Antika

Pojam Antika dolazi od latinskog antiquus: star, starinski, drevan. Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne europske jezike (njemački: die Antike, engleski: antiquity, ruski: aнтичность, izg. antičnost'). U osnovnom značenju, odnosi se na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem smislu znači "davnina".

Belvedere torso by jmax
Belvederski torzo, rad Apolonija iz Atene iz 1. stoljeća pr. Kr. Michelangelo se divio ovom izvanrednom djelu („ovo je djelo nekoga tko zna više od Prirode”) unatoč, ili možda upravo zbog, njegova poluuništenog izgleda, što daje zajedničku mističnu fascinaciju svim djelima antičke umjetnosti[1].

Značenje pojma

Pojam "antika" ima osnovno i šire značenje, pri čemu postoje i varijacije unutar osnovnog značenja o tome što se pod njim razumijeva.

Osnovno značenje

Pojam antika u svojem osnovnom značenju u literaturi obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju od oko 1200. ili 800. pr. Kr. do oko 500. ili 600. g., tj. približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčke arhajske umjetnosti do propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva i "poganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta kulturna tradicija, koja započinje oko godine 800. pr. Kr, razvija se i uz razne preobrazbe održava kroz gotovo tisućljeće i pol. Nakon prvog stoljeća prije naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.

Ponekad se u "antiku" uvrštava i starije doba Kretsko-mikenske kulture, koje započinje oko 1900. pr. Kr. Većina autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskog mora propala je do oko 1100. pr. Kr. uz golema razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedi mračno razdoblje i nema kulturnog kontinuiteta.

Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmom klasična antika (ili klasična starina, ili klasična kultura), dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr. židovsku, perzijsku, egipatsku, keltsku itd.).

Pojam se počeo koristiti u Europi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima općenito govorilo kao o "starima", dok se o kulturama i civilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela mijenjati tek u 19. st.).

Antika i Stari vijek

Antika je u uobičajenoj podjeli povijesti dio Starog vijeka (koji započinje pojavom prvih civilizacija u Mezopotamiji i Egiptu oko godine 3500. pr. Kr., a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom "Stari vijek"; npr. Eduard Kale u knjizi Povijest civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se obično razumijeva kulturna povijest Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili drevne civilizacije koje su se u raznim područjima Zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.« (str. 23).

Antika je posljednje razdoblje Starog vijeka; slijedi Srednji vijek.

Šire značenje

U širem smislu (uobičajeno u svakodnevnom govoru, ponekad u literaturi), pojam antika označava davno prošlo vrijeme, davninu. Ponekad se koristi i kao pogrda (pejorativno): zastarjeli pogledi i vrijednosti, koji su nekada nešto značili, a danas su besmisleni; također i osoba, koja ima takve poglede.

Pridjev antički odnosi se na antiku u prvom smislu (antička filozofija, umjetnost isl.), a antikni na općenito značenje (antikni namještaj, nakit, svjetonazor idr.). Pridjev antikvaran i imenica antikvitet označavaju predmet koji ima kulturnu vrijednost po svojoj starini i rijetkosti.

Razdoblja unutar antike

Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanja Aleksandra Makedonskog (umro 323. g. pr. Kr.) i uspon moći Rima.

  1. Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat, Asirija, Babilonija, Perzija).
  2. Helenizam. Nakon Aleksandrovih osvajanja (do 323. g. pr.Kr.), Makedonija postaje velesila i grčka se kultura naglo širi u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje razdoblje helenizma. S obzirom na malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi povjesničari označavaju kao dekadenciju.
  3. Rimsko razdoblje. Razni povjesničari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko razdoblje: od 201. g. pr. Kr. (kraj Drugog punskog rata) do 30. g. pr. Kr. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). Riječ je naravno, kao i uvijek kada u historiografiji postoje ovakva neslaganja, o procesu gdje je svaki fiksni datum manje ili više arbitaran. U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je uvelike nastavak helenizma, jer su rimska znanost i umjetnost ovisni o grčkoj; nova dostignuća razvijena su uglavnom u pravu i arhitekturi, a značajne promjene događaju se u religiji: religije "uvezene" s Istoka (štovanje egipatskih božanstava Izide i Ozirisa, maloazijske Kibele, perzijskog Mitre i dr., te židovstvo i kršćanstvo) postupno potiskuju staru grčku i rimsku religiju.

