Arijanstvo

Arijanstvo je kristološki nauk što ga je širio prezbiter Arije, koji je živio i naučavao u ranom 4. stoljeću u Aleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska narav Isusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i 5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen kao hereza na Prvom nicejskom saboru.

Baptistery.Arians06
Krštenje Isusovo. Mozaik krsionice iz arijanske crkve u Ravenni, Italija

Zagovornici i protivnici

Značajniji zagovornici arijanstva bili su, osim samog Arija, biskup Euzebije Cezarejski, Eunomije, protupapa Feliks II., Vulfil, te carigradski patrijarsi: Macedonije (342.-346., 351.-360.), Eudoksije Antiohijski (360.-370.), Demofil (370.-379.) i Maksencije (380.).

Glavni protivnici arijanstva i branitelji trinitarnog pravovjerja bili su: sveti Atanazije Aleksandrijski, sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Niški, sveti Ambrozije i sveti Hilarije iz Poitiersa. Sveti Ambrozije je 381. predsjedavao koncilom na kojem je osuđeno arijanstvo.[1] Akvilejski koncil se održao 381. godine.[1]

Nauk

Bilo je više inačica arijanstva, no sljedeće točke zajedničke su većini sljedbenika:

  • Samo je Otac Bog: samo on je nestvoren, vječan, mudar, dobar, nepromjenjiv.
  • Bog nije mogao sam izravno stvoriti svijet, nego uz pomoć posrednika - Logosa (grč. Riječ) - koji je sam stvoren. Sin Božji je preegzistentan, to jest postoji oduvijek i prije svijeta, i on je međubiće, između Boga i svijeta, savršen odraz Oca. Može ga se označiti i kao Boga, ali samo u metaforičkom smislu. On je ipak stvorenje, premda prvo Božje stvorenje. Načinjen je, ne iz iste biti Očeve, nego iz ničega, voljom Očevom, prije vremena, ali opet u vremenu. Stoga on nije vječan, te je »bilo vrijeme u kojem ga nije bilo.« Tako su i njegova moć, njegova mudrost i njegovo znanje ograničeni.

Većina arijanaca naučavala je da Logos ne poznaje Oca savršeno, te ga ne može savršeno objaviti. Ipak, arijanac Eunomije naučavao je da Logos bolje poznaje Oca nego sebe sama.

Povijest

Constantine burning Arian books
Car Konstantin spaljuje arijanske knjige nakon koncila u Niceji.

Sukob između arijanstva i trojstvenoga vjerovanja, koje će prevagnuti u Crkvi, bio je prvi veći doktrinalni sukob nakon što je bizantski car Konstantin I. Veliki priznao kršćanstvo kao dozvoljenu religiju.

Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.

321. Arije je osuđen na sinod u Aleksandriji, no budući da je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnim Sredozemljem. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prvi ekumenski sabor Crkve, poznat i kao Prvi nicejski sabor. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćeno Nicejsko vjerovanje Wikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: tekst, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sin istobitan (grč. homoousios) Ocu.

Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djela Thalia spale.

Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima. Konstancije II., koji je 353. postao jedini car. svrgnuo je pravovjernog papu Liberija i na njegovo mjesto postavio protupapu Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.

Takvo će stanje dovesti do saziva Prvog carigradskog sabora, na kojem je još jasnije izrečen trojstveni nauk Crkve i ponovno osuđeno arijanstvo. Nicejsko je vjerovanje prošireno, a novi se tekst obično naziva Nicejsko-carigradsko vjerovanje Wikizvor WikIzvor ima izvorni tekst na temu: tekst.

Arijanstvo u ranom srednjem vijeku

Dok je arijanstvo cvalo u Carigradu, gotski obraćenik Vulfil poslan je kao misionar gotskim barbarima s onu stranu Dunava, a iz političkih ga je razloga podržavao Konstancije II.

S vremenom su u germanskim narodima postojale dvije paralelne Crkve: arijanska i nicejska. Plemstvo i viši staleži pripadali su arijanskoj Crkvi, a većina stanovništva nicejskoj. Jedino je pod Vandalima došlo do snažnijeg progona nicejskih kršćana. Osim Vandala, arijanstvo su prihvatili i Ostrogoti, Vizigoti, Burgundi i Langobardi, dok su Franci bili jedina germanska skupina koja je odmah prihvatila nicejsko kršćanstvo. Do početka 8. stoljeća ova su arijanska kraljevstva ili osvojena od strane nicejskih sljedbenika (Ostrogoti, Vandali, Burgundi), ili su njihovi vladari prihvatili nicejsko kršćanstvo (Vizigoti, Langobardi).

Vidi još

Izvori

  1. 1,0 1,1 Akvileja - Hrvatska enciklopedija
Akvileja

Akvileja (lat. Aquileia, tal. Aquileia, sloven. Oglej) je naselje na rijeci Natisone, 10 kilometara od Jadranskog mora, osnovano 181. pr. Kr. kao rimska vojna kolonija s ciljem osiguranja sjeverne Italije od Kelta.

