Srpski jezik

Srpski jezik je maternji jezik oko osam i po miliona Srba u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Kao manjina Srbi žive i u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji. Teško je odrediti broj srpskih iseljenika u Evropi, Americi i Australiji.

Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je upotrebi u većem broju zemalja širom svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice.

Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica.

Srpski jezik
српски
Države govorenja Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo
Regije govorenja Evropa
Broj govornika 8,7 miliona (Srbija) + 0,5-1,5 miliona (inozemstvo)
Jezička porodica

indoevropski

slavenski
južnoslavenski
štokavsko narječje
srpski
Službeni status
Služben u Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo
Jezički kod
ISO 639-1 sr
ISO 639-2 srp
ISO 639-3 srp
Također pogledajte: Jezik | Spisak jezika

Historija

Srpski jezik je prvi put implicitno kodificirao Sveti Sava. Najizrazitije njegovo djelo u tom smislu predstavlja Karejski tipik. On je prvi napravio oštar rez od staroslavenske norme prema srpskoslavenskoj jezičkoj normi. Izbacio je iz upotrebe nazalne samoglasnike, koji su do tog vremena već dali svoje nenazalne reflekse. Kako su se poluglasnici do tog vremena ujednačili, on je izbacio znak za poluglasnika zadnjeg reda (debelo jer) i ostavio samo znak za poluglasnik prednjeg reda (tanko jer), koje je označavalo poluglasnik srednjeg reda.

Sljedeća reforma odvila se u Srbiji za vrijeme despota Stefana Lazarevića. Nju je obavio Konstantin Filozof (napomena: ovog Konstantina ne treba miješati sa Ćirilom, koga su također zvali Konstantinom Filozofom), a ta je ortografija poznata kao resavska škola. Ovaj pravopisni model odlikuje nazadnost u odnosu na Savin, što je, vjerovatno, bila posljedica bugarskog obrazovanja Konstantina Filozofa. Bez fonoloških potreba uveden je ponovno znak za tvrdi poluglasnik, kao i određeni broj drugih pravopisnih pravila, čiji je cilj bio da se standardni srpskoslavenski jezik po svojim osobinama približi tadašnjoj bugarskoj normi.

Tokom razdoblja između 16. i 18. vijeka pismenost Srba je gotovo zamrla, a jedini značajan ostatak stare srednjovjekovne kulture nalazio se u manastiru Rača. Predstavnici te škole nazvani su račani. Najznačajniji predstavnik račana bio je Gavril Stefanović Venclović. On je imao jasno izraženu dvojezičnost u svom pisanju: sakralne knjige je pisao po pravopisu resavske škole, dok je propovjedi pisao narodnim jezikom, začuđujuće sličnim pravopisu i azbuci koje je sačinio Vuk Stefanović Karadžić više od vijeka poslije njega.

U nedostatku srpskoslavenskih knjiga poslije Velike seobe u južne i istočne djelove Austrijskog carstva (prije svega u današnju Vojvodinu), ali i u zabludi da je ruskoslavenski jezik stariji od srpskoslavenskog, svećenstvo je prihvatanjem ruske pomoći za svoj zvanični jezik uzelo ruskoslavenski jezik, odnosno rusku redakciju staroslavenskog jezika. Taj jezik je i danas ostao zvaničan jezik Srpske pravoslavne crkve, a imao je velikog uticaja na tadašnji svjetovni jezik. Danas se taj jezik naziva crkvenoslavenskim jezikom.

Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičkoj normi nastao je svjetovni jezik, koji je bio mješavina vojvođanskih dijalekata, ruskoslavenskog i ruskog jezika: slavenosrpski jezik. Na tom je jeziku tokom 18. i 19. vijeka stvorena osnova za savremenu srpsku kulturu.

Tokom prve polovine 19. vijeka, uz pomoć tadašnjih vrhunskih filologa, kao što su braća Grimm, austrijskih vlasti, Vuk Stefanović Karadžić je napravio reformu pisma i pravopisa, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda. Uz neznatne izmjene, ta je norma i danas standardni srpski jezik, a uz prilagođavanje i dogovor hrvatskim filolozima toga doba i standardni hrvatski jezik.

Dijalekatska osnova tog standarda bila je istočno-hercegovačka, ijekavska. Jednostavnom zamjenom diftonga "ie" sa ekavskim "e" stvorena je i druga, u tadašnjoj Srbiji i jugoistočnoj Austriji, kao centrima srpske kulture, prihvatljivija ekavska norma.

