Turski jezik

Turski (turski: türkçe) pripada porodici turkijskih jezika. Turski se govori kao domaći jezik u Turskoj, Turskoj Republici Sjevernom Kipru, Bugarskoj, kao i među nekoliko miliona useljenika koji žive u Evropskoj Uniji. Broj domaćih govornika je neizvjestan, prvenstveno zbog pomanjkanja manjinskih jezičkih podataka iz Turske. Broj od 60 miliona koji se koristi u ovom članku pretpostavlja da je turski maternji jezik nekih 80% turskog življa, dok kurdski zauzima većinu preostalog broja. (Lingvističke manjine u Turskoj su međutim dvojezične i govore turski.)

Postoji veliki stepen međusobne razumljivosti između turskog i drugih ouških jezika, poput azerbejdžanskog, turkmenskog i kaškajskog. Ako bi se ovi pribrojili "turskom," broj domaćih govornika bi bio 100 miliona, dok bi ukupan broj, uključujući govornike drugog jezika, bio 250 miliona.

Turski jezik
Türkçe
Države govorenja Turska
Bugarska
Makedonija
Kipar
Irak,
Kazahstan
Rusija
Njemačka,
Rumunija
Uzbekistan
Grčka
Regije govorenja Evropa Azija
Broj govornika između 77 i 83 milona ljudi
Jezička porodica

turkijski jezici

zapadnoturkijski
ouski jezici
turski
Službeni status
Služben u Turska
Kipar
Sjeverni Kipar
Regulatori Tursko jezičko društvo
Jezički kod
ISO 639-1 tur
ISO 639-2 tur
ISO 639-3 tur
Također pogledajte: Jezik | Spisak jezika

Klasifikacija

Truski pripada turkijskoj porodici jezika, među kojima su turski jezik balkanskih Gagauza, gagauški i horasanski turski, uz dodatak osmanlijskog turskog. Porodica turskih jezika je podgrupa ouških jezika, koja je opet podgrupa turkijskih jezika, za koje većina lingvista vjeruje da pripadaju porodici altajskih jezika.

Geografska rasprostranjenost

Turski se govori u Turskoj, a također ga govore manjine u 35 zemalja. Turski se naročito govori u zemljama koje su nakad (bilo potpuno ili djelimično) bile u sastavu Osmanlijskog carstva, kao što su Bugarska, Rumunija, bivša Jugoslavija (naročito na lokalnom nivou u pokrajini Kosovo i Metohija u Srbiji), te u Makedoniji.

Zvanični status

Turski je zvanični jezik u Turskoj i jedan je od zvaničnih jezika na Kipru. Turski je također jedan od zvaničnih ili nacionalnih jezika u Bugarskoj.

U Turskoj, Kemal Atatürk je 1932. osnovao Türk Dili Tetkik Cemiyeti ("Udruženje za ispitivanje turskog jezika"), koje danas postoji kao nezavisno tijelo pod imenom Türk Dil Kurumu ("Društvo za turski jezik"). U augustu 1983, nakon vojnog puča iz 1980, poslije kojeg je zaveden vojni zakon, Društvo za turski jezik je stavljeno pod kontrolu premijera države.

Dijalekti

Među dijalektima turskog jezika su dunavski, eskišehirski (koji se govori u Provinciji Eskişehir), razgradski, dinlerski, rumelski, karamanlijski (koji se govori u provinciji Karaman), jedrenski (u Provinciji Edirne), gaziantepski (govoren u Provinciji Gaziantep), urfanski (govoren u Provinciji Şanlıurfa [Urfa]) i gojnučki (u selu Goynuk, grad Bolu).

Pismo

Turski se piše koristeći modifikovano latinično pismo, koje je Mustafa Kemal Atatürk uveo 1928. kao dio pokušaja da osavremeni Tursku. Do 1928, turski se pisao modifikovanim arapskim pismom (v. Osmanlijski turski jezik), nakon čega je upotreba arapskog pisma zakonom zabranjena.

Izgovor

U turskom jeziku svakom slovu odgovara tačno jedan glas.

Slovo IPA Približan izgovor
u bosanskom jeziku
Slovo IPA Približan izgovor
u bosanskom jeziku
A a /a/ kao a M m /m/ kao m
B b /b/ kao b N n /n/ kao n
C c /dʒ/ kao O o /o/ kao o
Ç ç /tʃ/ kao č Ö ö /œ/ kao njemačko ö
D d /d/ kao d P p /p/ kao p
E e /e/ kao e R r /ɾ/ kao r
F f /f/ kao f S s /s/ kao s
G g /g/ ili /ɟ/ kao g Ş ş /ʃ/ kao š
Ğ ğ /ɣ/ produžuje prethodni samoglasnik T t /t/ kao t
H h /h/ kao h U u /u/ kao u
I ı /ɯ/ tzv. velarno i Ü ü /y/ kao njemački ü
İ i /i/ kao i V v /v/ kao v
J j /ʒ/ kao ž Y y /j/ kao j
K k /k/ ili /c/ kao k Z z /z/ kao z
L l /ɫ/ ili /l/ kao l

Gramatika

Naglašavanje sloga

U turskom jeziku se naglašava posljednji slog uz iznimke, kad su u pitanju riječi stranog porijekla ili kombinacije riječi i pojednih nastavaka.

