Srednja Bosna

Srednja Bosna je centralna regija u Bosni i Hercegovini. Na sjeverozapadu graniči sa Bosanskom krajinom, na zapadu sa Tropoljem, na jugu sa Hercegovinom, na istoku sa Sarajevom, a na sjeveroistoku sa Tuzlanskom regijom. Administrativno pripada Federaciji BiH i podijeljena je između Srednjobosanskog kantona i dijela koji se nalazi u Zeničko-Dobojskom kantonu.

Travnička tvrđava
Stari grad u Travniku
Carsija Gornji Vakuf
Čaršija u Gornjem Vakufu

Srednja Bosna je kolijevka državnosti Bosne i Hercegovine, za koje se pretpostavlja da je bilo Visočko polje.[1][2] Najveći gradovi su Zenica,Travnik i Bugojno. Karakteristična je po čaršijama koje je osnivalo bosansko plemstvo kako bi se ojačala rubna područja tadašnje Osmanlijske carevine (poput Gornjeg i Donjeg Vakufa, Prusca). Srednjobosanske čaršije su poznate po očuvanju višestoljetne bosanske tradicije (dovišta, nekropole stećaka, narodni običaji, bosanski jezik, ikavica itd.). U Fojnici se nalazi Fojnički grbovnik i Ahdnama. U Gornjem Vakufu je pronađen rukopisni tursko-bosanski rječnik pisan neshi pismom. U blizini Prusca se nalazi najveće dovište muslimana u Evropi, Ajvatovica.

Srednja Bosna je pretežno naseljena Bošnjacima i Hrvatima. Pored Hercegovine i u Srednjoj Bosni se vodio Bošnjačko-hrvatski sukob u periodu 1992-1994. Srednja Bosna je nakon rata ostala etnički mješovita, ali duboko podijeljena regija. Jedna od ratnih posljedica su Dvije škole pod jednim krovom, koje još uvijek egzistiraju na području Srednje Bosne.

Također pogledajte

Izvori

Reference

  1. ^ Anđelić 2004, str. 270-271, 284-285..
  2. ^ Mužić 2008, str. 32-33.

Vanjski linkovi

Biskupići (srednji vijek)

Biskupići su u srednjem vijeku bile sjedište bosanskog biskupa, a prema nekima i djeda Crkve bosanske. Biskupići su i naseljeno mjesto u današnjem Visokom.

Tu se nalazila crkva koju je 1194. sagradio ban Kulin, gdje je pronađena poznata Kulinova ploča, blizu današnjeg sela Muhašinovići u općini Visoko.

Arheološka ispitivanja su bila skoro nemoguća zbog velike količine novogradnje na ovom području. Anđelić predlaže mogućnost da je ploča donijeta na ovaj lokalitet iz susjednih Arnautovića, gdje se nalaze Mile, što je nekih 20 minuta hoda. Ploča je pronađena 1898. godine. Različita su čitanja urezanog teksta. Ćiro Truhelka kaže da se natpis odnosi na jednu crkvu koju je Kulin podigao u Kučevskom Zagorju. Vladimir Ćorović smatra, na osnovu natpisa, da je Kulin sazidao crkvu nakon što je opljačkao Kučevsko zagorje. Pavao Anđelić se također slaže sa prethodnom dvojicom autora, ali on smatra da je ona sagrađena nakon što je ban putem ugovora ili kupovinom dobio navedeno područje. Također, smatra da je na natpisu opisan tehnološki proces gradnje crkve, da je ona najprije kamenom ozidana, potom stavljena drvena građa, grede i kro. Truhelka smatra da je crkva podignuta u periodu između 1203. i 1204. godine, kada se Kulin zadnji put spominje. Ćorović smatra da je to 1185., dok Anđelić smatra da je crkva podignuta 1194. godine.

Bistuensium (srednja Bosna)

Municipij Bistuensium je rimski municipium na području nekadašnje rimske Dalmacije, na teritoriji današnje srednje Bosne i Hercegovine.

Bosanski jezik

Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla.

Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, uz srpski i hrvatski, a regionalni na Kosovu i u Sandžaku (Srbija i Crna Gora).

Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što predstavlja 52,86% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Osim toga, u Srbiji ovim jezikom se služi 138.871 stanovnik, Crnoj Gori 33.077, Hrvatskoj 16.856, Kosovu 28.898 i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe).Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica.

Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.

Historijsko područje Gradac (Hadžići)

Historijsko područje Gradac nalazi se u općini Hadžići, Bosna i Hercegovina. Proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Nacionalni spomenik čine: prahistorijska gradina, rimski spomenici, srednjovjekovni grad, temelji srednjovjekovne crkve, nekropola sa stećcima i kamenolom

Hodidjed

Hodidjed, sredjovjekovni utvrđeni grad koji se nalazio na brijegu iznad sastava Paljanske i Mokranjske Miljacke, istočno od današnjeg Sarajeva. Bio je to grad moćnog vlastelina Pavla Radinovića i jedini utvrđeni grad u Vrhbosanskoj župi.

Prvi put se spominje 1428. godine kada su ga zauzeli Osmanlije. Na kratko ga je povratio hrvatski ban Matko Talovac, da bi ga vojskovođa Barak u avgustu 1435 konačno uključio u Osmansko carstvo. Prema turskom popisu iz 1455. godine Hodidjed je imao dizdara i posadu od 23 vojnika dok je podgrađe Hodidjeda, Bulagaj, zavedeno kao selo. To selo vjerovatno nestalo je u požaru koji je započeo kralj Tomaš 1459. godine, nakon što nije uspio vratiti Hodidjed od Osmanlija.

Godine 1550. posada brojala je 50 vojnika. Dizdarev timar od 5700 akči bio je u selu Ljubogošći, nedaleko od grada, a u Kijevu je bilo timara mustahfiza ovog grada. Posada bila je u tvrđavi sve do perioda 1811-1833. kada prelazi u Bijelu tabiju iznad Sarajeva.

Prema podatku iz 1565. godine, u Hodidjedu pohranjeno je 8.520 drama (26.3 kg) srebra iz kreševskih rudnika pa se predpostavlja da je u tvrđavi bila kovnica novca. Hodidjed je služio i kao tamnica.

Postoje indicije da se Hodidjed nalazio na lokalitetu današnje Bijele tabije, no prema drugim izvorima Hodidjed se nalazio na Bulozima. Prema ovoj prvoj teoriji, Bijela tabija je nastala od Hodidjeda u ranom 18. vijeku, u doba kad su bile pojačane fortifikacija Sarajeva nakon prodora Eugena Savojskog.

Kozograd

Kozograd (Chossao, Cosao) je tvrđava smještena u današnjoj fojničkoj općini. Ruševine se nalaze u šumovitom i nenaseljenom predjelu na obronku planine Matorac, na 1430 m/nm. U pisanim izvorima se spominje u 15. vijeku latinski formom Chossao ili Cosao. Njegova izgradnja veže se za jačanje privrednog razvoja fojničkog kraja u 14. vijeku. Bila je ljetnikovac i varoš kraljeva srednjovjekovne bosanske države

Tvrđava podignuta je na strmoj i teško pristupačnoj stijeni. Na južnoj strani je zaravan koja se zove Kraljičin grič. Na zapadnoj strani je u živoj stijeni isklesan sporedni ulaz. U sedlu brijega su dva duboka jarka, preko kojih je bio pokretni most. Tvrđava imala je dvije kule i obor. Branič-kula bila je okrugla s vanjskim prečnikom od oko 7,2 metra. Manja kula bila je kvadratna sa stranama od 5,5 m i debljinom zida oko 1,2 metra,sagrađenog od lomljenog, a ponegdje i od obrađenog kamena sa tipičnim iskorištavanjem konfiguracije terena. U pisanim izvorima Kozograd (Cosao) se prvi put spominje 17. januara 1434. u pozivu na sud dubrovačkim trgovcima u Bosni zbog nastale štete u pljački karavana u Konjicu. Pored ostalih poziv je upućen i Vukoslavu Kopiliću za kojeg se smatralo da se nalazi u Kozogradu. Podgrađe Kozograda se spominje marta 1449. (sub castro vocato Chosau) , ali je pravo pitanje gdje se ono nalazilo s obzirom na smještaj Kozograda. Prema predaji u gradu Kozogradu je boravila kraljica Katarina Kosača 1463. i odatle je izbjegla pred Osmanlijama u Konjic, a dalje pješice do Dubrovnika i Rima.

