Asirija

Asirija je u isto vrijeme i zemljopisni i politički pojam. U zemljopisnom smislu, riječ je o sjevernom dijelu Mezopotamije, čijim se središtem obično označava trokut što ga čine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja se potom ulijeva u Tigris, čineći tako najjužniji krak toga trokuta. Unutar ovog trokuta, ili vrlo blizu njemu, smjestili su se svi važni gradovi toga kraja: Ašur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz povijest narodi koji su obitavali na ovom području uspjeli su proširiti svoj utjecaj na čitavo šire područje Asirije, čiji južni kraj označuje točka gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju, otprilike u visini današnjeg Bagdada. Istočnu su granicu označavale padine brda Zagros, sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U današnjem političkom smislu čitav središnji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se šira Asirija protezala u današnju južnu Tursku i istočnu Siriju.

Assur
Satelitska slika središnjeg dijela Asirije

Zemljopis

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Zemljopis Asirije

AlterOrient
Smještaj Asirije unutar Plodnog polumjeseca oko 2000. pr. Kr.

Krajolik Asirije označen je visokim gorjima - Kurdskim gorjem i planinom Zagros, koje dostižu visinu od 3.600 m. Središnja je Asirija blago brežuljkasta, a zapadno od Tigrisa nalazi se polupustinjsko područje. Tigris je glavna rijeka s nekoliko pritoka, a sve su rijeke brze i nepogodne za plovidbu. Skele i čamci mogu se koristiti na Tigrisu tek južno nizvodno od Mosula.

Klima

Klima je izuzetno ugodna s toplim ljetima i svježim zimama, dok su proljeća i ljeta duga i umjerena. Padaline su redovite i dostatne za održavanje bogate vegetacije, tek južnije od grada Ašura postaju rjeđe. Pretpostavlja se da su u 2. tisućljeću pr. Kr. na području Asirije još uvijek postojale prostrane šume bogate vegetacijom i faunom, te da je tlo bilo plodnije no danas.

Prirodna bogatstva

Među bogatstva Asirije valja ubrojiti ponajprije zemlju i vodu, što omogućuje razvoj poljoprivrede i stočarstva. Usto, rijeke su bile bogate ribom, dok su na brežuljcima uspijevali vinogradi. Od materijala, koristila se glina za izradu opeka, te mosulski mramor. U polupustnjskom dijelu postoje zalihe soli.

Povijest

Kronologija

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kronologija Asirije

Kronologija čitave Mezopotamije uređena je u povijesnoj znanosti prema kronologiji Asirije, a čitava kronologija Bliskog istoka, uključujući Anatoliju, Siriju i Palestinu, te drevni Egipat prema kronologiji Mezopotamije. Razlog je tome precizan datum što ga imamo za asirsku povijest, zahvaljujući tamošnjem astronomskim promatranjima. Taj datum je jutro 15. lipnja 763. pr. Kr., kad je došlo do pomrčine sunca. Ovaj je događaj zabilježen u asirskim dokumentima koji slijede relativnu kronologiju. Uz pomoć toga datuma, moglo se utvrditi apsolutne datume i ostalih događaja asirske povijesti za cijelo 1. tisućljeće pr. Kr. Izvore za relativnu kronologiju predstavljaju popisi eponima i Popis asirskih kraljeva.

Rani gradovi

Počeci Asirije sežu do 3. tisućeljeća pr. Kr. kad je postojalo nekoliko neovisnih gradova u središnjoj Asiriji, dok Asirija kao politička stvarnost nije postojala sve do sredine 2. tisućljeća. Oko 2500. pr. Kr. najutjecajniji gradovi-države su Ašur, Niniva i možda Arbela. Osim Ašura, o ostalim se gradovima vrlo malo zna. U Arbeli, primjerice, nisu mogla biti izvedena ni arheološka iskapanja, budući da se nalazi ispod modernog grada. Niniva, kod današnjeg Mosula, mnogo je puta istraživana, no arheolozi još nisu došli do značajnijih nalaza iz najranijeg razdoblja. Ipak, čini se da je bila jednako stara i podjednako značajna kao i Ašur.

Mnogo se više zna o Ašuru u drugoj polovici 3. tisućljeća pr. Kr. Ovaj grad, kao i Ninivu, kontrolirao je akadski kralj Maništušu (oko 2300. pr. Kr.), budući da je u Ašuru nađen natpis koji spominje »slugu Maništušuova«, koji je vjerojatno bio upravitelj grada i vazal toga staroakadskog vladara. Čini se da je sve do tada Ašur bio politički neovisan, a u kasnijim će razdobljima biti pod gotovo stalnom vlašću južnih vladara. Takav je slučaj u vrijeme vlasti Amar-Sina (oko 2046.-2038. pr. Kr.), budući da i o ovom vladaru postoji natpis u Ašuru. Negdje nakon toga razdoblja Ašur je ponovno zadobio neovisnost, a onda i počeo ostvarivati svoj utjecaj prema jugu. Jedan od vladara grada, Ilušuma, napao je područje Babilonije, opsjedajući značajne gradove poput Ura i Nipura. No, to je bio tek pljačkaški pohod bez nakane uspostave trajne vlasti. Vladari koji su slijedili usredotočili su se na izgradnju i jačanje samoga grada, a posebna je pozornost ukazana hramu boga Ašura. Bilo je to razdoblje političke stabilnosti i gospodarskog rasta, u vrijeme kad su staroasirske trgovačke kolonije cvale u Kapadociji.

Staroasirsko razdoblje (oko 1906.-1380. pr. Kr.)