Imenice

Imenice u turskom jeziku imaju kategoriju broja i padeža, ali ne i roda. Sistematizacijom je turski jezik sveden na 6 padeža: nominativ, genitiv, akuzativ, dativ, lokativ i ablativ. Množina imenica tvori se dodavanjem nastavka –ler/-la na nominativ jednine.

Padež Deklinacije imenice adam (čovjek) Deklinacija imenice oda (soba)
Nominativ adam oda
Genitiv adamın odanın
Akuzativ adamı odayı
Dativ adama odaya
Lokativ adamda odada
Ablativ adamdan odadan

Pridjevi

Pridjevi u turskom jeziku su nepromjenjiva vrsta riječi, nemaju kategoriju roda, broja a ni padeža. Uglavnom stoje ispred imenice u rečenici. Kompariraju se pomoću riječi daha (još) za komparativ i riječi en (naj-) za superlativ. Primjer komparacije pridjeva u turskom jeziku:

  • güzel adam (lijep čovjek)
  • daha güzel adam (ljepši čovjek)
  • en güzel adam (najljepši čovjek)

Zamjenice

Deklinacija ličnih zamjenica je prikazana u tabeli:

jednina Nominativ ben (ja) sen (ti) o (on, ono,ona)
Genitiv benim senin onun
Dativ bana sana ona
Akuzativ beni seni onu
Lokativ bende sende onda
Ablativ benden senden ondan
Množina Nominativ biz siz onlarin
Genitiv bizim sizin onlarin
Dativ bize size onlara
Akuzativ bizi sizi onları
Lokativ bizde sizde onlarda
Ablativ bizden sizden onlardan

Lokativ ličnih zamjenica se koristi da bi se izrazio vlasnički odnos. Npr.:

  • Bende iki gazete var. / İki gazetem var. - u prijevodu (Ja) imam dvoje novine.
  • Bizde boya kalemi var. / Boya kalemimiz var - u prijevodu (Mi) imamo bojice.

Turski jezik ima i specijalnu ličnu zamjenicu kendi, koja se koristi u kombinaciji sa drugim ličnim zamjenicama i poštuje njihove padežne nastavke, npr. ben kendim (samo ja), sen kendin (samo ti). Pokazne zamjenice su: bu, şu i o. Dekliniraju se po uzoru na lične zamjenice, ukoliko stoje pred imenicom imaju ulogu pridjeva. Upitne zamjenice su:

  • kim? ili hangisi?, (ko?)
  • ne? ili hangileri?,(šta?)
  • kaç?, (koliko?)
  • nasıl? koji?
  • nere? neresi? gdje

Upitne zamjenice se dekliniraju također po uzoru na lične zamjenice.

Postpozicije i veznici

Postpozicije u turskom jeziku ispunavaju istu ulogu kao prijedlozi (prepozicije) u bosanskom. Sa padežima su povezane na sljedeći način :

için(za), kadar(kao)

  • sa genitivom se uglavnom koriste postpozicije kada se opisuju prostorni odnosi:

önünde (pred), altında (pod), içinde (u), dışında (u), yanında (blizu), etrafında (oko), karşısında (protiv), ortasında (usred) sağında (desno) solunda (lijevo), üstünde (na),arkasında (za) arasında (među)

  • sa dativom se koristi postpozicije:

karşı (protiv),doğru (usmjeren protiv),kadar(k), göre (prema), dair (zbog), rağmen (preko)

sonra (po), evvel (prije nego), beri (vremensko od), öte (blizu), dolayı (za), itibaren (vremensko od) i başka (osim)

  • lokativu , ogovara postpozicija –ile/-la/-le, koja može stajati samostalno ili biti pripojena do riječi, npr.: benimle (sa mnom)

Prilozi

Turski jezik razlikuje priloge mjesta, vremena, načina, količine, mjere te potvrđivanja i poricanja.

  • Prilozi mjesta su: bura (ovdje), şura (tu), ora (tamo), aşağı (dole), yukarı (gore),

yakın (blizu), uzak (daleko), solda (lijevo), sağda (desno), dışarı (vani), geri (pozadi), ileri (naprijed) i sl.

  • Prilozi vremenasu: şimdi (sada), geç (poslije), sonra (potom), bazan (nekada), erken

(rano), ozaman (sada), dün (jučer), bugün (danas), yarın (sutra), eskiden (kada god), ara sıra (često) itd.

  • Prilozi načina su: güzel (lijepo), fena (ružno), iyi (dobro), ezberden

(napamet), yavaşça (polako), başbaşa (u četiri oka) i sl.

  • Prilozi količine i mjere su: az (malo), çok (puno), oldukça (dosta), biraz (malo),

fazla (više), iki misli (dvokratno), hayli (dosta) i sl.

  • Prilozi potvrđivanja i poricanja su: evet (da), hay hay (upravo tako), muhakkak (sigurno),

gene (ponovno), sahi (stvarno), ok (ne) i sl.

Brojevi

Brojevi u turskom jeziku su promjenjiva vrsta riječi. Glavni brojevi:

  • 1 bir
  • 2 iki
  • 3 üç
  • 4 dört
  • 5 beş
  • 6 altı
  • 7 yedi
  • 8 sekiz
  • 9 dokuz
  • 10 on
  • 20 yirmi
  • 30 otuz
  • 40 kırk
  • 50 elli
  • 60 altmış
  • 70 yetmiş
  • 80 seksen
  • 90 doksan
  • 100 yüz
  • 200 iki yüz
  • 300 üç yüz
  • 400 dört yüz
  • 500 beş yüz
  • 600 altı yüz
  • 700 yedi yüz
  • 800 sekiz yüz
  • 900 dokuz yüz

Kod razlomaka se prvo čita broj u nazivniku u formi lokativa, pa onda brojnik u formi nominativa.