Kreševo (tvrđava)

Kreševski grad smješten je na brdu na lokalitetu Bedem (visina 140 metara), nad sastavom potoka Jasenovca i Kojsinske rijeke u Kreševu u Bosni i Hercegovini. Utvrđeni kompleks je imao povoljan strateški položaj, na zapadnom kraju doline rijeke Kreševke u kojoj je smješteno naselje Kreševo (tj. srednjovjekovno podgrađe – Podkreševo). Utvrđeni grad se sastojao od dvije cjeline, od utvrđenja ili Gornjeg grada na vrhu brda i obora ili Donjeg grada na južnoj padini brda. Gornji grad: Tvrđava na vrhu brda opasana je ma, koji zatvaraju nepravilni ovalni prostor dugačak oko 105, a širok oko 45 metara (oko 4500 m2). Prilaz gradu je sa zapada, između dvije kule sa dva šanca. Treća glavna kula je nasuprot ulazu na istočnom, suženom kraju utvrđenja. Sve tri kule imaju kvadratnu osnovu, masivne su i sa debelim zidovima. Pretpostavlja se da je unutar bedema bila cisterna i palača. Donji grad nalazi se na strmoj padini sa pet masivnih kula koje su branile pristup gradu sa juga. Zahvaljujući tvrđavi rudarski i trgovački centar u podnožju (Podkreševo) bio je siguran i doživio je prosperitetan razvoj. Stari grad u Kreševu proglašen je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2004. godine.

Lepenica (župa)

Župa Lepenica nalazila se na teritorija današnjih gradova Fojnice, Kreševa i Kiseljaka, Bosna i Hercegovina. Nije sasvim jasno da li je u Lepeničku župu spadao doslovno čitav sliv rijeke Lepenice, odnosno rijeke Fojnice. Bila je u direktnom posjedu bosanskih banova, kasnije u direktnom posjedu dinastije Kotromanića. Krajem XIV stoljeća stare župe su se raspale na manje distrikte sa centrima u utvrđenim gradovima. Tako je nastala i mala župa Kreševo.

Mile (Visoko)

Mile su jedno od kraljevskih stolnih mjesta, mjesto održavanja stanka Velikog rusaga bosanskog, krunidbeno mjesto Tvrtka I, te grobno mjesto kralja Tvrtka i Stjepana II.

Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Neretva (župa)

Župa Neretva je srednjovjekovna političko-teritorijalna jedinica na prostoru današnjeg Konjica, Bosna i Hercegovina.

Današnji historičari, u nedostatku sigurnih izvora, smještaju župu Neretvu u neobičnu teritorijalnopolitičku organizaciju (oblast, regiju, „državu“), koja se zvala Podgorje. Ako je ta formacija i postojala i nestala, moralo je to biti krajem X i početkom XI stoljeća. Dugo vremena nakon toga, župa Neretva je fungirala između jačih cjelina – Bosne, Huma i Hrvatske – isto i kao susjedne župe: Rama, Kom i Zagorje. To se vidi po njenom statusu u okviru bosanske države. U sastav bosanske države ušla je prije osnivanja bosanske biskupije, jer se spominje u Povelji iz 1244, zajedno sa ostalim župama.

Dugo je status župe Neretve u Bosni bio specifičan. To se vidi iz povelje bana Stjepana II Kotromanića iz 1329. godine u kojoj se nabrajaju članovi državnog sabora. Bosna navodi se kao jedna cjelina (od Bosne), a kao posebne upravne cjeline, koje u saboru imaju svoga predstavnika se navode: Donji Kraji, Usora, Zagorje, Uskoplje, Rama i Neretva sa svojim predstavnikom Vukom Vučkovićem.