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Staroasirsko razdoblje

Staroasirske trgovačke kolonije

Zahvaljujući sasvim slučajnom otkriću velikog arhiva spisa pisanih klinopisom u Anatoliji, do nas su stigle značajne informacije o gospodarstvu grada-države Ašura u njegovoj nastarijoj povijesti, te o nizu njegovih kolonija u Anatoliji. Ovi dokumenti potvrđuju da je Ašur početkom 2. tisućljeća imao veliko međunarodno trgovinsko značenje, a osobito je važna bila trgovina kositrom. Kolonija Kanišu bila je na usponu kroz 150 godina (oko 1900.-1750. pr. Kr.), a njezini su trgovci bili punopravni građani Ašura. Od vladara Ašura u to se doba spominje Sargon I.

Razdoblje Amorićana

Gospodarski napredak ranih gradova središnje Asirije prekinula je amorićanska najezda. Amorićani su bili semitski narod iz pustinje Sirije i Arabije koji su početkom 2. tisućljeća pr. Kr. provalili u Mezopotamiju. Bili su podijeljeni u više plemena, koja su predvodili moćni plemenski starješine. Među najmoćnije ubraja se Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr. Kr.), koji će postati vladar Ašura, te se predstavljati kao izravan nasljednik tamošnjih vladara. Zagospodarit će čitavim područjem sjeverno od današnjeg Bagdada, zapadno od gornjeg toka Tigrisa, istočno od srednjeg toka Eufrata, te na zapad do središnje Sirije. Dotad na tom području nije bilo tako velike sile. Nakon Šamši Adadove smrti, oko 1781. pr. Kr., iz Babilonije je provalio Hamurabi nakon čega je malo poznato o asirskoj povijesti.

Horijci i kraljevstvo Mitani

Od 18. do 14. stoljeća pr. Kr. vrlo je malo poznato o području Asirije i o gradovima-državama poput Ašura i Ninive. Razlog je tome pomutnja što su je unijele velike migracije novih naroda prema sjevernoj Mezopotamiji. Među ovim narodima ističe se onaj koji je utemeljio kraljevstvo Mitani sa središtem uz rijeku Haburu, koje se za svoga najvećeg uspona prostiralo sve do Taurusa na zapadu i Asirije na istoku. Ovo je kraljevstvo bilo sastavljeno od dva etnička elementa: Indoeuropljana i Horijaca, koji su na to područje došli preko Kavkaza. Značajka ovog dvostrukog naroda bila je vještina uzgoja i korištenja konja i to je njihov najveći doprinos civlizaciji Asirije i Mezopotamije.

Uspon Asirije (oko 1741.-1274. pr. Kr.)

Uspon Asirije kao države toga imena počeo je nakon dugog razdoblja koje se obično naziva »mračnim dobom« (oko 1741.-1364. pr. Kr.). Jedini dokument koji donekle govori o tom razdoblju jest Popis asirskih kraljeva. Dugotrajna vladavina Ašur-ubalita I. (oko 1363.-1328. pr. Kr.) označuje ujedno i prvu pojavu Asirije kao političke stvarnosti, te početak njezina uspona sve dok se ne ubroji među najveće sile drevnog Bliskog istoka. Ovo se razdoblje obično naziva razdobljem Amarne, a Ašur-ubalit igrao je, uz Hetite, drevni Egipat, Kraljevstvo Mitani i Babiloniju, vodeću ulogu u Plodnom polumjesecu. Ašur-ubalitova kći udala se za babilonskoga kralja, pa je Ašur-ubalitov unuk postao vladar Babilonije, u čemu mu je pomogao sam Ašur-ubalit I. Stabilnost što ju je u Asiriji uspostavio Ašur-ubalit I. postat će temelj na kojem će njegovi nasljednici izgraditi carstvo. Teritorij zemlje znatno se širi prema zapadu, na područje koje je dotada pripadalo kraljevstvu Mitani, što je asircima donijelo bogatstvo i samopouzdanje.

Srednjoasirsko carstvo (oko 1273.-1076. pr. Kr.)

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Srednjoasirsko carstvo

Na taj je način nastalo prvo asirsko carstvo koje se u povijesti obično naziva Srednjoasirsko carstvo, kako bi ga se razlikovalo od kasnijeg Novoasirskog carstva. Ovo se carstvo kronološki može podijeliti u dva razdoblja.

Prvo razdoblje (oko 1243.-1207. pr. Kr.)

Šalmanaser I. (oko 1273.-1244. pr. Kr.) vodio je vojne pohode prema istoku i sjeveru čime je zaključio osvajanje istočnog dijela kraljevstva Mitani. U opisima ovog rata dolazimo i do prvih saznanja o asirskom načinu vođenja bitki, po čemu će ovaj narod i postati poznat. Vojna strategija uključivala je brojna ubojstva nakon pobjede i odvođenje u zarobljeništvo.

Slične je pohode vodio i Tukulti-Ninurta I. (oko 1243.-1207. pr. Kr.), no on se upravio i protiv Babilonije, te dodao i to područje svome kraljevstvu. Babilon je opljačkan i razoren, dok je kip boga Marduka odnijet u Asiriju. Važni su bili i pohodi ovog kralja prema sjeveru, sjeveroistoku i zapadu, gdje je pobijedio Hetite, od kojih su mnogi odvedeni u izgnanstvo u svojevrsne radne logore u Asiriji, što postaje ustaljena praksa.