Glagoli

Većinom glagoli, glavni izuzetak je glagol biti, su pravilni glagoli, konjugiraju se po istim pravilima, sa uvažavanjem glasovne harmonije. Glagolsku osnovu, čijim modificiranjem nastaju ostali glagolski oblici, predstavlja oblik imperativ drugog lica jednine. Infinitiv se tvori dodavanjem nastavaka -mek tj. -mak pri glasovnoj harmonizaciji. Infinitiv može poprimiti sve nastavke kao imenica, tj. ifinitiv se deklinira.

  • Aorist se u turskom jeziku izražava u više oblika, u zavisnosti da li je postojanost neke radnje sporna ili nije. Glagol piti u aoristu, ukoliko radnja nije osporena sa "možda", "izgleda" i sl. ima sljedeći oblik:
    • 1. lice jednine erim
    • 2. lice jednine ersin
    • 3. lice jednine er
    • 1. lice množine eriz
    • 2. lice množine ersiniz
    • 3. lice množine erler

Ukoliko je radnja osporena, na gore navedene oblike se dodaje nastavak -şim.

  • Prezent, kojim se u turskom izražava radnja koja se dešava trenutno ili u bliskoj budućnosti također se javlja u nekoliko oblika. Glagol piti u prezentu, ukoliko radnja nije osporena sa "možda", "izgleda" i sl. ima sljedeći oblik:
    • 1. lice jednine iyorum
    • 2. lice jednine iyorsun
    • 3. lice jednine iyor
    • 1. lice množine iyoruz
    • 2. lice množine iyorsunuz
    • 3. lice množine içiyorlar

Ukoliko je radnja osporena ili neizvjesna, prezent glagola piti izgleda ovako:

    • 1. lice jednine iyormuşum
    • 2. lice jednine iyormuşsun
    • 3. lice jednine iyormuş
    • 1. lice množine iyormuşuz
    • 2. lice množine iyormuşsunuz
    • 3. lice množine içyormuşlar
  • Pluskvamperfekt je glagolski oblik koji također našao mjesto u turskom jeziku, ukoliko radnja nije osporena ili upitna pluskvamperfekt glagola piti izgleda ovako:
    • 1. lice jednine miştim
    • 2. lice jednine miştin
    • 3. lice jednine mişti
    • 1. lice množine miştik
    • 2. lice množine miştiniz
    • 3. lice množine miştiler

Ukoliko radnja jeste upitna tj. osporena sa možda, mislim i sl. tada pluskvamperfekt glagola piti izgleda ovako:

    • 1. lice jednine mişmişim
    • 2. lice jednine mişmişsin
    • 3. lice jednine mişmiş
    • 1. lice množine mişmişiz
    • 2. lice množine mişmişsiniz
    • 3. lice množine mişmişler
  • Preterit, u turskom jeziku opisuje radnju koja se već desila u ovom trenutku, glagol piti u turskom jeziku ima oblik:
    • 1. lice jednine tim
    • 2. lice jednine tin
    • 3. lice jednine ti
    • 1. lice množine tik
    • 2. lice množine tiniz
    • 3. lice množine tiler

Svojom funkcijom preteritu, je i sličan glagolski oblik imperfekt. Imperfekt glagola piti, ukoliko radnja nije osporena, niti upitna ima sljedeći oblik:

    • 1. lice jednine iyordum
    • 2. lice jednine iyordun
    • 3. lice jednine iyordu
    • 1. lice množine iyorduk
    • 2. lice množine iyordunuz
    • 3. lice množine iyordular
  • Futur u prošlosti, je glagolski oblik u turskom jeziku. Futur u prošlosti od nekog glagola, preciznije bi se mogao prevesti na engleski jezik nego na bosanski jezik, npr. futur u prošlosti glagola piti za prvo lice jednine u turskom je içmiş olacağım, u prijevodu na engleski jezik: I will have drank. Ukoliko radnja nije osporena ili upitna, futur u prošlosti glagola piti izgleda ovako:
    • 1. lice jednine miş olacağım
    • 2. lice jednine miş olacaksın
    • 3. lice jednine miş olacak
    • 1. lice množine miş olacağız
    • 2. lice množine miş olacaksınız
    • 3. lice množine miş olacaklar
  • Futur kondicionalni je glagolski oblik u turskom jeziku, za glagol piti ima sljedeći oblik:
    • 1. lice jednine eceksem
    • 2. lice jednine eceksen
    • 3. lice jednine ecekse
    • 1. lice množine eceksek
    • 2. lice množine ecekseniz
    • 3. lice množine ecekseler
  • Turski jezik obiluje glagolskim načinima, pored imperativa, kondicionala aoristnog, prezentskog, futuritivnog i perfektivnog, turski jezik još posjeduje glagolski način opativ aoristni, perfektivni, prezentni i futuritivni. Necesitativ je glagolski način specifičan za turski i armenski jezik. Necesitativom se najčešće izražavaju inzistiranje, molbe, želje, naredbe i sl.