Kasnije, vlastela iz Neretve, Obrinovići, se ne navode da su od Neretve, već se ubrajaju u vlastelu od Bosne. Od 1356. egzistira banski dvor u Konjicu.

U toku proljeća 1366. župa Neretva, zajedno sa župom Kom, bila je poprište dinastičkih borbi Tvrtka I i brata Vuka, kojeg su pomagali njihov rođak Dabiša (upravljao Neretvom) i Sanko Miltenović (upravljao svojom starom župom Kom). Uz pomoć ugarskog kralja, Tvrtko se brzo vratio na bansku stolicu, a Vuk je pobjegao iz Bosne. Sanko Miltenović se pokorio Tvrtku, ali se ubrzo opet odmetnuo. Opet ga je Tvrtko savladao, ali više nije igrao nikakvu ulogu.

Ploča kaznaca Nespine

Ploča kaznaca Nespine je srednjovjekovni spomenik iz vremena srednjovjekovne Bosne, datirana u 13. vijek, a zbog isklesanog reljefa postoje naznake da je dosta starija, pa neki autori je smještaju i u 8. vijek. Pronađena je 1946. godine u krugu starog pravoslavnog groblja, u mjestu Malo Čajno, pokraj Visokog.

Kamena ploča predstavlja reljefnu scenu lova romaničkih stilskih karakteristika. Dužina joj je 210 cm, visina 106 cm, a debljina 7-10 cm. Iznad i oko reljefa uklesan je ćirilićni natpis koji nam otkriva ktitora nadgrobnog spomenika, zvanje i ime istaknutog predstavnika državne uprave čiji je bio zadatak ubiranje vladarevih prihoda, Velikog kaznaca Nespine iz Čajangradske utvrde. Danas se nalazi u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Prozor (tvrđava)

Tvrđava Prozor smještena je na izlazu iz kanjona na jugozapadnom rubu uske kotline u kojoj se nalazi danas centralni dio grada Prozor-Rama. Od savremenog naselja udaljen je oko 2,2 km. Smještena je na stjenovitom vrhu brijega Grad, na neravnom terenu. Ivica tvrđave graniči sa kanjonom, iznad i u blizini sastavaka rječice Prozorčice i potoka Kraljevca (ili Krajevca). Utvrda je prilagođena terenu. Sastoji iz dva dijela, prostora uokvirenog bedemom u dužini od 50 m i kule. Kula je polukružne osnove, a odvojena je jarkom širokim 15 i dubokim 4-5 m. Preko jarka se vjerovatno prelazilo pokretnim drvenim mostom. Čeoni zid kule ima 11 m, a zaobljeni 9 m. Prvobitna visina kule bila je barem za sprat viša uz dodatak konstrukcije krova. Ulaz u kulu se nalazio sa južne strane, nasuprot ostalom dijelu grada. Kula je imala vjerovatno pet nivoa. Kula i čitava tvrđava poznata je po imenu Studenac. Tvrđava je pripadala području župe Rama, i bila njen centar u 14. i 15. vijeku. Svoj razvoj duguje strateškom položaju. Kroz župu Ramu je vodio put iz župe Neretve do župa Uskoplja i Lepenica. Ugarski kralj Matijaš Korvin darovao je grad Prozor knezu Vladislavu Hercegoviću za učinjene usluge u borbama protiv Osmanlija 1463. Tvrđava je pala u ruke Osmanlija prije 1468. Osmanlije su u tvrđavi držale posadu do 1626, kada je utvrđenje napušteno. Narodna predaja, na sličan način kao i za druge jake bosanske utvrde, govori o osmanskom lukavstvu prilikom osvajanja prozorske tvrđave. Nekoliko stotina metara sjeverno od grada bilo je podgrađe, koje se prvi put spominje 11. augusta 1366. Tu je bosanski vladar, ban Tvrtko I Kotromanić izdao povelju vojvodi Vukcu Hrvatiniću.