Početak i širenje antičke kulture

Početak antičke kulture u klasičnom smislu općenito se poistovjećuje s razdobljem nastanka Homerovih epova (i nešto kasnije Hesiodovih) i s početkom grčke kolonizacije prostora Sredozemlja u 8. stoljeću pr. Kr..

U sljedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremena Aleksandra Velikog i na Orijent pa i dalje, u Središnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnu Europu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila u srednjovjekovnu kršćansku zapadnjačku kulturu.

Kraj antike

Kao kraj razdoblja antike, različiti autori označavaju različite godine i događaje tijekom tri stoljeća.

Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je osipanja političke moći Rimskog Carstva i propadanja njegove kulture koji traje otprilike tri stoljeća; svaki pojedinačni datum manje je ili više arbitraran. Iako se u raznim udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo, današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima kulturni se kontinuitet nastavlja.

Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlast Istočnih Gota. Tek invazijom Avara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)

O kraju antike v. članak kasna antika.

Pojava kršćanstva

U okviru Rimskog Carstva javlja se kršćanstvo, koje krajem 4. stoljeća postaje jedina dopuštena religija. Ono negira i uništava mnoge osnovne čimbenike antičke kulture (tradicionalna religija, filozofija, kazalište, sportska natjecanja itd.), ali istodobno je o njoj ovisno i neke njezine elemente prenosi u Srednji vijek.

Preteče antičke kulture

Korijeni europske antike leže u tami. Njezina se pretpovijest može smjestiti u vrijeme oko 2000. pr. Kr. do 1600. pr. Kr./1550. pr. Kr., u razdoblje srednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko 2200.-2000. p. n. e., u Grčku doseljavaju indoeuropska plemena.

Mikenska kultura

Očito pod utjecajem minojske kulture s Krete, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u vremenu oko 1900.-1450. pr. Kr., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura (oko 1600.-1050./00. pr. Kr.). Polazište joj je vjerojatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima (od oko 1600. pr. Kr.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv. linearno pismo A koje se, između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom, modificirano je u tzv. linearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama pronađenim i u palačama u Pilu, Tebi i Mikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti u Knososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena.

Löwentor Mykene
Lavlja vrata u Mikeni

Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu, Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.

U gradskim su se središtima nalazili dijelovi zvani zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili jako utvrđeni u 13. stoljeću. Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro i fajansa i slični nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu Sredozemlja, a vjerojatno su u južnoj Italiji postojala grčka trgovačka naselja.

Mračno razdoblje

Vrijeme između 1200. i 750. pr. Kr. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nema tragova.

Početkom tog razdoblja mnogi su gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača. Mikenska tradicija nastavljena je još oko 150 godina, prije nego je počelo tzv. protogeometrijsko razdoblje (oko 1050.-900. pr. Kr.). Prema predaji, oko 1050. pr. Kr. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tijekom kojih su stanovnici grčkog kopna naselili egejske otoke i Malu Aziju.

Na grčkom se kopnu pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ona izgledaju, za razliku od mikenskog razdoblja, vrlo siromašno. Međutim u Lefkandi, na grčkom otoku Eubeji, pruža se sasvim drugačija slika: tamo su pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.

Tijekom zadnjih desetljeća, zahvaljujući mnogim novim nalazima, "mračno razdoblje" ipak se polako rasvjetljava. Prema pretpostavkama znanstvenika koji se bave istraživanjem Homera, u različitim dijelovima Ilijade ogledaju se prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.

Nakon 8. stoljeća pr. Kr. kontakti s prednjim Orijentom ponovo su vrlo intenzivni i nastaju trgovinske stanice na Cipru i u Siriji. Pretpostavlja se da su već u kasnom 9. stoljeću pr. Kr. Grci preuzeli pismo od Feničana.

Grčka i helenistički svijet

Početci stare Grčke

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stara Grčka
S takozvanim arhaičnim razdobljem u ranom 8. stoljeću pr. Kr. počinje stvarno razdoblje antike. Od 776. pr. Kr. poznate su liste pobjednika Olimpijskih igara. U razdoblju od oko 770 do 540. pr. Kr. Grci se u vrijeme velike kolonizacije šire prema zapadnom Sredozemlju (prije svega na Siciliju i u južnu Italiju), sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno more. U Maloj Aziji su se već ranije naselili. U tom razdoblju (negdje između 750 i 650. pr. Kr. zapisani su i Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, najstariji literarni spomenici zapada; u to je vrijeme (oko 700. pr. Kr.) djelovao i Hesiod.