Imperativ u turskom jeziku se tvori na sljedeći način (pažnja na harmonizaciju glasova kod drugih primjera) - primjer glagol piti:

    • 1. lice jednine eyim (približan prijevod: neka pijem)
    • 2. lice jednine (ujedno i glagolska osnova)
    • 3. lice jednine sin
    • 1. lice množine elim
    • 2. lice množine in(iz)
    • 3. lice množine sinler

Red riječi u rečenici

Tipična turska rečenica počinje subjektom a završava predikatom, taj poredak može da bude narušen naprimjer u poeziji ili prozi.

Glasovna harmonija

Specifičnost turskog jezika je tzv. glasovna harmonija. Samoglasnici u riječi se podređuju tipu samoglasnika u prvom slogu. Ako je prvi samoglasnik npr. zadnji/ prednji/ onda su i svi ostali samoglasnici zadnji/ prednji. Velarna/palatalna harmonija je nadređena labilnoj harmoniji.

Tvorba novih riječi

Turski jezik obimno koristi aglutinaciju za formiranje novih riječi od imenica i glagola, tj. njihovih korijena.

Primjer riječi izvedene od imenskog korjena:

Turski Komponente Bosanski Vrsta riječi
göz göz oko Imenica
gözlük göz + -lük naočale imenica
gözlükçü göz + -lük + -çü optičar Imenica
gözlükçülük göz + -lük + -çü + -lük optičarska firma Imenica
gözlem göz + -lem posmatranje Imenica
gözlemci göz + -lem + -ci posmatrač Imenica
gözle göz + -le posmatrati Glagol
gözlemek göz + -le + -mek posmatrati Glagol

Primjer tvorbe riječi na glagolskoj osnovi:

Turski Komponente Bosanski Vrsta riječi
yat- yat- leći Glagol
yatmak yat-mak lijegati Glagol
yatık yat- + -(ı)k ležeći Pridjev
yatak yat- + -ak krevet, mjesto za spavanje Imenica
yatay yat- + -ay horizontalan Pridjev
yatkın yat- + -gın porast Adjective
yatır- yat- + -(ı)r- odložiti Glagol
yatırmak yat- + -(ı)r-mak odlagati Glagol
yatırım yat- + -(ı)r- + -(ı)m ulaganje Imenica
yatırımcı yat- + -(ı)r- + -(ı)m + -cı ulagač Imenica

Nove riječi mogu nastati također spajanjem više postojećih riječi:

Turski Bosanski Constituent words Doslovno značenje
pazartesi ponedjeljak pazar ("nedelja") i ertesi ("poslije") poslije nedjelje
bilgisayar računar bilgi ("informacija") i say- ("računati, brojati") brojač informacija
gökdelen neboder gök ("nebo") i del- ("bosti") nebo bosti
başparmak palac baş ("primarni") i parmak ("prst") primarni prst
önyargı predrasuda ön ("prije") i yargı ("suđenje") prije suđenja

Reference

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Literatura

  • International Phonetic Association (1999) Handbook of the International Phonetic Association ISBN 0-521-63751-1

Vanjski linkovi

Također pogledajte

Anadolija

Anadolija (na grčkom, ανατολή, anatolē) je oblast u Jugozapadnoj Aziji, koja danas otprilike odgovara azijskom dijelu Turske. Doslovno značenje riječi je "izlazak sunca" ili "istok," a često je korištena u svom latinskom obliku Asia minor, Mala Azija.

Zbog svog strateškog položaja kao raskrsnica između Azije i Evrope, Anadolija je bila kolijevka različitih civilizacija od prahistorije naovamo, počevši od neolitskih naselja poput Çatalhöyüka i Troje, koja je počela u neolitsko doba i nastavila se do željeznog doba.

Među glavne civilizacije i narode koji su se bilo nastanili u Anadoliji ili je osvojili spadaju Kolhijani, Hatijani, Luvijani, Hititi, Frigijci, Krimljani, Lidijci, Persijanci, Kelti, stari Grci, Pelazgi, Armenci, Rimljani, Goti, Kurdi, Bizantijci, i Turci Seldžuci i Osmanlije. Pomenuti narodi su pripadali različitim etničkim i jezičkim tradicijama. U pisanoj istoriji, Anadolci su govorili kako indoevropske tako i semitske jezike, kao i druge jezike nepoznatog srodstva i pripadnosti.

Stanovnici današnje Anadolije pretežno govore turski, jezik koji su Turci donijeli osvajanjem Anadolije, počevši sa osnivanjem Seldžučkog carstva u 11. vijeku. Međutim, sve do početka 20. vijeka, Anadolija je bila višeetnička; međutim događaji i političke prilike s početka 20. vijeka, doprinijeli su etničkom "pročišćavanju" Anadolije. Turci u Trakiji, današnjem evropskom dijelu Turske, su prisilno prebačeni u Anadoliju, za vrijeme Balkanskih ratova. Nakon Sporazuma u Lausanni, Grčka i Turska su "razmijenile" svoje stanovništvo šaljući Turke iz Grčke u Tursku, a Grke iz Turske u Grčku. (Međutim, ovo nije bilo spečifično samo sa Anadoliju - cijeli Balkan, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Grčku, je prošao kroz isti proces otprilike u isto vrijeme.) Značajna kurdska etnička i jezička manjina, koja u današnjoj Turskoj broji možda do 10 miliona stanovnika, živi na istoku i jugoistoku Anadolije, u tzv. "Kurdistanu."

