Akad

Akad (sumer. Agade; heb. אכד ’Akkad) je ime drevnoga grada i pokrajine u sjevernoj Mezopotamiji, između gradova Sipar i Kiš, u današnjem Iraku, vjerojatno oko 50 km jugozapadno od središta Bagdada.

Na vrhuncu svoje moći bio je između 24. i 22. stoljeća pr. Kr. Ugledu Akada zasigurno je pridonio kralj Sargon Akađanin (23. st. pr. Kr.), kojemu je bio prijestolnica, kao i njegovim nasljednicima sve do u 22. st. pr. Kr. i uspona Babilonije.

Povijesni izvori

Sumerski tekst iz 3. tisućljeća, poznat kao Akadsko prokletstvo, donosi legendu o uništenju grada. Akad se povremeno spominje i u kasnijoj mezopotamskoj književnosti. Ime mu je ostalo živjeti u službenom nazivu Babilonije, kao »Zemlja Sumera i Akada«, te u nazivu za akadski jezik, što je običaj još iz babilonskog doba, kad su se tako nazivale semitske inačice sumerskih tekstova.

Sam grad do danas nije pronađen.

U Bibliji

Akad se spominje u biblijskom izvještaju u Knjizi Postanka, gdje se navodi kao jedan od Nimrudovih gradova (usp. Post 10,10).

Akadsko Carstvo

Akadska država ili Akadsko carstvo naziv je za državu koja se od 23. stoljeću pr. Kr. razvila oko grada Akada u Mezopotamiji.

Akađani su prvobitno bili nomadski narod koji je živio u središnjem dijelu Mezopotamije. Sargon Akađanin, vojni zapovjednik u vojsci grada Kiša osvojio je područje Sumera oko 2370. pr. Kr. Na obali Eufrata dao je sagraditi novu prijestolnicu, grad Akad, s kraljevskom palačom i hramovima posvećenim svojoj zaštitnici, božici Ištar. Njegovim daljnjim osvajanjima stvorena je Akadska država, dotad najveća država na Bliskom istoku, koja se prostirala od Perzijskog zaljeva na jugu do planinskog lanca Taurus na sjeveru, te od Zagrosa na istoku do Sredozemnog mora na zapadu.

Akađani su preuzeli dotadašnju kulturu Sumerana i klinasto pismo, ali glavni govorni jezik južne Mezopotamije postao je akadski koji, za razliku od sumerskog, pripada skupini semitskih jezika.

Najpoznatiji vladar Akadske države bio je Sargon Akađanin (2334. pr. Kr. - 2279. pr. Kr.). Nije se brinuo samo za politički i teritorijalni procvat države nego je razvijao poljoprivredu, trgovinu itd. Nakon razdoblja vladanja njegovih nasljednika, slijedi prilično nagla propast označena vlašću Gutejaca, a potom, na prelasku iz 3. u 2. tisućljeće pr. Kr., i početkom prevlasti Babilonaca i osnutkom Babilonskog carstva.

Amorićani

Amorićani (sum. Mar-tu, akad. Tidnum ili Amurrūm, egip. Amar, heb. אמורי; ʼĔmōrī) su drevni narod zapadnosemitske skupine koji je u drugoj polovici 3. tisućljeća pr. Kr. naseljavao područja sjevernog Levanta i Mezopotamije (današnja Sirija i Irak). Isprva nomadi na području Sirije i Libanona, kasnije naseljavaju gradove u Mezopotamiji. Postupno su prihvatili babilonijsku kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji kraljevi amorićanskih dinastija čak nosili i akadska imena (npr. Hamurabi). Tijekom 2. tisućljeća pr. Kr. Amorićani su poklekli pod napadima Hetita i Kasita.

Artarije

Artarije (akad. Arteremu, grč. Artarius) je bio sin Kserksa, odnosno član kraljevske perzijske dinastije Ahemenida. Vladao je kao satrap Babilonije u doba Kserksovog sina Artakserksa I. (465. - 424. pr. Kr.), velikog kralja Perzijskog Carstva. Artarije se spominje u arhivama trgovačke obitelju Murašu iz Nipura (431. - 424. pr. Kr.), te u djelima grčkog povjesničara i liječnika Ktezija koji je služio na perzijskom kraljevskom dvoru.