Vukov Pravopis je 1868. godine uveden zvanično u Srbiji. Između prvog i drugog svjetskog rata dogovorom hrvatskih i srpskih lingvista promjenjena su dva pravopisa. 1960. godine napisan je i ozvaničen Pravopis srpskohrvatskog jezika, dok je 1993. godine prerađeni Pravopis iz 1960. godine objavljen kao Pravopis srpskoga jezika, a ozvaničen 1995. godine. Pravopis iz 1993. godine je i danas konstitutivan u Srbiji i Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini.

Vanjski linkovi

Crnogorci

Crnogorci, južnoslavenski narod, koji pretežno živi u Crnoj Gori, jednim dijelom i u Srbiji. U Crnoj Gori 279.012 (blizu 45% populacije) stanovnika se deklariše kao Crnogorci po nacionalnosti (popis iz 2011. godine). U Srbiji ima 69.000 deklariranih nacionalnih Crnogoraca (oko 1% populacije populacije u toj državi).

Crnogorci su većinom istočno-pravoslavne vjere, te manjim dijelom muslimanske i rimokatoličke, a govore, u zavisnosti od toga kako ga imenuju, relativnom većinom srpski jezik ijekavskog nariječja (računajući one koji se ne deklarišu kao Crnogorci), dok nešto manji dio (oko 229.215), odnosno više od 36-37% stanovništva [1] Republike Crne Gore (sa popisa 2011.) naziva svoj jezik crnogorskim (većinom etnički Crnogorci).

Ne zna se pouzdano koliko ukupno ima Crnogoraca u svijetu; procjenjuje se do 500.000.

Crnogorski jezik

Crnogorski jezik je maternji jezik Crnogoraca i zvanični jezik Crne Gore od donošenja Ustava Crne Gore u oktobru 2007.

Ekavski govor

Ekavski govor ili ekavica je jedan od tri standardna govora bosanskog jezika. Ekavica je najmanje zastupljeni govor bosanskog jezika i smatra se nepravilnim u književnom jeziku. Ekavica se govori u sjevernom Sandžaku kao i među govornicima bosanskog jezika u Peći i Prizrensko-dragaškom kraju na Kosovu.

Ekavski govor može označavati i govore drugih slavenskih jezika kao hrvatskog i srpskog jezika. Podjela na ikavski, ijekavski i ekavski govor postoji također i u istočno i zapadno slavenskim jezicima.

Federacija Bosne i Hercegovine

Federacija Bosne i Hercegovine je jedan od dva entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Drugi entitet je Republika Srpska. Nastala je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma 18. marta 1994. između Republike Bosne i Hercegovine, Herceg Bosne i Republike Hrvatske. Tim sporazumom okončan je bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini.

30. marta 1994. u Sarajevu održana je konstituirajuća sjednica Ustavotvorne skupštine Federacije Bosne i Hercegovine na kojoj je usvojen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Na sjednici su učestvovali poslanici izabrani u Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine na izborima 1990. godine. Ustavotvorna skupština je prestala sa radom 1996. godine nakon izbora za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.

Federacija se sastoji od deset federalnih jedinica, kantona. Konstitutivni narodi Federacije Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a službeni jezici su bosanski, hrvatski i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica.Međuentitetska granična linija koja Bosnu i Hercegovinu dijeli na dva entiteta napravljena je na osnovu granica u vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini s bitnim promjenama na zapadnom dijelu države i oko glavnog grada Sarajeva koje su ucrtane Dejtonskim sporazumom. Dužina međuentitetske granične linije je 1 080 km Međuentitetska granicja nije pod kontrolom vojske i policije, u potpunosti je slobodna za prolaz. Federacija BiH, osim Republike Srpske, graniči još s Hrvatskom na zapadu. Federacija BiH ima 26km morske granice kod Neuma.

Gotovo cijela Federacija BiH nalazi se na Dinaridima izuzev posavskog dijela Federacije koji je dio Panonske nizija. Najviši vrh Federacije je Čvrsnica (2 228m) na sjevernu Hercegovine, a druge više planine su Vranica, Prenj, Treskavica i Vran.

Najveća jezera FBiH su Jablaničko jezero (70,0km²) i Buško jezero (55,8km²).

Federacija BiH je najvećim dijelom šumovita, dok je posavski dio ravnica pogodna za poljoprivredu. Prevladava umjerenom kontinentalnom klimom s toplim ljetima i hladnim zimama izuzev južne Hercegovine gdje prevladava srednozemna klima s blagim kišovitim zimama i vrućim ljetima.