Bosanski vilajet

Bosanski vilajet je bila upravna jedinica Osmanlijskog carstva, koja je uglavnom obuhvaćala teritoriju današnje države Bosne i Hercegovine. Na jugu je graničio sa Kosovskim vilajeteom.

Efektivno je prestao postojati nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, iako je formalno postojao do 1908. godine. Nije uključivao Staru Hercegovinu koja je 1878. ustupljena Kraljevini Crnoj Gori. Formalno je pripojen Austro-Ugarskoj 1908.

Evropa

Evropa je kontinent koja zauzima zapadni dio Evroazije i u potpunosti se nalazi na sjevernoj hemisferi, odnosno većim dijelom unutar istočne hemisfere. Njene granice određuju Arktički okean na sjeveru, Atlantski okean na zapadu, Azija na istoku i Sredozemno more na jugu.

Od oko 1850. godine, Evropa se najčešće smatra zasebnim kontinentom i odvojena od Azije vododjelnicom rijeke Ural, planinama Ural i Kavkaz, Kaspijskim i Crnim morem kao i plovnim putevima turskih moreuza.

Sa površinom od 10.180.000 km2 pored Australije je površinski najmanji kontinent i čini oko 2% Zemljine površine i oko 6,8% njenog kopna. Poslije Azije i Afrike Evropa je sa oko 742.452.000 stanovnika (2013) treći najnaseljeniji kontinent što čini oko 11% svjetske populacije.Od približno 50 država koje čine Evropu, Rusija je njena najveća i najmnogoljudnija država sa oko 39% učešća u površini (evropski dio Rusije) i oko 15% u ukupnom stanovništvu kontinenta. S druge strane, Vatikan je i po broju stanovnika i površini njena najmanja država.

Fehim Nametak

Fehim Nametak (6. mart 1943 Sarajevo, Nezavisna država Hrvatska) je bosanskohercegovački turkolog i prevodilac.

Završio je studij arapskog jezika i književnosti i turski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1966). Magistarski rad pod nazivom: Tursko društvo u ranim romanima Rešada Nurija Güntekina, odbranio je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973. Na istom fakultetu odbranio je doktorsku disertaciju pod nazivom: Fadil-paša Šerifović, pjesnik i epigrafičar Bosne (1979). Radio je u Orijentalnom institutu u Sarajevu od 1966. Bio je direktor Orijentalnog instituta u periodu 1994-1998. Kao gostujući profesor predavao je historiju turskog jezika na Filološkom fakultetu u Skoplju (1984-1990. Od 1992. honorarno radi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1997. je u stalnom radnom odnosu. Redovan je profesor na predmetima iz turske književnosti. Od 1995. predaje i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Saradnik je Bošnjačkog instituta u Zürichu od osnivanja (1988).

Fehim Nametak proučava turskom književnošću, naročito književnošću Bošnjaka na turskom jeziku. Objavio veći broj knjiga, studija, prijevoda, kritika i polemika. Bio je urednik za bošnjačke pisce iz Bosne i Hercegovine u Leksikonu pisaca Jugoslavije (Novi Sad), saradnik Enciklopedije Jugoslavije (Zagreb) i İslâm Ansiklopedisi (Istanbul).

Dobitnik je međunarodne nagrade Doprinos turskom svijetu (TÜRKSAV) za 2009. godinu.

Fehimov otac je bio pisac Alija Nametak, njegov djed Fehim-efendija Spaho.

Gavur

Gavur (od turskog, gâvur, "nemusliman," "hrišćanin") je pogrdan oblik za nevjernika, tj. nemuslimana, na turskom govornom i kulturnom području. U bosanskoj kolokvijalnoj upotrebi se često sretao i oblik đavur.

Ova se riječ kod kršćana Balkana smatra izuzetno pogrdnom.

turski: gâvur

jermenski: գյավուր (Gyavur)

srpski: Каурин (Kaurin) / Ђаур (Đaur)

bugarski: Гяур (Gyaur)

albanski: Kaurr

rumunski: Ghiaur

grčki: γκιαούρης (Giaouris)

Grčka

Grčka (grčki: Ελλάδα, trans. Elláda), zvanično Republika Grčka (grčki: Ελληνική Δημοκρατία, trans. Ellīnikī́ Dīmokratía), jest država koja se nalazi u jugoistočnoj Evropi. Smještena je na jugu Balkanskog poluostrva na strateški veoma važnom raskršću između Evrope, Azije i Afrike, između Egejskog mora na istoku, Jonskog mora na zapadu i Sredozemnog mora na jugu. Graniči se sa Albanijom na sjeverozapadu, Sjevernom Makedonijom i Bugarskom na sjeveru i Turskom na sjeveroistoku. Sa površinom od 132.000 km2 najveća je država na Balkanskom poluostrvu.

Pored kontinentalnog dijela Grčka obuhvata i preko 1.400 ostrva od kojih su najveći i najznačajniji Kreta, Eubeja, Lezbos, Rodos i Krf. Grčka se sastoji od devet geografskih regija: Makedonija, Centralna Grčka, Peloponez, Tesalija, Epir, Egejska ostrva (uključujući Dodekanez i Kiklade), Trakija, Kreta i Jonska ostrva. Grčka ima najdužu obalu na Sredozemlju i 11. najdužu obalu na svijetu. Reljef je uglavnom planinski, a najviši vrh je planina Olimp sa nadmorskom visinom od 2.918 metara. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Grčka ima oko 10,8 miliona stanovnika. Glavni i najveći grad je Atina.