Uloga Artarija u dvorskim spletkama nakon smrti njegova oca i perzijskog vladara Kserksa nije poznata, no povjesničari poput Ktezija spominju kako su u njima sudjelovali njegova braća Darije i Histasp. Megabiz II., sin babilonskog satrapa Zopira, podigao je ustanak protiv Artakserksa I. budući kako je perzijski vladar dao pogubiti egipatske pobunjenike (koje je porazio sam Megabiz), unatoč Megabizovom obećanju kako će biti pošteđeni. Artakserkso I. je potom na Megabiza poslao dvije vojske pod zapovjedništvom Usirisa i Artarijevog sina Menostana, no oba puta Megabiz II. je ostvario pobjedu na način da se prethodno dogovorio da umjesto bitke vodi dvoboj s zapovjednicima protivničkih vojska. Artarije je zajedno s eunuhom Artoksarom i sestrom Amitis sudjelovao kao posrednik u Megabizovom pomirenju s velikim kraljem, koji ga je pomilovao.

Artasir

Artasir (perz. Artasura: „snažan kroz Artu“, akad. Artasuru, elam. Irdašura, grč. Artasyras) je bio satrap (pokrajinski namjesnik) Hirkanije tijekom sredine 6. stoljeća pr. Kr. Svoju satrapsku karijeru započeo je pod vladavinom medijskog vladara Astijaga, no nakon što je Kir Veliki 550. pr. Kr. pokorio Medijsko Carstvo, Hirkanija postaje dijelom novog Perzijskog Carstva, a Artasir zadržava mjesto satrapa. Gotovo jedini povijesni dokument koji spominje Artasira je „Opća povijest“ od Nikolaja iz Damaska.

Dejok

Dejok (grč. Deiokes, akad. Daiukku, elam. Dayauka) je bio vladar iz iranske dinastije Medijaca i prvi kralj Medijskog Carstva. Svoju vladavinu započeo je krajem 8. stoljeća pr. Kr.

Gobrias I.

Za ostale povijesne ličnosti pod imenom „Gobrias“ vidi: Gobrias (razdvojba)Gobrias I. (perz. Gaubaruva; „onaj koji jede govedinu“, akad. Gubaru, elam. Kambarma, grč. Gobryes, lat. Gobryas) je bio perzijski plemić, jedan od generala perzijske vojske tijekom vladavine Kira Velikog, te prvi satrap (pokrajinski namjesnik) Babilonije.

Gobrias je odigrao važnu ulogu u bitci kod Opisa, odnosno prilikom perzijskog osvajanja Babilona 539. pr. Kr. Prema Nabonidovom cilindru, Gobrias je bio guverner Gutiuma, te jedan od prvih koji su ušli u pokoreni glavni grad Babilonije, gdje je zarobio njihovog kralja Nabonida i postavio perzijske službenike. Umro je 4. ožujka 538. pr. Kr., nakon samo nekoliko tjedana vladanja kao babilonijski satrap. Naslijedio ga je Nabu-ahhe-bullit koji je sudeći prema imenu najvjerojatnije bio Babilonac, dok je njega na mjestu satrapa naslijedio Gobrias II.

Gobrias II.

Za ostale povijesne ličnosti pod imenom „Gobrias“ vidi: Gobrias (razdvojba)Gobrias II. (perz. Gaubaruva; „onaj koji jede govedinu“, akad. Gubaru, elam. Kambarma, grč. Gobryes, lat. Gobryas) je bio perzijski plemić i satrap Babilonije u službi Ahemenidskog Perzijskog Carstva. Gobrias je imao sina po imenu Nabugu.

Na mjesto satrapa 535. pr. Kr. postavio ga je perzijski vladar Kir Veliki, zamijenivši pritom njegova prethodnika Nabu-ahhe-bullita (najvjerojatnije Babilonac). Gobrias se kao Gubaru spominje u nekoliko glinenih zapisa na klinastom pismu pronađenim u Mezopotamiji, koji govore kako je posredovao u sukobu između hrama Eanna i grada Uruka. Jedan od njegovih suradnika bio je ahemenidski princ Farnak I. koji se spominje u zapisima iz 528. pr. Kr., tijekom vladavine Kirovog nasljednika Kambiza I.

Satrap Gobrias je u starom vijeku najviše ostao upamćen po kanalima koje je dao iskopati ili obnoviti, o čemu također svjedoče pločice na klinastom pismu. Više od šest stoljeća kasnije, rimski autor Plinije Stariji pisao je o upravitelju Gobaru (Gobriasu) koji je dao iskopati kanale da zaštiti Babiloniju od poplava koje je izazivala rijeka Eufrat.

Danas se ne može sa sigurnošću ustvrditi je li Gobrias bio živ 522. pr. Kr., kada je uzurpator Gaumata zaposjeo na perzijsko prijestolje. Kambiz II. je iste godine umro, dok je Darije Veliki zbacio Gaumatu sa trona nakon čega je u Babiloniji izbila pobuna, u kojoj je Gobrias možda ubijen. Pretpostavlja se kako je Gobriasa na mjestu babilonijskog satrapa naslijedio Uštanu.