Arheološko područje i ostaci stare tvrđave u Prozoru proglašeni su nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2007. godine.

Stari grad Visoki

Stari grad Visoki je bio poznati srednjovjekovni grad i tvrđava koji je nastao tokom 14. vijeka na brdu Visočici. U njegovom podnožju, te ujedno podnožju Visočice se danas nalazi grad Visoko. Prvo spominjanje Starog grada Visokog se desilo 1. septembra 1355. godine, u povelji mladog bana Tvrtka I. Kotromanića pod nazivom "in castro nosto Visoka vocatum", što znači da je u vrijeme vladavine njegovog prethodnika bana Stjepana II Kotromanića, u prvoj polovini 14. vijeka, ili sagrađen ili je već postojao. Služio je i kao sjedište visokog feudalca sa titulom velikog kneza bosanskog. Osmanlijskim osvajanjem Bosne grad biva napušten prije 1503. godine jer se ne navodi u tursko-ugarskom ugovoru iz spomenute godine. Godine 1626. Đorđić spominje Visoki među napuštenim gradovima. Danas je Stari grad Visoki nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Tihomir Blaškić

Tihomir Blaškić, poznat kao i Tihofil, rođen je 2. novembra 1960. u selu Brestovsko, općina Kiseljak, u Republici Bosni i Hercegovini. Aktivni je vojni oficir koji je 1983. završio Vojnu akademiju u Beogradu. Ranije je bio kapetan u JNA. za vrijema rata u BiH imao je čin pukovnika i bio zapovjednik HVO u Operativnoj zoni Srednja Bosna. Otprilike od augusta 1993. ima čin generala i nalazi se na položaju načelnika štaba HVO u Mostaru.

Travnička tvrđava

Travnička tvrđava, ili Stari grad u Travniku je jedan je od najljepših i najočuvanijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, u kojem su naredni historijski periodi ostavili svoja specifična obilježja. Proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Travnička tvrđava je u svojoj historiji mijenjala naziv.

Garbun, zaboravljeno srednjovjekovno ime čije značenje nije pouzdano jer možda potiče iz izumrlog jezika Ilira, ili je to riječ turskog porijekla koja označava tvrđavu na brijegu;

Travnik (Trawinc, Travnich, Travnic), po onom bosanskom kraljevskom porezniku na travarinu (porez na ispašu stoke), kao što je i grad Mostar dobio ime po mostarima, poreznicima na mostarinu;

Austro-Ugarska monarhija imenuje tvrđavu kao Kastel ili Kaštel, te je tako označena i na njihovim vojnim kartama;

U narodu, jednostavno nazvana Grad, da bi nakon 1953. godine na poticaj Stipe Lozića, direktora travničkog Zavičajnog muzeja, a u svrhu stavljanja tvrđave u turističku funkciju, bila nazivana Stari grad. Tvrđava je danas poznata po nazivu – Stari grad!

Trstivnica

Trstivnica je bila srednjovjekovna župa na području kraljeve zemlje u srednjoj Bosni. Ime je dobila po rijeci Trstivnici čiji sliv obuhvata u potpunosti.

Njene granice poklapaju se s područjem današnje općine Kakanj i malim dijelom općine Vareš. Na istoku je graničila sa župom Vidogošća, na jugu župom Bosna, na zapadu župama Brod i Lašva i na sjveru župom Krivaja. Šire područje bilo je pogodno za ljudska staništa, a to potvrđuju materijalni ostaci na terenu. Najstarijim seoskim općinama pripadaju Kakanj, Zgošća, Ričica, Trstivnica, Bištrani, Poljani, Borovica, Doboj i Viduša.