Nastajanje polisa

Istovremeno se stvara i sustav grčkih gradova-država, polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj stanovnika.

Sparta, vojnička država u nastajanju na jugu Peloponeza, podvrgla je svojoj vlasti Meseniju i na taj način uspostavila kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Sparta se sa svojom oligarhijskom strukturom može smatrati prvim primjerom grada ustrojenog na načelu polisa, koji će od toga vremena prevladavati.

I u velikom broju drugih grčkih gradova-država ustav je uređivao zajednički život građana, ali ni tiranija, kakva je oko 650. pr. Kr. postojala, na primjer, u Korintu i u Megari, nije bila baš rijetkost.

U Ateni se korak po korak gradio demokratski sustav. Nakon što su Drakon (621. pr. Kr.) i Solon (594/593. pr. Kr.) donijeli svoje zakone, Pizistrat i njegovi sinovi uspjeli su još jednom, u razdoblju između 561 i 510. pr. Kr., obnoviti tiraniju. Međutim, do 501. pr. Kr. reforme Klistena Atenskog dovele su do konačnog proboja atičke demokracije.

Athens Acropolis
Atenski Akropolis

Razdoblje procvata Atene

S atenskom podrškom Jonskom ustanku oko 500. pr. Kr. počeo je sukob s Perzijom koji je trajao skoro dvjesto godina, poznat kao Perzijski ratovi o kojima nas "otac povijesti" povjesničar Herodot izvješćuje nekad manje, a nekad više pouzdano.

Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih 490. pr. Kr. pobjeđuju u Maratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski Veliki vladar Kserkso I. okuplja veliku vojsku i kreće u kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca u bitci kod Maratona. Međutim, gubi pomorsku bitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvom Temistokla, a 479. pr. Kr. kopnena vojska gubi bitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.

S osnivanjem Atičkog pomorskog saveza 477. pr. Kr. pod vodstvom Atene, za nju počinje razdoblje procvata koje traje do kraja vladavine Perikla 429. pr. Kr.. U tom razdoblju nastaju neka od najznačajnijih filozofskih, literarnih i arhitektonskih djela stare Grčke: Eshilove tragedije, tada stvaraju Sofoklo i Euripid, a tada se gradi i Partenon na Akropolisu. U to je vrijeme u Ateni djelovao i Sokrat, Platonov učitelj.

Borba za prevlast

Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile dovelo je 431. pr. Kr. do Peloponeskog rata koji je trajao 30 godina, a povjesničar Tukidid vrlo ga je dojmljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjesi zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je 404. pr. Kr., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci, potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremene hegemonije Sparte nad Grčkom.

U prvoj polovici 4. stoljeća pr. Kr. grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se saveznici - uz neprestano uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene ciljeve. Teba smjenjuje 371. pr. Kr. Spartu u njezinoj ulozi hegemona nakon bitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.

Za to se vrijeme na Siciliji moćna Sirakuza dokazala protiv trgovačke republike Kartage, koja je još od ranog 5. stoljeća pr. Kr. bila u konfliktnom odnosu s grčkim polisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik vladavine održala hegemonija u velikom broju gradova.

Tek prisilno ujedinjenje Grčke od strane Filipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između polisa. Atenjani, kao Demosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobio bitku kod Kairona 338. pr. Kr. i uspostavio hegemoniju nad Helom, što je godinu dana kasnije i osnaženo Korintskim savezom.

Vrijeme helenizma (336 do 30. pr. Kr.)

AlexanderTheGreat Bust
Aleksandar Veliki - rad nepoznatog suvremenika

Nakon što je 336. pr. Kr. ubijen Filip II., njegov sin Aleksandar Veliki vodi grčko-makedonsku vojsku u Aziju i u nekoliko godina osvaja cijelo perzijsko Carstvo. Aleksandrov pohod utro je put grčkoj kulturi na čitavom tada poznatom Orijentu, od Egipta, Mezopotamije i Perzije pa sve do granica Indije. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr. u Babilonu njegovi su nasljednici Dijadosi (većinom njegovi generali) nakon dugotrajnih međusobnih ratova podijelili carstvo između sebe. U svim dijelovima carstva - od ptolomejskog Egipta na zapadu pa sve do seleukidskog carstva na istoku - helenizam je tijekom sljedećih stoljeća bio dominantna kultura.