Talijanski gradić na mjestu antičke Akvileje, Aquilee na furlanskom dijalektu, danas ima preko 3.400 stanovnika, pripada provinciji Udine, i uz Ravennu, najvažnije je arheološko nalazište sjeverne Italije.

Aleksandar I. Aleksandrijski

Papa Aleksandar I. od Aleksandrije, 19. papa Aleksandrije i patrijarh svetog Trona sv. Marka. Tijekom svog patrijarhata bavio se brojnim pitanjima s kojima se i danas suočava Crkva. To uključuje izračun datuma Uskrsa, akcije Meletija od Likopolisa, i pitanje od najveće suštine, arianizma. Bio je vodeća figura koja se suprostavljala arianizmu na Prvom saboru u Niceji. Također se pamti da je bio mentor čovjeka koji će ga naslijediti, Atanazija, a koji će postati jedan od vodećih crkvenih otaca.

Arije

Arius (250. do 256., Libija, ? - 336., Carigrad) je bio kršćanski svećenik rodom iz Libije. U Aleksandriji je osnovao svoj kult koji se zvao arijanstvo. Nitko nije siguran tko mu je bio učitelj, no smatra se da je vjerojatno bio učenik Lucijana Antiohijskoga. Arijev je kult učio da su Isus i Bog zasebne osobe, odnosno Krist nije isto što i Bog, već da je Sin Božji i da ga je stvorio Bog.

Crkva je na svojim ekumenskim saborima njegovo učenje proglasila herezom, a međusobni sukobi kršćana oko pitanja Arijeva nauka obilježili su 4. i 5. stoljeće. Arije je umro za jednog progona u Carigradu 336. godine.

Atanazije Aleksandrijski

Atanazije Aleksandrijski (Aleksandrija, oko 298. - Aleksandrija, 2. svibnja 373.). kršćanski biskup, patrijarh Aleksandrije i svetac. U Rimokatoličkoj Crkvi on je jedan od crkvenih naučitelja, te se ubraja među četiri velika naučitelja Istočne Crkve. Istočne Crkve slave ga 18. siječnja (datum prijenosa relikvija), a Rimokatolička Crkva 2. svibnja (dan smrti).

Bog Otac

Bog Otac, pravim imenom Jahve (Ja sam onaj koji jesam), u kršćanstvu je prva osoba Presvetog Trojstva, stvoritelj i uzdržavatelj svega svijeta, Otac druge božanske osobe - Sina - Isusa Krista. Iz njega proizlazi Duh Sveti.

Ciprijan Kartaški

Tascije Cecilije Ciprijan (Kartaga, oko 210. - Kartaga, 14. rujna 258.), pisac, biskup Kartage, crkveni otac, svetac i mučenik.

Jean de La Fontaine

Jean de La Fontaine (Château-Thierry, 8. srpnja 1621. - Pariz, 13. travnja 1695.), francuski književnik iz XVII. stoljeća

Ogledao se u svim književnim rodovima, a glavna su mu djela "Basne i bajke", "Pripovijesti u stihu". Od antičkih pisaca preuzeo je okosnicu, a basnu osvježuje elementima drame, satire i poezije. Životinje njegovih basni kriju pod svojom kožom sve ljudske slabosti. Njegove basne vrlo su poznate i smatraju se remek djelima svjetske književnosti. Inspirirane su Ezopom, Horacijem i staroindijskom književnosti kao Pančantantra.

Prvo djelo od 124 basne izašlo je 31. ožujka 1668. godine pod nazivom "Ezopove basne", a bile su posvećene Luju, Velikom Dauphinu, sinu Luja XIV.. Basne su bile jako dobar izbor za čitanje: imale su ritam, pisane su u rimi, prirodne i lake za čitanje, tipično francuske. Njegove basne nisu samo štivo za djecu već i za odrasle. U njegovim basnama često stradaju dobri (jer nisu dovoljno lukavi), a pobjeđuju pametni i spretni (makar bili i zli). Obrazovaniji ljudi su uspjeli i citirati stotine La Fontaineovih rečenica. Poštanske marke s njegovom slikom i njegovim basnama izdane su 1995. godine u Francuskoj.

U intervalima tijekom života izašle su ostale edicije njegovih basni. Posljednja je izašla 1693. godine. Član Académie française (Francuske akademije) postao je 1683. godine.

John Henry Newman

John Henry Newman (London, 21. veljače 1801. - Birmingham, 11. kolovoza 1890.), engleski kardinal, blaženik, važna osoba u religijskoj povijesti Engleske 19. stoljeća.

Nestorijanstvo

Nestorijanstvo ili nestorijanizam je kršćansko učenje o Isusovoj dualnosti, tj. da je Isus postojao kao dvije osobe - Isus čovjek i Isus Sin Božji. Ovo učenje se pripisuje Nestoru, Patrijarhu Konstantinopolskom (c. 386-451). Na Ekumenskom saboru u Efesu, 431., ovo učenje je proglašeno heretičkim, a sukob oko ovog gledišta je doveo do nestorijanskog raskola, pri kojem se Asirska istočna crkva odvojila od Bizantske crkve.