Harpag

Harpag (grč. Harpagos, Harpagus ili Hypargus; akad. Arbaku ili Arbaces) je bio medijski general u 6. stoljeću pr. Kr., koji je prema Herodotu u bitci kod Pasargada prešao na stranu perzijskog vođe Kira Velikog te mu pomogao da uspostavi Ahemenidsko Perzijsko Carstvo. Harpag je kasnije služio kao satrap Lidije.

Hidarn (armenski satrap)

Za ostale povijesne ličnosti pod imenom „Hidarn“ vidi: Hidarn (razdvojba)Hidarn (perz. Vidarna; „Rezač“, elam. Mitarna, akad. Umidarna, lic. Widrñna, aram. Wdrn, grč. Ὑδάρνης; Hydarnes, lat. Idarnes) je bio perzijski plemić i satrap Armenije (prema povjesničaru Kteziju).

Hidarn od Armenije je najvjerojatnije bio unuk Hidarna Mlađeg, te otac Teritučma (koji ga je naslijedio na mjestu armenskog satrapa) i Stateire koja se udala za perzijskog vladara Artakserksa II. Ktezije također navodi kako se Artakserksova kći Amestris udala za Teritučma. Prema trojezičnom povijesnom dokumentu pronađenom u hramskom kompleksu Letoonu (pokraj grada Ksantosa u Liciji), Hidarn je bio i otac lidijskog satrapa Tisaferna. Ksenofontovo djelo „Anabaza“ interpolira popis satrapa koji spominje Dernesa, satrapa Fenicije i Arabije, no njegovi navodi smatraju se nejasnim i problematičnim pa je gotovo nemoguće utvrditi radi li se o Hidarnu od Armenije. Ostali povijesni dokumenti koji spominju dotičnog Hidarna uključuju i zapise iz grada Nipura (432. - 419. pr. Kr.).

Hidarn Mlađi

Za ostale povijesne ličnosti pod imenom „Hidarn“ vidi: Hidarn (razdvojba)Hidarn Mlađi (perz. Vidarna; „Rezač“, elam. Mitarna, akad. Umidarna, lic. Widrñna, aram. Wdrn, grč. Ὑδάρνης; Hydarnes, lat. Idarnes) je bio perzijski plemić i jedan od Kserksovih generala prilikom ekspedicije protiv Grčke (480. pr. Kr.).

Hidarn Stariji

Za ostale povijesne ličnosti pod imenom „Hidarn“ vidi: Hidarn (razdvojba)Hidarn Stariji (perz. Vidarna; „Rezač“, elam. Mitarna, akad. Umidarna, lic. Widrñna, aram. Wdrn, grč. Ὑδάρνης; Hydarnes, lat. Idarnes) je bio sin Bagabigne, perzijski plemić i satrap Medije.

Manejci

Manejci (akad. Mannai) su bili drevni narod nepoznatog podrijetla koji je u 1. tisućljeću pr. Kr. naseljavao područja oko jezera Urmije u Iranu. Oko 850. pr. Kr. uspostavili su kraljevstvo koje se dva stoljeća suprostavljalo navalama Urartua i Novoasirskog Carstva, a nestaje krajem 7. stoljeća pr. Kr. kada ih pokorava Medijsko Carstvo. Kraljevstvo Manejaca bila je centralistička država s izaženim utjecajem aristokracije, a njeno stanovništvo prakticiralo je sjedilački način života u dobro utvrđenim gradovima poput prijestolnice Izirtua (Zirte). Nakon medijskog osvajanja manejske države, njeno se stanovništvo apsorbiralo u iranske Medijce i Perzijance.

Mitani

Mitani (het. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni; akad. Ḫa-ni-gal-bat) je naziv za huritsko kraljevstvo koje je između približno 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjever Mezopotamije, jugoistok Anatolije i sjeverozapada Iranske visoravni. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme o čemu svjedoče brojni indoarijski leksemi pronađeni na hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima. Kraljevstvo Mitani postalo je regionalna sila nakon vakuum političke moći u Mezopotamiji uzrokovanog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, dok su sa svjetske pozornice nestali dva stoljeća kasnije kada ih pokoravaju Hetiti i Asirci. Vašukani, glavni grad Mitanskog kraljevstva, nikada nije pronađen.

Nabukodonosor II.

Nabukodonosor II. (akad. Nabû-kudurri-uṣur, 630. - 561. pr. Kr.) je bio najveći vladar Novobabilonskog Carstva. Karijeru je započeo kao vojni časnik, a na prijestolje je došao 605. pr. Kr. nakon smrti svog oca Nabopolasara. Nabukodonosor II. je pokrenuo pohod na Judeju, osvojio Jeruzalem, te poslao Židove u egzil. Poznat je i po gradnji Semiramidinih visećih vrtova u Babilonu koje je dao izgraditi za svoju ženu Amitis od Medije koja je čeznula za svojom domovinom Medijom (Iran), te koji spadaju u sedam svjetskih čuda. U svoje vrijeme bio je poznat i kao Nabukodonosor Veliki, iako je kasnije među kršćanima i Židovima stekao negativnu reputaciju zbog babilonskog ropstva. U 20. stoljeću arapski odnosno irački nacionalisti su ga prigrlili kao svog heroja.