Oba ova kralja dodatno su izgradili Ašur i Ninivu, a Tukulti Ninurta izgradio je i sasvim novu prijestolnicu, nedaleko od Ašura, sa suprotne strane Tigrisa. U ovom je razdoblju, zahvaljujući pripojenju Babilonije, došlo i do značajnog kulturnog utjecaja toga područja na asirsku civilizaciju, a posebice na književnost i religiju. Nakon ubojstva Tukulti Ninurte, Asirija prolazi kroz razdoblje stagnacije i pada, te dolazi do rasta moći Babilonije. Sa zapada su u to doba nadirali Aramejci.

Drugo razdoblje (oko 1132.-1076. pr. Kr.)

Krajem 2. tisućljeća pr. Kr. uporaba željeza u izradi oružja i oklopa dovela je do novog velikog preokreta, sličnog onom kad su uvedene dvokolice s konjskom zapregom početkom 2. tisućljeća pr. Kr.

U to vrijeme na vlast dolazi Tiglat-Pileser I. (oko 1114.-1076. pr. Kr.), jedan od najznačajnijih kraljeva u asirskoj povijesti. Pod njegovom se vlašću Asirija proširila u svim smjerovima, od Sredozemnog mora na zapadu, do Babilona na jugoistoku. Nakon dugotrajnog ratovanja protiv Frigijaca (Mušuku u asirskim izvorima) na zapadu asirskoga kraljevstva, u koje će se uključiti i Aramejci, Tiglat-Pileser I. uspio je pod svoju vlast dovesti čitavu Siriju i južnu Anatoliju, do gorja Taurus. Usto, osvojio je glavne babilonske gradove, uključujući Babilon i Sipar. Ovi vojni uspjesi doveli su i do blagostanja u samoj Asiriji, gdje se razvija zamjetna umjetnička i građevinska djelatnost. Stvaraju se i dvije zbirke zakona. U svim ovim dostignućima znatan je bio utjecaj babilonske civilizacije.

Novoasirsko carstvo (1075.-612. pr. Kr.)

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Novoasirsko carstvo

Početak Novoasirskog carstva (1075.-884. pr. Kr.)

Annals Tukulti-Ninurta II Louvre AO4655
Ljetopisi Tukulti-Ninurte II. (Louvre, Pariz)

Nakon razdoblja stagnacije, stanje se u kraljevstvu popravilo početkom prvog tisućljeća kad su trojica uzastopnih kraljeva ostvarili unutarnju stabilnost i poduzeli vojne pohode za vraćanje izgubljenih teritorija. Ašur-Dan II. (935.-912. pr. Kr.), prvi je, nakon više od jednog stoljeća, redovito poduzimao vojne pohode izvan Asirije, u prvom redu protiv Aramejaca od kojih je ponovno preuzeo izgubljena područja na zapadu. Tada je došlo i do obnove grada Ašura, a osobito njegovih gradskih zidina. Adad-nirari II. (911.-891. pr. Kr.) poveo je i pohode protiv Babilonije na jugu i zemlje Nairi na istoku. U središtu svih pohoda bili su Aramejci protiv kojih je povedeno čak osam uspješnih pohoda. Novost ovog razdoblja bilo je postavljanje velikih skladišta s namirnicama za vojsku na strateškim mjestima novoosvojenih prostora. Tukulti-Ninurta II. (891.-884. pr. Kr.) posvetio se sustavnom unutarnjem uređivanju carstva. Usto, bio je vrlo poduzetan graditelj te je poduzeo velike obnove i gradnje u Ašuru i u Ninivi.

Kraljevi iz Kalaha (883.-824. pr. Kr.)

Ashur-nasir-pal II Louvre AO19851
Ašur-nasir-pal s pratnjom (Louvre, Pariz; oko 1865. pr. Kr.)

Ovo razdoblje predstavlja jedan od vrhunaca Novoasirskog carstva. Prvi od kraljeva ovog razdoblja bio je Ašur-nasir-pal II. (884.-859. pr. Kr.) koji je svoju prijestolnicu premjestio u grad Kalah, te je doveo Asiriju do dotad neviđene moći i bogatstva. Povjesničarima je dosad poznato 14 velikih pohoda u 24 godine njegove vlasti. Poveo je tri pohoda prema istoku, odakle je doveo stanovništvo kao roblje u Kalah. Poveo je također više pohoda prema sjeveru i sjeveroistoku, gdje je osvojio zemlje Urartu i Nairu, gdje je proveo opsežne administrativne mjere koje su mu osigurale stalne prihode kroz cijelo kraljevanje. Kroz čitavo vrijeme svoje vlasti ratovao je i na zapadu, gdje su Asirci stigli i do Sredozemnog mora. U ovom je razdoblju započela podjela carstva na provincije s upraviteljem na čelu, iz kojih je redovito morao stizati porez. Šalmanasar III. (858.-824. pr. Kr.) nastavio je vojne pohode. Na zapadu se suočio sa sjevernijim protuasirskim savezom oko Karkemiša s kojim se lako obračunao i utemeljio ondje asirsku upravu, dok je veće borbe vodio sa savezom oko Damaska. Ustrajnim asirskim pohodima savez je uništen, a Šalmanasar stiže sve do brda Karmel. Na sjeveru se sukobio s kraljevstvom Urartu, odakle je u Asiriju dopremio veliki plijen. Poput svoga oca, izgrađivao je Kalah, a uz taj grad izgradio je i utvrdu »Šalmanasar« koji je bio najveća vojna konstrukcija u zapadnoj Aziji. Obnovio je zidine Ašura i tamošnje hramove, a gradio je i u Ninivi.

Asirija i Urartu (823.-745. pr. Kr.)