Historija savremene Grčke države vuče svoje korijene iz civilizacije antičke Grčke, koja se smatra kolijevkom zapadne civilizacije; njeno naslijeđe uključuje demokratiju, zapadnu filozofiju, Olimpijske igre, zapadnu književnost, historiografiju, političke nauke, značajne naučne matematičke principe i dramu, uključujući i tragediju i komediju. Nakon nekoliko stoljeća nezavisnosti, grčke gradove-države ujedinjuje Filip II Makedonski u četvrtom stoljeću prije nove ere. Njegov sin Aleksandar Veliki je osvojio cijeli antički svijet, šireći grčku kulturu i nauku od istočnog Mediterana do rijeke Ind.

Zatim je Grčku anektirao Rim u drugom stoljeću prije nove ere. Grčka je postala sastavni dio Rimskog carstva formirajući jezgru oko njenog nasljednika Bizantijskog carstva. Grčka pravoslavna crkva je ukorijenjena u prvom stoljeću, oblikujući moderni grčki identitet i prenoseći grčku tradiciju širom pravoslavnog svijeta. Sredinom 15. stoljeća pada pod Osmanlijsku vlast, a nacionalna država Grčka se pojavljuje 1830. godine nakon rata za nezavisnost. Bogata historija ove zemlje reflektuje se po 17 lokaliteta koja se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske baštine, među najvećim u Evropi i svijetu.

Grčka je demokratska i razvijena država sa razvijenom ekonomijom, visokim kvalitetom života i visokim životnim standardom. Jedan je od osnivača Ujedinjenih nacija. Grčka je deseta država koja se pridružila Evropskoj uniji i postala je dio Eurozone od 2001. godine. Također je član mnogih drugih međunarodnih institucija kao što su Vijeće Evrope, NATO, OECD, OIF, OSCE i WTO.

Hazim Akmadžić

Hazim Akmadžić, rođen 7. aprila 1954. u Cazinu, je bosanskohercegovački književnik. Svoju prvu knjigu, zbirku poezije "Grijeh pjesme", objavio je 1973. Za roman "Mimar" proglašen je najboljim autorom 2002. godine u BiH od strane Poslovne zajednice izdavača i knjižara BiH. Djela su mu prevođena na francuski, njemački, engleski i turski jezik. Neke njegove knjige su obavezna lektira u osnovnim školama. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Umro je 19. oktobra 2018. u Sarajevu.

Islamska kaligrafija

Islamska kaligrafija je termin koji koristimo za kaligrafiju na arapskom jeziku i drugim jezicima koji koriste arapsko pismo.

Pošto islamski propisi zabranjuju slikanje i vajanje likova, islamska umjetnost se bazirala na lijepo ispisivanje teksta - kaligrafiju, i sebi svojstvenu ornamentiku tzv. arabesku. Tako se razvila najbogatija i najraznovrsnija poznata kaligrafija sa mnogo različitih vrsta pisama (nesh, sulus, ta'lik, divani...) i načina pisanja (u obliku kruga, u ogledalu, u obliku slike predmeta, ptice i sl.).

Tekstovi kaligrafskih ispisa su skoro uvijek kur'anski ajeti, nešto rjeđe hadisi i jako rijetko neke druge izreke ili tekstovi. Kaligrafske radove nalazimo u džamijama i drugim sakralnim građevinama, u obliku levhi (uokvirenih slika), izvezene na platnu, mnogi ručno pisani primjerci mushafa su također kaligrafska djela.

Za džamije u Bosni i Hercegovini, građene u doba Osmanlija, karakteristično je da na zidovima imaju 6 kaligrafskih ispisa i to na prednjem zidu "Allah" i "Muhammed", na bočnim zidovima imena četvorice pravednih halifa: "Ebu Bekr", "Omer", "Osman" i "Alija" i na zadnjem zidu imena Muhammedovih, unuka "Hasan" i "Husejn".

Jezik

Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli.

Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure.

Nedim Filipović

Akademik prof. dr Nedim Filipović (* 7. februar 1915, Glamoč, Austro-Ugarska - † 21. april 1984, Sarajevo, SFRJ)

Jugoslavenski i bosanskohercegovački naučnik , intelektualac, orientalista, filolog, turkolog, historičar-osmanista. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dobitnik najvećih društvenih priznanja. Redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBIH). Član Centra za balkanološka ispitivanja ANUBIH. Urednik posebnih izdanja Odjeljenja društvenih nauka ANUBIH. Podpredsjednik ANUBIH. Studirao orijentalne jezike i nacionalnu historiju sa jugoslavenskom književnošću i staroslovenskim jezikom na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i na Filozofskom fakultetu u Istanbulu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1939. godine. Univerzitetsku karijeru, na Sarajevskom univerzitetu, započeo je 1950. godine u zvanju docenta na predmetima turski jezik i turska književnost, 1964. je biran za vanrednog profesora, 1969. je biran za redovnog profesora na istim predmetima, te na predmetu orijentalno-islamska civilizacija. Povremeno je držao nastavu i na predmetima osmanski jezik i osmanska diplomatika i paleografija. Za dopisnog člana ANUBiH izabran je 1969, a za redovnog člana 1973. godine. Njegov naučno-istraživački rad se kretao u širokoj lepezi različitih disciplina u oblasti klasične orijentalne filologije i historije, a posebno unutar osmanistike, turkologije I historijske nauke. Jedan od osnivača Odsjeka za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Orijentalnog instituta u Sarajevu te pokretač savremenih orijentalističkih studija u Bosni i Hercegovini. Ekspert za proces islamizacije u BiH i odnosa unutar BIH za vrijeme Osmanskog carstva. Pisac je brojnih knjiga i naučnih radova. Njegovo kapitalno djelo je „Princ Musa i šejh Bedredin“ (1971). Važi za največeg stručnjaka za osmanski period sa ovih prostora. Sahranjen je u Sarajevu na groblju "Bare". Ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