Niniva

Niniva (akad. Ninua; heb. Ninive) je bila glavni grad Asirije u zadnjih nekoliko desetljeća asirskoga carstva. Kroz cijelu asirsku povijest bila je, uz Ašur, Kalah i Arbelu, jedan od najznačajnijih gradova.

Palestina

Palestina (egip. P-r-s-t; „Peleset“, akad. Palaštu, grč. Παλαιστίνη; Palaistine, lat. Palaestina, hebr. פלשׂתינה, arap. فلسطين‎; Filasṭīn) je jedan od naziva za područje između Sredozemnog mora i rijeke Jordan. Pojam „Palestina“ može se odnositi na geografski, povijesni, ali i politički pojam (vidi: Palestinska autonomija).

Najstariji naziv za navedeno područje bio je „Kanaan“. Najranije korištenje „Palestine“ datira iz 12. stoljeća pr. Kr.; egipatski faraon Ramzes III. u hramu Medinet Habu spominje svoju pobjedu nad Filistejcima odnosno „Narodima sa mora“ (P-r-s-t; „Peleset“). Asirski kralj Sargon II. u 8. stoljeća pr. Kr. za isti narod odnosno geografsko područje rabi ime Palashtu ili Pilistu. Naziv „Palestina“ kasnije upotrebljavaju i Grci u geografskom pojmu Sirija-Palestina što je helenizirani naziv za zemlju Filistejaca, te Rimljani posebno nakon vladavine rimskog cara Hadrijana koji je kao dio kazne nakon gušenja Drugog židovskog ustanka provinciji Judeji promijenio ime u Sirija-Palestina. U moderno vrijeme „Palestina“ se odnosila i na britanski mandat; iako je on originalno pokrivao teritorije današnjeg Izraela, Palestinske samouprave i Jordana, ubrzo je podijeljen na Palestinu i Transjordan kako bi namirili svog saveznika Šarifa od Meke. Od tada se i politički pojam Palestina uvriježio samo za područje zapadno od rijeke Jordan.

Purim

Purim (heb.: פורים Pûrîm, od akad. pūru „kocka“ u smislu igara na sreću) blagdan je u židovstvu koji podsjeća na izbavljenje Židova koji su bili u opasnosti istrebljenja u Perziji kada je perzijski vladar Kserkso odobrio zator Židova što je zapisano u Knjizi o Esteri u Starom zavjetu. Održava se u rano proljeće, a popraćen je svojevrsnim karnevalom.

Tritantekmo (satrap)

Tritantekmo (perz. Ciçantakhma, elam. Ṣi-iš-šá-an-tak-ma, akad. Ši-it-ra-an-taḫ-ma, grč. Tritantaechmes) je bio satrap pokrajine Babilonije, jedne od najvažnijih administrativnih jedinica Perzijskog Carstva. Herodot ga naziva sinom Artabaza, što prema kronologiji podrazumijeva kako je Tritantekmo vladao u vrijeme Herodotova života (sredina 5. stoljeća pr. Kr.). Grčki povjesničar opisuje sav raskoš perzijskog Babilona, te golemo bogatstvo babilonijskog satrapa. Navodi da je „Babilon hranio carstvo četiri od dvanaest mjeseci u godini“, kako je Tritantekmo imao 800 konja i 16.000 kobila, te toliki broj indijskih pasa da su četiri sela bila zadužena samo za proizvodnju hrane za pse.

Urartu

Urartu (starosjedilački: Biai ili Biainili, akad. „māt Urarṭu“: ma-at U-ra-ar-ṭu, grč. Ararat) ili kraljevstvo Van je država iz željeznog doba koja se prostirala oko jezera Van u Armenskoj visoravni. Termin „Urartu“ je zapravo akadski naziv za geografsku regiju u kojoj je tijekom željeznog doba postojala „Kraljevina Urartu“ ili „Zemlja Biainili“. Ovu terminološku podjelu između geografskog i političkog pojma je još 1955. objasnio povjesničar F. W. König. Regija Urartu obuhvaća planinsko područje između Male Azije, Mezopotamije i Kavkaza, što je kasnije nazvano „Armenskom visoravni“. Kraljevstvo Urartu osnovano je sredinom 9. stoljeća pr. Kr., a osvojili su je Medijci početkom 6. stoljeća pr. Kr. i priključili ga Medijskom Carstvu.

Starovjekovne države i civilizacije

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.