Razdoblje helenizma bilo je obilježeno gotovo neprekidnim borbama triju velesila (Ptolemejevići, Seleukidi i Antigonidi) za prevlast. Početkom 2. stoljeća pr. Kr. Rim je intervenirao u Grčkoj. 146. pr. Kr. Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene članove ahajskog saveza provinciji Makedoniji i razara vodeći polis tog vremena, Korint. Mnogi polisi, kao Atena i Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo zauzimanje Pergama, a 63./64. pr. Kr. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bila Kleopatra VII., integrirana je 30. pr. Kr. u Rimsko Carstvo. Time je prestao postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga u Bizantu.

Rimsko Carstvo

Forum Romanum
Rimski Forum

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimsko Carstvo

Nakon Grka, Rimljani postaju sljedeći nositelji i posrednici antičke kulture. Što su dalje prodirali na Levant, tim su više prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim preuzeto širili na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve do Rajne i britanskih otoka.

Korijeni Rima

Rim, prema legendi osnovan 753. pr. Kr., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem 7. stoljeća pr. Kr. spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijeke Tibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio pod etruščanskim utjecajem. S druge strane, Etruščani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim kolonistima.

Rimska Republika (oko 500. do 27. pr. Kr.)

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimska Republika

Rimljani su se oko 500. pr. Kr. oslobodili prevlasti etruščanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblik republikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko 450. pr. Kr., stvara se tablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne norme rimskog prava. Ustavom je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.

Do 272. pr. Kr. su Rimljani ovladali cijelom Italijom južno od doline rijeke Pad. S Punskim ratovima protiv pomorske sile Kartage u 3. i 2. stoljeću pr. Kr. počinje uspon Rima prema položaju velesile starog vijeka i on za više stoljeća preuzima vlast nad cijelim Sredozemljem. Nakon 200. pr. Kr. Rim se miješa i u politiku helenističkih velesila i preuzima protektorat nad istočnim Sredozemljem. Godine 148. pr. Kr. Makedonija Antigonida, 63. pr. Kr. područje Seleukida i na kraju 30. pr. Kr. Egipat Ptolemejevića postaju rimske provincije.

Istovremeno, u samom Rimu dolazi do niza kriza izraženih sukobima između pretstavnika patricija koji su ustrajavali na zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama i plebejaca koji su tražili reforme. U vrijeme građanskih ratova kriza kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time postaje moguć principat. Već je Gaj Julije Cezar svojim položajem doživotnog diktatora dosegnuo status monarha. Prvim rimskim carom smatra se August, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene republike uvesti monarhističko državno uređenje.

Doba rimskih careva

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, on i njegov nasljednik Tiberije vodili su sigurnom rukom. No već u vrijeme Kaligule, Klaudija i Nerona pojavljuju se prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na vlast dolazi dinastija Flavijevaca (Vespazijan, Tit i Domicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi kriza koja je uglavnom prevladana u vrijeme tzv. Pet dobrih careva.

Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini 2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu (ekspanzija u vrijeme Trajana, povrat teritorija i osiguranje granica pod Hadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama pritisak vrše Germani, na istočnim Parti (koji su se usprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati), a kasnije i Sasanidi. Smrću Marka Aurelija 180. završava takozvano „zlatno doba”, koje se može samo uvjetno smatrati zlatnim.

Kasna antika (284. do 602./641.)

Krajem 3. stoljeća car Dioklecijan uspijeva, uvođenjem tetrarhije, još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme početka kasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranje kršćanstva u vrijeme Konstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.

Julijanovom smrću propao je zadnji pokušaj oživljavanja poganskih kultova povezivanjem s novoplatonizmom 363.; svi sljedeći carevi bili su kršćani.

Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda 378. dolazi do bitke kod Adrinopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki sredio je stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No dokazano je da se bar do 6. stoljeća na području imperija nalaze pogani.

Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo, kojim se upravljalo iz Konstantinopola, pokazalo trajno sposobnim za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv. Zapadno Rimsko Carstvo sve je slabije odolijevalo navalama Huna i Germana. Došlo je do postupnog raspadanja rimske vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Po svemu sudeći, promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda nisu bile ni približno tako jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava. Godine 410. Rim su opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.

Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car Justinijan I. Veliki (527.-565.) pokušao je ponovo - u početku s dobrim rezultatima - obnoviti cijeli imperij, što na kraju ipak nije uspjelo; pored ostalog, Sasanidi su vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu antička kultura i duhovni svijet živjeli su i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela Arapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnog Bizanta. Ovisno o razmišljanju različitih povjesničara, kasna antika završava ili 602. godine nasilnim dolaskom na vlast cara Foke, ili 641. godine nakon smrti cara Heraklija i konačnog pada Egipta u arapske ruke. [1]

Značenje i utjecaj antike

Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti gotovo je neprocjenjivo. U tom razdoblju leže korijeni razvoja zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija ostavština su antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska prava i mnogi drugi.

Do danas su sačuvana brojna svjedočanstva o veličini i značenju tog razdoblja - pored sačuvanih tekstova filozofske, literarne ili povijesne naravi - brojni objekti grčke i rimske umjetnosti: od velikih skulptura do minijatura, keramike itd. Velike antičke zbirke nalaze se u Rimu, Ateni, Napulju, Parizu, Londonu, Münchenu, Sankt Peterburgu, Beču i Berlinu. Za upoznavanje svakodnevnog života u to vrijeme značajna su arheološka nalazišta u Pompejima, Delfima, Pergamonu i čitavom nizu drugih mjesta.

Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i oponašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog vijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, tj. ponovno rođenje antike.

Međutim, ne treba smetnuti s uma da se antika u srednjem vijeku nije nikada potpuno ugasila. Uz Bizantince i Arape, i u Europi je tijekom Srednjeg vijeka zahvaljujući nekim aktivnostima redovnika i karolinškoj renesansi (kraj VIII. i početak IX. st.) sačuvano nešto od antičkog nasljeđa.

Novija istraživanja naglašavaju neke neprekinute linije između antike i srednjeg vijeka.

Tek u XIV. stoljeću u Europi (na području latinskog kršćanstva, odnosno katoličanstva) razvija se interes za izgubljene tekovine antike (Renesansa), koje su uvelike sačuvane zahvaljujući islamskim Arapima uz posredovanje Židova. Uz obnovu interesa za antičku umjetnost i književnost povezan je i svjetonazorski okret od srednjovjekovne prevlasti religije tj. usmjerenosti na onostrano (transcedentno, metafizičko, na Boga) ka interesu za ovaj svijet i za čovjeka (humanizam). Tada započeti duhovni razvoj dovodi do prosvjetiteljstva i moderne. Suvremna zapadna kultura i civilizacija nezamisliva je bez grčke znanosti i filozofije, bez rimskog prava, bez grčke i rimske arhitekture i umjetnosti.

Antički autori

U nastavku su navedeni neki od najvažnijih poznatih antičkih autora i neka od njihovih sačuvanih djela.

Literatura

Osnovne definicije i objašnjenja preuzeti su iz:

Citirana literatura:

  • Eduard Kale: Povijest civilizacija, Zagreb: Školska knjiga, 1990. (6. izdanje)
  • Mate Suić: Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb: Golden Marketing, 2003. (2. izmjenjeno i dopunjeno izdanje)

Izvori

  1. Mistifikacija antičke umjetnosti započela je u samoj antici, najprije slavljenjem umjetnika u mitovima (Dedal), te slavljenjem pjesnika (Homer). U slučaju Egipta, Imhotep (politička osoba, liječnik i umjetnik) se štovao poput božanstva. Nastale su i legende o životima umjetnika, od kojih su neki postigli veliku popularnost i prepoznatljivost (kao što je Fidija, koji je djelovao za Perikla i svojim velikim umjetničkim intervencijskim programima bio izložen kritikama i ozbiljnim optužbama). Stupanj divljenja Rima grčkoj kulturi je bila tako izvanredna da je podigla intelektualnu reakciju branitelja starih republikanskih vrlina koji su joj se zgražali kao znaku moralne degeneracije i precijenjenosti neživih stvari (Ciceron, Seneka), što je bilo i viđenje ranog kršćanstva. Renesansna ideja je označila opću mistifikaciju antičke klasike, što je izazvalo tadašnju kritiku (Girolamo Savonarola), te intelektualno revidiranje od manirizma do prevladavanja identifikacije klasicistične ljepote i prirode antike (Giorgio Vasari, Baldassare Castiglione , Pietro Aretino); a posebno s historiografijom romantizma (Jacob Burckhardt). Iako se općenito Vasarijeva tvrdnja podudara s tezom Villanija i Ghibertija kako je umjetnost dosegla svoj vrhunac u Grčkoj i Rimu, propala s padom Rimskog Carstva i vratila se u Firencu preko Cimabuea, s uzastopnim napretkom do Michelangela, osobnim idolom kojega Vasari izvanredno mistificira; Vasari također navodi kako se umjetnost nije rodila, kao što se općenito vjerovalo, u Kaldeji ili Egiptu, već u njegovoj rodnoj Etruriji (Anthony Blunt, La teoría de las artes en Italia del 1450 a 1560., 1940. ISBN 84-376-0194-0). Slično tomu došlo je do mistifikacije antičke arhitekture (Vitruvije) (Víctor Manuel Nieto Alcaide, Alfredo José Morales i Fernando Checa Cremades, El mito de lo antiguo y el valor de lo presente, iz Arquitectura del Renacimiento en España, 1488-1599., str. 14.).
1. tisućljeće