Odsjek za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Odsjek za orijentalnu filologiju pripada najstarijim odsjecima koji su činili Filozofski fakultet u Sarajevu prilikom njegovog osnivanja 1950. Šaćir Sikirić i Nedim Filipović su bili prvi profesor i osnivači Katedre za orijentalnu filologiju.

Godine 1971. Katedra prerasta u Odsjek za orijentalne jezike i književnosti, koji je u početku imao dvije katedre: Katedra za arapski jezik i književnost i Katedra za turski jezik i književnost, a ubrzo je osnovana i treća – Katedra za perzijski jezik i književnost. Godine 2003. Odsjek za orijentalistiku preimenovan je u Odsjek za orijentalnu filologiju.

Osmanlijski turski jezik

Osmanlijski turski je varijanta turskog jezika, koja se upotrebljavala kao upravni književni jezik Osmanlijskog carstva, sadržavajući velike pozajmice iz farsi jezika, koji je zauzvrat sam bio prepun pozajmica iz arapskog jezika. Poput ostalih jezika islamskih naroda, osmanlijski turski se piše na arapskom pismu. Uprkos činjenici da je osmanlijski turski, koji se govorio u prijestolnici, u suštini bio isti kao i obični turski, kojim su govorili zemljoradnici i seljaci u unutrašnjosti zemlje, veliki dio arapsko-persijskih pozajmica postao je nerazumljiv za one koji su bili manje obrazovani.

Godine 1928, nakon reformi koje je sproveo Mustafa Kemal Atatürk, pojavio se homogeniziraniji turski, s manje uticaja iz arapskog i persijskog i koristeći latinično pismo. Razlog ovim promjenama bio je navodno u tome da narod koji nije bio obrazovan u tom jeziku nije bio u stanju da ga razumije, budući da je maternji jezik naroda bio homogeniziraniji turski. Mnogi danas smatraju da se osmanlijski turski sasvim razlikuje od današnjeg turskog. No, taj stav izgleda da je politički motivisan i da nije u stanju da odgovori ispitu lingvistike.

Osmanlijsko tursko pismo

Osmanlijsko tursko pismo je slično arapskom; slova osmanlijskog pisma se razlikuju zavisno od njihovog položaja u riječi: samostalano slovo (tj. samo slovo izvan riječi), krajnje (slovo na kraju riječi), srednje (u sredini riječi), početno (na početku riječi):

1Ispravna osmanlijska varijanta slova gef imala bi "mali-kaf" ﻙ dok bi dvostruka kosa crtica bila iznad گ. No, ovo je prava rijetkost u trenutno korišćenim fontovima.

Spisak jezika

Ovo je spisak članaka o prirodnim jezicima i narječima.

Vidi i: Jezik, Spisak programskih jezika, Slavenski jezici

Turkijski jezici

Turkijski jezici su jezička porodica kojom govore raznovrsni narodi širom ogromne oblasti koja se proteže od Istočne Evrope do Sibira i zapadne Kine, sa procjenom od nekih 100–130 miliona domaćih govornika. Turkijski jezici se uopćeno smatraju dijelom altajske jezičke porodice.

Sam turski jezik pripada ovoj grupi turkijskih jezika; najveći broj govornika turskog jezika (turkijskih jezika) je u Anadoliji.

Turkijska plemena i njihovi jezici su se miješali tokom vijekova, čineći objektivnu klasifikaciju teškom.

Različiti elelmenti su prešli u turkijske jezike naročito iz arapskog, kineskog, persijskog i ruskog, dok su različiti elelmenti iz turkijska jezika prešli u mađarski i perzijski, prenoseći se sve do Indije, udaljenih sjevernih krajeva Rusije, a moguće čak i do Sjeverne Amerike.

Turska književnost

Turska književnost (Turski: Türk edebiyatı ili Türk yazını) sadrži i usmena djela i pisane tekstove na turskom jeziku, bilo u njegovoj osmanlijskoj formi, ili u manje ekskluzivnim književnim formama, kao ovaj koji se govori u Republici Turskoj, danas. Osmanlijski turski jezik, koji formira osnovu pisane književnosti, je bio pod utjecajem perzijskog i arapskog , uz korištenje osmalijskog alfabeta.

Historija turske književnosti je duga blizu 1.500 godina. Najstariji zapisi pisanog turskog jezika su Orhon zapisi, nađeni u dolini rijeke Orhon, u centralnoj Mongoliji, i datiraju iz 8. vijeka.

Vladislav Skarić

Vladislav Skarić (10.6. 1869. Sarajevo-6.8. 1943., Sarajevo), historičar, akademik SANU.