Filozofski fakultet u Sarajevu

Filozofski fakultet u Sarajevu je visokoobrazovna institucija sa sjedištem u Sarajevu, članica Univerziteta u Sarajevu. Ovaj fakultet je osnovan 1950. godine i među najstarijim je visokoobrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini.

Faklutet danas ima 13 odsjeka i dvije katedre i to slijedeće:

Anglistika

Bosanski, hrvatski, srpski jezik

Filozofija

Germanistika

Historija

Književnosti naroda BiH

Komparativna književnost i bibliotekarstvo

Orijentalna filologija

Pedagogija

Psihologija

Romanistika

Slavistika

Sociologija

Katedra za arheologiju

Katedra za historiju umjetnostiDo danas je Filozofski fakultet upisalo 44.674 studenta, dodiplomski studij je završilo 12.126 studenata.

Filozofski fakultet u Sarajavu do danas ima 357 magistara te 278 doktora nauka.

Ovaj fakultet trenutno zapošljava 187 nastavnika, asistenata i saradnika u stalnom radnom odnosu, kao i oko 24 saradnika u dopunskom radnom odnosu.

Na čelu Filozofskog fakulteta u Sarajevu nalazi se Dekan. U funkciji dekana u dosadašnjoj historiji ove institucije bio je veći broj djelatnika ovog Fakulteta. Među članovima užeg rukovodstva na Fakultetu su Prodekan za nastavno-naučna pitanja, Prodekan za finansije i Prodekan za naučna pitanja i međunarodnu saradnju. Aktualni dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu je prof. dr Salih Fočo.

Hrvatski jezik

Hrvatski jezik je južnoslavenski standardni jezik kojim govori 4,2 miliona ljudi u Hrvatskoj (po popisu stanovnika 2001.), te neodređen broj ljudi u drugim državama. Službeni je jezik u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Vojvodini (Srbija) i u Gradišću (Austrija).

Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvata dijalekte čakavskog, kajkavskog i štokavskog narječja. Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam. U osnovama hrvatski jezik je sličan bosanskom i srpskom standardnom jeziku.

Nauka koja se bavi hrvatskim jezikom naziva se kroatistika.

Ijekavski govor

Ijekavski govor je jedan od tri govora bosanskog jezika. Ijekavski govor bosanskog jezika preovladava u srednjoj Bosni, bosanskoj posavini kao i u Hercegovini i Podrinju. Bosanski standardni govor je ijekavica sa neznatnim uticajem ikavice.

Ijekavski označava i govore drugih južnoslavenskih jezika, te predstavlja standardni govor srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika.

Jezici Bosne i Hercegovine

Jezici Bosne i Hercegovine je pojam koji pokriva sve jezike koji se koriste na tlu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je trojezična država gdje većina stanovništva govori jedan od tri službena jezika. Manjine koje žive u Bosni i Hercegovini koriste se svojim jezicima u međusobnoj komunikaciji.

Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici su podgrupa iz porodice slavenskih jezika

zapadno-južnoslavenski jezici

slovenski jezik

hrvatski jezik

gradišćanskohrvatski jezik

moliški hrvatski

srpski jezik

slavenosrpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočno-južnoslavenski jezici

bugarski jezik

makedonski jezik

starocrkvenoslavenski - izumrli jezik

Leskovac

Leskovac je jedan od najvećih gradova u Srbiji i broji 100.000 stanovnika. Glavni je grad Jablaničkog okruga i nalazi se na jugu republike, 300 km od Beograda i 40 km od Niša.

Iako kao grad datira još iz doba Rimskog carstva, zvao se Glubočica pa Dubočica, a ime Leskovac grad je dobio po šumama lijeske tj. lješnjaka. Leskovčani i danas nalaze po svojim vrtovima novčiće i predmete iz doba Rimljana o čemu svjedoče i zbirke gradskog muzeja. Pored njega, postoje i muzeji-kuće iz doba vladavine Osmanlija, kao i tekstilni muzej u Strojkovcu, 10 km od centra grada.

Leskovac je naročito poslije Dugog svjetskog rata bio poznat po proizvodnji tekstila. Ta industrija danas nije tako razvijena, mnoge tvornice su u procesu privatizacije, pa zbog otpuštanja ima i dosta nezaposlenih.