Kroz gotovo stotinu godina nakon smrti Šalmanasara III., povijest Asirije obilježena je upadima snaga kraljevstva Urartu, koje je u tom trenutku postalo snažnije i od same Asirije. Privremeni uspon označio je Adad-nirari III. (811.-783. pr. Kr.), uz kojega je kao namjesnica, barem na početku kraljevanja, bila njegova majka, Samu-ramat, poznatija kao Semiramida. Asirija je tada osvojila Damask, a Kraljevstvo Izrael plaćalo joj je danak. Usto, obnovljena je i prevlast u Babiloniji. Osim nastavka gradnje i obnove gradova (Kalah, utvrda Šalmanasar, Niniva), za ovo je razdoblje značajan i snažan utjecaj babilonske religije u Asiriji. Od 782. do 745. pr. Kr. zemlja je bila podijeljena na zapravo neovisne državice, a jačanjem kraljevstva Urartu, Asirija se našla pred nestankom.

Kasno Asirsko carstvo (744.-612. pr. Kr.)

Tiglath-Pileser III Nimrud Louvre AO19853
Tiglat-Pileser III., reljef (8. st. pr. Kr.)

Kad je Tiglat-Pileser III. (745.-727. pr. Kr.) došao na vlast, našao je zemlju u gotovo potpunom rasulu. Poveo je vrlo uspješne pohode na sjever i osvojio područje kraljevstva Urartu. Nakon smirivanja stanja na sjeveru, Tiglat-Pileser 734. pr. Kr. kreće prema zapadu, prolazi kroz Siriju, Feniciju i Judu, te osvaja grad Gazu, koja je bila važna radi uspostavljanja izravne trgovine s Egiptom. Nakon pobune zapadnih zemalja, kralj ih pokorava, te ih uključuje u Asirsko carstvo. Tiglat-Pileser više će se puta uplitati i u stvari Babilonije, dok na koncu ne zasjedne osobno na babilonsko prijestolje, što će dovesti do pobune Merodah-Baladana. U ovom je razdoblju provedeno opsežno preustrojstvo državne uprave, a mnoštvo je osvojenog naroda preseljeno u druge krajeve.

Njegov nasljednik Šalmanasar V. gotovo je sigurno osvojio Samariju i kraljevstvo Izrael oko 722. pr. Kr., a njegovi su stanovnici preseljeni u Asiriju. Na koncu je kralj ubijen, a njegovo mjesto zauzima uzurpator Sargon II. koji nastavlja s osvajanjima. Nakon pobune na zapadu, u bitci kod Karkara Sargon poražava Damask, Arpad i Samariju, te ponovno stiže do Gaze, gdje pobjeđuje i egipatsku vojsku. Svoj je utjecaj proširio i na Cipar. Vodio je borbe i na sjeverozapadu, te uspio postići mir na tim granicama. U Babiloniji su nastavljene borbe s Merodah-Baladanom. Sargon je izgradio sasvim novu prijestolnicu - Dur Šarukin (Utvrda Sargon) - nešto sjevernije od Ninive. Njegov sin, Sanherib (705.-681. pr. Kr.), postavlja prijestolnicu u Ninivu u kojoj izvodi velike građevinske radove, baš kao i u Ašuru. Vodio je pohode na zapad, gdje je nastojao obnoviti kontrolu nad Judejskim kraljevstvom koje je sklopilo savez s Egiptom. Nakon uspješnog pohoda, asirska se vojska iznenada i iz nepoznatih razloga povlaći. U Babiloniji je uspio skršiti otpor Merodah-Baladana i njegova sina, te je osvojio i razorio i sam Babilon. Nastojao je provesti obnovu religije, prema kojoj je babilonski bog Marduk imao biti podložan asirskome bogu Ašuru.

Sanheribov mlađi sin, Asarhadon (681.-669. pr. Kr.), još će se više posvetiti pitanjima religije i kulta, te će obnavljati hramove u asirskim gradovima, ali i Mardukov hram u Babilonu, što će biti dio njegova šireg nauma smirivanja babilonskog stanovništva. 671. pr. Kr., za jednog pohoda na Egipat, uspijeva osvojiti i egipatski glavni grad, Memfis. Za pohoda u kojem će nastojati učvrstiti svoju vlast u Egiptu, on će i umrijeti. Posebnu će ulogu u Asarhadonovo doba imati njegova majka, Nakija, koja će praktično upravljati državom i početkom vlasti njezina unuka Asurbanipala (669. - oko 631. ili 627. pr. Kr.). Sâm Asurbanipal povest će nekoliko pohoda na Egipat u kojima će povratiti Memfis i osvojiti Tebu (663. pr. Kr.), no njegova će glavna briga biti na jugu, gdje je Babilonijom vladao njegov brat Šamaš-šuma-ukin, kojega će nakon četverogodišnjeg rata, 648. pobijediti., baš kao i njegove saveznice Elamce. Osim velikim građevinskim pothvatima u Ninivi, ali i drugim gradovima, pa i Babilonu, osobito se istakao skupljanjem zbirke spisa u knjižnice Ninive, budući da je bio jedan od rijetkih pismenih asirskih kraljeva.

Pad Asirije

Nakon Asurbanipala slijedilo je nekoliko manje važnih kraljeva. Babilonci su sklopili savez s Medijcima, više puta provaljivali na područje Asirije, dok 614. pr. Kr. nisu osvojili i sam grad Ašur. Nakon toga su krenuli na prijestolnicu Ninivu koja je pala 612. pr. Kr., nakon tromjesečne opsade. Premda je asirski kralj još neko vrijeme vladao iz Harana, Asirsko je carstvo prestalo postojati.