Vladimir Skarić je rođen u srpskoj trgovačkoj porodici u Sarajevu 1869. Njegov otac bio je Kosta Skarić, trgovac duhanom. Skarić je zapamtio zadnje godine osmanske vladavine u BiH i bio je među prvim Bosanskim Srbima koji je stekao fakultetsko obrazovanje. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije završio je u Sarajevu, a ostatak gimnazije u Sremskim Karlovcima. Poslije završene gimnazije studirao je istoriju i geografiju u Gracu. Radio je kao profesor u srednjim školama u Banjoj Luci i Sarajevu. Jedan je od osnivača Srpskog kulturno prosvjetnog društva Prosvjeta.

Iako prvi njegov rad datira iz 1895,, Skarić se sa značajnijim radovima javlja od 1909. Prvi svjetski rat proveo je u zatočeništvu. Od 1919. postao je kustos, a od 1926. do 1936. V. Skarić je bio direktor Zemaljskog muzeja BiH. U Glasniku Zemaljskog muzeja je objavio svoje najvažnije radove. Bavio se svim periodima historije BiH, ali je najviše doprinio proučavanju osmanskog perioda. Sam je naučio turski jezik, koji je neophodan za razumijevanje izvora za historiju osmanskog perioda. Među značajnim radovima je Popis bosanskih spahija iz god. 1711, monografija posvećena Sarajevu. Pisao je o Mula Mustafi Bašeskiji, Trebinju, porijeklu pravoslavnog stanovništva u BiH, staroj bosanskoj vlasteli, Borču, a višegodišnje proučavanje rudarstva završio je monografijom Staro rudarsko pravo i tehnika u Srbiji i Bosni (1939). Postao je akademik SANU 1935.

Ćiro Truhelka

Ćiro Truhelka (2.2. 1865. Osijek – 18.9. 1942. Zagreb), polihistor.

Sin učitelja češkog porijekla Antuna Vjenceslava Truhelke i Marije rođ. Schön. Ćiro Truhelka završio je u Osijeku osnovno obrazovanje i niže razrede gimnazije, a dalje školovanje je nastavio u Zagrebu. U mladosti je pokazivao interes za slikarstvo i tehničke nauke, ali zbog slabijeg materijalnog stanja opredjelio se za historiju umjetnosti i historiju (1882-1885). Doktorirao je 1885. disertacijom "Andria Medulić: njegov život i rad".

Godine 1886. Ć. Truhelka je postao sekretar Muzejskog društva za Bosnu i Hercegovinu i prvi provizorni kustos budućeg Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine sa zadaćom da priprema njegovo buduće otvaranje 1888. Imao je 21 godinu kada je došao u Sarajevo. U Sarajevu je proživio četiri decenije. U Zemaljskom muzeju Truhelka je upravljao etnografskom, prethistorijskom i srednjovjekovnom zbirkom, no kako nije bilo dosta stručnjaka može se raći da se bavio i brinuo za skoro sve zbirke u muzeju. Kao kustos uredio je bosanske paviljone na izložbama u Budimpešti (1896), Briselu (1897) i Parizu (1900). Godine 1905. naslijedio je Kostu Hermana na mjestu direktora Zemaljskog muzeja i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja (do 1920).

Zaslugom Ćire Truhelke Zemaljski muzej je 1913. dobio novu, svoju sadašnju zgradu. Ć. Truhelka penzionisan je 1922. i dalje je imao namjeru da živi u Osijeku, međutim imenovan je za profesora arheologije i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Skoplju, Makedonija. Penzionisan je 1931. Posljednje godine života je proveo u Zagrebu.

Ćiro Truhelka je dao izuzetan doprinos u proučavanju historije Bosne i Hercegovine. Muzejski posao utjecao je na njegov raznovrstan interes. Prema opusu naučnog interesa Ćiro Truhelka je bio polihistor. Na mnogim mjestima i sam je u pravu kada u svojim Uspomenama kaže da je bio pionir. Na polju prethistorije bavio se iskopavanjem arheoloških nalazišta, lirskih grobova i gradina na Glasincu, sojeničarskoog naselja u Donjoj Dolini i druga. To mu donosi priznanje antropološkog kongresa u Beču i članstvo u tom društvu. Istraživao je rimske i ranokršćanske spomenike u BiH. Na polju etnologije radio je na etnografskoj zbirci i dao prikaz narodnog života u BiH. Radi istraživanja naučio je albanski i turski jezik, što mu je značajno poslužilo u nekim njegovim radovima.

Izuzetno značajan doprinos Truhelka je ostvario na polju historije srednjovjekovne Bosne. Istakao se u istraživanju stećaka, materijalnoj kulturi, bosančici, topografiji, numizmatici, političkim, društvenim a i vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni.

O Ćiri Truhelki je napisano niz priloga i radova, a najbolje polazište za sagledavanje njegovog života i djela pruža zbornik radova koji mu je posvećen (Ćiro Truhelka, zbornik, Matica hrvatska, Zbornici i monografije, Zagreb 1994.)

Şalom

Şalom su židovske dnevne novine koje se od 1947. godine izdaju u Istanbulu. Naziv im predstavlja turski ispis hebrejske riječi šalom. Osnivač je bio židovsko-turski novinar Avram Leyon. Osim jedne strane na ladino jeziku, list se u potpunosti štampa na turskom. Glavni urednik je İvo Molinas. Odgovorni urednik je Yakup Barokas. Naklada iznosi preko 5.000 primjeraka.

Turska po temama
Narod
Historija
(hronologija)
Politika/Vlast
Pravni sistem
Geografija
Privreda/Saobraćaj
Demografija/Religija
Kultura/Mediji
Simboli

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.