Brend koji može obilježiti ovaj grad je Leskovački roštilj (Roštiljijada se održava svakog septembra i posjećuje je dosta stranaca a svake godine Leskovčani obaraju rekord u pečenju najvećih pljeskavica na svijetu). Tu se pravi i najbolja na svijetu popularna Leskovacka mućkalica, te uzgajaju u Srbiji poznate ljute papričice, takozvani džindžiki.

U gradu ima na desetine osnovnih i srednjih škola i gimnazija. Tu su i Tehnološki fakultet, Viša tekstilna i Viša ekonomska škola.

Leskovačko pozorište radi više od 100 godina, a grad ima i više jako bogatih knjižnica.

Stanovništvo Leskovca čine Srbi (oko 97%) a ostali su Romi, Bugari, Makedonci.

U gradu funkcionira i više sportskih klubova: Zdravlje, Dubočica.

Leskovac je poznat po popularnim trubačima, bleh orkestrima, etno muzici, kafanicama, ali i po dijalektu dosta razičitom u odnosu na književni srpski jezik.

Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović bio je bosanskohercegovački književnik rođen 26. aprila 1910. godine u Tuzli, Bosna i Hercegovina.

Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik razvio se iz Katedre za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti utemeljene s osnivanjem Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1950. godine. U početku je nastava izvođena u okviru dvije studijske grupe na kojima se studirao srpskohrvatski jezik (kao prvi glavni predmet) u kombinaciji s jugoslavenskim književnostima (drugi glavni predmet). Utemeljitelji djelatnosti Odsjeka bili su Jovan Vuković, Rikard Kuzmić, Salko Nazečić, Meša Selimović i Boško Novaković. Godine 1971. Katedra za srpskohrvatski jezik prerasla je u Odsjek za južnoslavenske jezike, a od 1999. novi naziv odsjeka glasi Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik.

Nastavna i naučna djelatnost Odsjeka obuhvatila je problematiku srpskohrvatskog jezika i općelingvističku tematiku. Nastavni program predviđao je i stjecanje osnovnih znanja iz makedonskog i slovenskog jezika (na nivou lektorata). Pedagoški rad na Odsjeku stalno se odvijao u okviru dvije studijske grupe, s jezikom i književnošću kao glavnim predmetima.

Studij srpskohrvatskog, odnosno bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika završio je veliki broj studenata. Najveći broj tih stručnjaka obavlja nastavu maternjeg jezika u srednjim i osnovnim školama u Bosni i Hercegovini, a dio njih djelovao je i danas djeluje u izdavačkim, radijskim i TV-kućama.

Odsjek je pokrenuo stručne časopise Pitanja savremenog književnog jezika (1949) i Književni jezik (1972).

Ruski jezik

Ruski jezik je slavenski jezik s najvećim brojem govornika. Zajedno s ukrajinskim, bjeloruskim i rusinskim čini grupu istočnoslavenskih jezika, a s njima dijeli i velik stepen međusobne razumljivosti. Standardni ruski jezik temelji se na narječju Moskve.

Ruskim kao maternjim jezikom govori oko 180 miliona ljudi, od kojih oko 130 miliona živi u Rusiji. Službeni je jezik u Rusiji, Bjelorusiji (uz bjeloruski), Kazahstanu (uz kazaški), Kirgistanu (uz kirgiški) te ukrajinskoj Autonomnoj Republici Krim (uz ukrajinski). U ovim i ostalim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza ruski je maternji jezik dijela stanovništva i u većoj ili manjoj mjeri jezik javnog života. Široko se koristi i u kulturi, nauci i tehnici. Uzimajući u obzir i broj govornika ruskog kao drugog jezika, njime se služi oko 300 miliona ljudi.

Senahid Halilović

Senahid Halilović (Tuholj, Kladanj, 22. mart 1958) je bosanskohercegovački lingvist. Studirao je na Univerzitetu u Beogradu, gdje je i doktorirao 1990. godine. Dijalektolog, istražuje istočnobosanski dijalekt, kao i hercegovačke govore Poneretvlja. Odgovorni je urednik Bosanskohercegovačkog dijalektološkog zbornika i predsjednik Komisije za Općeslavenski lingvistički atlas ANUBiH. Objavio je više od stotinu stručnih i naučnih radova iz oblasti dijalektologije i normativistike i više knjiga (Bosanski jezik 1991, Govorni tipovi u međuriječju Neretve i Rijeke dubrovačke 1996, Pravopis bosanskoga jezika 1996, Gnijezdo lijepih riječi 1996, Gramatika bosanskoga jezika 2000. i Pravopis bosanskoga jezika 2018). Služi se ruskim, njemačkim i engleskim jezikom.