1. tisućljeće je razdoblje koje je trajalo od 1. do 1000. godine.

Arta, Grčka

Arta (grčki: Άρτα) je grad u sjeverozapadnoj Grčka, sjedište prefekture Arta koja je pak dio periferije Epir. Za antičkih vremena grad je bio poznat pod imenom Ambracia / Amvrakia (grčki:Αμβρακία). Arta je poznata i po svom Starom mostu preko rijeke Araktos, kao i po srednjovjekovnoj utvrdi iz 13. st., koja spada u red najbolje očuvanih u cijeloj Grčkoj.

Arta je grad prepun bizantskih povijesnih građevina, ponajviše crkava, od kojih je najpoznatija Parigoritria, koju je izgradio oko 1290. godine despot Nikefora.

Današnja Arta je sjedište Tehnološkog edukacijskog instituta Epira.

Benevento

Benevento (latinski: Beneventum, napolitanski: Bënëvientë) je glavni grad istoimene talijanske pokrajine Benevento u regiji Kampaniji, nekih 50 km od Napulja, a i raskrižje mnogih cesta na jugu Italije. Benevento leži na ušću rijeka Sabato i Calore Irpino, okružen planinama Apeninskog masiva. Grad je zbog takvog položaja vrlo često u povijesti bio poprište sukoba i bitaka.

Benevento je 2011. god., zbog kompleksa Santa Sofia, zajedno sa još 7 lokacija (Langobardska središta u Italiji) uvršten na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi

Brod

Brod je plovno sredstvo sposobno za kretanje po moru, rijekama i jezerima koje služi najčešče za prijevoz robe i putnika. Brodom se smatraju samo veći plovni objekti, dok se manji nazivaju čamci i brodice. Za razliku od splava, brod, kao i čamac, ima koritast oblik koji mu daje uzgon potreban kako bi plutao na vodi.

Cirkus (antika)

Cirkus (lat. circus - "krug") izvorno je naziv za pozornicu ili arenu kružnog ili ovalnog oblika u kojoj su se izvodile primjerice za utrke konja, utrke dvokolica, borbe gladijatora ili druge predstave. Kod Rimljana razvile su se javne igre (ludi) od svečanosti, koje su se priređivale u znak zahvalnosti pojedinim bogovima, te su prema tomu stajale u vezi s religijom i bogoštovljem. Tako je bilo još i u kasno carsko doba, kad je poštovanje bogova bilo gotovo sasvim zanemareno.

Domaći konj

Konj (Equus ferus caballus; Sinonim: Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.

Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.

Francuska

Francuska Republika (fra. République Française) je država u zapadnoj Europi, s nekoliko prekomorskih teritorija i otoka. Kontinentalna Francuska (France métropolitaine) graniči s Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom. Prekomorski posjedi uključuju Francusku Gvajanu u Južnoj Americi, te otoke poput Martinika, Réuniona i Nove Kaledonije u Atlantskom, Indijskom i Tihom oceanu.

Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije, i njena teritorijem najveća članica. Također je zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti; pored toga je i članica grupa G7 i G-20, NATO-a, OECD-a, Frankofonije i niza drugih međunarodnih organizacija.

Glavni ideali Francuske izraženi su u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Ustavom je definirana kao nedjeljiva, sekularna, demokratska i socijalna država. Jedna je od najrazvijenijih, najbogatijih i najprepoznatljivijih država svijeta, a s 82 milijuna turista godišnje i najposjećenija.