Nestorijanstvo kao kršćanska hereza je nastalo u ranoj kršćanskoj Crkvi, u 5. stoljeću, kao pokušaj tumačenja otjelotvorenja (inkarnacije) božanske Riječi (Logosa), koje je drugo lice Svetog Trojstva, tj. Isus Krist kao čovjek. Nestorijanstvo tvrdi da su Isusova ljudska i božanska priroda odvojene i da postoje dva lica, Isus kao čovjek i Isus kao Božja Riječ koja živi u čovjeku.

Nikola Kuzanski

Nikola Kuzanski (latinski: Nicolaus Cusanus, njemački: Nikolaus von Kues ; 1401.-1464.) bio je njemački kardinal i filozof iz doba renesanse. Povezuje se s učenjem o slaganju suprotnosti, napadom na Aristotelov zakon neprotivrječnosti koji je bio od povijesnog utjecaja. On je bio jedan od najranijih mislilaca koji je porekao geocentričnu koncepciju svemira, i potvrdio neograničenu prirodu prostora. Njegovo glavno djelo je "O učenom neznanju" (De Docta Ignorantiae) napisano 1440. godine).

Novacijan, protupapa

Protupapa Novacijan, katolički protupapa od 251. do 258. godine.

Nedovršeni članak Novacijan, protupapa koji govori o protupapi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Petar Kanizije

Sveti Petar Kanizije (niz. Pieter de Hondt; Nijmegen, 8. svibnja 1521. - Freiburg, 21. prosinca 1597.), nizozemski svetac, isusovac, teolog, propovjednik i crkveni naučitelj.

Prvi carigradski sabor

Prvi carigradski sabor ujedno je Drugi ekumenski sabor Crkve, a održan je u Carigradu. Sazvao ga je rimski car Teodozije I. Veliki 381. godine, kako bi potvrdio Nicejsko vjerovanje i konačno razriješio pitanje arijanstva.

Prvi nicejski sabor

Prvi nicejski sabor ujedno je i prvi ekumenski crkveni sabor, a održan je u Niceji u Bitiniji (današnja Turska). Sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki 325. godine kako bi razriješio pitanje neslaganja, poglavito u aleksandrijskoj Crkvi.

Sveti Ambrozije

Sveti Ambrozije (Trier, oko 340. - Milan, 4. travnja 397.), biskup, crkveni naučitelj, vodeći pisac crkvenih himni i svetac.

Sveti Augustin

Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (lat.: Aurelius Augustinus Hipponensis; Tagasta, 13. studenog 354. – Hippo, 28. kolovoza 430.), sjevernoafrički pisac, glazbeni teoretičar, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja. Koristi Platonovu filozofiju za izražavanje kršćanskih ideja.

Terezija Avilska

Sveta Terezija Avilska (Avila, Španjolska, 28. ožujka 1515. - Alba de Tormes, 14. listopada 1582.), mističarka, književnica, svetica i reformatorica redovničke zajednice karmelićanki.

Tertulijan

Tertulijan (Kvint Septimije Florencije) (rođen u Kartagi, oko godine 160 – umro u Kartagi, oko godine 240.) bio je ranokršćanski pisac. Stekao je solidno i široko obrazovanje, posebno govorništva. Dobro je poznavao pravo; ipak se ne zna je li bio advokat. Oko godine 197. obraća se na kršćanstvo. Sveti Jeronim svojedobno tvrdi kako je bio i svećenik, što je malo vjerojatno.

Zapadni Goti

Zapadni Goti ili Vizigoti su bili nomadska plemena koja su se s istoka doselili na područje Zapadnog Rimskog Carstva u velikoj seobi naroda koncem 4. stoljeća, a djelomično su naseljavali i područje Istočnog Rimskog Carstva (Bizanta).

Goti se prvi put pojavljuju kao narod 268. godine kad su napali Rimsko Carstvo i počeli harati Balkanom. Invazija Gota je pomela rimsku provinciju Panoniju i druge provincije Ilirika, a čak su zaprijetili i Italiji. Ali oni su u ljeto te godine poraženi kod današnje talijansko-slovenske granice, a onda su potučeni u bitci kod Niša u rujnu 268. U sljedeće tri godine vraćeni su preko Dunava u seriji pohoda cara Klaudija II. i cara Aurelijana. Ipak zadržali su posjede u Daciji, koju je Aurelijan evakuirao 271. Kad su se naselili u Daciji Goti prihvaćaju arijanstvo, u kojem se vjeruje da Isus nije jedan od oblika Boga u Trojstvu, nego da je posebno stvoren i nema božanski epitet. To vjerovanje je bilo u direktnoj suprotnosti s katoličanstvom, koje je postala glavna religija u 4. i 5. stoljeću. Iberijski Vizigoti su pripadali arijanizmu do 589., kada ih kralj Rekared preobraća na katoličanstvo.

Povijest katoličke teologije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.