U srednjem vijeku do izražaja dolazi zahvaljujući svojim najvažnijim administrativnim centrima Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci, stolnim mjestima bosanskih vladara i glavnim centrima političkog i društvenog života bosanske države u 14. i 15. vijeku. Najvažnija putna komunikacija kroz župu predstavlja put iz Visokog koji je preko Sutjeske i uz vezu sa Bobovcem bio najkraća veza sa Usorom, Posavinom i Podunavljem. Ostaci troskovišta od rudarskih talionica i toponomastika (Kraljeva rupa) pokazuju da je rudarska djelatnost bila razvijena u Borovici kod Vareša. Na širem području su brojne nekropole stećaka a najveća je na Crkvenjaku.

Tvrđava Vranduk

Tvrđava Vranduk je utvrđenje na području općine Zenica, Bosna i Hercegovina. Njegovo ime – Vranduk izvedeno je od riječi branduk (braniti).

Visoko u srednjem vijeku

Za današnje područje Visočkog polja se pretpostavlja da je u 10. vijeku predstavljalo zametak u razvoju srednjovjekovne bosanske države koju spominje Bizantski car Konstantin Porfirogenit. Proširena dolina rijeke Bosne oko današnjeg Visokog je bila središte najvećeg poljoprivrednog regiona u srednjoj Bosni, stoga je prostrano i plodno visočko polje bilo idealno za razvoj političkog centra.Naselje smješteno u Visočkom polju i njegovoj okolini, dugo je imalo naziv Bosna što je predstavljao najstariji i najuži sadržaj pojma Bosne. Visočka dolina je imala više kraljevskih dvorova, i bila je jedno od najvažnijih političkih centara srednjovjekovne države Bosne. U Milima se krunisao prvi bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Stari grad Visoki koji se nalazi na brdu Visočica je bio politički važna tvrđava, a njegovo podgrađe Podvisoki je bio jedan od najranijih primjera srednjovjekovne urbane sredine na užem području Bosne.

Vrhbosna (župa)

Vrhbosna pripada najstarijim župama srednjovjekovne Bosne.

Župa Vrhbosna se prostire slivovima rijeka Miljacka i Željeznica (nije utvrđeno da li i gornjim tokovima ovih rijeka), , te gornjim tokom rijeke Bosne. Omeđena je planinama Romanija, Jahorina, Trebević, Bjelašnica, Igman, prevojem Kobiljača i rijekom Vogošća. To su okviri župe Vrhbosna koja je graničila sa župama Vogošća (Vidogošća), Bosna, Lepenica, Krivaja, Neretva, Kom, Zagorje, Prača i Bistrica. Najvažniji centri na području župe Vrhbosna su Hodidjed, Gradac (Kotorac), Tornik i Bulog.

Župa Vrhbosna bila je u sastavu Srednje Bosne koju kao zemlju, Bosona, pominje Konstantin VII Porfirogenet u svome djelu DAI sredinom 10. vijeka.

Nastanak feudalnih oblasti pratio je proces rastakanja ranofeudalnih župa, jer ranije „župe nisu odgovarale kasnofeudalnom konceptu vlasti“. Prema tome i župa Vrhbosna podijeljena je na nekoliko manjih oblasti. U slivu Mokranjske Miljacke formirana je župa Mokro-Glasinac, kojoj je iz stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu paljanske Miljacke, župa Pale. Ove župe bile su kasnije sastavni dio zemlje Pavlovića kao i susjedna Prača.

Drugi dio velike župe Vrhbosne ostao je u oblasti kojom je neposredno gospodario bosanski ban, kasnije bosanski kralj, u tzv. – „contrata del re“ – Kraljevoj oblasti. Oni su imali pravo da dijelove svojih oblasti dodjeljuju sebi potčinjenoj vlasteli na ime usluga (npr. vojnih) koje su obavljali za njih. U početku korištenje je bilo s pravom oduzimanja, a kasnije za „vječna vremena“

Na području Vrhbosne Osmanlije su stvorile svoja prva stalna uporišta kroz formirano Bosansko krajište (Vilajet Hodidjed, Vilajet Saraj-ovasi).

Drugi jezici

This page is based on a Wikipedia article written by authors (here).
Text is available under the CC BY-SA 3.0 license; additional terms may apply.
Images, videos and audio are available under their respective licenses.