Geometrija

Geometrija (grč. γεωμετρία; geo = Zemlja, metria = mjerenje) je grana matematike koja se bavi matematičkom formalizacijom i proučavanjem raznih tipova prostora.

Kasna antika

Kasna antika je starovjekovno podrazdoblje periodizacije ljudske povijesti. Prostorno i kulturološki se odnosi na kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem.Vremenski se odnosi na zadnje faze antike, razdoblje od 284. do 602. odnosno do 641. godine. Izraz "kasna antika" (nje. Spätantike) su znatno popularizirali njemački povjesničari, posebice Alois Riegl prvih desetljeća 20. stoljeća.Krajem 3. stoljeća (284.) rimski je car Dioklecijan uspio stabilizirati Rimsko Carstvo uvođenjem tetrarhije. To je novi režim dominata. To vrijeme početka kasnog starog vijeka obilježili su prijelomni događaji. Kršćanstvo je u vrijeme Konstantina I. priznato i postalo povlaštenim, a prije toga bilo je ponekad i krvavo progonjenim. Time se kultura znatno odmakla od antičke kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.

Julijanovom smrću propao je zadnji pokušaj oživljavanja poganskih kultova povezivanjem s novoplatonizmom 363.; svi sljedeći carevi bili su kršćani.

Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda 378. dolazi do bitke kod Adrianopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki sredio je stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji car koji je vladao cijelim Rimskim Carstvom. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No dokazano je da se bar do 6. stoljeća na području carstva nalaze pogani.

Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo, kojim se upravljalo iz Konstantinopola, pokazalo trajno sposobnim za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Zapadno Rimsko Carstvo sve je slabije odolijevalo hunskim i germanskim navalama. Rimska se vojska postupno raspadala, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Po svemu sudeći, promjene do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda nisu bile ni približno tako jednostavne kao što se dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmetom znanstvenih rasprava. Godine 410. Rim su opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.

Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka"; danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car Justinijan I. Veliki (527.-565.) pokušao je ponovo - u početku s dobrim rezultatima - obnoviti cijelo carstvo, što na kraju ipak nije uspjelo; pored ostalog, perzijski Sasanidi su vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnom Rimskom Carstvu antička kultura i duhovni svijet živjeli su i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela arapska osvajanja i odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnog Bizanta. Ovisno o razmišljanju različitih povjesničara, kasna antika završava padom Rimskog Carstva 476., 529. godine, kad je Justinijan zatvorio posljednje nekršćanske škole, 602. godine kad je bizantski car Foka nasilno došao na vlast ili 641. godine nakon što je umro car Heraklije i Egipat za stalno pao u arapske ruke. The general decline of population, technological knowledge and standards of living in Western Europe during this period, became the archetypal example of societal collapse for writers from the Renaissance until recent times. As a result of this decline, and the relative paucity of historical records from Western Europe in particular, the period between the fall of the Western Empire and the Middle Ages became known as the Dark Ages, a term displaced in most current periodisations by the introduction of "Late Antiquity".

U razdoblju što je uslijedilo broj je stanovnika u zapadnoj Europi općenito opao, također i tehnološka znanja i životni standard. To je piscima iz renesanse postalo arhetipom društvenog kolapsa i takvo se razmišljanje zadržalo sve do danas. Ishod ovog pada je bila malobrojnost povijesnih izvora posebice u Zapadnoj Europi pa je razdoblje između pada Zapadnog Rimskog Carstva i srednjeg vijeka postalo poznato kao mračni srednji vijek. Pojam se poslije odbacio u periodizacijama koje se napravilo poslije, pa se uveo pojam kasne antike.

Konjica

Konjica je povijesni rod vojske čiji su pripadnici konjanici. tj. ratnici na konjima (ili ranije u bojnim kočijama). Od najranijih antičkih civilizacija, pa sve do 20. stoljeća nove ere konjica je bila nezamjenjiva komponenta ratovanja i u mnogim bitkama je upravo premoć konjice donosila pobjedu. Konjanici su bili opremani svim vrstama pješačkog oružja i oklopa, a nerijetko su i konji nosili oklope. Kako je posjedovanje i opremanje konja bilo iznimno skupo, samo su bogati slojevi društva mogli služiti vojsku u vidu konjanika. Uz pripadnost konjici dolazio je i povlašteni društveni status, pa i otmjeni stil života. Riječ kavalir dolazi od francuske riječi chevalier (vitez). Zadnja upotreba konjice u borbene svrhe viđena je u Drugom svjetskom ratu, ali je u to doba već bila zastarjela. Konji se ponegdje i danas koriste za izviđanje ili prijevoz tereta, ali konjicu kao borbenu jedinicu istisnuli su oklopna vozila, helikopteri i avioni.