Značajke civilizacije

Asirska je civilizacija bila bitno vojnička, no unatoč tome, razvijene su i mnoge druge značajke drevnih civilizacija, poput zakonodavstva, religije i kulture. Vrlo je često u tome odlučujući bio utjecaj okolnih naroda.

Vojska

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Asirska vojska

Asirska je vojska bila središte života države. Imala je vrlo čvrstu hijerarhijsku organizaciju, a sastojala se od pješaštva koje je uključivalo i streličare, konjice i kočija. Pripadnici svake od ovih grana vojske bili su opremljeni naročitim oružjem i zaštitnim sredstvima. Asirci su bili prvi koji su sredinom 2. tisućljeća pr. Kr. na području Plodnog polumjeseca preuzeli uporabu kočija od Indoeuropljana, a do početka 1. tisućljeća pr. Kr. koriste i mnogo pokretniju konjicu, što im je dalo značajnu prednost u ratnim pohodima. Stanovništvo je bilo pozivano u vojsku svake godine na određeno vrijeme, a kasnije je uvedena i stalna vojska, te uporaba stranih plaćenika. Asirska ratna strategija uključivala je izravne bitke, opsade i psihološki rat, a osobita je asirska novost bilo i preseljavanje stanovništva osvojenih područja.

Lov

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Lov u Asiriji

Assurbanipal op jacht
Asurbanipal u lovu

Lov je u Asiriji bio omiljena razonoda kraljeva, no u isto je vrijeme pridonosio održavanju dobre tjelesne forme kralja i njegovih ljudi u vrijem zatišja između ratnih pohoda. Asirski su kraljevi lovili u danas nestalim šumama sjeverne Sirije, kao i u močvarama južen Babilonije. Omiljena lovina bile su velike životinje poput slonova, lavova i pantera. Lovilo se, bilo iz kočija, bilo prikradajući se, bilo iz zasjede, a sam je lov imao i religijsko značenje. O tome svjedoče pisana izvješća i kameni reljefi iz doba kralja Asurbanipala. Osim u prirodnom staništu, kraljevi su lovili i u velikim parkovima svojih prijestolnica, kamo su dopremane životinje iz drugih krajeva carstva.

Državno uređenje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Državno uređenje Asirije

Po svome državnom uređenju Asirija je bila apsolutna monarhija u kojoj je sva vlast bila koncentrirana u rukama kralja kao predstavnika boga Ašura na zemlji. Postojala su samo tri ograničenja njegove vlasti o kojima je morao voditi naročitu brigu: religija, stečena prava i plemstvo. Kralj je bio i vrhovni svećenik boga Ašura, i vrhovni zapovjednik vojske, i jedini zakonodavac, i vrhovni sudac. Bio je vlasnik sve asirske zemlje, te je kontrolirao svu trgovinu.

Dvorski je život bio pod snažnim utjecajem harema u kojem su odrastali i kraljevi nasljednici, koji su, dostigavši određenu dob, smještani u posebnu »kuću nasljedstva« gdje su stjecali potrebna znanja za vođenje zemlje, a potom su preuzimali i svoju ulogu u vođenju zemlje, često kao kraljevi namjesnici. Državna je uprava bila hijerarhijska i često u vlasti malog broja obitelji, a kralj je mogao u svakom trenutku intervenirati na bilo kojoj razini te hijerarhije. Posebnu, vrlo utjecajnu ulogu, imali su i pisari.

Zemlja je bila podijeljena na središnju Asiriju (oko gradova Ašur, Ninive i Kalaha s posebnim povlasticama, i »Veliku Asiriju« kojom su upravljali kraljevi pokrajinski upravitelji ili vazali.

Gospodarstvo

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Gospodarstvo Asirije

Obilje ruda, kojima je ovaj kraj raspolagao, omogućilo je Asircima izradu kvalitetnog oružja koje im je osiguralo premoć nad susjednim narodima. Ipak, brojno gradsko stanovništvo koje je živjelo u središnjem dijelu Asirije nije se moglo prehranjivati samo od plodova okolnog obradivog zemljišta. Stoga već od 9. st. pr. Kr. počinju organiziranja preseljavanja stranoga stanovništva na dotad neobrađivanu zemlju.

U središnjoj Asiriji temelj gospodarstva činile su poljoprivreda i stočarstvo, te trgovina. Budući da je područje redovitih padalina pokrivalo cijelu središnju Asiriju, a njegova se južna granica poklapala s južnom granicom zemlje, navodnjavanje nije predstavljalo veći problem. Usto, strateški položaj Ašura na prijelazu preko Tigrisa učinio ga je postajom na važnom trgovinskom pravcu između istoka i zapada. Stoga su se njegovi stanovnici od najranijeg razdoblja bavili trgovinom s drugim narodima.

Na širem području Asiriji, kraljevi nisu pokazivali zanimanje za razvoj gospodarstva. Njihova je jedina briga bila da ti krajevi redovito plaćaju godišnje namete, što je s vremenom postajalo sve teže, zbog velikog rasta stanovništva u središnjoj Asiriji. Na koncu će takva politika dovesti i do pobuna i nesigurnosti, te slabljenja i pada Asirije.

Asirci su novac vjerojatno vrlo kasno preuzeli od Grka, no imali su vrlo razrađen sustav mjera. Do danas su sačuvani kameni i metalni utezi s vrijednošću napisanom klinopisom.

Pravni sustav

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Asirski pravni sustav

Vrhovni sudac kod Asiraca bio je bog Ašur, a u njegovo ime kralj. Ipak, većina se slučajeva rješavala među sukobljenim stranama, često uz posredništvo trećeg, objektivnog pojedinca, koji je obično bio jedan od susjeda. Tek se u izvanrednim slučajevima parnica prenosila na državnu upravu. Pravni dokumenti Asiraca dijele se na dokumente o vlasništu, ugovore, račune i sudske spise. Asirija nije poznavala stalnih zatvora, a na državnoj razini postojala je samo smrtna kazna za izdaju. Ubojstvo i ranjavanje kažnjavalo se krvnom osvetom.

