Perzijskog Carstva. Sudeći prema njegovu imenu, najvjerojatnije je bio Babilonac koji je služio babilonskog kralja Nabonida čiju je vladavinu 539. pr. Kr. okončao perzijski vladar Kir Veliki. Na položaj satrapa došao je početkom ožujka 538. pr. Kr., nakon smrti Gobriasa I. koji je sudjelovao u Kirovom osvajanju Babilona. Prema mezopotamskim kronikama na klinastom pismu, Nabu-ahhe-bullit je vladao svega tri godine, nakon čega ga je 535. pr. Kr. naslijedio Gobrias II.

Opis (Mezopotamija)

Opis (akad. Upî ili Upija, grč. Ὦπις) je bio drevni babilonijski grad na rijeci Tigris, pokraj modernog Bagdada. Točna lokacija grada danas nije poznata, no iz akadskih i grčkih tekstova zna se kako se grad nalazio na istočnoj obali rijeke Tigris, odnosno pokraj njegovog pritoka Dijale.

Psamtik I.

Psamtik I. (također poznat i kao Psametik ili Psametih) je bio egipatski faraon iz saiske ili XXVI. dinastije. Poznat je po tome što je nakon stoljeća nereda, podijela ili strane vlasti uspio ujediniti Egipat kao snažnu i nezavisnu državu.

Njegovo kraljevsko ime Wahibre značilo je „Stalno je srce Re“.

Psamtik I. je bio sin Neka I., saiskog vladara koga su Asirci nakon svoje provale u Egipat 670. pr. Kr. imenovali kao vazalnog kralja u Donjem Egiptu. Psamtik je kao talac odveden u Ninivu, odakle se vratio 664. pr. Kr. nakon što mu je oca ubio egipatsko-nubijski faraon Tantamani prilikom svoje provale iz Gornjeg Egipta. Asirski kralj Asurbanipal je ponovno provalio u Egipat, porazio Tantamanija te Nubijce protjerao iz Tebe.

Psamtik je postavljen na mjesto svog oca, a on je to iskoristio ne samo za uklanjanje nubijske prijetnje već i za za oslobođenje Egipta od asirske dominacije. Ona je završena 654. pr. Kr. kada su se iz Egipta povukli posljednji asirski garnizoni.

Godine 656. pr. Kr. Psamtik je uspostavio vlast i na jugu, koji je do tada još uvijek priznavao Tantamanija kao svog vladara. Njegova je mornarica bez otpora zauzela Tebu. Tijekom vladavine Psamtik je vodio nekoliko manjih sukoba s libijskim plemenima na zapadu, kao i odmetnutim prinčevima u Delti Nila. Na sjever Nubije pokrenuo je nekoliko pohoda kako bi država Kuš oslabila odnosno kako bi se izolirala prijetnja sa juga.

Psamtiku je isto tako bilo izuzetno važno da očuva egipatsku nezavisnost od novih prijetnji iz Azije. Nastojeći se osigurati od Asiraca, sklopio je savez s lidijskim kraljem Gigom, ali je kasnije, kada je Novoasirsko Carstvo oslabilo nakon Asurbanipalove smrti, ponovno postao blizak s Asircima, zaključivši kako bi ojačana Babilonija mogla biti ozbiljnijom prijetnjom.

Psamtik je bio poznat i po tome što je stvorio bliske veze s Grcima, koje je koristio kao plaćenike u svojoj vojsci, a čak je i dozvolio da Grci u Drevni Egiptu osnuju koloniju Naukratis. Zbog toga ga smatraju jednim od prvih helenofilskih vladara u povijesti. Psamtika je naslijedio sin Neko II., koji je velikim dijelom nastavio njegovu politiku i od Egipta pokušavao napraviti svjetsku silu. Psamtik se pojavljuje kao značajni lik u Herodotovoj Povijesti, gdje mu je pripisan eksperiment kojim je htio ustanoviti koji je jezik nastariji na svijetu.

Seleukovići

Seleukovići ili Seleukidi su dinastija koja je vladala velikim dijelom Azijskog carstva Aleksandra III. Velikog, u razdoblju 305. pr. Kr. - 64. pr. Kr..

Dinastiju je osnovao Seleuk I. Nikator, Aleksandrov general. 321. pr. Kr. dobio je na upravu Babiloniju, kao satrap. U ratovima dijadosa od 311. pr. Kr. Babilonija je u njegovom trajnom posjedu.305. pr. Kr. proglasio se kraljem. Seleukidi su vladali velikim područjima u Aziji sve do dolaska Rimskog Carstva. Nakon 190. pr. Kr. Seleukidima ostaje u posjedu samo Sirija, a unutar dinastije nastaju stalne borbe za vlast. Poslije toga Seleukidi nisu dali značajnijeg vladara.

Seleuk I. Nikator - (305. pr. Kr. - 281. pr. Kr.)

Antioh I. Soter - (281. pr. Kr. - 261. pr. Kr.)

Antioh II. - (261. pr. Kr. - 246. pr. Kr.)

Seleuk II. - (246. pr. Kr. - 225. pr. Kr.)

Seleuk III. - (225. pr. Kr. - 223. pr. Kr.)

Antioh III. Veliki - (223. pr. Kr. - 187. pr. Kr.)

Seleuk IV. - (187. pr. Kr. - 175. pr. Kr.)

Antioh IV. Epifan - (175. pr. Kr. - 164. pr. Kr.)

Antioh V. - (164. pr. Kr. - 162. pr. Kr.)

Demetrije I. Soter - (161. pr. Kr. - 150. pr. Kr.)