Lov

Lov je naziv za metode i načine uzgoja, zaštite i lova divljači. Obuhvaća traženje, promatranje, prebrojavanje, uzgoj, prihranjivanje, slijeđenje, odstrijel, hvatanje žive divljači, puštanje umjetno (u uzgajalištu) uzgojene divljači u lovišta.

Lovstvo je djelatnost koja obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. U pradavnim se vremenima čovjek bavio lovom iz nužde, radi podmirenja potreba za mesom i krznom; s razvojem društva lov postaje zabava, vježba, sport i zanimanje. Lovstvo ima i gospodarsku važnost, a povezano je s ostalim gosp. djelatnostima, osobito poljoprivredom, šumarstvom i industrijom.

Lucca

Lucca poslušaj [▶] je grad i općina u Toskani, u središnjoj Italiji, smješten na rijeci Serchio u plodnoj ravnici u blizini Ligurskog mora. Glavni ja grad provincije Lucca. Pored ostalog, poznat je zbog svojih izuzetno očuvanih renesansnih gradskih zidina.

Matematika

Matematika (od grčkog mathema - znanost) je egzaktna (točna, nedvojbena) znanost koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći matematičku logiku. Matematika izniče gdje god se pojavljuju pitanja vezana za veličinu, strukturu, prostor ili promjenu. U početku vezano uz trgovinu i mjerenje zemljišta, kasnije astronomiju, a danas uz mnoga područja života. Matematika se uči u osnovnim i srednjim školama kao obavezan predmet. Također i veliki dio fakulteta ima obavezne i izborne matematičke kolegije.

Modernizam

Modernizam je dinamičan i relativan pojam koji se koristi da se označe suvremene pojave u literaturi, umjetnosti, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju.

U prvom redu se tim pojmom označavaju pojave kulturalnog preispitivanja koje su prolazila društva uznapredovale industrijalizacije na kraju 19. i početka 20. stoljeća.

U tom značenju pojam je preuzet iz francuskog jezika. U njemačkoj literaturi se koristio termin moderna. Pored toga ovaj izraz se koristio za označiti i naturalizam, dekadencu, impresionizam, simbolizam, futurizam, dadaizam, ekspresionizam, neoromantizam, nadrealizam, egzistencijalizam.

Nedovršeni članak Modernizam koji govori o književnosti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Plomin

Plomin je malo staro naselje u općini Kršan, na jugoistočnoj obali Istre, nadomak grada Labina.

Utvrđeni gradić smješten je na brežuljku, koji se 80 metara gotovo okomito spušta u Plominski zaljev, ima oko 125 stanovnika, a bio je naseljen još u rimsko doba. Antika mu je kao municipalnom središtu ostavila u naslijeđe ostake rimskih građevina, na čijim su temeljima tijekom srednjovjekovlja niknule crkve i kapele, a lijepa priroda i mir privlače posjetitelje. Spoj ilirske i hrvatske kulture predstavlja Plominski natpis. S plominskog Vidikovca pruža se pogled na cijeli Kvarnerski zaljev te otoke Cres i Lošinj, pa je Plomin prikladno turističko odredište kao dugovječni grad, na čijim su ulicama još živi tragovi prošlosti.

Sinj

Sinj je grad u Hrvatskoj, koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji. Središte je Sinjske, a samim time i Cetinske krajine. Prema popisu iz 2011. godine, grad broji 24.826 stanovnika.Sinj je u Hrvatskoj i šire prepoznatljiv po Sinjskoj alci, viteškoj igri koja se u Sinju održava od početka 18. stoljeća, u znak pobjede nad turskim osvajačima.

Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko 3500. g. pr. Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća). Obično se pojam koristi samo za prostor oko Sredozemnog mora, uključujući i Bliski Istok (s Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta. Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća pr. Kr. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.

Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno, Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitani, Asirija), Iranske visoravni (Elam, Medija, Perzija) i Male Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.

Kraj starog vijeka otprilike se poklapa s raspadom Rimskog Carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

Sveti Ilija (Varaždinska županija)

Sveti Ilija je općina u Hrvatskoj.

Umjetnost starog vijeka

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.