Religija

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Asirska religija

Asirska religija, koja je bila politeistička, srodna je i, često, isprepletena s religijama okolnih zemalja, a osobito s babilonskom religijom. Vrhovni bog bio je Ašur, kralj bogova, a slijedila ga je božica Ištar, te bogovi Ninurta, Šamaš, Adad i Sin. Oko svakoga od ovih božanstava razvio se kult koji je uključivao hramsko zdanje i zigurat, te svećenstvo i pomoćno osoblje. Kult je podrazumijevao redovito obavljanje religijskih obreda i prinošenje žrtava. Uz ova, postojala su i niža božanstva. Kralj je bio vrhovni svećenik i Ašurov predstavnik na zemlji, te je morao sudjelovati na glavnim svečanostima, a u važnim se pitanjima savjetovao sa svećenicima i proročicama. Najvažniji blagdan bila je Nova godina. Magija je bila široko rasprostranjena, o čemu postoje i pisani dokumenti.

Vidi još

Vanjske poveznice

Akadski jezik

Akadski (ISO 639-3: akk; lišānum akkadītum) je bio istočnosemitski jezik koji se govorio u drevnoj Mezopotamiji. Koristili su ga Asirci i Babilonci, pa se ponekad naziva i asirsko-babilonski, asirski ili babilonski.

Radi se o najstarijem zabilježenom semitskom jeziku. Pisao se klinastim pismom, koje se izvorno koristilo za zapisivanje sumerskog.

Asirska umjetnost

Asirska umjetnost (1900.- 539. pr. Kr.) u sjevernoj Mezopotamiji (Asirija) je bila najutjecajnija civilizacija mezopotamijske umjetnosti srednjeg razdoblja. Javlja se jačanjem gradova Ašur i Niniva (možda i Erbil) oko 2500. pr. Kr., a za vrijeme vladara Novoasirskog carstva (1075.-612. pr. Kr.) Asirsko Carstvo je obuhvaćalo cijelu Mezopotamiju, Levant, Cipar, Elam i Egipat. Medijci su 612. pr. Kr. pomogli Babilonu da osvoji Ninivu, čime je okončano Asirsko carstvo i na ovom prostoru zavladala ponovno babilonska umjetnost koja je za vrijeme Asirskog carstva stagnirala.

Asirski kalendar

Suvremeni asirski kalendar uveden je tijekom 1950-ih, nadahnut starim babilonskim kalendarom. Kao i taj kalendar i asirski je lunisolarni kalendar, asirska nova godina je s prvim znakovima proljeća. Kalendarska era je utvrđena na 4750. pr. Kr. na osnovi procjene nadnevka prvog hrama u Ašuru u Srednjem ubaidskom razdoblju, osobito iz niza članaka objavljenih u asirskom magazinu Gilgameš.Od proljeća 2019. teče 6769. asirska godina.

Ašur

Ašur (asir.: ’Aššur; arapski: أشور, tj. Kal'at Šerkat; hebrejski: אַשּׁוּר; aramejski: ܐܫܘܪ) je bio prvotna prijestolnica Asirije, koja je po njemu dobila i ime. Kroz povijest je, uz gradove Ninivu, Arbelu i Kalaha, bio uvijek jedan od najznačajnijih asirskih gradova. Ostaci Ašura se danas nalaze na zapadnoj obali rijeke Tigris, sjeverno od pritoke Mali Zab u oblasti Al-Širkat (pokrajina Salah al-Din, Irak). Ašur je 2003. godine upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i odmah je dospio na popis ugroženih mjesta svjetske baštine.

Ašur-nasir-pal

Ašur-nasir-pal, nazvan po bogu Ašuru, bio je asirski princ, sin kralja Tukulti-Ninurte I. Imao je dvojicu braće - Ašur-nadin-aplija (koji je postao kralj) i Enlil-kuduri-usura. Bio je otac kralja Ašur-nirarija III., premda sam nikad nije vladao.

Ašur (bog)

Ašur (asir. ’Aššur; akad. Anšur i Anšar) je ime jednog od glavnih asirskih božanstava, uz Ištar, Ninurtu, Šamaša, Adada i Sina.

Babilonija

Babilonija (asirski: Karduniaš, staroegipatski: Sangar), kasnije i Babilonsko carstvo, bila je nekadašnje kraljevstvo u Mezopotamiji u razdoblju između 1900. pr. Kr. ili 1800. pr. Kr. pa do propasti 539. pr. Kr. Nalazila se na donjem toku rijeka Eufrat i Tigris, otprilike između današnjeg iračkog grada Bagdada i Perzijskog zaljeva. Kulturni centar područja bio je grad Babilon, a tijekom postojanja osvajali su ga i njime vladali vladari više raznih plemena.

Hošea (knjiga)

Hošea je jedna od knjiga Biblije, dio Staroga zavjeta. Pripada u proročke knjige. Prva je od 12 malih proroka (12 kraćih proročkih knjiga u Starome zavjetu). Biblijska kratica knjige je Hoš.