Aleksandar I. Balas - (154. pr. Kr. - 145. pr. Kr.)

Demetrije II. Nikator - (145. pr. Kr. -138. pr. Kr.) i (129. pr. Kr. - 126. pr. Kr.)

Antioh VI. - (145. pr. Kr. - 140. pr. Kr.) (?)

Diodot Tripon - (140. pr. Kr. (?) - 138. pr. Kr.)

Antioh VII. - (138. pr. Kr. - 129. pr. Kr.)

Aleksandar II. Zabinas - (129. pr. Kr. - 123. pr. Kr.)

Kleopatra Tea - (126. pr. Kr. - 123. pr. Kr.)

Seleuk V. - 126. pr. Kr.

Antioh VIII. - (125. pr. Kr. - 96. pr. Kr.)

Antioh IX. - (114. pr. Kr. - 96. pr. Kr.)

Seleuk VI. - (96. pr. Kr. - 95. pr. Kr.)

Antioh X. - ?

Demetrije III. Eukaer - (95. pr. Kr. - 87. pr. Kr.)

Antioh XI. - (95. pr. Kr. - 92. pr. Kr.)

Filip I. Filadelf - (95. pr. Kr. - 84. pr. Kr.)

Antioh XII. - (87. pr. Kr. - 84. pr. Kr.)

Tigran I. Armenski - (84. pr. Kr. - 69. pr. Kr.)

Antioh XIII. - (69. pr. Kr. - 64. pr. Kr.)

Filip II. Filorom - (65. pr. Kr. - 63. pr. Kr.)

Seleuk VII. - ?

Semiramidini viseći vrtovi

Viseći vrtovi Babilona smatrani su za jedno od sedam svjetskih čuda, i navodno ih je oko 600. pr. Kr. dao sagraditi Nabukodonosor II. za svoju ženu Amitis od Medije koja je čeznula za svojom domovinom Medijom (Iran). Druga teorija pak kaže kako su sagrađeni za mitološku kraljicu Semiramidu koja je vladala na prijelazu iz 9. u 8. stoljeće pr. Kr.. Ove vrtove su opširno opisali starogrčki povjesničari Strabon i Diodor sa Sicilije. Od arheoloških dokaza o postojanju vrta, postoje manji dokazi na mjestu gdje se nalazio Babilon, no nedovoljno da bi se potpuno potvrdio tako velik i opsežan vrt. Vrtovi su ležali na četverokatnoj kuli. Po Strabonu svaka je strana bila 4 pletara duga. Unutar svakoga kata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na snažne visoke stupove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča različitih oblika, a odozgo prekriveni jednim slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na to je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Katovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bijele boje. Stupovi su dosezali visinu i do 25m te je bilo dovoljno svjetlosti za raslinje. Na polijevanju ovih vrtova radilo je stotinjak robova po čitav dan vukući vodu iz Eufrata pomoću sustava poluga i pumpi.

Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka otprilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

Tatenai

Tatenai (ili Tattenai) je bio perzijski plemić kojeg je Darije Veliki imenovao prvim satrapom Sirije.

Prema mezopotamskim kronikama, Darije Veliki je u ožujku 520. pr. Kr. imenovao perzijskog plemića Uštanua na mjestu satrapa Babilonije, koja je objedinjavala sve teritorije bivšeg Novobabilonskog Carstva, što uključuje Mezopotamiju, Feniciju, Siriju, Palestinu i dijelove sjeverozapadne Arabije. Ipak, četiri godine kasnije (516. pr. Kr.) Darije reformira satrapije pa Babilonija biva podijeljena na dvije zasebne pokrajine: „Babiloniju“ i „Iza rijeke“, koja se uglavnom poistovjećuje sa Sirijom. Uštanu je zadržao mjesto nove satrapije Babilonije, dok je potonja pripala Tatenaiju. Ipak, Uštanu je imao veće ovlasti od Tatenaija, budući kako je srce nekadašnjeg Novobabilonskog Carstva bilo strateški važnije i mnogo bogatije od zapadnih provincija kojima je vladao Tatenai.

Tatenai je najviše ostao zapamćen po vođenju istrage prilikom gradnje Jeruzalemskog hrama, čiju je obnovu ranije naredio Kir Veliki. Prema knjizi o Ezri, poslao je pismo Dariju Velikom u kojem je upitao velikog kralja je li gradnja hrama službeno odobrena, što mu je Darije potvrdio i zatražio kako učini se u njegovoj mogućnosti da bude potpuno obnovljen. Tatenai se spominje i na glinenim zapisima na klinastom pismu pronađenim 502. pr. Kr. u Mezopotamiji.

Uštanu

Uštanu (ili Uštani, grč. Hystanes) je bio babilonijski satrap u službi Pezijskog Carstva.

Zigurat

Zigurat je tip drevnih hramova koji se mogu naći u Mezopotamiji i Iranu.

Zigurat (hram posvećen božanstvima) je u prvotnom je obliku nadvisivao cijelu okolicu. Na vrhu stupnjevite piramide bila je zvjezdarnica, s kipom i hramom mjesnog božanstva.

Do vrha zigurata, vodile su stube. Ispred njega je bilo veliko dvorište, okruženo uredima i skladištima, kamo su se donosili žrtveni darovi i zemljarina, koju su plaćali seljaci zakupci. Kraljevske palače nalazile su se na nešto nižem zaravanku. S jedne se strane zid palače oslanjao na zigurat. Budući da je Sumer oskudjevao u prirodnim bogatstvima, većina je građevina bila pod ostacima zemljajnih opeka, osušenih na suncu ili ispečenih u pećinama.

Starovjekovne države i civilizacije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.