Slavenski jezici

Slavenski jezici su jezička porodica unutar indoevropskih jezika.

Zapadnoslavenski jezici

čeho-slovački

češki jezik

slovački jezik

lužičkosrpski jezici

gornjolužičkosrpski jezik

donjolužičkosrpski jezik

lehitski jezici

polapski jezik

kašupski jezik

poljski jezik

šleski jezikIstočnoslavenski jezici

bjeloruski jezik

ukrajinski jezik

rusinski jezik

ruski jezikJužnoslavenski jezici

zapadni

slovenski jezik

prekmurski jezik

hrvatski jezik

srpski jezik

bosanski jezik

crnogorski jezik

istočni

bugarski jezik

makedonski jezik

crkvenoslavenski jezik

Srbi

Srbi su južnoslavenski narod koji pretežno živi na Balkanu i Panonskoj niziji. U Srbiji čine oko 83,3% stanovništva, u Bosni i Hercegovini oko 30,77%, a u Crnoj Gori 28,73%. Navedene države imaju najveću koncentrciju srpskog stanovništva. Manji broj Srba živi u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Rumuniji, Albaniji i Mađarskoj, kao i u raznim zemljama u dijaspori.

Srbi su većinom pravoslavne vjeroispovjesti, većina ih govori srpskim jezikom koji pripada južnoslavenskoj grupi slavenskih jezika.

Srpskohrvatski jezik

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je bio južnoslavenski jezik korišten u SFR Jugoslaviji. Rezultat je Bečkog književnog dogovora iz 1850. godine na kojem je kao osnova za zajednički književni jezik Južnih Slavena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine, karakterističan po štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru.Srpskohrvatski je bio jedan od tri zvanična jezika SFR Jugoslavije (druga dva su bili slovenski i makedonski). Bio je zvanični jezik u četiri bivše republike SFRJ: SR BiH, SR Crnoj Gori, SR Srbiji i SR Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik se može poistovjetiti sa srednjejužnoslavenskim dijasistemom. Raspadom SFRJ 1991. godine ovaj jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Srpskohrvatski jezik savremena lingvistika smatra živim makrojezikom. U slavistici se susreće i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik prilikom izučavanja nekadašnjeg zajedničkog standarda.Srpskohrvatski jezik imao je nekoliko specifičnosti: dva izgovora ekavski i ijekavski izgovor, dva pisma latinicu i ćirilicu, bogatstvo leksičkih sinonima, kao i upotrebu izraza specifičnih za pojedine sociokulturne sredine. Standard se razvijao za potrebe četiri naroda Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, ali nije dozvoljavao upotrebu karakteristične leksike za Bošnjake, odnosno bosanski jezik. Na toj bazi srpskohrvatski jezik je imao četiri književnojezička izraza, u početku su se razvili srpski i hrvatski književnojezički izraz, a potom bosanski i crnogorski književnojezički izraz. Raspadom zajedničke države iz ovih književnojezičkih izraza razvili su se savremeni bosanski, hrvatski i srpski, dok tendencija oficijalizacije i standardizacije prati i crnogorski jezik.

Srpskohrvatski jezik nema prirodnog historijskog razvoja i utemeljenja za razliku od bosanskog jezika, jer je nastao kao rezultat kompromisa u složenoj političkoj situaciji Titove Jugoslavije.

Vuk Stefanović Karadžić

Vuk Stefanović Karadžić (Вук Стефaновић Кaрaџић; 7. novembar 1787 – 7. februar 1864) bio je srbijanski lingvist i reformator srpskog jezika. Rođen u selu Tršiću blizu Loznice u Srbiji. Iako je naučio da piše i čita u manastiru Tronoša ostalo je sam sebe naučio. Učestvovao je u Srpskim ustancima protiv Osmanlija i napisao je iscrpne izvještaje o njima. Reformirao je srpski jezik, standardizirao srpsku azbuku, skupio nekoliko tomova narodne proze i pjesništva i napisao brojna djela. Za svoj rad dobio je malo novčane pomoći i živio u siromaštvu. Umro je u Beču 1864. godine.

Ćirilica

Ćirilica je pismo kojim se koristi sedam slavenskih jezika (ruski, ukrajinski, bjeloruski, makedonski, bugarski te srpski i bosanski, koji ravnopravno koriste i latinicu), kao i veći broj drugih jezika bivšeg Sovjetskog Saveza, Azije i istočne Evrope.

Istočnoslavenski
Zapadnoslavenski
Južnoslavenski
Ostali

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.