Hošeino ime (hebr. הוֹשֵׁעַ, Hošeaʿ, Hôšēăʿ) znači "spasenje". Na početku ove knjige piše, da je sin Beerijev (Hoš 1,1) i da je knjiga napisana "u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva judejskih, u dane Jeroboama, sina Joaševa, kralja izraelskog (Hoš 1,1)" . To je od otprilike 793. do otprilike 697. godine prije Krista . U tom vremenu događala se propast Kraljevstva Izrael (sjeverno kraljevstvo). Narod se odvojio od Boga i klanja se poganskim bogovima (npr. Baalu).

Po Božjoj (Jahvinoj) zapovijedi, Hošea (negdje se naziva i Ozej) oženio je bludnicu Gomeru i s njom imao dva sina Jizreela i Lo Ammija i kćer Lo Ruhamu. Dio teologa smatra, da se ne radi o stvarnom, nego simboličkom događaju, koji otkriva stav izraelskog naroda prema Bogu: "jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve! (Hoš 1,2)". Ili se "bludnica" odnosi na Gomerin nemoralan život prije braka ili nakon braka. Imena djece imaju simboličko značenje. Jizreel je ime doline u kojoj se prolilo puno krvi u sukobima. Lo Ammi znači "ne-narod moj" (Hoš 1,9), a Lo Ruhama znači "nemila" (Hoš 1,6). Imena predstavljaju Božju poruku i kritiku narodu Kraljevstva Izrael.

Hošea proživljava mučno iskustvo s Gomerom, što je simbolička slika kako se izraelski narod ponašao prema Bogu. Ponašanje naroda prema Bogu je bio duhovni blud (idolopoklonstvo i nepoštivanje Deset Božjih zapovijedi). Slijedi razvod Hošee i Gomere, jer je Gomera bila nevjerna. To je simbol "razvoda" između Boga i izraelskog naroda, jer je narod bio nevjeran Bogu. Na Božju zapovijed, Hošea traži Gomeru nakon nekog vremena, ali mora je otkupiti jer se prodala u ropstvo ili jer njen ljubavnik traži otkupninu. Gomera je ponovno s Hošeom, ali on odbija neko vrijeme seksualnu intimnost, što simbolizira da Izrael neko vrijeme neće imati kralja (Asirija je u povijesti uistinu osvojila Kraljevstvo Izrael i odvela u zarobljeništvo vlastodržce i dio podanika). No, Bog će biti milosrdan prema narodu, ponovno će biti u savezu ("braku") s njime (ponovno je uspostavljena država) i voli ga makar mu je on bio nevjeran.

Ova knjiga je više puta citirana u Evanđeljima (Mt 2,5; 9,13 i 12,7; Lk 23,30)i poslanicama (Rim 9,25-26); 1 Kor 15,55 i 1 2,9-10) .

Izrael

Izrael (hebrejski: יִשְׂרָאֵל; arapski: إسرائيل), službeno Država Izrael, bliskoistočna je država smještena na jugoistočnoj obali Sredozemnog mora i sjevernoj obali Crvenog mora. Graniči s Libanonom na sjeveru, Sirijom na sjeveroistoku, Jordanom na istoku, Palestinskim područjima Zapadnom obalom i Pojasom Gaze na istoku i zapadu te Egiptom na jugozapadu. Izrael ima geografski izrazito raznovrsne značajke unutar svog relativno malog teritorija. Izraelsko gospodarsko i tehnološko središte je Tel Aviv, dok je sjedište državnih institucija u glavnom gradu Jeruzalemu.

Država Izrael (Medinat Jisra'el) je bliskoistočna zemlja, smještena uz istočni rub Sredozemnog mora. Izrael je parlamentarna demokratska država te jedina židovska država na svijetu. Površina države je 20.770 km2 (bez okupiranih područja) i ima 8.843.160 stanovnika prema procjeni za 2018. godinu. Ime potječe od Jakova, kasnije prozvanog Izrael, jednog od patrijarha židovskog naroda od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena. Izraelska zastava ima korijene u židovskoj tradiciji. Bijela pozadina simbolizira čistoću. U sredini je Davidova zvijezda koja simbolizira savez Boga i Židova. Gornji trokut zvijezde simbolizira Boga koji se saginje prema narodu, a donji trokut simbolizira Židove koji pružaju ruku Bogu. Plave pruge simboliziraju talit, židovski molitveni šal.

O trajnoj žudnji Židova za povratkom u svoju zemlju govore već biblijske riječi iz doba babilonskog ropstva. Jeruzalem se u biblijskom tekstu spominje oko 700 puta.

Kraljevstva Izraela i Judeje nastala su tijekom željeznog doba. Asirija je osvojilo Izrael oko 720. godine. Judejom su kasnije kao Židovskom autonomnom pokrajinom upravljali Babilonsko, Perzijsko i Helensko carstvo. Uspješna Makabejska revolucija rezultirala je stvaranjem samostalnog Hasmoneavog kraljevstva koje je 63. g. pr. Kr. postalo marijonetskom državom Rimske Republike koja je 37. g. pr. Kr. na vlast postavila Herodsku dinastiju, a u 6. stoljeću stvorila rimsku provinciju Judeju. Judeja je postojala kao rimska provincija sve dok niz židovskih pobuna nije doveo do njenog rasprostranjenog uništavanja, protjerivanja židovskog stanovništva i preimenovanja u Sirijska Palaestina. Židovska prisutnost u regiji u određenoj se mjeri zadržala tijekom narednih stoljeća. U 7. stoljeću Levant su od Bizanta osvojili Arapi koji su njime upravljali sve do Prvog križarskog rata 1099. Godine 1187. vlast preuzimaju Ajubidi od kojih će vlast u 13. stoljeću preuzeti Mamelučki Sultanat koji će prostorom Levanta vladati sve do poraza od Osmanskog Carstva 1517. godine. Tijekom 19. stoljeća, nacionalno buđenje među Židovima dovelo je do uspostave cionističkog pokreta u dijaspori, nakon čega je uslijedio niz useljeničkih valova na teriotrij Osmanske, odnosno od 1920. godine Britanske Palestine.

Godine 1947., Ujedinjeni narodi su usvojili Plan podjele Palestine u kojemu su predložili stvaranje neovisne arapske i židovske države te internacionalizaciju Jeruzalema. Židovska agencija koja je predstavljala interese Židova je Plan prihvatila, dok su ga arapski vođi odbacili. David Ben-Gurion proglasio je osnivanje Države Izrael 14. svibnja 1948. nakon čega je uslijedio napad vojski susjednih arapskih država. Nakon uvjerljive pobjede u Arapsko-izraelskom ratu, Izrael je preuzeo vlast nad većinom bivšeg teritorija Britanske Palestine, dok su upravu nad Zapadnom obalom i Pojasom Gaze preuzeli Jordan i Egipat. Izrael se od tada uspješno borio u nekoliko ratova s okolnim ​​arapskim zemljama, a nakon Šestodnevnog rata 1967. je okupirao Zapadnu obalu i Golansku visoravan kojima de facto upravlja i danas. Kontinuirana nastojanja za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nisu rezultirala konačnim mirovnim sporazumom. Međutim, potpisani su mirovni sporazumi između Izraela i Egipta i Jordana.

U Temeljnim zakonima (Izraelski ustav), Izrael je definiran kao "židovska i demokratska" država. Izrael nema službenu, državnu religiju. Izrael je predstavnička demokracija s parlamentarnim sustavom vlasti, proporcionalnom zastupljenošću i općim biračkim pravom. Knesset je zakonodavno tijelo, premijer šef vlade dok predsjednik ima ceremonijalnu ulogu. Izrael je razvijena zemlja i članica OECD-a te je u 2017. godini imao 33. najveće gospodarstvo u svijetu po nominalnom BDP-u. Izrael ima koristi od visoko kvalificirane radne snage i jedna je od najobrazovanijih zemalja svijeta s obzirom na postotak građana koji imaju visok stupanj obrazovanja. Izrael ima najviši životni standard na Bliskom istoku i jedan od najviših u svijetu.

Ištar

Ištar (sumeranski: Innana ) je vrhovno žensko božanstvo drevne Mezopotamije, božica zaštitnica gradova Ninive i Arbele u središnjem dijelu Asirije, te nakon Ašura, glavno božanstvo Asiraca.

Kalah

Kalah (asir. Kalhu; heb. kalah) bio je značajan grad u središnjem dijelu Asirije, te njezina prijestolnica od vlasti Asurnasirpala II. (od 9.-7. st. pr. Kr.).

Karkemiš

Karkemiš ili Carchemish (Europus u grčko-rimskim izvorima) bio je važan grad u Mitanskom i Hetitskom Carstvu, na današnjoj granici između Turske i Sirije. Na njemu se odigrala velika bitka između Babilonaca i Egipćana, spomenuta u Bibliji. Grad je lokalno stanovništvo zvalo Jarablos (također Jarâblos) [1] , što ga povezuje s biblijskim gradom Jerablus; korumpirana forma naziva je Djerabis. Južno od tursko-sirijske granice se nalazi grad Carablus; sjeverno se nalazi turski grad Karkamis.

Kronologija Asirije

Kronologija Asirije u povijesnoj je znanosti temelj za određivanje kronologije čitave Mezopotamije, a kronologija Bliskog istoka, uključujući Anatoliju, Siriju i Palestinu, te drevni Egipat određuje se prema kronologiji Mezopotamije.

Niniva

Niniva (akad. Ninua; heb. Ninive) je bila glavni grad Asirije u zadnjih nekoliko desetljeća asirskoga carstva. Kroz cijelu asirsku povijest bila je, uz Ašur, Kalah i Arbelu, jedan od najznačajnijih gradova.

Novoasirsko Carstvo

Novoasirsko carstvo označuje razdoblje u povijesti Asirije između 1075. i 884. pr. Kr., što je posljednje razdoblje u kojem je ova zemlja imala značajnu ulogu na drevnom Bliskom istoku.

Sargon I.

Sargon I. (između 2000. i 1850. pr. Kr.) bio je vladar Asirije u vrijeme drevnog Akada.

Njegovo ime (asir. Šaru kin) znači »pravi kralj«, a o njegovoj se vladavini znade vrlo malo. Vladao je u doba kad je Asirija imala svoje trgovačke kolonije po Maloj Aziji, a u jednoj od njih, u današnjem mjestu Kültepe u Turskoj, a drevnom Kanišu u Kapadociji, nađen je bogati arhiv s više tisuća pisama na klinopisu iz grada-države Ašura. Iz njih se podosta može saznati o tadašnjem životu i, posebice, o gospodarskim djelatnostima.

Zbog udaljenosti kolonija i utjecaja Ašura na njih, pretpostavlja se da je u doba Sargona I. Asirija bila na jednom od vrhunaca svoje moći, a Sargon je očito bio u stanju jamčiti sigurnost putova.

O točnom razdoblju njegove vladavine izvori se ne slažu. Encyclopaedia Britannica navodi da je to bilo oko 1850. pr. Kr., a Anchor Bible Dictionary oko 2000. pr. Kr.

Srednjoasirsko carstvo

Srednjoasirsko carstvo naziv je koji se u povijesnoj znanosti obično rabi za razdoblje povijesti Asirije od 1243. do 1076. godine pr. Kr.

Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka otprilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

Starovjekovne države i civilizacije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.